Knjiga koja me odusevila, usput jedna od najboljih kritika muslimana danasnjice!
PUT U MEKU
(Autor: Muhammed Asad; 1990. god.; s engleskog preveo: Hilmo Ćerimović; br. str.: 328;)
Put u Mekku je autobiografija čovjeka koji je došao do islama i u njemu ostao iskreno i zauvijek. Ta autobiografija ima pejzaže, kolorit i crtice putopisa, napetost kriminalističkog romana i, stoje najljepše u njoj, vrhunski uspjele eseje. Ovo djelo pripada porodici djela u kojima njihovi autori svjedoče o svom odnosu prema Bogu, islamu, muslimanima i njihovim sudbinama i o svijetu u kome žive. Autor Muhammed Asad, prije prelaska u islam Leopold Weiss, rođen je 1900. god., u Lavovu. Nakon burne dopisničke karijere vršio je odgovorne poslove u Pakistanu i u OUN. Posvetio se publicističkom radu. Umro 1992.
Iz sadržaja:
Predgovor -
Nastanak jednog puta -
Početak puta -
Duh i tijelo -
Smrt -
Džini -
Perzijsko pismo -
Džihad -
Kraj puta
Download knjige “Put u Mekku” u .pdf formatu
KNJIGA: PUT U MEKKU
AUTORA MUHAMMADA ASADA (LEOPOLDA WEISA)
Piše: hafiz Safet Halilović
Bez dvojbe, zapadna civilizacija danas je dominantna u svijetu. Mnoštvo je pozitivnog što je ta civilizacija ponudila ljudskome rodu, naročito na planu progresa i tehnologije. Međutim, šta je suština Zapada? Da li je zapadna civilizacija isključivo materijalistička? Kakav je njen odnos spram vjere i morala? Ima li islam šta ponuditi današnjem svijetu? O tim i drugim pitanjima, interesantno je dobiti odgovore od Muhammada Asada, inače vrsnog poznavaoca Zapada i njegove filozofije i čovjeka koji je prihvatio islam i istinski mu služio.
Ko je Muhammad Asad?
Muhammad Asad (Muhammed Esed) prije prelaska na islam zvao se Leopld Weis (Vajs). Rođen je 1900. godine u gradu Lembergu u istočnoj Galiciji koja je u to vrijeme pripadala Austro-Ugarskoj monarhiji. Potječe iz vrlo ugledne i učene jevrejske porodice. Njegov djed po ocu bio je ortodoksni rabin te je želio da i njegov unuk bude rabin i tako nastavi porodičnu tradiciju. Leopold je u 22. godini počeo studirati rabinske nauke, ali ih nije završio.
U djetinjstvu je stekao temeljno vjersko obrazovanje iz svih grana jevrejskih religioznih znanosti tako da je već u trinaestoj godini bez problema mogao čitati i tečno govoriti hebrejski. Uz to, solidno je poznavao aramejski jezik, što će mu kasnije pomoći da lakše savlada i arapski. Jedno vrijeme studirao je u Beču historiju umjetnosti i filozofiju, ali je ubrzo, nezadovoljan predavanjima, napustio studij. Kratko je slušao i predavanja iz psihoanalize. Na poziv svoga ujaka Doriana, koji je kao psihijatar – Frojdov student – radio u Jerusalimu, Leopold je u ljeto 1922. posjetio prvi put Jerusalem. To putovanje i boravak u tome gradu uzrokovat će prekretnicu u njegovom životu, jer će kroz vizuelni kontakt sa svijetom islama doći do spoznaje da je islam vjera koja nije širena “ognjem i mačem,” kako je stajalo u školskim udžbenicima sredine u kojoj je odrastao. On brzo shvata da je njegova sredina imala sasvim nakaradno mišljenje o islamu jer nije htjela objektivno govoriti i pisati o toj vjeri. U tom kontekstu zabilježio je sljedeće riječi: “Odgojen sam u vjerovanju da su islam i njegova kulturna historija jedan od mnogih sporednih puteva u historiji čovječanstva; i iz škole mi je dobro poznato da se Muhammedova nauka (o kojoj sam jedva nešta znao) smatra, s duhovnog i etičkog gledišta, ne tako ’vrijednom poštovanja’, pa zato ne treba ni da bude spominjana zajedno, a kamoli uspoređena s jedinim dvjema vjerama koje Zapad smatra dostojnim da budu uzete ozbiljno: kršćanstvom i jevrejstvom.”
