Rat u Hrvatskoj

Post Reply
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#51 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by Valter Gustav »

ŠTO JE MUČILO HUSA? “JA KOJI SAM ŽIVIO ZA HRVATKU, PREKO NOĆI SAM POSTAO BALIJA”

https://hrvati-islamske-vjere.jimdofree ... voje-boli/

BITKA NAKON BITKE

Jučer je, u 50. godini života, preminuo heroj Domovinskog rata Samir Huskić Hus.

O ovom ratniku,

pripadniku “Tigrova” i 1. Hrvatskog gardijskog zdruga,

Pretpostavlja se da je infarkt je zaustavio Husov život u 50-toj godini, a činjenica da je otišao tako naglo – potpuno je uzdrmala njegove suborce i brojne prijatelje.

Neki od njih jučer su posjetili njegovu suprugu Vesnu i dvoje djece (14, 17) koji su zbog činjenice da je Samir umro u njihovom domu, u krevetu, još uvijek u potpunom šoku.

Svojom smrću, Huskić je povećao tužnu i neporecivu statistiku po kojoj veliki dio braniteljske populacije umire naglo i prerano.

Samirove suze

Hus se, uz redovne životne probleme, nosio i sa “bremenom” svoje vjeroispovijesti na koji nisu svi gledali blagonaklono. Prvu “nepoželjnost i odbačenost” osjetio je pojavom ISIL-a kada su ga pojedinci poistovjetili s muslimanskim teroristima, a što je Husu palo teže od ičega. Od deset godina koliko je nosio vojnu uniformu, punih pet je ta uniforma bila prljava od prašine s terena.

Huskić je jedan od onih koji su za obranu Hrvatske bili dobro obučeni i koji su prošli komando obuku, vrlo zahtjevnu i tešku. Huskić je, dakle, hrvatski komandos koji, kazao je u jednom od naših razgovora, rijetko plače. Nije plakao ni kada mu je umro otac, no tada je plakao:

“Na Facebooku me blokirao moj prijatelj i suborac, i to riječima ‘znam da smo zajedno ratovali, znam da si bio fajter, ali musliman si’. Ne znam plačem li zbog tuge, ljutnje ili razočaranosti. Bio sam budan do pola pet i razmišljao. Jednostavno, nisam mogao vjerovati da ću to doživjeti”, požalio nam se kroz suze nesretni Huskić iz zagrebačke Dubrave i objasnio što je prethodilo blokiranju od strane bivšeg suborca:

“Ja koji sam živio za Hrvatku, preko noći sam postao balija”

“Reagirao sam na status gdje se za pokojnog Salopeka kojeg su ubili teroristi zvalo na molitvu i pisalo “RIP”, počivao u miru Božjem i slično. Komentirao sam da ne bi trebalo pokapati čovjeka, ako nema tijela i ako sve još nije sigurno. Reagirao sam kao vojnik, kod nas, ako ne vidiš tijelo, smrti kao da nije ni bilo. Osim toga, bilo mi je kao čovjeku žao… Jednostavno, nekako nisam mogao vjerovati”, rekao je sada pokojni Samir Huskić, bivši pripadnik 2. gardijske brigade Gromovi koji je naknadno ratovao i u sklopu 8. brigade, a potom postao pripadnikom 1. hrvatskog gardijskog zdruga. Svoju priču Huskić je nastavio ovim riječima:

“Taj čovjek je blokirao i moju ženu i mog sina, a ja sam jedan normalan i lojalan čovjek. Moja i Vesnina djeca nose hrvatska imena i idu na vjeronauk, moja se kuća svake godine posvećuje. Činjenica da se ja sad moram ovako javno pravdati nakon svega što sam učinio za Hrvatsku, moju, našu domovinu, užasno je bolna”, jecao je hrvatski branitelj komentirajući kako je odjednom za svog dobrog prijatelja postao ‘balija’:

“Sve sam dao za Hrvatsku, ali ime koje su mi dali roditelji – ne dam”

“Pojavljuju se neki novi koji me vrijeđaju i prijete da će mi poklati cijelu obitelj, a mene razapeti. Pitaju se, zašto balije zavšavaju u Zdrugu s brojem komando značke 034, zašto balije ostaju u vojsci 12 g… Pitaju se sve ono što se nisu zapitali svih ovih godina. Ja znam da su to ljudi koji nisu vrijedni spomena i koji bi da sad zapuca prvi pobjegli. Ja samo želim s javnosti podijeliti svoju bol i na neki način spriječiti trpanje muslimana i terorista u isti koš. Što se ISIL-ovaca tiče… Ja znam kako bih s njima, ali to nije za javnost. To što bih im ja sad učinio, vjerojatno bi želio učiniti svaki drugi vojnik. Žao mi je što moja obitelj trpi, što djeca postavljaju pitanja… Nije im jasno kako smo preko noći postali hrvatski neprijatelji. Moj sin gleda sva ta ratna odličja po zidu i pokušava shvatiti. Jer zna da sam za Hrvatsku dao sve. Jedino nisam promijenio ime, ali to nikada neću. To ime dali su mi moja majka i moj pokojni otac. Pa kome se svidjelo, a kome ne – završio je tada Samir Huskić.

Datum sprovoda Samira Huskića – Husa objavit ćemo čim bude određen.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#52 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by Valter Gustav »

BOSNJAČKI MLADIĆI UBIJENI U JNA 1991., autor NIHAD HALILBEGOVIĆ

Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#53 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by Valter Gustav »

BOŠNJACI SU PROCENTUALNO DALI NAJVEĆI DOPRINOS ODBRANI HRVATSKE
https://hrvati-islamske-vjere.jimdofree ... -hrvatske/
Zanimljivo je uporediti broj od 350.000 pripadnika HV-a s 3.736,356 Hrvata na popisu iz 1991. godine. Kada bi od 350.000 oduzeli Bošnjake i pripadnike HV-a drugih nacionalnosti, procentualno učešće Hrvata bilo bi niže od procentualnog učešća Bošnjaka, a u odnosu na ukupan broj pripadnika tih naroda na popisu iz 1991. godine. Svrha ovog osvrta nije utvrđivanje statističke preciznosti učešća Bošnjaka u odbrani Hrvatske u odnosu na njihov ukupan broj u toj državi i u odnosu prema drugim narodima u njoj, ali jeste da ukaže na neistinitost hrvatske propagande u smislu da Bošnjake nije zanimala odbrana Hrvatske

U aprilu 1991. godine Slovenija i Hrvatska napravile su sporazum o zajedničkoj odbrani. Obavezale su se na uzajamnu pomoć i razmjenu obavještajnih podataka. Potvrdile su ga 15. juna iste godine. Martin Špegelj, hrvatski ministar odbrane, koji je potpisao sporazume s Janezom Janšom, slovenačkim ministrom odbrane, u svojoj knjizi Sjećanja vojnika tvrdi da ih je Franjo Tuđman pogazio na dan kada je Jugoslavenska narodna armija (JNA), da bi intervenirala u Sloveniji, neometano prešla preko hrvatske teritorije. Nekoliko mjeseci kasnije, Tuđman je zamjerio Aliji Izetbegoviću što se, navodno, prema srpskoj agresiji na Hrvatsku postavio neutralno, iako njih dvojica nisu imali nikakav potpisan sporazum o zajedničkoj odbrani sličan onome kakav je on potpisao s Kučanom i koji je izigrao. Na osnovu toga razvila se hrvatska propaganda koja je sve vrijeme rata u Bosni i Hercegovini značajno utjecala na njene odnose s Hrvatskom i još više na bošnjačko-hrvatske odnose unutar nje. Služila je kao javno opravdanje Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Ni nakon rata nije iščezla, nego je nastavila kontinuitet u hrvatskoj literaturi.

OSTAJE NEJASNOĆA ZAŠTO JE TUĐMAN ZAMJERIO IZETBEGOVIĆU

Međutim, Izetbegović je pozvao bosanskohercegovačke regrute i vojne obveznike da se ne odazivaju pozivima JNA na regrutaciju i mobilizaciju dok ona vrši agresiju na Hrvatsku. U julu 1991. u Bosni i Hercegovini je, zahvaljujući bošnjačko-hrvatskom dijelu Predsjedništva na čelu s Izetbegovićem, odgođeno upućivanje regruta u JNA, a u augustu je dogovoreno da se oni mogu slati samo na odsluženje vojnog roka u Bosni i Hercegovini. Nakon Izetbegovićevog poziva, roditelji bosanskohercegovačkih regruta koji su se već zadesili na odsluženju u Hrvatskoj zahtijevali su od JNA da ih vrati u Bosnu i Hercegovinu. Roditelji regruta iz cijele Jugoslavije protestirali su pred palatom Federacije u Beogradu. Stjepan Mesić se u svom memoarskom djelu Kako je srušena Jugoslavija sjeća da ih je najviše bilo iz Bosne i Hercegovine, što potvrđuje da je Izetbegovićev poziv bio koristan za Hrvatsku. Mesić se, također, sjeća i da su se bosanskohercegovački predstavnici u najvišim saveznim institucijama (Bogić Bogićević u Predsjedništvu SFRJ i Irfan Ajanović u Skupštini) protivili intervenciji JNA koju je ona izvodila u korist srpskih pobunjenika u Hrvatskoj.

Inače, Bogićević i Ajanović bili su članovi Državne komisije za kontrolu prekida vatre u Hrvatskoj. Ajanović je 26. augusta dao ostavku. Iz obrazloženja ostavke jasni su razlozi zbog kojih ju je napustio: “Obzirom da je odluku Predsjedništva SFRJ o bezuslovnom i apsolutnom prekidu vatre na kriznim područjima u Hrvatskoj nemoguće provesti pri postojećoj definiciji sukobljenih strana, kao i pri postojećoj ulozi i poziciji JNA na ratnim žarištima, zahvaljujem se na povjerenju…”

Tuđmanu sve to nije bilo dovoljno nego je zamjerio Izetbegoviću što je izjavio da “rat u Hrvatskoj nije naš rat”.

Izetbegović je znao za srpsko-hrvatske razgovore o podjeli Bosne i Hercegovine koji su povedeni Tuđmanovom inicijativom, ali je ipak stao na stranu Hrvatske koliko je u tom trenutku mogao. Hrvatska propaganda, koja ga je neosnovano optuživala za navodnu neutralnost, ni u kojem kontekstu ne spominje te razgovore i Tuđmanovu predanost podjeli Bosne i Hercegovine. Tuđman je želio srpsko-hrvatske odnose riješiti obostranim teritorijalnim namirivanjima u Bosni i Hercegovini i, shodno tome, nije zavrijedio nikakvu Izetbegovićevu i bošnjačku pomoć, ali ipak ju je dobio bez obzira na sva kasnija hrvatska negiranja.

Dušan Bilandžić u svom djelu Povijest izbliza: memoarski zapisi 1945.-2005. navodi da neki političari i mediji u Hrvatskoj svjesno izostavljaju Izetbegovićevu sljedeću rečenicu: “(…) Prema tome, pozivam građane Bosne i Hercegovine da ne odlaze u JNA…” Ta rečenica, kao nastavak prethodne (“rat u Hrvatskoj nije naš rat”), otkriva pravi smisao Izetbegovićeve poruke stanovništvu Bosne i Hercegovine. To je bio njegov više nego jasan poziv i uputa cijelom bosanskohercegovačkom stanovništvu da ne učestvuje ni na koji način u agresiji na Hrvatsku, bilo kao regruti, kao rezervisti JNA ili kao pripadnici nekih paravojnih formacija.

Tuđman je brzo zaboravio da je on intervenciju JNA u Sloveniji doživio mnogo ležernije nego Izetbegović njenu agresiju na Hrvatsku. Ponašao se prema toj intervenciji kao prema slovenačko‑srpskoj stvari koja se ne tiče Hrvata. Može se pretpostaviti da je Tuđman znao da rat u Sloveniji neće dugo potrajati i da je obična farsa te je ostao potpuno neutralan.

Slobodan Milošević i Milan Kučan napravili su u zimu 1990/91. godine tajni sporazum o izlasku Slovenije iz Jugoslavije. Kao što su Kučan i Milošević tajno radili iza Tuđmanovih leđa, tako su Milošević i Tuđman radili iza Izetbegovićevih u Karađorđevu i kasnije. Razlika je u tome što se Milošević i Kučan u svojim razgovorima nisu bavili podjelom Hrvatske između Slovenije i Srbije kao što su se Tuđman i Milošević bavili podjelom Bosne i Hercegovine pri svojim susretima. Ako Tuđmana saznanje da Kučan i Milošević imaju tajni sporazum oslobađa odgovornosti prema poštivanju sporazuma sa Slovenijom, onda ni Izetbegović ne može nositi nikakvu moralnu odgovornost za svoju navodnu neutralnost prema ratu u Hrvatskoj jer su Tuđman i Milošević imali tajne razgovore i dogovore na štetu Bosne i Hercegovine. Osim toga, Izetbegović nije imao s Tuđmanom nikakav potpisan sporazum kao ovaj s Kučanom.

Uporno hrvatsko insistiranje Sloveniji u proljeće 1991. da uspori proces izdvajanja iz Jugoslavije pokazuje da Hrvatska još nije bila vojnički spremna za nezavisnost, pa se nije ni smjela uključiti u pomoć. Agresija JNA na Hrvatsku, nekoliko mjeseci nakon njene intervencije u Sloveniji, pokazuje da Hrvati zaista nisu bili spremni jer su do kraja 1991. godine Srbi zauzeli gotovo sve što su željeli u Hrvatskoj. Bosna i Hercegovina bila je još manje spremna da se suoči s agresijom JNA zbog otvorene podrške Hrvatskoj. Štaviše, dok se vodio rat u Sloveniji, Tuđman je postigao sporazum s JNA da ona neće intervenirati u Hrvatskoj ako ova ne pomogne Sloveniju. Izetbegović nije pravio takve dogovore s JNA za Bosnu i Hercegovinu tokom njene agresije u Hrvatskoj. Ali, ostaje nejasnoća zašto je Tuđman zamjerio Izetbegoviću; naročito što nisu imali nikakav potpisan sporazum koji svakako nije mogao pomoći Hrvatskoj više od apela vojnim obveznicima da se ne odazivaju na pozive JNA za regrutaciju i mobilizaciju radi potreba njenog borbenog angažiranja u Hrvatskoj. Nejasnoća nestaje ako se to zamjeranje shvati kao Tuđmanova antibosanskohercegovačka propaganda u svrhu opravdanja njegove politike podjele Bosne i Hercegovine. Izetbegovićev stav da rat u Hrvatskoj nije bosanskohercegovački i poziv vojnim obveznicima da se ne odazivaju u JNA, dok ona vrši agresiju na nju, može se tumačiti samo kao koristan za hrvatsku odbranu.

