Kraljica Katarina jeste Hrvatica, ali samo ako Starcevicevu ideju koja od bosanskih katolika krajem 19. stoljeca nacini Hrvate i primijenimo retroaktvno.
Inace, nigdje, ni u jednom dokumentu niti jedan bosanski kralj ili vlastelin sebe nije nazivao Hrvatom, niti je Bosnu ikada nazvao Hrvatskom. Za propagandne aktivnosti koje su rezultirale tome da se dio katolika Bossnjaka prvi put u historiji pocne nazivati Hrvati, najvise je zasluzan Stjepan Radic.
Meni ovo ne smeta, jer je pohvalno da se danasnji bosanski Hrvati sjecaju svojih korijena s kojim su raskinuli prije stotinjak godina, a do Starcevica su se hladno nazivali Bosnjacima, za sto postoji bezbroj materijalnih dokaza, a za one kojima je tesko uciniti neki veci napor, bit ce dovoljno samo da posjete katedralu Srca Isusova u Sarajevu.
Bosnjaci muslimani se nikad nisu nazivali Turcima, njih se pogrdno nazivalo Turcima zbog njihove religije, niti su se i u jednom jedinom historijskom trenutku sami identifikovali sa turskom nacijom. Kad to nije uspjelo, onda su im nametnuli muslimanstvo sa malim i velikim m.
U svakom slucaju, pohvalno da se katolici Kaknja i Varesa sjecaju svojih korijena, ali ruzno je da dopuste da se njima manipulira od strane dijela KC koja pokusava silom izvesti Starcevicev projekat do kraja, i danas, nakon vise od 100 godina. No i u KC ima desetine onih koji nisu nasjeli ni danas na pokusaje kroatiziranja bosanskih katolika. Evo edan primer, pa poslusajte sta kaze fra Ivo Markovic, a danas unutrar KC nije jedini
ili
Sljedeći članak objavio je ugledni franjevac fra Antun Knežević u časopisu 'Bošnjačkii prijatelj' 1870. godine:
Neke naše komšije vrlo se ljute, što se dičimo i ponosimo našim starim imenom, jezikom i običajima i što pod živu glavu nećemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. U napadajima na nas složne su naše komšije, koje ćemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi traži od nas nešto drugo, jer izmedju sebe ne mogu – o živu glavu – da se slože. Prijatelj Jovo poručuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, “jok Bošnjače, ti si moj i moraš prigrliti moje ime.“ Potegni tamo, potegni amo, a sve bez našega pitanja. Od same ljubavi, a zbog svoje beskrajne svađe, prijatelji bi nas upravo raskinuli; da se nijesmo već odavna tome priučili, mi bi se morali od čuda kameniti kao kulašinsko dijete. Al‘ ovako, kako stvari stoje, zapitaćemo naše prijatelje, koji se bave perom i štampom: za što se tako svađate za nas, kad dobro znadete, da je Bošnjak od starine privikao dičiti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drži tradicija i uspomena svojih djedova. Slavni tarih (istorija) naše mile domovine sjeća nas onih vremena, kada se je naša domaća vlastela u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazila o svojoj narodnosti, nazivajući se ponosnim i junačkim imenom Bošnjak. Gledamo na mnoge dokumente domaćih spisatelja iz prošlih vjekova, u kojima se uvijek spominje naše pravo narodno ime Bošnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vijerni potomci zovemo slavnim imenom Bošnjak. Od toga nećemo niti smijemo otstupiti, toga ćemo se imena držati vijerno i stalno. Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda. To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail. Ali čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad nećemo zanijekati, da nijesmo od jugoslovenskog plemena, već baš hoćemo, da svakome jasno dokažemo, da smo mi Bošnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda. Ali uvijek ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji naša braća, koji toliko stoljeća u Bosni i Hercegovini stanuju i živu, a hoće da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouče i promozgaju.
Ni Bosnjaci katolici koji su se sticajem okolnosti nasli u Mađarskoj nisu zaboravili svoj identitet i danas se nazivaj Bosnjacima katolicima, dok Pecuhu ima i ulica koja se i danas naziva Bosnjackom.
U Mađarskoj djeluje bošnjačka zajednica katolika
Bosanci i Hercegovci rasuti su po cijelom svijetu i u gotovo svim zemljama imaju svoje male zajednice unutar kojih djeluju i oživljavaju svoju tradiciju. U Mađarskoj djeluje zajednica građana bh. porijekla, katolika, koji se nazivaju Bošnjacima. Svakodnevno čuvaju bosansku tradiciju, nose bosanske nošnje, a u Pečuhu čak jedna od glavnih ulica nosi ime Bošnjačka. U BiH se o bošnjačkoj zajednici u Mađarskoj ne zna gotovo ništa. Tek nedavno, boravkom jednog od članova zajednice u Tuzli saznali su se vrijedni detalji.
