
1)
Sedam godina nakon ubistva Zorana Đinđića srpsko društvo se, umesto na vizionarskom putu budućnosti koji je on beskompromisno krčio svesno žrtvujući čak i svoj život na njemu, našlo u političkom i idejnom ćorsokaku. Viziju demokratskog društva koje počiva na postmodernim evropskim vrednostima i etici 21. veka zamenila je jalova, ali surova demagogija i sve naglašenija reetnifikacija vladajućih društvenih sistema vrednosti. Srbija danas tavori zarobljena u etnocentričnom imaginarijumu i sopstvenoj nesposobnosti da shvati duh savremenog sveta, što u odsustvu odgovornog političkog vođstva nepovratno proširuje vrednosni jaz između srpskog društva i modernih evropskih nacija
2)
Kako bi Srbija izgledala danas da je Zoran Đinđić živ? Ovo pitanje danas postavljaju mnogi, većina sa setom, neki sa strahom. Moj odgovor na to pitanje je jednostavan - Zoran bi danas bio na polovini svog drugog premjerskog mandata. Na redovnim izborima 2004. godine DS bi izgubila vlast sa osvojenih pedesetak mandata u srpskom parlamentu. Vlast bi formirala ista koalicija koja je to učinila nakon decembarskih izbora 2003. Pre toga bila bi završena saradnja sa Haškim tribunalom. Reformisana vojska ne bi mogla da skriva ni „dr Dabića“, ni Hadžića, ni Mladića i taj sramni deo srpske istorije bio bi okončan
3)
Brz i nestrpljiv, Đinđić je Srbiji nametnuo ritam promena koji je ona teško sledila. Navikla da traži pokriće za svoju inertnost i nespremnost za radikalnu promenu, Srbija je možda prvi put u svojoj istoriji dobila za premijera čoveka koji se nije izgovarao istorijskim nasleđem, već je verovao u njene građane i tražio od njih da postanu bolji
Pokusao je... ubili su ga.
Zorane pocivaj u miru.