Do tada je značajan broj Bošnjaka stajao na poziciji jugoslavenske ideje i, zaveden srpskom propagandom, bio spreman na mobilizaciju i regrutaciju. Uostalom, rijetki su se smjeli oglušiti na pozive JNA bez čvrstih garancija zaštite republičkih vlasti. Stupanj odziva Bošnjaka, ali i Hrvata, iz banjalučke regije potvrđuje tu činjenicu jer je tu zaštita republike bila nedostižna u odnosu na JNA i lokalne srpske vlasti. Stoga Izetbegovićev poziv vojnim obveznicima i upozorenje da se rat JNA u Hrvatskoj ne tiče Bosne i Hercegovine treba prihvatiti kao značajnu pomoć. Više od toga nije ni mogao. Da jeste, uvukao bi Bosnu i Hercegovinu u rat za koji nije bio spreman ni godinu poslije, i to na isti način kako bi Tuđman ugrozio Hrvatsku da je pomogao Sloveniji kako se potpisanim sporazumom bio obavezao.

Slovenci su prije odlaska na spomenuti sastanak, koji su imali 15. juna s hrvatskom delegacijom u vezi s koordiniranjem priprema za proglašenje nezavisnosti, očekivali hrvatsku pomoć. Sa sastanka su otišli uvjereni da se Hrvatima ne može vjerovati. Prema Špegelju, “Kučan se javio Tuđmanu i upitao ga: ‘Hoćete li nam se pridružiti u zajedničkoj odbrani?’ Tuđman je odgovorio ‘Ne. Nije u interesu Hrvatske da se miješa u rat između Slovenije i Srbije.’” Kučan je bio bijesan što Tuđman osporava sporazum koji su sklopili u aprilu i potvrdili desetak dana prije intervencije JNA na sastanku u Banskim dvorima. Prema Kučanovom svjedočenju, Tuđman mu je “odgovorio da bi uključivanje Hrvatske izazvalo otvaranje ratnog žarišta na njenoj teritoriji. Rekao je da nisu spremni za rat i da nemaju dovoljno oružja, što je svakako bilo tačno. Međutim, ja sam mu odvratio da je pružanje pomoći Sloveniji isto što i odbrana Hrvatske”. Svoje ponašanje prema Kučanu i ratu u Sloveniji Tuđman je imputirao Izetbegoviću kao njegov navodni stav prema srpskoj agresiji u Hrvatskoj.

BOŠNJAKE JE JAKO ZANIMALA ODBRANA HRVATSKE

U odnosu na svoje procentualno učešće u ukupnom broju stanovništva Hrvatske 1991, bošnjački narod (tada Muslimani) dao je veći doprinos njenoj odbrani nego hrvatski, što se očitava u nacionalnoj pripadnosti poginulih boraca Hrvatske vojske (HV). Odmah na početku srpske agresije na Hrvatsku radnici bošnjačke nacionalnosti u Hrvatskoj u većem broju su se prijavljivali kao dobrovoljci za njenu odbranu. To je potvrdio i Mesić u svom svjedočenju pred Haškim sudom 19. aprila 1997. godine. Najmasovniji priliv bio je iz Labina. Dobrovoljci su obično, grupno ili pojedinačno, pridodavani lokalnim jedinicama Zbora narodne garde (ZNG) ili rezervnog sastava MUP-a, iako su u nekim slučajevima ostajali u zasebnim jedinicama. Naprimjer, Samostalna muslimanska satnija (četa) HV (NG-9585) formirana je 12. januara 1992. godine. Prema dostupnim izvorima, u domovinskom ratu Hrvatske učestvovalo je oko 25.000 Bošnjaka, od kojih je 1.187 poginulo. Na taj broj treba dodati još njih 80, koji se vode kao nestali, što je ukupno 1.267 bošnjačkih žrtava. Oko 350 ih je ostalo ratnim vojnim invalidima.

Dražen Živić u svom radu Demografski gubitci Hrvatske vojske tijekom domovinskog rata utvrdio je da su gubici HV-a najmanje 8.668 poginulih vojnika. On je mišljenja da je kroz HV tokom rata prošlo oko 350.000 ljudi. Dakle, od 8.668 poginulih hrvatskih vojnika na Bošnjake se odnosi 1.267, što je oko 14,00% od ukupnog broja poginulih. Bošnjaka (Muslimana) u Hrvatskoj je, prema popisu iz 1991, bilo 43.469, odnosno, 0,9%. Kako je narod od 0,9% participiranja u ukupnom broju stanovništva podnio čak 14% ukupnih hrvatskih vojničkih žrtava? Kako je moguće da je, od 43.469 Bošnjaka, njih oko 25.000 prošlo kroz HV tokom domovinskog rata, a što bi značilo da je njihova mobiliziranost bila 57,51%? To je nemoguće jer se na popisu stanovništva nalaze i osobe koje nisu za vojske (djeca, žene). Ali, među poginulim hrvatskim braniocima bošnjačke nacionalnosti bilo je mnogo onih koji nisu bili upisani na popisu hrvatskog stanovništva 1991. godine. U tom broju ima radnika na određeno, prebjega iz JNA u ZNG ili u hrvatski MUP, i dobrovoljaca koji su se iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka otišli boriti za Hrvatsku. Ipak, sve to zajedno ne umanjuje bošnjački doprinos odbrani Hrvatske.

Naprotiv, još više mu daje na značaju u smislu da su se Bošnjaci iz Hrvatske, ali i Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka, u visokom procentu angažirali u odbrani Hrvatske. Ako je oko 25.000, od 43.469, Bošnjaka sudjelovalo u odbrani Hrvatske i oni se uporede sa Živićevim ukupnim brojem pripadnika HV-a od oko 350.000, onda to znači da je bošnjačka populacija u Hrvatskoj dala prilično veliki doprinos Hrvatskoj u njenom ratu. S druge strane, zanimljivo je uporediti broj od 350.000 pripadnika HV-a s 3.736,356 Hrvata na popisu iz 1991. godine. Kada bi od 350.000 oduzeli Bošnjake i pripadnike HV-a drugih nacionalnosti, procentualno učešće Hrvata bilo bi niže od procentualnog učešća Bošnjaka, a u odnosu na ukupan broj pripadnika tih naroda na popisu iz 1991. godine. Svrha ovog osvrta nije utvrđivanje statističke preciznosti učešća Bošnjaka u odbrani Hrvatske u odnosu na njihov ukupan broj u toj državi i u odnosu prema drugim narodima u njoj, ali jeste da ukaže na neistinitost hrvatske propagande u smislu da Bošnjake nije zanimala odbrana Hrvatske. Sudeći po procentu mobiliziranosti i broju žrtava u odnosu na mobiliziranost ostalih naroda u Hrvatskoj, pa i samih Hrvata i broju njihovih žrtava, a u poređenju s demografskom participacijom svih tih naroda, zajedno s Bošnjacima, u hrvatskom stanovništvu 1991, Bošnjake je jako zanimala odbrana Hrvatske.

Od 57 poginulih mornara Hrvatske ratne mornarice (HRM), šesterica su Bošnjaci, što je procentualno izraženo više od 10%.

Krajem 1991, zauzimanjem Vukovara, Srbi su ostvarili većinu svojih strateških ciljeva u Hrvatskoj i bili spremni za primirje s Hrvatima, koji u toj fazi rata nisu bili u mogućnosti voditi daljnje borbe za oslobađanje svoje teritorije te su morali pristati na primirje. Sarajevskim sporazumom (Vanceov plan) zaustavljena je prva faza rata u Hrvatskoj. Obje strane ostale su na zatečenim pozicijama. U narednim godinama hrvatski branioci bošnjačke nacionalnosti su na razne načine ponižavani, ismijavani i maltretirani, te izbacivani iz HV-a s uskraćivanjem boračkih prava i osporavanjem učešća u odbrani. Feđa Šehović, hrvatsko-bošnjački književnik, uputio je 12. juna 1995. preko novina Slobodna Dalmacija otvoreno pismo Janku Bobetku, načelniku Glavnog stožera HV, u kojem je opisao stanje Bošnjaka branilaca Hrvatske.

Šehović kaže: “Gospodine generale, po mojoj evidenciji, 250 Muslimana (sa velikim i malim “m”) borilo se za Hrvatsku od prvog dana agresije na Dubrovnik. (…) Tom prilikom posebno ste se rukovali s jednim borcem 163. dubrovačke brigade i zahvalili mu što je zajedno sa svojom jedinicom, znanjem i snalažljivošću spasio grupu ‘Tigrova’ koja se našla u bezizglednu okruženju neprijatelja. Da Vas podsjetim, gospodine generale, bio je to zapovjednik prvog voda MB 163. brigade HV-a Aziz Hasanović (…) jer je cijela minobacačka jedinica, na čelu sa zapovjednikom, bila sastavljena od boraca Bošnjaka, Muslimana. (…) Kad je Dževad Rašić u studenome 1991. poginuo na Solitudu, razgovarao sam sa nekima od njih. Razgaljivala me njihova odlučnost da se bore za Dubrovnik i Hrvatsku. (…) Znate li Vi šta se dogodilo s minobacačkom jedinicom i njezinim zapovjednikom Azizom Hasanovićem? U danima hrvatsko-bošnjačkog konflikta u srednjoj Bosni i Hercegovini heroja s Osojnika i njegove borce preko noći su, bez ikakva objašnjenja i često brutalno, “očistili” iz Hrvatske vojske. Njih više od dvije stotine “svučeno” je na način koji toliko zgranjava, da su neki od njih samo u samoubojstvu vidjeli kraj svome nepodnošljivu poniženju i uvredi, (…) pa da ne biste posumnjali u broj sudionika pripadnika moga naroda, evo Vam popisa pedantno sročena po abecednom redu, i usporedite ga s popisima u Stožeru Južnog bojišta. (…)

Naknadno sam dobio još desetak imena, ali osobno nisam još provjerio njihovo sudjelovanje od prvih dana Domovinskog rata. Držim da je ovih 249 sasvim dovoljno da opravda moje obraćanje Vama. (…) Brojno sudjelovanje Muslimana u obrani Dubrovnika nije mit, već istina. Uzmemo li u obzir činjenicu (iz popisa pučanstva 1991.) da su Muslimani u dubrovačkoj općini brojili jedva 4 posto žitelja, a sudjelovali su u odbrani Grada s gotovo 40 posto, oni žive kao prokleti; uzaludno traže posao, s mukom preživljavaju. (…) Jedan mi kaže da mu je suborac, direktor nekog poduzeća, rekao kako je njegova kći imala najbolje uvjete za primanje na posao, ali mu je u povjerenju dodao: ‘Ako bih nju zaposlio, mene bi dan poslije smijenili sa dužnosti!’ (…) Veliki broj njih nije dobio Spomenice, (…) ne dobivaju kredite za obnovu spaljenih kuća, ili im se nude, ali pod uvjetom da im ‘pop posveti kuću’, pri čemu ne mogu razlučiti je li to njihovi susjedi (uglavnom novokomponirani branitelji!) prave okrutne viceve ili doista ozbiljno luduju. (…)

Naša vlast u Gradu, osim verbalnih dosjetki, ne čini ništa da se rehabilitiraju nepravedno odbačeni i poniženi branitelji. (…) Uzaludno sam ja tu gospodu podsjećao na herojsku legendu Hamdije Kovača. Sa svih strana odjednom su se oglasila čvrsta obećanja da će se nepravda prema Kovaču ispraviti, (…) ali do ovog časa ništa se nije učinilo. Ništa! (…) Gospoda župan i gradonačelnik prave veliki medijski spektakl s teškim invalidom (paraplegičarom) Hasibom Alibegovićem. (…) Očekivao sam da će predstavnici vrhovne vlasti u Županiji i Gradu (…) konačno se u ime hrvatskog naroda ispričati brojnim Alibegovićevim sunarodnjacima i suborcima Muslimanima zbog nepravde koju smo im nanijeli, zbog patnji što su ih nezasluženo doživjeli.”

