Prica sesta
Ispod spola
Veseljko. Nemirko. Đoko. Živko. Mackica. Penis. Vjeverica. Spolni organ. Neki misle da tako treba govoriti. Moja prijateljica Gorance. "Zašto psuješ?" govori ona meni. "Postoje eufemizmi. I normalni izrazi." Gorance je djevica koja je prije dvadeset i pet godina rodila i ona je OK. Ali meni je ponekad prava muka govoriti normalno.
Evo. Sjedimo za stolom. I pjevamo: "Pijme ga, pijme gaaaa..." Na mom desnom ramenu je desna ruka debelog gospodina, a na lijevom, lijeva ruka debele gospode. Pa se zagrljeni ljuljamo. Pijem bijelo vino. Jedina. Od crnog se cešem...., na donjem dijelu leda, oko malog otvora. "Sve pticice iz goreeeee..." Veselo otvaram usta. Pokazujem navlake. "Spustile se na moreee..." Plješcemo! Nazdravljamo! Kako smo veseli! Gledam u oci debelom gospodinu. Namiguje mi plavo, vodeno oko. I moje smede, bistro, njemu. Gleda me debela gospoda. Pokazujemo navlake jedna drugoj. "Samo jedna ostalaaa..." Jadna ptica.
Životinja koja je pasla travu na otoku Cresu i nosila kovrcavo runo na krhkim plecima dobila je nož u vrat, pa... Uglavnom. Njene oglodane kosti sada su na sredini stola. "Bilo je super." Svi smo pohvalili mrtvu životinju. Debeli gospodin stavlja ruku na moje koljeno. U njegovoj uredenoj, sijedoj bradi rezanac iz "prave domace juhe s domacim rezancima". To smo jeli prije oglodane životinje. "Sjecaš se...", gleda me Debeli. Ne mogu reci ni "da" ni "ne". Pijuckam ono bijelo vino. "Bilo je to..." Mršti se oznojeno celo. "Cekaj..." Cekam. Njegova mi ruka gmiže po bedru. "Šezdeset i pete... Ne! Cekaj!" Cekam i je...
Uvaljujem mu nabreklo muško udo u sve po spisku. Micem šapu s bedra. "Šezdeset i pete... Ne! Cekaj!" Cekam. "Da! Šezdeset i cetvrte... Ili... Da! Šezdeset i cetvrte u augustu!" Aleluja! Hvala penisu! "Slatina. Pijesak... Ti samo u gacicama... Trciš... Ja za tobom... Gol. Sjecaš se?!" Isuse! Dragi bože?! Nije moguce! Htjela bih da netko debelom majmunu uvali debelog nemirka u debelu riticu. Njegova šapa otvara vrata kaveza i grabi moju vjevericu za rep. Odlucnim zahvatom spašavam krzno izbezumljene životinje. I zatvaram kavez. Tako. Jesam li ja luda? Može li normalno ljudsko bice zaboraviti da je šezdeset i neke spolno opcilo s orangutanom?!
Sad me tapše po koljenu. "Izgledaš super." "Hvala i ti." Sve više ljudi mi govori kako izgledam "super". "Ne klepeciii nanulaaaaaaama...." "Prekinuli smo", urla Debeli u moje lijevo uho, "Ana i ja." Ana?! Tko je sad jebena Ana?! Ili bolje, tko je Ana s krupnim dokom u veseloj mackici? Zašto sve zaboravljam?! Ja sam teško bolesna žena! "I tako kažeš, ti i Ana..." Pa gledam u oci konju kojemu bih da netko uvali zvijer u riticu tako da njegova ruka ne dira moju mackicu. "A ti i Kiki..., kako vi..." "Hvala, dobro. Kiki tri puta tjedno stavlja svoj spolni organ", lažem, ali nema veze, "u moj spolni organ." "Drago mi je". Debeli se diže. "Bandieraaaaaa rossaaaaaa....." Kužite, kako smo hrabri, kad ovo pjevamo. "Znaš da je Marko za mnom trcao gol na Slatini..." To mi govori Debela. Opa! "Je li te stigao?" pitam. "Nije", laže Debela. Plješcemo! Urlamo! Skacemo na noge! Stižu palacinke!
Ako mi išta ide na debelog živka u erekciji, onda su to jebene proslave, jebene mature!
PRICE iz Ferala
-
manijak1
- Posts: 47640
- Joined: 16/01/2003 00:00
- Location: https://www.klix.ba/
- Contact:
#27
Ne čitam Feral fakat ali ako može onda jedno pitanje , koja je novinarka potpisnica ovih priča ?
Mira - ?
Mira - ?
-
dajdzarile
- Posts: 270
- Joined: 16/10/2003 00:00
- Location: Sarajevo- donji prdonjici bb
#32
svaka cast ... jedno kurcevo jutro je uljepsano ovim pricama
hvala ti ...
hvala ti ...
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#33
Prica sedma
Majke božje
Rijeka. Maj. A kao da je ljeto. Ulazim u šesticu. Džepar. Tanki vrat. Gadne uši. Izvlaci novcanik iz torbice. Gospoda ne osjeca ništa. Uši gledaju u mene. Šutim. Cijeli autobus gleda. I šuti. Gledam Velike Gadne Uši. Silaze. I pokradena gospoda.
Ljudi se ljeti ne peru. Možda se ne peru ni zimi. Ali svoj smrad zakopcaju u kaput. Danas su raskopcani. Totalno. Davim se. Želudac mi je u ustima. Silazim. Korzo.
Na Korzu su šatori. I izbori. I ulicni sviraci i pjevaci. "Majkooooo, majkooooo staraaaa", zavija majstor, rasteže harmoniku i gleda u mene. Ja? Njegova majka stara? A mogao bi mi otac biti? "O majko, majkoooo, što me rodiiiiiiii..." Ovaj me ne gleda pa mu ubacujem kunu u šešir. "Jednog suncanoooog dana k meni je došla mama Huanitaaaaaa..." Šta je ovo? Majcin dan? Sa svih rijeckih fasada u mene gledaju njuške. Kao Majke Božje u velikim muzejima. "Pogledajte ovo, gospodo", uvijek govori vodic grupi, "pogledajte kako vas prati pogledom. Kamo vi, tamo i njen pogled." Ugodno je nositi pogled Majki Božjih. Te gospode uvijek imaju dugu, opranu kosu. Oci su im lijepe, pametne i velike. Smiješe se iskreno. A Isus mali u njihovom narucju nikad ne place razvaljenih usta i nikad mu bale ne cijede iz nosa. Mali Isusi su ljupki i cisti. Ako su to uopce Isusi.
A ta lica. Mislim rijecka. Po ovim fasadama. Ona vrebaju. Gledaju u mene. Paze na svaki moj korak. Ja se njih bojim. Skidam svoje oci s njihovih. Ali osjecam snažne ubode u vrat, kad im okrenem leda. Na Korzu su mnogi šatori. U nekima su velike njuške dobile debela tijela. I dvije kratke, tuste noge u sivim hlacama. Ne ulazim u šatore. Obuzima me strava kad vidim plakat spojen s trupom i nogama. Što ako potrci za mnom. Pa me zgrabi. U jednom šatoru vidim debelo, smotano uže. Hoce li ovi napraviti laso. Pa me uvuci u svoju špilju. Bježim. Iz jednog šatora trešti, "Bitolaaaaa, moj roden kraj...". Jecaj tuge. Velika Njuška je tužna. Zašto. I gdje je Bitolaaaaa? Ako je gospodinu koji visi u ovom šatoru Bitolaaaa rodni kraj, zašto nije u Bitoliiiii? A zašto ja ne znam gdje je Bitolaaaaa? Zašto?
Na Korzu starcima i sirotinji besplatno mjere tlak. Dan Crvenog križa. Necu stati u red pa cu biti mlada. I bogatija. Što je ovo. Dotjerane gospode nedotjeranima dijele letke. Tupperware. Carobne plasticne kutije. U njima kruh može mjesecima biti svježe zelen. Znam te kutije. Pa ne uzimam letak. Dan plastike?
"O majko, majkooooo, što me rodiiiiii..." Opet! Bacam kunu na komad novine i osjecam se milostivo. Cekaj malo. Zašto svi ovi pjevaci uporno spominju majke... Yes! Marijini dani. Dani Majke Božje. Ne vjerujem ni u Boga ni u Mariju, ali moja Ela tvrdi da pomažu i onima koji ne vjeruju. Cudni su putovi Božji, a meni ce iskljuciti i struju i vodu. Skrecem prema Trsatskim stubama. Želim pogledati lice Majke Božje. O.K. Krecem prema Licu. Na dnu Stuba, na oronulom zidu. Njuška. "Idem", piše ispod debele glave. Idi, majstore! Idi! Covjek mora biti oprezan. Trsatske stube jesu stube do Marije. Pa ljudi idu njima da bi olakšali dušu. A svi rijecki psi da bi olakšali tijelo. Hodam u cik-caku. Izbjegavam najvece komade. Nalijecem na sitne. A onda se sa vrha stuba na mene sruci slap. Netko dugackim šmrkom pere Stube zbog Marije. To placa Njuška. Zašto onda ispod njegove glave ne piše "Perem" umjesto "Idem". Da covjek zna.
Sve što su rijecki rotvajleri, vucjaci, maltezeri i pekinezeri ispustili iz sebe u posljednjih godinu dana, leti prema meni. Bježim. I ulazim u šesticu. Ljudi se odmicu od mene. I Veliko Gadno Uho pokušava brisnuti. Stajem mu na nogu svom težinom i ostavljam mu komad na tenisici. "Oprostite", šapucem. Silazim, pa ulazim u stan pa ukljucujem radio. "Pogledaj dom svoj, andele. I skini paucinu s ociju. Vidjet ceš prizore potresne. Vidjet ceš nesretne i bolesne. Vidjet ceš cemer, smrt i jad. Pogledaj stado, andele. Sve sami bogalji i prosjaci. Slijepi tumaraju u gomili. Svima su kicmu polomili. Od tebe ocekuju spas. Pogledaj bagru, andele, njihova duša je prokleta, svima su stavili amove, sebi sagradili hramove. Ruke im ogrezle u krv. Andeleeeeee, andeleeeeeee..." Hrvatski katolicki radio. To je sigurno zbog Marijinih dana.
Majke božje
Rijeka. Maj. A kao da je ljeto. Ulazim u šesticu. Džepar. Tanki vrat. Gadne uši. Izvlaci novcanik iz torbice. Gospoda ne osjeca ništa. Uši gledaju u mene. Šutim. Cijeli autobus gleda. I šuti. Gledam Velike Gadne Uši. Silaze. I pokradena gospoda.
Ljudi se ljeti ne peru. Možda se ne peru ni zimi. Ali svoj smrad zakopcaju u kaput. Danas su raskopcani. Totalno. Davim se. Želudac mi je u ustima. Silazim. Korzo.
Na Korzu su šatori. I izbori. I ulicni sviraci i pjevaci. "Majkooooo, majkooooo staraaaa", zavija majstor, rasteže harmoniku i gleda u mene. Ja? Njegova majka stara? A mogao bi mi otac biti? "O majko, majkoooo, što me rodiiiiiiii..." Ovaj me ne gleda pa mu ubacujem kunu u šešir. "Jednog suncanoooog dana k meni je došla mama Huanitaaaaaa..." Šta je ovo? Majcin dan? Sa svih rijeckih fasada u mene gledaju njuške. Kao Majke Božje u velikim muzejima. "Pogledajte ovo, gospodo", uvijek govori vodic grupi, "pogledajte kako vas prati pogledom. Kamo vi, tamo i njen pogled." Ugodno je nositi pogled Majki Božjih. Te gospode uvijek imaju dugu, opranu kosu. Oci su im lijepe, pametne i velike. Smiješe se iskreno. A Isus mali u njihovom narucju nikad ne place razvaljenih usta i nikad mu bale ne cijede iz nosa. Mali Isusi su ljupki i cisti. Ako su to uopce Isusi.
A ta lica. Mislim rijecka. Po ovim fasadama. Ona vrebaju. Gledaju u mene. Paze na svaki moj korak. Ja se njih bojim. Skidam svoje oci s njihovih. Ali osjecam snažne ubode u vrat, kad im okrenem leda. Na Korzu su mnogi šatori. U nekima su velike njuške dobile debela tijela. I dvije kratke, tuste noge u sivim hlacama. Ne ulazim u šatore. Obuzima me strava kad vidim plakat spojen s trupom i nogama. Što ako potrci za mnom. Pa me zgrabi. U jednom šatoru vidim debelo, smotano uže. Hoce li ovi napraviti laso. Pa me uvuci u svoju špilju. Bježim. Iz jednog šatora trešti, "Bitolaaaaa, moj roden kraj...". Jecaj tuge. Velika Njuška je tužna. Zašto. I gdje je Bitolaaaaa? Ako je gospodinu koji visi u ovom šatoru Bitolaaaa rodni kraj, zašto nije u Bitoliiiii? A zašto ja ne znam gdje je Bitolaaaaa? Zašto?
Na Korzu starcima i sirotinji besplatno mjere tlak. Dan Crvenog križa. Necu stati u red pa cu biti mlada. I bogatija. Što je ovo. Dotjerane gospode nedotjeranima dijele letke. Tupperware. Carobne plasticne kutije. U njima kruh može mjesecima biti svježe zelen. Znam te kutije. Pa ne uzimam letak. Dan plastike?
"O majko, majkooooo, što me rodiiiiii..." Opet! Bacam kunu na komad novine i osjecam se milostivo. Cekaj malo. Zašto svi ovi pjevaci uporno spominju majke... Yes! Marijini dani. Dani Majke Božje. Ne vjerujem ni u Boga ni u Mariju, ali moja Ela tvrdi da pomažu i onima koji ne vjeruju. Cudni su putovi Božji, a meni ce iskljuciti i struju i vodu. Skrecem prema Trsatskim stubama. Želim pogledati lice Majke Božje. O.K. Krecem prema Licu. Na dnu Stuba, na oronulom zidu. Njuška. "Idem", piše ispod debele glave. Idi, majstore! Idi! Covjek mora biti oprezan. Trsatske stube jesu stube do Marije. Pa ljudi idu njima da bi olakšali dušu. A svi rijecki psi da bi olakšali tijelo. Hodam u cik-caku. Izbjegavam najvece komade. Nalijecem na sitne. A onda se sa vrha stuba na mene sruci slap. Netko dugackim šmrkom pere Stube zbog Marije. To placa Njuška. Zašto onda ispod njegove glave ne piše "Perem" umjesto "Idem". Da covjek zna.
Sve što su rijecki rotvajleri, vucjaci, maltezeri i pekinezeri ispustili iz sebe u posljednjih godinu dana, leti prema meni. Bježim. I ulazim u šesticu. Ljudi se odmicu od mene. I Veliko Gadno Uho pokušava brisnuti. Stajem mu na nogu svom težinom i ostavljam mu komad na tenisici. "Oprostite", šapucem. Silazim, pa ulazim u stan pa ukljucujem radio. "Pogledaj dom svoj, andele. I skini paucinu s ociju. Vidjet ceš prizore potresne. Vidjet ceš nesretne i bolesne. Vidjet ceš cemer, smrt i jad. Pogledaj stado, andele. Sve sami bogalji i prosjaci. Slijepi tumaraju u gomili. Svima su kicmu polomili. Od tebe ocekuju spas. Pogledaj bagru, andele, njihova duša je prokleta, svima su stavili amove, sebi sagradili hramove. Ruke im ogrezle u krv. Andeleeeeee, andeleeeeeee..." Hrvatski katolicki radio. To je sigurno zbog Marijinih dana.
-
manijak1
- Posts: 47640
- Joined: 16/01/2003 00:00
- Location: https://www.klix.ba/
- Contact:
#34
Hvala Fair 
jako si ljubazan međutim............nastavi.
jako si ljubazan međutim............nastavi.-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#35
Prica osma
Gospodar na umoru
"Ah. Ah. Ah." Stenje. Kiki. Tiho. I izgleda poput Isusa. Djeluje ispaceno, a opet, kao da nije ispacen. Neobrijani. Neispaceni. Debeli. Oznojeni Isus bez križa. Oko glave mu kruna od rucnika natopljenog jabucnim octom. Gledam u tužne oci tužnog psa u tužnoj štenari iza debelih rešetaka. Gleda me pas koga nitko nece i koga ceka posljednji ubod dugacke igle. Dodajem Debelom Isusu s glavom u oblaku octa šalicu caja od lipe s pola žlicice vitamina C ohladeno na šezdeset stupnjeva jer sto stupnjeva uništava vitamin C. Dodajem i andol. I sumamed. I kašicu od banane. I ribanu jabuku. I toplomjer.
"Možeš mi iskljuciti ton", šapce Tužni Pas Koji Ceka Zadnju Injekciju. Iskljucujem ton. Na ekranu dvadesetak majmuna tiho trci za loptom, jedan majmun preko obrijane glave lijeva radensku, a milijun majmuna u dubokoj tišini bacaju na ove koji trce: bombe, petarde, šarene plamenove, sitan novac, sjekire... "A da iskljucim televiziju?" pitam puna nade i ruku punih mokrih papirnatih maramica. "Ne", šapucu Iznemogla Usta, "ne".
Odlazim u kuhinju. Bacam sto pedeset maramica u smece, odlažem tanjuric s pola zgnjecene banane u sudoper, voda za caj od šumskog voca vri, juha vri, krumpir za pire vri. Cijedim limun, dvije narance, sjeckam ciklu i bacam u mikser... "Molim te..." Glas Moga Gospodara na umoru. Ulazim u boravak. "Možeš mi malo..." Umorne Ruke pokazuju pogledom na jastuk ispod glave... Popravljam sva cetiri jastuka ispod Tužne Glave. "Dodaj mi..." Šapat. Dodajem. Novi list. Jutarnji. Gloriju. Milu. Moju tajnu. "I Sporske..." Da. "Sporske". Teška bolest zgrabila je "t" i bacila ga nekamo. Dodajem. Popravljam. Stavljam ruku na celo. Povlacim dekicu do nosa. Na ekranu vidim da je dvadeset i pet u hladu.
"Hoceš li..." Glas se gubi u dekici. Odmicem dekicu od umirucih usta. Dodajem maramicu. "Ne mogu..." Kužim. Pa prislanjam maramicu uz tužni nos. "Puši", govorim nježno. "Jace", govorim tiho. Zrak u boravku probija grmljavina trube jerihonske. Koliko snage u tom umirucem tijelu. Bacam maramicu na hrpu uz krevet. Odlazim, ali osjecam blagi dodir umorne ruke na svojoj zabrinutoj stražnjici. Okrecem svoje lice i gledam Tužno Lice u lice. "Malo pire... i juhi...".
