Ko je Bozo Vreco

[MedenoSrce]

ev npr, ja uzivam u latino ritmu ricky martina,

bilo je ocigledno doco, nisi morao naglasavati

riki martin vs bozo vreco

[Korisničkoime]

ako cu ga slusat ne znaci da cu ga jebat, tako da uopste ne znam zasto jedno ima veze sa drugim. mozda ovi sto mijesaju to dvoje imaju neku dvojbu unutar sebe kada je seksualnost u pitanju
mnogi veliki svjetski umjetnici i pjevaci su bili ili su i sada gejevi. kakve to veze ima?

osjecam se prozvanim.....
ev npr, ja uzivam u latino ritmu ricky martina, al ne copa obrvice i ne prebacuje nogu preko noge. kako to jednostavno uspiju? kad bi to uradio jednostavno bi bilo
ima jos loco peškir frajera koje pjevaju sevdalinku pa mi ne smeta. jer se nisu pogubili izgledu ličnosti kao muskarca. kapiras.


toliko od mene, ne znam sto se vazda svi zapale za moj jedan komentar

Ne čopa qurac mislim čopa njega ali čopa i obrve, ej jgb. Ricky drug ti čupa obrve, depilira se itd. Eh sada to što se tebi Latino guzice više sviđaju nego naše domaće brdsko planinske je opet tvoja stvar ali nije Božo kriv.
Za kraj jedan muzički spektakl vezan za Ricky Martina hem je nak "muški" hem je i Ricky tu, nemEre da ne valja.
http://www.youtube.com/watch?v=H16l-lJG-sY

[NeenaSa]

Fenomelanan.

[Saian]

osjecam se prozvanim.....
ev npr, ja uzivam u latino ritmu ricky martina, al ne copa obrvice i ne prebacuje nogu preko noge.

eki ti slike ba, i pod konac izbrijavanja chiza, toliko pazhnje pridavat sljepochnici chini i obrvice i nogu preko noge hetero olimpima, pa Putin bi, da mora birat, prije Bozhu pustio u bob cetverosjed u Sochiju neg tebi s tom frizuricom dao da igras karlinga

toliko od mene, ne znam sto se vazda svi zapale za moj jedan komentar

ja ne vidim sta moze bit drugo, nego da je do sviju

[JThomas]

lik je očito gay, al' se ne stidi toga niti to nabija drugima na nos.

kapa dole - pionir na balkanu.

[hopcup]

joj, najjači je onaj što voli ricky martina, hahahehehohe

[Kona__]

osjecam se prozvanim.....
ev npr, ja uzivam u latino ritmu ricky martina, al ne copa obrvice i ne prebacuje nogu preko noge.

eki ti slike ba, i pod konac izbrijavanja chiza, toliko pazhnje pridavat sljepochnici chini i obrvice i nogu preko noge hetero olimpima, pa Putin bi, da mora birat, prije Bozhu pustio u bob cetverosjed u Sochiju neg tebi s tom frizuricom dao da igras karlinga

toliko od mene, ne znam sto se vazda svi zapale za moj jedan komentar

ja ne vidim sta moze bit drugo, nego da je do sviju

plačem

[Banksy]

Sevdalinka je tradicionalna lirska pjesma naroda Bosne i Hercegovina i šire, a ovo što je napisano nema veze sa njom već je način da se stekne ime u inostranstvu podilazeći im sa uplitanjem drugih žanrova(jazz) tako da se na kraju dobije bljutava bara od interpretacije kako Božine Halke tako i smora u vidu Damira Imamovića.
P.S. to što je peder njegov problem za koji će odgovarati nakon smrti.

Da, inače smo navikli na čiste autohtone izvedbe sevdalinke kakve je stoljećima izvodio narodni orkestar radiotelevizije Sarajevo.

Da znaš da je Narodni orkestar RTV Sarajevo, u onih 50 sretnih godina, snimio neke od najljepših sevdalinki u izvedbi Zaima Imamovića, Himze Polovine, Nade Mamule i sličnih ''mehkih'', pravih sevdalija.

S dolaskom Safeta i sličnih ''derača'', originalna sevdalinka gubi svoj duh i postaje ovo što je danas - njena iskrivljena, glasna, turbo varijanta.
Božo je, kao i A. Medunjanin, na tragu ovih starih, izvornih ''sotto voce'' izvođača.
Božo

[sha_ba]

osjecam se prozvanim.....
ev npr, ja uzivam u latino ritmu ricky martina, al ne copa obrvice i ne prebacuje nogu preko noge.

eki ti slike ba, i pod konac izbrijavanja chiza, toliko pazhnje pridavat sljepochnici chini i obrvice i nogu preko noge hetero olimpima, pa Putin bi, da mora birat, prije Bozhu pustio u bob cetverosjed u Sochiju neg tebi s tom frizuricom dao da igras karlinga

toliko od mene, ne znam sto se vazda svi zapale za moj jedan komentar

ja ne vidim sta moze bit drugo, nego da je do sviju

plačem

+1

[Ridjobrki]

Sevdalinka je tradicionalna lirska pjesma naroda Bosne i Hercegovina i šire, a ovo što je napisano nema veze sa njom već je način da se stekne ime u inostranstvu podilazeći im sa uplitanjem drugih žanrova(jazz) tako da se na kraju dobije bljutava bara od interpretacije kako Božine Halke tako i smora u vidu Damira Imamovića.
P.S. to što je peder njegov problem za koji će odgovarati nakon smrti.

Da, inače smo navikli na čiste autohtone izvedbe sevdalinke kakve je stoljećima izvodio narodni orkestar radiotelevizije Sarajevo.

Da znaš da je Narodni orkestar RTV Sarajevo, u onih 50 sretnih godina, snimio neke od najljepših sevdalinki u izvedbi Zaima Imamovića, Himze Polovine, Nade Mamule i sličnih ''mehkih'', pravih sevdalija.

S dolaskom Safeta i sličnih ''derača'', originalna sevdalinka gubi svoj duh i postaje ovo što je danas - njena iskrivljena, glasna, turbo varijanta.
Božo je, kao i A. Medunjanin, na tragu ovih starih, izvornih ''sotto voce'' izvođača.
Božo

Po običaju se razumijemo. Moja replika se odnosila ono "uplitanje žanrova" koje je @dragonz spominjao isto kao da je ona mainstream interpretacija sevdalinke na koju se naviklo od 70-ih naovamo nešto u šta se ne bi trebalo barkati.

Svakog Bajrama oko 9-10 ujutru dok idu sevdalinke na TV-u ja imam tradicionalnu bajramsku prepirku sa svojim starim koji je veliki Sajin fan dok je za mene Zaim broj jedan i tačka. Uvijek to završi time da se složimo da je, eto, on seljak a ja glupan.

Ja ne volim te "derače" kako ti veliš i vazda vrtim glavom kad pročitam u novinama kako "niko nije imao grlo k'o Sajo - njemu razglas nije trebao". Pa gdje to može biti ultimativna kvaliteta za pjevača sevdalinke!?!?!?

Poštujem ja Saju, on je kulturna veličina našeg naroda i veliki pjevač sevdalinke/narodne muzike, snažna ličnost tog dijela estrade i simbol nekih boljih vremena i nekih boljih Bosanaca iz stereotipa ali više mi pašu ti mehki pjevači i ja volim sevdalinku kad se haman šapće i iz duše izvlači. Svaka čast Đulzulejhi ali jebaji je kad je neupotrebljiva - niko je živ otpjevat' ne može na derneku, a na akšamluku narušava javni red i mir.

Drago mi je da vidim da sevdalinka NIKAD nije bila življa i zanimljivija nego sad i svaka čast novim interpretatorima koji joj udišu novi život. Mi svjedočimo renesansi sevdalinke koju je pokrenuo MSR a sad je neki drugi izvođači dižu na sasvim nove nivoe! MSR je obrađivao popularne i opštepoznate sevdalinke - mijenjali su aranžmane, uvodili nove instrumente i ritmove ali ovo što sad rade Damir Imamović, Divanhana, Sarajevo Jazz Guerilla i ostali sa novim pjevačima kao što su Amira Medunjanin, Elvir Bandić, Marija Šestić, pa i Božo Vrećo je meni fantastično i überzanimljivo! Dosta pjesama je izvađeno iz naftalina i spašeno od zaborava (npr. meni je Zaimova "Hajd'mo draga lugu zelenome" u izvedbi Elvira Bandića bilo otkriće godine, Marija Šestić i DrAmmar su mi otkrili Latifa Havkića...) a neke su dobile novu dušu gdje je često obrada bolje potrefila senzibilitet pjesme od originala koji nam je blizak.

[Ridjobrki]

Evo jednog primjera sevdalinke kojoj je, po meni, tek sad pogođena atmosfera i kojoj je tek sad uboden senzibilitet:






Svaka čast Saji ali jazuk pjesme...

[kingofsnake]

@chmoljo:

Slažem se, jeste degutantno u tom kontekstu. Samo pitam onako kao podatak, ne mijenja ništa u mojim očima taman da sutra iskrsne porno uradak sa mojim daidžom rahmetli. Ovo su bile veličine i ostaće veličine a te neke, je li, stvari sa tim nekim orijentacijama niti su počele sa našom generacijom niti će njome završiti.

I damn, ako je to za Himzu tačno onda mi Michael Stipe nije više omiljeni gay.

George Michael, Freddie Mercury, Himzo Polovina...

kakav bi to Live Aid bio...

Može i Damir Imamović u ovo društvo

[Eborg]

Prava tehnika pjevanja sevdaha je da se pjevač "sputava" i daje emotivni ton neke melanholije a ne da pušta avaz da se qrči koliko može zapjevati.

Božo Vrećo - svaka čast!

[Chmoljo]

ako je ovo komercijalizacija, so be it. ali je meni u rangu sa Himzinom izvedbom.

prelijepo

[Bambi_na_kofeinu]

Božo i Vanja Muhović, nova generacija sevdah majstora

Jedino bih voljela da je ekipa oko Bože drugačija, a ne Deen i Emina Ganić, al' Bože moj...

[Banksy]

Svakog Bajrama oko 9-10 ujutru dok idu sevdalinke na TV-u ja imam tradicionalnu bajramsku prepirku sa svojim starim koji je veliki Sajin fan dok je za mene Zaim broj jedan i tačka. Uvijek to završi time da se složimo da je, eto, on seljak a ja glupan.

Ja ne volim te "derače" kako ti veliš i vazda vrtim glavom kad pročitam u novinama kako "niko nije imao grlo k'o Sajo - njemu razglas nije trebao". Pa gdje to može biti ultimativna kvaliteta za pjevača sevdalinke!?!?!?

Poštujem ja Saju, on je kulturna veličina našeg naroda i veliki pjevač sevdalinke/narodne muzike, snažna ličnost tog dijela estrade i simbol nekih boljih vremena i nekih boljih Bosanaca iz stereotipa ali više mi pašu ti mehki pjevači i ja volim sevdalinku kad se haman šapće i iz duše izvlači. Svaka čast Đulzulejhi ali jebaji je kad je neupotrebljiva - niko je živ otpjevat' ne može na derneku, a na akšamluku narušava javni red i mir.

Tačno, Đulzulejha, Safet i Haris Džinović, pa udri ko će jače...
Mislim da je to do hercegovačkog temperamenta koji, blago rečeno, nije baš za sevdalinke. Sevdalinka se pjeva tiho i s pola glasa, tek toliko da te čuje tvoje društvo za stolom, pa je bolje izvode Bosanci - mekši su, laganiji, pitomiji, tiši ...
Jedan je Zaim, neprikosnoven i neusporediv.





edit: i tačno si primjetio, Safet je već estrada, sevdalinka i Zaim to nisu ...

[Saian]

Sevdalinka se pjeva tiho i s pola glasa, tek toliko da te čuje tvoje društvo za stolom, pa je bolje izvode Bosanci - mekši su, laganiji, pitomiji, tiši ...

... kraj Vrbasa akšamluka


nevezano ili ne, Hemon je pa mi je totalno nebitno jel on topic



Sulejmanov odgovor


Aleksandar Hemon


Koliko god da su sevdalinke duševno ljekovite, bojim se da nisu dovoljne da bi se naš svijet istinski izborio sa bolom

Uzmimo sevdalinku Put putuje Latif-aga u kojoj je nostalgija, koja mori i koja će još da mori generacije Bosanaca, sadržana u onom neizrečenom. Latif-aga pita jarana Sulejmana: "Je l' ti žao Banja Luke/ banjalučkih teferiča,/ kraj Vrbasa akšamluka?", a Sulejman ništa ne govori. Pitanje je postavljeno, ali odgovora nema, jer je istovremeno i očigledan i nemoguć. Nostalgija je sadržana u odsustvu tog odgovora - kad bi Sulejman počeo odgovarati, sve ono čega bi njemu i Latif-agi bilo žao ne bi moglo zglave stati u jednu pjesmu. A i ko ikad može zaista opisati akšamluk kraj Vrbasa? (Uzgred budi rečeno, akšamluk je vjerovatno najljepša riječ u bosanskom jeziku.) To što se pjesma završava pitanjem koje visi evo već nekoliko stoljeća, čini da je sve izvan pjesme natopljeno žalom. Latif-aga i Sulejman su u nigdini, zatočeni u putu, a Banja Luka je negdje daleko izvan pjesme. Ostalo je samo beskonačno, besputno ponavljanje istog pitanja i tragična nemogućnost odgovora.

Nebrojeni Bosanci i Hercegovci danas postavljaju isto pitanje i bore se sa istim odgovorom, a ja mogu samo da nagađam kakvu pustoš ova pjesma sije u duši Banjalučana, čiji je poharani grad danas sjedište zločinačke paradržave. Potpisniku ovih redova Latif-aga bez ikakvih problema nagura starinsku knedlu u bosansko grlo. Nekoliko stoljeća star i mudar, on bez ikakvih problema formuliše žal za prošlim životom, tegobu koja možda više nego išta definiše današnju Bosnu. Drugim riječima, sevdalinka kao kulturna forma sadrži modele koji su itekako primjenjivi na savremeno iskustvo. Trauma novog gubitka izreciva je jezikom starine.

Ali za traumu rata, za smrt i razaranje, za zločine i gubitke ljudskih života, nema mnogo kulturnih modela koji mogu liječiti rane. Već neko vrijeme prebirem po svojoj kulturnoj memoriji i ne mogu da se sjetim ni jedne jedine pjesme koja se bavi strahotama prethodnih ratova: nema bosanskih pjesama o junacima i izginulim borcima, o samoubilačkim jurišima, o silovanim majkama, o očevima koji se ne vraćaju iz rata. Može biti da dobro ne pamtim ili ne znam dovoljno, ali nikad nisam bio ni na jednom derneku gdje se išta tako pjevalo ili sviralo. Nema bosanskih ratnih pjesama, nema borbenih sevdalinki, iako nema generacije koja ne pamti barem jedan gadan rat.

U svom eseju Vermeer u Bosni američki pisac Lawrence Weschler priča o sudiji suda u Haagu koji, da bi izdeverao sa pričama o zločincima i zločinima u Bosni, svaki dan ide u muzej u Haagu i gleda slike Jana Vermeera, velikog holandskog slikara iz sedamnaestog vijeka, čije su slike remek-djela emotivnog balansa i delikatnog unutrašnjeg mira. Recimo, na njegovoj slici Žena koja drži vagu (iz 1664. godine) strukturalna ravnoteža, blago svjetlo i mirno lice žene su nekako direktno vezani za vagu čije prisustvo nameće mogućnost savršenog balansa i duševnog mira koji iz toga proističe. Ali, piše Weschler, Holandija za Vermeerova života (1632.-1675.) je bila nalik na ratnu Bosnu, daleko od mira: od 1652. do 1674. Engleska je ratovala protiv Ujedinjenih holandskih provincija tri puta; u Vermeerovom rodnom Delftu 1654. je eksplodiralo skladište baruta, što je rezultiralo stotinama žrtava; Evropom su u ta doba harale armije Reformacije i Kontra-reformacije, sa nebrojenim izbjeglicama, od kojih su mnoge svoje tužne priče, kao i danas, donosile u Holandiju. Drugim riječima, piše Weschler, Vermeer nije preslikavao mir - Vermeer je stvarao mir. Njegove slike su bile autonomne zone u kojima je mir bio moguć.

Weschleru ne pada na pamet mogućnost bosanskog Vermeera - mi smo njemu, barem implicitno, previše divlji da bi takvo nešto bilo moguće. Ali tek površno istraživanje sa moje strane dovelo je do pronalaženja vermeerovskog momenta u divnoj sevdalinki Ima l' jada ko kad akšam pada, pjesmi koja je najpreciznija moguća definicija akšamluka. A kad akšam pada, "mahale fenjere zapale," tad "tanani dršću šedrvani… u minute kad bulbuli šute". Senzibilitet koji može da osjeti kako dršću tanani šedrvani, koji može da čuje bulbule dok šute, koji se ne libi da osvijetli sve to akšam-fenjerima, sposoban je da gradi oaze mira usred najvećeg kijameta i nimalo ne zaostaje za Vermeerovim senzibilitetom. Sevdalinke su tako, možda, zapravo ratne pjesme, prostori mira i tihog žala usred raznovrsnih ratova. Latif-aga i njegov jaran Sulejman možda idu, možda se vraćaju iz rata, a može biti i da se vuku prema nekoj granici da budu izbjeglice.

Koliko god da su sevdalinke duševno ljekovite, bojim se da nisu dovoljne da bi se naš svijet istinski izborio sa bolom koji proizilazi iz, naprimjer, Srebrenice. Teško će se oni koji su preživjeli Srebrenicu složiti da nema jada k'o kad akšam pada. Da bi se savremeni bosanski bol potpuno izrazio, potrebno je ili pronaći novu formu ili radikalno transformisati nešto što već postoji. I zato Edo Maajka pokazuje put nevjerovatnom mješavinom bosanskog bola i bijesa sa rapom u ljutoj tradiciji psovača Eminema. Edo je morao da uveze i transformiše formu da bi se pozabavio onim što njega i nas mori. Dok je kod Eminema bijes i psovanje često poza za pubertetlije sklone kurčenju, kod Ede Maajke psovanje i bijes postaju izraz prepoznatljivo suzbijenog bola, bola koji na njegovom novom albumu No sikiriki provali u pjesmi Kidanje veza (Pismo ocu). Pjesma se tako bolno suočava sa gubitkom oca kojeg je progutao srpski mrak, da se ona ista knedla, samo malo veća i tvrđa od latifaginske, opet zaglavi u gorespomenutom grlu. Kao što u sevdalinki Sulejman ne odgovara, tako ni u Edinoj pjesmi nema odgovora na pismo ocu. Sin iz Edine pjesme na kraju kreće na Latif-agin put - pjesma se završava glasom sa aerodroma u Melbourneu, ali pritisak okeanske tišine je ono s čim se mora zauvijek deverati. S one strane tišine on će se, bezbeli, sjećati akšamluka uz svog oca.

