antimobbing wrote:Kako mobbing utječe na osobu?
U osoba koje su žrtve mobbinga javlja se čitav niz različitih učinaka i odgovora. To može biti:
- šok
- bijes
- osjećaj nezadovoljstva i/ili bespomoćnosti
- pojačana osjetljivost
- gubitak samopouzdanja
- tjelesni simptomi kao što su gubitak apetita i nesanica
- psihosomatski simptomi kao što su bolovi u trbuhu i glavobolja
- nervoza koja se javlja pri odlasku na posao
- napetost u obitelji i simptomi stresa
- poremećaji koncentracije
- smanjena produktivnost u izvršavanja zadataka.
Da li neko od vaših ima ove simptome?
Napisat ću malo duži tekst ne sa ciljem pisanja hvalospjeva, nego sa ciljem da pomognem drugima koji imaju slične probleme jer sam danas slobodan.
Od ovoga što sam podvukao patio sam prije otprilike pet godina nakon što su u moje poslove i radne zadatke uključene nove, dodatne obaveze zahvaljujući kojima mi je povećana i plata. Bio sam "novi dječko" u timu i doslovce trn u oku starijim prdonjama koji su se radi mojih specifičnosti lakog sklapanja kontakta sa drugim osobama, pozitivnog načina komunikacije sa ljudima, i nešto bržeg razmišljanja pri riješenju problema počeli osjećati ugroženim. U njihovom slučaju se radi o čistoj povredi ega jer su svi do reda inžinjeri, a mene bez obzira na znanje koje posjedujem i za koje pouzdano mogu potvrditi da prevazilazi njihovo nikada nije zanimao fakultet jer sam kormilo okrenuo ka privatnim vodama u kojima relativno dobro prolazim.
Kao što sam i naveo na samom početku, po dolasku u novu sredinu počeo sam raditi sa dva tipa koji su inžinjeri elektrotehnike koji su kao takvi, nećete mi vjerovati, bili raspoređeni na mjesta održavanja telekomunikacione opreme i IT tehnologije bez obzira što o tome nemaju blage veze. Ova vrsta posla mi nije bila nimalo strana jer sam se za IT počeo zanimati još od malih nogu, ako mogu tako reći, još od proizvodnje prvih C-64, 128K, i ZX Spectrum modela na kojima sam provodio noći i noći kako bih savladao "tehnike programiranja" i način na koji rade. Odjel u kojem danas radim bavi se servisiranjem informatičke opreme preduzeća, održavanjem mrežnih sistema, i izradi software-skih riješenja u koja spadaju pretežno obračunske baze podataka pomoću kojih se recimo obračunavaju plate radnika i trenutna stanja zaduženja/razduženja imovine preduzeća. S obzirom da ova dvojica krkana nisu znali programirati (odnosno nisu znali ništa, zbog toga sam i ubačen u odjel) zadaci kreiranja programa su postali moj dio zaduženja, i sve je to dobro funkcionisalo dok nisu počeli srati. Ne mogu vam opisati kako je jebeno težak osjećaj kada sjedite i gledate gomilu zbrljanog koda koji ne radi onako kako želite jer mislite da može raditi još bolje, a iznad glave vam neko "diše", osjetite nečiji stomak na leđima, i po jedno stotinu puta na dan čujete jedno te isto pitanje "je li to napokon gotovo". Ovo "napokon" je klasično podjebavanje jer je to "napokon" trebalo biti gotovo za mjesec dana koliko mi je i dat rok. Pored ovoga, klasične scene podjebavanja su kada vam prdonje kažu "zvoni ti telefon" koji se nalazi njemu pred nosom, a vi zatim morate ostaviti sav posao i preći oko deset metara da bi podigli slušalicu koju je mogao podići i on. Jedno vrijeme psihološki odbrambeni sistem ne reaguje na takve gluposti, no međutim ovakve scene postaju dosta naporne zbog čega nakon desetak ovakvih glupih rečenica čovjek jednostavno poželi da kaže "pa dokle više majku ti jebem, digni sam tu slušalicu i zabij je materi duboko u dupe". Ovakvo riješenje problema svakako ne bih preporučio jer se ljudi ovakvim gestima nastoje isprovocirati kako bi napravili probleme da bi se nakon toga otpustili. U to vrijeme nisam si mogao dozvoliti takav lusuz jer sam vraćao kredit od oko 70.000 KM, i zbog toga sam dosta dugo trpio teror svih vrsta i oblika pokušavajući izgledati pasivno. Vremenom se to počelo odražavati i na moje mentalno zdravlje zbog čega sam postao sam jako osjetljiv, nervozan, stotinu puta mi je pala na pamet ideja da te ljude jednostavno pregazim kao tenk što mi u principu ne bi bilo ni teško ni mrsko, situacija u porodici je bila oke, nisam pravio scene po kući, ali sam se osjećao nekako usamljeno, i vremenom sam počeo trošiti i cigarete mada ih nikada do tada nisam koristio. S obzirom da su ovi ljudi počeli mijenjati moju svijest i od mene praviti monstruma, odlučio sam da nešto promjenim, ali na pozitivan a ne divljački način. Neke od savjeta možete pročitati u nastavku teksta.
