”Ogradiću tvoj grob kad se vratim” (iz dokumentarnog videofilma “Krik iz groba” - Srebrenica)
“Vlasti koje drže osobe u pritvoru osiguravaju da osobe koje umru za vrijeme pritvora budu sahranjene na dostojanstven način, ukoliko je moguće u skladu sa običajima vjerske zajednice kojoj su pripadali, te da se njihovi grobovi poštuju, održavaju na odgovarajući način, i da budu obilježeni na takav način da se uvijek mogu prepoznati.”
(član 130., Ženevska konvencija o zaštiti civila za vrijeme rata)
Tokom rata u Bosni, u periodu od 1992. do 1995. godine, vojska bosanskih Srba je namjerno za ciljeve birala sahrane civila. Masakri su se dešavali za vrijeme pogrebnih ceremonija. Članovi porodica umrlih često su onemogućavani u svojoj namjeri da sahrane svoje najmilije. Čitave zajednice bile su prisiljavane da ostave svoje mrtve iza sebe na poljima ili na ulici. Agresor je na groteskan način bacao tijela u jame ili rudnike. Termin “masovne grobnice” je neodgovarajući naziv jer masovne grobnice nisu grobnice. Vjerske ceremonije i društveni obredi nisu održavani.
U Sarajevu su ljudi ubijani iz snajpera dok su kopali grobove i ti ljudi su sahranjivani u grobovima koje su iskopali. Dok su izgovarali molitve za mrtve, vjerski poglavari islamske i katoličke vjere su se sklanjali od agresorskog granatiranja skačući u grobove. Žene i djeca su ranjavani i ubijani granatama bačenim na njih dok su ubacivali zemlju u grob prilikom sahrane (FAMA 1997.).
O kakvom se to zlu radi u ratnim zločinima? Riječi rat i ratni zločini su samo riječi, znakovi. Mi treba ponovno da otkrijemo šta ti znakovi označavaju. U protivnom, ove riječi će izgubiti svoje značenje uprkos njihovom vrlo čestom korištenju. Pri odgovoru na pitanje o kakvom se to zlu radi u ratnim zločinima može pomoći osvrt na obred koji je zapravo prekršen u ovom slučaju kroz pregledom dijela važne literature o ovom pitanju u oblasti društvenih nauka.
Značaj ceremonije sahrane u moderna vremena često se uzima zdravo za gotovo. Činjenica da svijet koji je bio posmatrač nije prepoznao zlo u napadima na ljude koji prisustvuju sahrani i sprečavanju sahrane odražava moderni senzibilitet koji ne prepoznaje značaj sahrane. Da je svijet koji je bio posmatrač bio svjesniji značaja sahrane i toga sta je značilo kršenje tog obreda, možda bi do intervencije u Bosni došlo ranije i možda bi genocid bio zaustavljen prije nego što je proveden dokraja. Ljudi se sahranjuju od postanka ljudskog društva. Čak i ukoliko se ljudi u moderna vremena ne udubljuju u značenje ovog obreda, sve dok postoji društvo, pa makar se radilo i o ateističkoj zajednici, postoji i ovaj obred. U ovom eseju biće razmotrena dva međusobno povezana pitanja u kontekstu bosanske istorije. Koje je, dakle, značenje ceremonije sahrane? I šta znači kršenje tog neprikosnovenog običaja? Antropolog Clyde Kluckhorn definira sahranu kao “simboličnu potvrdu da je određena osoba važna ne samo svojoj najbližoj rodbini nego i cijeloj grupi”. (1964:136) Na koji god način da se obred izvršava, sahrane su simbolički obredi; one odražavaju kulturne obrasce. Uopšteno govoreći, kulturni obrazac predstavlja etički duh ljudske vrste.
U dokumentarnom filmu “Opsada”, snimljenom u produkciji International Fama (1997.), Vlado Raguž, direktor Pogrebnog preduzeća, govori kako je bilo teško obezbijediti sahranjivanje mrtvih. Nije bilo mrtvačkih kovčega pa su korišteni ormari. Da bi se umrli prevezli od njihovih domova do mrtvačnice a zatim do groblja, gorivo se moralo kupovati od švercera po cijeni od 30 njemačkih maraka za litar.
