felipe kajetano wrote:ljubav_aha wrote:koji je razlog postojanja bas ovakvih letecih tanjira/tanjura
Vjerovatno oblik zavisi od vrste terapije i doziranja iste
...malo shale nije na odmet
Ja u biti niti vjerujem niti ne vjerujem u postojanje "svemiRaca"...mada mislim da je masa ovih "vidjenja" povezana sa testiranjima novih aviona pogotovo u SAD...kad pogledas kako izgleda npr.bombarder B-2..neodoljivo podsjeca na NLO kakvim ga mi zamisljamo..obzirom da su testiranja pocela prije 50-60 godina,mogu misliti sta su oni koji ba ga mozda vidjeli pomislili u tim trenucima obzirom na izgled letjelica iz tog vremena.Pade mi to na pamet onako...
Nesto slicno ovom
nasla sam na link podrum,net foruma
55 godina jedne misterije
Leteci tanjiri - najcuvanija tajna
Neidentificirani leteci objekti (NLO), koji su nakon svrsetka Drugoga svjetskog rata preplavljivali nebo nad nasom planetom, potakli su francuski casopis »Historia« da napravi retrospektivu toga fenomena. Je li posrijedi masovna halucinacija, zelja za mistifikacijom, ili je rijec o necemu sto jos treba proucavati?
Godine 1944, stab Luftwaffe, njemackog ratnog zrakoplovstva, osnovao je prvu sluzbu zaduzenu da prikuplja i analizira izvjestaje njemackih ratnih pilota koji su na svojim misijama vidjeli nekakve "pokretne izvore svjetlosti i letece objekte" nepoznata porijekla i nevidena ponasanja. Ta sluzba Luftwaffe bila je prva sluzbena organizacija za proucavanje onoga sto je poslije nazvano "letecim tanjurima". Taj je termin kasnije zamijenjen mnogo prikladnijim: NLO (neidentificirani leteci objekti).
Otad pa do danas registrirano je vise od jedan milion videnja NLO-a na podrucju koje pokriva cijelu nasu planetu. Nekoliko milijuna ljudi, koji pripadaju svim drustvenim slojevima, zivotnim dobima, obrazovnim razredima i klasama strucnosti - vidjelo je ili mislilo da je vidjelo "letece tanjure".
Eskadrila letecih tanjura
Francuski publicist Charles Garreau pripovijeda kako je taj fenomen 1947. godine poceo poprimati razmjere koji se do danas neprekidno povecavaju.
- Upravo sam vidio neke cudne letjelice iznad Mount Rainiera. Doimale su se kao nekakvi cudni veliki leteci tanjuri...
Na aerodromu Yakima, u americkoj saveznoj drzavi Idaho, kamo se upravo spustio sa svojim avionom, pilot Kenneth Arnold - jos pod dojmom neobicnog spektakla sto ga je upravo vidio - pricao je sto je vidio pilotima i mehanicarima sto su se okupili oko njega.
- Rano poslije podne poletio sam s aerodroma Chehalis. Oko 15 sati bio sam iznad prvih brda Rocky Mountains (Stjenjaka), gdje je prije nekoliko dana netragom nestao jedan avion C-46 marinskog korpusa. Sjetivsi se toga, odlucio sam da ga pokusam traziti. Digao sam se stoga na visinu od 10.000 stopa (oko 3400 m) da bih mogao vidjeti dno divovskih klanaca. Mislio sam da je olupina nestaloga aviona, mozda, u jednome od njih. Promatrao sam teren ispod sebe, ali onda je odjednom moju paznju privukao niz bljeskova svjetlosti s moje lijeve strane...
Tada je Kenneth Arnold ugledao ono sto ce kasnije novinari prozvati – eskadrilom letecih tanjura.
- Pogledao sam u tom smjeru i spazio devet letecih vrlo blistavih predmeta tanjurasta oblika. Procijenio sam, onako odoka, da su dugacki, otprilike, petnaest metara. Letjeli su gledajuci iz mojega aviona, velikom brzinom od sjevera prema jugu i to u formaciji naglavce okrenutih stepenica, tj. prvi je avion letio najvise, a ostali stepenica sto ispod i iza njega. Nisu letjeli ravno nego vijugavo, izbjegavajuci planinske vrhunce. Ni vodoravno nisu letjeli jednolicno, nego kao da skakucu, poput kamena koji odskace od povrsine vode. Nakon nekog vremena nestali su iza jednoga visokog brda Na svu srecu, mehanicki sam ukljucio "stopericu" kad sam ih spazio i iskljucio je kad su nestali. Tako sam saznao da sam ih promatrao oko 102 sekunde. Buduci da sam zapamtio gdje su bili kad sam ih spazio, mogao sam, pomocu karte, lako izracunati da je udaljenost, koju su za to vrijeme preletjeli, iznosila 41 milju. To sto su presli 41 milju za 102 sekunde, znacilo je da su letjeli brzinom od 2700 km na sat...
