Intervju sa Senadom Hadzifejzovicem

[violentjack]

Senad Hadzifejzovic

Intervju sa Senadom Hadzifejzovicem povodom promocije njegove knjige "Rat uzivo" u Bergenu – Norveska ( 11.9.2004. ) Razgovor obavio Enes Topalovic, dopisnik Dnevnog avaza (za inostranstvo)


Senad Hadzifejzovic


Enes Topalovic

E.Topalovic: Hvala Vam sto ste pristali na intervju za Dnevni avaz iako vjerujem da ste umorni i od intrvjua i od mnogobrojnih promocija po Skandinaviji. Ili ste Vi, ipak, "neumorni" sto ste pokazali ovdje u Bergenu? Koji su Vasi utisci sa promocije ovdje?

Hadzifejzovic: Kako mogu biti umoran poslije ovog sto se ovdje u Bergenu desilo na promociji moje knjige? Ovo je bilo zaista sjajno, izvanredno, ja sam naprosto odusevljen i ne mogu biti umoran od ljudi iako je promocija trajala sest sati, sest sati druzenja i direktnog kontakta sa ljudima ( i zenama ), pitanja, odgovora, objasnjenja. Na ovim svojim turnejama ja moram imati i sabura prema covjeku ovdje daleko od domovine.
Promocija koja traje sest sati i na kojoj ucestvuje jedan maestro na klaviru – imenuj sve molim te (Mehmed Softic –maestro na klaviru), jedan hor (mjesovita muzicka grupa "Nostalgija" sa sjajnom Dunjom Jugo na celu), jedna talentovana mlada rep grupa ("Bosancerosi" – "Tri A" - B3A – Adnan Seferovic, Adis Murtic i Ahmed Kanje), pa ko jos u svijetu ima promociju knjiga na taj nacin?
Izuzetno uspjelo. A posebno kada to sve izorganizuje Senaid ef Kobilica (IZ Norveske).
I, molim te, nemoj da me persiras. Najveci kompliment koji sam ja ovdje dobio u razgovoru sa ljudimna je da sam ja jednostavan covjek (pored zenskih komentra koji me, naravno uvijek hvale). Zbog toga i uspijeva kontakt izmedju mene i publike.

E.Topalovic: Vi mozda (ne)znate da se ovdje, u Norveskoj persira samo kralj Harald, pa iako smo i mi, Bosanci, poprimili pomalo tu naviku, te nikoga ne persiramo, ali eto, Vas "cara" BH TV moramo persirati.
Zene su Vas zasipale pitnjima, ali ste vjesto izbjegli odgovor na pitanje o vasoj "starosti" ?

Hadzifejzovic: Pa valjda se vidi da sam sve mladji i mladji.

E.Topalovic: Kako ste dozivjeli Norvesku za koju kruzi opaska da je "zemlja cvijeca bez mirisa i zena bez ljubavi"?

Hadzifejzovic: Pa nisam mirisao cvijece, niti ljubio zene. Inace odusevljavaju me jezera, slapovi, rijeke, fjordovi, sume, more, sve je to meni prekrasno, samo je za moj ukus prehladno. Ali, ljepota ove zemlje je neupitna.

E.Topalovic: Ovdje ste zbog knjige. Sta mislite o "floskuli" da Bosanci najvise bjeze od knjige i lopate? Da li im je ta etiketa podvaljena ( kao i mnogo sto sta ) ili tu ima i istine?

Hadzifejzovic: Pa, ima tu istine. Koliko vidim, ljudi koji u Bosni ne bi nikad radili neke poslove, ovdje ih rade jer moraju. To je prica o lopati. A sto se tice knjige, ja uvijek govorim na promocijama da za mnoge ruzne stavari koje su nam se desile je krivo nase neobrazovanje, neskolovnje, ne razumijevanje stavri i ne povezivanje pojava i dogadjaja. Ja uvijek apelujemn da ljudi investiraju u svoju djecu. Ljudi kojima su sruseni domovi moraju da shvate da objekti i nisu toliko vazni koliko je vazno skolovanje njihove djece. To je prica o knjizi. Ako smo mi bili osteceni u tom smislu ne smijemo dozvoliti da nasa djeca plate istu cijenu.

E.Topalovic: Prodaja knjiga, izgleda, ide daleko bolje u dijaspori. Da li to znaci da su "prijatelji" knjige uglavnom izbjegli ili protjerani iz BiH ( ili bar sa njene 49% teritorije ) ?

Hadzifejzovic: Ova knjiga je fenomen u smislu sadrzaja. U smislu prodaje ona se moze naci samo tamo gdje se ja pojavim. Dakle, ove knjige nema u slobodnoj prodaji. Ako bi bila u slobodnoj prodaji onda bi kostala 200KM kolika je njena stvarna vrijednost. Ja idem i putujem sa knjigom, pricam ljudima o ratu, o knjizi, o Fondaciji "Djeca Srebrenice" koja je sastavni dio mojih promocija i za koju prikupljamo prihode. Dakle, ova knjiga nije projekat za sebe, nego je prica i o Fondaciji i razgovoru sa ljudima.

E.Topalovic: Kako se radjala knjiga? Da li je ona rezultat Vase poznate "nezaposlenosti" ( odnosno zbarane rada na BiH TV )?

