Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
FENOMENI Knjiga s petokračnom zvijezdom na hrptu dosegnula status kultnog izdanja i prije promocije Širi se mit o filteru 57, fići i plavom radionu
Autor RADOSLAV DODIG I TOMISLAV OHAREK
Otkako se ljetos pojavila pred čitateljima upokojene Jugoslavije, knjiga ovijena u plavo-bijelo-crvenu zastavu, s petokračnom zvijezdom na hrptu i naslovom “Leksikon Yu mitologije”, po Bosni i Hercegovini proslavila se do kultnog statusa. Odlično se prodaje i u Zagrebu, gdje se nekoliko preostalih primjeraka proteklih dana moglo kupiti još jedino na “Interliberu”. Od Željka Serdarovića iz nakladničke kuće “Post Scriptum” doznajemo kako je cijela prva naklada knjige od 3000 primjeraka rasprodana od ljeta.
- Prodaja je odlična, posebno imajući u vidu tabu oko knjige. Čak i Algoritam koji ju je odmah uzeo u distribuciju, nije ju odmah stavio u izloge. Taj je tabu srećom probijen te je 1000 primjeraka u Hrvatskoj planulo. Tekstovi su mahom na četiri jezika. Dominantan diskurs imaju hrvatski i srpski, no ima tekstova na slovenskom i makedonskom jeziku. Ima čak i jedan tekst na engleskom, čovjeka iz negdašnjeg DDR-a o snimanju filma “Winnetou” - rekao nam je Ž. Serdarović.
Knjiga je sunakladnički pothvat beogradskog “Rendea” i zagrebačkog “Postscriptuma”, a objavljena je 25. svibnja, na nekadašnji Dan mladosti, u Beogradu. Dizajnirana je u retrorecikliranom stilu. Poseban štih daju joj fotografije plakata, pozivnica, amblema i potreta YU estrade i sporta. Projekt su još 1989. osmislili Dubravka Ugrešić, Dejan Kršić i Ivan Molek, kako bi donijeli drukčiju retrospekciju jugoslavenskog razdoblja te artikulirali pojmove ondašnje popularne kulture. Na internetsku stranicu http://www.leksikon-yu-mitologije.net na koju su žitelji bivše Jugoslavije sa svih strana svijeta slali priloge koji su postali okosnica publikacije što su uredili Đorđe Matić, Iris Andrić i Vladimir Arsenijević.
Indeks elite
Indeks osoba na kraju knjige niže 1476 imena koja su prodefilirala kadrovskim stazama samoupravne, socijalističke i nesvrstane Jugoslavije. Društvo svakovrsnih fela, struka i profila: loptaša Džajića i Vukasa, glumaca Čkalje i Serdara, pjevačica i pjevača Ane Štefok i Šabana Bajramovića, slikara i kipara Berbera i Augustinčića, filmaša Vrdoljaka i Kusturice, pjesnika čika Jove Zmaja i Nazora, partijskih mogula Šuvara i braće Pozderac, novinara i komentatora Mladena Delića i Miroslava Lazanskoga itd. U indeksu najviše spomena (ne uvijek i prostora) dobili su, primjerice, Josip Broz Tito, Goran Bregović, Milena Dravić, Miroslav Krleža, Fahreta Jahić alias Lepa Brena i Velimir Bata Živojinović. Čini se da su vodeće indeksirane osobe pjevači i glumci, ta socijalistička varoška elita: Momčilo Bajagić, Željko Bebek, Zdravko Čolić, Cune, Tereza, Tozovac, Neda Arnerić, Milena Dravić, Boris Dvornik i tome slično.
Drugo izdanje
Leksikon YU mitologije zbirka je marginalnih, turbulentnih, duhovnih, potrošnih, kultnih i ideoloških sjećanja jedne južnoslavenske zemlje, kraja izrasla na figuri zagorskoga gurua svih vremena Josipa Broza. Jugoslavenstvo je bilo čudna mješavina Orijenta i Okcidenta, nekad s jasnim granicama, češće bezgranična utopija, država poput bosanskoga lonca, u kojemu su krčkala nacionalna jela na partijskoj vatri. I kako to biva kad staroga kuhara zamijene nedorasli šegrti, jela naših naroda u loncu prekipjela su i ugasila crvenu vatru. I premda je knjiga najbliža kompendiju duhovne socijalističke YU nadgradnje, ona je i društveno-politički sažetak jednoga sustava, koji se ljuljao između Istoka i Zapada.