Samo nekoliko sati poslije toga, Arnoldova je prica otkucana na svim novinskim teleprinterima s naslovima: "Pilot vidio letece tanjure!", “Misteriozna eskadrila letecih tanjura na americkom nebu”, “Leteci tanuri pratili pilota!”, itd, itd.
Tako je, 24. lipnja 1947. roden termin koji je odmah preveden na sve svjetske jezike. Ali, to ipak nije bio prvi tajanstveni leteci predmet kojemu je dano to, zapravo, banalno ime.
sta su vidjeli Madridani?
Cetrnaestoga kolovoza 1864, list "Gazeta de Madrid" ovako je opisao nesto sto su stanovnici spanjolskoga glavnog grada vidjeli dva dana prije toga:
"Nekakav sjajni leteci tanjur, crvenkast i nadsvoden jarkoblistavom kupolom, viden je prekjucer uvecer nad istocnim obzorom ma dridskog neba. Posto je neko vrijeme mirovao lebdeci na jednom mjestu, predmet je poceo letjeti velikom brzinom u raznim smjerovima, vodoravno i okomito, a onda nestao ispod obzora."
Petnaest godina poslije toga, 25. sijecnja 1879, John Martin, farmer iz Texasa, ispricao je novinarima "Daily Newsa", lista koji je tada izlazio u Densonu, ono sto je vidio i sto ga je snazno uzbudilo. List je Martinovu pricu objavio pod naslovom "Cudan dogadaj":
»Gosp. John Martin, farmer koji zivi, otprilike, sest milja juzno od nasega vrlog grada, ispricao nam je svoj cudan dozivljaj. U cetvrtak ujutro, dok je bio u lovu, Martinovu je paznju privukao neki cudan predmet na nebu. Zapanjila ga je brzina kojom je taj predmet letio i njegov cudni oblik. Kad ga je g. Martin spazio, predmet je imao dimenzije i boju obicne narance, ali se neprekidno povecavao. Kretao se golemom brzinom. Nakon nekog vremena preletio je iznad g. Martina, koji je tada vidio da je taj predmet golem i da ima oblik tanjura ili zdjelice. Uskoro je nestao iza obzorja."
Treba upozoriti na nesto sto je, zapravo, samo po sebi jasno. Sigurno je da se stanovnici Madrida i Teksasani nisu mogli dogovoriti da predmete koje su vidjeli usporede s tanjurima, a Arnold, naravno, nije mogao znati za price ili iskaze stanovnika Madrida. Ali, dok je ono sto su vidjeli Madridani i sto je 1879. vidio teksaski farmer Martin bilo brzo zaboravljeno i nije dobilo nikakav veci publicitet, ono sto je 24. lipnja 1947. vidio Arnold imalo je neobicne reperkusije.
Arnoldova prica odmah je poslana ATlC-u. Tamo je primljena sa skepsom, ali i sa stanovitim strepnjama ATIC (Air Technical Intelli gence Center - Obavjestajni centar za zrakoplovnu tehniku) bio je, kako sam naziv govori, tehnicka obavjestajna sluzba americkog ratnog zrakoplovstva, kojemu je glavni zadatak da prikuplja tehnicke obavijesti o svim stranim avionima i letecim projektilima. Njegova se komanda nalazi u zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson, pokraj Daytona, u drzavi Ohio.
Ko ima pravo?
Tehnicki strucnjaci ATIC-a odmah su se podijelili na dva tabora. Jedni su smatrali da je Arnold, zapravo, vidio samo formaciju obicnih mlaznih aviona: “U normalnim okolnostima, ljudsko oko ne moze vidjeti predmet kojemu prividna velicina iznosi manje od dvije desetinke jedne sekunde luka” (luk -360 stupnjeva - 360 sekunda). Rezoniranje Arnoldovih protivnika djeluje razborito. Buduci da Arnold procjenjuje da su ti predmeti bili dugacki 15 metara, oni su, zapravo, bili mnogo blize nego sto se njemu cinilo, inace ih ne bi mogao vidjeti na udaljenosti od petnaestak kilometara, a kamoli trideset ili cetrdeset. Zato je pogresan i njegov proracun njihove brzine.