Hadzifejzovic: Ja sam knjigu poceo da pisem jos 97 godine. Napisao sam tada nekih cetrdesetak stranica, ali nisam mogao da nastavim zbog neuskaldjenosti obaveza. Kada sam ostao bez posla, prije cetiri godine, tj. kada mi moja TV za koju sam se borio nije vise dala da radim na njoj, onda sam nastavio da pisem knjigu vise od godinu dana. Jos pola godine poslije zavrsetka pisanja trebalo je za izdavanje.

E.Topalovic: Proslo je dvije godine od objavljivanja. Da li biste danas uradili nesto drugacije? Da li se uopste moze nesto mijenjati u ovoj knjizi?

Hadzifejzovic: Nemoguce je nesto promijeniti, jer sam ja upravo i pisao ovu knjigu zato sto neki pokusavaju da promijene karakter minulih ratnih dogadjaja. Ja ovom knjigom samo podsjecam sta su kljucni lideri rata govorili u ratu. Ova knjiga i jeste dokument koji sprecava iskrivljivanje ili ispravljanje necega. To je tako bilo i tacka.

E.Topalovic: Imate li jos planova na ovom publicisticko – knjizevnom polju?

Hadzifejzovic: Ovaj projekat sam ja sam napravio. I ako bih radio nesto slicno ne bih vise sam uzimao sve na sebe jer je to vrlo iscrpljujuce. Ali, za sada o tome ne razmisljam.

E.Topalovic: Mozete li reci nesto ukratko i o vasem centralnom dnevniku ( CD ), o samoj ideji, o ucinku , cilju, daljim planovima i sl?

Hadzifejzovic: Ja sam samo trazio medij za svoju ideju koja je odavno postojala. Nazalost BiH TV ni kad bi me zvala, a ne zove me, ne bi mogla imati ovakav projekat. To je isuvise profesionalno i ekskluzivno, isuvise dobro da bi BH TV to mogla da podnese. Hayat to moze i tamo to radim.

E.Topalovic: Da li smatrate da se bosanski jezik na BiH medijima nepotrebno "kroatizira", kao sto mnogi zapazaju?

Hadzifejzovic: Bosanski jezik u BiH medijima je ubijen jezik. Najveci krivac za ubijanje bosanskog jezika jesu ljudi sa FTV koja je jos uvijek najrasprostranjeniji medij u BiH. Novinari i urednici te televizije, Hrvati koji nisu Hrvati, forsiraju jedan jezik koji nije hrvatski jer se takav jezik zapravo ne govori u Zagrebu. Hrvatski jezik je jedan fini, lijep jezik, a ovo sto oni rade je svojevrsno silovanje hrvatskog jezika. Ali to je i trend u koji su, nazalost, usli i mnogi "bosanski " novinari. Oni su javno preko te FTV ubili bosanski jezik.

E.Topalovic: Identitet mladog bosanskog narastaja u dijaspori je ocigledno "poljuljan". Sta uciti djecu i omladinu da pjevuse i time odrzavaju nesto od identiteta, s obzirom da mi teksta himne nemamo?

Hadzifejzovic: Ako je pjesma u pitanju, nama nema druge do sevdalinke, a ona nije samo jezik, nije samo melodija, nije samo tuga, nije samo ljubav, asik, nego i drama. Ona je i odraz naseg porodicnog vaspitanja i relacija u porodici. Sa djecom treba biti strpljiv i uporno im govoriti bosanski, te ce ona sasvim sigurno progovoriti taj jezik.

E.Topalovic: Da li smatrate da je mozda rijesenje problema identiteta i jezika nase djece u dijaspori stampanje dvojezicnih knjiga kao sto je vasa?

Hadzifejzovic: Ja sam zaista imao tu djecu na umu kada sam pravio ovu knjigu na engleskom i bosanskom jeziku, jer sam primjetio da nasa djeca ovdje vise govore engleski, norveski, svedski, danski, nego bosanski. A da li je to rijesenje tako velikog problema zaista ne znam.

E.Topalovic: Bosanac ili Bosnjak? Isto ili slicno? Sa cime ste se vi bolje sazivjeli?

Hadzifejzovic: Trebalo bi da je isto.
Ja imam jedan identitet sa dva naziva: Bosanac kao gradjanin i drzavljanin BiH, Bosnjak po nacionalnosti.

E.Topalovic: Optimista ste u vezi buducnosti BiH. Kako vidite BiH poslije izbora?

Hadzifejzovic: Izbori nisu bitni, nego odnos svijeta prema BiH, to kako nas Evropa gleda i kako nam uredjuje zivote i tu vidim nadu.
Poslije jedanaestog septembra islam se poistovjecuje sa terorizmom. U tom smislu se Bosnjaci gledaju kao pozitivan izuzetak i to je dobro za nas.

E.Topalovic: Svojevremeno, kada je rahmetli Zuko Djumhur bio u ovdje u Bergenu, pri polasku je u svom poznatom stilu rekao nasim ljudima ovdje: "Ja sad odoh kuci. Hajte i vi za mnom." Sta biste Vi porucili Bosancima u Bergenu (i Bergenima sirom svijeta)?