Te godine će postati i dopisnik njemačkih novina Frankfurter Allegemeine Zeitung s Bliskog istoka. Iste godine se u Jerusalimu susreće i sa predsjednikom Cionističkog akcijskog komiteta - Usiškinom i dr. Chaimom Weizmannom, stvarnim vođom cionističkog pokreta, ali u razgovoru sa njima njegove simpatije su na strani Arapa odnosno Palestinaca. Leopold primjećuje “da je 1922. godine u Palestini živjelo gotovo pet Arapa na svakog Jevreja i da je to, ustvari, daleko više arapska nego jevrejska zemlja.”
Na putu traganja za istinom Leopld će 1926. godine primiti islam i promijeniti ime u Muhammad Asad (Muhammed Esed). Poslije će se susresti sa šejhom Mustafom el-Meragijem kasnije šejhu-l-Azharom, zatim saudijskim kraljem Ibn Saudom, libijskim vođom Omerom Muhtarom, a potom se susreće i sa Muhammedom Ikbalom, velikim muslimanskim piscem, filozofom i duhovnim ocem ideje o Pakistanu. Na njegovu inicijativu izvjesno vrijeme boravio je u Indiji da bi pomogao u objašnjavanju intelektualnih pretpostavki buduće islamske države - Pakistan. Nakon osnivanja Pakistana obnašao je različite dužnosti u državnoj službi, a 1951. je izabran za pakistanskog predstavnika u Ujedinjem narodima. Poslije povlačenja s tih dužnosti nastanjuje se u Maroku, gdje se posvećuje publicističkoj djelatnosti. Autor je više radova, brošura i knjiga koje je objavljivao na arapskom, engleskom i njemačkom jeziku. Neke od njih prevedene su i na bosanski, poput The Road to Mekka (Put u Mekku), Islam at the Cross Roads (Islam na raspuću), a njegovim životnim djelom smatra se prijevod i komentar Kur’ana na engleskom koji je naslovio The Mesagge of the Qur’an (Poruka Kur’ana).
Leopold Weis (Muhammed Esed) preselio je na ahiret 1992. godine i ukopan je na malom muslimanskom mezaristanu u Granadi (Španija).
Povratak islamu
Interesantno je i korisno sagledati kako je taj svestrano obrazovani čovjek primio islam. Bilo je to davne 1926. godine. O tome je u svojoj knjizi Put u Mekku zapisao sljedeće:
“Pomisao na prihvatanje islama bila mi je kao pustolovina preko mosta iznad ponora između dvaju različitih svjetova; mosta tako dugog da se mora dostići tačka s koje nema povratka prije nego drugi kraj postane vidljiv. Bio sam sasvim svjestan da ću, ako postanem musliman, morati da se odvojim od svijeta u kojem sam odrastao. Nikakav drugi izlaz nije bio moguć. Stvarno se nije mogao slijediti Muhammedov poziv a pri tome zadržati svoje unutarnje veze s društvom u kojem vladaju dijametralno suprotni koncepti. Ali – da li je islam stvarno Božija objava ili samo mudrost velikog, ali ipak – čovjeka…?”
Takve misli zaokupljale su mladog i talentovanog Leopolda. Ubrzo nakon toga došao je odlučujući trenutak. O tome Leopold u svojoj knjizi Put u Mekku piše:
“Jednoga dana – bio je septembar 1926. – Elza i ja nađosmo se u berlinskoj podzemnoj željeznici. Bilo je to odjeljenje više klase. Moj pogled slučajno pade na dobro obučenog čovjeka nasuprot meni, očito imućnog poslovnog čovjeka, s divnom kožnom torbom na koljenima i velikim dijamantnim prstenom u ruci. Dokono pomislih kako se naočita figura ovog čovjeka dobro uklapa u sliku prosperiteta koji se susretao svuda u centralnoj Evropi tih dana; prosperiteta koji tim više pada u oči što je došao nakon godina inflacije, kada je sav ekonomski život bio potpuna zbrka i bijeda. Većina ljudi bili su sada dobro obučeni i uhranjeni, a čovjek nasuprot meni nije zato bio nikakav izuzetak. Ali kada sam pogledao u njegovo lice, nije mi se činilo da gledam sretnu osobu. Izgledao je zabrinut, ali ne samo zabrinut nego jako nesretan, s očima koje zure u prazno i uglovima usana spuštenim kao u bolu – ali ne tjelesnom bolu. Ne želeći da budem neuljudan, okrenuh oči i vidjeh do njega neku elegantnu gospođu. I ona je imala čudesno nesretan izraz lica kao da proživljava ili doživljava nešto što joj izaziva bol; ipak, njene usne su bile stisnute u nešto nalik na osmjeh koji je, siguran sam, morao biti namješten. Tada počeh gledati okolo u sva ostala lica u odjeljenju – lica bez izuzetaka dobro obučenih i dobro hranjenih ljudi i na gotovo svakom od njih mogao sam zapaziti izraz skrivene patnje, tako skrivene da vlasnik lica kao da nije bio ni svjestan.