- Već pripremamo i drugo, prošireno izdanje, koje će biti tiskano u 4000 primjeraka. Leksikon Yu mitologije još nije ni imao pravo predstavljanje, što ćemo ispraviti 29. XI, na bivši Dan republike u Beogradu, potom i u drugim gradovima bivše Jugoslavije - rekao nam je Ž. Serdarović.
da jedni kazu: jao divno, jedva cekam da kupim, a da drugi na to odgovore: vidi komunjara, jugonostalgicara, drugova i drugarica kako su jadni, bijedni, ograniceni i tako dalje i tako blize.
da jedni kazu: jao divno, jedva cekam da kupim, a da drugi na to odgovore: vidi komunjara, jugonostalgicara, drugova i drugarica kako su jadni, bijedni, ograniceni i tako dalje i tako blize.
Jest vala, crveni i zeleni ideologicari. Dosadise vise.
Ovaj esej se može naći preko istog linka. Tamo ga možete pročitati u cjelosti, ovdje sam ga malo skratila radi lakše probavljivosti ....
Dubravka Ugrešić:
Konfiskacija pamćenja
Čto by stalo vse ponjatno
Nado načat' žit' obratno.
A. Vvedenskij 1
***
2. Putujući, znala sam se zadesiti među ljudima koji bi u nekom trenutku s neobično toplim nadahnućem pričali o stvarima koje ja ne bih razumjela. Tako sam se jednom zadesila u društvu američkih znanaca koji su pričali o dječjim knjigama, njihovu zajedničkom kulturnom nasljeđu.
- A moja je omiljena knjiga bio Winnie The Pooh...- rekla sam, slagavši u tom trenutku. Pooh je tek mnogo kasnije, kad sam već bila odrasla, postao mojim omiljenim književnim junakom.
Moji znanci uputili su mi začuđene poglede. Uopće se nije govorilo o Milneovoj knjizi. Iako sam u Americi bila mnogo puta, najednom sam se obrela na posve nepoznatu tlu. Bila sam u tom trenutku apsolutni stranac, biće s druge planete. I tom je strancu, koje li gnjavaže, trebalo objasniti nešto što gotovo nikada nismo u prigodi objašnjavati. Nešto poput činjenice da su jedan i jedan - dva.
Prije nekog vremena zadesila sam se u društvu holandskih prijatelja. Nakon ugodna razgovora o ovome i onome, moji holandski prijatelji i ja pali smo u euforiju otkrivši u razgovoru da i ja i oni, svatko sa svoje strane, gledamo godišnji natječaj za pjesmu Eurovizije. Spomen glupoga televizijskog spektakla izazvao je kod odraslih ljudi djetinjasto veselje. I atmosfera je najednom postala toplija i opuštenija. Bili smo u tom trenutku obitelj, evropska obitelj.
Putujući, otkrila sam da moji američki, holandski, engleski prijatelji i ja lako razgovaramo o mnogočemu, o knjigama i izložbama, o filmovima i kulturi, o politici i svakodnevnom životu, ali na kraju ipak ostaje komad nedjeljiva prostora, komad života kojeg je nemoguće prevesti, iskustvo koje je obilježio zajednički život u određenoj zemlji, u određenoj kulturi, u određenom sistemu, u određenu povijesnu trenutku. Taj nedjeljivi i neprevodivi sloj u nama aktivira se na Pavlovljevo zvonce. I mi nepogrešivo slinimo ne znajući pravo zašto. Taj nepoznati prostor u nama nešto je poput zajedničkog "djetinjstva", topao teritorij zajedništva grupe ljudi, prostor rezerviran za buduću nostalgiju. Pogotovo ako nam se u životu desi da nam taj prostor nasilno oduzmu.