Pet dana poslije, Bobetko mu je preko istih novina odgovorio: “(…) Budući da sam na tom prostoru neposredno vodio ratne operacije i odlučivao o mnogim važnim pitanjima, svjedočim o točnosti Vaših navoda, g. Šehoviću, i s njima se slažem. (…) Mnoge te borce koje ste naveli osobno poznajem, i točno se sjećam zadataka i prostora na kojima su bili angažirani. Sjećam se ‘čišćenja’ rijeke Neretve i mojih naređenja, koja su do kraja izvršili, (…) ja se ponosim junaštvom i hrabrošću tih ljudi…”
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#54 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by Valter Gustav »

“U OBRANI HRVATSKE POGINULO JE 1.187 BOŠNJAKA, TRAGAMO ZA 80 NESTALIH, A 350 JE TEŠKO RANJENO”
https://hrvati-islamske-vjere.jimdofree ... o-ranjeno/
Fahrudin Jašarević poznat je pod nadimkom Babo. Prekaljeni je policijski inspektor, specijalac i instruktor Specijalne policije. Nadimak je dobio od kolega kao najstariji specijalac u redovima policijske jedinice “Alfa”. Zapovjednik je Počasnog voda Bošnjaka Republike Hrvatske. Od prvog do zadnjeg dana branio je Hrvatsku od srpske agresije, dva je puta teško ranjavan. No, sudjelovao je i u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije. Kaže da ima dvije domovine i na to je ponosan. “Istinski, iz srca to osjećam”, otkriva nam Babo, s kojim smo razgovarali netom prije nego je Počasni vod dočekao predsjednika SDA Bakira Izetbegovića pred Spomenikom Bošnjacima palim u Domovinskom ratu ispred Zagrebačke džamije, gdje su zajednički proučili Fatihu

OD PRVOG DO ZADNJEG DANA BRANIO HRVATSKU OD SRPSKE AGRESIJE

Rođen sam 25. kolovoza 1960. godine u Gornjim Agićima, općina Bosanski Novi, odakle su mi otac i mati. Moje je porijeklo od starih bošnjačkih obitelji, kroz cijelu svoju povijest bavili smo se vojničkim zanatom. To je naša tradicija. Vojnički duh mi je u genima. Otac mi je bio rezervni oficir, ali po profesiji učitelj. Jedan brat mi je bio major Armije RBiH, drugi brat pripadnik Specijalne policije. Ja sam jedan od rijetkih koji je od prvog do zadnjeg dana agresije na Hrvatsku bio pripadnik Specijalne policije MUP-a RH. U Zagreb dolazim po završetku Srednje građevinsko‑tehničke škole. Imao sam namjeru upisati višu kriminalističku školu, ali nisam uspio dobiti preporuku iz stanice milicije. Odlazim i odslužujem vojni rok JNA kako bih mogao izvršiti konkurs za SUP. U JNA sam bio na konkursu za Vojnu akademiju u Beogradu, ali sam u zadnji moment odustao jer je moja želja bila raditi u policiji. Uostalom, s obzirom na to da otac nije mogao financirati moje visoko obrazovanje, to je bio jedini način da završim fakultet. U Zagrebu prolazim na komisiji SUP-a i raspoređen sam u posebnu jedinicu milicije na mjesto snajperiste. 12. listopada 1981. godine počinje moj rad u Specijalnoj policiji i traje do mojeg umirovljenja. 1985. godine sam prvak Jugoslavije u takmičenju snajperima u Kraljevu. Ekipu je vodio general-pukovnik Mladen Markač. Velikosrpska agresija opredijelila me da stanem u prve redove obrane Republike Hrvatske, ali i u redove obrane Bosne i Hercegovine. 1991. sam bio policijski inspektor 1. klase, zatim ratni instruktor specijalističke obuke specijalnih snaga. Moja specijalnost bila je protutenkovska oklopna borba i djelovanje snajpera na terenu. U mirovinu odlazim s činom gardijskog pukovnika Hrvatske vojske. Preko 300 Bošnjaka iz Bosanskog Novog, prema mojem saznanju, bili su pripadnici Hrvatske vojske ili policije. Mi smo prirodno bili naslonjeni na Hrvatsku, veliki je broj radio u Hrvatskoj i rat ih je tu zatekao. Moj otac je bio jedan od osnivača SDA u svome kraju, mi smo znali kome pripadamo i šta želimo. Osiguravao sam i skup SDA u Bosanskom Novom tih prvih dana višestranačja.

POČETAK RATA

Balvan-revolucija me zatječe na godišnjem odmoru u Posedarju. Dobivam hitnu depešu da se vratim u bazu posebne jedinice milicije jer je došlo do terorističkog napada na ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske od velikosrpskih paravojnih formacija u Kninu. To je već 16/17. kolovoz 1990, kada je, po meni, počeo Domovinski rat, u koji sam direktno uključen. Podjele i zategnuti odnosi u miliciji traju već neko vrijeme. Srbi provociraju, dolaze u dresovima Crvene zvezde na posao, a uskoro netragom odlaze bez da su razdužili i uniforme i oružje. U travnju 1991, od 153 aktivna specijalna policajca, ostalo nas je samo 25 nesrba. Prva vojno-redarstvena zadaća je događaj koji se smatra službenim početkom Domovinskog rata, 1. ožujka 1991. Bilo je to zauzimanje policijske postaje u Pakracu. Uskoro izbija tzv. “krvavi Uskrs” i pobuna Srba na Plitvicama, gdje se nalazim s ciljem vraćanja ustavno-pravnog državnog poretka. Ustvari, bio sam sudionik svih najvažnijih bitaka Domovinskog rata, osim, na moju veliku žalost, Vukovarske bitke. Bio sam određen kao jedan od najelitnijih specijalaca da izvršim proboj prema Vukovaru. Bila su to dva voda uz ostale snage 1. gardijske. Mi smo bili spremni, ali do toga nije došlo. Elita je riječ koja krasi pripadnike Specijalne jedinice policije “Alfa”, a to smo ime dobili reorganizacijom MUP-a. Nakon popunjavanja redova, dakle, formiramo jedinicu formacije pješačke čete (satnije) s pojačanim oklopnim terencima i vozilima (BRMD). “Alfe” su postrojba koja je jedina bila obučena prihvatiti frontovsku bitku s neprijateljem, i to se pokazalo na svim frontovima, od Slavonije do Dalmacije.

O ŠEFIKU PEZEROVIĆU, PRVOM BOŠNJAKU POGINULOM U DOMOVINSKOM RATU

Na ulazu u Dvor na Uni gine 13 policajaca u selu Banska Struga. To je prva vojna akcija ratnog zločinca kapetana Dragana 26. srpnja 1991. godine u akciji koju su nazvali “Žaoka”. Taj dan napada snage MUP-a u Pounju i policijsku stanicu u Glini. Imao je ogromnu pomoć JNA, i to tenkovsku. Tada gine prvi Bošnjak u Domovinskom ratu, rahmetli Šefik Pezerović. Ne da gine, on je mučki sasječen i masakriran. Bio je ranjen i u kolima hitne pomoći, te ih u selu Kuljani, uz dvojicu Hrvata policajaca, dočekuju u zasjedi, otvaraju puščanu vatru na kola hitne pomoći i odvode s doktorima. Godine 2001, po izjavi povratnika srpske nacionalnosti, došli smo do saznanja gdje mu se nalazi tijelo. Ekshumirali smo ga i uz sve vojne počasti ukopan je u Aleji branitelja na Mirogoju. Po iskazima svjedoka tog događaja, na postupku vođenom na Županijskom sudu u Sisku, on se borio do zadnjeg trenutka. 72 policajaca je napalo preko 500 pješaka uz podršku oklopnih vozila. Pružali su otpor sve dok četnici nisu uzeli civile Hrvate kao živi štit pa odlučuju da se povlače prema Kostajnici. Tada policajac Mile Blažević Čadžo iz Dvora na Uni skače s bombom i eksplozivom na PAT te se svjesno raznosi ne bi li spasio kolege i civile. Ovo je jedini zabilježeni takav slučaj hrabrosti u Domovinskom ratu. Taj je dan izvršen masakr nad hrvatskim policajcima, ranjene su domaći četnici ubijali klanjem. Jedan od njih jeste izvjesni Orlović iz Dvora na Uni, koji je zaklao trojicu hrvatskih policajaca nožem “Bowie”. Taj Orlović danas živi u Srbiji. Šefika Pezerovića su uhvatili, svezali žicom, ubacili u gepek Zastave 101, odveli u jedno srpsko selo pred jednu školu i doveli civile da vide “ustašu”. Po izjavi očevidaca, tukli su ga pola sata kundacima i čizmama, davali djeci i ženama da ga tuku, da bi ga njih četvorica odveli na obližnju poljanu i dotukli rafalnom paljbom. Na tom mjestu je nađeno njegovo tijelo. Šefik je bio prisutan i na gušenju pobune u Pakracu i na “krvavom plitvičkom Uskrsu”, a na trećoj svojoj akciji je dao život kao pripadnik Jedinice za posebne namjene “Tigar-Rakitje”. Rodom je iz Brčkog, osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu, a po višestranačkim izborima javlja se na konkurs i pristupa u sastav MUP-a. Bio je veliki sportista. Digli smo mu spomenik, imamo manifestaciju posvećenu njemu u čast kao prvom Bošnjaku poginulom u Domovinskom ratu.

RANJAVANJE

Najljepše trenutke u Domovinskom ratu doživio sam na Velebitu, slušajući kako hrvatsko topništvo uzvraća udarac srpskom topništvu i pješadiji prije akcije “Maslenica” 1993. godine. Tada sam shvatio šta znači kada haubice velikog kalibra poklope pješadiju. Shvatio sam tada snagu artiljerije jer nalazio sam se na dominantnoj koti, na nadmorskoj visini od 1.700 m, vidio sam i naše i neprijateljske snage. Vjerojatno najteži trenutak, naravno, jeste ranjavanje. Dva puta sam teško ranjen. U to vrijeme nismo imali dovoljne opreme. Na jedan vod specijalaca bilo je pet pancirki. Kao zapovjednik voda i instruktor, svoju pancirku sam dao svom mitraljescu na M-53. Sebi sam na prsa stavio 4 okvira u borbeni prsluk. Okvir mi je spasio život. I danas čuvam metak koji je zaustavljen okvirom. Krenuli smo u proboj prema Topuskom, upali smo u jednu zasjedu, gdje nas je cijela jedna bitnica (baterija) tukla, a bestrzajni top odmah je odnio kupolu s oklopnjaka, ali su dečki preživjeli. Izletio sam s puškom u grabu i zalegao. Izdao sam zapovijed da se puzi, čelo se probilo, a začelje ostalo u šumi kraj benzinske pumpe u selu Gređani. Ostao sam odsječen s 25 ljudi. Imao sam 14 teško ranjenih i jednog poginulog. Bilo je jako toplo, nikad neću zaboraviti miris krvi tog dana. Bilo je 8.55 sati kada smo upali u zasjedu i borba se neprekidno vodila do 17 sati popodne. Željeli su nas obuhvatom okružiti i uništiti. JNA se direkt uključila helikopterom. Čuli smo ih na motorolama kako razgovaraju s četnicima. Znao sam da im daju koordinate da nas gađaju granatama. Prepoznatljivost svakog kvalitetnog zapovjednika je da u sekundi mora donijeti odluku koja spašava živote. Odmah donosim odluku da se izvlačimo. Bio je to 30. kolovoz 1991. Tada sam teško ranjen, lijeva noga mi je visila samo na mesu od udara granate, imao sam 8 gelera u tijelu. Rafal od četiri metka mi je prošarao prsa, okvir mi je spasio život. Nisam gubio svijest, borio sam se sve vrijeme, sami smo se previjali, davali si morfij i slično. Pružali smo otpor sve vrijeme snajperskom vatrom i kratkim rafalima. Uz sebe sam uvijek imao Kur’an, a i to jutro sam na rani sabah učio sve sure koje sam znao, a znam ih podosta. Imao sam predosjećaj da akcija neće dobro proći. Helikopterom MUP-a sam prebačen na Rebro. Kada sam se probudio u bolnici, vidim noga u fikserima, rupe od gelera, vidim svoje borce, vidim ostale borce s vinkovačkog ratišta, bilo nas je odasvud. Ono što je interesantno, a i to vidim tada, bio on Bošnjak ili Hrvat, svaki treći je iz Bosne. Prema službenoj statistici, u Domovinskom ratu u obrani Hrvatske poginulo je 1.187 Bošnjaka, a 80 je nestalih u akciji. Podatak o teško ranjenima ne može se tačno znati. No, znamo da ima oko 350 teških invalida Bošnjaka. I ja sam takav, 70% sam invalid. Odbijao sam nalaze i mišljenja da imam PTSP, jer takvi su postali 100% invalidi. Nisam želio to prihvatiti jer sam se želio što prije vratiti na ratište. Vratio sam se nakon oporavka. Pad Vukovara me zatekao u Krapinskim toplicama s ostalih 250 teško ranjenih branitelja. Nije bilo čovjeka koji nije plakao kada smo vidjeli tu velikosrpsku nepravdu u Vukovaru. Ta slika će mi zauvijek ostati u sjećanju. Vraćam se kući, dočekujem međunarodno priznanje Republike Hrvatske i tada počinju problemi za Bosnu.

RAT U BOSNI

U Hrvatskoj traju borbe, a ja sam svojima u Bosanskom Novom rekao da se pripremaju za rat. Jer, svi četnici i paravojne snage iz Bosne već hrle na Hrvatsku kao bijesni psi. U Krajini se već orgija, pucaju po džamijama i slično. Jedna digresija, mi smo u “Oluji” zarobili snimke kako četnici miniraju i ruše džamije te munare i viču da “lansiraju rakete”. Dan-noć su tukli s bosanske strane snajperima i minobacačima po hrvatskoj policiji i Zboru narodne garde. Najviše tu govorim o Kostajnici. Onda počinje četničko divljanje po Brčkom i Bijeljini. Bošnjaci se ubijaju kao psi. Ono što je interesantno za narod bošnjački, da nikad ne zaboravi, jeste da tada Biljana Plavšić i Fikret Abdić koračaju preko mrtvaca. Ja sam bio u ratu i nikad nisam prekoračio preko mrtvog. Izdajnik bošnjačkog naroda Abdić korača preko mrtvih Bošnjaka, a podnosi izvještaj Skupštini da se tamo nikakvo zlo nije dogodilo. On je davno pripreman da nas izda, još dok je bio u zatvoru za “Agrokomerc”. Moj otac je kao osnivač SDA u Bosanskom Novom pod stalnim praćenjem srpske vojne policije. Uz njega je i Senad Bratić tada, o kojem imam najljepše mišljenje. 11. svibnja 1992. Bosanski Novi je granatiran, sustavno se odvode patriote, elita bošnjačkog i hrvatskog naroda. Odvode ih u kasarnu Čerkezovac u Hrvatsku i premlaćuju, odvode se u Hotel “Una” i vatrogasni dom u Bosanskom Novom. Ubili su 402 Bošnjaka i Hrvata i zabilježeno je nekoliko slučajeva silovanja. Kompletno rukovodstvo SDA biva mučeno, odvođeno u zatvore i premlaćivano. Moga oca i brata odvodi kapetan vojne policije srpskih snaga s Banovine Milan Kiković, koji danas živi u Banjoj Luci. Kiković je predsjednik SDS-a za Sisak i kontraobavještajni oficir podređen Beogradu. Ostavio je krvavi trag u Banovini i Bosanskoj krajini za četiri godine rata. Oca i brata od 16 godina mi odvode na Banovini s bratom doktora Šemse Tankovića, rahmetli inžinjerom Mustafom Tankovićem i njegovom ženom profesoricom Nadom Tanković. Srbi su znali ko sam ja i čiji sam sin i brat. Naime, ranije su mediji prenijeli posjetu muftije Ševke Omerbašića i predsjednika Franje Tuđmana meni u bolnici. Bio sam označen i znali su da će moći dobro trgovati. Pregovori su trajali cijelo ljeto. Po odobrenju naših vlasti, 24. kolovoza 1992. izvršio sam razmjenu oca i brata za srpske zarobljenike u sisačkoj Mošćenici. Oni su zahtijevali razmjenu. Bio sam prisutan kada se desila, iako su me upozoravali da ne idem jer bih mogao biti ubijen snajperom. Ostatak moje obitelji, moja majka i sestre, izvučeni su kasnije kao dio konvoja protjeranih Bošnjaka koji je išao iz Krajine, koji sam također dočekao. Moj zet Reuf Ahmetspahić poginuo je u bici prsa u prsa s četnicima kao pripadnik združenog odreda “Bosna 5” iz Travnika pod komandiranjem Muhameda Sadikovića. Bio je to 5. listopad 1995, a 10. listopada 1995. godine Armija RBiH ulazi u Sanski Most. Ja sam tada bio s 511. slavnom krupsko-brdskom brigadom na potezu Arapuša – Gornji Agići pod komandiranjem rahmetli pukovnika Sedina Sejdića.