Oni nisu letjeli brzinom od 2700 km na sat nego brzinom od 650 km na sat, a to je brzina kojom lako lete mlazni avioni. Zasto se Arnoldu cinilo (i samo cinilo!) da se ti predmeti krecu "poskakujuci", poput oblutka koji se odbija od vodene povrsine? Zato sto ih je vidio kroz nekoliko slojeva silno zagrijana zraka (ljeto iznad kamenih planina). Rijec je o deformaciji slicnoj onoj koja nastaje ljeti na asfaltnim cestama.
Ali, pripadnici suprotnog tabora gledaju na cijeli slucaj drukcije — i ne skrivaju svoju uznemirenost. Narocito ih uznemiruju navodne sposobnosti tih letjelica:
"Arnold je tocno vidio njihovu poziciju kad ih je spazio. Treba imati na umu da on izvrsno poznaje taj kraj jer je nad njim cesto letio. Vidio je da su nepoznate letjelice nestale iza brda koje je on dobro poznavao. A buduci da je tocno znao gdje se nalazi njegov avion, znao je na kakvoj su udaljenosti od njega bile letjelice kad su nestale. Zato njegova procjena, da su letjele brzinom od 2700 km na sat, mora biti tocna S druge strane, nijedan avion ne moze onako vijugavo letjeti izmedu brda kao sto su letjele te nepoznate letjelice. U jednom se Arnold ipak prevario: u procjeni velicine letjelice. Ako ih je mogao vidjeti na udaljenosti od 30 do 40 km i ako su mu se cinile dugacke 15 metara, onda to znaci da su, zapravo, bile dugacke ili siroke, ili da su imale promjer od najmanje 60 metara"
Zato su neki zakljucili da je Arnold vidio zapravo, svemirske brodove, da su to bile letjelice neke izvanzemaljske civilizacije.
"Letjelice takvih dimenzija, sposobne za takvu brzinu i druge letne performance. nadilaze daleko nase, ovozemaljske, tehnicke mogucnosti."
Istraga provedena u svim americkim zrako plovim bazama pokazala je, uostalom, da 24. lipnja nijedna formacija vojnih aviona nije letjela nad tim podrucjem ili blizu njega.
Brojna svjedocanstva
Iskaz Kennetha Arnolda dobio je neocekivanu potvrdu sutradan. Tada se vratio u bazu Fred Johnson, rudarski inzenjer i profesor rudarstva na jednom americkom sveucilistu, prospektor (tragac za rudnim nalazistima) iz Portlanda, u drzavi Oregon. On je 24. lipnja boravio u planinskom kraju iznad kojega je Arnold vidio letjelice. Cim se vratio u bazu, potrazio je svojega sefa i prijatelja, Rogera Bishopa, da mu isprica sto je vidio:
- Toga popodneva (24. lipnja) vidio sam formaciju nekakvih cudnih letjelica - pet ili set diskova - sto su letjeli prema jugu. Iznad mene proletjeli su za samo deset ili petnaest sekundi; pojavili su se iza jednog brda i nestali za drugim, ali dobro sam ih vidio. Vidio sam jos nesto. Igla mojega kompasa poskakivala je kao mahnita!
Johnson je vidio sest, a Arnold devet letjelica - ali moguce je da se formacija razdvojila kad je izasla iz Arnoldova vidokruga.
U toku iducih dana umnozio se broj osoba koje su vidjele letece tanjure. Dvadeset i osmoga lipnja, oko 15 sati i 15 minuta, pilot lovackog aviona tipa F-51, koji je letio nedaleko od jezera Meade u Nevadi, spazio je sebi zdesna formaciju od pet-sest letjelica okrugla oblika koje su nestale leteci cudesnom brzinom.
sest sati poslije, kad se u zrakoplovnoj bazi Montgomey Field u Alabami vec smracilo, dva pilota i dva oficira obavjestajne sluzbe zrakoplovstva spazili su na nebu nekakvu jaku svjetlost. Dolazila je s juga, od obzora, letjela u cik-caku i postizala na trenutke cudesnu brzinu. Doletjevsi iznad baze, zaustavila se trenutak, a onda odletjela natrag prema jugu i zacas nestala Te su noci brojni stanovnici Milwaukeeja spazili nad gradom "deset plavkastih plamenova" (opis jednog ocevica). U Clarionu. u drzavi Iowa, jedan vozac autobusa odjednom je spazio neki svijete leci predmet "kako para noc" silnom brzinom, a onda ih je spazio jos najmanje dvanaest.