Kao što se svi već vijekovima sjećamo nekog akšamluka iz davno prošlog akšama i s tim vezanog jada

[banjaluka078]

Kad vec spomenuste silu i Đulzulejhu - Miljenko Jergovic:

IDZTIHAD
Rodila mi Ajka pod stare godine sina. Da mi je kazao neko: Sejo, voljet ćeš ga više neg sebe, kad noću proplače, dizat ćeš se ko hodža na sabah i još ćeš mislit — što mi ranije ne zaplaka da mi život u snu ne prolazi, da mi je kazao: Sejo, jadan, pomrsit će ti rođeni nakot pamet, pa će ti govno njegovo mirisat kad ga budeš presvlačio, ja bi mu rekao da nema šanse. I nije bilo šanse dok sam bio u snazi, ali kada me je sila izdala, poželio sam sina. Pa, eto, rodila mi ga Ajka i ostavila da ga čuvam dok ona radi. A bolje ga čuvam nego što sam ikad sebe i bolje nego što bi ona, pa neka mu je mater i neka nije džabe što se kaže da s djetetom niko bolje od matere ne zna. Samo u jednoj stvari ostao sam onaj od prije, ne daj bože da Ajka za to čuje, ne bi mi više malog ostavljala. Kad ga izjutra uhvati huja, pa zvečkom počne udarati o rub krevetića, dobra zvečka njemačka pa se slomiti ne može, ja mu je otmem iz ruke. Prvo me pogleda, onako iznenađeno, pa zaplače, zarumeni se, poludi, znam da bi me ubio, svijetom bi o krevetić tresnuo, sorio sve što je ikad stvoreno, a huja mu samo raste, dok ne dođe na četiri oktave, ko onoj pjevačici japanskoj. A ja mu zvečku ne dam, sve ga dražim da vidim koliko može, lagao bih da sad kažem da činim to za njegovo dobro. Ma jok, merak je meni zbog mene, jer vidim sina kako može ono što ja više ne mogu. Neće popustiti i neće stati, džaba sve igračke ako mu ne dam zvečku i sve ljepote svijeta ako nije po njegovome, taman se salomio kao što sam se ja salomio na kraju. Ali jest trajalo, dugo, rasla je sila u meni i sipao sam je okolo, dabogsačuva! Silan biješe Harun Pustahlić. Kad ono potres bi, svi koji su ga znali mislili su da to nad rahmetli Harunom zemlja podrhtava! Silan je bio i Arif, gostioničar što je u Kiseljaku pogače pravio, kad se smrkne nebo i udari onaj prvi najjači grom, ljudi govore: E, nije grom ništa prema Arifovu glasu! Pa zar i takvi ljudi umiru? Jest, umiru, loše bi bilo da ne umiru, jer možeš mislit kakva bi gužva bila kad bi oni za sjemena ostajali. A sila nad silama bio je Mehmed Prašo, eno i njegovog mezara u Višegradu, ako ga nisu poravnali i od nišana kafanu sagradili. Kad bi taj riknuo, slavuji bi popadali s grana, a narodu bi se sve do Bijeljine koža naježila, kakva je sila i kakav glas bio taj Mehmed.
Ali ni on takav nije bio silniji od mene. Huja nad hujama, jadna zemlja koja me na sebi držala. Sjećam se, pedeset i neke u hotelu Central zadnji put je pjevao Alaga Idrizović, fin čovjek i veliki pjevač, legende se o njemu pričale. Počeo je još za austrijskoga vakta, na oficirskim balovima — red šlagera, red sevdalinki, pa je pjevao srpske narodne, pa hrvatske. Kako god bi se vrijeme mijenjalo, tako je Alaga prilagođavao repertoar, ali vazda — red sevdalinki. Zlobnici pričali daje tako i gestapovcima na Marijin dvoru, prvo Lili Marlen, a onda zapjevaj Đugum kuje đugumdžija Mujo. Ko ga je jednom čuo,
nikad ga nije zaboravio. Ali u Alagi nije bilo sile, nego samo glasa, kao u onih Talijana koji bi sutra u operi zapjevali, ali im se ne da. Za Novu godinu veli Alaga da mu je to zadnja. Pjevat će do proljeća, a onda gotovo. Biva, pravi šampioni na vrhuncu karijere objese kopačke o klin! Najprije mu niko nije vjerovao, a onda ga počeše odgovarati. Nemoj Alaga, od tebe boljega nema! Svoj vi poso, govorio im je, kad počnem kreketati i pištati, vi ćete mi se prvi smijati. Ko što i jest! Ljudi jedva čekaju da pjevaču pukne glas.
Isto kao kad se za najčestitiju ženu u čaršiji čuje da se prokurvala. Pa gdje ćeš ljepše od toga!
Veli, neka bude petak, u prvoj sedmici nakon ramazana, taman je pola aprila kad grad probeha-ra, ljudi sjede u baščama i akšamluče, a poslije neka dođu u Central, pa vide i čuju kako je to kad najveći odlazi. Dva mjeseca se po gradu pričalo kakav će biti Alagin oproštaj. Ljudi ko ljudi, prvo su govorili — nemoj!, a onda Alaga je ovakav, Alaga je onakav, šta on misli ko je, pa da pravi derneke od toga što prestaje pjevati. E, vala ja mu ne došo!, tako je govorio svako ko je do sebe držao, a onaj ko nije, tog neće u Central ni pustiti. Ispade da će čovjek pjevati orkestru, šefu sale i konobarima.
Dok je trajao ramazan, pa se išlo okolo po iftarima, a grad živio cijele noći, nekako se o Alagi Idrizoviću više nije ni govorilo. Ako bi ko i spomenuo, bilo bi samo da nikome, pa ni njemu, nije dopušteno sebi samome graditi spomenik. Nikome, osim Titi, a drugi neka lijepo sačekaju da umru, pa će dobiti i ulicu i školu. Dođe tako ponedjeljak, dan nakon Bajrama, kad eto ti meni Alage. Sav se jadan usukao, visi na njemu košulja kao na vješalici, i tek tad ja prvi put vidjeh koliko je ostario. Dok se čovjek smije, pogotovo ako je pun nama i svi ga gledaju kao boga, ne možeš ni primijetiti da stari. Ali čim je zabrinut i uplašen, a nikoga oko njega nema, vidiš — kabur zove, skoro će dženaza!
Rekoh, šta je bilo Alaga? Kaže — ništa. E, mislim se — da je ništa, ne bi mi dolazio, nikad nisi, ali rekoh, pustit ću ga dok sam ne kaže. Neka se muči, dobro mu je za treninga, jer muku baš nije dosad trenirao.
Pije Alaga onu kafu, pije kafa njega. Prolaze neke cure, ja ih pođem prozivat, pa njemu namigujem, pokazujem mu dobre sifone, a on niti vidi njih, niti ga je briga šta mu pokazujem. Lice mu radi kao da se u struju uključio, samo što ne znaš smije li se ili plače. Eto, Sejo, veli mi, takav je ovo grad!
A ja znam šta mi govori, ali ne dam mu prilike da dušom dahne. Pravim se da to on govori o curama što su prošle. Biva, okreću se za svakakvim gelipterima, a za nama dvojicom neće. Ali ne čuje mene Alaga, nego samo čuje da ga ja nisam htio čuti.
Kad bi svaki koji je rekao da mi neće doći platio dinar, više bih para imao nego Rockefeller, krenu opet kukati. A ja ne dam, nego krenuh u priču kako ima jedan koji je bogatiji od Rockefellera. Namlatio lovu na kokanju kukuruza, pa cijela Amerika poludila za njegovim kokicama. Sad majke djeci za ručak daju samo te kokice. Ako se koje pobuni, a mater fljus pa šamarčinu, biva ni djeca se ne smiju buniti protiv njegovih kokica. I tako čovjek postade bogatiji od Rockefellera.
Nasmija se Alaga, onako pravo, za stomak se od smijeha uhvatio.
Meni bi drago, ispričao sam dobar vic, a da mi nije bilo na pameti ali nakon što se on nastavi smijati, bi mi neugodno, vidim da je ukrivo pošlo.
E, jesam budala, najveća, kad tebi dođoh da te molim, reče i diže se od stola. A ne prestaje se smijati. Samome sebi — jer je budala. Onim najgorim smijehom nakon kojega se ljudi više ne pozdravljaju na ulici. Nemoj, bolan Alaga, šta ti je, ja se samo malo zajebavo! Marš od mene, nesorto!
Nemoj tako, Alaga...
Marš, nesorto!
A kad bi ti Alaga rekao — nesorto, to je bilo gore nego da ti se pola grada izreda na materi, sestri, mrtvome babi, tako je ta riječ bila teška kad ju on kaže. Inače, obična riječ, kao i svaka druga. Nešto i nisam čuo da je drugi često izreknu, ali kako je Alagi nešto teško značila, tako bi se sručila i na onog kojem biva izgovorena. Uhvatio sam ga u zagrljaj, ne dam mu ići, jer ako ode, znam, gotovo je, a on se otima i ponavlja kako sam nesorta. E, nećeš majci, mislim se, meni se oteti nećeš dok te ne prođe. I držao sam ga tako pola sata, konobari se okupili, pusti čovjeka, govori neka žena, a bože sačuvaj belaja, govori druga, ali nije me briga, ne puštam.
Ugušit ćeš ga!, pođe me konobar Rudo vući za košulju. Rekoh, bježi Rudo dok te nisam sa zemljom sastavio.
Ugušit ćeš me, Alaga će.
Je 1' nesorto ili bez nesorto?
S tim ga malo razmekšah. Pristade da sjednemo, rekoh: Rudo, daj dvije duple!, veli Alaga: ja neću. E, bogme hoćeš, sad je gotovo! Ostali smo do neka doba noći. Pitali se o svemu i svačemu. Ja njemu govorio o tome kako sam bio u Piratu u vojsci, pa kako sam pukovniku pjevao na svadbi, on se olešio da su ga sutradan morali nositi u Niš u bolnicu, a on meni pričao o tome kako je u Sarajevu usred rata u kafani Kod dibeka Valteru Periću pjevao ruske pjesme, pa o tome kako su iz Beograda dolazili da ga vode tamo da ostane, ali Alaga nije htio, pa kako zna stotinu pjesama koje više niko ne zna, te će sa njim u grob više sevdalinki nego što bi đaka u Kragujevcu... 0 svemu je pričao, samo nije o onome zbog čega mi je došao. A ja samo to čekam i znam da ću na kraju dočekati. Taman kad bih mislio da mu je iscurila priča, počinjao je novu, ili bi ja u neka doba nastavljao sa svojom, u glavi mi se mutilo, a mislim da se mutilo i Alagi, bio je pijan ko avion, Enola Gay prije nego što će se istovariti na Hirošimu. Nisam ni ja bio bolji, ali opet sam mlađi i duže mogu durat. I tako, dok je pričao o nekom Slaveku, violinisti iz Čakovca, koji je pred rat svirao u tuzlanskom Metropolu, pa položio pištolj na stol i veli: ako odsviram krivi ton, neka puca u mene onaj koji ga je čuo! — i sve je krive tonove svirao, ali nikog da ga ubije..., usred priče stade Alaga, razbistriše mu se oči u seknudi, pa krenu:
A ni ti mi nećeš doći, je li tako, baš će te nešto stomak zaboljeti?
Doći ću, bolan Alaga, što ti ne bi došao...
Nećeš, jer je čaršija rekla da Alagi ne treba ići na oproštaj, ko je Alaga pa da se oprašta.
Hoću, života mi, doći ću.
Ja, i onda ćeš me slušati kako pjevam, ti i trojica konobara. Pa onda je bolje da ni ti ne dolaziš.
Dobro, hoćeš da dođem ili da ne dođem?
Jok, Sejo, ja bi da pucaš u mene, sad odmah...
Izvadi Alaga pištolj, beretta kakvu su nosili talijanski oficiri za vrijeme rata, i stavi ga preda me. A ja ne znam šta bi sa sobom, vrti mi se kafana oko glave, ustanem li, čini mi se da ću se prosuti po podu. Da mi je samo dovući se do zahoda, umiti lice, lakše bi mi bilo. A Alaga potpuno trijezan, kao da ni onu prvu rakiju nije popio, i čeka.
Zašto bih pucao?, pitam ga i sve guram pištolj od sebe.
Da olakšaš i meni i sebi.
Kako, jadan ne bio, da si olakšam ako te ubijem?, pokušavam se izvući, a vidim Alaga raste, došao veći od mene i već je vrat počeo savijati da ne udari glavom u plafon.
Pa bit ćeš najbolji kad mene više ne bude, kaže Alaga onim tonom kojim se djeci objašnjava daje špinat zdrav i da ga treba jesti Ne znam šta mi bi, valjda od rakije, ali ja na to uzeh pištolj I uperih u Alagu, gledam je li otkočen, vidim jest, rekoh neću mu pucati u glavu da ne unakazim čovjeka, nego u srce, to je pravo, ali nikako ne znam s koje mu je srce strane. Ako je meni s lijeve, onda je njemu s moje desne, gledam koja mi je lijeva strana i taman je nađoh, pa da opalim, a Alaga se poče tresti.
Pucaj, veli, ne čekaj toliko! Rekoh, je li to tebe strah? Kaže, jest, kako me ne bi bilo strah, kao da tebe ne bi bilo. Mislim se, bi me bilo strah, ali ko si ti da mi to govoriš.
Nema mene Alaga čega biti strah!, dreknuh, pa prinesoh pištolj sljepoočnici i potegnuh. Kad mi je prst do pola došao, već sam se pokajao, a kad je opalio, osjetih da govno izlazi iz mene.
Zaboravio sam ga napuniti, reče on, a šta je dalje bilo, ne sjećam se. Sutradan su mi pričali da je konobar Rudo skočio na mene i oteo mi berettu. Može biti da je tako, a možda je i drukčije. Ljudi vole ukrašavati, jer bez ukrašavanja nema ni priče, pa i ja sve ovo, možda, ukrašavam, ali znam, kad sam se probudio, obećao sam sebi da od sada pijem do jedne litre, a drugu načimam tek nakon što provjerim da nema naoružanih lica u kafani. I da me je bogdo opametilo te noći. Ali nije! Spoznaje koje ti nanese mamurluk traju razmjerno mamurluku samome, pomnoženom sa dva. Tako glasi prvi Sejin zakon rakijodinamike.
Oko pet—pola šest sjedim u istoj onoj kafani, pijem sedmu kafu, trijeznim se, kad eto opet Alage. Veli: Izvini Sejo, mogli smo izginuti! Rekoh: Nismo obojica, jedan bi sigurno ostao. A on: Šuti, bolan, isto ti je to. Mislim se, dobro, eto, isto je, a znam da nije isto. Ali bolje ne započinjati ono što ne znaš dovršiti, a ja bogami nisam znao kuda bi me ova priča odvela. Nikad mi ranije nije na um palo da dignem ruku na sebe, niti sam znao zašto bi to činio. Kad me zaboli, govorim proći će, i već se radujem kako će mi biti kad više ne bude boljelo, a kad mi se stuži, već mislim šta bi rekla moja tetka Belkisa — eto te, Sejo, baš ko rahmetli Izet Komušin, razmekšao se pa ćeš na kraju guzice dati prvome ko naiđe. Tako je ona govorila kad god bi se kome stužilo, sve dok je jednom ne upitah: A je li, tetka, ko ti je taj Izet Komušin? A onda će: Bogami, ne znam sine! Kako ne znaš, tetka? Fino, ne znam, jednom mi tako mladoj na jezik došao, pa ga se evo do danas spominjem. A što je rahmetli ako ti je na jezik došao? Pa neće, sine, živ biti nakon toliko godina, meni je osamdeset, a njemu bi bilo stodvadeset, toliko insan ne živi, zato je rahmetli.
Pa kad god bi nešto naopako pošlo zato što je neko naopako učinio ili rekao, tetka Belkisa bi rekla — eto te ko rahmetli Izet Komušin. Kad bi se sabrale sve prilike u kojima je to govorila, i svi kojima je govorila, rahmetli Izet Komušin bio bi jado, plačipička, emotivac, peder, lopov, bezbožnik, džamijski miš, guzica, kabadahija, siledžija, ugursuz..., i sve mi se nešto čini daje tetka Belkisa pod njegovim imenom vidjela samoga šejtana u svim njegovim, uglavnom sitnim, ali nekad i po-krupnim šejtanlucima. Ali ne možeš ti djeci spominjati šejtana, jer je djeci šejtan zabavan, baš kao klaun u cirkusu, nego je izmislila rahmetli Izeta Komušina. I da znaš, bila je u pravu! Evo, do dana današnjega, mrsko mi je sve po čemu sam znao biti isti rahmetli Izet Komušin. I kako bi onda digao ruku na sebe? Nikako, brate, ali, eto, ipak sam to učinio da se pred Alagom pokažem.
A znaš li ti, pita me Alaga, da sam ti ja spasio život. Nisam pištolj napunio. Da jesam, ne bi te više bilo. Je li tebi to jasno?
Jasno mi je, ali da ti malo ne pretjeruješ? Nisi mi spasio život, nego si zaboravio napuniti pištolj.
Svejedno, sliježe on ramenima, trebao bi mi biti zahvalan.
Evo, Alaga, zahvalan sam ti do neba!
A bi li onda nešto učinio za mene, da mi pjevaš na oproštaju? Ko, ja otpjevam dvadeset svojih, a onda ti izlaziš pred orkestar dok ja polako odlazim. Fino bi to bilo, kad bi ti htio...
E, tu smo znači, zato si mi dolazio, mislim se. Nikada nisi slavu dijelio s drugima, ali bi sad dijelio sramotu. Biva, kad ljudi ne dođu u petak u Central, neka ispadne da nisu došli nama, a ne samo tebi.
Ali pristadoh ja, ništa me ne košta, a ruku na srce, bi mi i žao Alage. Vidio sam ga jučer kako stari i budala bih bio da sam to do danas zaboravio. A njemu drago, samo što ne prevrne stol od sreće, govori: Doći će oni, vidjet ćeš ti, bit će pun Central! Hoće, hoće, mislim se, doći će ko na cigansku dženazu, ti znaš kao što i ja znam, ali bi sad sa mnom dijelio i nadu. E, pa nećeš Idrizoviću, da si još toliko Alaga!
Dođe tako i petak, probudio sam se oko sedam, pogledao kroz prozor i imam šta vidjeti. Usred aprila je preko noći pao takav snijeg da se činilo kao da je Bog cijelo Sarajevo pokrio onim svojim najdebljim jorganom. Zatrpane ulice, ljudi ne mogu na posao, tramvaji ne rade. Nisam imao koga pitat, ali ne bi me začudilo ni da je džuma otkazana. Jedva sam izašao iz kuće, dva sam koraka napravio, pa stao. Dalje ne može. Vidim, i drugi isto tako. Obukli se i utoplili, pa stoje pred kapijama i gledaju. Stari Franjo, željezničar, nakrivio šešir i smije se. Veli: Šta je ovo, Sejo, bolan, čiji nas je Bog ovako zasuo? Vazda je Franjo imao takva pitanja, merak mu bio da se neko na njih nasuka, pa da ga onda godinama podjebava. Imao je on tefter s imenima onih koji su se nasukali, da kojega ne zaboravi kad ga na ulici sretne. Zato ja šutim, ništa ne govorim, ali svejedno mu se nasmijem. Kao dva jagomirska luđaka, do vrata zatrpani snijegom, smijali smo se tako jedan drugome. I onda reci da ne voliš snijeg! Kako ga ne bi volio ako podjetinjiš od sreće kada usred aprila padne.
Tek negdje oko tri probiše se nekakve prtine, stigla i vojska s lopatama, pa ja krenuh do kafane. Tamo sjedi Alaga i smije se i on, ali od muke. Bog mi ne da da s obrazom odem, govori mi, ako je ko i mislio večeras doći, sada sigurno neće. Popismo kafu, onako u tišini, jer se više tu i nije imalo šta puno pričati. Vidimo se u Centralu, rekoh mu, a on klima glavom, pa zove konobara Rudu da mu donese rakiju. Nemoj, bolan Alaga, da te mrtvog pijanog večeras donesu! I sramotu valja na nogama pronijeti... Ali nisam mu ništa rekao. Nije do mene.
Došao sam pred Central malo prije osam, kad ono imam šta da vidim. Guraju se ljudi, gaze jedni po drugima, a Hilmija stoji na vratima, čovjek ko trokrilni ormar, i viče:
Nemojte ljudi, nema mjesta, igla nema gdje da padne!
Viče on, a niko ga ne čuje, nego guraju naprijed, pa vidiš da su spremni potući se s onima koji su već unutra da bi sjeli umjesto njih. Eto što ti je čaršija, nije hadžija ko Alagi u lice ne reče da mu neće doći na oproštaj, a sad dođoše svi, uključujući i one koji u životu nisu u kafanu povirili. Ne bi me čudilo ako je prisutan i komitet hodža.
Vidim neću ni ja ući, džaba što trebam pjevati, jer ne mogu ljudima po glavama prehodati, a onda još Hilmiji objasniti šta hoću, nego odmah krenuh iza hotela. Preskočit ću zid, pa se uvući kroz prozor od zahoda. Triput sam padao u snijeg, nabio sam šaku, poslije me mjesec dana boljela, dok ne stigoh do tog prozora. Kad tamo, trojica se već pokušavaju tako uvući. Rekoh, bježite ljudi, ja sam muzičar, ja moram ući. Pustiše me oni i još me poguraše kroz prozor, jedva su mi ramena prošla. Biva, ako muzičari tako ulaze, onda je Alaga veći od Sinatre i Marija Lanze zajedno.