Hadzifejzovic: Svaki covjek moze da bira mjesto svog boravka i vrlo je nezahvalno govoriti ljudima o tako licnim stvarima. Ljudi se navikavaju ovdje i ne smiju im se davti savjeti takve prirode kada je njihova licna sudbina u pitanju. Djeca, skolovnje, bolje mogucnosti uspijeha stvari su na kojima treba potencirati.
Ali bih htio da naglasim nesto sto sam primjetio. Bez obzira koja je zemlja dijaspore u pitanju, nasi ljudi tu moraju i mimo svoje volje da ulazu ogromne napore i energiju samo da opstanu. Kada bi toliko energije ulagali u BiH, mogli bi cuda da cine. Dakle, potenciram samo na energiji. Ako neko ulaze toliko energije da nauci jezik, zavrsi fakultet, aklimatizira se i sl., sa istom tom energijom bi u BiH mogao postici mnogostruko vise.

E.Topalovic: Mnogi ovdje imaju namjeru da se vrate sa zaradjenom penzijom. Da li mislite da ce BiH za izvjesno vrijeme biti zemlja "ino-penzionera"?

Hadzifejzovic: Sumnjam. Mislim da politicki treba okrenuti pricu – da penzioneri zive ovdje gdje imaju sve, a da se mladi vracaju. Tako treba okrenuti pricu – obezbjediti mladima posao i sigurnost da se vracaju, a penzionerima je i ovdje lijepo.

E.Topalovic: Gospodine Hadzifejzovicu hvala vam na razgovoru i sretno Vam bilo u Vasim nastojanjima koja pocesto pomazu i nama.

Hadzifejzovic: Hvala i vama na gostoprimstvu i zista sjajnoj promociji moje knjige. Ono sto ste Vi ovdje u Bergenu za mene napravili zaista je iznenadjujuce prijatno. Neke se stvari zaista moraju pamtiti. Hvala vam i ostajte mi zdravo. Nadam se da ovo nije i posljednja prilika da se vidimo.

[focak]

Senad je legenda,nas najbolji novinar.

evo jos jedan interviju sto je dao za studenti.de

Gospodine Hadzifejzovicu, nisam mogla ni pomisliti da cu svoj prvi intervju uraditi s Vama. Mislila sam da cu teąko doci do Vas. A Vi ste jednostavni, neufurani, kako to kaľe moja generacija...

Pa prvo, ja bas i ne volim davati intervjue i ne dajem ih cesto. I kad dajem intervjue, to znaci potreban mi je neki dobar razlog, povod ili da meni to treba, da budem iskren. Jedan mali odgovor na tvoje pitanje: Imao sam promociju knjige u Maglaju, u ponedjeljak, 23. februara, bilo je prekrasno, bilo je nekih 800 posjetilaca. Uvijek na promociju knjige sa mnom ide Abdulah Sidran,koji je napisao predgovor za "Rat uzivo". Domacin je prilicno neoprezno, ne razmisljajuci da li Sidranu treba malo vremena da se skoncentrise, te da je put naporan za njega odmah uveo dvije ucenice iz osnovne skole da rade intervju s njim za skolski list. Moj komentar je bio ovaj: "Ja sam cekao do svoje 36-te godine da intervjuisem Abdulaha Sidrana, a one su ga intervjuisale u 13-toj godini."




Evo, i Vi razgovarate s mladim novinarem?

Jeste, pa i draze mi je. Mislim da su to iskrenija pitanja nego sto bi ih postavio neki iskusniji novinar. A uostalom, bila si toliko uporna da nisam imao izbora!




Vi ste za mlade generacije uvijek bili ugledan i veliki urednik, direktor na BH Televiziji. Je li tacna da ste dobili otkaz u svojoj maticnoj kuci ili je normalno da se najbolji otpustaju? Ili se ne smije biti najbolji?

Jedno je to sto su me smijenili sa funkcije direktora glavnog odgovornog urednika, a drugo je to sto su mi zabranili da radim. Za mene je bitnije to i uzasnije to sto su mi zabranili raditi, dakle nisu mi dali da radim. To sto nisam na funkciji glavnog odgovornog urednika, to mi u tom momentu nista nije znacilo. Da mi je prije svega neko rekao da moram otici, ja bih otisao, ali oni su to uradili na jedan grub nacin, pa sam ja jos grublje odgovarao i borio se. Sve je to trebalo tako da se zavrsi da ja budem otjeran s te televizije, znaci to se desilo u julu 2000. godine. Bio sam toliko jak, da sam odlucio ostati, iako nista nisam radio, niti bio angazovan na toj televiziji tri godine. Nakon toga su provodili neku odluku da me vrate, ali na neka mala vrata sa onim BIH "eurosongom". Ja sam bio direktor tog projekta. Znao sam da to njima treba, jer ne mogu taj projekat bez mene napraviti. To je menadzerski projekat, to nema veze sa urednistvom, osim sto sam scenario napisao za "eurosong". Tako, borio sam se tri godine ...




Sta je bio razlog zbog cega ste smijenjeni?