Izlozen toj poplavi izvjestaja, ATIC nastavlja istragu. Iz dana u dan dosje nepoznatih letjelica raste, a 4. srpnja (americki nacionalni praznik) nastaje pravi »festival letecih tanjura”- iznad Portlanda.
Ludilo na nebu
»Velika predstava” pocela je u l i sati prije podne. Prva je letjelica preletjela preko Mount Jeffersona. U 13 sati i 05 minuta jedan policajac, koji je sjedio u automobilu na parkiralistu uprave policije, uletio je u sobu dezurnoga:
- Ne znam kako da opisem ono sto sam upravo vidio, ali to je nevideno! U jednom trenutku opazio sam da je nesto preplasilo gradske golubove i slucajno pogledao uvis. To sto sam vidio potrajalo je samo nekoliko sekundi, jer sam mogao gledati samo kroz vjetrobran; iznad glave bio mi je krov automobila. Vidio sam pet golemih diskova koji su se kretali cudesnom brzinom - dva prema jugu, tri prema istoku.
Ni dvije minute poslije toga, zazvonio je telefon. Dva policajca u patroli (obojica stariji i iskusni policajci) javljali su da su upravo vidjeli na nebu tri diska srebrnaste boje koji su letjeli jedan iza drugoga velikom brzinom. Poslije pet minuta, s istim izvjestajem javila su se cetiri policajca stacionirana u luci. U 16 sati i 30 minuta policiji je telefonirala neka gradanka i javila da je upravo vidjela na nebu nekakav predmet “nalik na nov novcat politirani novcic od cetvrt dolara”.
Jedan prolaznik s periferije javio je nesto poslije da je vidio dvije letjelice. U toku iducih dana saznalo se da je toga popodneva letjelice vidjelo nekoliko stotina gradana Portlanda.
Te je noci posada jednog putnickog aviona kompanije -United Airlines- vidjela iznad Emmela, u drzavi Idaho, pet letjelica.
- Te letjelice - napisao je u izvjestaju kapetan aviona - djeluju glatko i politirano na trbuhu, a hrapavo sa strane. Vidjeli smo ih dosta dobro, jer smo ih slijedili otprilike 70 kilometara, kad su. odjednom, jednostavno nestale.
Svakog dana toga srpnja 1947. dolazili su novi izvjestaji. Gotovo bi se reklo da je nebo iznad juga Sjedinjenih Drzava "puno svemirskih letjelica". Narod ih zove "leteci tanjuri", ali vojne im vlasti daju naziv UFO (Unidenti fied Flying Object - Neidentificirani leteci objekt).
Suoceni s tom lavinom izvjestaja, strucnjaci ATIC-a bili su zbunjeni. Bili bi jos zbunjeniji da im je, pocetkom toga srpnja, dosao u ruke izvjestaj o jednom dogadaju u Francuskoj, nedaleko od Rouena - ali mlada zena koja je to dozivjela pricala je o tome tek poslije. Ona je, naime, kako je tvrdila, vidjela prvo ateriranje jednoga »leteceg tanjura- i njegove ho .moidne (covjekolike) posade.
Ta mlada zena, Madame Z, vozila se biciklom po cesti koja, slijedeci tok rijeke Seirie, povezuje Rouen i mjesto Amfreviile-la-Mi-Voie. Evo sto je ispricala:
- Bilo je oko 15 sati krasnog vedrog ljetnog dana. Nijednog oblaka nije bilo na nebu. Nalazila sam se oko dva kilometra od Amfre villea. Na cesti, dosta daleko od mene. spazila sam neki predmet meni potpuno nepoznata oblika. Nastavila sam voziti cestom prema njemu. Kad sam mu se priblizila na oko dvije stotine metara, vidjela sam da je to nekakav duguljast stroj, ovalna oblika, mutnosive boje, polozen na travu. Mislim da je bio dugacak oko tri metra, a na najdebljem dijelu visok metar i pol. Na svoje veliko zaprepastenje, opazila sam pokraj njega nekakva dva bica, visoka jedva metar. Nesto su petljali na letjelici i nisu me vidjeli jer sam se necujno dovezla i necujno zaustavila. Tako sam ih promatrala nekoliko minuta, a onda sam, ne znam ni sama zasto, zatrubila. Cuvsi taj zvuk. bica su se okrenula, i ugledavsi me, naglo uskocila u letjelicu kroz nekakav otvor u njezinu boku, sirok pola metra. Otvor se odmah zatvorio, letjelica je poletjela, uzletjela na visinu od oko sto metara, tamo nekoliko sekundi lebdjela, obrcuci se oko sebe, a onda je naglo poletjela prema Sottervilleu i za nekoliko sekundi nestala iza obzora. Tek tad sam se sjetila da cijelo to vrijeme nisam cula nikakvu buku...