Gdje si do sad?, viče na mene harmonikaš. Kaže da je Alagu glava zaboljela od sekiracije što me nema. Eno ga, sklonio se u sobu da se malo odmori pred početak. Recepcioner mu dao ključ.
Eto, takav je macan bio Alaga Idrizović! Otišao u sobu da prilegne pred koncert. Samo da bi se kasnije pričalo o tome. Nakon pola sata izašao je pred orkestar, na njemu bijelo odijelo, lak cipele, zelena košulja, kao da je jučer stigla iz Pariza, a umjesto kravate oko vrata mu svilena marama, crvenija od krvi, onako da izgleda kao da se slučajno tu našla, iz duše mu iscurila pored dva raskopčana dugmeta na košulji. E, jesi šmeker Alaga, da nas je sve zajedno poslati engleskoj kraljici na obuku, ne bismo te stigli! Ali nisam ja budala, ne dam mu fore, nego ga gledam kao i svakog drugog dana, istim onim pogledom, a on se sve okreće prema mome stolu, vidim da me pita za sebe. Pitaj ti, samo pitaj, Sejo ti neće ništa reći. Nije rahmetli Izet Komušin, pa da ti kaže!
Zasviraše muzičari, veze harmonikaš, nigdje mu kraja, da sve čekaš kad će se Alaga oglasiti. Misliš, sad će, a ono nikako. Ali kad prođe teravija i on zapjeva, jasno se čulo kako ljudi u istome trenutku uzeše dah, taman kao da će im glavu gurnuti pod vodu.
Bit će da sam i ja isto učinio, ne znam, ne mogu reći, jer je Alaga pjevao kao što niko neće. Taj čovjek ne govori, ne diše i ne radi ništa što rade drugi ljudi, on je samo pjevanje i drukčije ga ne možeš zamisliti. Pa neka sam hiljadu puta s Alagom pričao i više noći s njime proveo nego što ću ih doživjeti s mojom Ajkom, neka sam ga slušao kako pijan zapliće jezikom i na leđima ga dvaput nosio kući na Kovače, ništa od toga nije bilo stvarno dok je te noći u Centralu posljednji puta pjevao. E, da je tako odlaziti, ljudi bi se kod Allaha pretplaćivali koji će prije umrijeti.
Priznajem, jesam zaplakao. Ali plakali su i drugi, ne znam ko nije. Svaku od tih pjesama tako sam dobro znao da bi mi inače bila muka i slušati, i pjevati, ni dok se ujutro brijem ne pjevam ih, nego smišljam neke dječje, ali sad kad njega slušam, izgleda mi kao da se u te pjesme pretvaram. Ako je draga na samrti ležala, a dragi je molio da ne ide, onda sam ja i ta draga i taj dragi. Ako su nekoga vodili da ga pogube, ja sam onaj kojeg vode i oni koji vode. Eto, tako je te noći pjevao Alaga Idrizović.
Ali kad na mene dođe red, osušiše se suze, nesta čarolije, a ono Alagino bijelo odijelo učini mi se kao da je na rahmetli Izetu Komušinu. Probudila se sila u meni, pa rekoh, sad ću te sa zemljom sastaviti kao Joe Louis onog Hitlerovog Švabu.
Sviraj Đulzulejhu!
Nemoj, bolan Sejo, Đulzulejhu, meni će harmonikaš.
Sviraj!, rekoh.
Nemoj, Sejo, nije red!
Da, znao sam ja da nije red. Zato sam i tražio Đulzulejhu, onu jednu i jedinu sevdalinku koja je za silu stvorena. Sve druge su takve da silu ne vole, isto kao što silu ne voli Bog, pa ako je pjevač silan, mora se sa samim sobom tući dok ih pjeva. Izubijaš si dušu, muke džehennemske da si prošao ne bi tako bilo, samo da je otpjevaš kao što je Alaga i njemu slični bez ikakve muke pjevaju. I koliko god da se boriš, uzalud je bilo, jer ti sila ne da. Ali tu jednu, tu Đulzulejhu, vidiš, Alaga ne može otpjevati, pa ju zato ni ne pjeva, osim ako je dernek pri kraju, svi su pijani, pa misli da ga neće čuti. Ali sutra, naravno, svi pričaju o tome kako nije izvukao Đulzulejhu kako valja. I šta Alaga radi cijeloga života, nego sebe uvjerava da može, pa iznova probava. Ali džaba mu, jer u njemu sile nema.
Đulzulejha je smišljena da raja za prave pjevače može pričati kako ništa ne valjaju ili da barem jednom sila natpjeva dušu. A možda je smišljena i zbog nečega goreg, čega nisam bio svjestan dok sam se te noći u Centralu spremao da dignem glas. Vele da su se tresla prozorska okna, a štokovi od vrata samo što nisu iskočili iz zidova, kažu da je grmilo kao što rijetko grmi za sniježnih dana i da se zemlja tresla tako jako da su iz nje poiskakale mrtve krtice iz vremena kada grad još nije bio grad, pričaju da me se čulo do u sedmu mahalu, a da su u osmoj stare nane otvarale prozore ne bi li čule je li to stiže kijametski dan, govore da takva sila Sarajevom nije prošla otkako je Eugen Savojski zapalio Bosnu, kakva je tutnjala u deset dugih minuta na koliko sam razvukao Đulzulejhu. Toliko je trebalo da se po bostanu prošeta i da se s mednom rosom porazgovara, a kada se već sve znalo, i kako je s Đulzulejhom, I kako je sa mnom, pustio sam glasa niz dah, pa sam ga držao I držao, ljudi su mogli otići do kuće, provjeriti jesu li se djeca vratila iz škole i vratiti se, stigli bi prije nego što uzeh glas. Pjevao sam, a sve pogledavajući Alagu Idrizovića kako mu nije drago, ali ne toliko jer su me toliki ljudi čuli, pa će sad reći da sam bolji od njega, jasno je njemu da svijet govori i ono što ne misli, nego je Alaga patio što ja mogu ono što on nikada nije I neće.
Kad sam završio, prišao je, poljubio me i šapnuo — svaka čast!, a bolje bi bilo da je rekao — jebem ti mater seljačku!, ili ne bi bilo bolje, nego bi meni bilo draže i možda mi život poslije ne bi krenuo ovim tokom. Ali ne krivim Alagu, Bože sačuvaj, nego samo govorim kako bi bilo bolje i za mene i za njega.
Ko zna koliko ih je bilo koji su mi zamjerili što sam na oproštaju Alage Idrizovića u hotelu Central pjevao Đulzulejhu i što sam je pjevao kako ne treba i kako se ne smije pjevati, ali znam da mi niko nijedne ružne nije rekao. Ali nisu imali puno vremena ni da me hvale, jer ne prođe ni mjesec dana, a umrje Alaga. Krenulo je tako što se prehladio dan nakon oproštaja, veli mi konobar Rudo — pozdravio te pjevač, eno ga napali virusi!, ali nisu to bili virusi, niti je bila prehlada, jer Alaga ne ustade ni nakon deset dana. Na kraju ga odnesoše na Pothrastove, u plućnu kliniku, kažu — oporavit će se. Spremio sam se jedne subote da ga obiđem, kupio naranče, stavio u džep pljosku s rakijom, biva — ako posjedimo, ali me ne pustiše k njemu. Doktor kaže: Poručuje ti Alaga da će te primiti kad mu bude bolje? A kad će to biti?, pitam ga ja. Po onome što sam na fakultetu naučio — nikad! Eto, tako mi je rekao taj doktor. Pljunuo bih mu u lice i da ga danas sretnem na ulici. Spuštam se niz Pothrastove, bistar neki dan, grad sav u suncu, pa vidiš i muhu na onom prozoru što ti je s druge strane doline, tamo pod Trebevićem, baš ona ljepota radi koje valja istrpiti devet mjeseci zime. I na koga ću misliti, nego na njega, zašto nije tu kraj mene da vidi šeher onim očima kojim su ga gledali svi koji su se ikada od njega opraštali. E, Alaga, moj Alaga, ponavljao sam kako me je korak nosio, sve nogu za nogom, nizbrdo po kaldrmi i po asfaltu, među mladim psima koji se igraju nekom krpom, natežu se oko nje i reže kao da im od krpe život zavisi, među ženama koje ogrnute šlafrucima idu iz dućana, a ispod marama im izviruju ružičasti i plavi vikleri, gledaju nepoznatog u svojoj mahali i misle šta će on tu, nizbrdo i opet nizbrdo, e, Alaga, moj Alaga, da ti je vidjeti kako je duboko ovaj grad, oznoje se i koji silaze, ali im je drago mimoilaziti se s onima koji se penju, dahću i penjat će se još ko zna koliko, dvojica radnika na ramenima nose karniše za zastore i psuju onoga kojem ih nose, žena s trbuhom do zuba dahće ko lokomotiva, a dvojica s pivama govore — pazi da ti dijete ne ispadne, nećeš ga uhvatiti do Titove!, ona se pravi da ih ne čuje, muka je uzbrdo izgovoriti riječ, pogotovo kad vidiš kako ima i onih kojima je Bog dao nizbrdo i opet nizbrdo, e, Alaga, moj Alaga, ne, nisam pobudalio pa pričam sa samim sobom, nego htjedoh obići jarana na Pothrastovima, ali me doktori ne pustiše, čest slučaj, znaju to oni koji se penju, čest slučaj, svakoga dana silazi neko s fišekom naranči pod rukom, što ga nije imao kome dati, e, Alaga, moj Alaga...
Sahraniše ga kao ateistu, sa zvijezdom petokrakom i orkestrom koji je svirao Lenjinov marš. Govor je održao predsjednik Mjesne zajednice Điđikovac. Alaga Idrizović bio je dobrovoljni davalac krvi, učesnik akcija pošumljavanja, dobar drug i komšija. Sve gore od gorega, da strasnije biti ne može. Prvi put u životu sjetio sam se Boga i pomislio sam — šta ćemo ako ga ima? Ranije bi mi samo preletio preko jezika, uglavnom u psovkama ili kad bi se morao zakleti u ono do čega mi nije stalo, a sad sam, gledajući petokraku, mislio o tome šta će biti ako smo pogriješili? A neko od nas sigurno je pogriješio, jer nije dobro sevdaliju pokopati kao partizana. Nekako se, brate, ne slaže. Bolje da su mu indijanski totem poboli poviše glave.
Ali kratko je to trajalo, taman dok nije prošao sprovod, a kad se ponapijasmo za mir Alagine duše, ja sam već na Boga zaboravio. Nisam mislio ni o tome od čega je Alaga umro i ima li u svemu moje krivice. 0 takvim stvarima misliš kada ti umre otac ili majka, brat ili — gluho bilo — rođeno dijete, a meni on nije bio ni otac, ni brat, pa ga lako u jedan dan prevrnuh preko duše. Prođe, kao da ga nije ni bilo.
Do tog ljeta kada je čaršija zaboravljala Alagu, a veliki aprilski snijeg spominjao se po svirci u Centralu, meni je život tekao baš onako kako sam ga ispričao. Još sam bio na uzdama, pamtio sam dane i ljude, kako se koji zove i gdje sam s kojim bio, a onda se sve nekako okrenulo. Zaboravio sam na njega, kao što su zaboravili I drugi, iako je ostalo da se govori Alagin snijeg, pa se takvim i danas zove veliki snijeg iz pedeset i neke, a da se više i ne zna ko je bio Alaga Idrizović, ali sam u neka doba zaboravio i na sebe, pa imamjedno deset godina za koje ne znam ni gdje sam bio, ni šta sam radio, ni kako sam živu glavu izvukao. Iz tog vremena pamtim samo slike, kao kad bi Josef Samek izvukao iz podruma komade filmske trake, pa ih onako naslijepo polijepio i prikazivao djeci za dinar, nedjeljom u Kinoteci. A šta djeca znaju šta je film, njima je bilo dobro kad projašu kauboji, a onda se odjednom ukaže Moša Pijade, drži nekakav govor na prvomajskoj paradi, da bi nakon Moše jedan gangster ubio drugoga gangstera, a dvoje se odmah zatim poljubilo. Takvi su bili ti Samekovi filmovi, lijepio ih je da zaradi za piće, jer one prave nije smio mimo reda prikazivati, a takav je i meni postao život.
Evo, vidim se kako stojim pred francuskom ambasadom u Beogradu, moglo je to biti godinu ili dvije nakon što je Alaga umro, i gledam kako bih se unutra uvukao a da me niko ne vidi. Radila je u ambasadi neka Marijana, ljepotica iz Zadra, pa sam ja nešto oko nje obilazio, a ni Marijani ne bi mrsko te je obećala da će mi preko ambasadora srediti vizu za Francusku. Kao, imam problema s vlastima, progone me po političkoj liniji i neću živu glavu izvući ako mi Francuzi ne pomognu. Nije me bilo briga što mi poslije nema nazad u Jugoslaviju, ni što me Sarajevo neće vidjeti živoga, a još me je manje zanimalo šta ona misli i zašto sa mnom ide u Pariz. Kad je rekla zašto, bilo je već kasno, bili smo u Parizu, rekao sam da idem do vecea, evo tu su mi cigare i upaljač!, biva, vratit ću se, šala mala, nasmijala se, i više me nije vidjela. Do Marijane mi je bilo stalo taman koliko i do cigara i upaljača. Sreća njezina što je tako, jer je mene moja sila nosila, a u Francusku sam išao zato što mi je kod kuće bilo tijesno. U Sarajevu sam mogao još koji puta otpjevati Đulzulejhu, napiti se, porazbijati sve u kafani, isprevrtati aute po parkiralištu, pa da se o meni po čaršiji priča, ali to meni više nije bilo dosta.
Sljedeće što pamtim je kako dvojica žandara tuku maloga Grka. Mlate ga drvenim pendrecima, a on ječi i zapomaže na onom svom smiješnom jeziku, dok mu iz džepova ispadaju jabuke. Zbog tih su ga jabuka tukli. Ukrao ih, pa ga prijavilo. Gledam, ubit će ga, mogu oni to jer niko neće pitati za malog Grka, ime mu nije zavedeno u knjigama, nema pasoš, ni ličnu kartu, niko za njega ne zna, niti će ko za njim zaplakati. Ako je mater i plakala, bilo je to kad je pobjegao iz svoje Grčke. Bit će da i ona misli kako ga više nema, mrtav da je, znaju to žandari, pa ga zato tako dušmanski i tuku. I tući će ga dok ga ne ubiju. Merak im je, kao što bi i meni, možda, bio merak da sam na njihovom mjestu. Zabranjeno je ubiti čovjeka, a toliko ih je za koje ne bi trebalo biti zabranjeno. Toliki su ti u životu bili gori od najgorega. Pa onda uhvatiš maloga Grka i ubiješ ga, jer nisi smio ubiti njih. Razumijem ja žandare, velim, činio bi isto što i oni, a Grk mi nije nimalo drag, ne znam ga zapravo. Da ga I znam, isto bi bilo. Lakše je shvatiti njih koji će ga ubiti, nego njega koji je krao jabuke. Sta mu treba krasti jabuke, da je banku orobio, pa da shvatiš. Ali jabuke? A opet, da kažeš kako je zaslužio da ga ubiju, brate nije! Niko nije zaslužio da ga ubiju samo zato što mu ime nije provedeno u knjigama.
Stojim tako, gledam kako ga ubijaju i mislim koliko će još mali Grk prije nego što padne. I hoće li ga onda gaziti nogama ili će nastaviti po njemu pendrecima. Uto onaj veći i deblji žandar izgubi dah, stade malo da se odmori i spazi mene. Sta ti gledaš?, dreknu on i, kao, pođe prema meni onim pendrekom. Bježi dok i tebe nismo!
Tu je meni mrak pao na oči. Ako ćeš ga ubiti, šta te briga gledam li! Ali ne, njih dvojica bi da niko ne vidi, da sve ostane između njih, kao oni macani koji završe na robiji, čekaju ih žene I ljubavnice, a kad im zagusti, počnu se onaku muški taslačiti između sebe. Jebu se po ćelijama kao zvijeri, sve frajeri koji bi inače zgazili pedera čim ga vide, ali im je važno da niko ne vidi i da niko ne zna. Neka sve ostane između njih dvojice. E, pa nije mi se to svidjelo I nisam pobjegao, nego sam uletio u frku. Povaljao sam žandare, glave im trehao o fasade, petom im jaja razbijao po asfaltu, a ruku na srce, prebili su i oni mene. Ali kad se sabere, bilo je neriješeno. A mali Grk je bezbeli pobjegao. Više nisam vidio ni njega, ni tu dvojicu žandara kojima sam pokvario merak. Poslije sam išao u Milano, jedan me Turčin za pare u gepeku prebacio preko granice, pa sam se zamjerio nekim Ciganima, našim bosanskim, koji su velike pare namlatili na prosjačenju, a nije im
bilo mrsko ni podvoditi žene po željezničkoj stanici. Ugledaju čovjeka kako se vraća s posla, odijelo, kravata, frizura, znaš Talijane!, a vidi se na njemu da ga kući čeka takva rospija pored koje ne smije ni pogledati drugu, e takvom bi moji Cigani priletjeli I pokazali mu curicu, nema joj ni petnaest, rekao bi čovjek da se još s lutkama igra. I kako se Talijan ne bi pomamio! Otišao bi s njom u muški vece, ona bi mu otkopčala šlic, uzela ga u usta i malo se poigrala, a onda bi ga ščepala zubima. Talijan bi dreknuo, a Ciganin koji je sve vrijeme stajao ispred kabine fino bi mu na to kazao neka izvadi novčanik iz džepa i prebaci ga preko vrata, pa će ga mala pustiti. Inače — gric! Ali nije ga puštala odmah, nego tek kad Ciganin pobjegne s novčanikom. I šta je Talijan nakon toga mogao? Prijaviti malu policiji? Velike pare su Cigani uzeli, onako gospodski, bez straha od zatvora. Dogodilo se, dva ili tri puta, da su odabrali krivu žrtvu, Talijana koji nije bio baš
tako fin ili ga ne bi dovoljno usrećilo što nije ostao bez one stvari, pa bi curica dobila batine. Jedna je tako ostala unakaženog lica i bez oka, izrezalo ju staklom, ali se zamjena lako našla.
E, ti su Cigani pomalo i šibicarili po željezničkoj stanici pa se dogodilo da uzmu velike pare čovjeku kod kojeg sa.m stanovao, zvao se Aldo, fin stariji gospodin. Došao čovjek kući plačući, uzeli mu cijelu penziju, a ja šta ću, nego odem do stanice, nađem Cigane i otmem im sve pare. Ama, bilo je tu i deset Aldovih penzija. Poslije su me ganjali po Milanu da vratim novac ili će me zaklati, vidim puno ih je, bolje mi je da tražim novi grad za sebe.
Onda sam nekako stigao do Beča i Frankfurta, na kraju me eto i u Amsterdamu. Sjedim na klupi uz kanal, a preko puta brod na kojem se nešto slavi. Trešti muzika, smiju se ljudi, svako malo istrči neko pa se izriga u kanal, mene ni ne vide, a samo što me za nogu ne uhvate dok povraćaju. Tad sam pomislio: e, moj Sejo, šta tebi sve ovo treba! Tako sam se odlučio vratiti kući. Džaba ti sila i huja ako te ljudi ne vide ni kad u tebe gledaju.
Dva dana su me u Sarajevu ispitivali na miliciji, a ja im nisam nešto puno ni lagao. Rekoh da sam se zaljubio u curu iz francuske ambasade i da sam sa njom pobjegao u Pariz. I, staje poslije bilo?, pita inspektor. Ništa, rekoh, poslije sam se od-ljubio. Samo tako? Jest, samo tako. E, budi sretan da joj ja nisam otac, kazao je i pustio me. Da, još je upitao — ma, jesi li ti onaj koji je pjevao Đulzulejhu.
Pjevao sam i druge pjesme, bilo pa prošlo, govorim mu.
Ali drago mi je bilo da se neko još sjeća. Nisam ga pitao je li one noći bio u Centralu, nije moje da inspektorima postavljam pitanja, a htio sam znati. Htio sam da mi ispriča kako je to bilo kad su se tresla prozorska stakla, a u osmoj su mahali nene mislile da stiže kijametski dan, ali uzalud, ništa mi nije rekao. I tako, dok sam išao kući, uhvatila me je ko neka nostalgija, hodam, a pred očima mi ova slika: S jedne strane stojim ja, a s druge Alaga Idrizović, pa kao u kaubojskome filmu nadmećemo se nas dvojica. Na kraju Alaga mrtav pada i meni u ruci ostaje samo fišek s narančama. Nisam se mogao sjetiti šta sam s tim narančama uradio. Jesam li ih nekome dao ili sam ih bacio u smeće — šta će meni naranče!, ili sam ih poslije zaboravio u kafani, nikako se nisam mogao sjetiti. A velike su bile naranče i veliko je bilo što me Alaga nije htio primiti k sebi dok je umirao. Ali džaba, kad ništa nije bilo veće od moje sile. Da sam još malo o tim narančama mislio, opet bi sve bilo drukčije.