Shvacam. Odlazim u kuhinju. Juha vri, batak mekan, krumpir kuhan... Cijedim krumpir, gasim plin... Suhi. Prijeteci. Kašalj. Ulazim u boravak. Nemocna Ruka pokazuje na daljinski. Na ekranu šest politicara gleda u gole voditeljicine noge. Tužni Lik oštro maše rukama i nogicama koje vire ispod dekice. Shvacam. Pritišcem dugme na daljinskom. Drugi politicari, druge noge. Pritišcem. Treci politicari, trece noge. Ukljucujem satelit. Tucaju se slon i slonica. Mašu ruke, mašu noge. Pritišcem. Baka u narodnoj nošnji prica pricu djecaku u narodnoj nošnji. Ili pjeva. Pritišcem. Zebra tuca zebru. Vratila sam se na krivi program. Noge ljutito mašu. Pritišcem. Ogromne zvijeri svih boja skacu prema košu. Smiruju se noge. I ruke.
"Molim..." Približavam uho ustima Umiruceg U Pustinji. "Malo...kuha...vina..." Glas se gubi. Kužim. Odlazim u kuhinju. Crno vino, klincici, šecer, plin... Miješam pire. Odvajam kokošje meso od kokošje kosti. U juhicu uvaljujem rezance. Vino vri. "Ahhhhhhhh..." Tužne Noge pokazuju na ekran. Na ekranu gospodin reže tanku hrvatsku zastavu, ostavlja škare na tanjuricu, a polugola djevojka u hrvatskoj nošnji oduševljeno gleda u škare na tanjuricu.
Gledam u Kikija, a iznad glave mi veliki upitnik. Tužno Lice maše licem gore, dolje, gore, dolje. U pravu sam. Kiki je sam, svojim rukama promijenio program. Ali ne može dva puta. Pritišcem. Stariji gospodin retardiranoj djeci poklanja kompjuter. Pritišcem. Gospodin srednjih godina normalnoj djeci poklanja kompjuter. Mašu ruke. Mašu noge. Dodajem caj. Dodajem maramicu. Dodajem vitamin D. Dodajem komadic dorine. Izvlacim toplomjer. Oci me gledaju pune zebnje. Trideset i šest sa sedam. Glava tužno kima. Oci pokazuju daljinski. Pritišcem. Jedna gospoda zabija mužu nož u vrat. Mašu ruke. Mašu noge. Mašu ruke. Mašu noge... Mašu ruke. Mašu noge...
Gospodar na umoru
"Ah. Ah. Ah." Stenje. Kiki. Tiho. I izgleda poput Isusa. Djeluje ispaceno, a opet, kao da nije ispacen. Neobrijani. Neispaceni. Debeli. Oznojeni Isus bez križa. Oko glave mu kruna od rucnika natopljenog jabucnim octom. Gledam u tužne oci tužnog psa u tužnoj štenari iza debelih rešetaka. Gleda me pas koga nitko nece i koga ceka posljednji ubod dugacke igle. Dodajem Debelom Isusu s glavom u oblaku octa šalicu caja od lipe s pola žlicice vitamina C ohladeno na šezdeset stupnjeva jer sto stupnjeva uništava vitamin C. Dodajem i andol. I sumamed. I kašicu od banane. I ribanu jabuku. I toplomjer.
"Možeš mi iskljuciti ton", šapce Tužni Pas Koji Ceka Zadnju Injekciju. Iskljucujem ton. Na ekranu dvadesetak majmuna tiho trci za loptom, jedan majmun preko obrijane glave lijeva radensku, a milijun majmuna u dubokoj tišini bacaju na ove koji trce: bombe, petarde, šarene plamenove, sitan novac, sjekire... "A da iskljucim televiziju?" pitam puna nade i ruku punih mokrih papirnatih maramica. "Ne", šapucu Iznemogla Usta, "ne".
Odlazim u kuhinju. Bacam sto pedeset maramica u smece, odlažem tanjuric s pola zgnjecene banane u sudoper, voda za caj od šumskog voca vri, juha vri, krumpir za pire vri. Cijedim limun, dvije narance, sjeckam ciklu i bacam u mikser... "Molim te..." Glas Moga Gospodara na umoru. Ulazim u boravak. "Možeš mi malo..." Umorne Ruke pokazuju pogledom na jastuk ispod glave... Popravljam sva cetiri jastuka ispod Tužne Glave. "Dodaj mi..." Šapat. Dodajem. Novi list. Jutarnji. Gloriju. Milu. Moju tajnu. "I Sporske..." Da. "Sporske". Teška bolest zgrabila je "t" i bacila ga nekamo. Dodajem. Popravljam. Stavljam ruku na celo. Povlacim dekicu do nosa. Na ekranu vidim da je dvadeset i pet u hladu.
"Hoceš li..." Glas se gubi u dekici. Odmicem dekicu od umirucih usta. Dodajem maramicu. "Ne mogu..." Kužim. Pa prislanjam maramicu uz tužni nos. "Puši", govorim nježno. "Jace", govorim tiho. Zrak u boravku probija grmljavina trube jerihonske. Koliko snage u tom umirucem tijelu. Bacam maramicu na hrpu uz krevet. Odlazim, ali osjecam blagi dodir umorne ruke na svojoj zabrinutoj stražnjici. Okrecem svoje lice i gledam Tužno Lice u lice. "Malo pire... i juhi...".
Shvacam. Odlazim u kuhinju. Juha vri, batak mekan, krumpir kuhan... Cijedim krumpir, gasim plin... Suhi. Prijeteci. Kašalj. Ulazim u boravak. Nemocna Ruka pokazuje na daljinski. Na ekranu šest politicara gleda u gole voditeljicine noge. Tužni Lik oštro maše rukama i nogicama koje vire ispod dekice. Shvacam. Pritišcem dugme na daljinskom. Drugi politicari, druge noge. Pritišcem. Treci politicari, trece noge. Ukljucujem satelit. Tucaju se slon i slonica. Mašu ruke, mašu noge. Pritišcem. Baka u narodnoj nošnji prica pricu djecaku u narodnoj nošnji. Ili pjeva. Pritišcem. Zebra tuca zebru. Vratila sam se na krivi program. Noge ljutito mašu. Pritišcem. Ogromne zvijeri svih boja skacu prema košu. Smiruju se noge. I ruke.
"Molim..." Približavam uho ustima Umiruceg U Pustinji. "Malo...kuha...vina..." Glas se gubi. Kužim. Odlazim u kuhinju. Crno vino, klincici, šecer, plin... Miješam pire. Odvajam kokošje meso od kokošje kosti. U juhicu uvaljujem rezance. Vino vri. "Ahhhhhhhh..." Tužne Noge pokazuju na ekran. Na ekranu gospodin reže tanku hrvatsku zastavu, ostavlja škare na tanjuricu, a polugola djevojka u hrvatskoj nošnji oduševljeno gleda u škare na tanjuricu.
Gledam u Kikija, a iznad glave mi veliki upitnik. Tužno Lice maše licem gore, dolje, gore, dolje. U pravu sam. Kiki je sam, svojim rukama promijenio program. Ali ne može dva puta. Pritišcem. Stariji gospodin retardiranoj djeci poklanja kompjuter. Pritišcem. Gospodin srednjih godina normalnoj djeci poklanja kompjuter. Mašu ruke. Mašu noge. Dodajem caj. Dodajem maramicu. Dodajem vitamin D. Dodajem komadic dorine. Izvlacim toplomjer. Oci me gledaju pune zebnje. Trideset i šest sa sedam. Glava tužno kima. Oci pokazuju daljinski. Pritišcem. Jedna gospoda zabija mužu nož u vrat. Mašu ruke. Mašu noge. Mašu ruke. Mašu noge... Mašu ruke. Mašu noge...
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#36
Prica deveta
Vijek trajanja
Deset je sati ujutro. Iz Rafinerije smrdi. Sjedim na balkonu i gledam narancastu begoniju. Glava joj viri ispod nazubljenog lista. Koliko živi begonija. Koliko živi komarac. Koliko živi konj. Obican konj. Konjina. Ne poni. A kornjaca. Papiga. Slon. Žirafa. To netko zna. To negdje piše. Koliko živim ja. Da li je život iza mene. Ili preda mnom. Da li je život ovako gledati u narancastu begoniju. Ili je život nešto drugo. Zna se koliko živi bilo što što puže, gmiže, puše, leti, leprša, njace, skace... Sve se zna. A ja...
Vi mislite, covjek... jedno sedamdeset i pet. Žene više. Muškarci manje. O.K. Mene ne zanima koliko moje tijelo puže, gmiže, liže, capa, pada, stenje, leži, stupa, šepa, hoda... Ja želim znati koliko ja živim. Serem. O.K. Serem. A ja cu ipak zbrojiti. Rodila sam se u Opatiji. Mrak. Mrak. Sjedim u kamionu. U kabini. Na koljenima majke. Pet godina. Dobivam svijetloplave hlacice sa žutom patkom na džepicu. Sedam godina. Rodendan. Koliko je to života. Osmogodišnja škola. Strah. Od matematike. Od fizike. Djevojcice u dugackim bijelim haljinama. Gledam ih kroz otškrinute grilje. Ja jedina bez bijele haljine. Koliko godina... Deset...
Kupanje ljeti. Skakanje u more sa rive. Prije skoka imam grudi. Poslije skoka nemam grudi. Pa se sušim, pa mi narastu grudi. Pa opet skacem jer mi nitko ne može kupiti kupaci kostim. Lovim ribu. Ruke ljepljive od ribe, vlažnog kruha. Sol u kosi i na tijelu. Pravi život. Iza mene osam godina. Gimnazija. Strah. Matematika. Fizika. Nacrtna geometrija. Nacrtna geometrija! Prvi razred. Premale sise. Drugi razred. Prevelike sise. Loša garderoba. Nikakva kosa. Kriva boja. Tanka. Grozni opatijski frizeri. Nitko me ne gleda. Strah od latinskog. Smrad prvih menstruacija. Smrad muškog znoja nakon fiskulture. Miris prve ljubavi. Miriše na opranu košulju. Grlim tanki vrat. Osamnaesti rodendan. Ostajem bez tankog vrata. Grc u trbuhu. Strah od života. Srednja škola... O.K. Život. Iza mene dvanaest godina. Faks. Strah. Loša garderoba. Loša kosa. Grozni rijecki frizeri. Jedina crna suknja koja se sjaji na stražnjici. Vlažim je uvijek prije no što idem na Korzo. Život? Porod. "Najsretniji trenutak u životu." Pola sata. Dvanaest godina i pola sata.
Podstanarstvo. Podstanarstvo. Podstanarstvo. Planiranje jelovnika bez frižidera. Pranje pelena bez "mašine". Prvi zub. Drugi zub. Treci zub. Prva rijec. Druga rijec. Angine. Gnojne. I obicne. Plac. Upale uha. Ležim u krevetu. Slušam kako diše. Otici. Otici. Otici. Posao. Od sedam do tri. Šest žena u jednoj sobi. Kucanje na mašini. Odmaralište. Docek Nove godine. Svinjske polovice. Rezati pa staviti u duboko. Govede polovice. Rezati pa staviti u duboko. Najbolji komadic ispeci bez ulja u tri ujutro. Zaspati. Pogledati u lampicu na dubokom. Još je crveno. Izvaditi trideset kila mesa. Odnijeti susjedu. Pali se zeleno. Super. Prvi razred. Drugi razred. Treci razred. Srednja škola. Rat. Rat. Rat. Otkaz. Rat. Selidba u majcin stan. Loša kosa. Tanka. Dobra boja. Dobri rijecki frizeri. Loša garderoba. Strah. I snovi.
Kuca. Audi kabrio. Ljubav. Slava. Noge bez celulita. Otici. Otici. Otici. Biti u kuci. Svojoj. Sama. Imati love. Imati posao. Mazati lice skupom kremom. Izlijeciti alergiju na ocima. Promijeniti zube. Zategnuti lice. Probuditi se bez muškarca. Smršati. Otici sama autom u Trst. Zagreb. Uci sama u hotel u Firenci. Gledati u staklenu kuglu. Vidjeti Aki sretnu. Skakati u more. Loviti ribu. Imati ljepljive ruke od ribe i vlažnog kruha. Imati male, cvrste sise. Imati ravan trbuh. Imati osmijeh. Smijati se. Smijati se. Smijati se. Cekam u cekaonici. Pola sata. Doktor izlazi. Sve je O.K. Minuta. Sekunda. Deset minuta. Dan? Dva dana? Tri dana? O.K. Sedam dana.
Pedeseti rodendan. Dobivam pedeset ruža. Minuta... Dvije... Deset... O.K. Deset. Zbrajam. Dvanaest godina. I pola sata. I sedam dana. I deset minuta ...
Vijek trajanja
Deset je sati ujutro. Iz Rafinerije smrdi. Sjedim na balkonu i gledam narancastu begoniju. Glava joj viri ispod nazubljenog lista. Koliko živi begonija. Koliko živi komarac. Koliko živi konj. Obican konj. Konjina. Ne poni. A kornjaca. Papiga. Slon. Žirafa. To netko zna. To negdje piše. Koliko živim ja. Da li je život iza mene. Ili preda mnom. Da li je život ovako gledati u narancastu begoniju. Ili je život nešto drugo. Zna se koliko živi bilo što što puže, gmiže, puše, leti, leprša, njace, skace... Sve se zna. A ja...
Vi mislite, covjek... jedno sedamdeset i pet. Žene više. Muškarci manje. O.K. Mene ne zanima koliko moje tijelo puže, gmiže, liže, capa, pada, stenje, leži, stupa, šepa, hoda... Ja želim znati koliko ja živim. Serem. O.K. Serem. A ja cu ipak zbrojiti. Rodila sam se u Opatiji. Mrak. Mrak. Sjedim u kamionu. U kabini. Na koljenima majke. Pet godina. Dobivam svijetloplave hlacice sa žutom patkom na džepicu. Sedam godina. Rodendan. Koliko je to života. Osmogodišnja škola. Strah. Od matematike. Od fizike. Djevojcice u dugackim bijelim haljinama. Gledam ih kroz otškrinute grilje. Ja jedina bez bijele haljine. Koliko godina... Deset...
Kupanje ljeti. Skakanje u more sa rive. Prije skoka imam grudi. Poslije skoka nemam grudi. Pa se sušim, pa mi narastu grudi. Pa opet skacem jer mi nitko ne može kupiti kupaci kostim. Lovim ribu. Ruke ljepljive od ribe, vlažnog kruha. Sol u kosi i na tijelu. Pravi život. Iza mene osam godina. Gimnazija. Strah. Matematika. Fizika. Nacrtna geometrija. Nacrtna geometrija! Prvi razred. Premale sise. Drugi razred. Prevelike sise. Loša garderoba. Nikakva kosa. Kriva boja. Tanka. Grozni opatijski frizeri. Nitko me ne gleda. Strah od latinskog. Smrad prvih menstruacija. Smrad muškog znoja nakon fiskulture. Miris prve ljubavi. Miriše na opranu košulju. Grlim tanki vrat. Osamnaesti rodendan. Ostajem bez tankog vrata. Grc u trbuhu. Strah od života. Srednja škola... O.K. Život. Iza mene dvanaest godina. Faks. Strah. Loša garderoba. Loša kosa. Grozni rijecki frizeri. Jedina crna suknja koja se sjaji na stražnjici. Vlažim je uvijek prije no što idem na Korzo. Život? Porod. "Najsretniji trenutak u životu." Pola sata. Dvanaest godina i pola sata.
Podstanarstvo. Podstanarstvo. Podstanarstvo. Planiranje jelovnika bez frižidera. Pranje pelena bez "mašine". Prvi zub. Drugi zub. Treci zub. Prva rijec. Druga rijec. Angine. Gnojne. I obicne. Plac. Upale uha. Ležim u krevetu. Slušam kako diše. Otici. Otici. Otici. Posao. Od sedam do tri. Šest žena u jednoj sobi. Kucanje na mašini. Odmaralište. Docek Nove godine. Svinjske polovice. Rezati pa staviti u duboko. Govede polovice. Rezati pa staviti u duboko. Najbolji komadic ispeci bez ulja u tri ujutro. Zaspati. Pogledati u lampicu na dubokom. Još je crveno. Izvaditi trideset kila mesa. Odnijeti susjedu. Pali se zeleno. Super. Prvi razred. Drugi razred. Treci razred. Srednja škola. Rat. Rat. Rat. Otkaz. Rat. Selidba u majcin stan. Loša kosa. Tanka. Dobra boja. Dobri rijecki frizeri. Loša garderoba. Strah. I snovi.
Kuca. Audi kabrio. Ljubav. Slava. Noge bez celulita. Otici. Otici. Otici. Biti u kuci. Svojoj. Sama. Imati love. Imati posao. Mazati lice skupom kremom. Izlijeciti alergiju na ocima. Promijeniti zube. Zategnuti lice. Probuditi se bez muškarca. Smršati. Otici sama autom u Trst. Zagreb. Uci sama u hotel u Firenci. Gledati u staklenu kuglu. Vidjeti Aki sretnu. Skakati u more. Loviti ribu. Imati ljepljive ruke od ribe i vlažnog kruha. Imati male, cvrste sise. Imati ravan trbuh. Imati osmijeh. Smijati se. Smijati se. Smijati se. Cekam u cekaonici. Pola sata. Doktor izlazi. Sve je O.K. Minuta. Sekunda. Deset minuta. Dan? Dva dana? Tri dana? O.K. Sedam dana.
Pedeseti rodendan. Dobivam pedeset ruža. Minuta... Dvije... Deset... O.K. Deset. Zbrajam. Dvanaest godina. I pola sata. I sedam dana. I deset minuta ...
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#38
Prica deseta
Trudnice za treci milenij
Oko mene na Korzu trudnice. Novog tipa. Ono. Trbuh poput lopte. Gol. Pupak velicine pet kuna. Ispupcen. Nabrekle grudi u majicici. Traperice oko bokova. Samosvjesne. Mlade. Dame. S mobitelom na uhu. I nekome govore da su one super i da je bebac super. A njihovi muževi, partneri, vjerenici, ljubavnici... Oni ne bježe od velikog trbuha. Uz njih su.
Znam. O.K. Ne zanima vas kako je to bilo prije dvadeset godina. Mi majke iz osamdeset i neke nosile smo cadore. Najveci kompliment nam je bio kad bi nam netko rekao: "Izgledaš kao da si pet i pol", a mi smo bile sedam i pol. Naša debela tijela tada nisu slala onu poruku koju šalju ova debela tijela danas. Mi svijetu nismo govorile: "Mi smo mlade, mi smo sretne, mi to želimo, mi cemo roditi dijete..." Jok. Što bi rekao gospodin koji krati hlace u sobicku, u kuci pokraj Korza, kad ih ne skrati na vrijeme. Jok. Naša debela tijela ispod širokih haljina vrištala su prolaznicima. Vidiš, ja sam se pred šest i pol mjeseci pojebala. Tako je, ali to ce proci. Naši partneri, ljubavnici, vjerenici, muževi... Oni su hodali ili iza nas ili pred nama. I porucivali prolaznicima. Drugovi i drugarice, ja s ovim nemam ništa.
