11. 07. 1995 - 11. 07. 2004 (DA SE NE ZABORAVI)

[St.Germain]

Sedmi dan
Kraj svijeta
Emir Imamović
"Evo deke, daj sad da vidimo kako ide…", rekao je, dobro oznojeni sredovječni muškarac, član Komisije za traženje nestalih, spuštajući se u rupu ne dublju od 80 centimetara, praćen pogledima onih koji su kopali i nas što smo gledali.

Moj mobilni telefon je baš u tom trenutku zavibrirao, na displeju se pojavila mala koverta. U SMS poruci poslanoj iz operativnog Mobtela Srbije zaželjeli su mi dobrodošlicu: "Dobrodosli u Srbiju na mrezu 063 Mobtel Srbija! Korisnicki servis: 9863. Telefonski imenik: 988. Zelimo Vam prijatan boravak u Srbiji!"

Nas petorica bili smo, tog ponedjeljka petog jula, u šumi, u Voljavici kraj Bratunca. Tamo, na onom mjestu što na karti države Bosne i Hercegovine izgleda k'o komad kakve stoljećima stare alatke zaboravljene i u vremenu i u prostoru. Nas četvorica smo tupo zurili u mjesto usred šikare, malo pokošeno pred našim očima i brzo raskopano. Petom, mom drugu, tog su dana, u tom trenutku i na tom mjestu - kako se to stručno kaže, ekshumirali oca. Dok je kosa, onakva kakvu nosi smrt s crnom kukuljicom, kidala žbunje, njega, poginulog prije skoro dvanaest godina, pretvarali su u administrativnu stavku: BR-VOLJ-02/1, kao što propisi nalažu. Tako, BR-VOLJ-02/1, će se zvati otac mog druga Emira Suljagića sve dok on, njegova mati Sabaheta i sestra Emira ne daju krv i ne dobiju nalaze DNK analize koja će potvrditi da je u toj šumi, gdje je teško stati a ne nagaziti na nečiji neobilježeni mezar, nađen Suljo Suljagić, rođen 1952., ubijen 1992.

Ja nikada prije nisam bio u Voljavici, Bratuncu, Srebrenici… U onome što je nekada bio dio moje domovine i što je sada groblje, ogromno, nepregledno. I stanište živih mrtvaca: doseljenih Srba i svojom voljom vraćenih Bošnjaka. Sada, evo, jesam: i u Potočarima, i u Bratuncu, i u Srebrenici, u onoj aščinici čijeg vlasnika svako malo pokazuju k'o cirkusku atrakciju - povratnika koji se, kako ono bi, rekoncilirao, obnovio predratni posao, uključio se u društvo. Kako nije: da Emir ne zna Srebrenicu, nikada ne bih našao to zavučeno dvorište sa dva-tri stola u bašti i malom kuhinjom iza leđa i ne bih prošao kroz ogradu koja funkcionira kao ograde na ambasadama: unutar nje je sve što od Bosne i Hercegovine ima u nekadašnjoj enklavi.

Otići ću tamo sigurno još jednom: na dženazu. Da kao čovjeka ukopamo Sulju Suljagića, kojeg je sin poznao po zimskom šalu, onom dugom, debelom, što se pleo u kući, u sretna vremena dok je klupko vune poskakivalo pod nogama žene čiji je sav svijet bio njen Suljo i čiji sav svijet nosi njen Emir. Da spustimo u zemlju Sulju Suljagića kojeg je sin poznao po čizmama koje su jedne godine prestale biti zimske i postale vojne. Da zemljom prekrijemo Sulju Suljagića kojeg su decembra 1992. na brzinu na onaj svijet ispratili saborci, umotanog u ambasador deku svijetlosmeđe s jedne i prljavobijele boje s druge strane, kupljenu u kakvoj robnoj kućerini, u paketu s čaršafom, dvije jastučnice i šliferom na čijoj je prednjoj strani rupa oblika baklave.