Ja sam u glavi imao milion pitanja, zasto se to desava, ali odgovor je stigao pola godine, nakon sto sam smijenjen. Na celu TV je bio covjek koji se zove Dzon Sirer, koji je bio sve u toj televiziji, i menadzer, i urednik i glavni odgovorni i agent i OHR i agent za transfer imovine i tako dalje. Nakon jednog intervjua koji sam dao novinama, gdje sam ga ja onako dosta naruzio, blago receno, on je izrazio zelju da razgovara sa mnom i tada mi je rekao (imam svjedoka) da pravi televiziju na kojoj mu ne trebaju jaki ljudi. Ta njegova iskrenost je jako upitna, zbog cega je on to meni rekao, ali ja mu vjerujem da je to tako, jer je sada napravio televiziju bez jakih ljudi. Napravio je televiziju sa beznacajnim ljudima. Sa mnom je tu puno ljudi, u paketu sa mnom, a i zbog mene, izgubilo posao. Dakle, Medzida Buljubasic, koja je bila moj zamjenik tamo, jedan Darko Popovic, koji nije zelio da pristane da igra tu igru i sam se povukao. On je takoder otjeran i nekoliko kolega koji su sacuvali tu televiziju zajedno s nama u ratu i poslije rata, ali ima ih koji su ostali na televiziji i sada rade neke potpuno beznacajne poslove. Tako da sam ja sa te televizije ipak otisao prosle godine u septembru, tacno na dan kad sam i usao u tu kucu. Znaci 21 godinu kasnije sam izasao, i to kad sam vidio da u jednom takvom sterilnom okruzenju ne bih mogao raditi, i onda sam se odlucio za Hayat. Znaci, otisao sam kad je bio ceif meni, a ne njima.




Cime ste se bavili tokom trogodiąnje pauze? Je li bilo ponuda drugih TV kuca?

Bilo je dosta ponuda i zanimljivo je da je bilo vise ponuda za recimo menadzerske poslove, sto je mene onako iznenadilo, ali ipak ima ljudi koji cijene da smo mi, koji smo vodili BHT od 1998 do 2000-te godine napravili neke sjajne stvari. To treba i reci, mi smo nekih 12,5 miliona maraka tudjeg duga u novcu i plus nekoliko miliona maraka u kompenzacijama otplatili, mi smo za godinu i po dana vratili taj novac. Od dana kada smo vratili taj novac, mi smo smijenjeni, dakle, Mirsad Purivatra, ja, Medzida itd. Bilo je medu prvima i ponuda Hayata, ali ja nisam htio, zelio sam po svaku cijenu da ostanem, da se borim, mozda vise zbog nekih principa nego zbog mene. Ali jedan od razloga zbog kojih sam smijenjen je sto sam ja bio u ratu, sto ja strasno podsjecam ljude na rat, eto, pa ja sam simbol te televizije iz rata, pa zbog toga kao ne bih trebao da radim. Onda sam ja napisao knjigu "Rat uzivo" koja je zbir svih tih vanrednih situacija koje su se desavale na televiziji, program uzivo i vanredno stanje u ratu i mislim da je to jedan sjajan posao koji sam odradio, da je to bilo odlicno i na tu knjigu sam ponosan. Kad sam tu knjigu zavrsio, izdao je, obavio sve promocije, probao to na "eurosongu", sto sam isto dobro uradio, odlucio sam da predem na Hayat.




Vi ne biste napisali knjigu "Rat uľivo" da niste dobili otkaz?

To je dobro pitanje. Ja sam je pokusao napisati 1997. ali nisam uspio jer se ne moze raditi posao na televiziji i pisati. Jednostavno, tada sam imao vremena da napisem tu knjigu, i kad sam je zavrsio uvjerio sam se da je nisam mogao napisati ranije. Ja sam je pisao iz dana u dan, neprekidno, i nocu i danju, sa nesto malo spavanja, tacno godinu dana. Tako sam knjigu mogao napisati izmedu ostalog, jer nisam imao posla.Ali i iz inata...




Je li bilo nekog povoda da predete baą na Hayat, na pocetku niste bili zagrijani za ponude TV kuca?

Nisam bio nezagrijan za Hayat, vec sam bio zagrijan za BH Televiziju, dakle ja sam se borio za BH Televiziju i onog momenta kad se izboris da drzava zaista ima bh. televiziju na drzavnom nivou, kazu ti "moze, ali bez tebe". Onda sam se odlucio za Hayat zato sto iskreno mislim da je Hayat sa svojim konceptom u ovom momentu bh. televizija. Federalna televizija je jedan Frankenstajn, jedan skup interesa politickih partija, ljudi koji su zalutali na tu televiziju, skup nekakvih nacionalnih interesa... Na toj televiziji je sve, samo ne profesija. Paradoks je u tome da je Hayat u svemu tome, kao komercijalna televizija, dobrovoljno u nekoj funkciji javnog servisa. Pogledajte, imaju satelitski program, oni na tom programu imaju emisije koje su iskljucivo u nadleznosti javnog servisa, ali to ne radi javni servis, tj. drzavna televizija, vec to radi Hayat, dakle, emisiju za gluhonijeme, dnevnik koji je apsolutno objektivan i neutralan, emisiju za dijasporu. A ona televizija, koja treba da servisira sa informacijama, nudi ti idiotizme poput karaoke-soua, snimanje nekakve emisije "Viza za buducnost", koja je uzas za narod u Bosni i Hercegovini, u kojoj se pominju odvratni termini, vlah, balija itd. Tako, u ovome momentu, Hayat je za mene bh. televizija i to je bilo presudno da predem na Hayat.




Vas Centralni Dnevnik je neobican po svojoj formi, nije klasican. Jeste li se poveli za nekim modernim konceptom, ili ste kopirali neku americku varijantu dnevnika?