Jedva sam cekala porod. Ravan trbuh poput daske. Brisanje tragova. Biti opet normalna. Vratiti se iz drugog stanja i uci u prvo. I nikad više iz prvog stanja uci u drugo. Prvo drugo stanje bilo je jedino drugo stanje. Sva iduca druga stanja zatrla sam u zacetku. I zaboravila na njih. Da. Kad vidim te trbušine u uskim majicama, na trenutak pomislim da su ti mladi komadi neke druge, drugacije žene. Svemirke. Ono. Dvadeset i prvi vijek. A onda skužim.
Cekaj malo. Zašto si ljubomorna? Ništa se promijenilo nije. Cure ce roditi. Trbuh ce postati dijete. Kamen oko vrata za bivšu, slobodnu, veselu mladu damu. Koja više nikad nece biti vesela i mlada. Ostat ce bez posla. Skakat ce na svaki uzdah, krik, vrisak, smiješak, smijeh. Frizeri skupi. Obrve nepocupane. Noge neobrijane. I pazuha. Cesto. Haljine skupe. I hlace. I sandale. Trenerka masna, ali tko me vidi. Maloj trebaju pelene. Pa cemo sakupiti deset, pa cemo kupiti deset velikih paketa, pa cemo od Pampersa dobiti deset tisuca maraka, pa cemo... Njoj trebaju. Ona mora. Ultrazvuk kukica. Super. Svakako. Svakodnevno. Kikici. Malenoj. Mackici. Mišicu. Zekotu. Super je što je curica. Super. Decki su divlji. Baš super. Mrkvici maminoj. Tatina princeza. Fruteki.
On je nervozan. Ja stvarno radim. Ne zajebavam se. To je ipak lova. I moji starci daju. A nikad nemamo kune u kuci. Ne kažem da si ti kriva. Znam da ne trošiš na pizdarije. O.K. Vidim kako izgledaš. Pa odi frizeru, ko ti brani. Da. Išla si prije na masaže. O.K. Cekaj malo. Cekaj malo. Cekaj malo. Samo da ti kažem. A, u kurac. S tobom se stvarno više ne da razgovarati. Ne možeš li zacepiti na trenutak. Na trenutak. Dobro? Ja sam prost. Ali možeš li umuknuti na sekundu. O.K. Imam li ja još pravo na život? Imam li pravo išta reci? Da sam umoran. Da me strah ovoga. Da se bojim kako cemo ovako dalje. To. Samo to. Ne. Ne želim da me ti održavaš na životu. O.K. Imaš ti svojih precih briga. Da. I ti si ljudsko bice. Zašto svaki razgovor doživljavaš ko ubod nožem u oko? Naravno da Malu volim. Naravno da Malu volim. Hoceš da to napišem, da stavim na veliku dasku. Da to nosim po Korzu ko Isus križ. Ali ne može nam dijete biti sve. Ima života i izvan pelena. Ti misliš da je ljubav prema djetetu jedina prava ljubav. Bezuvjetna. Za sva vremena. A ja? Ne, nisam ljubomoran. Samo pitam. Cisto informativno. A ja? Ja sam placa. Ja sam šofer. Pun mi je kurac. Zašto generaliziraš. Muškarci ne vole malu djecu. Ja nisam muškarci. I ja volim svoju curicu. To znaš. Pa ipak pizdiš. Ne, ne mrzim te. I diže mi se na tebe. Još uvijek. Samo sam umoran. Ko pas. Ne. Ne mrze svi muškarci sve žene. Ne, nismo svi frustrirani pederi koji bi najrade jebali deckice sa sisama broj pet. Da. Izaci cu veceras s deckima. Izadi i ti. Sad. Ovaj cas. Otvorit cu ti vrata. Zašto placeš? Dokad traje postporodajna depresija? Do kcerina klimakterija.
Ja sam Aki jucer rekla: "Koka, nikad ne navuci majicu na loptu."
Trudnice za treci milenij
Oko mene na Korzu trudnice. Novog tipa. Ono. Trbuh poput lopte. Gol. Pupak velicine pet kuna. Ispupcen. Nabrekle grudi u majicici. Traperice oko bokova. Samosvjesne. Mlade. Dame. S mobitelom na uhu. I nekome govore da su one super i da je bebac super. A njihovi muževi, partneri, vjerenici, ljubavnici... Oni ne bježe od velikog trbuha. Uz njih su.
Znam. O.K. Ne zanima vas kako je to bilo prije dvadeset godina. Mi majke iz osamdeset i neke nosile smo cadore. Najveci kompliment nam je bio kad bi nam netko rekao: "Izgledaš kao da si pet i pol", a mi smo bile sedam i pol. Naša debela tijela tada nisu slala onu poruku koju šalju ova debela tijela danas. Mi svijetu nismo govorile: "Mi smo mlade, mi smo sretne, mi to želimo, mi cemo roditi dijete..." Jok. Što bi rekao gospodin koji krati hlace u sobicku, u kuci pokraj Korza, kad ih ne skrati na vrijeme. Jok. Naša debela tijela ispod širokih haljina vrištala su prolaznicima. Vidiš, ja sam se pred šest i pol mjeseci pojebala. Tako je, ali to ce proci. Naši partneri, ljubavnici, vjerenici, muževi... Oni su hodali ili iza nas ili pred nama. I porucivali prolaznicima. Drugovi i drugarice, ja s ovim nemam ništa.
Jedva sam cekala porod. Ravan trbuh poput daske. Brisanje tragova. Biti opet normalna. Vratiti se iz drugog stanja i uci u prvo. I nikad više iz prvog stanja uci u drugo. Prvo drugo stanje bilo je jedino drugo stanje. Sva iduca druga stanja zatrla sam u zacetku. I zaboravila na njih. Da. Kad vidim te trbušine u uskim majicama, na trenutak pomislim da su ti mladi komadi neke druge, drugacije žene. Svemirke. Ono. Dvadeset i prvi vijek. A onda skužim.
Cekaj malo. Zašto si ljubomorna? Ništa se promijenilo nije. Cure ce roditi. Trbuh ce postati dijete. Kamen oko vrata za bivšu, slobodnu, veselu mladu damu. Koja više nikad nece biti vesela i mlada. Ostat ce bez posla. Skakat ce na svaki uzdah, krik, vrisak, smiješak, smijeh. Frizeri skupi. Obrve nepocupane. Noge neobrijane. I pazuha. Cesto. Haljine skupe. I hlace. I sandale. Trenerka masna, ali tko me vidi. Maloj trebaju pelene. Pa cemo sakupiti deset, pa cemo kupiti deset velikih paketa, pa cemo od Pampersa dobiti deset tisuca maraka, pa cemo... Njoj trebaju. Ona mora. Ultrazvuk kukica. Super. Svakako. Svakodnevno. Kikici. Malenoj. Mackici. Mišicu. Zekotu. Super je što je curica. Super. Decki su divlji. Baš super. Mrkvici maminoj. Tatina princeza. Fruteki.
On je nervozan. Ja stvarno radim. Ne zajebavam se. To je ipak lova. I moji starci daju. A nikad nemamo kune u kuci. Ne kažem da si ti kriva. Znam da ne trošiš na pizdarije. O.K. Vidim kako izgledaš. Pa odi frizeru, ko ti brani. Da. Išla si prije na masaže. O.K. Cekaj malo. Cekaj malo. Cekaj malo. Samo da ti kažem. A, u kurac. S tobom se stvarno više ne da razgovarati. Ne možeš li zacepiti na trenutak. Na trenutak. Dobro? Ja sam prost. Ali možeš li umuknuti na sekundu. O.K. Imam li ja još pravo na život? Imam li pravo išta reci? Da sam umoran. Da me strah ovoga. Da se bojim kako cemo ovako dalje. To. Samo to. Ne. Ne želim da me ti održavaš na životu. O.K. Imaš ti svojih precih briga. Da. I ti si ljudsko bice. Zašto svaki razgovor doživljavaš ko ubod nožem u oko? Naravno da Malu volim. Naravno da Malu volim. Hoceš da to napišem, da stavim na veliku dasku. Da to nosim po Korzu ko Isus križ. Ali ne može nam dijete biti sve. Ima života i izvan pelena. Ti misliš da je ljubav prema djetetu jedina prava ljubav. Bezuvjetna. Za sva vremena. A ja? Ne, nisam ljubomoran. Samo pitam. Cisto informativno. A ja? Ja sam placa. Ja sam šofer. Pun mi je kurac. Zašto generaliziraš. Muškarci ne vole malu djecu. Ja nisam muškarci. I ja volim svoju curicu. To znaš. Pa ipak pizdiš. Ne, ne mrzim te. I diže mi se na tebe. Još uvijek. Samo sam umoran. Ko pas. Ne. Ne mrze svi muškarci sve žene. Ne, nismo svi frustrirani pederi koji bi najrade jebali deckice sa sisama broj pet. Da. Izaci cu veceras s deckima. Izadi i ti. Sad. Ovaj cas. Otvorit cu ti vrata. Zašto placeš? Dokad traje postporodajna depresija? Do kcerina klimakterija.
Ja sam Aki jucer rekla: "Koka, nikad ne navuci majicu na loptu."
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#40
Prica jedanaesta
Doživotna robija
"To je zbog pampersa. Najlakše je promijeniti papirnatu pelenu. Posranu u koš, novu na guzicu. Današnja djeca seru u gace do sedme godine. A mi..." "Da. Ludilo. Isperi, peri, suši, peglaj. Prve dvije godine bile su mi prava koma..." "Prve dvije godine, kažeš. A treca, a šesta, a deseta, a dvadeseta... Sve su godine s djecom koma..." "Ma daj, a ko ce nam nositi caj kad budemo stare..." "Mi vec jesmo stare i nitko nam ne nosi caj. Djeca su doživotna robija, a nigdje guvernera da te pomiluje. Pravo sranje. Da se još jedanput rodim..." "Cuj, ja idem. Vidimo se. Bog." "Adio."
"Kako mala?" "Kako ja. Dere se dvadeset i cetiri sata dnevno. Pogledaj mi podocnjake. Kosu sam oprala pred mjesec dana. A on je nocas došao u tri." "Gdje je bio?" "Nogomet. Koji su to kreteni. Nakon utakmice idu na zajednicko tušira-nje, a onda jedan drugome, ispod oka, gledaju u kurac. Kome je najveci." "I kome je najveci?" "Nekom novinaru iz Jutar-njeg. A onda za onoga kome je najveci govore da je glup ko kurac. Koji su to kreteni..." "Babe." "Kao da je duljina najbitnija." "Ja uvijek, svakom svom kažem: 'Stvarno ti je komad, srce. Ja se bojim.' Kao, probit ce me palicom od pet centimetara." "Koja ideja. Super. Veceras cu ja mome reci: 'Probij me svojim macom od šest centimetara...'" "Kaže se macem." "Nema veze, a ja sam citala u 'Lijecniku u kuci' da bi mogao biti dugacak i pola metra, kužiš, a nama ništa." "Ako naletiš na pola metra, nazovi. Pola tebi, pola meni..." "Super, ajmo. Idemo na kavu."
"Sinoc je bio Majin muž na televiziji." "Vidjela sam. Koji konj, ljudi moji." "Baš je izgledao super. To je zato jer je mršav pa mu sve dobro stoji." "Meni ti borci za ljud-ska prava idu na kurac. Okrugli stol. Hotel. Pa ajmo... U boj... U boj... Za prava Židova, Srba, Šiptara. A njima se zapravo živo jebe za sve te Šipce. Boli ih patak. Dobivaju lovu pitaj boga od koga, pa onda drkaju svaki dan u drugom gradu. A svi ti borci žele samo jedno. Baciti nešto pod ja-ja. Na okruglom stolu. Nešto mlade od onoga što ih doma ce-ka." "Majin muž nije takav..." "Maja mi je rekla da je uvi-jek, kad je doma, zove 'krava'. Trebalo bi organizirati ok-rugli stol za zaštitu krave Maje. To bi bilo super. Te okru-gle drkadžije doma mlate ženu i djecu, a na stolu štite mla-de cure." "Današnje cure su super. A gdje su bili ti stolovi kad smo mi imali dvadeset, ja... Cuj. Idem. Tu sam. Ajde, vidimo se." "Bog."
"Šta misliš. Je li drogiran ili pijan." "Pojma nemam." "Košulja mu je krvava." "Da meni ovakav dode doma, ubila bi ga." "Šta je, babe, nešto vas muci... imaš deset kuna..." "Šuti, ne gledaj ga." "Drogiran je. Vidi mu oci. Sve bi di-lere trebalo pokokati. Nasred ceste. Puf!" "Nisu dileri pro-blem. Najveci problem je država. Hrvatska. Trgovina drogom je državni posao. Država tu ima monopol." "OK. Onda treba ukokati Hrvatsku. Nasred ceste. Puf!"
"Gospodo, daj mi deset kuna..." "Kad ih vidim pred Sa-borom u onim autima, najrade bi ih sve pobila. Nasred ceste. Puf!" "Tako je! Svaka cast, gospodo! Dajte deset kuna!" "Daj, Cica! Govori tiše. Svi nas gledaju..." "Boli me dupe. On je zaposlio svoju sestru jer je u Njemackoj brala šparo-ge, pa joj je bilo teško..." "Tko je zaposlio sestru?" "Pre-dsjednik Vlade. A tko ce zaposliti mene i moju djecu. Svi Hrvati ce brati šparoge. Mi cemo biti beraci šparoga, mi..." "Marica, Nataša, daj mi škornje i staru maju, ja gren va šu-mu, ja gren va graju..."
"Gospodo, to vam je šparoga-bluz. Šajeta. Znate Šajetu. Dajte deset kuna..." "Daj, Cica, šuti, ja te molim..." "On ima pravo, svi cemo brati jebene šparoge do smrti. Nama su šparoge sudbina!" "Daj, Cica, ne deri se..." "Šta je, majmu-ni, šta gledate? Krv vam piju, a vi im pušite. Pušadori! Šta mislite da cete dobiti invalidsku penziju zbog upale kolje-na... Pa-pa, kreteni..." "Dajte mi deset kuna, kad vas mo-lim..."
Silazim s autobusa.
__________________________________________________________________________________________________________
Prica dvanaesta
Seks Majke Tereze
Ležim u našem krevetu. Na ledima. Oci su mi zatvorene. Kiki je u kupatilu. Vec satima. I Jutarnji. A ja moram razmišljati o necem lijepom jer lijepe misli opuštaju i jacaju spolnu želju. Tako piše u Mili. A moja spolna želja mora biti velika i jaka jer se moram tucnuti s Kikijem. To on danas od mene ocekuje. I moramo piti puno vode. Bar dvije litre dnevno. Ako covjek želi biti zdrav i sretan. Ja to radim. Zato mi se strašno piša. Kiki ne izlazi. Mogu se popišati u sudoper. Pa onda u velikoj padeli za sarmu zagrijati vodu do kljucanja. Nemam u kuhinji mali bojler jer je struja skupa. I onda sudoper pošpricati domestosom, mislim, kad se popišam, i isplahnuti kipucom vodom. Ali ne znam gdje je padela za sarme. U ormaricu za cipele, na hodniku? Ili ispod sudopera? Ili u pecnici? Ja nikad ne kuham sarme. Samo imam padelu. Kad jedemo sarme kod Kikijeve tetke, podrigujemo godinama. Ali je dobro u kuci imati veliku padelu. Ovo je sranje. Ovo nisu lijepe misli. Ako budem ovako razmišljala, necu svršiti godinama. A seks je zdrav. Orgazam je zdraviji i od cešnjaka i od umaka od rajcice. To piše u svakoj Gloriji. Umak od rajcice. Ali koji umak od rajcice? Ima umaka i umaka. Ja bacim na maslinovo ulje umak iz staklenke i cekam da provri. Ali postoji i umak od rajcice baš od rajcice. Ono... Ono... Baš kako treba. Sada mi ne pada na pamet baš onaj pravi recept.
Piša mi se do pakla. Idem prema sudoperu. Brdo suda iz jedne rupe prebacujem u drugu. Okrecem leda sudoperu i pokušavam skociti na njega. Golema staklena zdjela slijece s hrpe. "Što je to?" vice Kiki. "Perem sude!" vicem ja. I pokušavam bosa stopala provuci izmedu zdjele u krupnim i sitnim komadima. Gdje je metla? Ne mogu skociti na sudoper. Nekad mi to nije bio problem. A da se popišam u veliki lonac u kome raste šatirani benjamin? To mi je poklon za pedeseti rodendan. Necu. "Kiki, Kiki..." Kiki izlazi. Ulijecem u kupatilo. Pišam. Pišam. Pišam. Pišam. Jutarnji na bideu. Muž ubio ženu i pojeo njezine bubrege. Otac bacio kcer u bunar. Žena zaklala muža i pojela mu jetru... Bubregojedci. Jetrožderci... Gdje su lijepe price? Gdje su dobre misli? Kako cu ovako ojacati spolnu želju?
Cistim od kose sedmi vikler. Ne, osmi. Cešljem skidam vlasi sa cetke i bacam ih u školjku. Vlažim papirnati rucnik i njime brišem podne plocice pa bacam u kadu. Potežem vodu. Ne ide. Previše papira. Uzimam cetku za cišcenje školjke. To je gumena cetka koja je nekada imala gumene zube. Sada je krezuba. Prvi put to primjecujem. Moram kupiti novu. Zašto jednostavno ne mogu Kikiju reci, Kiki, meni se ne tuca? Zašto? Tucanje izmedu muža i žene koji su trideset godina skupa treba zakonom zabraniti. Šta ceka jebeni Sabor? A da se narajcam zamišljajuci seksi-poze? Ništa mi ne pada na pamet. Osim, Kiki doma, Ela i ja probamo haljine u Sport Herucu. Kiki doma, Ela i ja u djutiju. Kiki doma... Cist je i dvanaesti vikler. Perem ruke, cešljam se. Šiške su mi preduge. Uzimam škare u ruke. Odustajem. Perem ruke, perem zube, perem ruke jer sam zaboravila da sam ih oprala. Zašto ja sada idem u spavacu sobu u kojoj me ceka goli Kiki, kad mi se ne ide? To je zato što ja Kikija volim, a on voli seks. Dakle, ja sam humanitarac. Majka Tereza. Netko tko izbjeglicama s kamiona baca rižu i kruh. Žena Crveni Križ koja domorodcima ubada iglu u guzicu da ne dobiju nekakav tifus. Je li Kiki zaslužio da bude izbjeglica? Zna li on da je izbjeglica i da cu mu dati injekciju u guzicu? Bez emocija. Stranac strancu. Pomoc vapijucem u pustinji. I to mora netko. Izlazim iz kupaonice uzdignute glave. S božjim imenom na ustima. Ja imam cilj. Bol. Strašna. Sijece me. Urlam. Dižem krvavo stopalo. U njemu veliki komad razbijene zdjele. Dolijece goli Kiki. U zabrinutim ocima vidim veliko. Debelo. Olakšanje.
