Šta će nam ionako zidovi? by radio sarajevo
Poplave su još jednom pokazale."Piše: Uroš Simeunović
Prirodna kataklizma sa kojom smo se suočili proteklih dana, uz neke druge stvari, pokazala je i da su zidovi najgluplja moguća investicija. Opet, naš narod, ko zna zbog čega, odavno ima naviku da cijeli svoj život podredi upravo tim zidovima.
Naši roditelji su, tako, svoj život podređivali građenju višespratnih kuća, kao da će u njima živjeti dvadeset ljudi. To je, naravno, koštalo previše novaca, energije i nerava. Ljudi su štedili od usta da se skuće. Pri tom, žrtvovali su putovanja, učenje, neki lagodniji život. I kad bi konačno i napravili te kuće-više ne bi imali kuda. Zatvarali bi se u njih, kao da su im te kuće zapravo zatvori. A to su zaista i bile.
Njihova djeca, opet, svoju budućnost nisu vidjela u tim kućetinama. I umjesto da izvuku pouke iz grešaka svojih roditelja, oni su ponavljali iste greške. Čim bi došli do nekog posla, mladi ljudi bi uzimali višedecenijske kredite da bi kupovali opet neke zidove, odnosno da bi uzimali stanove i selili se od svojih roditelja. I potom bi i oni postajali robovi tih zidova i kamena. Kad uzmete stambeni kredit s rokom otplate od trideset godina vi ste se praktično obavezali da do kraja života isplaćujete rate bankama. Cijeli život ste taoci zidova i pohlepe građevinskih preduzeća i banaka. Jer, cijena stambenog prostora po kvadratu nerealno je visoka na cijelom Balkanu, upravo zbog monopolističkog ponašanja građevinskih firmi. One su se dogovorile međusobno i postavile apsolutno nerealne i netržišne cijene stambenog kvadrata i ko god nije prihvatao da se uklopi u to, odnosno ko je htio da se odupre građevinskoj mafiji, taj je nesrećno skončao.
Stil života koji su nametnule, dakle, banke i građevinske firme potpuno je iracionalan. I kad na kraju balade voda sve to odnese, kad prosto raznese u sekundi sve naše iluzije, onda se treba malo preispitati. Primjera radi, u Americi ljudi uopšte nisu vezani za kuće i stanove. Njima je važno samo da se ima gdje prespavati, jer ljudi često mjenjaju poslove i gradove, te ne žele da budu taoci zidina. Mnogo više vole da novac koriste za putovanja, kurseve, bogaćenje ličnosti. Bogata ličnost ne pristaje da se utamniči u nekom ozidanom zatvoru, ona želi da ode u svijet i vidi šta ljudi rade. Logično.
Mišljenja sam bio i prije, a pogotovo sam danas u to uvjeren, da jepametno novac ostaviti u neku pouzdanu njemačku ili austrijsku banku,ako ga već imate i ako ne znate gdje biste ga pametnije utrošili. Odnosno,najgluplja stvar koju sa parama možete da uradite jeste da ih bacate na stanove i kućetine. Pametni ljudi su se dosjetili da su montažne kuće skroz inteligentna stvar, odnosno da za dvadesetak hiljada maraka možete sami sebi da izdizajnizirate kućicu kakvu želite. Prema tome, ostaje vam samo da riješite plac. Poučeni ovim nesrećnim iskustvom, treba tražiti nešto na nekom brdu, te to mjestašce ne mora uopšte biti u samom gradu. I to su pametni ljudi u svijetu odavno ukapirali, te bogati ljudi napolju kuće prave na periferijama. Po toj logici, vi u Banjoj Luci možete da pronađete za relativno male pare neki plac udaljen desetak kilometara od centra grada, da naručite montažnu kuću i da vas Bog vidi. Naravno, ukoliko imate kakve-takve izbore prihoda. U svakom slučaju, višestruko ćete uštediti nego da uzimate stambene kredite. S druge strane, čovjek treba da bude skroman i realan, te da shvati da četvoročlana porodica najnormalnije može da živi u četrdeset kvadrata, pa i manje. Stoga, poenta je da su troškovi što manji, a da ljudi pametno planiraju prostor. Simple as that.
Prema tome, iz ove nedaće itekako može mnogo toga da se nauči. Ono što niti jedna poplava ne može da odnese čovjeku jeste njegovo znanje. I zato je mudro ulagati u učenje, a ne u kuće, stanove i ostalo kamenje. Šta čovjek od toga ima? Nama je potrebno da što više živimo u saglasju sa prirodom, a ne da se zabijamo u zatvore i da sami sebi ograničavamo vidike. A kad smo širokih pogleda, kad ne dozvoljavamo da sami sebe zatvorimo, kad neprestano nešto učimo-onda je bogatstvo ne samo u nama, nego ga vrlo lako možemo zaraditi i na praktične načine.
Bosanske kuće su:
- preglomazne
- skupe za napraviti
- neotporne na vremenske neprilike...
- loših temelja
- slabih zidova
- kada sruše ne mogu se recilirati
Pored ovoga kuće u kojim živi bosanksi čovjek su ružne vanjštine, imaju glup i apsolutno nefunkcionalan raspoed prostora i velo neekonmične kada je zagrijavanje u pitanju.
Šta uraditi?
Kakv kuće graditi? Od kojih materijala? Kakvih gabarita? Kakvih temelja?
Ljudi kuće grade cijeli život, nikad ih ne dovrše ... I na kraju ih poplava ili klizište sruše...
Šta i kako dalje?
Da li će bosanske kuće postati manje i funkcionalnije? Ili je budućnost u montažnim, jeftinijim kućama?