Ovo je zaista bilo čudno. Nikada prije nisam vidio tako mnogo nesretnih lica oko sebe, ili možda nikada prije nisam tražio ono što je tako glasno iz njih progovaralo? Dojam je bio tako snažan da to spomenu Elzi; i ona poče gledati oko sebe pažljivim okom slikara vičnog studiranju ljudski crta lica. Onda se okrenu meni, začuđeno, i reče: - Imaš pravo. Oni svi izgledaju kao da trpe paklene muke… Pitam se da li oni sami znaju šta se dešava s njima?
Znao sam da ne znaju – jer inače ne bi mogli rasipati svoj život kao što to čine, bez ikakve vjere u istine koje obavezuju, bez ikakvog cilja osim želje da podignu svoj vlastiti ‘životni standard’, bez ikakve nade osim da pribave više materijalnih prednosti, više stvari i možda više moći…
Kad smo se vratili kući, slučajno pogledah na svoj stol na kojem je ležao otvoren Kur’an koji sam ranije bio čitao. Mehanički uzeh knjigu da je zatvorim, pogled mi pade na otvorenu stranicu i pročitah:
“Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete, sve dok grobove ne naselite. A ne valja tako, saznaćete svakako! I još jednom, ne valja tako, saznaćete sigurno! Ne valja tako, nek znate pouzdano, Džehennem ćete vidjeti jasno! I još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno! Zatim ćete toga dana za sladak život biti pitani sigurno!”
Za trenutak sam ostao bez daha. Mislim da mi je knjiga zadrhtala u rukama. Onda sma je pružio Elzi: - Čitaj ovo. Zar to nije odgovor na ono što smo vidjeli u podzemnoj željeznici.
To je bio odgovor; tako odlučan da sve sumnje iznenada nestadoše. Sada sam znao, van svake sumnje, da je Bog inspirisao tu knjigu koju držim u ruci; jer iako je pružena čovjeku prije trinaest stoljeća, ona je jasno predviđala nešto što može postati istinito samo u ovom kompliciranom, mehaniziranom našem vijeku što ga slabosti opsjedaju… Ovo, vidio sam nije bila samo ljudska mudrost čovjeka iz daleke prošlosti u dalekoj Arabiji. Koliko god je on mogao biti mudar, takav čovjek nije mogao sâm predvidjeti nevolje tako svojstvene dvadesetom stoljeću. Iz Kur’ana je govorio glas veći od Muhammedovog glasa…”
Božanstvo zvano mašina
Veoma rano Muhammad Asad (alijas Leopold Wise) postao je nezadovoljan idealima zapadnjačkog društva u kojem su ljudi, nakon što su izgubili svaku metafizičku orijentaciju i odlučili da žive bez nje, postali prisiljeni da za sebe stalno iznalaze nove mehaničke saveznike. Otuda – smatra on – bjesumučna, očajnička jurnjava tehnike zapadnog čovjeka, jer on svaki dan iznalazi nove mašine i svakoj od njih daje nešto od svoje duše da bi se one borile za njegov opstanak. Mašine to doista i rade, ali, u isto vrijeme, one za tog čovjeka proizvode nove potrebe, nove opasnosti, nove strepnje i neugasivu žeđ za novim (umjetnim) saveznicima. Njegova duša gubi se u sve smionijem, fantastičnijem, sve moćnijem radu moćne mašine, a mašina gubi svoju pravu svrhu – da štiti i obogaćuje ljudski život – i razvija se u božanstvo samo za sebe, u proždrljivog čeličnog Moloha.