3. Postoji stari vic o Škotima koji kad se nađu uzvikuju brojeve i smiju se brojevima, umjesto ispričanim vicevima. Čemu trošiti suvišne riječi. Ja, koja držim da s lakoćom prelazim kulturne granice, ipak zamjećujem da možda s većim interesom komuniciram sa "Zapadnjacima", ali posve sigurno s većom lakoćom s "Istočnjacima". Nekako ispada da se znamo i kad se ne znamo, da lakše lovimo nijanse, da znamo kada lažemo čak i kada izgleda da govorimo istinu. U razgovoru ne rabimo fusnote, suvišne su, dovoljno je spomenuti "Zlatno tele" i usta se već rastežu u osmijeh.
Susret s "Istočnjakom" često je susret s našom vlastitom, već zaboravljenom prošlošću. Sretala sam Ruse koji su mi srdačno spominjali Radmilu Karaklajić i -orđa Marjanovića ili mi ponosno pokazivali cipele jugoslavenske proizvodnje kupljene u moskovskoj trgovini "Jadran". Sretala sam Kineze koji su saznavši odakle sam oduševljeno sricali "Le-ši- ka-pe-tan" i Bugare koji su se s neprimjerenom srdačnošću raspitivali za "Vegetu".
Sva ta imena i stvari jedva da su mi išta značila, spadala su u ranosocijalističku jugoslavensku prošlost za koju sam jedva znala da je bila "moja", ali bi njihov spomen izazvao trenutan ubod nejasna osjećaja kojem u tom trenutku ne bih znala odrediti ni izvor niti kvalitetu.
***
6. Ako prihvatimo "muzej" kao paradigmu suvremenog osjećanja temporalnosti, onda se, barem što se evropsko-američke kulture tiče, mjesta koja zauzimamo u muzeju i naš odnos prema muzeju ipak razlikuju.
Iako se na američkom intelektualnom tržištu, na primjer, obrću ključna pitanja našeg vremena na kraju stoljeća - što je historija i što memorija, što je personalna, a što kolektivna memorija, i tome slično - evropskome strancu čini se da je američki odnos prema "muzeju" različit od evropskog, pogotovo onog istočnoevropskog. Povijest, memorija, nostalgija - pojmovi su u kojima je suvremena Amerika prepoznala visoku kulturno-terapijsku i, dakako, komercijalnu vrijednost. Poticanje pamćenja različitih etničkih imigrantskih skupina, poticanje re-konstrukcije izgubljena identiteta (afro-američkoga, na primjer), otvaranje imigrantskih muzeja (na Ellis Islandu, na primjer), postojanje katedri na američkim sveučilištima koje se, baveći se različitim kulturnim identitetima, bave memorijom, izdavačka industrija, novine i televizija koji su spremno komercijalizirali temu - sve to govori u prilog novije američke opsjednutosti "muzealizacijom". Na američkom tržištu može se naći sve, od dokumentarnih video traka novije povijesti do suvenira jučerašnjeg dana.
Amerikanci svih dobi mogu na tržištu kupiti instant-proizvode za zadovoljenje svoje "historijske" čežnje. I iako se u Americi sve brzo "pretvara u prošlost", kao da pritom ništa ne iščezava. Na televiziji se prikazuju serije i filmovi koje su gledali djedovi i koje gledaju unuci. Na raspolaganju je istodobno i stari "Star Trek" i "Star Trek, druge generacije", i stari "Superman" i "Supermani" svih narednih generacija. Na taj način Amerikanac, tako se barem površnom evropskom strancu čini, živi neku vječnu sadašnjost. Bogato tržište nostalgije kao da potire nostalgiju, čini se da prava nostalgija za nečim podrazumijeva i pravi gubitak nečega. A Amerika ne poznaje gubitak ili barem ne u onu smislu u kojem ga poznaju Evropljani. Tako se procesu komercijalizacije, ali i elasticitetu odnosa prema prema pamćenju (make - remake, shape - reshape), nostalgija pretvara u bezbolan surogat, jednako kao i njezin objekt.4
Tako se, ponavljam, čini evropskom strancu. Jer to na što naš Evropljanin (ili Euro-ego-centrik) nimalo ne dvojeći polaže apsolutno pravo jest upravo ona, Povijest, i njezino razumijevanje.