Ja sada, evo od tog ponedjeljka, znam kako izgleda kraj svijeta! Kraj svijeta je kada treba manje od 15 godina da se moj drug vrati u idilično mjesto u kojem se nekog tamo jula, na raspustu, po cijeli božiji dan kupao u Drini, vraćao biciklom u uređenu avliju, prao u babinoj i materinoj kući, ručao u avliji, gledajući kako Suljo pere kola i s komšijama priča preko ograde; kada se onaj sedamnaestogodišnjak iz 1992. vrati da na pragu tridesete nađe makar jednu očevu kost u šumi uokvirenoj ruševinama na čijim se fasadama može pročitati jedno izblijedjelo ime, Tito, i jedno skoro dopisano, uz dodatno upozorenje - Dragoslav, zauzeto.

Dženetske ptice kucaju na naše duše, naslov je sa naslovne strane jednog sarajevskog dnevnika, izdanja od petog jula. Ispod je išao tekst o tome kako je reis Mustafa-efendija Cerić negdje drvio o šehidima, "našim" obavezama, islamu, Bosni, ovom, onom… Moj efendija. Pojma ti nemaš kako je kada znaš da drugu nikada ne smiješ pustiti Edu Maajku i pjesmu Babo moj. Da mu ne pokucaš u dušu. Da ne raniš dječaka kojeg ne bi bilo da Suljo u vunenom šalu i zimskim čizmama nije stao pred četnike. Spreman da umre samo da mu Emir, Emira i Sabaheta prežive.

Emir Imamovic

BHDANI

[Fair Life]

... Dženetske ptice kucaju na naše duše, naslov je sa naslovne strane jednog sarajevskog dnevnika, izdanja od petog jula. Ispod je išao tekst o tome kako je reis Mustafa-efendija Cerić negdje drvio o šehidima, "našim" obavezama, islamu, Bosni, ovom, onom… Moj efendija. Pojma ti nemaš kako je kada znaš da drugu nikada ne smiješ pustiti Edu Maajku i pjesmu Babo moj. Da mu ne pokucaš u dušu. Da ne raniš dječaka kojeg ne bi bilo da Suljo u vunenom šalu i zimskim čizmama nije stao pred četnike. Spreman da umre samo da mu Emir, Emira i Sabaheta prežive ...

Povijest zlocina (The History of the Crime ) autora Tarika Samaraha. ___(6,81 MB)
Tekst u slideshowu je na engleskom jeziku. Napominjem da je za gledanje ovog slideshowa potrebno imati instaliran Microsoft PowerPoint (Office).

Ako nemate instaliran MS PowerPoint (Office) uradite sad download"viewer". (Kliknite misom na plavi viewer)

Mozete uraditi download ovog slideshowa preko ove zastave sa "Save Target As".___

[leeloo]

Rođeni 23, strijeljani 42

Mala, velika moja
Večeras ćemo za njih voljeti.

Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sada bi bili očevi.
Sada ih više nema.

Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti,
bili su vozovi i makovi,
i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,
s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima
i kejovima rastanka,
na Cvjetnim Trgovima i Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Zanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.
Nisu se vratili.

Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sada bi bili očevi.
Sada ih više nema.

Na zbornom mjestu ljubavi čekaju samo grobovi.
Mala velika moja,
većeras ćemo za njih voljeti.

Izet Sarajlić

Nije pisana za ovu priliku, ali je poruka univerzalna.

[Satriani]

Svaka cast Leeloo ,dobar izbor

[sekiracija1]

nedopustite da se zaboravi!
ucinili ste sto ste mogli!

[Pooll]

Nastaviti sa zivotom... a ne zaboraviti...

[DonDavudes]

Prizor kada uplakana majka grli dva nišana i jecajući ispraća sinove na onaj (valjda bolji i pravedniji) svijet učini da i najveći brbljivci zašute

...dostojanstvena majka(i pored svog bola) autaritativnim riječima (ona je glava porodice) na ivici jecaja upozorava snahe da ne vrište kada im se muževi budu spuštali u kabur jer "mi smo jake i dostojanstvene"

riječi su nemoćne. treba doći i vidjeti. jučer su se u Srebrenici tuga i bol mogli nožem rezati

[BigusDickus]

Ispravno je sto vise pomoci izgradnju memorijalnog centra u Potocarima, jer je to jedini nacin da se duse svih nastradalih umire, i da se stravican zlocin nikada ne zaboravi. Jos kad bi i na ovom svijetu bili kaznjeni svi odgovorni za to...na onom ce sigurno biti.

[Truba]

na onom ce sigurno biti.

ova ti je dobra...al je priča za malu djecu