U nemogućim, neljudskim okolnostima ipak je tokom opsade 15.000 ljudi sahranjeno uz odgovarajuće obrede. Za to je zaslužan osjećaj društvene obaveze koji su ljudi u Sarajevu imali. Zajednica ljudi u Sarajevu zadržala je svoj etički karakter tokom opsade uprkos izuzetno teškim okolnostima i uprkos činjenici da ju je svijet izdao.
Sociolog Emile Durkheim kaže da “mrtve više ne žalimo zbog osjećanja ljubavi nego zbog osjećanja dužnosti”. (1975:15) Emocionalna trauma i socijalna nestabilnost su komponente sahranjivanja ljudi. Sahrana pruza utjehu u trenucima velike emotivne potresenosti; sahrana zajednici potvrđuje kontinuitet nakon pretrpljenog dubokog gubitka. Ali, u krajnjoj liniji, osjećanje dužnosti je komponenta koja obred sahrane čini neophodnim za pojedince, kao i za društvo; sahrana je primjer etičkog duha ljudske vrste, duha koji G.W.F. Hegel (1977:457-82) u Fenomenologiji uma naziva božanskim zakonom.
Cijelim tokom rata mediji su situaciju u Bosni prikazivali kao nešto što je nalikovalo hobsovskoj džungli. Takav medijski prikaz sugerisao je da su najveće vrline u Bosni sila i prevara. Tipični naslovi priloga u medijima bili su “Sila je zakon” ili “Svako za sebe”. Osjećanje društvene obaveze, kako su mediji sugerisali, nije postojao.
Godine 1992. jedno društvo sa održivim društvenim poretkom i živom tradicijom žestoko je napadnuto i sadistički zlostavljano. To društvo, međutim, nije potonulo u hobsovsko predsocijalno stanje “rata svih protiv svih”. Činjenica da je za 15.000 ljudi obezbijeđena sahrana u nemogućim, neljudskim uslovima služi kao potvrda ovog argumenta. Etički duh zajednice ne samo da se održao nego se i razvio. Zajednica je ostala netaknuta. Socijalno tkivo zajednice nije pokidano uprkos svim naporima da se upravo to učini. Svjedočanstvo svakog od ljudi s kojima je vođen razgovor u FAMI-noj “Opsadi” potvrđuje ovu istinu.
Oslanjajući se na svoje intelektualne tradicije, stručnjaci iz oblasti društvenih nauka treba na najbolji mogući način da razmotriti značaj ovih svjedočanstava, ako ni zbog čeg drugog a ono zbog integriteta njihovih akademskih tradicija. Takva je odgovornost intelektualaca danas. Kada su privrženi određenoj striktnoj empirijskoj ideologiji, stručnjaci koji se bave društvenim naukama izražavaju ambivalentan odnos prema univerzalnom elementu prisutnom u različitim pogrebnim obredima kroz društvenu istoriju. Sahrane imaju kako empirijsko, tako i teološko značenje; sa empirijskog stanovišta, one služe kao istorijski znakovi za rađanje društva (Solecki, 1971.) One su primjer priznavanja posebnosti ljudske vrste u odnosu na druge vrste. Životinje ne vrše simboličke obrede; životinje komuniciraju samo putem nesimboličkih znakova. Iako ti nesimbolički znakovi mogu biti kompleksni i sofisticirani, oni su još uvijek znakovi a ne simboli. Nesimbolički znakovi koje koriste životinje postaju simboli samo za ljudsku vrstu, koja tumači te znakove.
Sahrana je možda prvi obred u istoriji ljudske vrste koji ima značenje. Taj obred definira ljudsku vrstu onim što ona jeste. U tome je etički sadržaj sahranjivanja ljudi. Sahranjivanje, a ne smrt, potvrđuje i priznaje ljudska bića onakvim kakva ona jesu.
Prilikom obavljanja obreda sahranjivanja ljudska bića nisu samo svjesna svog života-aktivnosti. Ona su samosvjesna, a po toj se samosvijesti ljudska bića razlikuju od životinja. Kao što kaže Karl Marx, ljudska bića nisu jedno sa svojim životom-aktivnošću. Tokom ceremonije sahrane život-aktivnost pojedinca i život-aktivnost zajednice u odnosu na pojedinca su predmet razmišljanja.
