cujem taj izraz - liske.
jel se to odnosi na skakace s mosta, ili je to neki mostarski izraz za gradskog mangupa ili slicno?
moze li mi neko pojasniti sta znaci 'liska' i ko su liske?
zoom?
on mi vako...lici na liskuliske?
-
havetinja
- Posts: 759
- Joined: 12/09/2003 00:00
- Contact:
#1 liske?
malo, malo...kako je mostar opet dosao u fokus,
cujem taj izraz - liske.
jel se to odnosi na skakace s mosta, ili je to neki mostarski izraz za gradskog mangupa ili slicno?
moze li mi neko pojasniti sta znaci 'liska' i ko su liske?
zoom? on mi vako...lici na lisku
cujem taj izraz - liske.
jel se to odnosi na skakace s mosta, ili je to neki mostarski izraz za gradskog mangupa ili slicno?
moze li mi neko pojasniti sta znaci 'liska' i ko su liske?
zoom?
on mi vako...lici na lisku-
Stari
- Posts: 6850
- Joined: 10/10/2003 00:00
#2
Ja sam takodjer cuo taj izraz....i po kontextu u kojem je bio koristen sam nekako izvukao zakljucak da se radi o apstraktnom pojmu....nesto kao sala, vic, geg, ...ili nesto slicno. Naravno vrlo je moguce, sto kod mene i nije tako rijedak slucaj, da sam ...promasio.
-
bojana
- Posts: 41
- Joined: 21/04/2004 13:51
#3
Zuko Dzumhur
VASA KISA, roman Danila Marica (pogovor knjige)
Dugo sam ocekivao pisca koji ce svojim tekstom sacuvati od zaborava “Zivot i prikljucenija” starih mostarskih lisaka i njihove sale, kalambure i kenjciluke.
I, evo, docekali smo rukopis romana Danila Marica koji je to ocekivanje sjajno ispunio i oduzio jedan veliki dug prema Mostaru i njegovim jedinstvenim ljudima — liskama.
Gradove cine podneblje, klima, trgovi, ulice, kuce i zitelji. Ima u svijetu mnogo gradova i sa ljepsim podnebljem, i sa vecim i raskosnijim trgovima, i sa bogatijim ulicama, i sa interesantnijim kucama, ali malo je gradova koji su imali, i jos uvijek imaju, jednu tako izuzetnu sortu ljudi kakve su mostarske liske.
Mostarske liske su sereti, veseljaci, mudraci, objesenjaci i ljudi vedrog i visprenog duha, u isto vrijeme. Samo Mostar, oduvijek slobodarski grad, u svojim njedrima, na svojim sokacima, Tepi i kafanama, mogao je biti kolijevka i boraviste te izuzetne i rijetke fele. Cuven je i po svojoj Neretvi, i po svojoj staroj cupriji, i po svojoj Banji, i po svojoj Radobolji, i po svojim alejama krosnjastih platana, i po jos cemu, ali cini mi se, jedinstven je po svojim izuzetnim ziteljima — liskama, koje su se ko zna kada pojavile, mozda i od dalekog nastanka ovog sehera na sjenovitim obalama Neretve. Liske su nastale u ovome gradu; one nijesu mogle doci odnekud sa strane. Jer liska nije ni Stocanin, ni Konjicanin, ni Nevesinjac, ni Trebinjac — nego samo onaj koji je odrastao ovdje i napio se Radobolje, kupao u Neretvi, tumarao po Tepi, aksamlucio na Balinovcu, asikovao po Brankovcu i kahvenisao u “Neretvi”.Liska nije ni zavidljiv, ni samoziv. Liska je pravi jaran; bistar kao suza, castan i hrabar. Lisku je tesko nadmudriti, izigrati, prevariti i, nedajboze, namagarciti. I silni Hitlerov Treci Rajh, pored svih sijaset neprijatelja u Mostaru, imao je svoje ljute dusmane — mostarske liske.
Liske se segace i sa Hitlerovom policijom i sa ustaskom bagrom i ubojicama. Njihovo oruzje nijesu ni topovi, ni mitraljezi, ni kame, ni puske — njihovo oruzje je jos ubojitije; artiljerija, avijacija i laka konjica — to je njihov duh. Njime su davali snagu porobljenim i razarali porobljivace. Vodili su po mostarskim sokacima, kafanama i mejhanama svakodnevnu bitku u kojoj nije bilo baruta i dima, ali je bilo visprenosti i smijeha koji je neprijatelja razarao poput najubojitijih rafala.