Nisam, jer ovakvog dnevnika nema na svijetu. On je jedna moderna varijanta novinarskog izrazaja, jedan novi koncept koji je informativan, koji je i dnevna emisija, koji je i magazin, dakle sedmicna emisija, pa cak i ima elemente talk- shoua. On ima istrazivanja, on ima jednu interakciju sa gledaocima, oni mogu telefonima da glasaju,da iznose svoj stav Sigurno takvog koncepta nema na svijetu. Siguran sam da ce i ostali dnevnici poceti, a vec i pocinju da lice na ovaj dnevnik. Evo, mi ovaj intervju radimo prije nego sto ce biti promovisan novi dizajn na Federalnoj televiziji. Vidjet cete, a to sam znao i prije pola godine da ce oni u svom neznanju ipak posegnuti za prepisivanjem. Evo sad prepisuju nas dizajn, kad prepisu dizajn, pocet ce prepisivati i nase teme i nas koncept. Ja mislim da je trebalo dosta vremena za nase ljude da se naviknu na ovakav koncept. Prvi dnevnik u BiH je emitovan 1972. Trideset godina u nasim televizijskim dnevnicima se nista nije promjenilo i mi smo na sebe uzeli upravo tu obavezu da promijenimo koncept dnevnika. Ima dosta zabune kod ljudi, ovo nije dnevnik, jeste dnevnik, kakav je ovo dnevnik? Novi dnevnik, ali vidjet ces, sve ce uskoro biti CD.




Dakle, koncept modernog dnevnika je Vaąa ideja? Ali kako su sve ovo prihvatile kolege iz Vaąeg tima?

To je jedan jak tim, znaci ja, Medzida Buljubasic, Kenan Cerimagic, Dino Mustafic, To je taj tim koji je koncipirao ovakav dnevnik. On se zove Centralni dnevnik. Ja sam imao nekih dilema oko toga, ali ekipa je smatrala da od mog imena Senad Hadzifejzovic ne treba odvajati dnevnik. Tako sam ja postao simbol dnevnika i dnevnik je prepoznatljiv po tom mom poslu, jer sam ja radio dnevnik prije rata, za vrijeme rata i poslije rata. Dodano je"centralni", ali evo vec nakon 20 emisija to vise niko i ne zove Centralni dnevnik vec CD. A vec i samo ime CD opet ima neku trecu dimenziju, neku dubinu i neki znacaj koji svako drugacije dozivljava. Od desetina mailova dnevno koje dobivamo, svi kazu CD i to je vec gotovo. Tako od Centralnog dnevnika, mi smo postali CD.




Doima se da tokom dnevnika koristite jednostavan vokabular. Zasto?

Nas cilj je da objasnimo ljudima stvari, pokazemo, prezentujemo ljude i pojave. Mi smo potpuno svjesni kome se obracamo, dakle i Bosancima i Hercegovcima ovdje i u inostranstvu. Bitno je da do njih dopre informacija, a ne da mi sad prezentiramo neki nas vokabular, neko nase ekstra obrazovanje sa nekakakvom filozofijom, nerazumljivim rijecima. Ja to radim od prvog dana. Jedna od prepoznatljivosti mog dnevnika je upravo ta jednostavnost.




Sta kazete na rijeci kao npr. "nazocan", "izocan" koje cesto cujemo u dnevnicima, a koje niko ne razumije?

To je vec na Federalnoj neka tudmanizacija. To uopste nije hrvatski jezik, onakav kakvog ga znamo od prije deset godina. Hrvatski jezik je jedan fini, lijepi jezik u kojem cak imate puno rijeci iz bosanskog jezika, znaci starih rijeci koje smo mi izgubili. Ovo sada, to je silovanje jezika.




Koliki je CD-ov team, jeste li zadovoljni svojim saradnicima?

Prvih par mjeseci ekipa je bila mnogo veca. Dakle, sa nama su radili Dino Mustafic, nas kolega Nebojsa Taraba iz Zagreba koji je inace Bosanac i bio je urednik Globusa, Playboya. Sad je urednik internet stranice zagrebackog htp- a. Dobio je sansu i zelio je da radi na nekom bosanskom projektu s nama. Sada kada je emisija dobila svoj neki oblik, bukvalno smo ostali u nekom uzem timu Medzida, Kenan i ja. Imamo tu dva-tri reportera, dakle ljude koji rade za nas, Lejlu Zvizdic.,Nenu Skrijelj S obzirom na to koliki je obim CD-a, ipak smo mi premala ekipa.




Kako i koliko dugo pripremate CD?

Ne radimo nedjeljom i ponedjeljkom. Utorkom u 12h je kolegij i mi gotovo bukvalno ne izlazimo vani prije subote u 22h. Evo nesto novo da kazem, nama sigurno do subote tri ili cetiri kompletna dnevnika koja planiramo propadnu. Propadnu zbog milion razloga, npr. otkazu gosti, pojavi se jaca ili nova tema. Ali mi moramo tako raditi. Ne mozemo reci, radit cemo u petak dnevnik za subotu, pa sta se desi. Ja licno nikad nisam ovoliko radio na nekom mom projektu.

Sta cini jedan dobro pripremljen dnevnik?

Pa cini to da je dnevnik vec spreman u utorak, ali izgledalo je par puta, pogotovo u zadnjih par sedmica da u subotu nece biti uopste dnevnika, da ce propasti linkovi, direktne veze, da nece biti snimljeni prilozi itd. Dakle, posao se radi po svaku cijenu, ali ipak da bi se odradio ovakav dnevnik, na ovakvom nivou, to znaci da nas tim mora tacno znati sta hoce. Imamo svi isti cilj, ali je bitno da do tog cilja dolazimo svako na svoj nacin. Ipak, drugacije razmisljamo. Znamo sta je CD ali do tog finalnog proizvoda dolazimo nakon duge analize, razgovora, preispitivanja.