Doživotna robija
"To je zbog pampersa. Najlakše je promijeniti papirnatu pelenu. Posranu u koš, novu na guzicu. Današnja djeca seru u gace do sedme godine. A mi..." "Da. Ludilo. Isperi, peri, suši, peglaj. Prve dvije godine bile su mi prava koma..." "Prve dvije godine, kažeš. A treca, a šesta, a deseta, a dvadeseta... Sve su godine s djecom koma..." "Ma daj, a ko ce nam nositi caj kad budemo stare..." "Mi vec jesmo stare i nitko nam ne nosi caj. Djeca su doživotna robija, a nigdje guvernera da te pomiluje. Pravo sranje. Da se još jedanput rodim..." "Cuj, ja idem. Vidimo se. Bog." "Adio."
"Kako mala?" "Kako ja. Dere se dvadeset i cetiri sata dnevno. Pogledaj mi podocnjake. Kosu sam oprala pred mjesec dana. A on je nocas došao u tri." "Gdje je bio?" "Nogomet. Koji su to kreteni. Nakon utakmice idu na zajednicko tušira-nje, a onda jedan drugome, ispod oka, gledaju u kurac. Kome je najveci." "I kome je najveci?" "Nekom novinaru iz Jutar-njeg. A onda za onoga kome je najveci govore da je glup ko kurac. Koji su to kreteni..." "Babe." "Kao da je duljina najbitnija." "Ja uvijek, svakom svom kažem: 'Stvarno ti je komad, srce. Ja se bojim.' Kao, probit ce me palicom od pet centimetara." "Koja ideja. Super. Veceras cu ja mome reci: 'Probij me svojim macom od šest centimetara...'" "Kaže se macem." "Nema veze, a ja sam citala u 'Lijecniku u kuci' da bi mogao biti dugacak i pola metra, kužiš, a nama ništa." "Ako naletiš na pola metra, nazovi. Pola tebi, pola meni..." "Super, ajmo. Idemo na kavu."
"Sinoc je bio Majin muž na televiziji." "Vidjela sam. Koji konj, ljudi moji." "Baš je izgledao super. To je zato jer je mršav pa mu sve dobro stoji." "Meni ti borci za ljud-ska prava idu na kurac. Okrugli stol. Hotel. Pa ajmo... U boj... U boj... Za prava Židova, Srba, Šiptara. A njima se zapravo živo jebe za sve te Šipce. Boli ih patak. Dobivaju lovu pitaj boga od koga, pa onda drkaju svaki dan u drugom gradu. A svi ti borci žele samo jedno. Baciti nešto pod ja-ja. Na okruglom stolu. Nešto mlade od onoga što ih doma ce-ka." "Majin muž nije takav..." "Maja mi je rekla da je uvi-jek, kad je doma, zove 'krava'. Trebalo bi organizirati ok-rugli stol za zaštitu krave Maje. To bi bilo super. Te okru-gle drkadžije doma mlate ženu i djecu, a na stolu štite mla-de cure." "Današnje cure su super. A gdje su bili ti stolovi kad smo mi imali dvadeset, ja... Cuj. Idem. Tu sam. Ajde, vidimo se." "Bog."
"Šta misliš. Je li drogiran ili pijan." "Pojma nemam." "Košulja mu je krvava." "Da meni ovakav dode doma, ubila bi ga." "Šta je, babe, nešto vas muci... imaš deset kuna..." "Šuti, ne gledaj ga." "Drogiran je. Vidi mu oci. Sve bi di-lere trebalo pokokati. Nasred ceste. Puf!" "Nisu dileri pro-blem. Najveci problem je država. Hrvatska. Trgovina drogom je državni posao. Država tu ima monopol." "OK. Onda treba ukokati Hrvatsku. Nasred ceste. Puf!"
"Gospodo, daj mi deset kuna..." "Kad ih vidim pred Sa-borom u onim autima, najrade bi ih sve pobila. Nasred ceste. Puf!" "Tako je! Svaka cast, gospodo! Dajte deset kuna!" "Daj, Cica! Govori tiše. Svi nas gledaju..." "Boli me dupe. On je zaposlio svoju sestru jer je u Njemackoj brala šparo-ge, pa joj je bilo teško..." "Tko je zaposlio sestru?" "Pre-dsjednik Vlade. A tko ce zaposliti mene i moju djecu. Svi Hrvati ce brati šparoge. Mi cemo biti beraci šparoga, mi..." "Marica, Nataša, daj mi škornje i staru maju, ja gren va šu-mu, ja gren va graju..."
"Gospodo, to vam je šparoga-bluz. Šajeta. Znate Šajetu. Dajte deset kuna..." "Daj, Cica, šuti, ja te molim..." "On ima pravo, svi cemo brati jebene šparoge do smrti. Nama su šparoge sudbina!" "Daj, Cica, ne deri se..." "Šta je, majmu-ni, šta gledate? Krv vam piju, a vi im pušite. Pušadori! Šta mislite da cete dobiti invalidsku penziju zbog upale kolje-na... Pa-pa, kreteni..." "Dajte mi deset kuna, kad vas mo-lim..."
Silazim s autobusa.
__________________________________________________________________________________________________________
Prica dvanaesta
Seks Majke Tereze
Ležim u našem krevetu. Na ledima. Oci su mi zatvorene. Kiki je u kupatilu. Vec satima. I Jutarnji. A ja moram razmišljati o necem lijepom jer lijepe misli opuštaju i jacaju spolnu želju. Tako piše u Mili. A moja spolna želja mora biti velika i jaka jer se moram tucnuti s Kikijem. To on danas od mene ocekuje. I moramo piti puno vode. Bar dvije litre dnevno. Ako covjek želi biti zdrav i sretan. Ja to radim. Zato mi se strašno piša. Kiki ne izlazi. Mogu se popišati u sudoper. Pa onda u velikoj padeli za sarmu zagrijati vodu do kljucanja. Nemam u kuhinji mali bojler jer je struja skupa. I onda sudoper pošpricati domestosom, mislim, kad se popišam, i isplahnuti kipucom vodom. Ali ne znam gdje je padela za sarme. U ormaricu za cipele, na hodniku? Ili ispod sudopera? Ili u pecnici? Ja nikad ne kuham sarme. Samo imam padelu. Kad jedemo sarme kod Kikijeve tetke, podrigujemo godinama. Ali je dobro u kuci imati veliku padelu. Ovo je sranje. Ovo nisu lijepe misli. Ako budem ovako razmišljala, necu svršiti godinama. A seks je zdrav. Orgazam je zdraviji i od cešnjaka i od umaka od rajcice. To piše u svakoj Gloriji. Umak od rajcice. Ali koji umak od rajcice? Ima umaka i umaka. Ja bacim na maslinovo ulje umak iz staklenke i cekam da provri. Ali postoji i umak od rajcice baš od rajcice. Ono... Ono... Baš kako treba. Sada mi ne pada na pamet baš onaj pravi recept.
Piša mi se do pakla. Idem prema sudoperu. Brdo suda iz jedne rupe prebacujem u drugu. Okrecem leda sudoperu i pokušavam skociti na njega. Golema staklena zdjela slijece s hrpe. "Što je to?" vice Kiki. "Perem sude!" vicem ja. I pokušavam bosa stopala provuci izmedu zdjele u krupnim i sitnim komadima. Gdje je metla? Ne mogu skociti na sudoper. Nekad mi to nije bio problem. A da se popišam u veliki lonac u kome raste šatirani benjamin? To mi je poklon za pedeseti rodendan. Necu. "Kiki, Kiki..." Kiki izlazi. Ulijecem u kupatilo. Pišam. Pišam. Pišam. Pišam. Jutarnji na bideu. Muž ubio ženu i pojeo njezine bubrege. Otac bacio kcer u bunar. Žena zaklala muža i pojela mu jetru... Bubregojedci. Jetrožderci... Gdje su lijepe price? Gdje su dobre misli? Kako cu ovako ojacati spolnu želju?
Cistim od kose sedmi vikler. Ne, osmi. Cešljem skidam vlasi sa cetke i bacam ih u školjku. Vlažim papirnati rucnik i njime brišem podne plocice pa bacam u kadu. Potežem vodu. Ne ide. Previše papira. Uzimam cetku za cišcenje školjke. To je gumena cetka koja je nekada imala gumene zube. Sada je krezuba. Prvi put to primjecujem. Moram kupiti novu. Zašto jednostavno ne mogu Kikiju reci, Kiki, meni se ne tuca? Zašto? Tucanje izmedu muža i žene koji su trideset godina skupa treba zakonom zabraniti. Šta ceka jebeni Sabor? A da se narajcam zamišljajuci seksi-poze? Ništa mi ne pada na pamet. Osim, Kiki doma, Ela i ja probamo haljine u Sport Herucu. Kiki doma, Ela i ja u djutiju. Kiki doma... Cist je i dvanaesti vikler. Perem ruke, cešljam se. Šiške su mi preduge. Uzimam škare u ruke. Odustajem. Perem ruke, perem zube, perem ruke jer sam zaboravila da sam ih oprala. Zašto ja sada idem u spavacu sobu u kojoj me ceka goli Kiki, kad mi se ne ide? To je zato što ja Kikija volim, a on voli seks. Dakle, ja sam humanitarac. Majka Tereza. Netko tko izbjeglicama s kamiona baca rižu i kruh. Žena Crveni Križ koja domorodcima ubada iglu u guzicu da ne dobiju nekakav tifus. Je li Kiki zaslužio da bude izbjeglica? Zna li on da je izbjeglica i da cu mu dati injekciju u guzicu? Bez emocija. Stranac strancu. Pomoc vapijucem u pustinji. I to mora netko. Izlazim iz kupaonice uzdignute glave. S božjim imenom na ustima. Ja imam cilj. Bol. Strašna. Sijece me. Urlam. Dižem krvavo stopalo. U njemu veliki komad razbijene zdjele. Dolijece goli Kiki. U zabrinutim ocima vidim veliko. Debelo. Olakšanje.
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#41
Prica trinaesta
Prosjaci & snovi
Hodam Korzom. Korak po korak. I uživam u svakom trenu. U torbici imam dvije tisuce kuna. Koji je to osjecaj. OK. Jasno mi je da svi moji putovi vode prema Pošti, onoj glavnoj, na Korzu. Znam da ce moja sreca kratko trajati. Struju se mora platiti. I telefon. I stanarinu. I pricuvu. I ratu za otkup stana. I Kikiju mirovinsko i socijalno. Naravno da dvije tisuce kuna nije dovoljno. Ali bolje da platim dvije nego ništa. Kad platim dio duga, kamen ce mi pasti sa srca. Osjecat cu se bolje. Ali ja se i sada osjecam dobro. Baš dobro. Griju me ta dva papirica. Mogu kupiti cipele. Sandale. Torbicu. Majicu. Mogu uci u Benetton, Sport Heruc, Karolinu Rijecku.
Veselo tijelo provlacim kroz lovor višnju koja nije ni lovor ni višnja. Na terasi sam. Simona. Djecja kolica. Torbe. Cvijece viri iz vrecica. I riblji repovi. Subota. Smiješim se okolo jer su mi oci iza naocala pa mislim da sam mlada.
"Kavu?" pita konobarica. "Ne", odgovaram, "dvije kocke od sira i kavu." Konobarica odlazi i nosi svoje ledeno lice. Ne želi pokazati nevjericu. Kocke su ogromne. Vilicom unosim u usta komadic. Pa komadic. I opet komadic... Moja najbolja prijateljica Ela. Njoj ovaj gospodin koji sjedi za susjednim stolom i ceše afganistanskog hrta po tankoj glavi izaziva napadaje slijepog bijesa. Gospodin je odvjetnik. I zaraduje dvadeset i pet tisuca maraka mjesecno zato što mu je bratic nešto u Gradu. Gledam ga. Nekako zabrinuto. Trese natren u kavu. Aha. Frka.
Možda ce njegovi izgubiti na iducim izborima. Pa ce se vratiti tamo gdje je bio. A što ako propadne. Jer bogataši teško prihvacaju pad s konja na neku drugu životinju.
Možda ce cucati ispod rijeckog tornja, a ja cu mu u kutiju ubaciti pet kuna. Pjevat ce "Riko moja, Riko gradeeeeeeee". Smiješim se. I gledam ga. Buduci Prosjak i Ulicni Pjevac gleda me kroz skupe naocale. Na ruci mu zlatan sat. Placam novcanicom od tisucu kuna. Ela misli da bismo mi, mi... uvijek pitam Elu, koji mi, a ona uvijek kaže mi. Ela misli da bismo mi trebali njima sprašiti metak u glavu. Gledam u Pjevaca. Da mu prospem mozak, zaprljala bih traperice. Danas se sve pere, to je OK, ali nakon njega došao bi neki drugi niski, crni, debeli majstor. Bratic nekog bratica. Jedino bi možda ceškao drugu pasju glavu.
Predobro sam raspoložena, uvaljujem ostatak love u džep traperica i opraštam Ulicnom Pjevacu. Neka živi buduce siroce.
Tržnica. Covjek nešto traži citav život. Pa kad nade, osjeca se nekako cudno. Drhtavo. Potreseno. Uzdrmano do dna. Eto. Tako se ja osjecam. Sada. Jer je velika. Ogromna. Bijela. Kao snijeg bijela. Hortenzija. Koji osjecaj. Nositi po Korzu u svom narucju, veliku, bijelu hortenziju. Žurim prema Pošti. Meni se jako svidaju ove tenisice u izlogu. Ove, bez pete. Ulazim. I izlazim. A nogice mi se baškare u dvije male barke. Ili u dvjema malim barkama. Barcicama. Cap. Cap. Cap. A pete gole. Cap. Cap. Caaaaaa.... Ulazim. Tristo kuna i nije neka lova za Benetton-suknju. Dugacku. Bež. Straga izrezanu gotovo do guzice. Ali koga briga. Ostavljam je na sebi jer mi ide uz tenisice. Bež uz bež. Taaaaaaako. Gledam sebe u nekom izlogu. Drugi komad.
Zašto su ljudi ljuti. Baš ljuti. A kako malo covjeku treba za srecu. Jedna hortenzija, jedna kocka sa sirom, jedne tenisice, jedna suknja... Koji nadrkani kreteni. Jucer je neka naša politicarka rekla da treba pobiti sve suce. Moja Ela se tresla satima. Kako tako nešto može reci i ostati gdje je. Ela misli da tu gospodu treba staviti pod starateljstvo. Ili zakljucati doma pa da prijeti samo svojoj rodbini. Ela je histericna. A ima veliki balkon. Možda bi trebala kupiti hortenziju.
Ulazim. Na pultu su gacice julipet. Sto pedeset kuna. Peri-deri. Kikiju stvarno trebaju gacice. "To Vam je komplet", govori prodavacica i donosi majicu. "Tristo kuna." "I nije neka lova", govorim. "I nije", govori prodavacica, "jer je peri-deri". Opet sam na Korzu. Pošta. Ulazim. Stajem u red. Pa izlazim iz reda.
Prosjaci & snovi
Hodam Korzom. Korak po korak. I uživam u svakom trenu. U torbici imam dvije tisuce kuna. Koji je to osjecaj. OK. Jasno mi je da svi moji putovi vode prema Pošti, onoj glavnoj, na Korzu. Znam da ce moja sreca kratko trajati. Struju se mora platiti. I telefon. I stanarinu. I pricuvu. I ratu za otkup stana. I Kikiju mirovinsko i socijalno. Naravno da dvije tisuce kuna nije dovoljno. Ali bolje da platim dvije nego ništa. Kad platim dio duga, kamen ce mi pasti sa srca. Osjecat cu se bolje. Ali ja se i sada osjecam dobro. Baš dobro. Griju me ta dva papirica. Mogu kupiti cipele. Sandale. Torbicu. Majicu. Mogu uci u Benetton, Sport Heruc, Karolinu Rijecku.
Veselo tijelo provlacim kroz lovor višnju koja nije ni lovor ni višnja. Na terasi sam. Simona. Djecja kolica. Torbe. Cvijece viri iz vrecica. I riblji repovi. Subota. Smiješim se okolo jer su mi oci iza naocala pa mislim da sam mlada.
"Kavu?" pita konobarica. "Ne", odgovaram, "dvije kocke od sira i kavu." Konobarica odlazi i nosi svoje ledeno lice. Ne želi pokazati nevjericu. Kocke su ogromne. Vilicom unosim u usta komadic. Pa komadic. I opet komadic... Moja najbolja prijateljica Ela. Njoj ovaj gospodin koji sjedi za susjednim stolom i ceše afganistanskog hrta po tankoj glavi izaziva napadaje slijepog bijesa. Gospodin je odvjetnik. I zaraduje dvadeset i pet tisuca maraka mjesecno zato što mu je bratic nešto u Gradu. Gledam ga. Nekako zabrinuto. Trese natren u kavu. Aha. Frka.
Možda ce njegovi izgubiti na iducim izborima. Pa ce se vratiti tamo gdje je bio. A što ako propadne. Jer bogataši teško prihvacaju pad s konja na neku drugu životinju.
Možda ce cucati ispod rijeckog tornja, a ja cu mu u kutiju ubaciti pet kuna. Pjevat ce "Riko moja, Riko gradeeeeeeee". Smiješim se. I gledam ga. Buduci Prosjak i Ulicni Pjevac gleda me kroz skupe naocale. Na ruci mu zlatan sat. Placam novcanicom od tisucu kuna. Ela misli da bismo mi, mi... uvijek pitam Elu, koji mi, a ona uvijek kaže mi. Ela misli da bismo mi trebali njima sprašiti metak u glavu. Gledam u Pjevaca. Da mu prospem mozak, zaprljala bih traperice. Danas se sve pere, to je OK, ali nakon njega došao bi neki drugi niski, crni, debeli majstor. Bratic nekog bratica. Jedino bi možda ceškao drugu pasju glavu.
Predobro sam raspoložena, uvaljujem ostatak love u džep traperica i opraštam Ulicnom Pjevacu. Neka živi buduce siroce.
Tržnica. Covjek nešto traži citav život. Pa kad nade, osjeca se nekako cudno. Drhtavo. Potreseno. Uzdrmano do dna. Eto. Tako se ja osjecam. Sada. Jer je velika. Ogromna. Bijela. Kao snijeg bijela. Hortenzija. Koji osjecaj. Nositi po Korzu u svom narucju, veliku, bijelu hortenziju. Žurim prema Pošti. Meni se jako svidaju ove tenisice u izlogu. Ove, bez pete. Ulazim. I izlazim. A nogice mi se baškare u dvije male barke. Ili u dvjema malim barkama. Barcicama. Cap. Cap. Cap. A pete gole. Cap. Cap. Caaaaaa.... Ulazim. Tristo kuna i nije neka lova za Benetton-suknju. Dugacku. Bež. Straga izrezanu gotovo do guzice. Ali koga briga. Ostavljam je na sebi jer mi ide uz tenisice. Bež uz bež. Taaaaaaako. Gledam sebe u nekom izlogu. Drugi komad.