U Sarajevu nisam imao gdje pjevati, došla nova moda, šlageri I zabavnjaci istjeraše narodnu muziku, a ja brate nisam htio biti Miso Kovač i Tom Jones, pa sam otišao pjevati kod nekog birtaša u Zivinice. Dobra mu kafana bila, ne prođe vikend a da krv ne poteče.
Ja dignem Đulzulejhu, a već jaran jarana tresne bocom po glavi. Takav je to svijet, nisu kao Sarajlije, u Zivinicama su se derneci vazda mjerili po tome koliko je glava razbijeno. A nisu voljeli sevdah, onaj koji muči dušu, nego samo ove jače pjesme, i poneku srpsku, posavski bećarac i sve od čega se lako gine. Najbolje je bilo kad bi jednom mjesečno stigli Dervenčani. Došlo bi ih u deset auta, sve već dobro pijano, pa bi se u neka doba i noževi isukali, onako od veselja, ili zato što se u Derventi tih godina više nisu pod dert računale razbijene flaše i čaše, nego kad te pjesma pukne, ti lijepo izvadiš nož, pa igraš okolo i mašeš njime kao što snaše u kolu mašu maramicama. A kad ti dođe, zabijaš ga po stolovima, po mogućnosti što bliže nečijoj ruci. Nisu ih voljeli u Zivinicama, ali su ih trpili, jer niko za jednu noć ne potroši ni upola koliko Dervenčani. A svaki drugi je radio u Njemačkoj pa im nije bilo ništa harmonikašu zadjenuti sto maraka. Meni je jedan, opet zbog Đulzulejhe, na čelo nalijepio hiljadarku. Inače nisam dao da mi na čelo stavljaju novac, to je za ciganske pjevače, a ne za mene, ali hajde, Dervenčani su to, niti bih se s njima tukao, niti su mi u toj svojoj ludosti bili mrski. Htio sam čovjeku vratiti njegovih hiljadu maraka, rekoh — jarane, ne pretjeruj, šta će ti žena kod kuće reći! Ne htjede uzeti. Vidiš da se zajebao, žao mu tolikih para, ali ako ih je dao, onda ih je dao. Volim takve ljude.
A znaš li šta je najčudnije? Nikad se, radeći u Zivinicama, nisam potukao. Ama, nisam se ni posvađao, niti nekome šamar udario. Moja sila se nekako našla u prirodnom okruženju, pa joj nije trebalo izlaziti van. Tako bi se to stručno reklo. Previše je u toj birtiji bilo krvi i stakla, razbijenih glava i noseva, slomljenih ruku i nogu da bi mi sile zafalilo. Osim toga, bio sam jedini pjevač. Od mene u Zivinicama nije bilo ni boljeg ni goreg. Jedan dan govori meni gazda: Sejo, cijelu sljedeću sedmicu si slobodan, trči, treniraj, nemoj puno piti, da se pripremiš.
Za šta da se pripremim?
Svadba, kaže on, ženi se Andrijica Dervenčanin.
E, rekoh, ako je tako, onda ću se pripremiti kao nikad. Andrijica je, naime, bio najluđi od svih koji su iz Dervente dolazili. Za glavu veći od mene, kad šapće već ti bubnjiće probija, a narav mu je pogana da gora biti ne može. Vazda bi dokazivao kako je najjači, iako jest i svi to znaju, legao bi na prugu da pokaže kako mu ni voz ništa ne može. Ali lako za to, nego je Andrijica svako malo govorio protiv Tita i Partije, čisto da provjeri smije li mu se neko usprotiviti i hoće li ga, ne daj bože, neko prijaviti. Psovao je Jovanku pred šefom stanice milicije, a čovjek samo spustio glavu, biva ne čuje ga. E, to mi se kod Andrijice nije sviđalo.
Ali opet mi je bio drag. Da nije, lakše bih i danas živio. Dva dana pred svadbu sjedio sam u Pozorišnoj kafani sa Salemom rekviziterom, taman se spremala neka predstava. Pilo se i mezilo, kad Salem da će mi nešto pokazati, pa izvadi iz torbe nož. Sjaji se oštrica, ima u njoj dvadeset centimetara, kao u omanje sablje, pita me — je li dobar, jesi li ovakvog vidio? Rekoh, nisam Saleme. E, pa vidjet ćeš sad!, zamahnu nožinom i mene posred prsa.
Nisam se stigao ni pomaknuti, a ona jedna sekunda u kojoj su nam se pogledi sreli, dok sam još mislio daje nož u meni, taje seknuda bila moj najveći užas i strah. Salem se smijao, sa stolice je padao koliko mu je bilo smiješno. Meni nije. Sjedim, noge mi se tresu, sve koljenima udaram o stol.
Rekoh: E, sad ti lijepo biraj, ili ću te prebiti da te rođena mater neće prepoznati, ili ćeš mi dati taj nož!
Eto, tako sam na Andrijičinu svadbu došao s pozorišnim nožem. Ne bi li se i Andrijica jednom usrao od straha.
Pa ako je s Dervenčanima dernek bivao krvav, onda je svadba bila ni nalik. Stiglo ih je tri stotine, moj gazda razapeo im je cirkuski šator iza birtije, pa je od školskih stolova načinio jedan dugi, pedeset je metara bilo u njemu. Posjedaše ljudi na školske stolice, baš kao da su đaci, muški sve plećatiji od plećatijega, zgurali se jedni uz druge, a one svoje žene drže uza se kao da su iz nekog drugog svijeta, a ne iz ovog bosanskog. Došlo je i domaćega naroda iz Zivinica, uglavnom oni koji su i inače s Dervenčanima dočekivali jutro, pa sve nešto pokušavaju okrenuti na šalu, da se atmosfera malo podigne, ali ništa. Svadbari se smiješe ko curice, sakrivaju poglede pred prostaklucima, pa kad god domaći opsuje, pogledaju u fra Grgu, mladoženjinog strica, debelog i rumenog fratra koji je sam zauzeo dva mjesta koliki je. Njemu psovka nije za bremedet, ali njima, kao, jest ako se pred njim psuje. Svašta, mislim se, baš svašta, ako sam se za ovakvu svadbu sedam dana trebao pripremati, onda bi mi za normalan dernek trebalo po pola godine treninga.
Iznesoše konobari lonce s janjećom čorbom, pa nališe svakome po redu. Domaći da će početi da kusaju, kad vide — Dervenčani se ne miču, nijedan kašiku u ruku da uzme. Uto se diže fra Grga i krenu s molitvom, spomenuo je on i Isusa i Mariju, nabrojao sve one katoličke svece, a čim malo zastane, valjda izgubi dah, ljudi se kao jedan prekrste. Isto kao na sletu za Dan mladosti, vidiš kako dvjesto Dervenčana u isto vrijeme diže desnicu ruku. Fra Grga je, bogami, I deset puta izgubio dah, te su se toliko puta i prekrstili, sve dok i ovim našima umalo ruka ne poleti. Tem ti je neugodno jer se izdvajaš, tem ti ih je nekako fino gledati, pa bi i ti malo htio. Isto kao kad se raja uhvati u kolo, uletjet ćeš, taman da su ti obje noge od drveta. Jest, ne bih sad lagao, da je još malo razvukao tu svoju molitvu, počeo bih se ja prvi od muslimana krstiti, a ako sam dvaput u džamiji bio, ovdje me sijeci! Ali kad naši klanjaju, vidiš da svaki klanja za sebe, nikakvog reda tu nema, pa te zato i ne vuče. Kod katolika se, brate, zna red. Svi u isto vrijeme! Barem ako su iz Dervente.
E, ali kada je završio s vjerskim pitanjima, fratar je nastavi s narodskim. Prvo se zahvalio domaćinima, pa je kazao da mu je drago što Andrijica i njegovo društvo dolaze u ovu birtiju u Živinicama jer je to birtija dobrih ljudi, čim se još nijedan nije kući vratio s nožem u leđima. A ne bi čudo bilo kakvi su!, na to je digao glas, pa ih pogledao sve, od Andrijice redom. Vidi se, dobro je fra Grga upućen, nema šta. I taman mislim, završio je, a onda krene važiti kako te brat rođeni ne može razumjeti kao što može komšija, pogotovo ako je druge vjere. Zna komšija da nije dobro ono što činiš, ali vazda mu je na pameti da te ne uvrijedi i da te ružno ne pogleda, jer sve misli, a je li loše ono što ovaj čovjek čini, ili ja pretjerujem jer je druge vjere? A onda pomisli i to da tebi tvoja vjera nalaže da budeš tolika budala. I zato te trpi kao što ne bi brata rođenog. I zato se sa njim ponajlakše pobratimiš ili barem združiš. Dobro je što naš svijet ne zna previše o vjeri onog drugog, jer bi tada znao da u svakoj svetoj knjizi poprilici isto piše i nijedna ne dopušta budalaštine. Ljudi bi bili manje snošljivi kad bi to znali, zaključi fratar, pa se svi uhvatismo kašika, ali on opet nastavi. Sad o tome kako su nastale Zivinice i šta je u Živinicama bilo prije tristo godina. Stani, Grga, za miloga boga, čorba nam se ohladila!, doviknu starija žena s drugoga kraja stola, ljudi se nasmijaše, nasmija se I fratar, veli — a ja baš nešto računam koliko ćete me još trpiti. Pojedosmo čorbu, stigoše i janjci na ražnju, svršismo i s njima, ali odmah zatim eto ti i zahlada, onako pomalo sirnice i zeljanice, da imaš šta zameziti uz vino, pa travničkoga sira i pečenice...
Ljudi jedu, niko ni ne pita za muziku. Ja svako malo pogledam gazdu, a on mi pokazuje rukama — polako, polako Sejo. Dobro, rekoh, ne žuri se meni, ali sve mi se čini da će ovaj svijet na kraju poleći po livadi, da provare što su pojeli. Gledam Andrijicu, on isto ništa, sve mladu hvata za ruku, a kad je pusti, ona hvata njega. Vidiš znoje se jedno u drugome, hvata ih onaj fini strah od toga kako će biti dalje, jesu li jedno za drugo i hoće li si i sutra biti po volji, nakon što sve ovo prođe. Jedno je ašikovati i ljubovati, jedno je militi se svima na svadbi, kititi se ružama i ružmarinom, a drugo je živjeti. Većina ih to shvati baš dok svadba traje, a ja sam to oduvijek znao pa sam se tek kao starac oženio. A jesam li zbog toga pametniji? E, vala nisam! Pamet mi nikada nije bila jača strana.
Taj dan sam pogotovo bez pameti bio. Uto stigoše i torte. A da ne usfali, gazdarica ispekla i deset tepsija baklava. Fra Grga veli: Ne smijem, doktor mi zabranio, toliko mi je šećera u krvi da sam slađi od ove torte! A vidiš ga, jadan se pati. Sve gleda one oko sebe kako jedu, do uza vrat se zamazali kremom, i ne zna kud bi sa sobom. Ali kad gazdarica taman pred njega spusti tepsiju s baklavama, on se prstima maši za jednu: E, vala, ako je ginut, neka ginem od turske ruke!, pa je cijelu stavi u usta I rastopi se čovjek u sekundi. Samo što mu suze od sreće nisu grunule.
Grga, oslijepit ćeš, noge će ti doktori rezayi, Bog će s tobom u pakao, jadna ti sam ja!, viknu opet ona žena i prekrsti se. Tu sam shvatio da mu je to sestra ili, možda, majka. Samo ti se rod rođeni tako posere u ćeif.
Potom iznesoše rakiju, krenuše nazdravljanja, izredaše se Andrijina braća i stričevi, pa otac, braća, ujaci i stričevi od mlade. Ispadoše svi Dervenčani rođaci jedni drugima. Boga pitaj koliko ih je još ostalo u Derventi ili koliki su u Njemačkoj na privremenom radu. E, pored tolika roda, nije ni čudo što tako lako potežu noževe i igraju se sa životom. Tu se ja sjetih svoga noža, pozorišnog. Možda svadba i nije najbolja prilika da Andrijici utjerujem strah u kosti, ali računam — to je za njegovo dobro. Ili to samo tako kažem. A istina je da bih, brate, volio vidjeti strah u jedinoga čovjeka za kojeg vjerujem da se plaši manje od mene. Volio bih vidjeti i čuti kako pada sila koja je veća od moje. Pa đe je muzika, majka mu stara, više se kod nas na Plehanu čuje harmonike nego na ovoj svadbi!, javi se fra Grga kao da me je čuo šta mislim.
Tako je započela ona prava svadba. Šest sati sam pjevao bez prekida, a da nismo ponovili nijednu pjesmu. Neko je upitao jesu li se muzičari umorili? Velim: Nisu, svirat će dok prvome prsti ne prokrvare! Ljudima bi drago to čuti, a kako i ne bi kad su u međuvremenu popili više rakije nego što bi kulturnome svijetu trebalo vina prije nego što se nađe pod stolom. Ali Dervenčanima ništa, a bogme ni ovom našima, ugledali se u bolje od sebe, pa i oni krenuli ispitivati granice ljudskih mogućnosti. A mi baš posložili repertoar onako po meraku: red dalmatinskih, red srpskih, red bosanskih, karavan bratstva I jedinstva ne bi nam bio ravan. Ubacim ja i poneki bećarac, ali onako s mjerom, Dervenčani su osjetljivi na bećarce, a ne bi dobro bilo da sasvim pobudale i krenu prevrtati stolove. I ovako su već skakali, padali sa stolica, ljubili se i zdravili preko svake mjere. Samo su Andrijica i mlada mirno sjedili i znojem dlanova potvrđivali ono što se nije dalo potvrditi u crkvi i općini. Ali niko se nije razmahao nožem, niti je maramicu iz džepa izvukao i njome sunuo iznad glave, pa da vidiš čime bi mahao da je običan dernek, a ne svadba. E, da mi je bila pamet i da sam Andrijicu ostavio za drugi put. Ne, nisam ni liznuo rakije, bio sam trijezan kao nikad, ali mi sila nije dala da nađem mjeru.
Oko tri su violinisti Sandoru popucali žuljevi i prokrvarili su mu prsti. Fertik!, dreknuo je fra Grga. E, nije fertik!, viknuo sam ja. Sad ide zadnja! Orkestar je zasvirao Đulzulejhu i htio sam napraviti lom, nešto što će se pamtiti i prepričavati. Ili oni nisu dobro svirali, ili u mome glasu nije bilo snage nakon šest sati pjevanja, ili Đulzulejha nije bila pjesma za Dervenčane, tek — nije se dogodilo ništa.
Pa šta je vama ljudi?, harmonikaš je prestao svirati, a ja sam se pravio ljut.
Sta je, ne valja vam Đulzulejha?
Oni koji su me čuli, u isti tren su se ušutjeli. Oni koji su bili previše pijani da čuju, ionako se više nisu računali. Andrijica je ispustio nevjestinu ruku:
Sejo, bolan, šta ti je odjednom?
Evo, šta mi je!, izvukao sam nož iz kutije za harmoniku, pritrčao I udario Andrijicu posred grudi.
Nisam vidio je li se uplašio. Nisam vidio ništa. Naredna tri dana prazne su bile moje oči ako bi mi ih drugi otvorio. Nisam vidio ono što bi drugi vidjeli kad umru. Pa bi pričali kada se vrate. A ja sam u ta tri dana, kažu, umro pet puta. Kada sam peti puta umro, već su me pokrili čaršafom preko glave, ali jedan mladi doktor, Fuad Halilović se zove, ime mu nikad neću zaboraviti, nije me dao. On me je još jednom oživio. Da sam šesti put umro, ne bi ni on. Ali nisam. I dragome Bogu hvala što nisam, ali ne zbog mene, nego zbog ljudi koji bi triput duže robijali da su mi i šesti život ubili.
Kad su shvatili da Andrijici nije ništa i da se oštrica moga noža uvukla u držalo i da je sve bila šala, ja sam već ležao u krvi. Učinili su pametno što nisu čekali miliciju, nego su me strpali u auto I odvezli u bolnicu u Tuzli. Kažu da mi je fra Grga glavu držao na krilu i čuvao život da ne pobjegne, i sačuvao gaje bogme ko što niko ne bi, a četvorica Dervenčana završili su u zatvoru. Trojica su kasnije osuđena, jedan je oslobođen. Poslije su mi iz zatvora poručivali da me mole da im halalim. Šta sam mogao, nego da ih molim da oni halale meni. Tako je bilo. Dok sam ležao u Tuzli, a kasnije i u Beogradu gdje su mi krpili želudac i crijeva da se opet mogu istovarivati na onu rupu na koju je i red, mogao sam u miru razabirati po svojoj sili. 0 čemu bi drugome i mislio nego o njoj. Ali nije mi svadba dolazila u pamet, nego neke druge stvari, nevažne, koje sam bio i zaboravio. Mučilo me je što sam nekog Husrefa, dvije godine je od mene bio stariji, udario pred njegovom djevojkom. Zašto sam ga udario? Zato što je on imao curu, a ja nisam. Bilo mi je petnaest godina, pun snage I onog dječjeg jada, pa sam skontao da Husrefu gore ne mogu učiniti, nego da ga pred njom udarim. Ne može mi vratiti, jer sam jači. A mora mi vratiti, jer šta će mu život ako mi ne vrati na njezine oči. Nije mi Husref vratio. E, više sam besanih noći u bolnici imao zbog Husrefa, nego zbog crijeva. A crijeva kad bole, onda je to gore od svakog bola. Vidiš, a nisam se prije toga sjetio šta sam učinio Husrefu, nisam barem dvadeset godina...
To, to je bila jedna od stvari o kojoj sam mislio, a bilo je i težih, ali ne volim više o tome pričati. Računam da nisam toliko kriv da bih o svemu morao govoriti, a opet, ništa nisam uspio odbolovati. Sto mi se za tih bolničkih dana i mjeseci vratilo, to mi je kao muka ostalo do danas. Ali sve te priče vodile su onoj glavnoj, onoj kojoj se tijelo opiralo, jer je ne bi moglo podnijeti. Tek kad sam se malo oporavio, pa su me mogli krpiti i ugrađivati rezervne dijelove, došao mi je u snove Alaga Idrizović. Prvo u snove, a onda i u tvarnost. Sanjam ga kako mi dolazi u bolnicu, u bijelom je odijelu i s maramom oko vrata, pod rukom nosi naranče. Grli me i ljubi, sretan je što sam živ, ali nikako da progovori kako treba. Sve nešto šapće, kao da se boji da me ne probudi. Pitam ga u mome snu: Alaga, šta ti je? Ništa, Sejo, ništa je meni, ali si mi ti plaho bolestan, pa se brinem. Neće da kaže šta mu je. Probudim se i poslije mislim šta li je, Bože, Alagi. Mrtav, a onako se fino nosi, ali svejedno ne govori. Ili s njime nešto nije dobro, ili ne valja s mojim snom. To nikad ne možeš znati. Sljedeće noći, opet sve isto. Sanjao sam ga, bit će, i mjesec dana, sve dok mi na kraju nije rekao: Zašto mi, bolan Sejo, učini ono, zašto zapjeva Đulzulejhu, dijete moje, sad ti ja više ne mogu ni pjevati, ni govoriti! Prošapta to Alaga u mom snu, pa mu krenuše suze. Plače Alaga, a ja bi da umrem. Ne kao on, nego da umrem tamo gdje me više neće biti ni u snovima. Pod rukom mu naranče, a ja sam i svoje naranče njemu zaboravio. I te naranče me, vidiš, neće pustiti.
Ne znam šta me je spasilo, to što ga tijelo nije puštalo u snove dok sam bio slab, nego me je Husref pripremao na njega, ili me je spasilo što je Alaga Idrizović imao duše kakve ja nikad nisam imao, pa me nije posjetio prerano, kad me je mogao ubiti. Poslije sam se oporavio, došao sam kao nov, vratiše mi se sila, huja i pasjaluk, ali bi me stalno pomalo boljelo. Prestade tek kad ostarih, Bog mi Ajku dade, a ona mi rodi sina. Nije taj bol bio od rana, nego je dolazio od nečeg drugog. Nije u meni više bilo rahmetli Izeta Komušina. Ajkina mater Azra, žena mlađa od mene, ali me svejedno gleda kao svoje dijete, govori — dobri te je Allah, sine, spasio, iako u njega nisi vjerovao. On te je poslije bolio. Sta ću joj na to reći? Star sam čovjek i kasno je za mene da nakon ovakvoga života počnem vjerovati u Boga. Kasno je za vjerovanje, kasno je za nevjerovanje. A jesam, još jednom sam krenuo zapjevati Đulzulejhu, bilo je to godinama nakon što me ubiše, ali me je tako presjeklo u trbuhu da sam pao na pod. Nije bila bol od Boga, nego mi je ispala kila od zora. Doktor je rekao da mi trbušni zid nije dovoljno jak, neka se još malo strpim. Nisam je poslije zapjevao, nego samo one lagane, Alagine. I kako bi ja sad i Ajki, i njezinoj materi, objasnio zašto malome otimam zvečku i puštam ga da plače dok ne izgubi glas? Volim ga što je takav, jer mi se učini da sam to ja, opet krećem ispočetka i bit ću u njemu zauvijek. Neka i budem, sav, osim žalosti moje za Alagom. Pa dok je još u krevetiću neka mali prođe svadbu u Zivinicama.