Cesto se desi da gosti pretjeraju, posvadaju se. Sta Vi cinite u takvoj situaciji?

Ja slusam dosta reakcija u vezi s tim i dosta ljudi pita "zasto ti njih kocis"?. Ljudi bi znaci zeljeli da tu bude malo i krvi u tom face to face. Ali ja ipak zelim da taj dijalog na kraju imao neki rezultat. Ne dovodimo ljude da bi se samo svadali, klali, vec da bi tu kulturu dijaloga doveli na neki veci nivo. Medutim, mi smo takvi kakvi jesmo, ja to ne mogu da sakrijem a i ne treba to sminkati. U sustini, meni je tu bitno da zbog koncepta emisije to traje maksimum 15 minuta i da se u tom periodu cuje nesto dobro, da se ljudi upoznaju sa problemom, a sve drugo je na gostima.

Ko Vam je bio najtezi gost do sada?

Ne volim ljude koji dolaze u emisiju da filozofiraju. U ljudskoj prirodi je da se ljudi na televiziji ponasaju malo drugacije, hoce da budu finiji nego sto jesu. Zato bas cijenim ljude koji su otvoreni. Mogu da kazem, skoro je bio face to face Centrotrans=Gras, i tu je jedan ogroman problem, jer je veliki novac u igri. U pitanju je ko ce uzeti za godinu-dvije, 25 miliona maraka. Hoce li novac ostati u kasi Grasa ili ce to preci u ruke neke privatne firme kao sto je to Centrotrans. Znam da su to obojica gostiju znali, ali da ocigledno nisu htjeli govoriti o tome. Ocigledno, nisu smjeli udariti jedan na drugoga, jer se vjerovatno suvise dobro poznaju, znaci poznaju neke svoje dobre a i lose strane. To nisam htio da kazem ja, vec sam samo skratio taj face to face na nekih deset minuta, jer nismo imali sta da dobijemo od njih.




Kako reagiraju gledaoci na CD? Dobijate li prijetnje, pohvale, kakav Vam je feed-back?

Sve i da dobijamo, ne bismo objavljivali. To su stvari s kojima se ne treba ni hvaliti, a niti zaliti u javnosti.Kada bi smo to objavljivali trebalo bi nam po nekoliko emisija dnevno! Ali ima nekih stvari koje ja sa ovolikim iskustvom prvi put uvidam. Recimo, sta je sustina nekih reakcija? Ako na primjer pozoves nekog covjeka koji za sebe kaze da je cetnicki vojvoda, ljudi se pitaju sta ce on na televiziji. Ako pozoves direktora "Dnevnog avaza", sto je cista ekskluziva, jer on intervju daje samo za svoje novine, ljudi se pitaju sta ce ti on. To je u svijesti nasih ljudi, jer ljudi jos uvijek misle da je dolazak na televiziju neki afirmativan dogadaj, tj. afirmacija tog covjeka. Znaci, jos uvijek starinski razmisljamo. . Pobuna kod ljudi odkud taj i taj u toj emisiji znaci da si mu dao priliku da se pokaze. Ali ja odlicno znam da moramo pustiti ljude na ekran da se vidi kako ljudi razmisljaju, a onda je lakse odrediti nasu poziciju i situaciju u zemlji kad cujes zivog covjeka. Dakle, mi smo emisija koja gotovo ne komentarise stvari, mi dovodimo ljude koji sami po sebi to rade.




Cime se bavite kada se dnevnik zavrsi i ugase svjetla u studiju?

Imamo jedan ritual, to je samo od sebe nastalo. A to je da nakon dnevnika ostajemo i po dva sata u redakciji. Tu su obavezno kafa, sokovi, analiza, smijeh i tako to. Kenan i Medzida su producenti, oni kontaktiraju CNN, Skynews itd. Kenan ide u reziju kad krene emisija i upravlja cijelim programom u tehnickom smislu, a Madzida je zaduzena za javljanje gledalaca u program. Pa kad se na kraju sastanemo, prepricavamo, sta sam ja u studiju dozivio, sta je on u reziji, sta je ona u montazi itd. Odlicno znam sistem rada Federalne televizije i BHTV-a i ostalih televizija. To sto se kod nas desava tokom sedmice i nacina na koji mi radimo i to poslije, govori da smo mi sigurno jedini pravi tim u Bosni i Hercegovini. Znaci, tim sastavljen bez sile, nas niko nije birao, nas nije postavio OHR, nas nije postavio SDP, nas nije postavila SDA, nije ni HDZ, a ni liberali. Mi smo sami sebe izabrali, i mislim da je ovakav tim tesko naci i sire, a kamoli u Bosni i Hercegovini.




Da li planirate neke nove projekte?

CD je veoma zahtjevan tehnicki, tako da nas sedmicni ritam dosta melje. A Hayat je televizija koja se tek razvija. Ona je kao mala lokalna televizija postala velika i ogromno znacajna. Zahvaljujuci satelitu pokriva vise od pola Bosne svojim predajnicima. Ostatak Bosne pokrive preko kabla. Nase emisije se gledaju u Srbiji, u Sandzaku, 70% Hrvatske nas vidi. 90% Slovenije nas vidi u kablu i plus Evropa. CD je prva emisija koja ide preko televizije u Bostel Cikago u Ameriku i Kanadu. To je jedan medijski proboj nezabiljezen u bosansko-hercegovackim medijima. U tehnickom smislu postoji mogucnost da nas vidi 20 miliona ljudi koji razumiju nas jezik. Dakle, zvao se on bosanski, srpski, ili hrvatski, zatim Slovenci, Makedonci koji razumiju taj jezik. Znaci 20 miliona ljudi nas moze vidjeti. Mislim da je to sada toliko znacajno i veliko da kad se postavi pitanje sta dalje, ono prepadnemo se i mi sami, sta dalje?