Zašto su ljudi ljuti. Baš ljuti. A kako malo covjeku treba za srecu. Jedna hortenzija, jedna kocka sa sirom, jedne tenisice, jedna suknja... Koji nadrkani kreteni. Jucer je neka naša politicarka rekla da treba pobiti sve suce. Moja Ela se tresla satima. Kako tako nešto može reci i ostati gdje je. Ela misli da tu gospodu treba staviti pod starateljstvo. Ili zakljucati doma pa da prijeti samo svojoj rodbini. Ela je histericna. A ima veliki balkon. Možda bi trebala kupiti hortenziju.
Ulazim. Na pultu su gacice julipet. Sto pedeset kuna. Peri-deri. Kikiju stvarno trebaju gacice. "To Vam je komplet", govori prodavacica i donosi majicu. "Tristo kuna." "I nije neka lova", govorim. "I nije", govori prodavacica, "jer je peri-deri". Opet sam na Korzu. Pošta. Ulazim. Stajem u red. Pa izlazim iz reda.
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#43
Prica cetrnaesta
Kiki the Killer
"Polakoooo... Samo polakooooo... Vuci se stara kravo poput dreka iz bolesne guzice. Kamo ti se žuri... Nikamo. Ti imaš vremena. Polakoooo. Najprije doktoru po uputnicu... Pa još nekoliko recepata... Za tlak... Za mast. Lipex, granex, impex... Pa slikati žuc... Pa izvuci žucnu vrecu... Pa polako otici mjeriti tlak... Pa polako u Dva lava sa tri fosila koja su išla u gimnaziju trideset i prve... Šta je, stara?! Šta buljiš?! Tebi govorim! Bjež, dok ti ne otkinem glavu!"
Kikijeva usta su poput tanke crte. Tanka poput tanke dlake.
"Opa! Šta mi želiš poruciti?! Da si tri puta rodila! Ma nemoj! Misliš da si jedina! I druge su rodile pa svoje majmune ne vode na zrak! Drže ih u kavezima! Pogledaj se! Kolica! Torba! Još jedna torba! Torbica! Pa još jedna vrecica! Kamo ideš, kravo?! Na Sjeverni pol?! Šta se vuceš ko krepana žaba?! Zašto gmižeš?! Ti si puž! Pužica! Sa pet kucica na sebi i tri gadna mala puža uz sebe! Da! Tebi govorim! Reci ceš mužu?! I muža imaš?! Kako si našla muža?! Kobilo!"
Kikijev vrat je crven. Jako crven. Tamnocrven. Purpuran.
"Vidi... Ma vidi ti njega... Jutarnji. Globus. Glorija. Nacional! Odjebi! Odjebi, kad ti kažem! Koliko godina imaš?! Pedeset?! I prodaješ novine! Koga briga za novine?! Koga briga za vijesti?! Što te novine pišu što ja ne znam?! A?! SIS! MORH! SUBNOR! Izdaja! Predaja! Zavjera! Policija! Udba! Afera! Prisluškuju! Majmune, sve je ovo Orwell! Ova zemlja je Orwell! Sto godina imaš, a ništa ne znaš! Marš! U Njemacku! Na gradilište! Radi nešto! Šta... Ti ceš mene slati u kurac... Ti ceš mene..."
Kikijevi prsti su bijeli, bijeli... Da ne mogu biti bjelji. I stisnuti, stisnuti.
"Da! Vama govorim! Vama! Krave glupe! Šta ste vi?! Spomenik?! Tri krave na otoku srece?! Micite dupad! Ajmo! Jen, dva, jen, dva... Gole! Jeben vam mater. Gole! Sise vani, guzica vani, pupak gol... A kad vas netko pritisne u parku, onda je on problem! Onda je on silovatelj! Onda ga treba zatvoriti, osuditi, strpati u bajbokanu! Na trideset godina! A zašto se ne obucete?! Zašto šecete gole, krave lude! A vidi joj kosu! Zelena! Jebote! Zelena na ljubicaste pramenove! Trebalo bi vas politi katranom pa u perje! Kurvetine! Koze!"
Kikiju se na usnama pojavio tanki, da ne može tanji biti, oblacic pjene. Bijele pjenice.
"Metla! Metla ti treba! Zajaši! Pa ceš brže! A vuce se ko bolestan na zahod! Brže malo, kravo! Brže! I Milu si kupila! A zašto ne citaš jebenu Milu! Pa bi znala! Postoje dijete! Ne treba svaka krava imati sto pedeset kila! Nego kome! Tebi! Da! Tebi! Ja sam kreten?! Stari kreten?! A ti si mlada? U cvijetu mladosti?! Djevojcica! Ruke su ti ko pršuti, kravo! Imaš brcine ko Bata Živojinovic! Obrij se, pa me onda gledaj! Brže malo! Šta gmižeš! Gubi se! Na guzici ti mogu biljar igrati! Kravo! Šepava!"
Mom Kikiju je kosica mokra. A na sljepoocnicama su mu kapi znoja. Srebrne. Male. Kapljice.
"Šta je... Šta je... Kamo ideš, majmune... Na primanje kod lajonsa?! Ili nekih drugih životinja?! Šta si se uredio?! Odijelo. Kravata! Nove cipelice! A narod gladuje! Šta je. Sastat cete se pa cete skupljati pomoc za sirotinju na svecanom rucku. A usput u zahodu tucnut kakvu manekenku! Zašto ne tucneš svoju suhu ženu! Nju tucni! Suhu granu u zlatnoj haljini! I torbu imaš! Veliku torbu ima frajer! I kompjuter u torbi! Tako da stalno radiš! I na zahodu! Dok kakaš, šalješ e-mail! Ja kreten?! Majku ti jebem lajonsku! Lajon jebeni!!"
Kiki otvara vrata auta. Kiki brzo izlazi iz auta. Kiki odlazi do zebre. I hvata jednog gospodina za vrat.
_______________________________________________________________________________________________
Prica petnaesta
Muha protuha
Oprostite. Samo malo. Kašljem ko pas. Ko pas iz rijeckog azila za napuštene pse koga nitko nece jer kašlje ko pas. "Lezi i gledaj televiziju", rekao mi je doktor Nikolic. Samo da izvucem toplomjer. Trideset i osam sa dva. Brišem nos u veliki papirnati rucnik. Ležim na kaucu u dnevnom boravku. Sama sam. Uz mene šalica hladnog caja. I lupocet 500 za skidanje temperature. To mi je dala Ksenija. I telefon. Ali nitko ne zove. Samo malo. Kašljem. Ukljucujem televizor. "Ja sam muha protuha..." Super. Veseli crtic. Velika, plava i zlatna muha leti po necijoj kuci i pjeva: "Ja sam muha protuha..." Nožni prsti mi plešu u ritmu muhina leta. "... na svijet donosim mlade muhe..." Nije crtic! To je reklama za sprej protiv muha. Sranje. Mijenjam kanal. "Ja sam muha protuha..." Cekam da kaže "... na svijet donosim mlade muhe...", pa tražim dalje. Na ekranu Zadar. I tekst: "Temperatura mora na 455. stranici teletexta." Nikad necu saznati temperaturu mora u Zadru. Jer ne znam ukljuciti teletext. Kašljem. Kašljem. Kašljem. Micem Zadar. Preko cijelog ekrana tekst "Navik živi ki zgine pošteno!" Ako zginem ovako kašljuci, hocu li živjeti navik? Zašto objavljuju ovakve tekstove dok televiziju gledaju teško bolesni ljudi? "Klimatizirani madraci izravno u vaš dom!" Madraci? Klimatizirani? Samo za teške bolesnike! Meni nije dobro. Izvlacim toplomjer. Trideset i osam sa dva. Da li doktor Nikolic uopce ima diplomu? Tko zna što je meni zapravo? A možda je Nikolic apsolvent? Šminker koji dobro izgleda. Mene ce glave doci zgodni muškarci! Kašljem. Kašljem. I pljujem u veliki papirnati rucnik. Telefon. "Alo..." Veseli Elin glas. "Jesi cula vic o Fati..." Vic o Fati i minici bio je na svim rijeckim mobitelima, ali to ne govorim jer mi ne bi pomoglo. Pa samo kašljem. "Jesi tu... Super! Obukla Fata minicu pa se pokazuje Muji i govori: 'Onda, Mujo, kako mi stoji?' Mujo je gleda pa kaže: 'Skini to, bona, Fato, izgledaš ko kombajn!' Uvecer stiže Mujo Fati u krevet pa je pocne drapat. A Fata ce: 'Ostavi, bolan, Mujo! Ne pali se kombajn radi klipa kukuruza!'" Ela urla od smijeha. "Baš je super!" govori. Namjerno pljujem u slušalicu. I kašljem. "Tebi stvarno nije dobro, zvat cu sutra, bog!" Koza. Tražim muhu protuhu. Super! Konacno! Srpski program! Volim ove njihove serije o samoupravljanju. Ckalja. Mijo. Jataganac. Dobro da su ovo otkupili. Usta mi se šire dok na ekranu gledam sirocica u jadnom odjelcetu. Brcici. Stidljiv osmijeh. U rukama mu dvije table. Lukavo gleda ispod malog oka. Na jednoj tabli piše "35 ZA", na drugoj "75 PROTIV". Što je ovo?! Lik nije iz srpske serije. Nego iz Hrvatskog sabora! Nosi u rukama rezultate nekakvog glasanja! Sranje! A kompjuteri! A tehnika narodu?! Skidam sa ekrana brcice i lukave srpske ocice. Kašljem.
Crnac od dva metra. Kleci, u rukama mu nešto na kotacice. Pa to nešto vuce k sebi, pa tjera od sebe. Ako moj Kiki kupi te kotacice, mišice mu nece biti ko pašteta od tune. Pola putra, malo limuna, dvije konzerve tune, 4 slana incuna, malo senfa, sve izmiksati pa staviti da se hladi. Pa debelo mazati na kruh. Gladna sam ko pas. Gdje je muha?
Tužna, lijepa žene gleda dva tužna, lijepa muškarca. "Zašto ne odeš s njim?" "Jer on živi s njom." Terra nostra.
Preko cijelog ekrana tekst: "Danas je umro Primož Trubar." Nije ni cudno. Prokleti promet! Više ih umire na našim cestama nego u ratu. Jadan Primož! Pa ti idi na godišnji. Mrzim vijesti o smrti dok mi smrt kuca na vrata.
Sabor! Buduca ministrica zvjera u svim pravcima i žvace pola kile žvakace. Žvace! Žvace! Žvace! A pet milijuna Hrvata je gleda! A ja sam doma, pa pljujem u papirnati rucnik! Privlacim ustima šalicu s cajem. "Ppppppp..." Pljunula sam u caj! Ako ozdravim, postat cu ministrica.
Kiki the Killer
"Polakoooo... Samo polakooooo... Vuci se stara kravo poput dreka iz bolesne guzice. Kamo ti se žuri... Nikamo. Ti imaš vremena. Polakoooo. Najprije doktoru po uputnicu... Pa još nekoliko recepata... Za tlak... Za mast. Lipex, granex, impex... Pa slikati žuc... Pa izvuci žucnu vrecu... Pa polako otici mjeriti tlak... Pa polako u Dva lava sa tri fosila koja su išla u gimnaziju trideset i prve... Šta je, stara?! Šta buljiš?! Tebi govorim! Bjež, dok ti ne otkinem glavu!"
Kikijeva usta su poput tanke crte. Tanka poput tanke dlake.
"Opa! Šta mi želiš poruciti?! Da si tri puta rodila! Ma nemoj! Misliš da si jedina! I druge su rodile pa svoje majmune ne vode na zrak! Drže ih u kavezima! Pogledaj se! Kolica! Torba! Još jedna torba! Torbica! Pa još jedna vrecica! Kamo ideš, kravo?! Na Sjeverni pol?! Šta se vuceš ko krepana žaba?! Zašto gmižeš?! Ti si puž! Pužica! Sa pet kucica na sebi i tri gadna mala puža uz sebe! Da! Tebi govorim! Reci ceš mužu?! I muža imaš?! Kako si našla muža?! Kobilo!"
Kikijev vrat je crven. Jako crven. Tamnocrven. Purpuran.
"Vidi... Ma vidi ti njega... Jutarnji. Globus. Glorija. Nacional! Odjebi! Odjebi, kad ti kažem! Koliko godina imaš?! Pedeset?! I prodaješ novine! Koga briga za novine?! Koga briga za vijesti?! Što te novine pišu što ja ne znam?! A?! SIS! MORH! SUBNOR! Izdaja! Predaja! Zavjera! Policija! Udba! Afera! Prisluškuju! Majmune, sve je ovo Orwell! Ova zemlja je Orwell! Sto godina imaš, a ništa ne znaš! Marš! U Njemacku! Na gradilište! Radi nešto! Šta... Ti ceš mene slati u kurac... Ti ceš mene..."
Kikijevi prsti su bijeli, bijeli... Da ne mogu biti bjelji. I stisnuti, stisnuti.
"Da! Vama govorim! Vama! Krave glupe! Šta ste vi?! Spomenik?! Tri krave na otoku srece?! Micite dupad! Ajmo! Jen, dva, jen, dva... Gole! Jeben vam mater. Gole! Sise vani, guzica vani, pupak gol... A kad vas netko pritisne u parku, onda je on problem! Onda je on silovatelj! Onda ga treba zatvoriti, osuditi, strpati u bajbokanu! Na trideset godina! A zašto se ne obucete?! Zašto šecete gole, krave lude! A vidi joj kosu! Zelena! Jebote! Zelena na ljubicaste pramenove! Trebalo bi vas politi katranom pa u perje! Kurvetine! Koze!"
Kikiju se na usnama pojavio tanki, da ne može tanji biti, oblacic pjene. Bijele pjenice.
"Metla! Metla ti treba! Zajaši! Pa ceš brže! A vuce se ko bolestan na zahod! Brže malo, kravo! Brže! I Milu si kupila! A zašto ne citaš jebenu Milu! Pa bi znala! Postoje dijete! Ne treba svaka krava imati sto pedeset kila! Nego kome! Tebi! Da! Tebi! Ja sam kreten?! Stari kreten?! A ti si mlada? U cvijetu mladosti?! Djevojcica! Ruke su ti ko pršuti, kravo! Imaš brcine ko Bata Živojinovic! Obrij se, pa me onda gledaj! Brže malo! Šta gmižeš! Gubi se! Na guzici ti mogu biljar igrati! Kravo! Šepava!"
Mom Kikiju je kosica mokra. A na sljepoocnicama su mu kapi znoja. Srebrne. Male. Kapljice.
"Šta je... Šta je... Kamo ideš, majmune... Na primanje kod lajonsa?! Ili nekih drugih životinja?! Šta si se uredio?! Odijelo. Kravata! Nove cipelice! A narod gladuje! Šta je. Sastat cete se pa cete skupljati pomoc za sirotinju na svecanom rucku. A usput u zahodu tucnut kakvu manekenku! Zašto ne tucneš svoju suhu ženu! Nju tucni! Suhu granu u zlatnoj haljini! I torbu imaš! Veliku torbu ima frajer! I kompjuter u torbi! Tako da stalno radiš! I na zahodu! Dok kakaš, šalješ e-mail! Ja kreten?! Majku ti jebem lajonsku! Lajon jebeni!!"
Kiki otvara vrata auta. Kiki brzo izlazi iz auta. Kiki odlazi do zebre. I hvata jednog gospodina za vrat.
_______________________________________________________________________________________________
Prica petnaesta
Muha protuha
Oprostite. Samo malo. Kašljem ko pas. Ko pas iz rijeckog azila za napuštene pse koga nitko nece jer kašlje ko pas. "Lezi i gledaj televiziju", rekao mi je doktor Nikolic. Samo da izvucem toplomjer. Trideset i osam sa dva. Brišem nos u veliki papirnati rucnik. Ležim na kaucu u dnevnom boravku. Sama sam. Uz mene šalica hladnog caja. I lupocet 500 za skidanje temperature. To mi je dala Ksenija. I telefon. Ali nitko ne zove. Samo malo. Kašljem. Ukljucujem televizor. "Ja sam muha protuha..." Super. Veseli crtic. Velika, plava i zlatna muha leti po necijoj kuci i pjeva: "Ja sam muha protuha..." Nožni prsti mi plešu u ritmu muhina leta. "... na svijet donosim mlade muhe..." Nije crtic! To je reklama za sprej protiv muha. Sranje. Mijenjam kanal. "Ja sam muha protuha..." Cekam da kaže "... na svijet donosim mlade muhe...", pa tražim dalje. Na ekranu Zadar. I tekst: "Temperatura mora na 455. stranici teletexta." Nikad necu saznati temperaturu mora u Zadru. Jer ne znam ukljuciti teletext. Kašljem. Kašljem. Kašljem. Micem Zadar. Preko cijelog ekrana tekst "Navik živi ki zgine pošteno!" Ako zginem ovako kašljuci, hocu li živjeti navik? Zašto objavljuju ovakve tekstove dok televiziju gledaju teško bolesni ljudi? "Klimatizirani madraci izravno u vaš dom!" Madraci? Klimatizirani? Samo za teške bolesnike! Meni nije dobro. Izvlacim toplomjer. Trideset i osam sa dva. Da li doktor Nikolic uopce ima diplomu? Tko zna što je meni zapravo? A možda je Nikolic apsolvent? Šminker koji dobro izgleda. Mene ce glave doci zgodni muškarci! Kašljem. Kašljem. I pljujem u veliki papirnati rucnik. Telefon. "Alo..." Veseli Elin glas. "Jesi cula vic o Fati..." Vic o Fati i minici bio je na svim rijeckim mobitelima, ali to ne govorim jer mi ne bi pomoglo. Pa samo kašljem. "Jesi tu... Super! Obukla Fata minicu pa se pokazuje Muji i govori: 'Onda, Mujo, kako mi stoji?' Mujo je gleda pa kaže: 'Skini to, bona, Fato, izgledaš ko kombajn!' Uvecer stiže Mujo Fati u krevet pa je pocne drapat. A Fata ce: 'Ostavi, bolan, Mujo! Ne pali se kombajn radi klipa kukuruza!'" Ela urla od smijeha. "Baš je super!" govori. Namjerno pljujem u slušalicu. I kašljem. "Tebi stvarno nije dobro, zvat cu sutra, bog!" Koza. Tražim muhu protuhu. Super! Konacno! Srpski program! Volim ove njihove serije o samoupravljanju. Ckalja. Mijo. Jataganac. Dobro da su ovo otkupili. Usta mi se šire dok na ekranu gledam sirocica u jadnom odjelcetu. Brcici. Stidljiv osmijeh. U rukama mu dvije table. Lukavo gleda ispod malog oka. Na jednoj tabli piše "35 ZA", na drugoj "75 PROTIV". Što je ovo?! Lik nije iz srpske serije. Nego iz Hrvatskog sabora! Nosi u rukama rezultate nekakvog glasanja! Sranje! A kompjuteri! A tehnika narodu?! Skidam sa ekrana brcice i lukave srpske ocice. Kašljem.