Svećenici i propovjednici tog nezasitog božanstva – tvrdi Asad – izgleda da nisu svjesni da je brzina modernog tehničkog progresa rezultat ne samo pozitivnog rasta znanja nego isto tako i duhovnog očaja i da su velika materijalna dostignuća, u svjetlu kojih zapadnjak proklamira svoju volju da ovlada prirodom, u suštini, defanzivnog karaktera; iza njihove blistave fasade vreba strah od nepoznatog.
Duh Zapada iz Asadove perspektive
U svojim djelima Muhammad Asad (Leopold Weis) znalački je prikazao duh Zapada i njegove civilizacije. To se naročito vidi u njegovoj knjizi Islam na raspuću, u kojoj, govoreći o toj tematici, između ostalog, kaže:
“Savremeni je Zapad vođen, u svojim aktivnostima i nastojanjima skoro isključivo promišljanjima o praktičnoj korisnosti i dinamičkom razvoju. Njegov inherentni cilj je eksperimentisanje s mogućnostima života ne pripisujući mu neku vlastitu moralnu realnost. Za savremenog Evropljanina ili Amerikanca, pitanje smisla i svrhe života odavno je izgubilo svoj praktični značaj. Važno mu je samo pitanje koji oblik život može poprimiti i da ljudska rasa napreduje prema konačnom ovladavanju Prirodom.
Ono što nazivamo religijskim stavom uvijek se temelji na vjerovanju da postoji sveobuhvatni, nadnaravni moralni zakon i da smo mi, ljudska bića, dužni potčiniti se njegovim zapovijedima. Međutim, savremena zapadna civilizacija ne priznaje nužnost potčinjavanja bilo čemu, osim ekonomskim, socijalnim ili nacionalnim zahtjevima. Njeno stvarno božanstvo nije duhovne vrste: ono je Udobnost. A njena stvarna živa filozofija izražena je u Volji za Moći zbog same moći. Oboje je naslijeđeno iz stare rimske civilizacije.”
Opisujući ljude na Zapadu, Asad tvrdi da prosječan zapadnjak, bio on demokrat ili fašist, kapitalist ili komunist, fizički radnik ili intelektualac, zna za samo jednu pozitivnu “religiju”, a to je obožavanje materijalnog napretka, vjerovanje da nema drugog cilja u životu osim da se taj život čini neprestano lakšim ili kako se obično kaže “neovisnim od Prirode”. Hramovi te “religije” su gigantske tvornice, kina, hemijske laboratorije, plesne dvorane, hidroelektrane; a njezini svećenici bankari, inženjeri, filmske zvijezde, industrijski magnati, vrhunski sportisti. Neizbježan rezultat te žudnje za moći i užitkom, proizvodnja je neprijateljskih skupina naoružanih do zuba i odlučnih da unište jedni druge kad god se njihovi interesi sukobe. Na kulturnoj strani, rezultat je stvaranje ljudskog tipa čija je moralnost ograničena samo na pitanja praktične koristi, a svemu tome najviši kriterij za određivanje dobra i zla je materijalni uspjeh.
Odnos savremene zapadne civilizacije prema vjeri
Muhammad Asad u svojim djelima na više mjesta ističe da je zapadna civilizacija, u osnovi, temeljito antireligijska u svojim poimanjima i metodama. Postoje brojni razlozi koji su uzrokovali takav odnos, a tri su – po njegovom viđenju – ključna:
1. Naslijeđe rimske civilizacije s njenim potpuno materijalističkim stavom u pogledu ljudskog života i njegove inherentne vrijednosti;
2. Pobuna ljudske naravi protiv kršćanskog prezira ovog svijeta i potiskivanje prirodnih poriva i legitimnih čovjekovih težnji;
3. Antropomorfno poimanje Boga u kršćanskoj teologiji.
U nastavku, na osnovu Asadovih razmišljanja, donosimo širu analizu razloga koji su doveli do toga da savremena zapadna civilizacija bude duboko antireligijski orijentisana.