7. Jer njemu se, Evropljaninu, povijest miješala u privatni život, mijenjala njegovu biografiju, zbog nje je izvodio "trostruke aksle", rađao se u jednoj zemlji, živio u drugoj i umirao u trećoj, zbog nje je mijenjao identitete kao košulje, zbog nje je stekao mačji elasticitet. Ponekad mu se čini da, baš kao mačka, ima devet života...
Evropa je nedavno proizvela najveći suvenir na svijetu, Berlinski zid. Berlinski zid rasprsnuo se u milijune komadića: neki su se pretvorili u besmislenu stvarcu i završili u smeću, a neki u šrapnele koji su pogodili davno zarasle rane i otvorili nove. Danas Evropa prekapa po ladicama pamćenja, osobito onima u kojima leže traumatični dosjei Prvoga svjetskog rata, Drugoga svjetskog rata, fašizma i komunizma. Ta grozničava aktivnost ima izvor u strahu od mogućnosti zaborava. Evropa se u ovu trenutku bavi obnavljanjem procesa povijesne krivnje: staro smeće, koje su evropske zemlje u procesu kreiranja i rekreiranja vlastita pamćenja podmetale jedna drugoj pod vrata, pokušava se vratiti vlasnicima. Procesi su često osjetljivi i bolni, osobito u odnosu (bivše) zapadne i (bivše) istočne Njemačke.
Politika pamćenja povezuje se i s umjetničkim pitanjima njegove reprezentacije, medija, potrošnosti, komercijalizacije i morala. Evropa sliči na Teufelsberg iz kojeg je prokuljala sadržina. (Teufelsberg je najviše berlinsko brdo čiju površinu prekriva trava, a pod travom leže milijuni tona berlinskih ruševina skupljenih nakon Drugog svjetskog rata). Starim suvenirima isplivalim na površinu, zastavama, relikvijama, crvenim i žutim zvijezdama i crnim svastikama, pridružuju se novi, još vrući: granate, meci i bombe pristigli iz Bosne.
8. Vratimo se ipak detalju s početka ove priče. Zašto sam svojim američkim znancima rekla da je moja omiljena knjiga bio Winnie The Pooh? Možda zbog trenutne osamljenosti, možda zbog želje da se i ja ogrijem na kolektivnoj pari nostalgična zazivanja djetinjstva, a možda, što će najprije biti, i zbog svijesti da bi moj pravi odgovor zahtijevao i suviše pojašnjavajućih fusnota i na kraju ipak ostao neprevodiv.
Moja omiljena dječja knjiga bila je, naime, "Ježeva kućica". Mala, topla, bezazlena knjiga postala je svojinom generacija djece koja su se rađala u Jugoslaviji. Njezin autor je Branko Ćopić. Znala sam krug zagrebačkih studenata, koji su marljivo studirali Lacana, Foucaulta i Derridu, ali su "glupu" i dragu "Ježevu kućicu" proglasili svojom kultnom knjigom i zabavljali se recitirajući stihove napamet. Bila je to slobodna nostalgična gesta, mali test iz generacijskog pamćenja. Branko Ćopić, inače bosanski Srbin, prije dvadesetak godina izvršio je samoubojstvo, prethodno predvidjevši u mračnu pogovoru jedne od svojih posljednjih knjiga sve što će se kasnije izdogađati. Danas je Branko Ćopić zaboravljen pisac5. Svoje će mjesto, jednoga dana kada se uklone ruševine, već prema svojoj krvnoj grupi, naći u povijesti srpske književnosti. Možda i bosanske, zavisi od velikodušnosti trenutka. U Hrvatskoj Branko Ćopić više ne postoji. Iz trostruka, čini se, razloga. Prvi leži u samom ratu koji je sam po sebi amnestička ljudska aktivnost. Drugi u činjenici da je Ćopić bio Srbin. Treći pak razlog leži u činjenici da Ćopić pripada bivšoj, jugoslavenskoj kulturi. Da postoji, za njegovom knjigom mogla bi posegnuti ruka nostalgična čitaoca. A svaka i najbezazlenija nostalgija u vremenu brisanja jednog pamćenja i konstruiranja novoga (ili vremenu prisilne amnezije i prisilna pamćenja) smatra se, s pravom, opasnom.