ZAJEDNIČKO RATOVANJE HRVATA I BOŠNJAKA

Kako sam se zatekao u Bosni? Pazite, patriotsko viđenje Bošnjaka u Zagrebu i Sisku ranije je odredilo da ne čekamo te nas je opredijelio da formiramo Zavičajni klub “Zmaj od Bosne”. Bio sam u Predsjedništvu tog kluba. Na bojište Bosanske Posavine poslali smo 1.670 naoružanih dobrovoljaca. To nažalost nije bilo odrađeno kako je bilo zamišljeno, ali 1.670 pripadnika Dobrovoljačke brigade “Zmaj od Bosne” odlazi u pravcu Bosanskog Broda, prema Derventi i Gradačcu, i sudjeluju u obrani od agresije. Mi smo 1992. godine poslali i dali jako puno i za područje Bihaćke regije, odnosno 5. korpusa Armije RBiH. U tri navrata smo organizirali veliko prebacivanje opreme i ljudstva koje je već imalo iskustva u borbi. Ukupno 1.302 borca. Prvu grupu od 350 boraca odveo je pripadnik Počasnog voda Bošnjaka Republike Hrvatske pukovnik Suad Hadžić i stavio se na raspolaganje komandantu Drekoviću. Dobio je prve borbene položaje u Ljusini. Bišćanin Suad Hadžić teško je ranjen prilikom zarobljavanja četničkog transportera duboko u neprijateljskom teritoriju. Tri dana je ležao, svi su mislili da je mrtav. Bio je u komi, digao se nakon tri dana i prešao Unu. Trećina lobanje mu je plastična. Nejse, bili su to većinom Bošnjaci, ali bilo je i Hrvata. Druga grupa Bošnjaka dobrovoljaca ide iz Jastrebarskog, gdje je bio bojnik Hrvatske vojske Smail Dedić. Kreću za Cazinsku krajinu. Treća skupina bila je najveća i skupljali smo ih čitavo ljeto, brojala je 620 momaka. Odlučeno je da krenu u tri satnije 24. kolovoza 1992. godine u ponoć do Generalskog Stola, praćene hrvatskim izvidnicama s područja Slunja. Trebate znati da se ovo odvija uz dopuštenje hrvatskih vlasti. Svaki od njih uz sebe je nosio još jednu pušku za borce Armije RBiH kada uđu u slobodnu teritoriju Bosne i Hercegovine. Prve dvije satnije su prošle neopaženo, treća je otkrivena i došlo je do borbe s četnicima na slunjskim brdima. Jedan od zapovjednika Mensud Kantarević zvani Fes (jer uvijek je imao fes na glavi) iz Siska prihvaća borbu. Puno je ranjenih i poginulih. Četničke snage zarobljene prebacuju preko Gline u Knin. Mensud u kninskom zatvoru provodi 22 mjeseca i statistički je hrvatski vojnik s najdužim stažom u srpskom logoru. Danas je pripadnik Počasnog voda Bošnjaka Republike Hrvatske. Da ne duljim, mogao bih vam pričati danima. Što se mene tiče, u ovoj dionici mog ratnog puta, ne bojim se reći, bio sam odgovoran samo rahmetli Mehmedu Alagiću, komandantu 7. korpusa, i bio sam logističar Specijalnog odreda “Bosne” te 17. viteške krajiške brigade. Dopuštenje sam dobio te sam se s 12 ljudi s punom ratnom spremom stavio na raspolaganje Armiji RBiH 1995. godine. Što se tiče hrvatsko-bošnjačkog sukoba, trebate znati da je jedna priča u Hercegovini i Srednjoj Bosni, a druga je priča na krajiškom ratištu i na Orašju. Armija RBiH i HVO u gornjem dijelu Bosne zajedno ratuju protiv istinskog agresora i neprijatelja. U grbu 106. brigade iz Orašja i 102. odžačke brigade od prvog do zadnjeg dana rata ljiljani i šahovnica su zajedno. Kroz cijeli Domovinski rat u Hrvatskoj nisam nikada doživio niti jednu neprijatnost od Hrvata, a bio sam na prvim linijama i u najžešćim borbama. Prošle godine sam s našom braćom po oružju iz Posavine i s Počasnim vodom krenuo u vojnički marš iz Zagreba, 19 dana, od Spomenika poginulih Bošnjaka u Domovinskom ratu, preko Vukovara, Odžaka i Srebrenika, na Nezuk pa do Potočara i unio stijeg i obilježje Bošnjaka pripadnika Hrvatske vojske.

O POČASNOM VODU BOŠNJAKA REPUBLIKE HRVATSKE

Mi smo spona i zalog prijateljstva između hrvatskog i bošnjačkog naroda i mi smo razlog da ukupni odnosi budu bolji. Mi smo dokaz o postojanju tog prijateljstva. I reisul-ulema Džemaludin ef. Čaušević govorio je o tom prijateljstvu i preporučivao ga. Mi smo to pokazali kroz svoju borbu i ranjavanja, a drugi, poput šehida Šefika Pezerovića, dali su svoje živote u ime te patriotske ljubavi. Njih 1.187, ali ne zaboravite i 80 nestalih za kojima još tragamo, ali o tome ćemo detaljnije drugom prilikom. Nema većeg dokaza prijateljstva od toga. To treba prepoznati. Stvari su krenule nabolje dolaskom Tome Medveda na čelo Ministarstva branitelja u Republici Hrvatskoj i osjeća se potpuni zaokret u njegovom pristupu. Počasni vod je udruženje veterana Bošnjaka. Moja ideja o njegovom osnivanju bila je i prije otvaranja Spomenika palim Bošnjacima u Domovinskom ratu. Želio sam na otvaranju postrojiti veterane, ali istinske, s prve linije. Na moj poziv su se odazvali. Od Specijalne policije sam dobio opremu da budemo jednoobrazno obučeni. Eto nas, držimo se zajedno 25 godina od rata. Formirali smo nedavno i Udrugu veterana Bošnjaka Domovinskog rata, koju vodi Salih Huremović. Nismo zadovoljni dosadašnjom udrugom koja je predstavljala Bošnjake branitelje. Oni su se bavili mijenjanjem statuta u svoju korist i teferičima. Nas zanima da dignemo spomenike, nađemo nestale, obiđemo porodice poginulih, nas zanima da im školujemo i zaposlimo djecu. To je razlika između istinskog borca i šminkera. Pravog borca prepoznajete po očima, po toplini. Pravi borac ne priča puno, onaj koji je gledao smrti u oči nema potrebe za time. Želim istaknuti da imamo lijepe odnose s Islamskom zajednicom i s njome surađujemo. Zacrtao sam veliki broj programa koji nas čekaju u budućnosti. Na kraju bih dodao da smo dočekali da se u aktivnoj vojsci imenuje jedan Bošnjak brigadnim generalom. General Hrvatske vojske Senad Fejzić porijeklom je iz Dervente.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#55 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by Valter Gustav »

MESUD ŠABANOVIĆ: NISU ŽELJELI BALIJU ZA HRVATSKOG GENERALA
https://hrvati-islamske-vjere.jimdofree ... -generala/

Mesud Šabanović rođen je u Derventi 1946. godine gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu i Fakultet za tjelesni odgoj pohađa u Sarajevu. Prve pisane uratke objavio je u studentskom listu „Naši dani“. Nakon završenog fakulteta kratko vrijeme radio je u gimnaziji u Živinicama kod Tuzle. Nakon odsluženja vojnog roka počinje raditi u srednjoškolskom centru u Derventi. Osnivač je HDZ-a za općinu Derventa, a na višestranačkim izborima izabran je u Parlament Bosne i Hercegovine u Vijeću građana. Bio je jedini musliman od ukupno 44 zastupnika Hrvata u parlamentu i jedini član Parlamenta koji je odlučio pristupiti u ZNG-e. U lipnju 1991. godine raspoređen je u 3. samostalnu bojnu u Slavonskom Brodu na mjesto pomoćnika zapovjednika za IPD (informativno propagandna djelatnost ). Nakon toga vršio je razne funkcije od zapovjednika satnije, vođe izviđačko-diverzantske grupe, zamjenika zapovjednika taktičko pješadijsko-tenkovske grupe i na kraju, naredbom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, raspoređen je u Taktičku grupu Istočna Posavina koja je djelovala u Slavonskom Brodu, a na mjestu operativnog organa. Nakon ranjavanja u Bogdanovcima kod Vukovara, u bolnici za ortopedsku rehabilitaciju u Božidarevićevoj u Zagrebu, pokreće inicijativu za osnivanje HVIDRA-e RH. Rukovodio je radom osnivačke skupštine HVIDRA-e zajedno s tadašnjim ministrom odbrane Gojkom Šuškom. Nakon toga osniva Udrugu Bošnjaka branitelja Hrvatske koja djeluje i danas. Umirovljen je sa činom brigadira Hrvatske vojske. Do sada je objavljivao u Bošnjačkoj pismohrani, mjesečniku Bošnjaka Hrvatske „Preporodov Journal“, a 2004. izdao je zbirku pripovjedaka „Šejh i druge priče“. Član je Kulturnog društva Bošnjaka „Preporod“, a politički više nije aktivan. Povod za intervju krajem 2009. godine bio je objavljivanje romana «Sotonisti» u izdanju KDBH «Preporod».

Nedavno ste objavili roman o srednjovjekovnoj Bosni. Vjerujete li da taj famozni piščev flash back može doista rasvijetliti tegobe današnjice, ukazati na naše uzastopne greške?
Tko se ne osvrće može mu se lako desiti da zaluta u konformizmu, a posljedica je gubljenje autentičnosti kako pojedinca tako i cijelog naroda. S tim nipošto ne mislim da se po svaku cijenu treba suprotstavljati svemu što je došlo iz prošlosti, a plod je povijesti. A stara boljka nas Bošnjaka je da više znamo o povijesti drugih nego o svojoj, ali kao po nekom pravilu ad hock odbijamo sve što je tuđe, zaboravljajući valjda da je povijest temelj za nadgradnju. Mi Bošnjaci moramo shvatiti jedno, a to je da svijet ne počinje sa nama niti će ga nestati kada nestane nas, jer, sve što je nastalo jednoga dana će nestati. Na žalost, mnogi naši političari kako u Bosni tako i u Hrvatskoj ne misle tako. Ponašaju se infantilno i osorno što kod običnog puka izaziva averziju en passant. To se ne odnosi samo na političare nego i na najviše vjerske velikodostojnike.
Da se vratim flash backu. Neki karijerni sinekurci zaštićeni raznim akademskim titulama, kojima su sva ovozemaljska vrata otvorena, posebice iz reda povjesničara, daju sebi za pravo da izvrću povijest izmišljajući vladare, careve i kraljevine nastojeći dokazati koliko je bio moćan njihov etnos nimalo ne vodeći računa o povijesnoj istini koja na svu sreću nije privatna svojina. To što će se upućeniji dio puka, koji zna gledati nazad, nasmijati „njihovoj naučnoj doktrini“ za njih ne znači ama baš ništa. Kažu npr. da neki profesori Beogradskog univeziteta „Odsjeka za istoriju“, na temu “Srbi i Srpska istorija“, otvoreno studentima govore što je stvarna povijest, a što proizvod insinuacija određeni srpskih „naučnika“. Preporučuje im se da realnu povijest prešute „u ime viših državnih interesa“, a da prezentiraju ovu drugu koja je mnogo šarenija i pristupačnija slušateljima. Shodno tome srpski vojnik je najhrabriji, on je nepobjediv, a srpska vojska je u svakom ratu pobjednik.
Evo još jednog primjera. Prof dr. Jovan Deretić, koji je doktorirao u SAD, u svojoj knjizi „Istorija Srba“ podastire slijedeće neupitne „dokaze“: „da je srpski narod star tri i pol tisuće godina, da su Arijevci potomci Srba , da su Hazari bili „srpska sekta“, da su Srbi nekada bili najbrojniji svjetski narod, da je Aleksandar Veliki bio čisti Srbin prezimenom Karanović, da su Srbi još u pradavnim vremenima osvojili Indiju i da je grčka-helenska kultura zapravo srpska kultura“ ( iz knjige „Srbi o Srbima“).
Ovaj diskurs je nesporno iracionalan čisti mastodontizam, ali je neoprostiva i apatija bošnjačkog naroda koji o svojoj povijesti ne zna skoro ništa, niti govori, niti romori. Zato su valjda o Bosni i Bošnjacima više pisali Hrvati, ali Srbi što smo naravno debelo platili.