Crnac od dva metra. Kleci, u rukama mu nešto na kotacice. Pa to nešto vuce k sebi, pa tjera od sebe. Ako moj Kiki kupi te kotacice, mišice mu nece biti ko pašteta od tune. Pola putra, malo limuna, dvije konzerve tune, 4 slana incuna, malo senfa, sve izmiksati pa staviti da se hladi. Pa debelo mazati na kruh. Gladna sam ko pas. Gdje je muha?
Tužna, lijepa žene gleda dva tužna, lijepa muškarca. "Zašto ne odeš s njim?" "Jer on živi s njom." Terra nostra.
Preko cijelog ekrana tekst: "Danas je umro Primož Trubar." Nije ni cudno. Prokleti promet! Više ih umire na našim cestama nego u ratu. Jadan Primož! Pa ti idi na godišnji. Mrzim vijesti o smrti dok mi smrt kuca na vrata.
Sabor! Buduca ministrica zvjera u svim pravcima i žvace pola kile žvakace. Žvace! Žvace! Žvace! A pet milijuna Hrvata je gleda! A ja sam doma, pa pljujem u papirnati rucnik! Privlacim ustima šalicu s cajem. "Ppppppp..." Pljunula sam u caj! Ako ozdravim, postat cu ministrica.
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#44
Prica sesnaesta
On s velikim O
OK. Moja Aki voli Werther's bombone. Moja svekrva voli rižot od kokoši. Moja Sandra voli bijelu hortenziju. I bugenviliju. A ja volim muškarce u pedeset i nekoj. Na njima svijet pociva. Oni su predsjednici vlade. Oni vladaju Amerikom. Njima puše mlade cure. Oni su nadbiskupi. Biskupi. Na plaži sjede ispod suncobrana. Kad sunce zade ili izade, igraju picigin. Kad leže na plaži, leže na trbuhu. Da leže na ledima, svi bi vidjeli njihovu zvijer. Divlju. Zato leže na trbuhu. Pa gledaju žene kroz poluspuštene kapke. Žene od sedamnaeste do dvadeset i pete. Stare kante ne gledaju. Jer kantama u tridesetoj uvijek nešto visi. Ili sise ili guzice ili bedra. Ipak je trideset trideset. Nije to više to.
Deckima je kosica rijetka. Uglavnom. Pa je šišaju na kratko. Pa izgledaju još mladi. Balavci. Ili je skupljaju po djecackoj glavici na više nacina. Na sto. Ako su na ekranu, onda se kosica lakira. Ako su na plaži, kosica pod šeširic.
Okice. Okice su im stisnute. Izmedu otecenih gornjih kapaka. I otecenih donjih kapaka. To im daje sanjiv izgled. Izgled pospanog decka. Djecacica. Kad ujutro viri kroz rešetkice krevetica. Okice. Dva mutna, uska jezera. Dvije barice.
Obrazi. Preko tjedna izbrijani. I namirisani. Mmmmmm. Mošus... Mošusni jelen... Ahhhhh... O božeee... A vikendom. Obrazi lagano obrasli u sijede dlake. To djeluje tako eroticno. Da se smociš. Otkaceno. Neodoljivo. Isuseeeeeee.......
Vrat. Debel. Širok. Crven. Kratak. Volujski crven. Snaga kulja iz debelog vrata. Mršav vrat. Vrat kauboja. Vrat intelektualca. Vrat muškarca koji jaše marlboro-konja. Vrat divljaka s lasom u ruci. Taj vrat mami mladu ženu da prstima uzme suhu, hrapavu kožu, da razmakne nabore, da otkrije tanku ružicastu nit izmedu dva prstohvata... Da ljubi tu tanku nit želje... Ahhhh... I ah! I ah!
Prsa pedesetogodišnjaka. Sisice malo vise. Ali to raznježuje. Dlakice su sijede, malo rijetke... Ah. I ah!
Mišice. Nabildane. Cvrste poput kamena. Štite. Ili mekane poput kocke od sira, tako intelektualisti... Tako nekako... nešto cke... Da. Intelektualisticke.
Trbuh. Velik. Debel. Cvrst. Od piva. Ili neke druge tekucine. Djeluje mocno. "To su moji zubi natukli!" Kako originalno. Kako izvan trenda! Kako muški! Ah! I Ah! A oni bez trbuha. Kožica malo visi. Poput pregacice. Kako dražesno. Draaaažesno!
Guzica. Michael Douglas. Ima li išta bolje? Mekana. Kako dobro. A kad se oglasi! Kako mocno!
Noge. Kratke. Debele. Dlakave. Mmmmm. Vepar! A dugacke. Tanke. Bez dlaka. Glatke. Ah.
Stopala. Dugacka. Uska. Kvrgava. Debela. Kratka. Jastucasta. Oštar bat koraka u mraku. Mužjacina!
A on? On? On ili On? Tko je od njih On s velikim O. On ili on? Je li muškarac glava gore ili glava dolje? Nitko nikad nije odgovorio na to pitanje. Nitko. Nikad. Gornja, pedesetogodišnja glava. Mudra. Pametna. Analiticar. Siguran. Iskusan. Znalac. Poznavalac vina. Jela. Sporta. Žena. Politike. Vlada Hrvatskom. Amerikom. Evropom. Srbijom. Nadbiskupijom. Ah, muškarcina. Vlada! Vlada!
Glava donja. Velik. Cesto prevelik. Cesto preogroman. Grandiozan. Zastrašujuci. Divljak. Da ona glava gore nije premijer, biskup, nadbiskup, predsjednik, lupao bi ga po glavi dvadeset i cetiri sata dnevno. Po divljoj glavi. Top! Piton! Udav! Zvijer! Ali životinja je pametna. Zna da onaj gore drma svijetom pa je meki macic. Sa još zatvorenim okicama. Medu sijedim dlakicama. Spava. Nana. Ne smeta. Tiho diše. Smotan u klupko. Kako dirljivo. Kako slatko. Meki macic u pedeset i nekoj. Ah! Muci, muci.. Pajki, pajki... Najki, najki...
To znate. Da Ela voli bistru, pilecu juhu. A moja Stara knjige o Sedmoj lickoj. A ja muškarce u pedeset i nekoj. Da. Ali ne doma. I ne u svom krevetu.
________________________________________________________________________________________
Prica sedamnaesta
1001 sveta noc
Ja zapravo obožavam Svetu noc. U sve domove uvlaci se "blagdanski duh mira i radosti" kako je to lijepo u svojoj kolumni u Gloriji napisala gospoda Hillary Rodham Clinton. Ali mene je, totalno bez veze, neposredno prije nastupa Svete noci, uhvatila depresija. A moja prijateljica Biba mrzi kad sam depresivna. Pa mi je poklonila ružicastu majicu. Na majici crna crta u obliku luka sa krajevima prema gore, to su vesela usta. Ispod crte piše "think pink". "To je carobna majica", rekla je Biba. "Nosi se na golo tijelo."
Kiki i ja smo vec nekoliko godina, kad je Noc, sami. Moja Stara ne slavi Božic jer je borac cetrdeset i prve. Svaku Svetu noc moja kcerka provede sa likom na polnocki. I tako smo Kiki i ja sami. A sve to Biba zna. I zato mi je Biba predložila da, ispod bora, u thinkupinku, docekam Kikija. Pa da mu budem poklon za Božic. A ona ce reci Kikiju, u strogoj tajnosti, tako da to znaju samo on i ona, da mu ja pripremam skroz otkacen, ali vrijedan poklon, pa neka i on meni pokloni nešto otkaceno, ali vrijedno.
Biba zna, to sam joj ja rekla, da je Kiki onom notaru prodao dva odijela, jedno "boss" a drugo "canali", pa ima love. Ja sam rekla Bibi da kaže Kikiju da mi kao otkaceno iznenadenje pokloni narukvicu od žuto-bijelog zlata. Od jedno tisucu maraka. Ako bude pristao.
Biba mi je rekla: "Ako tvoja mackica i cinjenica da ga podnosiš dvadeset i još godina ne vrijedi tisucu maraka, neka sve ide u materinu." "Biba", rekla sam. "Ti si žena u godinama. Nisi ni klinka ni muškarac. Kad žena psuje, to zvuci strašno!" "Dobro. Ako tvoj muf ne vrijedi tisucu maraka, jebeš... U, jebote... Slušaj", rekla je Biba, "sada cu govoriti polako. Tvoja mackica vrijedi i preko tisucu maraka i to treba iskoristiti." I onda je Biba odahnula.
Da. I onda sam ja jednog dana prije Noci otišla u kupatilo na generalnu probu. Obrijala sam pazuha. Obrijala sam noge. Kiki voli pornice a u jednom sam jednoj vidjela mackicu obrijanu u obliku srca. I ja sam htjela moju obrijati u obliku srca. I vec mi je bio brijac u rukama. A onda sam odustala. Što ako mi zadrhti ruka? Pa je obrijem u obliku polumjeseca? Za Svetu noc?! To bi stvarno bila pizdarija. Da li vi uopce ovo možete pratiti?
I onda sam, prije no što sam navukla thinkpink, pogledala svoje sise. Ja sam šezdesetosmašica. Onda se nosilo "gore bez". Tada je u Svijetu pisalo kako utvrditi da li su grudi dovoljno dobre da se nose "bez" ili ih treba nositi "sa". "Pod grudi stavite olovku. Ako padne, sve je OK. Ako ostane, kupite grudnjak." Kako vrijeme leti...
Digla sam lijevu ruku u zrak. I desnom stavila kemijsku pod sisu. Olovka je malo oklijevala, ali je ipak, nakon nekoliko zanemarivih trenutaka, pala. A onda sam napravila neoprostivu glupost. Lijevom rukom stavila sam olovku pod desnu sisu a nisam digla desnu ruku. Olovka je ostala. Dobro. Kemijskoj olovci dodala sam olovku za obrve. Kemijskoj olovci i olovci za obrve dodala sam olovku za usta. Pa kist za nanošenje rumenila za lice. Pa tanku kozmeticku torbicu koju nosim u torbici. Ni makac! A u macku materinu! U tri macke materine!
Kako mogu u Svetoj noci docekati muža koji ce mi pokloniti narukvicu od tisucu maraka sa cicama ispod kojih može stajati omanja putna torba a da joj se ništa ne desi?! A ne mogu ga docekati ni sa rukama u vis k''o siroti domobran ludog partizana?!
"Slušaj", rekla je Biba. "Kikija sam pripremila. Nemoj sve zajebati! Muškarci vole seks. A ne vole tužne vrbe obješenih sisa ispod bora u Svetoj noci. Ja, kad mi je takva frka, uvalim nekoliko kontracepcijskih tableta u kljun."
Pila sam tri tablete dnevno. I stvarno. Kikijeva trenerka mi je "gore" postajala knap. A ipak je on XXL; Samo, nisam smjela raditi nagle pokrete. Jer mi se tijelo okretalo brže od sisa. Pa sam ih morala pridržavati rukama. Osjecala sam se poput trudnice. I povracala sam. "Nemoguce", rekla je Biba, "ipak si zašticena uz tolike tablete. A i cuvaš se za Svetu noc, a i neka viroza ide okolo."
Dobro. Dobro. Došla je Sveta noc. U dnevnom boravku je božicnim svjetlom svijetlio božicni bor okicen lampicama i crvenim, drvenim, kineskim andelcicima. Ja sam u thinkupinku stajala pokraj bora sa sisama u rukama. Ušao je Kiki. A u rukama je držao. Dobro. Ne morate vjerovati. Uzicu. A s druge strane uzice rotvajler. Jedno osamdeset kila.
"Cistokrvni. Zove se Paša Cetvrti", rekao je Kiki. "Dobio sam ga za samo tisucu i sto maraka." Paša Cetvrti me onjušio, krenuo prema balkonu i posrao se. "Prestrašen je", rekao je Kiki. Otišla sam po metlu. Sagnula sam se. "Opa", rekao je Kiki, "koja ritica! Ostani tako!" Ostala sam tako.
On s velikim O
OK. Moja Aki voli Werther's bombone. Moja svekrva voli rižot od kokoši. Moja Sandra voli bijelu hortenziju. I bugenviliju. A ja volim muškarce u pedeset i nekoj. Na njima svijet pociva. Oni su predsjednici vlade. Oni vladaju Amerikom. Njima puše mlade cure. Oni su nadbiskupi. Biskupi. Na plaži sjede ispod suncobrana. Kad sunce zade ili izade, igraju picigin. Kad leže na plaži, leže na trbuhu. Da leže na ledima, svi bi vidjeli njihovu zvijer. Divlju. Zato leže na trbuhu. Pa gledaju žene kroz poluspuštene kapke. Žene od sedamnaeste do dvadeset i pete. Stare kante ne gledaju. Jer kantama u tridesetoj uvijek nešto visi. Ili sise ili guzice ili bedra. Ipak je trideset trideset. Nije to više to.
Deckima je kosica rijetka. Uglavnom. Pa je šišaju na kratko. Pa izgledaju još mladi. Balavci. Ili je skupljaju po djecackoj glavici na više nacina. Na sto. Ako su na ekranu, onda se kosica lakira. Ako su na plaži, kosica pod šeširic.
Okice. Okice su im stisnute. Izmedu otecenih gornjih kapaka. I otecenih donjih kapaka. To im daje sanjiv izgled. Izgled pospanog decka. Djecacica. Kad ujutro viri kroz rešetkice krevetica. Okice. Dva mutna, uska jezera. Dvije barice.
Obrazi. Preko tjedna izbrijani. I namirisani. Mmmmmm. Mošus... Mošusni jelen... Ahhhhh... O božeee... A vikendom. Obrazi lagano obrasli u sijede dlake. To djeluje tako eroticno. Da se smociš. Otkaceno. Neodoljivo. Isuseeeeeee.......
Vrat. Debel. Širok. Crven. Kratak. Volujski crven. Snaga kulja iz debelog vrata. Mršav vrat. Vrat kauboja. Vrat intelektualca. Vrat muškarca koji jaše marlboro-konja. Vrat divljaka s lasom u ruci. Taj vrat mami mladu ženu da prstima uzme suhu, hrapavu kožu, da razmakne nabore, da otkrije tanku ružicastu nit izmedu dva prstohvata... Da ljubi tu tanku nit želje... Ahhhh... I ah! I ah!
Prsa pedesetogodišnjaka. Sisice malo vise. Ali to raznježuje. Dlakice su sijede, malo rijetke... Ah. I ah!
Mišice. Nabildane. Cvrste poput kamena. Štite. Ili mekane poput kocke od sira, tako intelektualisti... Tako nekako... nešto cke... Da. Intelektualisticke.
Trbuh. Velik. Debel. Cvrst. Od piva. Ili neke druge tekucine. Djeluje mocno. "To su moji zubi natukli!" Kako originalno. Kako izvan trenda! Kako muški! Ah! I Ah! A oni bez trbuha. Kožica malo visi. Poput pregacice. Kako dražesno. Draaaažesno!
Guzica. Michael Douglas. Ima li išta bolje? Mekana. Kako dobro. A kad se oglasi! Kako mocno!
Noge. Kratke. Debele. Dlakave. Mmmmm. Vepar! A dugacke. Tanke. Bez dlaka. Glatke. Ah.
Stopala. Dugacka. Uska. Kvrgava. Debela. Kratka. Jastucasta. Oštar bat koraka u mraku. Mužjacina!
A on? On? On ili On? Tko je od njih On s velikim O. On ili on? Je li muškarac glava gore ili glava dolje? Nitko nikad nije odgovorio na to pitanje. Nitko. Nikad. Gornja, pedesetogodišnja glava. Mudra. Pametna. Analiticar. Siguran. Iskusan. Znalac. Poznavalac vina. Jela. Sporta. Žena. Politike. Vlada Hrvatskom. Amerikom. Evropom. Srbijom. Nadbiskupijom. Ah, muškarcina. Vlada! Vlada!
Glava donja. Velik. Cesto prevelik. Cesto preogroman. Grandiozan. Zastrašujuci. Divljak. Da ona glava gore nije premijer, biskup, nadbiskup, predsjednik, lupao bi ga po glavi dvadeset i cetiri sata dnevno. Po divljoj glavi. Top! Piton! Udav! Zvijer! Ali životinja je pametna. Zna da onaj gore drma svijetom pa je meki macic. Sa još zatvorenim okicama. Medu sijedim dlakicama. Spava. Nana. Ne smeta. Tiho diše. Smotan u klupko. Kako dirljivo. Kako slatko. Meki macic u pedeset i nekoj. Ah! Muci, muci.. Pajki, pajki... Najki, najki...
To znate. Da Ela voli bistru, pilecu juhu. A moja Stara knjige o Sedmoj lickoj. A ja muškarce u pedeset i nekoj. Da. Ali ne doma. I ne u svom krevetu.
________________________________________________________________________________________
Prica sedamnaesta
1001 sveta noc
Ja zapravo obožavam Svetu noc. U sve domove uvlaci se "blagdanski duh mira i radosti" kako je to lijepo u svojoj kolumni u Gloriji napisala gospoda Hillary Rodham Clinton. Ali mene je, totalno bez veze, neposredno prije nastupa Svete noci, uhvatila depresija. A moja prijateljica Biba mrzi kad sam depresivna. Pa mi je poklonila ružicastu majicu. Na majici crna crta u obliku luka sa krajevima prema gore, to su vesela usta. Ispod crte piše "think pink". "To je carobna majica", rekla je Biba. "Nosi se na golo tijelo."
Kiki i ja smo vec nekoliko godina, kad je Noc, sami. Moja Stara ne slavi Božic jer je borac cetrdeset i prve. Svaku Svetu noc moja kcerka provede sa likom na polnocki. I tako smo Kiki i ja sami. A sve to Biba zna. I zato mi je Biba predložila da, ispod bora, u thinkupinku, docekam Kikija. Pa da mu budem poklon za Božic. A ona ce reci Kikiju, u strogoj tajnosti, tako da to znaju samo on i ona, da mu ja pripremam skroz otkacen, ali vrijedan poklon, pa neka i on meni pokloni nešto otkaceno, ali vrijedno.
Biba zna, to sam joj ja rekla, da je Kiki onom notaru prodao dva odijela, jedno "boss" a drugo "canali", pa ima love. Ja sam rekla Bibi da kaže Kikiju da mi kao otkaceno iznenadenje pokloni narukvicu od žuto-bijelog zlata. Od jedno tisucu maraka. Ako bude pristao.
Biba mi je rekla: "Ako tvoja mackica i cinjenica da ga podnosiš dvadeset i još godina ne vrijedi tisucu maraka, neka sve ide u materinu." "Biba", rekla sam. "Ti si žena u godinama. Nisi ni klinka ni muškarac. Kad žena psuje, to zvuci strašno!" "Dobro. Ako tvoj muf ne vrijedi tisucu maraka, jebeš... U, jebote... Slušaj", rekla je Biba, "sada cu govoriti polako. Tvoja mackica vrijedi i preko tisucu maraka i to treba iskoristiti." I onda je Biba odahnula.