9. Ako čitalac predoči sebi državu kao kuću, bit će mu lakše zamisliti da su mnogim stanovnicima bivše Jugoslavije zajedno s ratom i nestankom zemlje konfiscirane mnoge stvari: ne samo njihova domovina i njihova imovina nego i njihovo pamćenje. U općoj i vidljivoj nesreći nitko ne uzima u obzir nevidljive gubitke. Na prioritetnoj listi gubitaka, kako za gubitnika tako i za promatrača, prvo mjesto zauzima sam život, zatim gubitak najbližih, zatim i materijalne imovine. Tek onda mogu doći na red, ako će uopće ikada doći na red, neopipljivi gubici. Razgovor o njima neumjestan je u vremenu stvarne smrti. Spomen "Ježeve kućice" spada u uvredljivo luksuzne osjećaje. Mala knjiga, međutim, nije jedina stvar na popisu gubitaka. A taj popis mogli bi ispostaviti (kada bi zaista mogli, kada bi zaista htjeli i kada bi znali kome) nekih dvadesetak i više milijuna stanovnika iščezle zemlje.
Konzumenti medija u ovih posljednjih pet godina mogli su čuti više manje istu priču o ratu u bivšoj Jugoslaviji. U interpretacijskom paketu jugoslavenske nesreće svoje su mjesto našle geografske karte i granice, nacionalne, vjerske i, etničke razlike, jezici i pisma, povjesni uzroci, "represivni" jugoslavenski federativni sistem, komunizam i postkomunizam, agresori i žrtve, repertoar ljudskog zla, masakri, silovanja i logori, imena međunarodnih pregovarača i posrednika, mirotvoraca i ubojica, političara i vođa. Objavljene su brojne knjige povjesničara i političkih analitičara, novinara i pisaca, reportera i ljubitelja "katastrofičkog turizma", zalutalih znatiželjnika, fotografa, lovaca na jaka osjećanja i autoriteta za tuđu nesreću. Ti brojni promatrači, sudionici i posrednici privučeni spektaklom smrti optuživali su jedni druge za moralnu ravnodušnost i inkompentenciju i priskrbljivali sebi intelektualne, stručne i moralne poene. Nismo, međutim, blagajnici da o tome sudimo.
U toj gomili izgovorenih i napisanih riječi, malo je tko spominjao obične ljude. Anonimni građani bivše zemlje bili su i ostali ravnodušne brojke ubijenih, raseljenih, nestalih, izbjeglih, preživjelih, nacionalnom grupom identificiranih Muslimana, Hrvata, Srba... Ako su već za domaće gospodare rata ljudi tek ravnodušno topovsko meso, pitala sam se kako to da među brojnim interpretatorima post-jugoslavenske nesreće malotko žali obične ljude. Tuđa je nesreća besplatna i u pravilu ne boli. Požaliti još i možemo, ali teško da smo u stanju shvatiti pune razmjere tuđeg gubitka. A u gubitke spada i kolektivno pamćenje.
10. Izvana gledano jugoslavenski narodi u ovom času sliče na poludjele grobare. Kao da tvrdoglavo utvrđuju mračne stereotipe koje o njima imaju drugi. U repertoar stereotipa spada i taj da se ti narodi u toku svoje povijesti i nisu bavili drugim do zakopavanjem i otkopavanjem ljudskih kostiju. U ovom trenutku ljudske leševe jedu izgladnjele svinje ili, u boljem slučaju, završavaju u bezimenim, kolektivnim grobnicama kao mračni zalog za "svjetliju" budućnost. I odista: jugo-narodi su najčiliji kada dođu u priliku da jedni drugima unište prošlost (nadgrobne spomenike, biblioteke, crkve, spomenike od kulturno-historijske vrijednosti). Ni prema vlastitoj prošlosti nisu nimalo nježniji: prebrisat će je ili uskrsnuti, već prema potrebi, kompjuterskom lakoćom.6 Svojom aktivnošću iskopavanja i ožaljivanja ljudskih kostiju i zakopavanja svježih bez pogrebnih rituala ti se narodi vrte u đavoljem krugu: nikako da izađu na kraj s vlastitom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću.