Imate fascinantnu ratnu biografiju. Što je natjeralo jednog Bosanca da dođe u Hrvatsku i aktivno se priključi njeno zapovjednom kadru na najtežim bojišnicama?
Da bih elaborirao ovo pitanje trebalo bi mi bar pedesetak kartica. Ali, evo pokušat ću u najkraćim crtama opisati moju odluku prvo da osnujem HDZ u Derventi a onda iz Parlamenta BiH u šestom jesecu 91. odem u ZNG-Sl. Brod.
Nisam rekao da potječem iz radničke porodice gdje se skromno živjelo, ali nikada nas četvoro djece nije osjetilo glad jer smo imali dvije krave i nešto ovaca. Otac moj Huso (rahmet mu duši) radio je na državnom poljoprivrednom dobru u Jasencima kod Dervente, a najstarija sestra u Tekstilnoj tvornici Ukina Derventa. Početak II. svjetskog rata otac je dočekao u regularnoj vojsci NDH. U međuvremenu je obolio od tifusa što ga je spasilo da ga partizani ne strijeljaju kada su ušli u Derventu. Stariji amidža Fehim priključio se ustašama i u sastavu njemačkih postrojbi, koje su regrutirale muslimane iz ustaša, biva upućen na ruski front gdje mu se gubi svaki trag. Drugi amidža Jusuf 1944. priključio se partizanima gdje je izgubio nogu. Ne znam zašto, ali zbog amidže Fehima samo je ispaštala naša familija, a ne i amidže Jusufa, pa sam znao često majku naći uplakanu pedeset i neke kada bi je skupa s ocem pozvali u OZNU. Godine su prolazile, a ja sam sve rijeđe majku zaticao neraspoloženu, istina nismo se družili s amidžom jer sam jednom čuo oca kada je rekao da mu on ne treba ni na dženazu doći.
Poslije završenog fakulteta oženio sam se i ubrzo rastao isključivo mojom krivicom. Puno sam izlazio i burno živio. Nakon rastave nisam dugo čekao i ponovo sam se oženio, dobio kćer Lejlu i počeo praviti kuću što mi je mnogo pomoglo da primirim nemirni duh. Kuću sam završio, a dvije godine pred rat otvorio sam dućan u kome su bile uposlene dvije radnice. Ja bih ujutro otišao po robu, a poslije podne u školu i tako danima.
U dvanaestom mjesecu 1990. dobio sam poziv za vojno predavanje u krugu Centra TO Derventa. Pored mene je sjeo Škorić Miroslav od koga sam često uzimao robu. Dvorana je bila dupke puna. Kada je dežurni komandovao „mirno“ ustali smo i na vratima se pojavio Nikola Jelisić, rođeni brat moga radnog kolege koji je predavao srpsko-hrvatski. Nikola je bio vječito nekakav partijski funkcioner, ali se nije odmakao dalje od učiteljske škole. Tema je bila „Višestranački izbori u Hrvatskoj“. Nisam mogao vjerovati svojim ušima. Jelisić je odmah na početku svog izlaganja osuo paljbu na dr. Franju Tuđmana koga sam ja cijenio još iz vremena kada se odlučio iznijeti pravu istinu o broju mrtvih u Jasenovcu.
Tada sam čitao Vjesnik u srijedu i jedva čekao da nađem neki njegov članak, ali bezuspješno. Kada je rekao da hrvatski narod izaziva rat okrenuo sam se Škoriću i rekao da idem jer ne želim slušati ovog četnika. Miro me je uhvatio za rukav vojne bluze i tiho mi šapnuo „Ne budali“. Poslušao sam ga i do kraja odslušao Jelisićevo četnikovanje koje je slušao kompletan štab TO. Nisam mogao spavati cijelu noć. Ujutro, čim je svanulo, pokupio sam vojnu opremu, stavio je u auto i krenuo vratiti zaduženu opremu. Ušao sam u prostoriju štaba i rekao da sam došao vratiti uniformu i ne želim više biti član rezervnog sastava JNA. Svi su zanijemili. Momo Kučinar, načelnik štaba (poginuo kod Banovića kao četnički oficir) obratio mi se povišenim glasom: „Jesi li svjestan svog postupka? Znaš li ti da te čeka zatvor, a pozdravi se i sa radom u školi.“ Odgovorio sam hladno – „Svega sam svjestan Kučinare, a da sam trebao savjete od tebe ih sigurno ne bih tražio.“ Znao je da sam prijeke naravi pa se povukao, ali onda iznenada reče: „Istresi što imaš u transportnoj vreći.“ Istresao sam, a on je otvorio ladicu i čitao iako je to bio posao magacionera. Nedostajala je jedna ljetna košulja. „Što ćemo sad Šabanoviću?“- upita sarkastično. „Ostala je sigurno u ormaru donijet ću je sutra.“ – iz topa odgovorih kao da mi je netko došapnuo. „Sutra u 9 ili slijedi faktor 5.“ – zaprijeti se tada Momo, a faktor 5 značio je da platim košulju pet puta skuplje nego što je u trgovini zbog nemarnog odnosa prema vojnim stvarima.
Vratio sam se kući, obišao trgovinu, odnio neke gajbe iza kuće, istuširao se i krenuo u školu.
Kada sam se vratio kući bilo je prošlo sedam i već se dobro smračilo. Ubrzo u dvorište uđoše kola. Nisam znao tko je dok nije izašao. Bio je to sin rahmetli Salke Sipića koji je mirovinu zaradio u Vojnom odsjeku, a bio je strastveni lovac kao i ja. Sin mu se zove Majid, a tada je radio u TO i bio prisutan kada sam razgovarao s Kučinarom. Trgovina je još radila pa je gorjelo vanjsko svjetlo. Maid mi je dao znak glavom da uđem u hodnik i pružio najlonsku vrećicu: „Evo ti košulja, ali nikom ni riječi izbacili bi me ko čep van. A kada je krenuo dobaci mi: „Svaka ti čast stari!“
Nikada se ovom velikom čovjeku, koji mi je po godinama mogao biti sin, nisam uspio zahvaliti. Često sam ga nakon toga viđao na ulici, ali samo bi jedan drugom neprimjetno klimnuli glavom. U siječnju 91. upoznajem odvjetnike Petra Kljajića i Antu Klarića iz Sl. Broda i dobijam člansku kartu HDZ. Sa rednim brojem 1. osnivam HDZ u dvorištu dr. Vladimira Benca na kome biramo privremno rukovodstvo stranke. Za predsjednika je izabran Iko Stanić, a za dopredsjednika ja, Drago Majić je izabran za blagajnika. U školi je nastala očigledna pometnja. Sa mnom su komunicirali samo Hrvati i Bošnjaci i to ne svi. Priča se da se u Kalenderovcima, srpskom selu nadomak Dervente, priprema skup koji će tražiti moje isključenje iz škole. Ista rasprava vodi se na sastancima Općinskog Komiteta SKJ. Međutim, uskoro dolaze palamentarni izbori na kojima sam dobio najviše glasova za Republički parlament u Vijeću građana. Svi napadi na mene prestaju jer me štitio imunitet narodnog poslanika. To je ipak bilo jedno teško i po mene vrlo bremenito vrijeme. Moj daidža Sulejman Kobajica, koji je bio član Odbora Islamske vjerske zajednice, dolazio mi je nekoliko puta i uvjeravao da prijeđem u SDA koji je bio u osnutku. Odbio sam ga sa motivom da sam već član jedne stranke i njen dopredsjednik i da bi bilo neozbiljno u tako kratkom roku mijenjati dres. Točno sam mu ovako rekao: “Dajo, zaboravljaš da je ovo vrlo važan posao, a ja nisam nogometaš da bi bio na prodaju, pa makar i glavu izgubio“
Nisam dugo bio u parlamentu BiH u kojem su ponekada diskusije srpskih zastupnika dovodile do granice fizičkog obračuna. Iako nije bilo zvanične koalicije između SDA i HDZ-a, suradnja je bila očigledna. Tako je bilo sve do smjene predsjednika HDZ-a BiH gospodina Kljuića, od strane desne frakcije HDZ-a iz Hercegovine. Odmah nakon Kljuićeve smjene počelo je razilaženje sa HDZ-om, koje je inicirala HDZ-ova desnica iz Zagreba na čelu sa Gojkom Šuškom i Vicom Vukojevićem, a čiju je politiku slijepo slijedio bivši Udbin agent Mato Boban. Antibošnjački stavovi HDZ-ovih zastupnika na sastancima kluba bili su posve otvoreni, a ja sam bio jedini musliman između njih 44 koji je odlučio napustiti Parlament i staviti se na raspolaganje ZNG-u. Pristupio sam Samostalnoj interventnoj bojni Sl. Brod kojom je zapovjedao mladi policijski časnik Krešimir Šipoš.

Možete li nam opisati okolnosti Vašeg ranjavanja i gubitka obiju nogu ispod potkoljenice?
Nakon zauzimanja vojarne u Brodu drugi dan zvao me zapovjednik Specijalne policije Sl. Brod Stipa Vuković: „Čuj Baja“ – rukujući se sa mnom počeo je Stipa – „Krizni štab je donio odluku da hitno krenem za Vukovar!“
„A šta ja imam s tim Bajo?, upitah Stipu poznatog pod nadimkom Bajo. „Imaš stari i te kako, dali su mi slobodu da po svom izboru biram zamjenika“
„I izabrao si mene„ – nasmijah se Baji.
Ujutro tenkovi zabrujaše, a kada smo krenuli palila su se svjetla u zgradama kao na novogodišnjim jelkama. Od pješadije išao je jedan vod ZNG-a sa zapovjednikom voda i jedan vod specijalaca, ali ni jedan časnik iz zapovjedništva i ako je ratna tehnika koju vozimo u vrijednosti oko 10 milijuna eura (jedan tenk M-84 je na tržištu oko 2000000 eura). Kada se sjetim te akcije i sada me uhvati neki strah, jer sam stalno bio opterećen time ako izgubimo jedan tenk krivicu ću snositi ja. U naselju Cerić, gdje smo stigli u noćnim satima, dočekao nas je doktor Ivan Husar s vozačem. Nismo dugo pričali i prešli smo u kompanjolu dr. Husara i krenuli put Vukovara. Zaustavili smo se u selu Bogdanovci par kilometara pred Vukovarom, neposredno ispred tzv. Žinog puta, koji bio još uvijek jedina donekle sigurna komunikacija sa Vukovarom. Bio sam svjestan da moram brzo raditi jer ako nas uoči izviđačka četnička avijacija moglo bi biti belaja. Otišao sam u Krizni štab i tamo zatekao desetak ljudi. Rekli su mi da je zapovjednik Ivan Lacković Lasta, inače predsjednik HDZ-a odsutan, ali da je tu njegov zamjenik. Krupan momak pitoma slavonskog lica, nakon što sam se predstavio, rukovao se sa mnom što učiniše i ostali.
„Gospodo nemamo dovoljno vremena treba mi dvadeset ljudi koji će osigurat tenkove i ostalu tehniku.“ – reče. Nastao je muk. Zamjenik Kriznog štaba kojem sam na licu vidio neugodu rekao je da je većina ljudi odsutna jer hrane stoku, ili im se prase krmače. Izašao sam bez pozdrava i uputio se zapovjedniku tenkovskog voda. „Dao sam zapovijed svim vozačima da tenkove smjeste ispod krošnji, a neko će se već pobrinuti da se nasječe granja i maskira druga stana tenka. To isto učinili su transporteri i kamiondžije. Svanulo je jutro bez pucnjave nad Vukovarom, a oko podne dođe i Stipa.
„Zapovijed je da čekamo ulazak u Vukovar, a sada idi i odspavaj malo.“ Noć je bila mirna, ali ujutro me probudi jaka topnička vatra. Pucalo se po Vukovaru, ali tako snažno da se činilo da će cijeli Vukovar odletjeti u zrak Istog trena sam ustao i za stolom ugledao Stipu kako sjedi s dvojicom gardista. „Spavaj Bajo! Nije ti ovo prvi put!“ – smiješeći se reče Stipa. “Ovu sam muziku slušao u Sarvašu dva tjedna“ – odgovorih sanjivo. Bilo je to 19. 09. 1991., a topnička vatra nije prestajala. Negdje oko podneva kurir da mi javi da me trebaju jer je Žgela nespretno pred prevelikim kutom ispalio minu iz minobacača, koji se jednostavno prevrnuo u nazad. Mina koja je napustila usta cijevi pod kutom od devedeset stupnjeva vratila se i pala izravno na njih.
Uzeo sam samo pušku i krenuo za kurirom. Topnička vatra je već bila prestala. Išao sam asfaltnim putem Bogdanovci – Vukovar kada nas je preletio neprijateljski zrakoplov. Samo smo se sklonuli uz rub zgrade i čim je prošao vratili smo se na cestu. Ja ne znam kada se zrakoplov vratio, a kada sam ga čuo bilo je već kasno. Skočio sam u kanal, a u jednom trenutku učinilo mi se da je nebo eksplodiralo. Po mome tijelu pucale su petarde, a koja god bi me koja pogodila činilo mi se da mi kičmu lomi. Nekako sam se okrenuo na bok nastojeći opipati desnu nogu. Od potkoljenice na niže ostala je samo nogavica, polovica lijeve čizme je nestala, a krv je topila i lijevu potkoljenicu. Bio sam potpuno svjestan i otkopčah pištolj riješen da si skratim muke, ali me je netko od gardista preduhitrio i oteo mi oružje iz ruke. U svoj toj nesreći bilo je i neke sreće. Imali smo potpuno opremljeno sanitetsko vozilo i bolničara Luku Krijana koji je desetak godina radio na kirurgiji u Sl Brodu. Čim su me stavili u sanitetsko vozilo započeo je novi topnički napad, ali, ovoga puta po Bogdanovcima. Vatra je bila toliko jaka po cesti za Vukovar da su pokojni Leko, vozač saniteta i Luka odlučili voziti me do Vinkovaca, iako do vukovarske bolnice nije bilo više od tri kilometra. Počeo sam gubiti svijest. Bio sam svjestan da umirem. Učio sam sve što sam znao, iako, istinu govoreći, nisam se tada mogao pohvaliti nekim znanjem. Tonuo sam u neku mračnu dubinu bez straha prije bi se moglo reći sa nekim blagim ugodnim osjećajem.
„Gubim ga, uspori, ne mogu mu naći venu“ – kao u snu sam čuo kako Luka viče. Ništa me nije boljelo, ali sam još uvijek tonuo u tom imaginarnom liftu. Letjele su slike mojih kćerki Lejle i Emine, vidio sam brata Esada koji je umro u petom mjesecu 91. u Njemačkoj od karcinoma pluća. Jednostavno, ne mogu ispričati koje su sve slike prošle pred mojim očima. Onda je neka nevidljiva ruka zaustavila moje vozilo smrti i počela me vraćati na površinu.
„Dobro je stari“ – reče mi Luka stiskajući mi ruku. Više nisam bio sposoban govoriti iako sam bio prikopčan na infuziju. Samo sam imao toliko snage da klimnem glavom Luki i da mu zahvalim što mi je prolongirao put u nepoznato na određeno vrijeme. Četrdeset i dva dana nisam mogao popiti ni kap vode, samo su mi gazom kvasili usta. Živio sam isključivo od infuzije. A onda, Božjom voljom, oporavak i odlazak u Rehabilitacijski centar u Božidarevićevoj. U dvanaestom mjesecu 91. grupa ranjenika i ja u jednom autobusu odlazimo u Maestricht u Nizozemsku gdje sam se pored Dražena Budiše i Alaina Finkielkrauta obratio na prepunom nogometnom stadionu. Svi smo tražili samo jedno: međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Kada sam nakon nekoliko godina pročitao izjavu Alaina Finkielkrauta da kako je lijepo u Srebrenici, puna žena, a nigdje muškaraca, tražio sam njegovu adresu. Poželio sam tada tom židovu, čiji je otac deportiran u Auschwitz, ljutito napisati kako bi se osjećao da se nešto takvo dogodi Tel Avivu i da netko ushićeno likuje nad nečijom tragedijom.