Obred sahranjivanja predstavlja ljudsku vrstu zbog njene samosvjesnosti. O ovome je antropolog A.L.Kroeber napisao:
Kada se predistorijski kosturi pronađu u poziciji u kojoj je mogla nastupiti smrt, pretpostavka je da su ljudi tog vremena napustali svoje mrtve kao što bi to uradile i životinje. Ukoliko, s druge strane, kostur leži netaknut, sa pažljivo položenim rukama, malo je mjesta sumnji da su ljudska bića stigla do grube spoznaje razlike između tijela i duše. (1923:171)
Ljudska bića nisu u stanju da ignorišu prestanak aktivnosti i nestanak svijesti. Ona su prinuđena da poduzmu posebne radnje kad se suoče s takvom situacijom. Kroeber iznosi svoju teoriju: “Čak i kad se kaže da neandertalac nije znao da li su njegovi mrtvi mrtvi, podrazumijeva se njegova spoznaja nečeg drugačijeg od života u tijelu, jer je on, naravno, shvatao da se tijelo promijenilo.” (1923:171)
Smrt se doživljava kao zagonetan nestanak svijesti. S empirijskog stanovišta, smrt predstavlja problem. Ona predstavlja prijetnju nastavku života zajednice. Na teološkoj ravni, smrt predstavlja izazov. Smrt pobuđuje samosvijest. Onaj čija je svijest prestala da postoji, ipak, nastavlja da živi u nekom obliku, ako ništa drugo a ono u sjećanju onih koji su živi i u istoriji date zajednice. Smrt pobuđuje spoznaju da ljudska bića nisu samo tijelo nego i duša.
Filozof G.W.F. Hegel formuliše tenziju između empirijskog i teološkog shvatanja sahranjivanja ljudi i pomiruje tu tenziju. Kroz obred sahranjivanja pravo na svijest se potvrđuje u odnosu na prirodu. Naprimjer, molitvom koja se izgovara na sahrani, “Ti si prah i prahu ćeš se vratiti”, priznaje se pravo prirode na preminulog, na tijelo preminulog. Ovom molitvom istovremeno se poriče pravo prirode da tu osobu uzme u potpunosti. Molitva svojim posebnim djelovanjem poriče pravo prirode da uzme dušu te osobe.
Obred sahranjivanja ima sljedeće značenje. “Ti si prah i prahu ćeš se vratiti” podiže dušu osobe iz okrutnog zagrljaja prirode iako priznaje pravo koje priroda polaze na tijelo te osobe. Hegel, taj teško razumljivi filozof, lucidno piše o ovom ispoljavanju etičkog duha, etičkog duha koji se ispoljava u svakom istorijskom periodu u svakoj kulturi.
Porodica drži podalje od umrlog to njegovo obeščašćavanje težnjama nesvjesnih organskih djelovanja i apstraktnim elementima, njihovo djelovanje zamjenjuje svojim, te vjenčava svog najbližeg sa utrobom zemlje, elementarnim individualitetom koji ne umire. Na taj način porodica čini umrlog članom zajednice koja pobjeđuje i drži pod kontrolom sile određenih materijalnih elemenata i nižih živih bića, koja su nastojala da s umrlim postupe na svoj način i unište ga. (1977:472)
Odlaganje tijela umrle osobe nikada nije bilo pitanje svrsishodnosti, niti praktične funkcije. Antropolog Kluckhorn piše: “Zaista je zapanjujuće da niti jedna poznata grupa nikada nije usvojila funkcionalno najjednostavniji način odlaganja svojih mrtvih – jednostavno ostavljanje tijela ili njihovo odlaganje bez neke vrste obreda” (1964:134). Sam izraz “odlaganje tijela umrle osobe” kosi se sa simboličkom radnjom koja prati sahranu. Obred sahrane vrši se uz različite stepene kompleksnosti i vjerskih pravila, ali neki obred uvijek postoji – obred čiji simbolički sadržaj pokazuje dignitet i poštovanje prema umrlom, kao i prema ljudskoj vrsti čiji je on dio.
Šta onda znači nasilno i sadistički prekršiti obred sahrane? U dokumentarnom videofilmu “Svi smo mi susjedi”, u kojem tekst čita Tone Bringa, autor knjige Biti Musliman na bosanski način, data je priča jedne Bosanke, izbjeglice u sopstvenoj zemlji.
“Sve je poklano. Niko nije ostao živ. Zapalili su sve što je bilo dobro u našem životu. Sve je uništeno … sve poklano i poubijano. Nisu nam dopustili da sahranimo mrtve. Ostali su.”