Tragicna mistifikacija
Trideset i prvoga srpnja 1947. obiljezen je jos jedan datum u povijesti "letecih tanjura" - dan prvog pokusaja mistifikacije. Rijec je o "slucaju s otoka Maurvja" i njegovu tragicnom finalu.
Taj su dan obavijestili porucnika Franka Browna, obavjestajnog oficira baze Hamilton Field u Kaliforniji, da ga je zvao jedan od njegovih informatora i ostavio mu poruku da se odmah javi. Kad mu je Brown telefonirao, taj je covjek rekao:
- Imam za vas zanimljivu obavijest. U vezi sam s dvojicom policajaca koji rade u luci Tacome. Jedan od te dvojice vidio je sest UFO-a iznad luke. Poslo mu je za rukom da se docepa nekoliko komada metala sto su ispali iz jednog od tih UFO-a.
Sat poslije toga, porucnik Brown vec je letio avionom B-25 iz Hamilton Fielda prema Ta comi. Pratio ga je kapetan Davidson. Cim su se spustili u Tacomi, odvezli su se taksijem u hotel koji im je informator oznacio kao mjesto sastanka.
- Urednik jednih novina u Chicagu, kojemu sam pricao o tome, zatrazio je od mene da istrazim taj slucaj i da sve sto saznam dam ekskluzivno za njegov list. Dao mi je akontaciju od 200 dolara preko ovdasnjeg dopisnika. Ali, ja sam shvatio da je posrijedi delikatan i skakljiv slucaj, pa sam zato pozvao vas.
Nesto poslije, u sobu su usla ona dva policajca o kojima je govorio informator.
Jedan je policajac uzeo rijec:
- To sto cu vam ispricati dogodilo se, zapravo, jos u lipnju, ima tome, otprilike, sest tjedana. Patrolirao sam motornim camcem pokraj otoka Maurvja, oko pet kilometara od Tacome. U camcu je bila uobicajena posada, a osim nje, tu su bili moj sin i njegov pas. Nebo je bilo oblacno, ali nije padala kisa. Plafon oblaka bio je nizak, najvise 700 metara. Odjednom smo spazili sest letecih objekata kako jure tocno prema nama. Kad su bili okomito iznad nas, na visini od oko 150 metara, zaustavili su se. Tako smo vidjeli da su to diskovi s promjerom od oko 30 metara. Bili su srebrnastosjajni i imali mnogo malih prozora.
Zanimljivo je da letjelice nisu dizali gotovo nikakvu buku.
- Cini se da je jedan od diskova bio u neprilici. Drugi su se okretali oko njega, a u jednom mu se trenutku jedan tako priblizio da su se doticali. Tako su ostali oko sest minuta, a onda su se odvojili uz mukao sum. Taj trenutak vidjeli smo kako se od onoga "pokvarenog" diska odvojilo nekoliko komada metala i stalo padati prema nama. Pali su u vodu, po obali otoka i na nas camac. Jedan je ranio u ruku mojega sina, a drugi je ubio na mjestu njegova psa. Za to vrijeme diskovi su odletjeli velikom brzinom. Brze-bolje pristali smo uz otok i iskocili na obalu da pokupimo one komade metala. Kad je nas radio telegrafist pokusao uspostaviti vezu s nasom bazom, otkrio je da ne moze zbog teskih smetnji u eteru.
Pokusaj prevare
Kapetan Davidson i porucnik Brown postavili su tada niz pitanja policajcu i njegovu kolegi, a onda su otisli, bez ikakva komentara; nisu htjeli ponijeti ni jedan jedini komad metala. Dosavsi na aerodrom, gdje su ostavili svoj avion, telefonirali su u bazu i rekli obavjestajnoj sekciji da je posrijedi mistifi kacija. Onda su sjeli u avion i odletjeli.
Ali, nekoliko sati poslije, njihov se B-25 (bombarder tipa "leteca tvrdava") srusio kod Kelsoa, u saveznoj drzavi Washington. To se dogodilo potpuno iznenada. Spasila su se samo dva clana posade; uspjeli su iskociti s padobranima. Svi ostali, pa tako i Brown i Davidson, poginuli su u smrskanu avionu koji je poslije toga odmah izgorio.
stampa je dohvatila taj slucaj. Ne znajuci da su dvojica poginulih telefonirala prije polijetanja na fatalni put i rekli da je posrijedi mistifikacija i da nisu htjeli uzeti one metalne predmete, novine su pisale da je avion, zapravo, srusen jer je nosio ultratajni tovar: one komade metala. Tako se rodila legenda o slucaju na otoku Mauryju.