Predimo na drugi dio intervjua.Kako Vi vidite perspektivu mladih u BIH? Da li da idu vani ili da ovdje cekaju posao? Patriotizam ili ekonomski interes?

Ja cu biti vrlo ostar i direktan. Ni meni sistem nista nije dao niti mi je pruzio bilo kakvu sansu, niti sam ja cekao na sistem, a zivio sam u periodu kada je sistem birao svoje ljude i davao im sansu. Znaci, sistem je bio malo nefer. Dao je svima pravo da se skoluju, ali je ipak birao neke svoje ljude. Ne treba cekati da neko rijesi tvoju zivotnu situaciju. Nazalost, dolaze mladi ljudi na praksu u ove medije i primjecujem nesto sto je katastrofa, jedan nevjerovatan nedostatak ambicioznosti, ocigledno neko nepovjerenje u same sebe, i to je nesto sto mene sokira kod mladih ljudi. Nikakvo nije rijesenje otici vani. Ako odes vani moras uloziti ogroman trud da nesto postignes, a ako vec moras da ulazes trud u zivotu, onda se sa manje truda dobre stvari mogu postici ovdje.




Sta ste Vi studirali? Kada ste sebe vidjeli kao novinara?

Studirao sam ľurnalistiku. Napisao sam prvi tekst u 12-toj godini. Kada je to objavljeno, a ja vidio svoje ime i prezime, tada sam se odlucio. Meni je ovo zivot od 12-te godine. I zivim od ovoga od svoje 12-te godine.




Pa sta biste porucili buducim novinarima?

Fakultet ih ne moze nauciti novinarstvu.Ovo je inace posao koji se stalno mora uciti. Kako sam ja taj posao ucio? Ucio sam ga recimo tako sto sam citao novine kao klinac od 13-14 godina. I dan danas samo citam novine. Znaci, to je jedna stvar koja se podrazumijeva. Ja vidim da danas mnogi novinari ne citaju novine. Mora se biti stalno u trendu, stalno informisan, bukvalno sve da se zna. Ima tu nekih starijih definicija novinarstva koje su danas zaboravljene. Vise niko ne uci djecu tome, a to je da novinar ne mora sve da zna, ali mora da zna ko zna... Jedino rjesenje je ulaganje u sebe, uciti jezike. Tacna je ona izreka; "Koliko jezika govoris, toliko vrijedis."

Mozete li opisati status novinara u BIH? Ima li licemjerja? Da li su novinari u BIH neovisni?

Znas, sta je tu fazon? Ja sam bukvalno cijeli zivot potrosio da bih se izborio za slobodu javne rijeci, za slobodu govora. E sad kad imamo potpunu slobodu, cak bih je nazvao anarhijom u medijima, ja sebe sad kontrolisem, jer ja suvise cijenim tu svoju borbu za slobodu da bih sad lajao, vriskao, urlao i pljuvao. Ide neki novi trend gdje se tu malo previse nekontrolisano bez argumenata vristi, pljuje i psuje, a opet razumijem i to. Ljudi su zeljni afirmacije pa misle da je to najbolji put. U vezi sa slobodom novinara, mislim da se desilo nesto kod nasih ljudi a to je jedna potpuno nepotrebna vezanost za neke politicke opcije i partije i odgovorno mogu da kazem da danas postoji veoma mali broj novinara koji su bas slobodni, nezavisni, dakle, da su samo svoji i da se ne stavljaju na stranu neke politicke opcije. Toga je nazalost danas najmanje i to je osnovna boljka naseg novinarstva. Znaci imas slobodu, imas prostor za slobodu ali ne iskoristavas je. Sto bi rekao Erih From, "bjekstvo od slobode"...




Ima li neke razlike izmedu novinarstva na Zapadu i novinarstva u BIH?

Pravo da ti kazem, to zapadno novinarstvo bas nesto ekstra ne cijenim. Pogotovo ne nakon 11. septembra. Sve je to "bla, bla, bla" i sve je to sjajno naravno, ali TV na zapadu postoji samo iz jednog razloga, a to je kad se desi eksluziva da je on prvi ima. Tog 11. septembra CNN nije imao ekskluzivu. Imao je snimke, ali nije imao u programu Bush-a, nije imao u programu potencijalne napadace, nije se znalo jesu li to Palestinci, Al-Qaida itd. Samo da kazem da sam ja devet godina prije toga na BHTV-u, kada je poceo rat, imao u programu i Karadzica i Izetbegovica, i jugoslovenske generale koji napadaju grad i ovu raju u patikama koja brani grad, i nase profesore koji odmah to definisu kao sto je to bio Zdravko Grebo, da je to agresija itd. Mi smo, dok se to desavalo, bili 100% aktuelni i, nazalost, ekskluzivni. Tako da nakon tog naseg iskustva u jednoj maloj zemlji, na jednoj maloj televiziji a u jednom velikom dogadaju kakav je bio napad na nasu zemlju, vidim da smo mi zaista u nekim stvarima itekako vredniji od njih na Zapadu. Nismo im ni do koljena tehnicki, pa ni u edukaciji ne mozemo da pariramo, ali ako nista drugo, mislim da smo hrabriji i orginaliniji.