“Nisu dozvolili da sahranite mrtve?”
“Nisu. Neki su pokušali da sahrane svoje rođake ali nisu mogli. Tri dana su pokušavali, bili ranjavani, ali nisu im dozvolili. Tako su se tijela raspadala po ulicama i poljima. Tako je to.”
Ovakva užasavajuća iskustva bila su veoma česta za vrijeme rata u Bosni; ona su bila tako česta da se o njima nije adekvatno ni izvještavalo, niti im se pridavala adekvatna pažnja. Zlo opisano ovdje je očigledno i nezamislivo. Zlo nije apstraktan pojam; termin zločin protiv čovječnosti nije samo slogan. Zlo se dešava u svakodnevnom životu i ljudska bića ga direktno proživljavaju.
Zločin protiv njene čovječnosti, o kojem ova izbjeglica priča, nije samo stvar sprečavanja porodice da sahrani svoje mrtve. Ovakav opis je previše eufemistički, previse pragmatično orijentiran. Kako kaže Kluckhorn, “ni jedna poznata grupa nikada nije usvojila funkcionalno najjednostavniji način odlaganja svojih mrtvih”. Zločin protiv njene čovječnosti, o kojemu ova izbjeglica priča je stvar prisiljavanja porodice da ostavi svoje mrtve uprkos tome što porodica čini sve napore i preuzima sve rizike da učini suprotno. Dužnost, primjećuje Durkheim, obavezuje porodicu da osigura sahranu za svoje mrtve i ova dužnost je nepokolebljiva, čak i ako porodicu dovodi u opasnost.
Vršenje ove dužnosti, kaže Hegel, predstavlja etički duh ljudske vrste, nešto urođeno svakome društvu. Ukoliko porodica nije u stanju da izvrši ovu dužnost, javlja se osjećanje grižnje savjesti. Bez obzira koliko je porodica nedužna, ako ceremonija sahrane umrle voljene osobe nije obavljena, javlja se osjećanje dubokog žaljenja. Ova grižnja savjesti uopšte ne odražava odsustvo etičkog duha u porodici. Zapravo, upravo je suprotno. Što je unutar jedne porodice dublji etički duh, to je dublje osjećanje grižnje savjesti ako porodica nije u stanju da sahrani voljenu umrlu osobu. Danas nakon rata mnogi Bosanci su pogođeni tragedijom; razumjeti i ublažiti karakter ove tragedije predstavlja imperativ. Minimiziranje tragedije ne predstavlja rješenje, ni u moralnom ni u praktičnom smislu.
Šta je, dakle, zlo u ratnom zločinu? U klasičnom djelu Magija nauka i religija antropolog Bronislav Malinowski daje sljedeću tezu:
Opremajući tijelo umrle osobe … najbliži rođaci … uvijek iskazuju užas i strah pomiješan sa pobožnom ljubavlju, ali negativni elementi se nikada ne pojavljuju sami, niti pak dominiraju. (1954:48)
Pri obredu sahrane negativni element straha i užasa nikada se ne javlja sam, nikada ne dominira. Negativnom elementu se suprotstavlja i balansira ga pozitivni element inherentan obredu sahrane.
U djelu Elementarni oblici vjerskog života Durkheim kaže da “vjerovanje da obredi imaju moć nad stvarima dolazi od toga što se obredima postiže moralno osnaživanje pojedinaca i grupa” (1915:414) i ova njegova tvrdnja potkrepljuje argument koji ovdje iznosim. Genocid koji je izvršen u Bosni nije bio samo puko ubijanje nebrojenih civila. Zločin je bio i pokušaj stvaranja striktno negativne reakcije – reakcije samo užasa i straha prema smrti u porodici, te dozvoljavanje da u potpunosti dominira ova negativna reakcija. Genocid je bio pokušaj uništavanja porodice kršenjem neprikosnovene dužnosti porodice. Što je u porodici jači etički duh, to je veća sila potrebna za njegovo razaranje.
Ako porodica smatra da je iznevjerila svoju etičku dužnost prema voljenoj umrloj osobi, vrlo teško se oporavlja od gubitka. U tom slučaju, ne svojom krivnjom, porodica pada u strah za sopstveno biće. U nastojanju da se porodicama onemogući njihovo postojanje kao porodica, bez obzira gdje se one na kraju nalazile, postoji stvarno zlo. Ova teza je od ključnog značaja sa stanovišta psihologije, socijalnog rada, sociologije, krivičnog pravosuđa, građanskog društva i religije.