Zrakoplovni kapetan Edward Ruppelt, koji je vodio istragu o NLO-ima kao predstavnik Americkog ratnog zrakoplovstva, napisao je:
“Bio je to pokusaj prijevare, mozda najbolji u historiji NLO-a, ali i najmracniji po posljedicama. Ona dva policajca priznala su da je bila posrijedi prijevara. Zapravo, bila je to - neslana sala. Razumije se da oni nisu mogli biti krivi za pogibiju posade aviona...”
Prelijetanje jednog leteceg tanjura 13. kolovoza iznad nekoliko naseljenih mjesta u americkoj drzavi Idaho izazvalo je prvi put jedan neobicni fenomen koji je poslije, na raznim mjestima i u raznim prilikama, cesto zapazan. Iako je leteci tanjur letio na velikoj visini, na tlu su se savijali vrhovi krosanja visokih stabala kao da ih savija orkanski vjetar.
Nakon analize mnogobrojnih izvjestaja, direktor ATIC-a poslao je izvjestaj komandi Americkog ratnog zrakoplovstva.
"Fenomeni o kojima primamo izvjestaje doista su stvarni" - pise direktor, a na kraju izvjestaja predlaze da se osnuje specijalna drzavna organizacija koja bi taj problem sistematicno izucavala. On takoder iznosi misljenje da bi, mozda, specijalistima bilo dovoljno sest mjeseci da odgovore na osnovno pitanje: sto su, zapravo, NLO-i?
»Sovjetska teza«
Za taj je izvjestaj javnost saznala tek mnogo poslije. On je u to doba bio uvrsten u kategoriju najstroze povjerljivih (top secret) vojnih tajni. Kao sto vidimo, ATIC je prestao sumnjati u postojanje NLO-a. Kako u svojoj knjizi navodi kapetan Ruppelt, vec spomenuti sef ekipe koja je istrazivala te pojave, direkcija ATIC-a zeljela je, zapravo, odgovor na pitanje koje bi se moglo ovako formulirati: Jesu li ti objekti, koji tako nepozvano i nekaznjeno povreduju americki zracni prostor, nekakve sovjetske letjelice ili one dolaze iz svemira?
Za "sovjetsku tezu" postojali su stanoviti hipoteticki argumenti. Jedan se odnosio na letjelicu koju je jos 1942. konstruirao Zimmer mann, njemacki konstruktor aviona. (Taj je projekt, usavrsen posto je bio preuzet od Nijemaca, doveo poslije u Americi do glasovite serije letjelica X-l do X-15). Zimmermannova je letjelica, koju je prezentirao 1942. godine pred najvisim oficirima Luftwaffe, bila, u biti, letece krilo oblika zrna lece, i vise je slicila disku nego konvencionalnom avionu.
Prilikom demonstracije, ocevici su zaprepasteno gledali kako se prototip cudne letjelice digao gotovo okomito, neko vrijeme lebdio, onda postigao horizontalnu brzinu od 750 km na sat i, najpostije, sletio brzinom od jedva 60 km na sat. Fantasticno!
Luftwaffe je ipak odustala od serijske proizvodnje i od toga da letjelicu uvrsti u letni park. Mozda su Sovjeti usavrsili Zimmermannovu ideju, pa su leteci tanjuri njihove letjelice koje spijuniraju nad Amerikom. Osim toga, iako su se Amerikanci poslije rata docepali najvecega dijela njemackih konstruktora, neki su pali Sovjetima u ruke i poslije radili za njih. A nitko nije znao kakva je sve tajna oruzja pripremao Hitler.
Za jedno se znalo - donekle. Njemacki konstruktor Miethe, koji je poslije rata otisao u Egipat i tamo se zaposlio, tvrdio je da je potkraj rata bio u Njemackoj clan ekipe koja je radila na konstrukciji "V-7" (sedmi projekt u seriji V). Bio je to, po pricanju Miethea, upravo projektil slican letecim tanjurima.
"Mozda su Sovjeti zarobili moje kolege i oni sad rade za njih!" - izjavio je Miethe jednom americkom obavjestajcu, poslanom u Egipat da ga saslusa, uz osobno odobrenje kralja Faruka.
Ruppelt iznosi u svojoj knjizi fascinantne podatke o "V-7" do kojih su dosli Amerikanci - ne samo preko Miethea.