[julisiz es grant]

Haj nema veze s temom, al ne bilo ti zapovijeđeno zalijepi i onu priču iz iste knjige nešto kad sin ubije oca pa njegov brat se prijavi i bude strijeljan mjesto njega.

[banjaluka078]

link

[julisiz es grant]

link

Hvala Uzeo mi tetak knjigu nekad davno i nikad mi je nije vratio...valjda je neđe satario

[Chmoljo]

Mislim da je to do hercegovačkog temperamenta koji, blago rečeno, nije baš za sevdalinke. Sevdalinka se pjeva tiho i s pola glasa, tek toliko da te čuje tvoje društvo za stolom, pa je bolje izvode Bosanci - mekši su, laganiji, pitomiji, tiši ...

Polovina doesn't approve this

[Lakat Jebić]

moram priznat od novokoomponovanog sevdah focanski gej (joj kombinacije ) je najbolji.

pokusavao sam recenicu zavrsiti na razne nacine, al svaki je pravo los i dvosmislen

[mali_balon]

Kad vec spomenuste silu i Đulzulejhu - Miljenko Jergovic:

IDZTIHAD
Rodila mi Ajka pod stare godine sina. Da mi je kazao neko: Sejo, voljet ćeš ga više neg sebe, kad noću proplače, dizat ćeš se ko hodža na sabah i još ćeš mislit — što mi ranije ne zaplaka da mi život u snu ne prolazi, da mi je kazao: Sejo, jadan, pomrsit će ti rođeni nakot pamet, pa će ti govno njegovo mirisat kad ga budeš presvlačio, ja bi mu rekao da nema šanse. I nije bilo šanse dok sam bio u snazi, ali kada me je sila izdala, poželio sam sina. Pa, eto, rodila mi ga Ajka i ostavila da ga čuvam dok ona radi. A bolje ga čuvam nego što sam ikad sebe i bolje nego što bi ona, pa neka mu je mater i neka nije džabe što se kaže da s djetetom niko bolje od matere ne zna. Samo u jednoj stvari ostao sam onaj od prije, ne daj bože da Ajka za to čuje, ne bi mi više malog ostavljala. Kad ga izjutra uhvati huja, pa zvečkom počne udarati o rub krevetića, dobra zvečka njemačka pa se slomiti ne može, ja mu je otmem iz ruke. Prvo me pogleda, onako iznenađeno, pa zaplače, zarumeni se, poludi, znam da bi me ubio, svijetom bi o krevetić tresnuo, sorio sve što je ikad stvoreno, a huja mu samo raste, dok ne dođe na četiri oktave, ko onoj pjevačici japanskoj. A ja mu zvečku ne dam, sve ga dražim da vidim koliko može, lagao bih da sad kažem da činim to za njegovo dobro. Ma jok, merak je meni zbog mene, jer vidim sina kako može ono što ja više ne mogu. Neće popustiti i neće stati, džaba sve igračke ako mu ne dam zvečku i sve ljepote svijeta ako nije po njegovome, taman se salomio kao što sam se ja salomio na kraju. Ali jest trajalo, dugo, rasla je sila u meni i sipao sam je okolo, dabogsačuva! Silan biješe Harun Pustahlić. Kad ono potres bi, svi koji su ga znali mislili su da to nad rahmetli Harunom zemlja podrhtava! Silan je bio i Arif, gostioničar što je u Kiseljaku pogače pravio, kad se smrkne nebo i udari onaj prvi najjači grom, ljudi govore: E, nije grom ništa prema Arifovu glasu! Pa zar i takvi ljudi umiru? Jest, umiru, loše bi bilo da ne umiru, jer možeš mislit kakva bi gužva bila kad bi oni za sjemena ostajali. A sila nad silama bio je Mehmed Prašo, eno i njegovog mezara u Višegradu, ako ga nisu poravnali i od nišana kafanu sagradili. Kad bi taj riknuo, slavuji bi popadali s grana, a narodu bi se sve do Bijeljine koža naježila, kakva je sila i kakav glas bio taj Mehmed.
Ali ni on takav nije bio silniji od mene. Huja nad hujama, jadna zemlja koja me na sebi držala. Sjećam se, pedeset i neke u hotelu Central zadnji put je pjevao Alaga Idrizović, fin čovjek i veliki pjevač, legende se o njemu pričale. Počeo je još za austrijskoga vakta, na oficirskim balovima — red šlagera, red sevdalinki, pa je pjevao srpske narodne, pa hrvatske. Kako god bi se vrijeme mijenjalo, tako je Alaga prilagođavao repertoar, ali vazda — red sevdalinki. Zlobnici pričali daje tako i gestapovcima na Marijin dvoru, prvo Lili Marlen, a onda zapjevaj Đugum kuje đugumdžija Mujo. Ko ga je jednom čuo,
nikad ga nije zaboravio. Ali u Alagi nije bilo sile, nego samo glasa, kao u onih Talijana koji bi sutra u operi zapjevali, ali im se ne da. Za Novu godinu veli Alaga da mu je to zadnja. Pjevat će do proljeća, a onda gotovo. Biva, pravi šampioni na vrhuncu karijere objese kopačke o klin! Najprije mu niko nije vjerovao, a onda ga počeše odgovarati. Nemoj Alaga, od tebe boljega nema! Svoj vi poso, govorio im je, kad počnem kreketati i pištati, vi ćete mi se prvi smijati. Ko što i jest! Ljudi jedva čekaju da pjevaču pukne glas.
Isto kao kad se za najčestitiju ženu u čaršiji čuje da se prokurvala. Pa gdje ćeš ljepše od toga!
Veli, neka bude petak, u prvoj sedmici nakon ramazana, taman je pola aprila kad grad probeha-ra, ljudi sjede u baščama i akšamluče, a poslije neka dođu u Central, pa vide i čuju kako je to kad najveći odlazi. Dva mjeseca se po gradu pričalo kakav će biti Alagin oproštaj. Ljudi ko ljudi, prvo su govorili — nemoj!, a onda Alaga je ovakav, Alaga je onakav, šta on misli ko je, pa da pravi derneke od toga što prestaje pjevati. E, vala ja mu ne došo!, tako je govorio svako ko je do sebe držao, a onaj ko nije, tog neće u Central ni pustiti. Ispade da će čovjek pjevati orkestru, šefu sale i konobarima.
Dok je trajao ramazan, pa se išlo okolo po iftarima, a grad živio cijele noći, nekako se o Alagi Idrizoviću više nije ni govorilo. Ako bi ko i spomenuo, bilo bi samo da nikome, pa ni njemu, nije dopušteno sebi samome graditi spomenik. Nikome, osim Titi, a drugi neka lijepo sačekaju da umru, pa će dobiti i ulicu i školu. Dođe tako ponedjeljak, dan nakon Bajrama, kad eto ti meni Alage. Sav se jadan usukao, visi na njemu košulja kao na vješalici, i tek tad ja prvi put vidjeh koliko je ostario. Dok se čovjek smije, pogotovo ako je pun nama i svi ga gledaju kao boga, ne možeš ni primijetiti da stari. Ali čim je zabrinut i uplašen, a nikoga oko njega nema, vidiš — kabur zove, skoro će dženaza!
Rekoh, šta je bilo Alaga? Kaže — ništa. E, mislim se — da je ništa, ne bi mi dolazio, nikad nisi, ali rekoh, pustit ću ga dok sam ne kaže. Neka se muči, dobro mu je za treninga, jer muku baš nije dosad trenirao.
Pije Alaga onu kafu, pije kafa njega. Prolaze neke cure, ja ih pođem prozivat, pa njemu namigujem, pokazujem mu dobre sifone, a on niti vidi njih, niti ga je briga šta mu pokazujem. Lice mu radi kao da se u struju uključio, samo što ne znaš smije li se ili plače. Eto, Sejo, veli mi, takav je ovo grad!
A ja znam šta mi govori, ali ne dam mu prilike da dušom dahne. Pravim se da to on govori o curama što su prošle. Biva, okreću se za svakakvim gelipterima, a za nama dvojicom neće. Ali ne čuje mene Alaga, nego samo čuje da ga ja nisam htio čuti.
Kad bi svaki koji je rekao da mi neće doći platio dinar, više bih para imao nego Rockefeller, krenu opet kukati. A ja ne dam, nego krenuh u priču kako ima jedan koji je bogatiji od Rockefellera. Namlatio lovu na kokanju kukuruza, pa cijela Amerika poludila za njegovim kokicama. Sad majke djeci za ručak daju samo te kokice. Ako se koje pobuni, a mater fljus pa šamarčinu, biva ni djeca se ne smiju buniti protiv njegovih kokica. I tako čovjek postade bogatiji od Rockefellera.
Nasmija se Alaga, onako pravo, za stomak se od smijeha uhvatio.
Meni bi drago, ispričao sam dobar vic, a da mi nije bilo na pameti ali nakon što se on nastavi smijati, bi mi neugodno, vidim da je ukrivo pošlo.
E, jesam budala, najveća, kad tebi dođoh da te molim, reče i diže se od stola. A ne prestaje se smijati. Samome sebi — jer je budala. Onim najgorim smijehom nakon kojega se ljudi više ne pozdravljaju na ulici. Nemoj, bolan Alaga, šta ti je, ja se samo malo zajebavo! Marš od mene, nesorto!
Nemoj tako, Alaga...
Marš, nesorto!
A kad bi ti Alaga rekao — nesorto, to je bilo gore nego da ti se pola grada izreda na materi, sestri, mrtvome babi, tako je ta riječ bila teška kad ju on kaže. Inače, obična riječ, kao i svaka druga. Nešto i nisam čuo da je drugi često izreknu, ali kako je Alagi nešto teško značila, tako bi se sručila i na onog kojem biva izgovorena. Uhvatio sam ga u zagrljaj, ne dam mu ići, jer ako ode, znam, gotovo je, a on se otima i ponavlja kako sam nesorta. E, nećeš majci, mislim se, meni se oteti nećeš dok te ne prođe. I držao sam ga tako pola sata, konobari se okupili, pusti čovjeka, govori neka žena, a bože sačuvaj belaja, govori druga, ali nije me briga, ne puštam.
Ugušit ćeš ga!, pođe me konobar Rudo vući za košulju. Rekoh, bježi Rudo dok te nisam sa zemljom sastavio.
Ugušit ćeš me, Alaga će.
Je 1' nesorto ili bez nesorto?
S tim ga malo razmekšah. Pristade da sjednemo, rekoh: Rudo, daj dvije duple!, veli Alaga: ja neću. E, bogme hoćeš, sad je gotovo! Ostali smo do neka doba noći. Pitali se o svemu i svačemu. Ja njemu govorio o tome kako sam bio u Piratu u vojsci, pa kako sam pukovniku pjevao na svadbi, on se olešio da su ga sutradan morali nositi u Niš u bolnicu, a on meni pričao o tome kako je u Sarajevu usred rata u kafani Kod dibeka Valteru Periću pjevao ruske pjesme, pa o tome kako su iz Beograda dolazili da ga vode tamo da ostane, ali Alaga nije htio, pa kako zna stotinu pjesama koje više niko ne zna, te će sa njim u grob više sevdalinki nego što bi đaka u Kragujevcu... 0 svemu je pričao, samo nije o onome zbog čega mi je došao. A ja samo to čekam i znam da ću na kraju dočekati. Taman kad bih mislio da mu je iscurila priča, počinjao je novu, ili bi ja u neka doba nastavljao sa svojom, u glavi mi se mutilo, a mislim da se mutilo i Alagi, bio je pijan ko avion, Enola Gay prije nego što će se istovariti na Hirošimu. Nisam ni ja bio bolji, ali opet sam mlađi i duže mogu durat. I tako, dok je pričao o nekom Slaveku, violinisti iz Čakovca, koji je pred rat svirao u tuzlanskom Metropolu, pa položio pištolj na stol i veli: ako odsviram krivi ton, neka puca u mene onaj koji ga je čuo! — i sve je krive tonove svirao, ali nikog da ga ubije..., usred priče stade Alaga, razbistriše mu se oči u seknudi, pa krenu:
A ni ti mi nećeš doći, je li tako, baš će te nešto stomak zaboljeti?
Doći ću, bolan Alaga, što ti ne bi došao...
Nećeš, jer je čaršija rekla da Alagi ne treba ići na oproštaj, ko je Alaga pa da se oprašta.
Hoću, života mi, doći ću.
Ja, i onda ćeš me slušati kako pjevam, ti i trojica konobara. Pa onda je bolje da ni ti ne dolaziš.
Dobro, hoćeš da dođem ili da ne dođem?
Jok, Sejo, ja bi da pucaš u mene, sad odmah...
Izvadi Alaga pištolj, beretta kakvu su nosili talijanski oficiri za vrijeme rata, i stavi ga preda me. A ja ne znam šta bi sa sobom, vrti mi se kafana oko glave, ustanem li, čini mi se da ću se prosuti po podu. Da mi je samo dovući se do zahoda, umiti lice, lakše bi mi bilo. A Alaga potpuno trijezan, kao da ni onu prvu rakiju nije popio, i čeka.
Zašto bih pucao?, pitam ga i sve guram pištolj od sebe.
Da olakšaš i meni i sebi.
Kako, jadan ne bio, da si olakšam ako te ubijem?, pokušavam se izvući, a vidim Alaga raste, došao veći od mene i već je vrat počeo savijati da ne udari glavom u plafon.
Pa bit ćeš najbolji kad mene više ne bude, kaže Alaga onim tonom kojim se djeci objašnjava daje špinat zdrav i da ga treba jesti Ne znam šta mi bi, valjda od rakije, ali ja na to uzeh pištolj I uperih u Alagu, gledam je li otkočen, vidim jest, rekoh neću mu pucati u glavu da ne unakazim čovjeka, nego u srce, to je pravo, ali nikako ne znam s koje mu je srce strane. Ako je meni s lijeve, onda je njemu s moje desne, gledam koja mi je lijeva strana i taman je nađoh, pa da opalim, a Alaga se poče tresti.
Pucaj, veli, ne čekaj toliko! Rekoh, je li to tebe strah? Kaže, jest, kako me ne bi bilo strah, kao da tebe ne bi bilo. Mislim se, bi me bilo strah, ali ko si ti da mi to govoriš.
Nema mene Alaga čega biti strah!, dreknuh, pa prinesoh pištolj sljepoočnici i potegnuh. Kad mi je prst do pola došao, već sam se pokajao, a kad je opalio, osjetih da govno izlazi iz mene.
Zaboravio sam ga napuniti, reče on, a šta je dalje bilo, ne sjećam se. Sutradan su mi pričali da je konobar Rudo skočio na mene i oteo mi berettu. Može biti da je tako, a možda je i drukčije. Ljudi vole ukrašavati, jer bez ukrašavanja nema ni priče, pa i ja sve ovo, možda, ukrašavam, ali znam, kad sam se probudio, obećao sam sebi da od sada pijem do jedne litre, a drugu načimam tek nakon što provjerim da nema naoružanih lica u kafani. I da me je bogdo opametilo te noći. Ali nije! Spoznaje koje ti nanese mamurluk traju razmjerno mamurluku samome, pomnoženom sa dva. Tako glasi prvi Sejin zakon rakijodinamike.
Oko pet—pola šest sjedim u istoj onoj kafani, pijem sedmu kafu, trijeznim se, kad eto opet Alage. Veli: Izvini Sejo, mogli smo izginuti! Rekoh: Nismo obojica, jedan bi sigurno ostao. A on: Šuti, bolan, isto ti je to. Mislim se, dobro, eto, isto je, a znam da nije isto. Ali bolje ne započinjati ono što ne znaš dovršiti, a ja bogami nisam znao kuda bi me ova priča odvela. Nikad mi ranije nije na um palo da dignem ruku na sebe, niti sam znao zašto bi to činio. Kad me zaboli, govorim proći će, i već se radujem kako će mi biti kad više ne bude boljelo, a kad mi se stuži, već mislim šta bi rekla moja tetka Belkisa — eto te, Sejo, baš ko rahmetli Izet Komušin, razmekšao se pa ćeš na kraju guzice dati prvome ko naiđe. Tako je ona govorila kad god bi se kome stužilo, sve dok je jednom ne upitah: A je li, tetka, ko ti je taj Izet Komušin? A onda će: Bogami, ne znam sine! Kako ne znaš, tetka? Fino, ne znam, jednom mi tako mladoj na jezik došao, pa ga se evo do danas spominjem. A što je rahmetli ako ti je na jezik došao? Pa neće, sine, živ biti nakon toliko godina, meni je osamdeset, a njemu bi bilo stodvadeset, toliko insan ne živi, zato je rahmetli.