Genocid predstavlja radikalno zlo. U svojoj knjizi o prijetnji nuklearnog uništenja, Sudbina zemlje, Jonathan Schell kaže sljedeće:
"Zlo postaje radikalno kad god prevazilazi samu svrhu uništavanja pojedinačnih žrtava (bez obzira na njihov broj) i kada, pored toga, ima cilj sakaćenje i uništavanje svijeta koji na neki način može reagovati – i na taj način u izvjesnoj mjeri otkupiti – pale žrtve". (1982:145)
Zašto je genocid radikalno zlo? Šta su radili srpski topovi i snajperi kad su pucali na civilne sahrane? Šta znači spriječiti članove jedne porodice da sahrane svoje voljene umrle osobe? Od suštinske je važnosti pokušati dati najbolji mogući odgovor na ova pitanja. Genocid predstavlja radikalno zlo jer genocid prevazilazi samo zlo uništavanja ljudi. Štaviše, ta razlika nije kvantitativna. Genocid predstavlja radikalno zlo jer genocid ima za cilj sakaćenje svijeta koji može reagovati na pale žrtve. Genocid predstavlja radikalno zlo jer genocid ima cilj uništavanje društvenog života-svijeta koji u izvjesnoj mjeri otkupljuje pale žrtve.
U nastojanju da se porodicama onemogući njihovo postojanje kao porodica, bez obzira gdje se one na kraju nalazile, postoji stvarno zlo. U nastojanjima da se stvori negativan strah koji će uništiti biće porodice, gdje je biće porodice njeno otjelovljenje etičkog duha, postoji radikalno zlo.
Genocid je na neki način neadekvatan termin da se opiše provođenje “etničkog čišćenja” u Bosni. Bez obzira koliko je ovaj termin snažan, on možda, ipak, istinski ne oslikava karakter etničkog čišćenja. “Sociocid” – ubijanje društva – je termin koji se ne nalazi u rječniku. Možda je ovaj neologizam tačniji termin za opisivanje karaktera etničkog čišćenja. Jedna Schellova tvrdnja pokazuje kako genocid vodi u sociocid.
Kada zločin dosegne izvjesne razmjere i poprimi određeni karakter, onda on poništava mogućnost adekvatnog odgovora na njega, jer uništava ljudski kontekst u kojem ljudski gubici obično dobijaju svoje značenje u našim očima. (1982:145)
Društveni kontekst je taj ljudski kontekst u kojem ljudski gubici dobijaju svoje značenje; uništenje ljudskog konteksta, moći pružanja smislenog odgovora na gubitak jeste pokušaj uništavanja društva.
Mada je u Bosni izvršen pokušaj provođenja genocida, važno je uvidjeti da je taj pokušaj propao i vidjeti zašto. Društvo ima neku vrstu besmrtnog karaktera. Komentari antropologa Malinowskog idu u prilog ovom argumentu.
"Već smo vidjeli kako religija, sakraliziranjem i time standardiziranjem drugog skupa impulsa, daje čovjeku dar mentalnog integriteta… u svemu tome, religija se suprotstavlja centrifugalnim silama straha, užasa, demoralizacije i obezbjeđuje najmoćnije sredstvo reintegracije uzdrmane solidarnosti grupe i ponovnog uspostavljanja njenog morala … religija ovdje osigurava pobjedu tradicije i kulture nad pukim negativnim odgovorom osujećenog instinkta". (1954:53)
Bosanci su preživjeli nerazuman rat pomoću dara mentalnog integriteta. Svaki istaknuti novinar koji je bio u Bosni u toku rata svjedočio je i izvještavao o ovom daru mentalnog integriteta, daru naslijeđenom iz vjerske tradicije i kulturnih običaja u Bosni. Pogledati uzvišena djela Rusmira Mahmutćehajića (1999; 1994.) o ovoj temi. Bilo bi pogrešno reći da je u toku rata svijet koji je posmatrao vidio samo strašne i užasavajuće uslove rata. Svijet koji je posmatrao je takođe bio svjedokom onoga što Malinowski naziva darom mentalnog integriteta u onome što su činili Bosanci, koji se posebno iskazivao među običnim građanima. Uprkos svom modernom senzibilitetu, svijet koji je posmatrao je pokazao poštovanje i divljenje prema daru mentalnog integriteta koji su Bosanci pokazivali, crpeći ga iz sopstvenog nasljeđa. Svijet koji je posmatrao je takođe izrazio žaljenje zbog nepostojanja dara mentalnog integriteta kod sebe samog i kod svjetskih lidera koji su reagovali na događaje u Bosni.