Mislite li da je Hrvatska dovoljno učinila za svoje branitelje?
Da! I za branitelje i za lažne branitelje, jer je ovih drugih u Hrvatskoj više.

Opće je mišljenje da su dragovoljci u Bosni i Hercegovini u podjednakoj mjeri razočarani glede njihova udjela u obrani zemlje. U kojoj ste mjeri vi razočarani?
Pravi branitelji Bosne i Hercegovine, pri tom mislim isključivo na pripadnike Armije Bosne i Hercegovine, opravdano su razočarani u svoj statusom. Oni su prisiljeni prihvatiti oktroirani stav da su dužni budžet namijenjen njima dijeliti sa svojim neprijateljima – Armijom Republike Srpske. Ona je privremeno okupirala dio suverenog prostora BiH i HVO-a koji uopće nije ratovao protiv Srpske vojske uz časne izuzetke Posavljaka.
Što se tiče mog osobnog stava, u zadnjih par godina totalno sam izmjenio svoj optimizam u pogledu boljeg stanja u Hrvatskoj. Za ovakvu Hrvatsku, u kojoj će umirovljeni profesori i učitelji kopati po kantama za smeće i kupiti listove zelja i trule mrkve na tržnicama, ja se nisam borio. U Hrvatskoj se toliko krade i laže da infantilna vlast koja ili ne vidi ili neće da vidi, svjesno vodi državu u dužničku krizu, a već je sada svaki građanin Hrvatske dužan 10.000 eura. Taj dug neće moći vratiti ni naša djeca. Korporativci u Hrvatskoj su i de iure i de fakto stvorili novu kastu bogataša i u sprezi sa državnom mafijom čvršće nego ikada drže sve konce u svojim rukama.

Što mislite o udrugama Bošnjaka branitelja sudionika Domovinskog rata? Da li je to samo nečija „farsa“ ili nešto „drugo“?
Petkom na džumi našao bih više časnika HV-a nego što ih ima cijela zagrebačka Udruga Bošnjaka, a nisam siguran da ne bih našao i veći broj branitelja, naravno istinskih. Dovoljno je da vam kažem da njihov visoki čelnik nosi vojnu iskaznicu s pristupnim datumom u HV 31.12.1991., ukoliko nije u međuvremenu kupio drugu. Meni je žao što se za rad Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata u Hrvatskoj ne čuje. Kao da ne postoje. Kada im se ponudi javna riječ na HTV-u onda nađu nekog anonimusa koji navodno nije član ni Udruge i nema veze s ratom. Čini mi se da se rad branitelja Bošnjaka sveo na čisti hedonizam jer se okupe samo dva puta godišnje, od baklave do baklave. Sretno im bilo!

Priča o jednoj fotografiji


Moja prva borbena akcija bila je napad na Mirkovce kod Vinkovaca, koji su bili jako četničko uporište, ali je u toku akcije stigla naredba da se napad prekine. Prema svjedočenju nekih političara naredbu je izdao osobno predsjednik Tuđman, a jedna postrojba, mislim iz Virovitice, upala je u tenkovsku zamku pri čemu je poginulo 18 gardista. Slijedila su druga ratišta na području Nove Gradiške, a nakon tjedan dana dobijamo zapovijed da s ljudstvom i tehnikom hitno dođemo u Sl. Brod. Zadatak je bio zauzeti vojarnu koja je bila skoro u centru grada. Budući da je komadant vojarne na prijedlog predaje odgovorio otvaranjem vatre iz svog raspoloživog oružja i oruđa bilo je jasno da ćemo morati primijeniti silu da bi komandanta prisilili na predaju. Puškaralo se cijelu noć, a ujutro, mislim 15. rujna, još jednom smo zapovjednik Šipoš i ja na megafon pozvali komandanta Janka na predaju. Međutim, on je već bio smijenjen, valjda zbog neefikasnosti, što mi nismo tada znali. S obzirom da sam sa grupom ljudi bio iza Doma sindikata imali smo odličan pregled čeonog dijela vojarne koji je bio okrenut prema glavnoj cesti što vodi za Derventu. Iznenada se na nekoliko prozora u vojarni zavihoriše bijele plahte. Nisam dugo čekao i sa članom kriznog stožera Franom Piplovićem krenuo sam prema glavnom ulazu u vojarnu.
“Ne idite! Jeste li ludi? Možda je varka!“ – čulo se iza nas, ali povratka nije bilo. Kada smo ušli u vojarnu Frane je otišao desno, a ja lijevo. Odmah iza prijemne zgrade naiđoh na grupu oficira koji su se bili postrojili uz zid dugačke zgrade. Idući prema njima slučajno sam pogledao u zemlju na kojoj je bila razglednica, mislim iz Kraljeva, očigledno bačena kroz prozor na kojoj je bio krst i četiri slova S.
„Zdravo drugovi Jugosloveni! Pa vi nama govorite da se borite za jedinstvenu Jugoslaviju, a ne Veliku Srbiju.“ – rekoh ljutito pokazujući im sliku sa razglednice.
„Čija je ovo razglednica?“ – upitao sam ljutito s obzirom da je primalac flomasterom izbrisan. Nitko ništa nije odgovarao, samo su gledali u zemlju vidno uplašeni.
„Gdje vam je komandant?“ – opet bez odgovora.
„Pitao sam vas nešto?“ – ponovih, ali prijetećim glasom.
„Ja sam!“ Jedva čuh odgovor meni iza leđa i ugledah oficira blijedog k’o krpa.
„O, pa ti si ta mustra! Što bolan razori pola grada kada si znao da si gubitnik?“ Nije odgovarao ni riječi. Mahnem rukom prema njemu, a on skoro zaplaka.
„Nemojte, molim vas, imam dvoje dece!“ – skoro jecajući odgovori komandant. „Jesi li ti pomislio koliko djece u Brodu si danas pobio i koliko ih neće od stresa moći spavati, junačino!“ – ljutito sam odgovorio. Već su i drugi gardisti počeli ulaziti u krug vojarne, a iza mene se stvori Frane Piplović koji uze za rukav komandanta. „Ovaj nam treba u policiji!“ – reče i odvede komandanta.
Sutradan, u glavnom dnevniku HTV-a, glavna vijest je bila o padu vojarne u Sl. Brodu i skladišta oružja i municije u Gromočniku, prigradskom naselju u Brodu. Tekst je bio popraćen slikom na kojoj Frane Piplović sa uzijem u ruci na gotovs vodi komandanta vojarne sa uzdignutim rukama. Bravo Frane, cinično sam tada pomislio!

Susreli ste se sa Franjom Tuđmanom?
U zagrebačkoj bolnici birali su me za predsjednika Inicijativnog odbora Saveza HVIDR-e. U dvanaestom mjesecu me poziva predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman. Za taj susret me veže jedna smiješna anegdota. Naime, ja sam vam pušio ko smuk, a s obzirom da je Predsjednik djelovao opušteno, ja sam mahinalno stavio ruku u džep da izvadim cigarete i upaljač. Predsjednikov pobočnik Gašpar je počeo mrdati obrvama što ja nisam prokužio, nego sam jednostavno uzeo cigaretu i zapalio. Predsjednik se okrenu Gašparu i skoro pa zapovjedi: „Donesite gospodinu Šabanoviću pepeljaru.“ Kasnije sam čuo da sam jedini u toj prostoriji zapalio cigaretu u društvu Predsjednika. Da vas više ne davim tim druženjem koje je trajalo oko pola sata, a meni se činilo da Predsjednik uživa u razgovoru.
„Čuo sam da osnivate udruženje vojnih invalida? Vi ste mu na čelu? Je li tako? “ – upita me. „Ja sam gospodine predsjedniče na čelu do Osnivačke skupštine, a poslije ne znam tko će biti?
„Pretpostavljam da vi imate aspiracije na mjesto predsjednika“
„Nemam gospodine predsjedniče!“
„Može li se znati zašto? Znam da ste bili član Parlamenta u Bosni, a imate i visoku naobrazbu.“ – upita me.
„To je točno, ali u ovom ratu u HV-u je sudjelovalo preko devedeset i pet posto Hrvata katolika i bilo bi neprimjereneo da ja kao musliman budem predsjednik.“ Šutio je jedno vrijeme a onda reče: „Moram vam reći da je to vrlo razborito.“ Tako je otprilike tekao razgovor sa dr. Franjom Tuđmanom kod koga sam bio još tri puta, a onda smo se razišli iako mislim da on nije bio glavni krivac za ono za što sam ga optužio. Ne zaboravite da je u Banskim Dvorima bio Gardijski Zdrug od nekoliko stotina mahom Hercegovaca koji su ga na mig Gojka Šuška bili spremni likvidirati. Nakon održane skupštine HVIDR-e otišao sam u Posavinu i postavljen, ukazom Predsjednika Republike, za Operativnog organa pri Operativnoj grupi Istočna Posavina. Kada sam se vratio na kratki odmor došao mi je jedan od članova predsjedništva Hvidre i rekao: „Babo (tako su me u Zagrebu zvali) nemam ništa sa ovim glupostima. Oko tvoga čina sve je zakuhao onaj luđak Jurković (predsjednik HVIDR-e).
„Ne razumijem reci o čemu se radi?“
„Pa znaš da si bio predložen za čin generala?“
„Nešto znam, ali ništa konkretno“ – iskreno odgovori.
„Na prijedlog o tvom unapređenju prvi je reagirao Jurković, ovoga mi križa“ (tu je bila prisutna i moja supruga) – i prekriži se.
„Rekao je da mi ne smijemo dopustiti da balija u Hrvatskoj ima čin generala“ Ostao sam bez teksta. U mome stanu popili smo on, Mile Zekić, Ivan Pandža i mnogi drugi na stotine litara vina. Pjevalo se do ujutro i ja sam bio uvjeren da me taj čovjek ne mrzi. Osim toga, ja sam ga upoznao s većinom hrvatskih generala. Eto, i sada dok ovo govorim, a ovo prvi put javno iznosim, drhtim ne zbog izgubljenog čina nego zbog gubljenja vjere u čovjeka. Neka živi Hrvatska!