Činjenica koja je u BiH gotovo nepoznata je da u Mađarskoj djeluje bošnjačka zajednica katolika koji vuku porijeklo iz BiH, a koji se nazivaju Bošnjacima. Bošnjačka zajednica broji 8.000 članova. Svi oni čuvaju bosansku tradiciju. Na čelu bošnjačke zajednice je sveučilišni profesor i sociolog Ivica Đurok iz Mađarske. Kaže da u nekim naseljima u okolini Pečuha ljudi čak nose nošnju bosanskih krajeva:
Ivica Đurok, Foto: tuzlanski info portal, tip.ba
„Suočiti ćete se s činjenicom da je ta nošnja gotovo istovjetna s nošnjom koja je u okolici Olova i nekim tim područjima. Pitanje je moralnog i identičkog aspekta jako važno za te ljude, za tu zajednicu.“
I dok se neki bh. državljani dans odriču svoje domovine, ljudima koji pripadaju bošnjačkoj zajednici u Mađarskoj veoma je važno da ih BiH zaštiti, jer oni žele upravo svoju matičnu zemlju. Oni na taj odgovor još uvijek čekaju, kaže profesor Đurok:
„U Pečuhu ima sedam naselja gdje kažu za sebe da su Bošnjaci. Kažu da su katolici, iz Bosne, Hrvati i pitaju: imamo li mi pravo na svoju matičnu domovinu koja se zove Bosna i Hercegovina? Na ovo pitanje netko treba da nam odgovori. Mi znamo odgovor. Ima li BiH neku obavezu brinuti se o tim ljudima? Ne financijski, to nam ne treba, ali u moralnom smislu – ima li Sarajevo, Tuzla, općenito BiH, neke obaveze da se brine o nama?“
Bošnjakuša
Bez obzira na bilo kakvu podršku iz BiH, pa i moralnu, bošnjačka zajednica u Mađaskoj ima sjajnu budućnost. U nju se sve više uključuju mladi koji žele pronositi bosansku tradiciju. Na to je profesor Đurok veoma ponosan:
Tamás Szalay, Foto: tuzlanski info portal, tip.ba
„Evo, radi primjera, ovo se dogodilo prije par dana. Studentica dolazi kod mene i ja kažem: „Šokice“, a ona kaže: „Ne, ne, ja sam Bošnjakuša“. Ja opet kažem: „Ne, vi ste Šokica“, a ona: „Ne, ja sam Bošnjakuša“. Da li trebam išta osim toga kazati?“
Mađarski grad Pečuh, koji je ove godine europska prijestolnica kulture, u bogati kulturni program uvrstio je i promociju knjige Jasmina Imamovića „Molim te, zapiši“ koja je prema tamošnjim književnim kritikama najznačajnije književno djelo u Mađarskoj u 2010. godini. Umjetnički direktor EKF (Europska prijestolnica kulture), Tamás Szalay:
„Ne zbog osobe, vašeg načelnika, već zbog značaja tog romana, povjesnog romana, mišljenja smo da je to jedan od naših najznačajnijih projekata u cijeloj godini.“
Jasmin Imamović, načelnik Tuzle, kaže da će grad na zrnu soli također biti europskim gradom kulture kada BiH za to dođe na red. Imamović kaže da su veze Tuzle i Pečuha stoljetne, ali da se o njima vrlo malo zna:
„Supruga njihovog najznačajnijeg vladara svih vremena, srednjevjekovnog kralja Lojoša I Velikog – je bosanska princeza Elizabeta, koja se 1353. godine udala za Lajoša I Velikog i postala najmoćnija evropska kraljica, koju Mađari zovu kraljicom Eržebet. Ona je rođena u Srebreniku. Valja napomenuti i da se mađarski „so“ kaže „šo“, pa otud Šokci samo oko Tuzle i oko Osjeka, znači gdje su išli putevi soli. Jedna velika zajednica, bošnjačka zajednica – izjašnjavaju se kao Bošnjaci – opstala je tamo, sa svojim jezikom, sa svojim imenima. Sedam, osam hiljada građana koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci, a oni koji su vjernici, oni su katoličke vjere. Nema nikakve diskriminacije. A oni su vezani za Bosnu i Hercegovinu.“
aa?
.
