Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Ps:s kim god pričam o ramazanu u posljednje vrijeme svi prvo,a neki i jedino ističu hranu(ništa lično tebi @wewa)
Dajte da na prvo mjesto stavimo druženje,pune dzamije,dobra djela,jeste i iftar je bitna karika naravno da jeste i topa,ali nije to ono glavno.
Isto tako drugi dan bajrama dan šehida,priča je sva oko baklave,nije uredu...
Došao je ramazan, naša radost počinje,
zaključane brave sve, a ključ od njih kod nas je
Usta svoja zaključaj, oči širom otvori,
svjetlo vida istinskog u očima našim je
Došao je ramazan sluga srcu da bude,
sviju srca Stvoritelj, blago nama, uz nas je
Poslije muke postačke čekaju te nagrade,
u svom srcu naći ćeš ti riznice skrivene
Dok s radošću postimo, dušu, srce čistimo,
makar prašno tijelo to još na sebi nosimo
Na jeziku duhovnom post nam jasno kazuje:
“Sve što tražiš i trebaš u meni je, čeka te!”
Svako dobro za vjeru ramazan nam donese,
Mensur Halladž, Bajazid sada s nama druže se.
"Posebna radost za mahalsku i seosku muslimansku djecu bilo je čekanje vremena iftara pred džamijom dok mujezin na munari, nekih pola sata ranije, priprema kandilje, a tobdžija čisti pa potom puni i nabija prangiju. Tako se radilo u vrijeme kada su kandilji bili na ulje i fitilje i kada nije bilo električnog osvjetljenja u džamijama. I tačno u akšamsko vrijeme, kada se satovi prisutnih pred džamijom usaglase, mujezin bi proučio akšamski ezan i istovremeno iznosio kandilje s vanjske strane šerefeta munare, jedan po jedan, a tobdžija bi, na prvo mujezinovo “Allahu ekber”, aktivirao prangiju, pošto bi prethodno uzviknuo iz svega glasa koliko ga grlo donosi: “Vaaarrdaaa.” Djeca bi ujedan glas povikala: “Upališe se kandilji!”, i sva bi trkom potrčala svojim kućama sa istim povicima. Zakratko poslije akšamskog ezana, paljenja kandilja i pucanja prangije ili topa, po mahalama i sokacima nije se mogao vidjeti ni odrasli ni dijete, sve je opustjelo, osim neki slučajni prolaznik. Po mahalama se širio miris iftara i čuo se samo zveket kašika. Tišina i tajanstven mir vladali su i u čaršiji. Tek poslije iftara, kada se klanja akšam, mahale i sokaci su ponovo oživljavali, a čaršija nastavljala svoj normalan život i to bi tako trajalo dugo u noć s jednim prekidom dok bi se u džamijama klanjala jacija s teravijom."
