ema_ wrote:
Bujrum

Lijepa tema i uvod.
Ja sam u srednjim dvadesetim i definitivno svakim danom shvataš da ih imaš jako malo, što je i normalno, ambicije vremenom učine da se raziđeš sa puno ljudi za koje si mislio da su tu zauvijek, životni stavovi se ne podudaraju i onda shvatiš da je vrijeme da svako svojim putem krene, da je to imalo svrhu i razlog i da si nešto naučio.
U biti, već se iskristalisao krug ljudi koji su tu i koji će, nadam se, biti tu još dugo. Mogao bih reći da imam 5-6 prijatelja koji su zaista to, pravi prijatelji, bez interesa, koji su tu kada ih trebaš, koji će ti pomoći, savjetovati, kuditi, sa kojima možeš podijeliti dobro, ali i ono loše, teško, što bi čovjek zadržao i u sebi, ali ne može.
Ipak, ako bih baš analizirao, rekao bih jedno, u pitanju je prijateljica, skoro 11 godina, druga sestra ukratko. Draža i posebnija od drugih ljudi jer te poznaje suštinski, a i toliko godina nije malo.
Mogu reći da sam sretan što se toga tiče, imam divne prijatelje i mislim da sam i ja dobar prijatelj.

Često ih stavljam i ispred sebe iako na ovom vaktu to i nije najmudrije, kažu.
A kako ih naći? Hm, nije lahko, vjerovatno se to moralo desiti, bilo u školi, faxu, poslu, ali nikada nije kasno, mada, iz iskustva, ljudi su zatvoreniji vremenom da puštaju nove ljude u svoj život.
Kada smo kod prijatelja, mislim da osobu upravo možete procijeniti ne po kvantitetu prijatelja, već po osobinama koje isti imaju, ne kaže se džaba: "s kim si - takav si".
A jeste, ovo što kaže @Mosaljoze je uistinu tačno, jedini prijatelj koji vas najbolje zna, razumije, voli i ne trazi nista zauzvrat, je majka.
Ali, trebamo i druge ljude, je li.
Malo pametovah eto

, ali i podijelih svoje iskustvo.