Imate li neku poruku bosanskim studentima sirom svijeta?

Ja licno nisam mogao vjerovati da se ovdje pojavljuju djeca koja su zavrsila Cambridge, Oxford itd., a da im se diplome ovdje ne uvazavaju, sto je uzas. Ali opet kazem, to ne treba da ih obeshrabri. Ako nemaju gdje, neka dodu u CD.




Sta mislite, postoji li neki predmet kojeg jos nema, ali koji bi se trebao uvesti na univerzitetima?

Praksa. Rad. Ja sam zavrsio novinarstvo, imao sam prakse dva dana na televiziji, sedam dana u fabrickim novinama, pet sati na radiu i pet sati u nekoj stampariji. To je uzas jedan. Ja mislim da svi nasi fakulteti moraju nuditi praksu. Ja bih to uveo dekretom. Ali znam da je cak zabranjeno da se studenti pojavljuju u medijima, pogotovo u elektronskim sve dok ne zavrse trecu godinu na fakultetu. Glupost, samo praksa, samo praksa.




Kada se za nekoga kaľe da "ima izvanrednu novinarsku karijeru"? Kako je Vi shvatate?

Prvo, ja nikad nisam pravio karijeru i to mladi ljudi ne mogu da mi vjeruju. Sta je karijera? Ja sam zaista uvijek radio u nekim vanrednim okolnostima. Pocinjao sam kao novinar u neko doba komunizma, ali je ipak bilo lijepo dok je Tito bio ziv. Onda sam radio pravo novinarstvo kad je on umirao, pa kad je umro, pa nakon njegove smrti, pa ekonomska kriza, pa taj uzas prije rata, budenje nacionalizma, pa taj rat, pa poslije rata itd. Dakle, kakav je tu prostor za karijeru kad moras raditi samo ono sto te zatekne, potpuno vanredne stvari cijeli zivot. Sad radim nesto sto sam zelio cijeli zivot, znaci u miru i polako. Ali mislim da je ipak definitivno najvrednije to sto sam u ratu uradio. Sve sto radim poslije rata, mozda je atraktivnije, bolje, ljepsi studio, ljepsi dizajn, ali raditi u ratu takve stvari, kao npr. razgovarati potpuno neplanirano u programu uzivo sa kljucnim akterima tog rata, prenositi dogadaje, davati ljudima optimizam a i saopstavati istovremeno uzas koji se desava je iskustvo koje se zaista samo nama desilo i nikom drugom na svijetu. Siguran sam u to da inace kao televizijski projekat, kao medijski projekat niko ne moze biti od nas svih bolji poslije rata koliko smo to bili u ratu. Kad to kazem mislim i na "Oslobodenje", i na nas Radio BH, i na TVBH i na Hayat koji je u ratu bila bas jedna lokalna TV-stanica, ali koja je ocigledno na osnovu tog ratnog iskustva napravila poslije rata pravi bum. Dakle, to sto smo u ratu odradili je nesto sto smo morali da uradimo, ali nesto sto je bilo najvrednije u nasem zivotu.
http://www.studenti.de/journal/?id=1

[kike]

1. Senad nije nas najbolji novinar ne dao Bog da je takoç

2. U ratu kada je vodio dnevnik radio je strasnu privatizaciju istog u stilu "Moji su sada roditelji u jednoj srpskoj kuci"

3. Isao je na hadz od drzavnih para 1994 kada je umirao od brige sto nasi borci ginu

4. Uzeo je lovu pricajuci bajke djeci po inozemstvu da je pri tome naravno u stilu Mirka i Slavka, mastao o dogadjajima

5. Sada glumi "neutralistu" na privatnoj televiziji, ali je bar nesto naucio o novinarstvu

6. Zao mi je sto previse znam o dogadjajima i liku pa da ushiceno vicem kako je
Senad=Bog

[SUNCICA_SA]

slazem se sa kiketom...senad ima mnogo aferima...., ali necu mu osporiti znanje. Bio jem nogo bolji dok je raido na omladinskom radiju, pa onda u progrmau SA3...sad je sve to vec isfurano, a ovo sto radi u CD-u, pa sve je ala..mi mso prvi ono, mi smo prvi ovo...sranje

[kike]

Da jos napomenem


Cijeli rat nije izasao iz zagrade TV, a u inozemstvu je drzao seminare i pricao drugacije, a niko ne spominje na primjer Arijanu Saracevic koja je sa pancirom ili bez njega pravila 4 godine ratne reportaze sa prve linije.

Samo neko ko jako malo zna o BIH novinarstvu i prilikama moze za Senada reci da je nas najbolji novinar

[Kotromanic]

Po mom misljenju, rang lista najboljih BH novinara je sljedeca>

1. Senad Hadzifejzovic

Cak i ovi koji ga osporavaju, ne mogu osporiti cinjenicu da mu je CD ubjedljivo najgledaniji u BiH.

2. Mufid Memija

3. Zvonko Maric

4. Mladen Maric

5. Gojko Beric

[Fair Life]

Da li se neko jos sjeca Konstantina Jovanovica - Koleta... ?

[tataratira]

2. Mufid Memija