***
11. Građani bivše Jugoslavije naglo su se obreli u situaciji da imaju dva života i jednu biografiju. Oni stariji nanizali su na svoje biografije čak tri života. Nova vlast, "postkomunistička", preuzevši znanje od svojih prethodnika-komunista, zna za visoku manipulativnu vrijednost kolektivna pamćenja. Jer kolektivno pamćenje može se brisati i nanovo upisivati, dekonstruirati, konstruirati i rekonstuirati, konfiscirati i re-konfiscirati, proglasiti politički korektnim ili nekorektnim (komunističkim jezikom rečeno: podobnim i nepodobnim). Politička borba je borba za teritorij kolektivna pamćenja. S raspadom višenacionalne Jugoslavije započeo je proces konfiskacije jugoslavenskoga kolektivnog pamćenja i njegove zamjene konstruktom nacionalna pamćenja. Rat je samo ubrzao proces i radikalizirao mjere. Danas je, čini se, posao uspješno priveden kraju: izbrisano je jedno pamćenje za račun uspostave drugoga.
U tome procesu neki su sretnici dobili pravo na povrat svoje "imovine" oduzete prije pedesetak godina. Gesta širokogrudnosti zavisila je od opće politike samo-dizajniranja svake bivše jugoslavenske države ponaosob, od politike kreiranja vlastita nacionalnog imagea. Tako su u Hrvatskoj, na primjer, pravo na povrat svog konfisciranog pamćenja dobili gubitnici Drugoga svjetskog rata, ostarjeli politički emigranti, ustaše, kolaboranti Pavelićeva režima, poneki čuvar u hrvatskim koncentracionim logorima, poneki ministar u Pavelićevoj nacističkoj vladi. Dugovječni starci dobili su simboličku satisfakciju: vrativši se nakon tolikih godina mogli su ponegdje vidjeti ustaške simbole, ponegdje uličnu tablu s imenom Mile Budaka, ponegdje portret svoga poglavnika Ante Pavelića. Dobili su prigodu da rehabilitiraju vlastitu prošlost: nisu odoljeli prilici da hrvatskoj javnosti objasne kako su hrvatski koncentracioni logori za vrijeme Drugog svjetskog rata bili zapravo nekonformniji hoteli. Poneki je dobio funkciju u novoj vladi, poneki je objavio knjigu, poneki pronašao fragment svoje prošlosti i nadu u njezin puni povrat u grupi mladih hrvatskih neonacista. Zašto su baš ti, a ne neki drugi ljudi dobili pravo na povrat? Naprosto zato jer su novoj vlasti poslužili kao dobrodošli živući fragmenti u konstruiranju nacionalna pamćenja. Nova vlast ubrzano radi na dizajniranju nove hrvatske države. Po svemu sudeći ima namjeru oblikovati Hrvatsku kao državu prekinuta povijesna kontinuiteta (taj famozni povjesni kontinuitet prekinuli su, valjda, komunisti i Srbi). Zato spregu s četverogodišnjom fašističkom Nezavisnom državom Hrvatskom drži prirodnijom od dugogodišnje sprege s komunističkom Jugoslavijom.
Sve u svemu, danas je pamćenje u obliku krhotina prošlosti, pokojeg simbola i pokojeg suvenira vraćeno manjini. Za račun manjine oduzeto je većini, toj kojoj je konstrukt zvan Jugoslavija vremenom postao svakodnevnim životom.