Naslijeđe rimske civilizacije
Prvi razlog antireligijske orijentisanosti Zapada treba tražiti u ogromnom rimskom naslijeđu koje baštini savremena zapadna civilizacija. Rimska civilizacija imala je – smatra Asad - potpuno materijalistički stav u pogledu ljudskog života i njegove inherentne vrijednosti. Rimljani, zapravo – ističe on – nisu nikada spoznali religiju. Njihovi tradicionalni bogovi bili su blijede imitacije grčke mitologije, puki bezbojni duhovi prihvaćeni prešutno zbog društvene konvencije. Ni na kakav način tim bogovima nije bilo dopušteno da se miješaju u stvarni život. Kad bi ih “konsultirali”, oni su davali proročanstva posredstvom svojih svećenika; ali od njih se nije nikada očekivalo da ljudima nametnu moralne zakone niti da usmjeravaju njihove aktivnosti. To je bilo tlo iz kojeg je izrasla savremena zapadna civilizacija.
Ta civilizacija striktno ne poriče postojanje Boga, ali ona za njega jednostavno nema mjesta ni primjene u svom sadašnjem intelektualnom sastavu. Savremeni zapadnjak će, vjerovatno, pripisati praktičnu važnost samo onim idejama koje su unutar vidokruga empirijskih znanosti ili se barem može očekivati da utječu na ljudske društvene odnose na opipljiv način. A, budući da pitanje postojanja Boga, na prvi pogled (prima facie), ne pripada nijednoj od tih dviju kategorija, zapadni duh je, u načelu, sklon isključiti Boga iz sfere praktičnog promišljanja. Ilustracije radi – navodi Asad – to se može izraziti ovako: - Pošto ne znamo ništa određeno (tj. dobiveno znanstvenim eksperimentima i proračunima) o porijeklu ljudskog života i njegovoj sudbini poslije tjelesne smrti, bolje je koncentrirati sve naše energije na razvoj naših materijalnih i intelektualnih mogućnosti ne dopuštajući da budemo dovedeni u nepriliku transcendentalnom etikom i moralnim postulatima utemeljenim na pretpostavkama koje se opiru znanstvenom dokazu. Takav stav je u samoj svojoj biti nereligijski – zaključuje Asad.
Pobuna ljudske naravi protiv kršćanskog prezira ovog svijeta
Drugi razlog zašto je savremena zapadna civilizacija antivjerski nastrojena nalazi su u povijesnom antagonizmu između Crkve i evropskog intelekta. Tokom dugih stoljeća – ističe Asad – duh Evrope bio je pritiskivan religijskim sustavom, koji je oličavao prezir prema ljudskoj prirodi. Nota asketizma koja prožima Evanđelje s kraja na kraj, zahtjev da se pasivno podnosi učinjeno zlo i okreće “drugi obraz”, ocrnjivane intimnog odnosa kao nečega utemeljnog na padu Adama i Eve i njihova protjerivanja iz raja, “prvi grijeh”, i njihovo iskupljenje preko Kristova raspeća – sve to vodi ka tumačenju ljudskog života ne kao pozitivnog stupnja, nego skoro kao “nužnog” zla – kao “odgojne” zapreke na putu duhovnog progresa. Jasno je da takvo vjerovanje ne daje prednost odlučnim nastojanjima koja se tiču ovosvjetskog znanja i poboljšanja uvjeta zemaljskog života. Zbog toga je, intelekt Evrope bio dugo prigušen tim sumornim poimanjem ljudskog postojanja.
U srednjem vijeku, kad je Crkva bila “svemoćna”, Evropa nije imala ni vitalnosti niti bilo kakve uloge na polju znanstvenog istraživanja. Ona je čak izgubila svaku stvarnu vezu s filozofskim dostignućima Rima i Grčke iz kojih je nekad potekla evropska kultura. Čovjekov razum se bunio više puta, ali ga je Crkva uvijek iznova obuzdavala. Povijest srednjeg vijeka puna je gorkih borbi između genija Evrope i duha Crkve.
Oslobođenje evropskog uma od intelektualnog ropstva, kojem ga je bilo podvrgla kršćanska crkva, desilo se u vrijeme renesanse, a bilo je u velikoj mjeri posljedica kulturnih impulsa i ideja koje su Arapi, tokom nekoliko stoljeća, prenosili na Zapad – smatra Asad. Sve što je bilo najbolje u kulturi drevne Grčke i kasnijeg helenističkog razdoblja, Arapi su ponovno oživjeli u svojim učenjima i unaprijedili u stoljećima nakon uspostavljanja ranog islamskog carstva.
