Od legendarne "Oca mi&majke mi", niz uvjeravanja u istinitost priče se proširio i na ostatak familije, pa se raja smrtno ozbiljno zaklinjala i na sestre, braću, nane, dede...
Naravno, ova vrsta narodnog, svakodnevnog govora s vremena na vrijeme dobija i nove, popularne forme.
Šta mislite o zakletvama kao poštapalicama?
Zašto se ljudi često zaklinju u istinitost onoga o čemu pričaju?
Šta je tu loše a šta dobro?
Meni smeta olako zaklinjanje za najbanalnije stvari, jer čovjek time unižava važnost i veličinu onoga čime "potvrđuje i garantuje" istinitost riječi.
S druge strane, često sam svjedok i da ljudi ispune ono na šta se obavežu koristeći pri tome ozbiljnu zakletvu(mislim na ton kojim je izgovore i uvjerljivost-moj lični utisak)
Čime se vi lično najviše zaklinjete?