Otkrijte nam svrhu, odnosno taj Vaš famozni poriv da literarno arbitrirate u dalekoj povijesti? Mislim na vaš netom izišli roman „Sotonisti“
Dijelom sam na ovo pitanje odgovor dao u prethodnom pitanju, ali, u pravu ste, pitanje je toliko aktualno da bi bio potreban okrugli stol za odgovor. To je naravno moje mišljenje. Hotimično sam upotrijebio riječ „mišljenje“ jer kada se govori o nastanku Bosne nema tog znalca koji bi nam mogao podastrijeti čvrste dokaze o svojim „argumentima“. Boli me već dugo činjenica da se o Bosni i Bošnjacima govori samo u krugovima bošnjačkih interesnih skupina, internim okruglim stolovima zatvorenog tipa, po džamijama. Ako se napiše neki znanstveni članak o povijesti Bosne ili bosanskom jeziku on će se objaviti u nekom niskonakladnom bošnjačkom časopisu. Neka nas onda ne čudi floskula koja je dolazila od vrlo eminentnih osoba da je Bosna rezultat AVNOJ-a, da je izmišljena Titova tvorevina. Nadalje, da su Bošnjaci ili Bosanci izmišljeni narod, da su svi bosanski banovi i kraljevi u stvari Srbi ili Hrvati, ali, eto, Bosna slučajno nije bila ni pod Srbijom ni pod Hrvatskom (osim u povremenim vojnim kratkotrajnim uletima kako bi rekla Nada Klaić).
Vidite sada jednog apsurda, Bošnjaci stvore državu, urede je, ali ne znaju naći državi vođu te su čekali da im Srbi ili Hrvati postave bana, vojvodu ili kralja, jer za to sami nisu bili kadri. Povijesna je istina da su Hrvati izgubili neovisnost 1102. i postali dijelom velikog Ugarskog carstva. Teško je reći koliku su autonomiju imali dok su bili pod Ugrima dok je Bosna bila slobodna u partnerskom savezu sa Ugarskom.
Većina hrvatskih povjesničara tvrdi da je prvi bosanski ban Borić (1143.-1180.) bio Hrvat, iako je Hrvatska u to vrijeme stenjala pod jarmom, pazite sad, Hrvatsko-ugarskog carstva, kako znaju reći neki hrvatski povjesničari. To je vrijeme kada Bosna ulazi u društveno-pravne odnose s Ugarskom „ne kao skup plemena, nego kao formirana država s duboko ukorjenjenom tradicijom“ (Nada Klaić „Srednjovjekovna Bosna“ str.14.).
Roman „Sotonisti“ na jedan osebujan način govori upravo o vremenu bana Borića, (prema nekim povjesničarima ne o prvom banu Bosne) više se baveći prilikama u Bosni kada su njezini susjedi bili pod tuđinskom vlasti Ugarske odnosno Bizanta. Ni na kraj pameti mi nije bilo da roman predstavim kao naučno historijsko djelo, nego, koristeći se književnom slobodom, htio sam dočarati jedno vrijeme o kojem se malo zna i u kojem je čitatelju lako odvojiti fikciju od zbilje. A što se tiče Sotone, po učenju dobrih starih bogumila, on je zarobio svako ljudsko tijelo i bit će u njemu sve do tjelesne smrti. U ljudskom tijelu, koje je djelo Sotone, neprestano traje borba dobra i zla, odnosno, Sotone i dobre duše koja je kod svakog čovjeka čista poput planinskog izvora, kažu bogumili. Ako Sotona nadvlada dobru dušu on upravlja ljudskim tijelom. Kako nazvati osobe koje za četiri dana u Srebrenici ubiju i zakolju 8000 ljudi ili sotoniste koji su iz vukovarske bolnice izvlačili ranjenike bez ruku, nogu, potpune slijepce likvidirajući ih nad pripremljenim jamama? Ne priznaje li i Crkva moć Sotone? Čemu služe scijentolozi? Kako je Bog pustio Sotonu da mimo njegove volje uđe u ljudsko tijelo? Istina je da su bogumili bili dualisti i vjerovali su u dobroga Boga i Sotonu, ali bi bilo pogrešno nazivati ih sotonistima samo zato što priznaju moć Sotone. Ne molimo li se i mi da nas Svevišnji spasi od prokletog šejtana (Sotone).

Iako je roman monolitne kompozicije, satkan u furioznom stilu, kao da je pisan u jednom dahu nesporno ste se koristili arhivskom knjiškom građom. Kojom? Posebice se to odnosi na leksičko bogatstvo koji se jednim dijelom oslanja na njegovu arhajsku snagu jezika, iskazano već u vašoj knjizi „Šejh i druge priče“
Ne bih se upuštao u književnu analizu monolitnosti stila s obzirom da ga svaki književnik doživljava na svoj način. Za mene to je onaj unutrašnji svijeta pisca, pjesnika ili kompozitora i, htio ili ne, on će ga prenijeti na papir. Ta snaga izražaja ili pak razdrobljenosti dolazi iz dna piščeve duše i vrlo teško je dati definiciju monolitnosti kompozicije jer je, ponavljam, svaki književnik preživljava po tisuću puta pišući običnu pripovjetku. I na kraju mislim da je monolitnost kompozicije više psihološka nego književna odrednica.
Da je moj Roman satkan furioznim ritmom je pohvala za svakog pisca, a pogotovo kada dolazi iz struke. Moja najveća želja je da tako i ostali čitatelji dožive ovo moje djelo i ne odvoje se od njega dok ga ne pročitaju. Ima li veće nagrade za pisca? Hvala Vam ako ste doista tako doživjeli moj roman.

Otkrijte nam što je fikcija a što dokumentarno faktografsko sadržajna građa romana
Nastojao sam pisati tako da čitatelj lako zaključi što je fikcija, a što realnost. Povijesna zbivanja u Bosni i oko Bosne su fakti onoliko koliko sam ih prenio iz više izvora. Svi vladari, kao i germanski vojvoda Gottfried, su povijesne ličnosti. Za svakog od njih sam u fusnoti dao elementarne podatke. Naravno da je legenda o dubrovačkoj kneginji fikcija i plod moje mašte koji bi trebao odmoriti čitatelja od silnih ratnih priprema i zavjera. O banu Boriću nisam našao ništa osim da je bio hrabar i izuzetno dobar ratnik i to je razlog što sam ga prikazao lucidnim ili onakvim kakvu sam sliku o njemu stvorio u glavi.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#56 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by Valter Gustav »

BOŠNJACI IZ POČASNOG VODA U SAVSKOJ:


‘Ovdje smo da branitelji, naša braća, mogu otići sa svojim obiteljima proslaviti Uskrs!’
https://hrvati-islamske-vjere.jimdofree.com/

Kako bi bilo jasnije, citirat ću riječi muftije Džemaludina Čauševića koji je još 1938 kazao "Bošnjaci, ako žele opstati, moraju ići skupa s Hrvatima". I to je, smatram, čista istina – kazao je Fahrudin Jašarević, koji sebe radije naziva "muslimanskim Hrvatom", negoli Bošnjakom.

Nevjerojatnu solidarnost po tko zna koji put pokazuje počasni vod Bošnjaka, sudionika Domovinskog rata koji su nedjelju i ponedjeljak odlučili provesti u Savskoj 66 kako bi branitelji koji slave Uskrs mogli otići proslaviti u miru sa svojim obiteljima. Istu stvar su, naime, pripadnici ovog voda učinili i za Božić:

– Danas smo došli izraziti solidarnost našoj braći. Nismo se u Domovinskom ratu dijelili, pa se ne možemo dijeliti ni sada – rekao je Fahrudin Jašarević iz počasnog voda Bošnjaka Republike Hrvatske.

– Jedino njima možemo i prepustiti šator, iako, unatoč tome što je Uskrs, veliki broj i nas koji slavimo, ostaje u šatoru. Što se naše bošnjačke braće, hrvatskih branitelja i dragovoljaca tiče, ne treba naglašavati da se razumijemo i poštujemo. Mi smo jedno i žalosno je da hrvatska javnost ne zna koliko su dali u Domovinskom ratu – kazuje jedan od branitelja iz Savske 66. Njegove riječi potvrđuje Fahrudin Jašarević, ponosni hrvatski branitelj i 70% ratni vojni invalid:



– U postrojbama Hrvatske vojske i policije sudjelovalo je oko 25.000 Bošnjaka. Poginulo ih je 1.187 i to je nešto što se ne zaboravlja. Iako nosimo predznak nacionalne manjine koji ne zvuči baš ugodno, volim da se zna kako smo dali sve od sebe i zdušno se borili za samostalnu Hrvatsku. Jer, mi Bošnjaci i Hrvati dijelimo jednu povijesnu muku, a to je dokazano ne samo kroz Domovinski rat, nego i kroz prijašnje ratove i stradavanja. Kako bi bilo jasnije, citirat ću riječi muftije Džemaludina Čauševića koji je još 1938 kazao “Bošnjaci, ako žele opstati, moraju ići skupa s Hrvatima”. I to je, smatram, čista istina – kazao je Fahrudin Jašarević, koji sebe radije naziva “muslimanskim Hrvatom”, negoli Bošnjakom. Za kraj je istakao kako mu je bila čast biti pripadnikom specijalne policije, a poseban su mu ponos akcije pod zapovjedništvom generala Mladena Markača.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#57 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by Valter Gustav »

MEVLUDIN KULIĆ KAO VOJNIK JNA 1991. LIKVIDIRAN OD PUKOVNIKA BORE IVANOVIĆA JER JE ODBIO NAREDBU DA PUCA PO HRVATSKIM CIVILIMA

https://hrvati-islamske-vjere.jimdofree ... -civile-i/
Mevludin Kulić Heroj Osijeka "Ubijen jer je odbio pucati po gradjanima grada Osijeka"
Mevludin Kulić Heroj Osijeka "Ubijen jer je odbio pucati po gradjanima grada Osijeka"
Mevludin (Pašage) Kulić rođen je 27. novembra 1971. godine u Olovu, Kruševo, a još kao dječak sa roditeljima je preselio u Vogošću, u naselje Barice, gdje je regrutovan u JNA, da bi u kasarni u Osijeku, bio mučki ubijen.

– Prema tvrdnjama očevidaca, koji su se tog dana zatekli u kasarni u Osijeku, Mevludina Kulića je iz pištolja ubio pukovnik Boro Ivanović, pošto je Mevludin odbio da puca u hrvatske vojnike i civile. Krajem 2014. godine, iz Italije me je nazvao Bešir Memišoski, koji je promijenio prezime u Salkoski, rodom iz Struge, a sada živi u Italiji. Drhtavim glasom mi je ispričao: zahvaljujući vašem istraživanju o stradanju vojnika-regruta u bivšoj JNA i dobroti rođaka moje supruge Nijaza Salkoskog ispunila mi se želja da poslije 23 godine kažem istinu o mom najboljem drugu iz vojske Mevludinu Kuliću – navodi Nihad Halilbegović, ratni sekretar Sekretarijata za narodnu odbranu (SSNO) Grada Sarajeva.



Bešir je vojsku služio u kasarni u Osijeku, gdje se družio sa Bosancem Mevludinom Kulićem i drugim vojnicima.

Mevludin Kulić, iskoračio naprijed, bacio oružje i rekao: “Ja neću da pucam i ubijam nedužne ljude.“

Dok su, veli, razmišljali šta da urade, Mevludin Kulić je iskoračio naprijed, bacio oružje i rekao: “Ja neću da pucam i ubijam nedužne ljude.”

– Ovo hrabro reagovanje je utjecalo na nas da ne izađemo iz stroja i počnemo ubijati hrvatske vojnike i civile. Ja sam samo šutio, kao i većina ostalih vojnika. Bili smo zbunjeni, ali i ohrabreni Mevludinovim postupkom. Sutradan mi je kurir našeg kapetana, vojnik hrvatske nacionalnosti, koji sada živi u Hrvatskoj, rekao da je Mevludin ubijen iz pištolja i da bi bilo dobro da ja odmah bježim iz kasarne, pošto sam se najviše družio sa rahmetli Mevludinom. Nisam dugo čekao.

Halilbegović kaže kako su za smrt Mevludina Kulića saznali 04.09.1991. godine u popodnevnim satima.

Ističe kako je sanduk sa ubijenim Mevludinom Kulićem dopremljen u tadašnju Vojnu bolnicu

tek 06.09 1991. godine kada je i sahranjen na groblju Ugorsko, kod Vogošće – Iako su oficiri tražili da se limeni sanduk ne otvara, mi smo ga otvorili i bili očevici načina ubistva rahmetli Kulića. Ljekar Senaid Alajmović je na licu mjesta utvrdio da je rahmetli Mevludin Kući ubijen revolverskim metkom iz neposredne blizine, te da je ulazna rana na potiljku glave, a izlazna pored nosa, što potvrđuje iskaz svjedoka. Mevludin Kulić je zaslužio zahvalnost i priznanje – navodi Halilbegović.


UBIJANI ZATO ŠTO NISU HTJELI UBIJATI Prošle su decenije od, nažalost, zaboravljenog stradanja bošnjačkih i drugih nesrpskih momaka u redovima bivše Jugoslovenske narodne armije koja je u to doba, u jesen 1991.godine, dok razara Hrvatsku i ubija njene građane, već prestala biti i Jugoslovenska i narodna. Ona je tada već uveliko bila vojska pod isključivom komandom Slobodana Miloševića. Tek završeni srednjoškolci, neiskusni mladići su sa pjesmom i tradicionalnim sijelima ispraćani u bivšu JNA. Tokom 1991.godine, mnogi od njih su nestali. Mnogi su u Bosnu vraćeni u limenim mrtvačkim sanducima. Mevludin Kulić, rođen je 1971.godine u Kruševu kod Olova. Iz Barice kod Vogošće, gdje je živio s roditeljima, babom Pašagom i majkom Izetom, upućen je 19. marta 1991. godine na služenje vojnog roka u Petrovac na Mlavi, a potom je nakon četiri mjeseca dobio prekomandu u tadašnju kasarnu Milan Stanivuković u Osijeku. U osječkoj je kasarni bio okružen četnicima, rezervistima i pripadnicima JNA. Mevludin je u Slavoniji bio svjedok teških zločina prema hrvatskim civilima ubijenim od strane četnika, koje su mladi i neiskusni regruti mrtve morali posipati krečom. Često se žalio majci Izeti. Roditeljima je pričao kako je spašavao jednu djevojčicu, koju je nazivao „naša seka“, jer bila malena poput njegove sestre Ismete. Kad bi vidio da ta curica pretrčava iz srušene kuće u neku kolibu, postavio bi se tako da je ne vidi rezervista koji bi je sigurno ubio. Pomogao je i mladiću iz Busovače da pobjegne iz vojske, ali sebi pomoći nije mogao. Zajedno sa još trojicom kolega, 03.septembra 1991.godine, mučki je ubijen na spavanju. Prema iskazu svjedoka, ubio ga je pukovnik Boro Ivanović, poznat po nadimnku Konj, komandant osiječke kasarne, samo zato što je Mevludin odbijao učestvovati u strijeljanju zarobljenih hrvatskih bojovnika. - Majko, mi smo četnička vojska i to me boli. Ovdje dolaze četnici i rezervisti i nas guraju u prve redove. Mi se izvlačimo, kažemo im, nije nam naredio kapetan, a onda nam psuju majku i prijete da će nas zaklati - rekao je rahmetli Mevludin majci, kad ga je posjetila. Desetak dana prije ubistva, ponovo su ga posjetili roditelji. U kasarni su bile sve same kokarde. Mladići su morali jesti i spavati s četnicima. Većinom su bili gladni. O stradanju nesrpskih mladića u bivšoj JNA, do sada je prvi i jedini istraživao Nihad Halilbegović i dokaze do kojih je došao objavio u svojoj knjizi dramatičnog naziva „Mama, moram im glavu dati“. -U bivšoj JNA je nestalo i ubijeno između 150 i 200 nesrpskih mladića, od toga ubjedljivo najviše Bošnjaka. Bili su to mladići koji još nisu bili oženjeni, to su momci koji su danas trebali imati svoje familije. Većina ih se vode kao nestali. Prema evidenciji Nihada Halilbegovića, 44 mladića iz bivše JNA je ubijeno za samo deset dana rata u Sloveniji. Kada je doktor Senahid Alajmović otvorio limeni sanduk, na dan dženaze u gasulhani u Ugorskom kod Vogošće, utvrdio je da je rahmetli Mevludin ubijen iz pištolja iz neposredne blizine, a ne kao što je pukovnik Nadžak ubjeđivao Mevludinovu majku Izetu da je ubijen „dum dum“ metkom od strane hrvatskih snajperista. Dan nakon Mevludinove dženaze, u Sarajevu j klanjana dženaza i Jusufu Deliću, momku koji je na sličan način ubijen u bivšoj JNA. Zločinac Boro Ivanović, Mevludinov ubica, učestvovao je, pored zločina u Hrvatskoj i u zločinima prilikom ulaska u nekoliko bosanskih gradova, zbog čega je nagrađen unaprjeđenjem u čin generala i postavljanjem za komandanta Novosadskog korpusa Vojske Jugoslavije. Republika Hrvatska za Ivanovićem je raspisala potjernicu i smatra ga odgovornim za ratni zločin nad nekoliko stotina civila.
User avatar
Woody
Posts: 1690
Joined: 17/12/2003 00:00
Location: Jedna država, dva entiteta, tri naroda, četiri pičke materine

