Latina wrote:Big Boy wrote:
Vjerujem da je tajna u tome da ne ocekujemo, vec da zelimo. Da nikad nikom ne izjavimo kako je nesto trebao, vec kako je nesto mogao i da bi nama bilo drago da je ovako, umjesto sto je on onako. Kad nekog zbog neceg smatramo duznim onda od njega nesto i ocekujemo. Ali mnogi nemaju iste arsine pa se nekad ne osjecaju duznim, a kad im to neko provuce ispred ociju onda se takvi mogu i naljutiti a ljut covjek obicno vrlo malo vidi oko sebe.
Dobro. Onda je odgovor u tome da jako zazelimo da se desi nuklearno razoruzanje, da nikada vise ne bude ubijeno ni jedno palestinsko dijete, da nikada nijedno dijete ne umre od gladi, da zazelimo da se narkoticima prestanu unistavati zivoti mladih ljudi, da niko ni na koji nacin nikada ne bude zlostavljan, da razumije sit gladnoga, da nema korupcije i nepotizma, da prestane visedecenijski gradjanski rat u Somaliji, da nasi nacionalisti nestanu tamo odakle su i dosli. Itd. Da Planetom zavlada ljubav. Samo ako snazno zazelimo, i ako pokazemo dobrotu vlastitim primjerom, sve ovo ce se i desiti.
Aha.
A zar mi ljudi mozemo ista vise od pozeljeti takvo nesto !? Nigdje ja i ne tvrdim da ce se svaka ljudska zelja ispuniti ako je neko "dovoljno jako" zazeli.
I ovdje u onom sto sam napisao mislio sam na odnose 1:1 izmedju ljudi a ne na jedan protiv svih. Jer, kao sto jedna stara kaze... juce sam bio pametan i zelio sam promijeniti svijet. Danas sam mudriji i znam da ipak trebam prvo poceti mijenjati sebe.
Prije dosta godina... jutro je, kisa i ja idem autom na posao. Nisam uspio naci parking pa sam jedva negdje ugurao auto, haman kilometar dalje nego sto bi mi to odgovaralo. Idem brzim korakom, pomisljam na sefa i njegovu pricu kako kasnim desetak minuta i kao da sada svijet propada. I odjednom, na ulicici izmedju zgrada zacujem kocenje i auto stane bukvalno na par centimetara od mene.
Prvo sto mi je proslo kroz glavu je, joj... sad cu istresti sve sto imam na vozaca tog auta. Pa hej, zamalo me ne ubi... kud tako juri ?!? Podignem pogled sav namrgodjen a tamo za volanom neka djevojka s nekim sjajem u ocima i osmijehom od uha do uha. Nekako mi mahnu, kao dobro je proslo... izvuce mi osmijeh pa jos i ja njoj mahnu i svako nastavi svojim putem.
Rezultat... prenijela mi je neki tako dobar osjecaj koji mi taj dan niko nije uspio nicim pokvariti.
Nekad razmisljam kako je sve to domino efekt. Ako vagas izmedju pozitivnog i negativnog, posebno ako se trudis da svakom pokazes drugo lice ni sam ne znas sto si, ni sto zelis, ni kako ce to ispasti. Ali ako zelis da si pozitivan, optimista... pozdravljaces svog ugladjenog ali konstantno namrgodjenog komsiju koji ti procijedi neki odgovor tek svaki stoti put kao sto ja to radim jer mu NIKAD NECU DOZVOLITI da na mene prenese to svoje mrgud raspolozenje.
I da, mislim da time dajem primjer drugima i ne, nikad mi nije zao uputiti nekom neku ljubaznu gestu pa makar taj i ne haje na nju. Jer ja tu ne nudim, ja samo pokazujem sebe i svoj stav. I uvijek imam na umu cinjenicu da niko nije savrsen.