Lobirajte svoje radne kolege
U preduzeću ili firmi gdje radite jako je važno imati ugled, jer tada u slučaju bilo kakvih problema iza sebe imate masu ljudi na koje vaši pretpostavljeni ne mogu uticati jer radi specifikacije poslova nisu vezani ni na koji način. Pozdrav sa širokim namontiranim kezom, primjećivanje pozitivnih promjena na vašoj radnoj kolegici i kolegi (npr. jao kako ti je divna haljina, mora da je preskupa ili ti je kupio čovjek jer te jako voli ; moram priznati da mi je tvoj savjet jako pomogao ; da li si za kafu ; obično zdravo i sl.) omogućit će da za vrlo kratko vrijeme na svoju stranu pridobijete more ljudi zahvaljujući činjenici da većina ljudi jako treba pažnju drugih osoba jer smo svi prezauzetu poslovima i obavezama i na poslu, i van posla. Što vas više ljudi cijeni, vaš šef će više plakati jer nema kome dokazati kako ste odvratni nesnošljivi neradnik.
Budite duhoviti ali ne izgledajte blesavo, i držite distancu
U principu, problemi na poslu pojačavaju nervozu kod svakog uposlenika. Ako se trudite da je i sami povećate svojim ponašanjem, kompletan učinak je kraj koji izgleda kao nesporazum ili svađa. Umjesto povećavanja nivoa nervoze pokušajte izgledati ozbiljno i dostojanstveno, i sa smješkom se obratite radnom kolegi ili kolegici riječima "naravno da se to može uraditi, zar si sumnjala u moje kvalitete?" Ne očekujte odgovor, recite da žurite i otiđite. Osmjeh na licu koji možete vježbati i pred ogledalom na vašeg radnog kolegu ili kolegicu će djelovati podsvjesno u smislu da će shvatiti kako sve u redu radi čega ne treba brinuti, a vaša pouzdanost će biti pečat na osmjeh, odnosno na ono što ste izrekli.
Nikada ne kritikujte pretpostavljene u društvu drugih
Vjerujte mi da većina onih koji su vam došli reći kako je vaš šef šupak zbog čega zaslužujte boljeg došlo samo sa jednim jedinim ciljem, a taj je direktno prenošenje ili snimanje vaše spike na mobilni aparat svega negativnog što ste rekli.
Nikada ne vozite pretpostavljenog kući, ne zovite ga na kafu, i ne kupujte mu poklone kada trebate na odmor, ili kada se vratite sa njega
Ovo stvarno nema smisla jer je praksa (doduše ne moja, nego praksa drugih ljudi) već davno pokazala da se čovjek ovim stavlja u još gori i podređeniji položaj.
Nikada ne skevćite oko pretpostavljenog, ne ližite mu dupe, i ne smiješkajte se blesavo se po pola sata svemu što je rekao
Ovakvim gestima mu zapravo dajete znak da ste ništa vrijedna osoba trećerazrednog karaktera kojom svako može manipulirati. Šefovi inače nisu sigurni u sebe i većina njih je gomila isfrustriranih šupaka, a nakon što uradite ovakve gluposti njegov mozak će vas komparirati sa njegovom ličnošću nakon čega će se zaključak svesti na "ja sam šupak i ne vrijedim ništa, ali ovaj radnik/radnica je još gori/gora od mene jer mi se potčinjava na ovakav blesav način". Sa pretpostavljenim kontaktirajte samo kada morate, i neka taj razgovor bude strogo služben i zreo.
