Katastrofa - Aleksandar Hemon

[dariosa]

Katastrofa

Aleksandar Hemon

Pamtiću 2. novembar 2004. kao dan kad su ljudi koji čitaju knjige plakali

Dan nakon izbora, počelo je ravnanje Faludže, operacija koja se odavno spremala i do koje bi došlo i da je Kerry pobijedio. Na naslovnoj strani Chicago Tribunea ovog vikenda je slika kršćanskih američkih marinaca kako se mole prije napada na Faludžu. Čini se da Chicago Tribune - koji je prije izbora podržao Busha - nema ništa protiv ideje da se u Iraku odvija krstaški rat. Nadnaslov članka o opsadi Faludže je "Irak u tranziciji". Ta gebelsovska bravura sugeriše da je "tranzicija" proces u kojem se nepokoreni gradovi pretvaraju u pokorene ruševine.

Bush je sad uvjeren da je na izborima dobio mandat, da je njegova naopaka politika dobila podršku većine američkog naroda ("Kako može 59.054.087 ljudi biti tako glupo", upitao je britanski Daily Mirror na naslovnoj strani), što će reći da je spreman da ga zabije do balčaka, kako svijetu tako i Americi. Umobolno mesijanstvo je pobijedilo na referendumu, zasnovano na potpunom odsustvu kontakta sa stvarnošću. I ne samo da je Bush dobio na izborima nego je i Republikanska partija rasturila demokrate u svim disciplinama - u izborima za Kongres, za guvernere različitih država, na referendumima protiv homoseksualnog braka.

Država Illinois je jedina država u kojoj su republikanci potučeni do koljena, uglavnom zato što su republikanci u ovoj državi, čak i prema kriterijima Republikanske partije, nevjerovatno glupi. U gradu Chicagu, oko osamdeset posto glasača je glasalo za Kerryja, a u mojoj mjesnoj zajednici (ward) na glasačkom listiću su bila, kao u bajci, tri pitanja: 1) Da li mislite da se američke trupe trebaju povući iz Iraka? 2) Da li mislite da se treba opozvati Patriot Act? 3) Da li mislite da se treba uvesti nacionalizovan sistem zdravstva? Na sva tri pitanja, moj komšiluk je odgovorio pozitivno. Pa ipak, iako niko koga ja znam (osim jednog šupka s kojim igram lopte) ne podnosi Busha, ja se zagledam u lica ljudi na ulici pokušavajući da prepoznam bušiste. Na autoputu, usporim kad pretičem auto koje ima Bush/Cheney naljepnicu, da vidim kakvi su to ljudi. Mada je velika vjerovatnoća da Afro-Amerikanci i tzv. manjine, uključujući i imigrante, nisu glasali za Busha, nemoguće je prepoznati bušističko zlo.

Ali ako se izađe, naročito ako se izađe iz grada, neizbježno će se završiti na okupiranoj teritoriji. Kao i u Sarajevu 1991, fašistička teritorija je počinjala tamo gdje je grad prestajao.

Moja prijateljica Solveig, koja radi u jednoj čikaškoj knjižari, pričala mi je da su na dan izbora mušterije ulazile u radnju u suzama. Na šta god izađu sljedeće četiri godine - a na dobro neće izaći - pamtiću 2. novembar 2004. kao dan kad su ljudi koji čitaju knjige plakali. Zemlja je, čini se, podijeljena na civilizovane države na obalama okeana i Velikih jezera, s jedne strane, i provincija u kojima u talu dominiraju Isus i ruralni bijelac, s druge strane. Raskol je potpun i teško će se zacijeliti, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što Bush i kompanija uopšte ne haju za nelojalno stanovništvo u velikim gradovima i obalskim državama - sve što njima treba je većina, i tu većinu su dobili mobilizacijom Isusa i rurala, i tu većinu će održati radikalnim naletom na građansko-liberalna uporišta.

Naravno, lako je proglasiti tih 59.054.087 Amerikanaca koji su glasali za Busha budalama koje ne čitaju knjige, i nije daleko od pameti da mnogi od njih malo šta čitaju osim Biblije i desničarskih antologija paranoje, ali ta je procjena previše optimistična, jer pretpostavlja da bi među njima moglo doći do neke vrste prosvjetljenja - kad bi samo prestali gledati televiziju i FOX News, kad bi samo malo više čitali i pretplatili se na New York Times, sve bi bilo kako treba.

Ali svako sa bosanskim iskustvom trebalo bi da zna da je to jalova nada, jer logika nacionalizma - a sve ovo je ništa drugo nego američka nacionalistička groznica - ne dozvoljava prisustvo alternativnih interpretacija. Narod u groznici ne vaga različite tačke gledišta, ne sudi racionalno stvarnost. Nacionalistički trans guta stvarnost, te narod u transu vidi samo vlastitu veličinu, samo svog vođu kako im obećava mesijansko spasenje. Narod u transu nacionalnog jedinstva neophodnog za rat protiv onih drugih, protiv neprijatelja čiji je navodni cilj da "nas" izbrišu sa lica zemlje, nema strpljenja za slabiće i kukavice koji svojim sumnjama škode jedinstvu naroda, u trenutku kad se radi o čistom preživljavanju. Taj trans ima vlastitu logiku i vlastitu nepokolebljivu inerciju, i tu nema nikakvog prosvjetljenja - u nacionalističkom diskursu, patriotizam se iskazuje apsolutnom vjerom, a ne racionalnom sumnjom. Taj trans se može završiti samo nacionalnom katastrofom, čišćenjem onih među nama koji su nečisti i nevjerni, političkom dominacijom fanatika i uništenjem volje građana, i na kraju krajeva, slomom ambicioznog nacionalnog projekta. Primjer Srbije bi u tom smislu trebao biti poučan, ali nevolja je u tome što su američke ambicije globalne, a ne lokalne.

Mnogi će čitalac pomisliti da sam lud kad kažem da je Bush početak kraja američkog nacionalnog projekta, ali teško će biti vladati zemljom u kojoj ga skoro polovina strašno mrzi, u svijetu u kojem ga skoro svi mrze. Jedini način je, naravno, neprestana proizvodnja neprijatelja, rata i nacionalnog transa - strategija spaljene zemlje - i to jednostavno ne može vječno trajati. Pitanje je samo čiji će to životi platiti, šta će sve biti razoreno, prije nego što se završi porazom Amerike.

Među američkim vojnicima u Iraku ima već više od hiljadu mrtvih i oko petnaest hiljada ranjenih. Nedavno je procijenjeno da broj iračkih žrtava dostiže oko sto hiljada - i to prije promjene u ratnoj strategiji vidljive u ravnanju Faludže, koja će se zasnivati na masovnim operacijama čišćenja. A i kod kuće je već počelo: Andrew Veal, dvadesetpetogodišnjak iz Georgije, izvršio je samoubistvo nekoliko dana nakon izbora, i to na Ground Zerou, na mjestu gdje su stajali tornjevi World Trade Centra. Andrew je vlastiti život prekratio iz simboličnog protesta zbog američke izborne katastrofe.