Boemica wrote:alibaba_i_30_godina wrote:Boemica wrote:
Sve se s' tobom slažem.
Ja bi tako voljela da su se moji pobrinuli za sebe i svoju starost, a ne u djecu ulagali.
Mene je zajebalo što nisu u mene ulagali, jer sam ja kad su to mogli, bila premlada (velika je razlika između mene i njihove ostale djece, 14 godina).
Pa pobrinuli su se. Ulagali su u tebe i zato ćeš im ti pomoći kada I ukoliko zatreba posto si sva fina i draga I simpatična.

Pa nisu u MENE ulagali, nego su ulagali u drugu djecu, jer sam ja kad su oni bili u stanju da to rade, bila još beba.
E taman sad kad njima treba neko da se brine o njima, djeca, u koju su ulagali, imaju naravno svoje potrebe koje jedva zadovoljavaju.
Ne uspiju svi u životu samo zato što su roditelji ulagali u njih, a i ako uspiju, nisu dovoljno dobri ljudi da vrate uloženo.
Zato - roditelj se treba pobrinut za sebe. A dijete, treba da uspije zato jer je imalo rad, volju, upornost, karakter, a ne zato jer je neko sve podredio njemu, da bi uspio.
Ovako, iako smo odavno svi u debelom off-u što se tiče teme, valjda nas neće banovati zbog ovoga, evo ipak neki mali odgovor.
Malo sam te zezao, a i previdio sam kada si napisala da nisu u tebi ulagali. Vjerovatno jer sam već i malo pospan. Međutim, svakako se ne bih složio tu sada sa tobom jer jesu ulagali i još uvijek ulažu samo ne možda novac, ali zato sve drugo što imaju na raspolaganju. I ti to sada vjerovatno i ne vidiš i ne cijeniš i to je sasvim ok. Nisam ni ja.
Čak i u ovim godinama moj tata još uvijek ulaže u mene, a prije svega njegovo vrijeme koje je za njegove godine jako dragocjeno i u suštini ono što najviše vrijedi. Ne samo u mene, već i u ostalu djecu koju ima, a neki od njih su skoro u svojim 50-im.
Sada, kažeš da tvoji jedva zadovoljavaju svoje potrebe. Jako mi je žao zbog toga, nadam se da će biti bolje ubrzo, ali zamisli kako bi tek bilo da roditelji nisu toliko ulagali u njih. Da nisu pokušavali da pomognu na bilo koji način svom djetetu. Ne tuđem, već svom sopstvenom djetetu u ovom slučaju. I sve to što su uradili su uradili bez bilo kakve sumnje, krivnje ili žaljenja. Sasvim sigurno. I opet bi to uradili. Ti ćeš to raditi danas/sutra prema svom djetetu/djeci.
Jer jedna od najboljih satisfakcija jeste kada vidiš da je neko uspio nakon što si mu ti pomogao, pa makar i savjet udijelio, a da nisi očekivao ništa posebno za uzvrat. Samo da si tu i da si zdrav/a. A pogotovo još kada je u pitanju tvoja krv.
Ne bih dalje jer bih onda trebao pisati neke stvari lične prirode, a to ne želim. Već rekoh to iznad.
Ali, samo znaj da to što sada tako misliš, vrlo vjerovatno će se promijeniti za par godina i/ili modifikovati na neki način.