***
13. To što potiče nostalgiju, taj ubod nejasna osjećanja, jednako je složeno kao i topografija našeg pamćenja. Baš kao i mehanizmi sna, gdje onirički dodir s kakvim beznačajnim i bezazlenim predmetom može izazvati posve neprimjerenu emociju, tako su i mehanizmi nostalgije nepredvidljivi i teško čitljivi. Nostalgija ne podliježe kontroli, ona je subverzivna djelatnost našeg mozga. Nostaglija radi s fragmentima, mirisima, dodirom, zvukom, melodijom, bojom, njezino je polje odsutnost, ona je kapriciozni korektor prilagodljivog pamćenja. Strategije njezina djelovanja su podmuklost, hirovitost, subverzija, iznenadnost, šok i začudnost. Nostalgija ne poznaje hijerarhiju vrijednosti, "materijal" s kojim barata ne dijeli na dobar i loš, prihvatljiv i neprihvatljiv, važan i nevažan, pametan i glup, dapače kakva "glupost" često je njezin omiljeni izbor8. Polje njezina djelovanja su podsvijest, kemija mozga, rad srca, njezini mehanizmi često su bliski fenomenu koji u neuorologiji zovu fenomenom "fantomskog uda".
Upravo zbog neuhvatljive prirode nostalgije vlasti novih država bivše Jugoslavije iskovale su termin jugonostalgija i dale mu nedvosmisleno značenje. Termin jugonostalgičar služi za političku i moralnu diskvalifikaciju, jugonostalgičar je sumnjiv čovjek, "narodni neprijatelj", "izdajica", osoba koja žali za propašću Jugoslavije (dakle za propašću komunizma, a komunizam je "srbo-boljševizam"!), jugonostalgičar je neprijatelj demokracije. Termin "jugonostalgija" pripada novoj, ratnoj terminologiji.
14. Hoće li jednoga dana nostalgija uspjeti artikulirati svoj predmet i odrediti svoj teritorij teško je predvidjeti. Jednako je upitno da li takvošto, nostalgija, u ovom trenutku postoji i ako postoji kakve je kvalitete. Posve je moguće da je rat dokrajčio kolektivno jugo-pamćenje, ostavivši za sobom tek želju za što bržim zaboravom. Bezimene jugoslavenske izbjeglice razasute po svim zemljama i kontinentima svijeta, ponijele su u svom izbjegličkom zavežljaju nikom potrebne, besmislene suvenire (stih, fotografiju, sliku, prizor, melodiju, ton, riječ...). U istom zavežljaju pamćenja komešaju se fragmenti prošle zbilje, koji se više nikada neće sastaviti u jedno, i prizori ratnih užasa. Sve te razlomljene fragmente njihovi vlasnici teško da će moći ikome prenijeti, vremenom će se sve zapetljati u čvor neprevodive, trajne, bezglasne muke. Ti pak koji su ostali i sačuvali krov nad glavom prilagodit će se brže, naučiti riječi novoga vremena i zaboraviti stare.
***
A kad smo već kod konfiskatora spomenimo i Slobodana Miloševića, prvog "igrača" u jugoslavenskoj igri uništenja. Ukravši ime Jugoslavije i nadjenuvši ga Srbiji i Crnoj Gori, jednostavnom manipulacijom imena, dakle, Milošević je konfiscirao simbolički teren mogućeg zajedništva, tako i jugo-nostalgije. Običan, preplašeni građanin bivše Jugoslavije pri objašnjavanju najjednostavnijih stvari upada u mrežu ponižavajućih fusnota. Da, jugoslavenski, ali onaj bivši jugoslavenski, ne ovaj Miloševićev jugoslavenski... Da, nostalgija, možda se to tako zove, ali, znate, ne za Miloševićevom nego za onom... bivšom Jugoslavijom... Za bivšom komunističkom Jugoslavijom?! Ne, ne za državom, ne za komunizmom... Nego za čim?! Teško je, znate, objasniti... Zar onda za pjevačem, za -orđem Balaševićem?! Da, za pjevačem... Ali taj vaš Balašević je Srbin, zar ne?!
***
16. Odakle si?
Iz Jugoslavije.
Zar postoji takva zemlja?
Ne, ali ja sam ipak došao odande.
Ovaj citat anonimna autora stoji na početku knjige "Djeca Atlantide"10, zbornika eseja mladih ljudi, ex-Jugoslavena izbjeglih zbog rata. Kažu da jezik proizvodi zbilju. U priči o raspadu Jugoslavije i ratu ima bezbroj žestokih i zastrašujućih primjera koji potvrđuju ovu tezu. Riječ Atlantida, koja opisuje mit o iščeznuću zemlje koju su kaznili bogovi, buknula je kao metafora za Jugoslaviju kada je buknuo i rat. Odabir Atlantide za metaforu samo potvrđuje opći osjećaj definitivnosti iščeznuća.