Kulturni utjecaj islamskog svijeta, prvo preko avanture križarskih ratova na Istoku i sjajnih intelektualnih dostignuća muslimanske Španjolske i Sicilije na Zapadu, a kasnije preko rastućih komercijalnih odnosa što su ih uspostavili republike Đenova i Venecija s Bliskim istokom – počeo je kucati na zamandaljena vrata evropske civilizacije. Pred zaslijepljenim očima evropskih učenjaka i mislilaca pojavila se drugačija civilizacija – profinjena, progresivna, puna strastvenog života i u posjedu kulturnih blaga koje je Evropa bila davno zaboravila. Ono što su uradili Arapi bilo je puno više od ponovnog oživljavanja drevne grčke znanosti. Oni su izgradili potpuno nov, svoj vlastiti znanstveni svijet i otvorili dotad nepoznate puteve istraživanja i filozofije. Sve to oni su različitim kanalima saopćavali zapadnom svijetu. Učinak tih utjecaja na Evropu bio je ogroman. S dolaskom islamske civilizacije, novo intelektualno svjetlo pojavilo se na nebu Zapada i proželo ga svježim životom i žeđu za napretkom. Evropski historičari to razdoblje preporoda nazivaju renesansom – tj. “ponovnim rođenjem”, što je ustvari bilo ponovno rođenje Evrope. Podmlađujuća strujanja koja su izbijala iz islamske kulture omogućila su najboljim evropskim umovima da se s novim snagama bore protiv pogubne premoći kršćanske Crkve – zaključuje Asad.
Antropomorfno poimanje Boga
Treći razlog antireligijske usmjerenosti savremene zapadne civilizacije nalazi se u antropomorfnom poimanju Boga u kršćanskoj teologiji. Asad naglašava da je najvažniji intelektualni faktor koji je sprečavao religijsku obnovu Evrope bio upravo pojam Isusa Krista kao sina Božijeg. Naravno, - ističe on – filozofski nastrojeni kršćani nisu nikada tu ideju o sinstvu uzimali u doslovnom smislu; oni su pod tim podrazumijevali manifestaciju Božije milosti u čovječijem obliku. Ali, s obzirom da svi ljudi nemaju filozofski nastrojen duh, za pretežnu većinu kršćana, izraz sin imao je i ima sasvim izravno značenje, iako je uvijek tome bio pridružen neki mističan prizvuk. Za njih je Kristovo “Božije sinstvo” sasvim prirodno vodilo ka antropomorfnom (čovjekolikom) poimanju Boga, Koji je poprimio oblik dobroćudnog starca bujne bijele brade; a onaj oblik, ovjekovječen bezbrojnim slikama visoke umjetničke vrijednosti, ostao je utisnut u podsvjesni duh Evrope.
U vrijeme kad je ta crkvena dogma gospodarila, u Evropi nije bilo sklonosti da se dovodi u pitanje taj čudni pojam. Ali, nakon razdoblja prosvijećenosti, evropski mislioci su instinktivno ustuknuli pred shvaćanjem Boga onako kako je predstavljen u učenjima Crkve; a pošto je to shvaćanje bilo jedino na koje su bili naviknuti, oni su počeli odbacivati i samu ideju o Bogu, a s tim i samu religiju.
Pored toga, čar izvanrednog materijalnog napretka počeo je usmjeravati ljude prema novim zanimanjima, pa je tako pridonosio sljedećem religijskom vakuumu Zapada. U tom vakuumu razvoj zapadne civilizacije poprimio je tragičan obrat: oslobođen svog ranijeg ropstva dogmatskim crkvenim učenjima, zapadnjački duh prekoračio je sve granice i postepeno se ušančio u odlučni antagonizam prema bilo kojem obliku duhovnih zahtjeva u odnosu na čovjeka. Iz podsvjesnog straha da opet ne bude nadvladan silama koje polažu pravo na duhovni autoritet, Evropa je postala šampion svega antireligijskog i u načelu i u akciji. Tako se ona okrenula svom starom rimskom naslijeđu.
Download knjige “Put u Mekku” u .pdf formatu