Iz tih je podataka vidljivo da je prvi pokusni let prototipa "V-7" izveden 17. svibnja 1944. Na njegovoj je konstrukciji jos od travnja 1943. radilo nekoliko njemackih konstruk torskih ekipa u Stettinu, Dortmundu, Essenu i na Peenemundeu. Tako je nastao diskoidni helikopter nazvan "Vergeltungsvraffe 7" ("Oruzje odmazde 7"). Glavni konstruktor poslao je isti dan Hitleru izvjestaj pun zanimljivih tehnickih podataka:
"Danas je, u prisutnosti trojice supotpisa-nih pukovnika Luftwaffe, izveden pokusni let 'V-7'. To je, kao sto znate, Fuhreru, nadzvucni helikopter koji pokrece 12 turboreaktora BMW-028 autonomnim kompresorima. Postignuta je visina od 21.500 metara. Ta letjelica ima oblik lakoatletskog diska, s promjerom od 21 metar. Prilikom njezina usavrsavanja poginulo je osam pokusnih pilota. Propulziju daje 12 turbomotora unutar jednog metalnog prstena, koji se, zajedno s motorima, okrece oko centralne mase letala Letjelica ne ispusta ni plamen ni dim od plinova sagorijevanja, koji se hvataju jednim sistemom sto ga je 1938. konstruirao jedan britanski inzenjer. Pogon daje komprimirani helij, a akcioni ra dijus iznosi 40.000 kilometara s brzinom od oko 2500 kilometara na sat."
sto je zakljucila CIA?
Hitler je (navodno) naredio da odmah pocnu serijsku proizvodnju u divovskim podzemnim tvornicama u Bavarskoj, ali bilo je prekasno.
Saznalo se da se jedna kopija tih planova nalazila u vili feldmarsala Keitela, nacelnika staba OKW, u Bad Gandersheimu. Amerikanci su pretrazili vilu, ali planove nisu pronasli. Sovjeti su zarobili trojicu inzenjera, koji su sudjelovali u konstrukciji letala, i dva kompletna motora. Sve su to odnijeli u Sovjetski Savez.
Tako se poceo nametati zakljucak (ili barem vjerojatnost) da su, mozda, posrijedi nekakva sovjetska izvidacka letala. s posadama ili bez posada, gradena po potpuno originalnim sovjetskim zamislima ili po usavrsenim njemackim projektima iz doba rata.
Ta se bojazan cinila jos vjerojatnijom zbog toga sto su se letjelice narocito i upadljivo cesto pojavljivale (ili su videne) u blizini americkih tajnih baza i vojnoeksperimentalnih poligona: kod jezera Murdoc u Kaliforniji, kod White Sandsa, kao i u blizini postrojenja za proizvodnju atomskih bombi.
Pocetkom studenoga CIA je obavijestila sve svoje agente u Njemackoj i Istocnoj Evropi da pokusaju saznati dokle su doprli Sovjeti, radeci sa zarobljenim ekipama njemackih konstruktora. Ujedno su zaduzene i druge sluzbe da o tome saslusaju njemacke ekipe koje su otisle u Ameriku ili ostale u Zapadnoj Njemackoj, a sudjelovale su u Hitlerovim programima stvaranja tajnih novih oruzja.
Njemacki su konstruktori bili kategoricni: »Nijedan projekt bilo kakvog letala na kojemu se radilo u Njemackoj za rata, pa ma kako da je bio poslije usavrsen, ne bi mogao dovesti do konstrukcije letala s navodnim let nim performancama letecih tanjura . Anketirani su i medicinski strucnjaci, pogotovu ekipe fiziologa u sluzbi vojske. I njihov je odgovor bio kategorican:
"Ljudski organizam ne bi mogao podnijeti takve manevre!"
Metalurzi: “Nijedan metal i nijedna legura za koju znamo ne bi mogli podnijeti silna naprezanja implicitna u tim manevrima!..."
Zakljucak: Ako doista postoje, NLO-i nisu i ne mogu biti niposto letjelice konstruirane na Zemlji.
"Project Sign" nije bio jedini sluzbeni projekt namijenjen pokusajima da se rijesi problem NLO-a, Osnovan je i "Project Grudge", kojemu je glavni cilj bio da stisa masovnu psihozu izazvanu izvjestajima o NLO-ima. Izvjestaji vise nisu objavljivani - ali su i dalje stizali. U ozujku 1952. dokrajcen je "Project Grudge", zamijenio ga je "Project Blue Book". Vodstvo je povjereno vec spomenutome kapetanu Ruppeltu.