Ljudski duh je strahovito oruzje.
Ova knjiga je istovremeno velika i darovito napravljena izlozba mostarskog liskaluka, tog nepotvorenog oruzja koje treba sacuvati da se ne zaboravi i ne pomijesa sa necim sto nije autenticno, sto nije mostarsko.
U mirno doba liskana je bezazlena, uspjesno se nadmece i nosi sa sarajevskom jalijom u svemu i svacemu — od fudbala do svakojega rivalstva izmedju glavnog grada Bosne, seher Sarajeva i glavnoga grada Hercegovine Mostara, seher Mostara, kako ga je, izmedju ostalih, zvao i njegov pripovjedac Svetozar Corovic. Medjutim, mostarske liske i njihovi liskaluci nisu samo bezazleno mirnodopsko cvijece. Liske nastavljaju da zive i da se segace i u veoma opasnim ratnim vremenima kada su se mnogi prepali i kada samo rijetkim, hrabrim i duhovitim pada na pamet da se i sa okupatorom i njegovim hizmicarima moze, da najblaze kazem, nadmudrivati, zafrkavati, sto bi Mostarci rekli — trehati.
Pored hrabrih ratnika, junacina cuvenog Mostarskog bataljona, ovaj grad na Neretvi imao je jos jedan front koji se nikada nije smirivao — front mostarskog duha. Njihovo bojiste nije u hercegovackim planinama i vrletima, po cukama i potocinama; oni svoje svakodnevne megdane sa dusmanima i izdajnicima vode na Musali, po sokacima, kafanama i birtijama. Liske nemaju ni pusaka, ni pistolja, ni strojnica. Nisu ni gladne ni zedne — jedu meso ovnujsko i piju vino zilavku; preko ruke nose mantile a u rukama kisobrane.
Velikim mostarskim pjesnicima, velikim mostarskim junacima pridruzile su se i mostarske liske, po narodnosti i Srbi, i Muslimani, i Hrvati, jednostavnije — Mostarci.
Prvostolicnik tih duhovitih ljudi je Vasa Kisa, Mostarac koji je na svoj nacin zasluzio da se o njemu price pricaju, pjesme pjevaju i knjige pisu.
Ova Mariceva knjiga pisana je divnim jezikom kakav se govori u Mostaru i u Hercegovini sa mnogim socnim i zestokim zacinima i mirodjijama kojima taj jezik obiluje.
Novi, I/1987.
VASA KISA, roman Danila Marica (pogovor knjige)
Dugo sam ocekivao pisca koji ce svojim tekstom sacuvati od zaborava “Zivot i prikljucenija” starih mostarskih lisaka i njihove sale, kalambure i kenjciluke.
I, evo, docekali smo rukopis romana Danila Marica koji je to ocekivanje sjajno ispunio i oduzio jedan veliki dug prema Mostaru i njegovim jedinstvenim ljudima — liskama.
Gradove cine podneblje, klima, trgovi, ulice, kuce i zitelji. Ima u svijetu mnogo gradova i sa ljepsim podnebljem, i sa vecim i raskosnijim trgovima, i sa bogatijim ulicama, i sa interesantnijim kucama, ali malo je gradova koji su imali, i jos uvijek imaju, jednu tako izuzetnu sortu ljudi kakve su mostarske liske.
Mostarske liske su sereti, veseljaci, mudraci, objesenjaci i ljudi vedrog i visprenog duha, u isto vrijeme. Samo Mostar, oduvijek slobodarski grad, u svojim njedrima, na svojim sokacima, Tepi i kafanama, mogao je biti kolijevka i boraviste te izuzetne i rijetke fele. Cuven je i po svojoj Neretvi, i po svojoj staroj cupriji, i po svojoj Banji, i po svojoj Radobolji, i po svojim alejama krosnjastih platana, i po jos cemu, ali cini mi se, jedinstven je po svojim izuzetnim ziteljima — liskama, koje su se ko zna kada pojavile, mozda i od dalekog nastanka ovog sehera na sjenovitim obalama Neretve. Liske su nastale u ovome gradu; one nijesu mogle doci odnekud sa strane. Jer liska nije ni Stocanin, ni Konjicanin, ni Nevesinjac, ni Trebinjac — nego samo onaj koji je odrastao ovdje i napio se Radobolje, kupao u Neretvi, tumarao po Tepi, aksamlucio na Balinovcu, asikovao po Brankovcu i kahvenisao u “Neretvi”.Liska nije ni zavidljiv, ni samoziv. Liska je pravi jaran; bistar kao suza, castan i hrabar. Lisku je tesko nadmudriti, izigrati, prevariti i, nedajboze, namagarciti. I silni Hitlerov Treci Rajh, pored svih sijaset neprijatelja u Mostaru, imao je svoje ljute dusmane — mostarske liske.