Pa kad god bi nešto naopako pošlo zato što je neko naopako učinio ili rekao, tetka Belkisa bi rekla — eto te ko rahmetli Izet Komušin. Kad bi se sabrale sve prilike u kojima je to govorila, i svi kojima je govorila, rahmetli Izet Komušin bio bi jado, plačipička, emotivac, peder, lopov, bezbožnik, džamijski miš, guzica, kabadahija, siledžija, ugursuz..., i sve mi se nešto čini daje tetka Belkisa pod njegovim imenom vidjela samoga šejtana u svim njegovim, uglavnom sitnim, ali nekad i po-krupnim šejtanlucima. Ali ne možeš ti djeci spominjati šejtana, jer je djeci šejtan zabavan, baš kao klaun u cirkusu, nego je izmislila rahmetli Izeta Komušina. I da znaš, bila je u pravu! Evo, do dana današnjega, mrsko mi je sve po čemu sam znao biti isti rahmetli Izet Komušin. I kako bi onda digao ruku na sebe? Nikako, brate, ali, eto, ipak sam to učinio da se pred Alagom pokažem.
A znaš li ti, pita me Alaga, da sam ti ja spasio život. Nisam pištolj napunio. Da jesam, ne bi te više bilo. Je li tebi to jasno?
Jasno mi je, ali da ti malo ne pretjeruješ? Nisi mi spasio život, nego si zaboravio napuniti pištolj.
Svejedno, sliježe on ramenima, trebao bi mi biti zahvalan.
Evo, Alaga, zahvalan sam ti do neba!
A bi li onda nešto učinio za mene, da mi pjevaš na oproštaju? Ko, ja otpjevam dvadeset svojih, a onda ti izlaziš pred orkestar dok ja polako odlazim. Fino bi to bilo, kad bi ti htio...
E, tu smo znači, zato si mi dolazio, mislim se. Nikada nisi slavu dijelio s drugima, ali bi sad dijelio sramotu. Biva, kad ljudi ne dođu u petak u Central, neka ispadne da nisu došli nama, a ne samo tebi.
Ali pristadoh ja, ništa me ne košta, a ruku na srce, bi mi i žao Alage. Vidio sam ga jučer kako stari i budala bih bio da sam to do danas zaboravio. A njemu drago, samo što ne prevrne stol od sreće, govori: Doći će oni, vidjet ćeš ti, bit će pun Central! Hoće, hoće, mislim se, doći će ko na cigansku dženazu, ti znaš kao što i ja znam, ali bi sad sa mnom dijelio i nadu. E, pa nećeš Idrizoviću, da si još toliko Alaga!
Dođe tako i petak, probudio sam se oko sedam, pogledao kroz prozor i imam šta vidjeti. Usred aprila je preko noći pao takav snijeg da se činilo kao da je Bog cijelo Sarajevo pokrio onim svojim najdebljim jorganom. Zatrpane ulice, ljudi ne mogu na posao, tramvaji ne rade. Nisam imao koga pitat, ali ne bi me začudilo ni da je džuma otkazana. Jedva sam izašao iz kuće, dva sam koraka napravio, pa stao. Dalje ne može. Vidim, i drugi isto tako. Obukli se i utoplili, pa stoje pred kapijama i gledaju. Stari Franjo, željezničar, nakrivio šešir i smije se. Veli: Šta je ovo, Sejo, bolan, čiji nas je Bog ovako zasuo? Vazda je Franjo imao takva pitanja, merak mu bio da se neko na njih nasuka, pa da ga onda godinama podjebava. Imao je on tefter s imenima onih koji su se nasukali, da kojega ne zaboravi kad ga na ulici sretne. Zato ja šutim, ništa ne govorim, ali svejedno mu se nasmijem. Kao dva jagomirska luđaka, do vrata zatrpani snijegom, smijali smo se tako jedan drugome. I onda reci da ne voliš snijeg! Kako ga ne bi volio ako podjetinjiš od sreće kada usred aprila padne.
Tek negdje oko tri probiše se nekakve prtine, stigla i vojska s lopatama, pa ja krenuh do kafane. Tamo sjedi Alaga i smije se i on, ali od muke. Bog mi ne da da s obrazom odem, govori mi, ako je ko i mislio večeras doći, sada sigurno neće. Popismo kafu, onako u tišini, jer se više tu i nije imalo šta puno pričati. Vidimo se u Centralu, rekoh mu, a on klima glavom, pa zove konobara Rudu da mu donese rakiju. Nemoj, bolan Alaga, da te mrtvog pijanog večeras donesu! I sramotu valja na nogama pronijeti... Ali nisam mu ništa rekao. Nije do mene.
Došao sam pred Central malo prije osam, kad ono imam šta da vidim. Guraju se ljudi, gaze jedni po drugima, a Hilmija stoji na vratima, čovjek ko trokrilni ormar, i viče:
Nemojte ljudi, nema mjesta, igla nema gdje da padne!
Viče on, a niko ga ne čuje, nego guraju naprijed, pa vidiš da su spremni potući se s onima koji su već unutra da bi sjeli umjesto njih. Eto što ti je čaršija, nije hadžija ko Alagi u lice ne reče da mu neće doći na oproštaj, a sad dođoše svi, uključujući i one koji u životu nisu u kafanu povirili. Ne bi me čudilo ako je prisutan i komitet hodža.
Vidim neću ni ja ući, džaba što trebam pjevati, jer ne mogu ljudima po glavama prehodati, a onda još Hilmiji objasniti šta hoću, nego odmah krenuh iza hotela. Preskočit ću zid, pa se uvući kroz prozor od zahoda. Triput sam padao u snijeg, nabio sam šaku, poslije me mjesec dana boljela, dok ne stigoh do tog prozora. Kad tamo, trojica se već pokušavaju tako uvući. Rekoh, bježite ljudi, ja sam muzičar, ja moram ući. Pustiše me oni i još me poguraše kroz prozor, jedva su mi ramena prošla. Biva, ako muzičari tako ulaze, onda je Alaga veći od Sinatre i Marija Lanze zajedno.
Gdje si do sad?, viče na mene harmonikaš. Kaže da je Alagu glava zaboljela od sekiracije što me nema. Eno ga, sklonio se u sobu da se malo odmori pred početak. Recepcioner mu dao ključ.
Eto, takav je macan bio Alaga Idrizović! Otišao u sobu da prilegne pred koncert. Samo da bi se kasnije pričalo o tome. Nakon pola sata izašao je pred orkestar, na njemu bijelo odijelo, lak cipele, zelena košulja, kao da je jučer stigla iz Pariza, a umjesto kravate oko vrata mu svilena marama, crvenija od krvi, onako da izgleda kao da se slučajno tu našla, iz duše mu iscurila pored dva raskopčana dugmeta na košulji. E, jesi šmeker Alaga, da nas je sve zajedno poslati engleskoj kraljici na obuku, ne bismo te stigli! Ali nisam ja budala, ne dam mu fore, nego ga gledam kao i svakog drugog dana, istim onim pogledom, a on se sve okreće prema mome stolu, vidim da me pita za sebe. Pitaj ti, samo pitaj, Sejo ti neće ništa reći. Nije rahmetli Izet Komušin, pa da ti kaže!
Zasviraše muzičari, veze harmonikaš, nigdje mu kraja, da sve čekaš kad će se Alaga oglasiti. Misliš, sad će, a ono nikako. Ali kad prođe teravija i on zapjeva, jasno se čulo kako ljudi u istome trenutku uzeše dah, taman kao da će im glavu gurnuti pod vodu.
Bit će da sam i ja isto učinio, ne znam, ne mogu reći, jer je Alaga pjevao kao što niko neće. Taj čovjek ne govori, ne diše i ne radi ništa što rade drugi ljudi, on je samo pjevanje i drukčije ga ne možeš zamisliti. Pa neka sam hiljadu puta s Alagom pričao i više noći s njime proveo nego što ću ih doživjeti s mojom Ajkom, neka sam ga slušao kako pijan zapliće jezikom i na leđima ga dvaput nosio kući na Kovače, ništa od toga nije bilo stvarno dok je te noći u Centralu posljednji puta pjevao. E, da je tako odlaziti, ljudi bi se kod Allaha pretplaćivali koji će prije umrijeti.
Priznajem, jesam zaplakao. Ali plakali su i drugi, ne znam ko nije. Svaku od tih pjesama tako sam dobro znao da bi mi inače bila muka i slušati, i pjevati, ni dok se ujutro brijem ne pjevam ih, nego smišljam neke dječje, ali sad kad njega slušam, izgleda mi kao da se u te pjesme pretvaram. Ako je draga na samrti ležala, a dragi je molio da ne ide, onda sam ja i ta draga i taj dragi. Ako su nekoga vodili da ga pogube, ja sam onaj kojeg vode i oni koji vode. Eto, tako je te noći pjevao Alaga Idrizović.
Ali kad na mene dođe red, osušiše se suze, nesta čarolije, a ono Alagino bijelo odijelo učini mi se kao da je na rahmetli Izetu Komušinu. Probudila se sila u meni, pa rekoh, sad ću te sa zemljom sastaviti kao Joe Louis onog Hitlerovog Švabu.
Sviraj Đulzulejhu!
Nemoj, bolan Sejo, Đulzulejhu, meni će harmonikaš.
Sviraj!, rekoh.
Nemoj, Sejo, nije red!
Da, znao sam ja da nije red. Zato sam i tražio Đulzulejhu, onu jednu i jedinu sevdalinku koja je za silu stvorena. Sve druge su takve da silu ne vole, isto kao što silu ne voli Bog, pa ako je pjevač silan, mora se sa samim sobom tući dok ih pjeva. Izubijaš si dušu, muke džehennemske da si prošao ne bi tako bilo, samo da je otpjevaš kao što je Alaga i njemu slični bez ikakve muke pjevaju. I koliko god da se boriš, uzalud je bilo, jer ti sila ne da. Ali tu jednu, tu Đulzulejhu, vidiš, Alaga ne može otpjevati, pa ju zato ni ne pjeva, osim ako je dernek pri kraju, svi su pijani, pa misli da ga neće čuti. Ali sutra, naravno, svi pričaju o tome kako nije izvukao Đulzulejhu kako valja. I šta Alaga radi cijeloga života, nego sebe uvjerava da može, pa iznova probava. Ali džaba mu, jer u njemu sile nema.
Đulzulejha je smišljena da raja za prave pjevače može pričati kako ništa ne valjaju ili da barem jednom sila natpjeva dušu. A možda je smišljena i zbog nečega goreg, čega nisam bio svjestan dok sam se te noći u Centralu spremao da dignem glas. Vele da su se tresla prozorska okna, a štokovi od vrata samo što nisu iskočili iz zidova, kažu da je grmilo kao što rijetko grmi za sniježnih dana i da se zemlja tresla tako jako da su iz nje poiskakale mrtve krtice iz vremena kada grad još nije bio grad, pričaju da me se čulo do u sedmu mahalu, a da su u osmoj stare nane otvarale prozore ne bi li čule je li to stiže kijametski dan, govore da takva sila Sarajevom nije prošla otkako je Eugen Savojski zapalio Bosnu, kakva je tutnjala u deset dugih minuta na koliko sam razvukao Đulzulejhu. Toliko je trebalo da se po bostanu prošeta i da se s mednom rosom porazgovara, a kada se već sve znalo, i kako je s Đulzulejhom, I kako je sa mnom, pustio sam glasa niz dah, pa sam ga držao I držao, ljudi su mogli otići do kuće, provjeriti jesu li se djeca vratila iz škole i vratiti se, stigli bi prije nego što uzeh glas. Pjevao sam, a sve pogledavajući Alagu Idrizovića kako mu nije drago, ali ne toliko jer su me toliki ljudi čuli, pa će sad reći da sam bolji od njega, jasno je njemu da svijet govori i ono što ne misli, nego je Alaga patio što ja mogu ono što on nikada nije I neće.
Kad sam završio, prišao je, poljubio me i šapnuo — svaka čast!, a bolje bi bilo da je rekao — jebem ti mater seljačku!, ili ne bi bilo bolje, nego bi meni bilo draže i možda mi život poslije ne bi krenuo ovim tokom. Ali ne krivim Alagu, Bože sačuvaj, nego samo govorim kako bi bilo bolje i za mene i za njega.
Ko zna koliko ih je bilo koji su mi zamjerili što sam na oproštaju Alage Idrizovića u hotelu Central pjevao Đulzulejhu i što sam je pjevao kako ne treba i kako se ne smije pjevati, ali znam da mi niko nijedne ružne nije rekao. Ali nisu imali puno vremena ni da me hvale, jer ne prođe ni mjesec dana, a umrje Alaga. Krenulo je tako što se prehladio dan nakon oproštaja, veli mi konobar Rudo — pozdravio te pjevač, eno ga napali virusi!, ali nisu to bili virusi, niti je bila prehlada, jer Alaga ne ustade ni nakon deset dana. Na kraju ga odnesoše na Pothrastove, u plućnu kliniku, kažu — oporavit će se. Spremio sam se jedne subote da ga obiđem, kupio naranče, stavio u džep pljosku s rakijom, biva — ako posjedimo, ali me ne pustiše k njemu. Doktor kaže: Poručuje ti Alaga da će te primiti kad mu bude bolje? A kad će to biti?, pitam ga ja. Po onome što sam na fakultetu naučio — nikad! Eto, tako mi je rekao taj doktor. Pljunuo bih mu u lice i da ga danas sretnem na ulici. Spuštam se niz Pothrastove, bistar neki dan, grad sav u suncu, pa vidiš i muhu na onom prozoru što ti je s druge strane doline, tamo pod Trebevićem, baš ona ljepota radi koje valja istrpiti devet mjeseci zime. I na koga ću misliti, nego na njega, zašto nije tu kraj mene da vidi šeher onim očima kojim su ga gledali svi koji su se ikada od njega opraštali. E, Alaga, moj Alaga, ponavljao sam kako me je korak nosio, sve nogu za nogom, nizbrdo po kaldrmi i po asfaltu, među mladim psima koji se igraju nekom krpom, natežu se oko nje i reže kao da im od krpe život zavisi, među ženama koje ogrnute šlafrucima idu iz dućana, a ispod marama im izviruju ružičasti i plavi vikleri, gledaju nepoznatog u svojoj mahali i misle šta će on tu, nizbrdo i opet nizbrdo, e, Alaga, moj Alaga, da ti je vidjeti kako je duboko ovaj grad, oznoje se i koji silaze, ali im je drago mimoilaziti se s onima koji se penju, dahću i penjat će se još ko zna koliko, dvojica radnika na ramenima nose karniše za zastore i psuju onoga kojem ih nose, žena s trbuhom do zuba dahće ko lokomotiva, a dvojica s pivama govore — pazi da ti dijete ne ispadne, nećeš ga uhvatiti do Titove!, ona se pravi da ih ne čuje, muka je uzbrdo izgovoriti riječ, pogotovo kad vidiš kako ima i onih kojima je Bog dao nizbrdo i opet nizbrdo, e, Alaga, moj Alaga, ne, nisam pobudalio pa pričam sa samim sobom, nego htjedoh obići jarana na Pothrastovima, ali me doktori ne pustiše, čest slučaj, znaju to oni koji se penju, čest slučaj, svakoga dana silazi neko s fišekom naranči pod rukom, što ga nije imao kome dati, e, Alaga, moj Alaga...
Sahraniše ga kao ateistu, sa zvijezdom petokrakom i orkestrom koji je svirao Lenjinov marš. Govor je održao predsjednik Mjesne zajednice Điđikovac. Alaga Idrizović bio je dobrovoljni davalac krvi, učesnik akcija pošumljavanja, dobar drug i komšija. Sve gore od gorega, da strasnije biti ne može. Prvi put u životu sjetio sam se Boga i pomislio sam — šta ćemo ako ga ima? Ranije bi mi samo preletio preko jezika, uglavnom u psovkama ili kad bi se morao zakleti u ono do čega mi nije stalo, a sad sam, gledajući petokraku, mislio o tome šta će biti ako smo pogriješili? A neko od nas sigurno je pogriješio, jer nije dobro sevdaliju pokopati kao partizana. Nekako se, brate, ne slaže. Bolje da su mu indijanski totem poboli poviše glave.
Ali kratko je to trajalo, taman dok nije prošao sprovod, a kad se ponapijasmo za mir Alagine duše, ja sam već na Boga zaboravio. Nisam mislio ni o tome od čega je Alaga umro i ima li u svemu moje krivice. 0 takvim stvarima misliš kada ti umre otac ili majka, brat ili — gluho bilo — rođeno dijete, a meni on nije bio ni otac, ni brat, pa ga lako u jedan dan prevrnuh preko duše. Prođe, kao da ga nije ni bilo.