Postanite prijatelj sa prvim šefom ili direktorom
Složenija preduzeća imaju svoje grane upravljanja zbog čega ćete glavnog šefa ili direktora viđati vrlo rijetko jer vam se poslovi i radni zadaci izdaju preko nižih upravljačkih struktura kojima rukovodi direktno on. Kako bi se zaštitili od maltretiranja nižih rukovodećih struktura morate biti dobri sa višim strukturama jer vas one u slučaju potrebe mogu zaštiti. Razlog za kontakt sa glavnim šefom (direktorom) ne mora biti jasno naznačen, i možete ga i izmisliti (npr. već znate šta je vaš direktor po stručnoj spremi, izmislite rođaka koji studira u drugom gradu a potom mu se obratite riječima "danas sam pokušavala riješiti ovaj problem i nisam uspjela, pa sam se odlučila obratiti vama jer vas izrazito cijenim i kao čovjeka i kao eksperta za kojeg znam da može riještiti problem, da li mi možete pomoći?). Ovo je "kulturno uvlačenje u guzicu", a pored toga što ste ovom čovjeku popravili dan, ujedno ste mu dopustili i da primjeti kako postojite. Nemojte biti naporni i ne trčite za svaku sitnicu direktoru. Glavni šef ili direktor je taj kojem možete kupiti poklon za rođendan i pozvati ga kući. Prvi put kada vam uđe u kuću time ste praktično postali vlasnik firme ili preduzeća.
Nikad ne gubite svoje ja
Nikad, nikad, nikad, nikad, i još jednom - nikad ne gubite svoje "ja". Postavite se kao centar svijeta i izdržite svaki pristisak. Stres koji doživite na poslu nadoknadite spavanjem (ne zezam se), ili gledanjem komičnih filmova u društvu najdražih osoba, odnosno izlascima u prirodu ili nečim drugim što vam pruža zadovoljstvo. Ako već za ovo nemate vremena, slušajte ozbiljnu muziku, a ukoliko je to moguće - slušajte je i na poslu. Budite svjesni da količinu sranja koja ste pokupili na poslu morate izbaciti na bilo koji od ovih načina i nulirati "pozitivne i negativne struje" u vama.
Nikada svoj privatni život ne povjeravajte onima sa kojima radite
Čak i kada nemate šta radite, sa radnim kolegama pričajte o nekom filmu ili bilo čemu drugom (nemojte o politici radi različitog članstva u strankama uposlenika firme). Vaše radne kolege apsolutno ne trebaju znati da li ste prošlu noć proveli sa ljubavnikom, ljubavnicom, mužem, ženom, ili prijateljem istospolcem, a također ne moraju znati niti koliki su vam iznosi kredita i sl.
Prihvatite glupe ljude kao glupe ljude
Vjerujem da ste već sreli dosta osoba kojima ste po sto miliona puta nacrtali jednu te istu stvar, a oni nakon toga opet kažu "ha?". Nemojte takve osobe poistovjećivati sa sobom i prihvatite ih onakve kakve i jesu. Naučite ih da ako im nešto treba sami dođu po to, i nauče slušati kada im pojašnjavate bilo šta.
Meni su ove "metode" jako pomogle, jer njihovom primjenom od prvobitnog nervoznog tipa koji je ozbiljno fizički mogao povrijediti radne kolege i izgubiti posao, pretvorio sam se u osobu koja u svakom trenutku zna kako treba reagovati. Jedan od konja sa kojima sam radio je u međuvremenu umro od srčanog udara, a drugi tip sa kojim sada radim je vremenom sve prepustio meni jer je vidio koliko vrijedim. Danas u svom timu imamo još par ljudi kojima doduše nisam šef, ali me svejedno gledaju kao nekoga koga treba cijeniti.
Nadam se da će ovo nekome pomoći. Ne suicidirajte se, ne nervirajte se, i držite glavu uvijek podignutu u zrak, ali ne previše jer nosom možete zakačiti avion.