Dozvolite da podvučem tri teze koje slijede iz ove prezentacije. Putem ličnih svjedočenja, dokumentarni videofilm “Krik iz groba” oslikava mnoga pitanja o kojima je riječ u ovome eseju. Jedno od njih jeste urgentna potreba identifikacije posmrtnih ostataka poginulih osoba, što nam pomaže da bolje razumijemo razloge za intenzivne napore koji se ulažu u rješavanje ovoga problema. Identifikacija je važna da bi moglo doći do sahrane. Ukoliko identifikacija posmrtnih ostataka nije izvršena, teško je izvesti obred sahrane. To je ta dupla sprega u kojoj su uhvaćeni posebno preživjeli Srebreničani. Što duže traje proces identifikacije, to je teže izići iz ove duple sprege u kojoj je uhvaćena porodica. Etički duh porodice je osujećen; ona žudi da izvrši svoju dužnost prema mrtvima, ali je ne može izvršiti ako prvo nije izvršena odgovarajuća identifikacija posmrtnih ostataka. Jedna od radikalnih karakteristika ratnih zločina u Bosni jesu i nastojanja agresora da potpuno onemogući pristup posmrtnim ostacima. Ovi napori trajno produžavaju radikalno zlo genocida. Schell piše da se “budućim generacijama stavlja posebna obaveza bavljenja zločinom, čak i dugo vremena nakon što su i sami počinioci mrtvi”. (1982:161)
Druga teza jeste da je važno da druge zemlje, takođe, koriste iskustvo sopstvene istorije kako bi mogle razumjeti i suosjećati sa Bosancima u situaciji kada oni i dalje pate. Pokret POW-MIA u Sjedinjenim Američkim Državama, naprimjer, još uvijek je emocionalno obojen iako je prošlo mnogo godina od kraja rata u Vijetnamu. Suštinsko pitanje je isto za Amerikance kao i za Bosance. Suštinsko pitanje je dužnost porodice da sahrani svoje sinove koji su poginuli u stranom ratu, kao i odgovornost vlasti SAD da porodicama pruži pomoć u tom pogledu. Istrajnost ovog pitanja kod Amerikanaca pokazuje etički duh americkih porodica koje su izgubile svoje sinove, kao i osjetljivost američkog društva prema etičkom duhu. Ne radi se o tome da li je vijetnamski rat bio pravedan ili ne. Radi se jednostavno o pravu porodice da izvrši svoju dužnost, onome što Hegel naziva božanskim zakonom. Ovo pravo ne zasniva se na ljubavi porodice prema izgubljenom članu, što ne znači da ta ljubav nije jedna od karakteristika ove situacije. Ono se zasniva na dužnosti porodice prema izgubljenom članu i njenoj neprestanoj želji da izvrši ovu dužnost. Pokret POW-MIA je, čak i nakon trideset godina, političko pitanje u Americi; porodice još uvijek na manifestacijama širom zemlje ističu crne zastave sa oznakama POW-MIA. Na osnovu ove činjenice može se predvidjeti da mnogo veća tragedija koja se odigrala u Bosni neće nestati prolaskom vremena. Pravo porodice da se nametne kao viša i jača od snaga prirode koje polazu pravo na posmrtne ostatke porodice nikada ne blijedi, dok god se ova dužnost ne izvrši.
Treća teza polazi od činjenice da su u ovoj diskusiji na pozitivan i rekonstruktivan način primijenjena saznanja društvenih nauka o obredu sahrane. Primjena ovih saznanja produbljuje naše poimanje ne samo karaktera genocida nego i karaktera samih društvenih nauka. Saznanja društvenih nauka mogu se primijeniti i na kritički način. Srbi pravoslavci iz cijele bivše Jugoslavije su se 1991. godine okupili da odaju počast ostacima cara Lazara. Kosti ovog legendarnog srpskog heroja nošene su od manastira do manastira širom bivše Jugoslavije, i sva mjesta na koja su njegove kosti donošene istovremeno su proglašavana srpskom zemljom. Srbi pravoslavci su slavili ovo moderno putovanje ostataka cara Lazara kao sveti nacionalni obred (Silber i Little 1996:71-72).