Da. I onda sam ja jednog dana prije Noci otišla u kupatilo na generalnu probu. Obrijala sam pazuha. Obrijala sam noge. Kiki voli pornice a u jednom sam jednoj vidjela mackicu obrijanu u obliku srca. I ja sam htjela moju obrijati u obliku srca. I vec mi je bio brijac u rukama. A onda sam odustala. Što ako mi zadrhti ruka? Pa je obrijem u obliku polumjeseca? Za Svetu noc?! To bi stvarno bila pizdarija. Da li vi uopce ovo možete pratiti?
I onda sam, prije no što sam navukla thinkpink, pogledala svoje sise. Ja sam šezdesetosmašica. Onda se nosilo "gore bez". Tada je u Svijetu pisalo kako utvrditi da li su grudi dovoljno dobre da se nose "bez" ili ih treba nositi "sa". "Pod grudi stavite olovku. Ako padne, sve je OK. Ako ostane, kupite grudnjak." Kako vrijeme leti...
Digla sam lijevu ruku u zrak. I desnom stavila kemijsku pod sisu. Olovka je malo oklijevala, ali je ipak, nakon nekoliko zanemarivih trenutaka, pala. A onda sam napravila neoprostivu glupost. Lijevom rukom stavila sam olovku pod desnu sisu a nisam digla desnu ruku. Olovka je ostala. Dobro. Kemijskoj olovci dodala sam olovku za obrve. Kemijskoj olovci i olovci za obrve dodala sam olovku za usta. Pa kist za nanošenje rumenila za lice. Pa tanku kozmeticku torbicu koju nosim u torbici. Ni makac! A u macku materinu! U tri macke materine!
Kako mogu u Svetoj noci docekati muža koji ce mi pokloniti narukvicu od tisucu maraka sa cicama ispod kojih može stajati omanja putna torba a da joj se ništa ne desi?! A ne mogu ga docekati ni sa rukama u vis k''o siroti domobran ludog partizana?!
"Slušaj", rekla je Biba. "Kikija sam pripremila. Nemoj sve zajebati! Muškarci vole seks. A ne vole tužne vrbe obješenih sisa ispod bora u Svetoj noci. Ja, kad mi je takva frka, uvalim nekoliko kontracepcijskih tableta u kljun."
Pila sam tri tablete dnevno. I stvarno. Kikijeva trenerka mi je "gore" postajala knap. A ipak je on XXL; Samo, nisam smjela raditi nagle pokrete. Jer mi se tijelo okretalo brže od sisa. Pa sam ih morala pridržavati rukama. Osjecala sam se poput trudnice. I povracala sam. "Nemoguce", rekla je Biba, "ipak si zašticena uz tolike tablete. A i cuvaš se za Svetu noc, a i neka viroza ide okolo."
Dobro. Dobro. Došla je Sveta noc. U dnevnom boravku je božicnim svjetlom svijetlio božicni bor okicen lampicama i crvenim, drvenim, kineskim andelcicima. Ja sam u thinkupinku stajala pokraj bora sa sisama u rukama. Ušao je Kiki. A u rukama je držao. Dobro. Ne morate vjerovati. Uzicu. A s druge strane uzice rotvajler. Jedno osamdeset kila.
"Cistokrvni. Zove se Paša Cetvrti", rekao je Kiki. "Dobio sam ga za samo tisucu i sto maraka." Paša Cetvrti me onjušio, krenuo prema balkonu i posrao se. "Prestrašen je", rekao je Kiki. Otišla sam po metlu. Sagnula sam se. "Opa", rekao je Kiki, "koja ritica! Ostani tako!" Ostala sam tako.
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#48
Prica osamnaesta
Stroj za roblje
Zašto? Zašto moram derati lice i trijebiti stare stanice? Zašto su mi oci pune tuge i slane vode? Zato što ja piling radim smjesom od meda, jednog jaja i oštrog žutog brašna. Ali sam zabunom u med i jaje uvalila instant-palentu. Pa mi ne dere lice, nego ga prekriva namaz od žutog, mekog, rijetkog dreka. Shit! Shit! Shit! Rekla bi moja Aki. Ja sam za jebenim dragim bogom kamenje bacala. Tko zna na cijem brodu moja kcerka sada govori kako bi ona dala godinu da sam ja dala deset puta po petsto maraka. A meni se žuto jaje spušta u tužna usta.
Što to lupa? Isuse! U kuhinji sam. Mašina za pranje suda želi odšetati iz mog tužnog doma. Iskljucujem je. Što zapinje? Pipam kažiprstom gore. Pa dolje. Izvlacim sude iz mašine. Pa ga pažljivo vracam. Duboko dišem. Zašto se ne predam? Ovaj piling. Slinavo jaje i med. Ove sise koje sam citavo jutro tuširala ledenom vodom. I dalje vise. Eto. Zatvaram mašinu. Drhtavim kažiprstom pritišcem bijelo dugme.
Grmljavina stada. Tako se zvala knjiga koju sam citala kao djevojcica. A napisao ju je Amerikanac Zane Gray koga smo mi zvali "Zane". Dakle. Grme jebena stada u mojoj kuhinji. Divlji bivoli, ludi konji kojima se vijore lude grive, bijesni slonovi, teške krave u drugom stanju kasaju kroz moju kuhinju. Moj ih kažiprst odlucno šalje u kurac. Osjecam se mocno. I bespomocno. Zašto derem lice, brijem tijelo, masiram celulit a guzica mi je ipak divovska naranca? Zašto?! Ja ne želim biti mlada! Ne želim uci u tridesetu rijecku gimnaziju utegnuta u uske, kožnate hlace, sa sisama broj pet u topicu broj dva i gledati kako drkadžije u prvim redovima svojim pendrecima dižu klupe u zrak. To me ne zanima. Zašto mene moja kcerka ljuti? Nocu kašlje. Danju tiho spava. Gleda filmove. Izlazi. Jede. Filmove. Iz novcanika mi izvlaci sitniš. Krupniš. Gubi punjac mobitela. Šalje poruke dok razgovara sa mnom. Dok urla na mene. Dok ja urlam na nju. Još cu ove traperice ugurati u perilicu.
Zvoni telefon. Neka zvoni! U jebeno subotnje jutro! Deset sati! Brišem lice. Ispod palente i sirovog jaja izranja bijela maska. Nemam željeza! Leukemija?! Telefon! Kako sam bijela! Umirem, a živjela nisam. Ono. Otišo si, sarmu probo nisi. Grmi! Grmi! Telefon! Grmi! Letim u kuhinju! Letim u kupatilo! Jebo ti pas mater, cujem kako govorim bijelom, cetvrtastom, talijanskom smecu. Candy! Sranje jedno! Pružam kažiprst! Tko te jebe! Ja sam bog tvoj! Telefon! Lijevo, kod uha, otkrivam mrlju. Staracka pjega? Mrtvacka pjega?! Jebeni! Jebeni telefon! "Halo!" urlam. "Haloo....." Glas umiruceg u vrucoj pustinji, nigdje hlada nema. Ni oaze.
Moja Stara. Zašto ljudi subotom ujutro imaju majke?! "Šta ti je?" pitam dok mi bijela šaka drži sivu slušalicu. Siemens. "Molim te...." Pauza. Kod ove mašine moj je kažiprst nemocan. Cekam. Da znam plesti, sad bih plela lijevi rukav dugacke maje za mog prijatelja Petra Košarkaša. "Necu.... muziku.... necu.... popa.... samo..." Prelazim na desni rukav zimske maje za Petra Velikog. "Samo me zapalite...." Brzo pletem. "... i bacite...". Svida mi se ovo "bacite". Ruke lete. Igle klepecu. "....Povracala sam cijelu noc...." Prelazim na prednjicu. Petru cu isplesti "v" izrez. "Možda si nešto pojela....", govorim umirujuce. "Samo jednu malu ribicu..." Postoji li velika ribica?! Postoji li ogromna ribica?! Param leda. "Od subote..." "Mama", govorim sigurna u sebe, "danas je subota". Odbacujem igle. Ljeto je. Što ce Petru maja. "Ribicu.... od prošle... subote..." Mrtvo tijelo palo je u vruci pijesak.
Uvaljujem sise u grudnjak sa celicnim žicama i silikonskim jastucima, guzicu u posebne gacice za meke guzice. Mažem usta. Olovka. Puder. Ruž. Papirnata maramica. Da se ruž ne uhvati za zube. Moram proci kroz park. I izgledati kao gospoda koja nije nositeljica pedesetogodišnje narance. Jurim. Pa stajem. Cekaj malo! Skidam grudnjak. Iza grma sam. Izvlacim gacice iz guzice. Sa sisama oko pojasa i slobodnom narancom u hlacama kupujem Gloriju. A sada ležim ovdje na klupi. Subota je. Sunce sije.
Umrite! Crknite! Ponavljam se?!
Jebite se! Moj život je repriza!
Stroj za roblje
Zašto? Zašto moram derati lice i trijebiti stare stanice? Zašto su mi oci pune tuge i slane vode? Zato što ja piling radim smjesom od meda, jednog jaja i oštrog žutog brašna. Ali sam zabunom u med i jaje uvalila instant-palentu. Pa mi ne dere lice, nego ga prekriva namaz od žutog, mekog, rijetkog dreka. Shit! Shit! Shit! Rekla bi moja Aki. Ja sam za jebenim dragim bogom kamenje bacala. Tko zna na cijem brodu moja kcerka sada govori kako bi ona dala godinu da sam ja dala deset puta po petsto maraka. A meni se žuto jaje spušta u tužna usta.
Što to lupa? Isuse! U kuhinji sam. Mašina za pranje suda želi odšetati iz mog tužnog doma. Iskljucujem je. Što zapinje? Pipam kažiprstom gore. Pa dolje. Izvlacim sude iz mašine. Pa ga pažljivo vracam. Duboko dišem. Zašto se ne predam? Ovaj piling. Slinavo jaje i med. Ove sise koje sam citavo jutro tuširala ledenom vodom. I dalje vise. Eto. Zatvaram mašinu. Drhtavim kažiprstom pritišcem bijelo dugme.
Grmljavina stada. Tako se zvala knjiga koju sam citala kao djevojcica. A napisao ju je Amerikanac Zane Gray koga smo mi zvali "Zane". Dakle. Grme jebena stada u mojoj kuhinji. Divlji bivoli, ludi konji kojima se vijore lude grive, bijesni slonovi, teške krave u drugom stanju kasaju kroz moju kuhinju. Moj ih kažiprst odlucno šalje u kurac. Osjecam se mocno. I bespomocno. Zašto derem lice, brijem tijelo, masiram celulit a guzica mi je ipak divovska naranca? Zašto?! Ja ne želim biti mlada! Ne želim uci u tridesetu rijecku gimnaziju utegnuta u uske, kožnate hlace, sa sisama broj pet u topicu broj dva i gledati kako drkadžije u prvim redovima svojim pendrecima dižu klupe u zrak. To me ne zanima. Zašto mene moja kcerka ljuti? Nocu kašlje. Danju tiho spava. Gleda filmove. Izlazi. Jede. Filmove. Iz novcanika mi izvlaci sitniš. Krupniš. Gubi punjac mobitela. Šalje poruke dok razgovara sa mnom. Dok urla na mene. Dok ja urlam na nju. Još cu ove traperice ugurati u perilicu.
Zvoni telefon. Neka zvoni! U jebeno subotnje jutro! Deset sati! Brišem lice. Ispod palente i sirovog jaja izranja bijela maska. Nemam željeza! Leukemija?! Telefon! Kako sam bijela! Umirem, a živjela nisam. Ono. Otišo si, sarmu probo nisi. Grmi! Grmi! Telefon! Grmi! Letim u kuhinju! Letim u kupatilo! Jebo ti pas mater, cujem kako govorim bijelom, cetvrtastom, talijanskom smecu. Candy! Sranje jedno! Pružam kažiprst! Tko te jebe! Ja sam bog tvoj! Telefon! Lijevo, kod uha, otkrivam mrlju. Staracka pjega? Mrtvacka pjega?! Jebeni! Jebeni telefon! "Halo!" urlam. "Haloo....." Glas umiruceg u vrucoj pustinji, nigdje hlada nema. Ni oaze.
Moja Stara. Zašto ljudi subotom ujutro imaju majke?! "Šta ti je?" pitam dok mi bijela šaka drži sivu slušalicu. Siemens. "Molim te...." Pauza. Kod ove mašine moj je kažiprst nemocan. Cekam. Da znam plesti, sad bih plela lijevi rukav dugacke maje za mog prijatelja Petra Košarkaša. "Necu.... muziku.... necu.... popa.... samo..." Prelazim na desni rukav zimske maje za Petra Velikog. "Samo me zapalite...." Brzo pletem. "... i bacite...". Svida mi se ovo "bacite". Ruke lete. Igle klepecu. "....Povracala sam cijelu noc...." Prelazim na prednjicu. Petru cu isplesti "v" izrez. "Možda si nešto pojela....", govorim umirujuce. "Samo jednu malu ribicu..." Postoji li velika ribica?! Postoji li ogromna ribica?! Param leda. "Od subote..." "Mama", govorim sigurna u sebe, "danas je subota". Odbacujem igle. Ljeto je. Što ce Petru maja. "Ribicu.... od prošle... subote..." Mrtvo tijelo palo je u vruci pijesak.
Uvaljujem sise u grudnjak sa celicnim žicama i silikonskim jastucima, guzicu u posebne gacice za meke guzice. Mažem usta. Olovka. Puder. Ruž. Papirnata maramica. Da se ruž ne uhvati za zube. Moram proci kroz park. I izgledati kao gospoda koja nije nositeljica pedesetogodišnje narance. Jurim. Pa stajem. Cekaj malo! Skidam grudnjak. Iza grma sam. Izvlacim gacice iz guzice. Sa sisama oko pojasa i slobodnom narancom u hlacama kupujem Gloriju. A sada ležim ovdje na klupi. Subota je. Sunce sije.
Umrite! Crknite! Ponavljam se?!
Jebite se! Moj život je repriza!
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#49
Prica devetnaesta
Zovi, samo zovi!
Šest je sati ujutro. Nedjelja. Ne cuje se nikakav zvuk. Kiki hrce. Okrenut zidu. Legla sam u pola noci. Gledala sam Betovena. To je slinavi pas. Film. Umjesto praxitena. Iako sam popila i praxiten. I nula deset cherry brandyja. Sa dna boce. I dva deci crnog, istarskog vina. Sa dna boce. I jedan zlatorog. Limenku. Zaspala sam u pola noci i petnaest. A probudila se u pola noci i pola. A sada je šest ujutro. Nedjelja. I ne cuje se nikakav zvuk.
A kako je sve pocelo. Sve je pocelo...
Subota. Cetrnaest nula, nula. Aki u pidžami. Kuštrave glave. Ulazi u dnevni boravak. "Da li me tko zvao." "Je. Katarina, Marta, Ana, Irena, Andreja, Dženi, Tina..." "Zašto me nisi probudila." "Zato jer si cvrsto spavala." Ne dižem ton. Ne spuštam ton. Ne govorim tiho. Ni preglasno. Aki je nervozna kad se probudi. "Izlaziš veceras", pitam sasvim normalnim glasom. "Ima li kave", pita Aki. "Ima", govorim. "Ulij mi, umorna sam ko pas." Ulijevam kavu u šalicu. "Necu hladnu", govori Aki. "Nije hladna", govorim. "I mlijeko", govori Aki dok ja grijem malo mlijeka na dnu džezvice. "Mrzim kad u džezvici za kavu griješ mlijeko", govori Aki. Ulijevam malo vruceg mlijeka u šalicu. I šutim. Telefon. "Molim te, javi se. Nema me." Dižem slušalicu. "Molim". "Aki, hoceš mi posudit onu minjavu, crnu, s prorezom sa strane..." "Nije Aki, ja sam, mama..." "Dajte mi Aki..." "Aki je kod none..."
"Tko je to bio". "Cini mi se Iva", govorim normalnim glasom. "Iva! Zašto mi nisi rekla?" "Rekla si da te nema..." "Ali s Ivom se moram cuti..." Telefon. "Molim te, nema me." "Molim." "Aki, ti si? Cuj. Tamara, ona Mekišica, veceras nema auto, pa sam mislila..." "Aki nije doma, ja sam mama, ako imaš neku por..." Ode."Tko je to bio?" "Ne znam. Mekišica nece dobiti auto." Govorim sasvim normalnim glasom. Aki guta kavu i grabi slušalicu. "Ja sam. Jesi li cula! Jesi. Jebote, kako cemo bez njenog auta. Veceras joj ide van brat. Kretencina. Govnar. Šupak. Idem zvat Vladota, a ti zovi Dorijana. Ajde. Cujemo se. Bok."
Mobitel. "Vidi, molim te, tko je." Gledam. "Ana". "Nemoj se javiti." Aki grabi telefon. "Ja sam, Aki, dobro jutro, dajte mi Dženi, hvala. Cuj, imamo samo dva auta. Za nas devet. Ma može. Može on to srat nekom drugom. To sam mu jucer rekla. I taj njegov stari uvijek nešto kenja. Jebe se nekome za njegovu razdrkanu škodu. Konj. Ne. Sad idem. Moram oprati kosu. Da. Sjebala mi je pramenove. Nema veze. Da. I ja moram pocupati noge. Ne. Ne vosak. Silk epil. I pocupati obrve. Da, imam kremu za izblajhat brkove. Nema šanse. Nikako. Ne mogu ovakva iz kuce. Moja Stara? Ne znam. Pitat cu. Stara, hoceš Dženi odnijeti kremu za izblajhat brkove. To sam si mogla i mislit. Cekaj malo. Stigla mi je poruka. Ajme, ja cu odvalit od smijeha. Slušaj ovo: 'I nocas cu biti tvoja divlja lavica, uzbudit ce me opet tvoja kruta palica, jer ti si moj vranac, ja tvoja jahacica, jer ti si moj... a joj, fulala sam broj...' Strava je. Ah, mogla sam i mislit, to je Katarina. Bok."
Telefon. "Nema me." "Izvolite" "A šta misliš, da izbrijem brkove..." "Aki nije doma..." "Ali, sad sam s njom razgovarala, Dženi je..." "Dženi, bok. Šta? Nemoj se brijat. Imat ceš brcine ko Vuk Karadžic. Ona? U minjaku? Seljakuša. Nije normalna. Ošišala? U Opatiji? Da. Pegon. Brdo love. Idiotkinja. Bok. Staraaa, idem u kupatilo. Koliko je sati. Vec tri. Nema me. Za nikoga. Kužiš. Za nikoga."
Telefon. Telefon. Telefon. Mobitel. Telefon. Mobitel. Telefon. Telefon i mobitel. Šesnaest sati. Telefon i mobitel. Telefon i mobitel. Sedamnaest sati. Ulazi Kiki. "Aki je u kupatilu", govorim. Pa rucamo. Šparoge i jaja. Telefon. I mobitel. Iskljucujem telefon. Mobitel. Mobitel. Mobitel. Iskljucujem mobitel. Sedamnaest sati. Aki izlazi iz kupatila. U gacicama i grudnjaku. Gole. Tamnocrvene. Tockaste. Noge. Iznad gornje usne bijela krema. Na kosi zelena krema. Na licu žuta krema.