Našu priču o kolektivnom pamćenju vraćamo na sami početak, na Cicerona koji u svojoj knjizi "De oratore" priča priču o pjesniku Simonidu, "izumitelju" memorije.11 Priča govori da je tesalijski plemić Skopas pozvao na svečani banket u svoju palaču i pjesnika Simonida da napiše pjesmu u čast domaćina. Dobivši poruku da ga netko traži Simonid je usred banketa ustao, napustio palaču i izašao napolje. U vrijeme njegova izbivanja iznenada se urušio strop palače i ubio domaćina i goste. Tijela su bila tako zgnječena da rođaci nastradalih, koji su došli da ih sahrane, nisu mogli identificirati leševe. Preživjeli Simonid je, međutim, zapamtio gdje je tko sjedio za stolom. Priča kazuje da su zahvaljujući Simonidu rođaci ipak mogli sahraniti žrtve.
Iako ova priča pod riječju "memorija" podrazumijeva mnemotehniku, uzet ću si slobodu da je ispričam na svoj način.
Priča o Simonidu kazuje nam da je rođenju pamćenja prethodila nesreća, urušavanje krova, smrt, iščeznuće. Priča o Jugoslaviji i njezinu raspadu mogla bi metaforički koincidirati s prizorom banketa i stola za kojem sjede ljudi. Iznenada se urušava zajednički krov nad glavom i pobije ljude za stolom. Preživjeli Simonid, kojeg rođaci traže da identificira žrtve, ne stiže obaviti svoj mnemotehnički posao i prenijeti pamćenje, jer se iznenada, gle, urušavaju preostali zidovi i ubijaju njega i rođake koji su došli da sahrane svoje. Novi svjedoci prizora, pogođeni dvostrukom nesrećom, u stanju su, doduše, identificirati žrtve, ali samo one koje su zapamtili s mjesta na kojem su se zatekli u času kada su se urušili preostali zidovi. I tako svatko pamti svoje i oplakuje svoje. Druge žrtve ne postoje. O onima prvima da i ne govorimo.
Prošlost mora biti artikulirana da bi postala - pamćenjem. Građanima bivše Jugoslavije oduzeta je njihova zajednička pedesetogodišnja prošlost. Ta prošlost najvjerojatnije neće imati prilike da se artikulira u skladno kolektivno pamćenje, ali će je ipak biti teško izbrisati jer je prirodno zaživjela kao što zaživljuje sam svakidašnji život. U zamjenu za oduzeto građanima je ponuđen konstrukt nacionalnog pamćenja, koji su mnogi oduševljeno prihvatili misleći da je ono siguran temelj za bolju budućnost. Međutim, konstrukt nije usvojen, jer nije ni mogao ni stigao biti, niti se pretvorio u kolektivno pamćenje, jer da bi se to dogodilo moraju ga, kao svoju svakidašnjicu, živjeti generacije.
Izvana gledano čini se da je transakcija uspješno obavljena. Iznutra, međutim, niti je išta zaboravljeno, niti je išta zaista zapamćeno, sve je prisutno kao u zaustavljenu kadru urušene Skopasove palače. I ako je vjerovati Umbertu Ecu koji kaže da "zaboravljamo ne zbog oduzimanja već zbog nagomilavanja, ne s proizvodnjom odsutnosti nego s umnožavanjem prisutnosti"12, onda je posve moguće da i naša priča otklizi u suprotnu smjeru i umjesto o pamćenju postane pričom o zaboravu. Ili drugim rječima, pričom o zaboravljenoj Atlantidi gdje su zbiljski ljudi potonuli u - parabolu. A tamo, već prema žanru, preostaje samo jedno pitanje: Što je to toliko razljutilo bogove?
Travanj 1996.
(iz: Dubravka Ugrešić / Kultura laži, biblioteka Bastard/Arkzin, Zagreb 1996.)