Do tog ljeta kada je čaršija zaboravljala Alagu, a veliki aprilski snijeg spominjao se po svirci u Centralu, meni je život tekao baš onako kako sam ga ispričao. Još sam bio na uzdama, pamtio sam dane i ljude, kako se koji zove i gdje sam s kojim bio, a onda se sve nekako okrenulo. Zaboravio sam na njega, kao što su zaboravili I drugi, iako je ostalo da se govori Alagin snijeg, pa se takvim i danas zove veliki snijeg iz pedeset i neke, a da se više i ne zna ko je bio Alaga Idrizović, ali sam u neka doba zaboravio i na sebe, pa imamjedno deset godina za koje ne znam ni gdje sam bio, ni šta sam radio, ni kako sam živu glavu izvukao. Iz tog vremena pamtim samo slike, kao kad bi Josef Samek izvukao iz podruma komade filmske trake, pa ih onako naslijepo polijepio i prikazivao djeci za dinar, nedjeljom u Kinoteci. A šta djeca znaju šta je film, njima je bilo dobro kad projašu kauboji, a onda se odjednom ukaže Moša Pijade, drži nekakav govor na prvomajskoj paradi, da bi nakon Moše jedan gangster ubio drugoga gangstera, a dvoje se odmah zatim poljubilo. Takvi su bili ti Samekovi filmovi, lijepio ih je da zaradi za piće, jer one prave nije smio mimo reda prikazivati, a takav je i meni postao život.
Evo, vidim se kako stojim pred francuskom ambasadom u Beogradu, moglo je to biti godinu ili dvije nakon što je Alaga umro, i gledam kako bih se unutra uvukao a da me niko ne vidi. Radila je u ambasadi neka Marijana, ljepotica iz Zadra, pa sam ja nešto oko nje obilazio, a ni Marijani ne bi mrsko te je obećala da će mi preko ambasadora srediti vizu za Francusku. Kao, imam problema s vlastima, progone me po političkoj liniji i neću živu glavu izvući ako mi Francuzi ne pomognu. Nije me bilo briga što mi poslije nema nazad u Jugoslaviju, ni što me Sarajevo neće vidjeti živoga, a još me je manje zanimalo šta ona misli i zašto sa mnom ide u Pariz. Kad je rekla zašto, bilo je već kasno, bili smo u Parizu, rekao sam da idem do vecea, evo tu su mi cigare i upaljač!, biva, vratit ću se, šala mala, nasmijala se, i više me nije vidjela. Do Marijane mi je bilo stalo taman koliko i do cigara i upaljača. Sreća njezina što je tako, jer je mene moja sila nosila, a u Francusku sam išao zato što mi je kod kuće bilo tijesno. U Sarajevu sam mogao još koji puta otpjevati Đulzulejhu, napiti se, porazbijati sve u kafani, isprevrtati aute po parkiralištu, pa da se o meni po čaršiji priča, ali to meni više nije bilo dosta.
Sljedeće što pamtim je kako dvojica žandara tuku maloga Grka. Mlate ga drvenim pendrecima, a on ječi i zapomaže na onom svom smiješnom jeziku, dok mu iz džepova ispadaju jabuke. Zbog tih su ga jabuka tukli. Ukrao ih, pa ga prijavilo. Gledam, ubit će ga, mogu oni to jer niko neće pitati za malog Grka, ime mu nije zavedeno u knjigama, nema pasoš, ni ličnu kartu, niko za njega ne zna, niti će ko za njim zaplakati. Ako je mater i plakala, bilo je to kad je pobjegao iz svoje Grčke. Bit će da i ona misli kako ga više nema, mrtav da je, znaju to žandari, pa ga zato tako dušmanski i tuku. I tući će ga dok ga ne ubiju. Merak im je, kao što bi i meni, možda, bio merak da sam na njihovom mjestu. Zabranjeno je ubiti čovjeka, a toliko ih je za koje ne bi trebalo biti zabranjeno. Toliki su ti u životu bili gori od najgorega. Pa onda uhvatiš maloga Grka i ubiješ ga, jer nisi smio ubiti njih. Razumijem ja žandare, velim, činio bi isto što i oni, a Grk mi nije nimalo drag, ne znam ga zapravo. Da ga I znam, isto bi bilo. Lakše je shvatiti njih koji će ga ubiti, nego njega koji je krao jabuke. Sta mu treba krasti jabuke, da je banku orobio, pa da shvatiš. Ali jabuke? A opet, da kažeš kako je zaslužio da ga ubiju, brate nije! Niko nije zaslužio da ga ubiju samo zato što mu ime nije provedeno u knjigama.
Stojim tako, gledam kako ga ubijaju i mislim koliko će još mali Grk prije nego što padne. I hoće li ga onda gaziti nogama ili će nastaviti po njemu pendrecima. Uto onaj veći i deblji žandar izgubi dah, stade malo da se odmori i spazi mene. Sta ti gledaš?, dreknu on i, kao, pođe prema meni onim pendrekom. Bježi dok i tebe nismo!
Tu je meni mrak pao na oči. Ako ćeš ga ubiti, šta te briga gledam li! Ali ne, njih dvojica bi da niko ne vidi, da sve ostane između njih, kao oni macani koji završe na robiji, čekaju ih žene I ljubavnice, a kad im zagusti, počnu se onaku muški taslačiti između sebe. Jebu se po ćelijama kao zvijeri, sve frajeri koji bi inače zgazili pedera čim ga vide, ali im je važno da niko ne vidi i da niko ne zna. Neka sve ostane između njih dvojice. E, pa nije mi se to svidjelo I nisam pobjegao, nego sam uletio u frku. Povaljao sam žandare, glave im trehao o fasade, petom im jaja razbijao po asfaltu, a ruku na srce, prebili su i oni mene. Ali kad se sabere, bilo je neriješeno. A mali Grk je bezbeli pobjegao. Više nisam vidio ni njega, ni tu dvojicu žandara kojima sam pokvario merak. Poslije sam išao u Milano, jedan me Turčin za pare u gepeku prebacio preko granice, pa sam se zamjerio nekim Ciganima, našim bosanskim, koji su velike pare namlatili na prosjačenju, a nije im
bilo mrsko ni podvoditi žene po željezničkoj stanici. Ugledaju čovjeka kako se vraća s posla, odijelo, kravata, frizura, znaš Talijane!, a vidi se na njemu da ga kući čeka takva rospija pored koje ne smije ni pogledati drugu, e takvom bi moji Cigani priletjeli I pokazali mu curicu, nema joj ni petnaest, rekao bi čovjek da se još s lutkama igra. I kako se Talijan ne bi pomamio! Otišao bi s njom u muški vece, ona bi mu otkopčala šlic, uzela ga u usta i malo se poigrala, a onda bi ga ščepala zubima. Talijan bi dreknuo, a Ciganin koji je sve vrijeme stajao ispred kabine fino bi mu na to kazao neka izvadi novčanik iz džepa i prebaci ga preko vrata, pa će ga mala pustiti. Inače — gric! Ali nije ga puštala odmah, nego tek kad Ciganin pobjegne s novčanikom. I šta je Talijan nakon toga mogao? Prijaviti malu policiji? Velike pare su Cigani uzeli, onako gospodski, bez straha od zatvora. Dogodilo se, dva ili tri puta, da su odabrali krivu žrtvu, Talijana koji nije bio baš
tako fin ili ga ne bi dovoljno usrećilo što nije ostao bez one stvari, pa bi curica dobila batine. Jedna je tako ostala unakaženog lica i bez oka, izrezalo ju staklom, ali se zamjena lako našla.
E, ti su Cigani pomalo i šibicarili po željezničkoj stanici pa se dogodilo da uzmu velike pare čovjeku kod kojeg sa.m stanovao, zvao se Aldo, fin stariji gospodin. Došao čovjek kući plačući, uzeli mu cijelu penziju, a ja šta ću, nego odem do stanice, nađem Cigane i otmem im sve pare. Ama, bilo je tu i deset Aldovih penzija. Poslije su me ganjali po Milanu da vratim novac ili će me zaklati, vidim puno ih je, bolje mi je da tražim novi grad za sebe.
Onda sam nekako stigao do Beča i Frankfurta, na kraju me eto i u Amsterdamu. Sjedim na klupi uz kanal, a preko puta brod na kojem se nešto slavi. Trešti muzika, smiju se ljudi, svako malo istrči neko pa se izriga u kanal, mene ni ne vide, a samo što me za nogu ne uhvate dok povraćaju. Tad sam pomislio: e, moj Sejo, šta tebi sve ovo treba! Tako sam se odlučio vratiti kući. Džaba ti sila i huja ako te ljudi ne vide ni kad u tebe gledaju.
Dva dana su me u Sarajevu ispitivali na miliciji, a ja im nisam nešto puno ni lagao. Rekoh da sam se zaljubio u curu iz francuske ambasade i da sam sa njom pobjegao u Pariz. I, staje poslije bilo?, pita inspektor. Ništa, rekoh, poslije sam se od-ljubio. Samo tako? Jest, samo tako. E, budi sretan da joj ja nisam otac, kazao je i pustio me. Da, još je upitao — ma, jesi li ti onaj koji je pjevao Đulzulejhu.
Pjevao sam i druge pjesme, bilo pa prošlo, govorim mu.
Ali drago mi je bilo da se neko još sjeća. Nisam ga pitao je li one noći bio u Centralu, nije moje da inspektorima postavljam pitanja, a htio sam znati. Htio sam da mi ispriča kako je to bilo kad su se tresla prozorska stakla, a u osmoj su mahali nene mislile da stiže kijametski dan, ali uzalud, ništa mi nije rekao. I tako, dok sam išao kući, uhvatila me je ko neka nostalgija, hodam, a pred očima mi ova slika: S jedne strane stojim ja, a s druge Alaga Idrizović, pa kao u kaubojskome filmu nadmećemo se nas dvojica. Na kraju Alaga mrtav pada i meni u ruci ostaje samo fišek s narančama. Nisam se mogao sjetiti šta sam s tim narančama uradio. Jesam li ih nekome dao ili sam ih bacio u smeće — šta će meni naranče!, ili sam ih poslije zaboravio u kafani, nikako se nisam mogao sjetiti. A velike su bile naranče i veliko je bilo što me Alaga nije htio primiti k sebi dok je umirao. Ali džaba, kad ništa nije bilo veće od moje sile. Da sam još malo o tim narančama mislio, opet bi sve bilo drukčije.
U Sarajevu nisam imao gdje pjevati, došla nova moda, šlageri I zabavnjaci istjeraše narodnu muziku, a ja brate nisam htio biti Miso Kovač i Tom Jones, pa sam otišao pjevati kod nekog birtaša u Zivinice. Dobra mu kafana bila, ne prođe vikend a da krv ne poteče.
Ja dignem Đulzulejhu, a već jaran jarana tresne bocom po glavi. Takav je to svijet, nisu kao Sarajlije, u Zivinicama su se derneci vazda mjerili po tome koliko je glava razbijeno. A nisu voljeli sevdah, onaj koji muči dušu, nego samo ove jače pjesme, i poneku srpsku, posavski bećarac i sve od čega se lako gine. Najbolje je bilo kad bi jednom mjesečno stigli Dervenčani. Došlo bi ih u deset auta, sve već dobro pijano, pa bi se u neka doba i noževi isukali, onako od veselja, ili zato što se u Derventi tih godina više nisu pod dert računale razbijene flaše i čaše, nego kad te pjesma pukne, ti lijepo izvadiš nož, pa igraš okolo i mašeš njime kao što snaše u kolu mašu maramicama. A kad ti dođe, zabijaš ga po stolovima, po mogućnosti što bliže nečijoj ruci. Nisu ih voljeli u Zivinicama, ali su ih trpili, jer niko za jednu noć ne potroši ni upola koliko Dervenčani. A svaki drugi je radio u Njemačkoj pa im nije bilo ništa harmonikašu zadjenuti sto maraka. Meni je jedan, opet zbog Đulzulejhe, na čelo nalijepio hiljadarku. Inače nisam dao da mi na čelo stavljaju novac, to je za ciganske pjevače, a ne za mene, ali hajde, Dervenčani su to, niti bih se s njima tukao, niti su mi u toj svojoj ludosti bili mrski. Htio sam čovjeku vratiti njegovih hiljadu maraka, rekoh — jarane, ne pretjeruj, šta će ti žena kod kuće reći! Ne htjede uzeti. Vidiš da se zajebao, žao mu tolikih para, ali ako ih je dao, onda ih je dao. Volim takve ljude.
A znaš li šta je najčudnije? Nikad se, radeći u Zivinicama, nisam potukao. Ama, nisam se ni posvađao, niti nekome šamar udario. Moja sila se nekako našla u prirodnom okruženju, pa joj nije trebalo izlaziti van. Tako bi se to stručno reklo. Previše je u toj birtiji bilo krvi i stakla, razbijenih glava i noseva, slomljenih ruku i nogu da bi mi sile zafalilo. Osim toga, bio sam jedini pjevač. Od mene u Zivinicama nije bilo ni boljeg ni goreg. Jedan dan govori meni gazda: Sejo, cijelu sljedeću sedmicu si slobodan, trči, treniraj, nemoj puno piti, da se pripremiš.
Za šta da se pripremim?
Svadba, kaže on, ženi se Andrijica Dervenčanin.
E, rekoh, ako je tako, onda ću se pripremiti kao nikad. Andrijica je, naime, bio najluđi od svih koji su iz Dervente dolazili. Za glavu veći od mene, kad šapće već ti bubnjiće probija, a narav mu je pogana da gora biti ne može. Vazda bi dokazivao kako je najjači, iako jest i svi to znaju, legao bi na prugu da pokaže kako mu ni voz ništa ne može. Ali lako za to, nego je Andrijica svako malo govorio protiv Tita i Partije, čisto da provjeri smije li mu se neko usprotiviti i hoće li ga, ne daj bože, neko prijaviti. Psovao je Jovanku pred šefom stanice milicije, a čovjek samo spustio glavu, biva ne čuje ga. E, to mi se kod Andrijice nije sviđalo.
Ali opet mi je bio drag. Da nije, lakše bih i danas živio. Dva dana pred svadbu sjedio sam u Pozorišnoj kafani sa Salemom rekviziterom, taman se spremala neka predstava. Pilo se i mezilo, kad Salem da će mi nešto pokazati, pa izvadi iz torbe nož. Sjaji se oštrica, ima u njoj dvadeset centimetara, kao u omanje sablje, pita me — je li dobar, jesi li ovakvog vidio? Rekoh, nisam Saleme. E, pa vidjet ćeš sad!, zamahnu nožinom i mene posred prsa.
Nisam se stigao ni pomaknuti, a ona jedna sekunda u kojoj su nam se pogledi sreli, dok sam još mislio daje nož u meni, taje seknuda bila moj najveći užas i strah. Salem se smijao, sa stolice je padao koliko mu je bilo smiješno. Meni nije. Sjedim, noge mi se tresu, sve koljenima udaram o stol.
Rekoh: E, sad ti lijepo biraj, ili ću te prebiti da te rođena mater neće prepoznati, ili ćeš mi dati taj nož!
Eto, tako sam na Andrijičinu svadbu došao s pozorišnim nožem. Ne bi li se i Andrijica jednom usrao od straha.
Pa ako je s Dervenčanima dernek bivao krvav, onda je svadba bila ni nalik. Stiglo ih je tri stotine, moj gazda razapeo im je cirkuski šator iza birtije, pa je od školskih stolova načinio jedan dugi, pedeset je metara bilo u njemu. Posjedaše ljudi na školske stolice, baš kao da su đaci, muški sve plećatiji od plećatijega, zgurali se jedni uz druge, a one svoje žene drže uza se kao da su iz nekog drugog svijeta, a ne iz ovog bosanskog. Došlo je i domaćega naroda iz Zivinica, uglavnom oni koji su i inače s Dervenčanima dočekivali jutro, pa sve nešto pokušavaju okrenuti na šalu, da se atmosfera malo podigne, ali ništa. Svadbari se smiješe ko curice, sakrivaju poglede pred prostaklucima, pa kad god domaći opsuje, pogledaju u fra Grgu, mladoženjinog strica, debelog i rumenog fratra koji je sam zauzeo dva mjesta koliki je. Njemu psovka nije za bremedet, ali njima, kao, jest ako se pred njim psuje. Svašta, mislim se, baš svašta, ako sam se za ovakvu svadbu sedam dana trebao pripremati, onda bi mi za normalan dernek trebalo po pola godine treninga.
