ladyblue18 wrote:slavkoimamodilera wrote:Ma.Le.Na wrote:i dalje u kontaktu
jako cesto se isplacem jer mi fali moj najbolji prijatelj

Kada prodje odredjeno vrijeme i kada vas popuste te najsnaznije, impulsivne emocije, mislim da imate priliku postati jedno drugome zaista vrijedni prijatelji
Eh kad bi ovo bilo tako lako kao sto je napisano...
Nisam nigdje napisao da je lako.

Samo sam na osnovu procitanog napisao da "mislim da imaju priliku". Sto ne znaci da zaista imaju, niti da uopce zele nesto takvo.
Ja sam samo napisao svoje iskustvo.
Da ne citiram i ostale komentare na ovaj "mali" offtopic, ta neka negativnost, te "kad bi se vrijeme moglo vratiti", te "uradio bih drugacije/ne bih uradio drugacije", te uspomene, lijepe, ruzne... uvijek imam osjecaj da se ljudi olako prepustaju tom nekom psiho-mazohizmu kako ja to zovem, u svemu vide tugu i crnilo. Ja sam i ranije pisao o svom vidjenju na te stvari - bez obzira koliko na prvu mozda boli, ali kasnije, kad covjek sam sa sobom "razbistri" ko je i sta je, s kim je bio, da li je vrijedilo ili ne - uvijek sam se trudio da od svega sagradim jedno predivno zivotno iskustvo, od svega da trazim pozitivu. Odavno sam shvatio da je zivot prekratak da bih se crnjacio, zalio za necim. Od svega zelim izvuci maksimum.
Ako smo i ja i moja bivsa djevojka na to spremni, imamo zelje, smatramo da bismo puno vise izgubili potpunim gubljenjem jedno drugog, onda prodjes tu tranziciju, ne vracas se, ne mislis o SBB KBB (koji je najgori i najvise ubija u pojam), ono sto je bilo ostavis iza sebe kao jednu (prevashodno lijepu) uspomenu i iskoristis sve one pozitivne stvari koje mozes i ulozis u jedan potpuno novi odnos, koji moze biti visestruko kvalitetniji nego sto je bio onaj ljubavni.
S jednom od mojih bivsih upravo imam tako lijepo prijateljstvo. Znamo i jedno i drugo i to smo nebrojeno puta ponovili oboje, nismo valjali nikako u vezi, ali odlicno funkcioniramo kao prijatelji i puno smo bolje osobe jedno prema drugome i prema samima sebi u ovakvom odnosu. A bilo je i svadja i nerazumijevanja i pokusaja spasavanja i seksanja nakon prekida i svakakvih patnji i zavaravanja samih sebe. Sve dok nismo shvatili sta zapravo trebamo biti.
Opet kazem, nije lako. Ali se moze. Ako se zeli. Na primjer, moja posljednja djevojka s kojom sam bio (a bili smo jako dugo u vezi i jos duze se znamo) to ne zeli. Ja bih volio. Ali ona ne. Bar za sada, cini se. I to je njena odluka i ja to postujem, volim je sresti, vidjeti da je (bar naizgled) zadovoljna sa svojim novim deckom. Sebicno cu reci da mislim da niko na cijelom svijetu nije bio sretniji od mene vidjeti je sa nekim novim, nasmjesenu i zadovoljnu.
Da li ce vrijeme uciniti svoje, pa ce i ona pozeliti isto sto i ja, ne znam. Ja bih volio. Ali necu plakati ni rezati vene ako se ne desi. Ne mozes imati sve u zivotu.
Eto otegao ja totalno mimo teme. Ako je ikome vrijedilo procitati, ja zadovoljan. A sto se tice ovih silnih wannabe jebaca i jebacica sto su ih imali "na pasja preskakala" i sto su im "palili cvoke" kako su stigli, nemam zaista komentara. Koliko plitak moras biti da uopce zamislis to sve i istrabunjas na nekom anonimnom forumu, a kamoli da to zaista uradis. Kao lavor? Pa da, tu negdje...