Potrebno je zadržati se malo na političkom značaju ovog javnog obreda i stepenu u kojem je on doprinio, ako nije bio i sami faktor uzročnik, genocidu u Bosni. Prenošenje i pokazivanje ostataka cara Lazara po bivšoj Jugoslaviji probudilo je i transformiralo etički duh srpskih porodica. Srpske porodice počele su doživljavati svoj etički duh kao nešto utemeljeno u srpskoj nacionalnosti, a ne u jugoslovenskom državljanstvu. Ono što Hegel naziva božanskim zakonom postalo je dominantan etički duh u srpskom narodu, a iz njega se izlegao nacionalizam. Porodica i država postale su neodvojive. Identificirajući se putem ovog javnog obreda sa etičkim duhom porodice isključivo u svojstvu etniciteta, srpski narod je zaboravio svoj etički duh kao duh građana bivše Jugoslavije. Srpski narod je postao slijep prema drugom etičkom duhu koji Hegel naziva ljudskim zakonom. Ljudski zakon predstavlja prava građana i nadležnost države. Suština ljudskog zakona je pravda. Nacionalizam zamjenjuje ljudski zakon božanskim zakonom. To je bila latentna funkcija ovog događaja iz 1991. godine. Ovaj događaj je uzurpirao etički duh države, ljudski zakon, preuzimajući etički duh porodice, božanski zakon.
Kako nas grčka tragedija Antigona poučava, obred sahrane je jedino vrijeme kada etički duh porodice ima prvenstvo nad etičkim duhom države. Antigona mora sahraniti svoga brata uprkos proglasu kralja Kreona. Nacionalizam je nezdrav kolektivni osjećaj jer teži da trajno zamijeni nadređenost ljudskog zakona i etičkog duha države (što predstavlja pravdu) božanskim zakonom. U tom procesu, nacionalizam uništava i porodicu i državu. Javni ritual prikazivanja kostiju cara Lazara 1991. godine širom bivše Jugoslavije pomogao je da se preoblici etički duh srpskog naroda kao grupe. Svi građani bivše Jugoslavije, Bošnjaci, Hrvati, Albanci, Makedonci i Srbi, intuitivno su osjetili potencijalno zlo u ovome obredu i užas koji je on predskazivao. Ovo, zaista, može biti razlog zašto Crnogorci sada žele otcjepljenje od Srbije. Crna Gora želi državu zasnovanu na ljudskom, a ne božanskom zakonu.
_____________
Literatura:
Durkheim, Emile. 1975. Durkheim on Religion (Durkheim o religiji). London: Routledge & Kegan Ltd.
Durkheim, Emile. 1915. The Elementary Forms of Religious Life (Elementarni oblici vjerskog zivota). New York: Free Press.
Hegel, G.W.F. 1977. The Phenomenology of Mind (Fenomenologija uma). London: George Allen & Unwin Ltd.
Kluckhorn, Richard. 1964. Culture and Behaviour (Kultura i ponasanje). Glencoe: Free Press.
Kroeber, A.L. 1923. Anthropology (Antropologija). New York: Harcourt, Brace and Co.
Mahumtcehajic, Rusmir. 1999. “Afterword” (Pogovor) Stone Sleeper (Kameni spavac)/ Mak Dizdar. Sarajevo: Did.
Mahmutcehajic, Rusmir. 1994. Ziva Bosna: Politicki eseji i intervjui. Sarajevo: Did.
Malinowski, Bronislaw. 1954. Magic, Science and Religion (Magija, nauka i religija). New York: Doubleday Anchor Books.
Schell, Jonathan. 1982. The Fate of the Earth (Sudbina zemlje) New York: Knopf.
Silber, Laura & Little, Allan. 1996. Yugoslavia: Death of a Nation (Jugoslavija: Smrt nacije). New York: TV Books.
Solecki, Ralph. 1971. Shanidar: The First Flower People (Shanidar: Prvi narod cvijeca). New York: Knopf. Koristeni video materijal: “A Cry From the Grave” (Krik iz groba) BBC, 1999.
“The Siege” (Opsada) International FAMA, 1996.
“We Are All Neighbours” (Svi smo mi susjedi) Public Media, 1993.
Prijevod s engleskog
Milena Marić