Iznesoše konobari lonce s janjećom čorbom, pa nališe svakome po redu. Domaći da će početi da kusaju, kad vide — Dervenčani se ne miču, nijedan kašiku u ruku da uzme. Uto se diže fra Grga i krenu s molitvom, spomenuo je on i Isusa i Mariju, nabrojao sve one katoličke svece, a čim malo zastane, valjda izgubi dah, ljudi se kao jedan prekrste. Isto kao na sletu za Dan mladosti, vidiš kako dvjesto Dervenčana u isto vrijeme diže desnicu ruku. Fra Grga je, bogami, I deset puta izgubio dah, te su se toliko puta i prekrstili, sve dok i ovim našima umalo ruka ne poleti. Tem ti je neugodno jer se izdvajaš, tem ti ih je nekako fino gledati, pa bi i ti malo htio. Isto kao kad se raja uhvati u kolo, uletjet ćeš, taman da su ti obje noge od drveta. Jest, ne bih sad lagao, da je još malo razvukao tu svoju molitvu, počeo bih se ja prvi od muslimana krstiti, a ako sam dvaput u džamiji bio, ovdje me sijeci! Ali kad naši klanjaju, vidiš da svaki klanja za sebe, nikakvog reda tu nema, pa te zato i ne vuče. Kod katolika se, brate, zna red. Svi u isto vrijeme! Barem ako su iz Dervente.
E, ali kada je završio s vjerskim pitanjima, fratar je nastavi s narodskim. Prvo se zahvalio domaćinima, pa je kazao da mu je drago što Andrijica i njegovo društvo dolaze u ovu birtiju u Živinicama jer je to birtija dobrih ljudi, čim se još nijedan nije kući vratio s nožem u leđima. A ne bi čudo bilo kakvi su!, na to je digao glas, pa ih pogledao sve, od Andrijice redom. Vidi se, dobro je fra Grga upućen, nema šta. I taman mislim, završio je, a onda krene važiti kako te brat rođeni ne može razumjeti kao što može komšija, pogotovo ako je druge vjere. Zna komšija da nije dobro ono što činiš, ali vazda mu je na pameti da te ne uvrijedi i da te ružno ne pogleda, jer sve misli, a je li loše ono što ovaj čovjek čini, ili ja pretjerujem jer je druge vjere? A onda pomisli i to da tebi tvoja vjera nalaže da budeš tolika budala. I zato te trpi kao što ne bi brata rođenog. I zato se sa njim ponajlakše pobratimiš ili barem združiš. Dobro je što naš svijet ne zna previše o vjeri onog drugog, jer bi tada znao da u svakoj svetoj knjizi poprilici isto piše i nijedna ne dopušta budalaštine. Ljudi bi bili manje snošljivi kad bi to znali, zaključi fratar, pa se svi uhvatismo kašika, ali on opet nastavi. Sad o tome kako su nastale Zivinice i šta je u Živinicama bilo prije tristo godina. Stani, Grga, za miloga boga, čorba nam se ohladila!, doviknu starija žena s drugoga kraja stola, ljudi se nasmijaše, nasmija se I fratar, veli — a ja baš nešto računam koliko ćete me još trpiti. Pojedosmo čorbu, stigoše i janjci na ražnju, svršismo i s njima, ali odmah zatim eto ti i zahlada, onako pomalo sirnice i zeljanice, da imaš šta zameziti uz vino, pa travničkoga sira i pečenice...
Ljudi jedu, niko ni ne pita za muziku. Ja svako malo pogledam gazdu, a on mi pokazuje rukama — polako, polako Sejo. Dobro, rekoh, ne žuri se meni, ali sve mi se čini da će ovaj svijet na kraju poleći po livadi, da provare što su pojeli. Gledam Andrijicu, on isto ništa, sve mladu hvata za ruku, a kad je pusti, ona hvata njega. Vidiš znoje se jedno u drugome, hvata ih onaj fini strah od toga kako će biti dalje, jesu li jedno za drugo i hoće li si i sutra biti po volji, nakon što sve ovo prođe. Jedno je ašikovati i ljubovati, jedno je militi se svima na svadbi, kititi se ružama i ružmarinom, a drugo je živjeti. Većina ih to shvati baš dok svadba traje, a ja sam to oduvijek znao pa sam se tek kao starac oženio. A jesam li zbog toga pametniji? E, vala nisam! Pamet mi nikada nije bila jača strana.
Taj dan sam pogotovo bez pameti bio. Uto stigoše i torte. A da ne usfali, gazdarica ispekla i deset tepsija baklava. Fra Grga veli: Ne smijem, doktor mi zabranio, toliko mi je šećera u krvi da sam slađi od ove torte! A vidiš ga, jadan se pati. Sve gleda one oko sebe kako jedu, do uza vrat se zamazali kremom, i ne zna kud bi sa sobom. Ali kad gazdarica taman pred njega spusti tepsiju s baklavama, on se prstima maši za jednu: E, vala, ako je ginut, neka ginem od turske ruke!, pa je cijelu stavi u usta I rastopi se čovjek u sekundi. Samo što mu suze od sreće nisu grunule.
Grga, oslijepit ćeš, noge će ti doktori rezayi, Bog će s tobom u pakao, jadna ti sam ja!, viknu opet ona žena i prekrsti se. Tu sam shvatio da mu je to sestra ili, možda, majka. Samo ti se rod rođeni tako posere u ćeif.
Potom iznesoše rakiju, krenuše nazdravljanja, izredaše se Andrijina braća i stričevi, pa otac, braća, ujaci i stričevi od mlade. Ispadoše svi Dervenčani rođaci jedni drugima. Boga pitaj koliko ih je još ostalo u Derventi ili koliki su u Njemačkoj na privremenom radu. E, pored tolika roda, nije ni čudo što tako lako potežu noževe i igraju se sa životom. Tu se ja sjetih svoga noža, pozorišnog. Možda svadba i nije najbolja prilika da Andrijici utjerujem strah u kosti, ali računam — to je za njegovo dobro. Ili to samo tako kažem. A istina je da bih, brate, volio vidjeti strah u jedinoga čovjeka za kojeg vjerujem da se plaši manje od mene. Volio bih vidjeti i čuti kako pada sila koja je veća od moje. Pa đe je muzika, majka mu stara, više se kod nas na Plehanu čuje harmonike nego na ovoj svadbi!, javi se fra Grga kao da me je čuo šta mislim.
Tako je započela ona prava svadba. Šest sati sam pjevao bez prekida, a da nismo ponovili nijednu pjesmu. Neko je upitao jesu li se muzičari umorili? Velim: Nisu, svirat će dok prvome prsti ne prokrvare! Ljudima bi drago to čuti, a kako i ne bi kad su u međuvremenu popili više rakije nego što bi kulturnome svijetu trebalo vina prije nego što se nađe pod stolom. Ali Dervenčanima ništa, a bogme ni ovom našima, ugledali se u bolje od sebe, pa i oni krenuli ispitivati granice ljudskih mogućnosti. A mi baš posložili repertoar onako po meraku: red dalmatinskih, red srpskih, red bosanskih, karavan bratstva I jedinstva ne bi nam bio ravan. Ubacim ja i poneki bećarac, ali onako s mjerom, Dervenčani su osjetljivi na bećarce, a ne bi dobro bilo da sasvim pobudale i krenu prevrtati stolove. I ovako su već skakali, padali sa stolica, ljubili se i zdravili preko svake mjere. Samo su Andrijica i mlada mirno sjedili i znojem dlanova potvrđivali ono što se nije dalo potvrditi u crkvi i općini. Ali niko se nije razmahao nožem, niti je maramicu iz džepa izvukao i njome sunuo iznad glave, pa da vidiš čime bi mahao da je običan dernek, a ne svadba. E, da mi je bila pamet i da sam Andrijicu ostavio za drugi put. Ne, nisam ni liznuo rakije, bio sam trijezan kao nikad, ali mi sila nije dala da nađem mjeru.
Oko tri su violinisti Sandoru popucali žuljevi i prokrvarili su mu prsti. Fertik!, dreknuo je fra Grga. E, nije fertik!, viknuo sam ja. Sad ide zadnja! Orkestar je zasvirao Đulzulejhu i htio sam napraviti lom, nešto što će se pamtiti i prepričavati. Ili oni nisu dobro svirali, ili u mome glasu nije bilo snage nakon šest sati pjevanja, ili Đulzulejha nije bila pjesma za Dervenčane, tek — nije se dogodilo ništa.
Pa šta je vama ljudi?, harmonikaš je prestao svirati, a ja sam se pravio ljut.
Sta je, ne valja vam Đulzulejha?
Oni koji su me čuli, u isti tren su se ušutjeli. Oni koji su bili previše pijani da čuju, ionako se više nisu računali. Andrijica je ispustio nevjestinu ruku:
Sejo, bolan, šta ti je odjednom?
Evo, šta mi je!, izvukao sam nož iz kutije za harmoniku, pritrčao I udario Andrijicu posred grudi.
Nisam vidio je li se uplašio. Nisam vidio ništa. Naredna tri dana prazne su bile moje oči ako bi mi ih drugi otvorio. Nisam vidio ono što bi drugi vidjeli kad umru. Pa bi pričali kada se vrate. A ja sam u ta tri dana, kažu, umro pet puta. Kada sam peti puta umro, već su me pokrili čaršafom preko glave, ali jedan mladi doktor, Fuad Halilović se zove, ime mu nikad neću zaboraviti, nije me dao. On me je još jednom oživio. Da sam šesti put umro, ne bi ni on. Ali nisam. I dragome Bogu hvala što nisam, ali ne zbog mene, nego zbog ljudi koji bi triput duže robijali da su mi i šesti život ubili.
Kad su shvatili da Andrijici nije ništa i da se oštrica moga noža uvukla u držalo i da je sve bila šala, ja sam već ležao u krvi. Učinili su pametno što nisu čekali miliciju, nego su me strpali u auto I odvezli u bolnicu u Tuzli. Kažu da mi je fra Grga glavu držao na krilu i čuvao život da ne pobjegne, i sačuvao gaje bogme ko što niko ne bi, a četvorica Dervenčana završili su u zatvoru. Trojica su kasnije osuđena, jedan je oslobođen. Poslije su mi iz zatvora poručivali da me mole da im halalim. Šta sam mogao, nego da ih molim da oni halale meni. Tako je bilo. Dok sam ležao u Tuzli, a kasnije i u Beogradu gdje su mi krpili želudac i crijeva da se opet mogu istovarivati na onu rupu na koju je i red, mogao sam u miru razabirati po svojoj sili. 0 čemu bi drugome i mislio nego o njoj. Ali nije mi svadba dolazila u pamet, nego neke druge stvari, nevažne, koje sam bio i zaboravio. Mučilo me je što sam nekog Husrefa, dvije godine je od mene bio stariji, udario pred njegovom djevojkom. Zašto sam ga udario? Zato što je on imao curu, a ja nisam. Bilo mi je petnaest godina, pun snage I onog dječjeg jada, pa sam skontao da Husrefu gore ne mogu učiniti, nego da ga pred njom udarim. Ne može mi vratiti, jer sam jači. A mora mi vratiti, jer šta će mu život ako mi ne vrati na njezine oči. Nije mi Husref vratio. E, više sam besanih noći u bolnici imao zbog Husrefa, nego zbog crijeva. A crijeva kad bole, onda je to gore od svakog bola. Vidiš, a nisam se prije toga sjetio šta sam učinio Husrefu, nisam barem dvadeset godina...
To, to je bila jedna od stvari o kojoj sam mislio, a bilo je i težih, ali ne volim više o tome pričati. Računam da nisam toliko kriv da bih o svemu morao govoriti, a opet, ništa nisam uspio odbolovati. Sto mi se za tih bolničkih dana i mjeseci vratilo, to mi je kao muka ostalo do danas. Ali sve te priče vodile su onoj glavnoj, onoj kojoj se tijelo opiralo, jer je ne bi moglo podnijeti. Tek kad sam se malo oporavio, pa su me mogli krpiti i ugrađivati rezervne dijelove, došao mi je u snove Alaga Idrizović. Prvo u snove, a onda i u tvarnost. Sanjam ga kako mi dolazi u bolnicu, u bijelom je odijelu i s maramom oko vrata, pod rukom nosi naranče. Grli me i ljubi, sretan je što sam živ, ali nikako da progovori kako treba. Sve nešto šapće, kao da se boji da me ne probudi. Pitam ga u mome snu: Alaga, šta ti je? Ništa, Sejo, ništa je meni, ali si mi ti plaho bolestan, pa se brinem. Neće da kaže šta mu je. Probudim se i poslije mislim šta li je, Bože, Alagi. Mrtav, a onako se fino nosi, ali svejedno ne govori. Ili s njime nešto nije dobro, ili ne valja s mojim snom. To nikad ne možeš znati. Sljedeće noći, opet sve isto. Sanjao sam ga, bit će, i mjesec dana, sve dok mi na kraju nije rekao: Zašto mi, bolan Sejo, učini ono, zašto zapjeva Đulzulejhu, dijete moje, sad ti ja više ne mogu ni pjevati, ni govoriti! Prošapta to Alaga u mom snu, pa mu krenuše suze. Plače Alaga, a ja bi da umrem. Ne kao on, nego da umrem tamo gdje me više neće biti ni u snovima. Pod rukom mu naranče, a ja sam i svoje naranče njemu zaboravio. I te naranče me, vidiš, neće pustiti.
Ne znam šta me je spasilo, to što ga tijelo nije puštalo u snove dok sam bio slab, nego me je Husref pripremao na njega, ili me je spasilo što je Alaga Idrizović imao duše kakve ja nikad nisam imao, pa me nije posjetio prerano, kad me je mogao ubiti. Poslije sam se oporavio, došao sam kao nov, vratiše mi se sila, huja i pasjaluk, ali bi me stalno pomalo boljelo. Prestade tek kad ostarih, Bog mi Ajku dade, a ona mi rodi sina. Nije taj bol bio od rana, nego je dolazio od nečeg drugog. Nije u meni više bilo rahmetli Izeta Komušina. Ajkina mater Azra, žena mlađa od mene, ali me svejedno gleda kao svoje dijete, govori — dobri te je Allah, sine, spasio, iako u njega nisi vjerovao. On te je poslije bolio. Sta ću joj na to reći? Star sam čovjek i kasno je za mene da nakon ovakvoga života počnem vjerovati u Boga. Kasno je za vjerovanje, kasno je za nevjerovanje. A jesam, još jednom sam krenuo zapjevati Đulzulejhu, bilo je to godinama nakon što me ubiše, ali me je tako presjeklo u trbuhu da sam pao na pod. Nije bila bol od Boga, nego mi je ispala kila od zora. Doktor je rekao da mi trbušni zid nije dovoljno jak, neka se još malo strpim. Nisam je poslije zapjevao, nego samo one lagane, Alagine. I kako bi ja sad i Ajki, i njezinoj materi, objasnio zašto malome otimam zvečku i puštam ga da plače dok ne izgubi glas? Volim ga što je takav, jer mi se učini da sam to ja, opet krećem ispočetka i bit ću u njemu zauvijek. Neka i budem, sav, osim žalosti moje za Alagom. Pa dok je još u krevetiću neka mali prođe svadbu u Zivinicama.

Saznao i nisam nesto odusljevljen ni glasom a ni prikazom, jeste drugacije ali vidis na TVu i dovoljno, tu je negdje sa "nazor Imamovicem", prolazan lik malo ce se raja cuditi zbog pojave i odakle je i eto.... za koju godinu nece ga nigdje biti.
Sto se tice "novijih" pjevaca sevdalinki nekako mi moze proci Mostar SR, donekle Amira, i onaj ciko sto je kod kibeta pjavao mislim da sad malo i kod mostaraca pjeva mislim da se zove Arif Alajbegovic.

[Kal El]

Sad gledam ga gledam na RTlu. Pjeva sevdalinke, ima neke albume otkud on ispliva.

Duže je on tu,a to što vi ne pratite sevdalije, to ne mora biti povod za otvaranje nove teme

Sent from my LT26i using Tapatalk