"Kako cu u minjak s tim tockastim nogama. Je me ko zvao." "Dženi, Tina, Martina, Marija, Tomo, Vlado, Dragan, Arsen, Loren, Tvrtko, Slaven..." "Zašto me nisi zvala." "Rekla si da te nema", govorim normalnim glasom. Ukljucujem telefon. Pa mobitel. Aki sjeda za stol. Telefon. Aki diže slušalicu. "Ne", govori Aki, "neka mi se upije krema. Nemam pojma. Ne znam što cu obuci. Ništa. Ništa nemam. Samo sranja fušerska." Mobitel. Mobitel. Mobitel. Mobitel. "Nema me", govori Aki. "Nema je doma", govorim u mobitel. Telefon. "Nema me", govori Aki. Telefon. Mobitel. Telefon. Mobitel. Telefon. Mobitel. Telefon. Mobitel. Aki odlazi u kupatilo. Devetnaest sati. Telefon. Telefon. Telefon. Telefon. Telefon. Jer je iskljucen mobitel. Mobitel. Mobitel. Mobitel. Jer je iskljucen telefon. Tišina. Jer je iskljucen i mobitel i telefon.
Dvadeset i jedan sat. Aki izlazi iz kupatila i grabi slušalicu. "Što je s ovim telefonom..." Ukljucujem telefon. "Da. Najprije isfenirala. Pa opet oprala. I stavila gel. Špangice. To mi je bez veze. Da. Od tebe. Moj Stari ce mi dati auto. Pa cemo krenuti od tebe. Bok." "Kamo idete", pitam normalnim glasom. "U Capitano ili Mali Quorum, bok." "Kad ceš doci doma", pitam sasvim normalno. "Nemam blage, ne davi." Vrata se zatvaraju. Iskljucujem telefon.
Nedjelja. Sedam sati. Gledam jutro kroz zavjese. Cuje se zvuk. Ulazi u kupatilo. Ukljucuje vodu. Pada tuš slušalica. Odjekuje. Moja kcerka. Glavno da je živa i zdrava.
Zovi, samo zovi!
Šest je sati ujutro. Nedjelja. Ne cuje se nikakav zvuk. Kiki hrce. Okrenut zidu. Legla sam u pola noci. Gledala sam Betovena. To je slinavi pas. Film. Umjesto praxitena. Iako sam popila i praxiten. I nula deset cherry brandyja. Sa dna boce. I dva deci crnog, istarskog vina. Sa dna boce. I jedan zlatorog. Limenku. Zaspala sam u pola noci i petnaest. A probudila se u pola noci i pola. A sada je šest ujutro. Nedjelja. I ne cuje se nikakav zvuk.
A kako je sve pocelo. Sve je pocelo...
Subota. Cetrnaest nula, nula. Aki u pidžami. Kuštrave glave. Ulazi u dnevni boravak. "Da li me tko zvao." "Je. Katarina, Marta, Ana, Irena, Andreja, Dženi, Tina..." "Zašto me nisi probudila." "Zato jer si cvrsto spavala." Ne dižem ton. Ne spuštam ton. Ne govorim tiho. Ni preglasno. Aki je nervozna kad se probudi. "Izlaziš veceras", pitam sasvim normalnim glasom. "Ima li kave", pita Aki. "Ima", govorim. "Ulij mi, umorna sam ko pas." Ulijevam kavu u šalicu. "Necu hladnu", govori Aki. "Nije hladna", govorim. "I mlijeko", govori Aki dok ja grijem malo mlijeka na dnu džezvice. "Mrzim kad u džezvici za kavu griješ mlijeko", govori Aki. Ulijevam malo vruceg mlijeka u šalicu. I šutim. Telefon. "Molim te, javi se. Nema me." Dižem slušalicu. "Molim". "Aki, hoceš mi posudit onu minjavu, crnu, s prorezom sa strane..." "Nije Aki, ja sam, mama..." "Dajte mi Aki..." "Aki je kod none..."
"Tko je to bio". "Cini mi se Iva", govorim normalnim glasom. "Iva! Zašto mi nisi rekla?" "Rekla si da te nema..." "Ali s Ivom se moram cuti..." Telefon. "Molim te, nema me." "Molim." "Aki, ti si? Cuj. Tamara, ona Mekišica, veceras nema auto, pa sam mislila..." "Aki nije doma, ja sam mama, ako imaš neku por..." Ode."Tko je to bio?" "Ne znam. Mekišica nece dobiti auto." Govorim sasvim normalnim glasom. Aki guta kavu i grabi slušalicu. "Ja sam. Jesi li cula! Jesi. Jebote, kako cemo bez njenog auta. Veceras joj ide van brat. Kretencina. Govnar. Šupak. Idem zvat Vladota, a ti zovi Dorijana. Ajde. Cujemo se. Bok."
Mobitel. "Vidi, molim te, tko je." Gledam. "Ana". "Nemoj se javiti." Aki grabi telefon. "Ja sam, Aki, dobro jutro, dajte mi Dženi, hvala. Cuj, imamo samo dva auta. Za nas devet. Ma može. Može on to srat nekom drugom. To sam mu jucer rekla. I taj njegov stari uvijek nešto kenja. Jebe se nekome za njegovu razdrkanu škodu. Konj. Ne. Sad idem. Moram oprati kosu. Da. Sjebala mi je pramenove. Nema veze. Da. I ja moram pocupati noge. Ne. Ne vosak. Silk epil. I pocupati obrve. Da, imam kremu za izblajhat brkove. Nema šanse. Nikako. Ne mogu ovakva iz kuce. Moja Stara? Ne znam. Pitat cu. Stara, hoceš Dženi odnijeti kremu za izblajhat brkove. To sam si mogla i mislit. Cekaj malo. Stigla mi je poruka. Ajme, ja cu odvalit od smijeha. Slušaj ovo: 'I nocas cu biti tvoja divlja lavica, uzbudit ce me opet tvoja kruta palica, jer ti si moj vranac, ja tvoja jahacica, jer ti si moj... a joj, fulala sam broj...' Strava je. Ah, mogla sam i mislit, to je Katarina. Bok."
Telefon. "Nema me." "Izvolite" "A šta misliš, da izbrijem brkove..." "Aki nije doma..." "Ali, sad sam s njom razgovarala, Dženi je..." "Dženi, bok. Šta? Nemoj se brijat. Imat ceš brcine ko Vuk Karadžic. Ona? U minjaku? Seljakuša. Nije normalna. Ošišala? U Opatiji? Da. Pegon. Brdo love. Idiotkinja. Bok. Staraaa, idem u kupatilo. Koliko je sati. Vec tri. Nema me. Za nikoga. Kužiš. Za nikoga."
Telefon. Telefon. Telefon. Mobitel. Telefon. Mobitel. Telefon. Telefon i mobitel. Šesnaest sati. Telefon i mobitel. Telefon i mobitel. Sedamnaest sati. Ulazi Kiki. "Aki je u kupatilu", govorim. Pa rucamo. Šparoge i jaja. Telefon. I mobitel. Iskljucujem telefon. Mobitel. Mobitel. Mobitel. Iskljucujem mobitel. Sedamnaest sati. Aki izlazi iz kupatila. U gacicama i grudnjaku. Gole. Tamnocrvene. Tockaste. Noge. Iznad gornje usne bijela krema. Na kosi zelena krema. Na licu žuta krema.
"Kako cu u minjak s tim tockastim nogama. Je me ko zvao." "Dženi, Tina, Martina, Marija, Tomo, Vlado, Dragan, Arsen, Loren, Tvrtko, Slaven..." "Zašto me nisi zvala." "Rekla si da te nema", govorim normalnim glasom. Ukljucujem telefon. Pa mobitel. Aki sjeda za stol. Telefon. Aki diže slušalicu. "Ne", govori Aki, "neka mi se upije krema. Nemam pojma. Ne znam što cu obuci. Ništa. Ništa nemam. Samo sranja fušerska." Mobitel. Mobitel. Mobitel. Mobitel. "Nema me", govori Aki. "Nema je doma", govorim u mobitel. Telefon. "Nema me", govori Aki. Telefon. Mobitel. Telefon. Mobitel. Telefon. Mobitel. Telefon. Mobitel. Aki odlazi u kupatilo. Devetnaest sati. Telefon. Telefon. Telefon. Telefon. Telefon. Jer je iskljucen mobitel. Mobitel. Mobitel. Mobitel. Jer je iskljucen telefon. Tišina. Jer je iskljucen i mobitel i telefon.
Dvadeset i jedan sat. Aki izlazi iz kupatila i grabi slušalicu. "Što je s ovim telefonom..." Ukljucujem telefon. "Da. Najprije isfenirala. Pa opet oprala. I stavila gel. Špangice. To mi je bez veze. Da. Od tebe. Moj Stari ce mi dati auto. Pa cemo krenuti od tebe. Bok." "Kamo idete", pitam normalnim glasom. "U Capitano ili Mali Quorum, bok." "Kad ceš doci doma", pitam sasvim normalno. "Nemam blage, ne davi." Vrata se zatvaraju. Iskljucujem telefon.
Nedjelja. Sedam sati. Gledam jutro kroz zavjese. Cuje se zvuk. Ulazi u kupatilo. Ukljucuje vodu. Pada tuš slušalica. Odjekuje. Moja kcerka. Glavno da je živa i zdrava.
-
Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#50
Prica dvadeseta
Bjeloglavi sup
Drogerija Robne kuce RI. Tu sam. Kupit cu tekucinu za pranje poda.
Ja bih htjela biti Bjeloglavi Sup. Da. Onaj sa Cresa. Znam. Znate. Ima sto kila. I krila od tri metra. A mladunce ima pedeset kila. Pa kad mladunce od pedeset kila padne iz velikog gnijezda, onda ga traži Hrvatska ratna mornarica. HHO u camcu prati akciju. Brod hitne pomoci s ekipom ceka. Kad tusto sivo mladunce izvuku iz debelih, sivih valova. To je to. Cijela nacija odahne. "Mladunce Bjeloglavog Supa izvuceno je iz ledenog mora u zadnji cas." Tako kaže neka od Nensi na TV-dnevniku. Predsjednik šalje telegram. Nensi pola sata govori tko je Bjeloglavi Sup. Kao da smo svi kreteni. Kao da ne znamo da je Creski Bjeloglavi Sup hrvatska Lady Diana. Kamo Sup, tamo TV, novinari, vojska, policija, hitna pomoc, ljudi iz Helsinkija.
Ja sam tužna. Slomila sam naocale. Ostala mi je samo debela kutija Gucci. Gledam u ove police. Ali ne vidim dobro. Šaner mi je u pritvoru. Našli su mu šest praxitena u džepu. Bez recepta. Majstori. Mogu kupiti socijalne okvire. Ali cu biti kao Hillary u djevojackim danima. Pa cekam da izade.
Ja se uopce ne snalazim. Na svim plasticnim bocama su iste naljepnice. Vesela gospoda svršava i drži držak u ruci. Na drugom kraju drška. Krpa. Iz svijetlih ženinih ociju odlazi orgazam u valovima. Val po val. Ostaje osmijeh. I medu nogama blistave plocice. Tako mi gospode, je li, uz bocu domestosa. Baš bih htjela biti Sup.
Mjesecima nisam prala pod. Jer su moje plocice "zahvalne". Tako kaže moja Stara. To znaci da se na njima ne primjecuje ni slonovo govno. A na bijelima, u kupatilu, iz aviona vidiš stidnu dlaku pokraj stražnje nogice perilice. Iz Beograda mi dolazi prijateljica Jagoda. Jagodica. Eškinjica. Zato cu oprati pod. Evo boce bez vesele gospode! Hocu nju! Skidam je sa police na kojoj krupnim slovima piše ZA PODOVE.
Ja sam sada u kuhinji. Imam metlu moco. I crvenu kantu. Na kanti naljepnica "gratis". Dobiješ kantu, ako kupiš metlu. U gratisicu uvaljujem sadržaj zelene boce. Mislite da pretjerujem! Tekucina je kroz dno gratisa išetala! Ošla! Pola kuhinjskih plocica je još uvijek zahvalno. Ostale su potpuno bijele. Ono. Vjencanica! Engleska guzica prvi dan na plaži! Prva pricest! I smrad do neba!
Na balkonu sam. Oci mi se raspadaju! Što je to? Jedina sam gospoda koja nece svršiti uz plasticnu bocu! Zvoni telefon. Da sam Sup! Boljelo bi me dupe i za plocice i naocale i cisti dom. Sada bih lijepo padala iz gnijezda i slikala se za TV. A, zamislite, medu tim supovima je i Sup Židov! Koje ludilo! Znaju po prstenu! Hrvatska ce ga izruciti Izraelu. Cula sam ludi vic o Židovima. Neka zvoni. To je sigurno moja Stara. Da. Leži stari Židov na samrti, a sinovi oko njega. A Židov, ono, žut. Pa njuši zrak. Tihim glasom kaže: "Sine..., osjecam miris... štrudle u zraku... iz kuhinje..." "Da, oce", govore sinovi. "Štrudla...", stenje stari Židov, "to... to... reci mami... samo komadic..." Najstariji sin ode u kuhinju i brzo se vrati. "Tata, mama je rekla da je štrudla za poslije pogreba." Ha! Meni je super!
"Alo..." "Zašto placeš?" pitam Staru. "Umrla je Nevenka...", tvrdi moja Stara. "Kako to?" pitam. "Srce." Puštam je. "Ti znaš da nisam imala infarkt, a Nevenka je imala..." Šutim. "A ja pijem lipex jer imam masnocu, a Nevenka nema masnocu..." Kao riba. "A, ako si imao infarkt, pa doneseš potvrdu svom doktoru..." Kao grob. "Onda ne placaš lipex." Šutim. "Pa je Nevenka rekla da ce mi dati svoj lipex. A sada... Tko ce mi dati tristo kunaaa..." Koja frka! "Kceri moja", place moja Stara, "zašto nisam velika, debela, panda?!" "Mama", govorim veselo, "ne placi. Ni ja nisam Sup."
Bjeloglavi sup
Drogerija Robne kuce RI. Tu sam. Kupit cu tekucinu za pranje poda.
Ja bih htjela biti Bjeloglavi Sup. Da. Onaj sa Cresa. Znam. Znate. Ima sto kila. I krila od tri metra. A mladunce ima pedeset kila. Pa kad mladunce od pedeset kila padne iz velikog gnijezda, onda ga traži Hrvatska ratna mornarica. HHO u camcu prati akciju. Brod hitne pomoci s ekipom ceka. Kad tusto sivo mladunce izvuku iz debelih, sivih valova. To je to. Cijela nacija odahne. "Mladunce Bjeloglavog Supa izvuceno je iz ledenog mora u zadnji cas." Tako kaže neka od Nensi na TV-dnevniku. Predsjednik šalje telegram. Nensi pola sata govori tko je Bjeloglavi Sup. Kao da smo svi kreteni. Kao da ne znamo da je Creski Bjeloglavi Sup hrvatska Lady Diana. Kamo Sup, tamo TV, novinari, vojska, policija, hitna pomoc, ljudi iz Helsinkija.
Ja sam tužna. Slomila sam naocale. Ostala mi je samo debela kutija Gucci. Gledam u ove police. Ali ne vidim dobro. Šaner mi je u pritvoru. Našli su mu šest praxitena u džepu. Bez recepta. Majstori. Mogu kupiti socijalne okvire. Ali cu biti kao Hillary u djevojackim danima. Pa cekam da izade.
Ja se uopce ne snalazim. Na svim plasticnim bocama su iste naljepnice. Vesela gospoda svršava i drži držak u ruci. Na drugom kraju drška. Krpa. Iz svijetlih ženinih ociju odlazi orgazam u valovima. Val po val. Ostaje osmijeh. I medu nogama blistave plocice. Tako mi gospode, je li, uz bocu domestosa. Baš bih htjela biti Sup.
Mjesecima nisam prala pod. Jer su moje plocice "zahvalne". Tako kaže moja Stara. To znaci da se na njima ne primjecuje ni slonovo govno. A na bijelima, u kupatilu, iz aviona vidiš stidnu dlaku pokraj stražnje nogice perilice. Iz Beograda mi dolazi prijateljica Jagoda. Jagodica. Eškinjica. Zato cu oprati pod. Evo boce bez vesele gospode! Hocu nju! Skidam je sa police na kojoj krupnim slovima piše ZA PODOVE.
Ja sam sada u kuhinji. Imam metlu moco. I crvenu kantu. Na kanti naljepnica "gratis". Dobiješ kantu, ako kupiš metlu. U gratisicu uvaljujem sadržaj zelene boce. Mislite da pretjerujem! Tekucina je kroz dno gratisa išetala! Ošla! Pola kuhinjskih plocica je još uvijek zahvalno. Ostale su potpuno bijele. Ono. Vjencanica! Engleska guzica prvi dan na plaži! Prva pricest! I smrad do neba!
Na balkonu sam. Oci mi se raspadaju! Što je to? Jedina sam gospoda koja nece svršiti uz plasticnu bocu! Zvoni telefon. Da sam Sup! Boljelo bi me dupe i za plocice i naocale i cisti dom. Sada bih lijepo padala iz gnijezda i slikala se za TV. A, zamislite, medu tim supovima je i Sup Židov! Koje ludilo! Znaju po prstenu! Hrvatska ce ga izruciti Izraelu. Cula sam ludi vic o Židovima. Neka zvoni. To je sigurno moja Stara. Da. Leži stari Židov na samrti, a sinovi oko njega. A Židov, ono, žut. Pa njuši zrak. Tihim glasom kaže: "Sine..., osjecam miris... štrudle u zraku... iz kuhinje..." "Da, oce", govore sinovi. "Štrudla...", stenje stari Židov, "to... to... reci mami... samo komadic..." Najstariji sin ode u kuhinju i brzo se vrati. "Tata, mama je rekla da je štrudla za poslije pogreba." Ha! Meni je super!
"Alo..." "Zašto placeš?" pitam Staru. "Umrla je Nevenka...", tvrdi moja Stara. "Kako to?" pitam. "Srce." Puštam je. "Ti znaš da nisam imala infarkt, a Nevenka je imala..." Šutim. "A ja pijem lipex jer imam masnocu, a Nevenka nema masnocu..." Kao riba. "A, ako si imao infarkt, pa doneseš potvrdu svom doktoru..." Kao grob. "Onda ne placaš lipex." Šutim. "Pa je Nevenka rekla da ce mi dati svoj lipex. A sada... Tko ce mi dati tristo kunaaa..." Koja frka! "Kceri moja", place moja Stara, "zašto nisam velika, debela, panda?!" "Mama", govorim veselo, "ne placi. Ni ja nisam Sup."