Liske se segace i sa Hitlerovom policijom i sa ustaskom bagrom i ubojicama. Njihovo oruzje nijesu ni topovi, ni mitraljezi, ni kame, ni puske — njihovo oruzje je jos ubojitije; artiljerija, avijacija i laka konjica — to je njihov duh. Njime su davali snagu porobljenim i razarali porobljivace. Vodili su po mostarskim sokacima, kafanama i mejhanama svakodnevnu bitku u kojoj nije bilo baruta i dima, ali je bilo visprenosti i smijeha koji je neprijatelja razarao poput najubojitijih rafala.
Ljudski duh je strahovito oruzje.
Ova knjiga je istovremeno velika i darovito napravljena izlozba mostarskog liskaluka, tog nepotvorenog oruzja koje treba sacuvati da se ne zaboravi i ne pomijesa sa necim sto nije autenticno, sto nije mostarsko.
U mirno doba liskana je bezazlena, uspjesno se nadmece i nosi sa sarajevskom jalijom u svemu i svacemu — od fudbala do svakojega rivalstva izmedju glavnog grada Bosne, seher Sarajeva i glavnoga grada Hercegovine Mostara, seher Mostara, kako ga je, izmedju ostalih, zvao i njegov pripovjedac Svetozar Corovic. Medjutim, mostarske liske i njihovi liskaluci nisu samo bezazleno mirnodopsko cvijece. Liske nastavljaju da zive i da se segace i u veoma opasnim ratnim vremenima kada su se mnogi prepali i kada samo rijetkim, hrabrim i duhovitim pada na pamet da se i sa okupatorom i njegovim hizmicarima moze, da najblaze kazem, nadmudrivati, zafrkavati, sto bi Mostarci rekli — trehati.
Pored hrabrih ratnika, junacina cuvenog Mostarskog bataljona, ovaj grad na Neretvi imao je jos jedan front koji se nikada nije smirivao — front mostarskog duha. Njihovo bojiste nije u hercegovackim planinama i vrletima, po cukama i potocinama; oni svoje svakodnevne megdane sa dusmanima i izdajnicima vode na Musali, po sokacima, kafanama i birtijama. Liske nemaju ni pusaka, ni pistolja, ni strojnica. Nisu ni gladne ni zedne — jedu meso ovnujsko i piju vino zilavku; preko ruke nose mantile a u rukama kisobrane.
Velikim mostarskim pjesnicima, velikim mostarskim junacima pridruzile su se i mostarske liske, po narodnosti i Srbi, i Muslimani, i Hrvati, jednostavnije — Mostarci.
Prvostolicnik tih duhovitih ljudi je Vasa Kisa, Mostarac koji je na svoj nacin zasluzio da se o njemu price pricaju, pjesme pjevaju i knjige pisu.
Ova Mariceva knjiga pisana je divnim jezikom kakav se govori u Mostaru i u Hercegovini sa mnogim socnim i zestokim zacinima i mirodjijama kojima taj jezik obiluje.
Novi, I/1987.
-
bojana
- Posts: 41
- Joined: 21/04/2004 13:51
#6
Nema na cemu. Iako nisam iz Mostara, provodim dosta vremena u tom gradu, i naletim ponekad na te mostarske serete i zahebante. To su fantasticni ljudi, dovoljno je slusati njihove price, onako iz prikrajka, malo prisluskivati u kafani, pa da sunce obasja i najoblacnije nebo. Ti ljudi stvarno znaju uljepsati dan.havetinja wrote:hvala bojana....lijep tekst