Misterija i nakon 55 godina
Ruppeltova komisija vrlo je brzo dosla do preliminarnog zakljucka: rijec je o svemirskim brodovima izvanzemaljskog podrijetla. Njezin se izvjestaj odmah nasao na zestokom udaru konkurentske "Komisije Condom". (Rijec "condom" znaci na engleskome "prezervativ", ali to nije imalo nikakve veze; Condom je bio prezime sefa te komisije.) Pocetkom sijecnja 1969. "Komisija Condom" objavila je izvjestaj koji su protivnici odmah nazvali "monumentom sazdanim od kontradikcija". I glavni zakljucak bio je, na neki nacin, sam sebi protuslovan: iako je prof. Condom priznao da za 12 od 89 slucajeva, koje je ispitala njegova komisija, nije nadeno objasnjenje, on je kategoricki izjavio da NLO-i ne postoje!
U igru su usli civili, pogotovu otkako je americko ratno zrakoplovstvo (koje je stajalo iza tih projekata) odlucilo u prosincu 1969. obustaviti daljnja istrazivanja fenomena NLO-a. Medu tim civilima dosta je mnogo kvalificiranih znanstvenika. U Americi im je na celu dr Allen Hyneck, istaknuti astrofizicar, strucni savjetnik nekoliko americkih komisija, po misljenju nekih izvanredno razborit znanstvenik, po misljenju drugih manijakalni smusenjak. S njime rade James McDonald i David Saunders. dvojica "prebjega" iz "Komisije Condom", Pierre Guerin. strucnjak Astrofizickog instituta u Parizu, Claude Poher, sef odjela za konstrukciju raketa Nacionalnog centra za svemirska istrazivanja u Toulouseu (Francuska).
Ipak, 55 godina nakon Arnoldova dozivljaja nad Mount Rainierom - tajna ostaje nerijesena.
200 zrtava NLO-a
"Komunizam je za nama, sada mozemo govoriti i o neidentificiranim letecim objektima", objavio je u veljaci 1993. godine Mihail Zaharcuk, urednik biltena ruskog Ministarstva obrane.
O temi letecih tanjura u Sovjetskom Savezu decenijama nije bilo preporucljivo raspredati. To je bila jedna od tabu tema i o njoj se raspravljalo samo u uskom krugu sovjetske vojne i politicke elite. Politicari su prema tvrdnji Mihaila Zaharcuka budno pratili svakoga tko bi senzaciju o NLO-ima pokusao pricati u javnosti. Primjer odnosa vladajucih krugova za vrijeme komunizma prema neidentificiranim letecim objektima Zaharcuk je objasnio preko stava marsala Dimitrija Jazova, kasnijeg puciste.
- Kod nas nema NLO-a niti bi oni ovdje mogli egzistirati - izjavio je u jednoj televizijskog emisiji marsal Jazov, skidajuci svaku sumnju i zestinom svoga glasa upozorio narod da se kloni prica o NLO-ima ako ne zeli upasti u nevolje.
Prema biltenu koji ureduje Mihail Zaharcuk, najocitiji primjer pojave NLO-a zbio se u jednoj ljetnoj noci tijekom vijetnamskog rata 1965. godine. Nedaleko od grada Hanoja sovjetska protuzracna jedinica uocila je u zraku leteci predmet oblika diska i upozorila ga da se spusti. Kako na upozorenje nije odgovoreno, sa tla su sovjetski borci ispalili nekoliko raketa, a onda je laserski odgovor koji je stigao iz zraka potpuno onesposobio jedinice protuzracne obrane. Na temelju kasnije prikupljenih saznanja tom prilikom, prema nekim verzijama bilo je i do 200 zrtava.
Naravno, to nije jedina prica o NLO-ima u Rusiji. Medu ostalim, u biltenu Ministarstva obrane objavljena je i storija pilotkinje aviona tvrtke “Aeroflot” Marine Popovic:
- Upravljajuci avionom 1985. godine opazila sam u zraku nesto dotad nevideno. Bio je to NLO koji je mijenjao boje, oblik i brzinu...
Na temelju daljnjih navoda biltena Ministarstva obrane, jedini, navodno dogovoreni, susret s izvanzemaljcima - propao je. Zemljani i izvanzemaljci trebali su se naci na jednoj lokaciji u Taskentu, a medu clanovima “zemaljske delegacije” 28. lipnja 1991. godine bio je i pukovnik Ivan Nazarenko, koji kazuje:
- Otisli smo na to mjesto gdje su se navodno trebali pojaviti neobicni gosti s drugih planeta, bili smo bez oruzja, ali s helikopterima te brojnim filmskim kamerama i fotoaparatima. Medutim nitko nije dosao i mi smo se vratili ne obavljenog posla.
steta!