#58 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by Woody »

1991. godina je vremenski okvir u kome su u Vojnoj pošti 5835 Zadar - Artiljerijskom školskom centru, odnosno kasarni "Marko Orešković" u istom trenutku na službi, po redoslijedu subordinacije bili: Momčilo Perišić u činu pukovnika i na poziciji zapovjednika Artiljerijskog školskog centra (AŠC), Milivoj Petković u činu potpukovnika, kao zapovjednik II odjeljenja Škole rezervnih oficira (ŠRO), Atif Dudaković u činu majora, kao zapovjednik I odjeljenja ŠRO, i poručnik Agim Čeku kao zapovjednik voda ŠRO

:-) :-) :-)
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#59 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by Valter Gustav »

Woody wrote: 23/02/2021 08:02 1991. godina je vremenski okvir u kome su u Vojnoj pošti 5835 Zadar - Artiljerijskom školskom centru, odnosno kasarni "Marko Orešković" u istom trenutku na službi, po redoslijedu subordinacije bili: Momčilo Perišić u činu pukovnika i na poziciji zapovjednika Artiljerijskog školskog centra (AŠC), Milivoj Petković u činu potpukovnika, kao zapovjednik II odjeljenja Škole rezervnih oficira (ŠRO), Atif Dudaković u činu majora, kao zapovjednik I odjeljenja ŠRO, i poručnik Agim Čeku kao zapovjednik voda ŠRO

:-) :-) :-)
Godinama su im ispirali mozak o bratstvu i jedinstvu,bilo je i Hrvata koji su ostali u JNA u toku rata.Kada su vidjeli cetnike u Vukovaru valjda su se opametili.Martina Spegelja je izdao njegov prijater Jagar koji je Hrvat.Nego zaboravio si staviti klipove o stradanju Srba,nije valjda da si se promijenio.
User avatar
Woody
Posts: 1690
Joined: 17/12/2003 00:00
Location: Jedna država, dva entiteta, tri naroda, četiri pičke materine

#60 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by Woody »

Valter Gustav wrote: 23/02/2021 14:47 Godinama su im ispirali mozak o bratstvu i jedinstvu....
Toliko su im temeljito isprali mozak da bi od septembra 1991 sva četvorica (u roku: ODMAH) odabrali stranu i stavili se na raspolaganje 4-ima vojskama koje su krvavo ratovale jedna protiv druge, ne jebeći solidarnost zajedničke vojske/kasarne/možda čak i kazana i porcije iz koje su SVI jeli.

Hajde ba SDA-omladinac, mani se ti emigrantske propagande bošnjačkih klubova u inostranstvu i gledaj od čega se živi.

A klipovi... Pa biće ih, naravno! I to ne samo Srba!

Pozdrav domovini :thumbup:
User avatar
_BataZiv_0809
Nindža revizor
Posts: 65332
Joined: 09/05/2013 13:56
Location: ...da ti pricam prstima..kad padne haljina...
Vozim: Lancia na servisu

#61 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by _BataZiv_0809 »

Woody wrote: 23/02/2021 15:39
Valter Gustav wrote: 23/02/2021 14:47 Godinama su im ispirali mozak o bratstvu i jedinstvu....
Toliko su im temeljito isprali mozak da bi od septembra 1991 sva četvorica (u roku: ODMAH) odabrali stranu i stavili se na raspolaganje 4-ima vojskama koje su krvavo ratovale jedna protiv druge, ne jebeći solidarnost zajedničke vojske/kasarne/možda čak i kazana i porcije iz koje su SVI jeli.
:lol: :lol: :lol:
User avatar
stubrijez
Posts: 1068
Joined: 09/11/2012 11:12

#62 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by stubrijez »

Interesantno kako manipulatori u svakoj povijesnoj okolnosti nadju nacin za politikanstvo. Flexibilni su beskrajno. A najbolji su mi ovi slucajevi koji se plasiraju bez zakljucka nego ono sunarodnjaci - zamislite se. Bas ono agitatorski, klasika. Neko je sigurno dao zivot da bi ga neki bezvezni balo mogo reanimirati u neciju korist? Ovaj slucaj i prica govori samo o dvjema vrstama karaktera - ljudima i pickama. Ko je koji neka se zapita...
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#63 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by Valter Gustav »

Woody wrote: 23/02/2021 15:39
Valter Gustav wrote: 23/02/2021 14:47 Godinama su im ispirali mozak o bratstvu i jedinstvu....
Toliko su im temeljito isprali mozak da bi od septembra 1991 sva četvorica (u roku: ODMAH) odabrali stranu i stavili se na raspolaganje 4-ima vojskama koje su krvavo ratovale jedna protiv druge, ne jebeći solidarnost zajedničke vojske/kasarne/možda čak i kazana i porcije iz koje su SVI jeli.

Hajde ba SDA-omladinac, mani se ti emigrantske propagande bošnjačkih klubova u inostranstvu i gledaj od čega se živi.

A klipovi... Pa biće ih, naravno! I to ne samo Srba!

Pozdrav domovini :thumbup:
Traze te na slavic.net da im budes moderator.Da li pjevusis "Od Topole pa do Ravne Gore"dok pises ove komentare?
Emiremir33
Posts: 2075
Joined: 16/12/2019 13:12

#64 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by Emiremir33 »

Woody wrote: 23/02/2021 08:02 1991. godina je vremenski okvir u kome su u Vojnoj pošti 5835 Zadar - Artiljerijskom školskom centru, odnosno kasarni "Marko Orešković" u istom trenutku na službi, po redoslijedu subordinacije bili: Momčilo Perišić u činu pukovnika i na poziciji zapovjednika Artiljerijskog školskog centra (AŠC), Milivoj Petković u činu potpukovnika, kao zapovjednik II odjeljenja Škole rezervnih oficira (ŠRO), Atif Dudaković u činu majora, kao zapovjednik I odjeljenja ŠRO, i poručnik Agim Čeku kao zapovjednik voda ŠRO

:-) :-) :-)
Koja slučajnost a i slučajnost da su svi bili u Den Hagu
User avatar
Woody
Posts: 1690
Joined: 17/12/2003 00:00
Location: Jedna država, dva entiteta, tri naroda, četiri pičke materine

#65 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by Woody »

Emiremir33 wrote: 23/02/2021 17:33
Woody wrote: 23/02/2021 08:02 1991. godina je vremenski okvir u kome su u Vojnoj pošti 5835 Zadar - Artiljerijskom školskom centru, odnosno kasarni "Marko Orešković" u istom trenutku na službi, po redoslijedu subordinacije bili: Momčilo Perišić u činu pukovnika i na poziciji zapovjednika Artiljerijskog školskog centra (AŠC), Milivoj Petković u činu potpukovnika, kao zapovjednik II odjeljenja Škole rezervnih oficira (ŠRO), Atif Dudaković u činu majora, kao zapovjednik I odjeljenja ŠRO, i poručnik Agim Čeku kao zapovjednik voda ŠRO

:-) :-) :-)
Koja slučajnost a i slučajnost da su svi bili u Den Hagu
Kakav rasadnik talenata...
User avatar
Bloo
Globalna šefica
Posts: 50321
Joined: 16/01/2008 23:03
Location: Korriban

#66 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by Bloo »

Valter Gustav wrote: 23/02/2021 17:14
Woody wrote: 23/02/2021 15:39
Valter Gustav wrote: 23/02/2021 14:47 Godinama su im ispirali mozak o bratstvu i jedinstvu....
Toliko su im temeljito isprali mozak da bi od septembra 1991 sva četvorica (u roku: ODMAH) odabrali stranu i stavili se na raspolaganje 4-ima vojskama koje su krvavo ratovale jedna protiv druge, ne jebeći solidarnost zajedničke vojske/kasarne/možda čak i kazana i porcije iz koje su SVI jeli.

Hajde ba SDA-omladinac, mani se ti emigrantske propagande bošnjačkih klubova u inostranstvu i gledaj od čega se živi.

A klipovi... Pa biće ih, naravno! I to ne samo Srba!

Pozdrav domovini :thumbup:
Traze te na slavic.net da im budes moderator.Da li pjevusis "Od Topole pa do Ravne Gore"dok pises ove komentare?
Traže i tebe već mjesec dana.
User avatar
horkesh
Posts: 3380
Joined: 31/03/2008 10:15

#67 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by horkesh »

Ah, Woody i podaci koje preuzima sa srpske Wikipedije, a nestane u vidu magle kad se postane neka nezgodnija pitanja oko tih navoda :lol:
User avatar
Grean
Posts: 9334
Joined: 30/11/2013 19:47

#68 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by Grean »

Bloo wrote: 23/02/2021 19:14
Traže i tebe već mjesec dana.
Ima li kakvih pozdrava za ovog salonca @Woodija?

Ili prozivka "SDA omladinac" nekako bezazlenija od prilicno zasluzenih komentara da se ovaj ubio za slavic net? On nema jednog jedinog upisa koji nije povezan sa stradanjima srpskih junaka.




Hajde taman, ohladila si me prosli put isto pred derbi zbog bezazlenijeg komentara pa u poredjenju s tim ovaj mi dodje kao debelo zasluzen.
Dimu1927
Posts: 3955
Joined: 24/05/2020 17:41
Location: Sarajevo

#69 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by Dimu1927 »

ljudi ne nasjedajte na provokacije, to im je i cilj da se ociste neistomisljenici da se moze propaganda siriti...
tetka762
Posts: 755
Joined: 08/11/2020 09:20

#70 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by tetka762 »

Valter Gustav wrote: 22/02/2021 16:52 ŠTO JE MUČILO HUSA? “JA KOJI SAM ŽIVIO ZA HRVATKU, PREKO NOĆI SAM POSTAO BALIJA”

https://hrvati-islamske-vjere.jimdofree ... voje-boli/

BITKA NAKON BITKE

Jučer je, u 50. godini života, preminuo heroj Domovinskog rata Samir Huskić Hus.

O ovom ratniku,

pripadniku “Tigrova” i 1. Hrvatskog gardijskog zdruga,

Pretpostavlja se da je infarkt je zaustavio Husov život u 50-toj godini, a činjenica da je otišao tako naglo – potpuno je uzdrmala njegove suborce i brojne prijatelje.

Neki od njih jučer su posjetili njegovu suprugu Vesnu i dvoje djece (14, 17) koji su zbog činjenice da je Samir umro u njihovom domu, u krevetu, još uvijek u potpunom šoku.

Svojom smrću, Huskić je povećao tužnu i neporecivu statistiku po kojoj veliki dio braniteljske populacije umire naglo i prerano.

Samirove suze

Hus se, uz redovne životne probleme, nosio i sa “bremenom” svoje vjeroispovijesti na koji nisu svi gledali blagonaklono. Prvu “nepoželjnost i odbačenost” osjetio je pojavom ISIL-a kada su ga pojedinci poistovjetili s muslimanskim teroristima, a što je Husu palo teže od ičega. Od deset godina koliko je nosio vojnu uniformu, punih pet je ta uniforma bila prljava od prašine s terena.

Huskić je jedan od onih koji su za obranu Hrvatske bili dobro obučeni i koji su prošli komando obuku, vrlo zahtjevnu i tešku. Huskić je, dakle, hrvatski komandos koji, kazao je u jednom od naših razgovora, rijetko plače. Nije plakao ni kada mu je umro otac, no tada je plakao:

“Na Facebooku me blokirao moj prijatelj i suborac, i to riječima ‘znam da smo zajedno ratovali, znam da si bio fajter, ali musliman si’. Ne znam plačem li zbog tuge, ljutnje ili razočaranosti. Bio sam budan do pola pet i razmišljao. Jednostavno, nisam mogao vjerovati da ću to doživjeti”, požalio nam se kroz suze nesretni Huskić iz zagrebačke Dubrave i objasnio što je prethodilo blokiranju od strane bivšeg suborca:

“Ja koji sam živio za Hrvatku, preko noći sam postao balija”

“Reagirao sam na status gdje se za pokojnog Salopeka kojeg su ubili teroristi zvalo na molitvu i pisalo “RIP”, počivao u miru Božjem i slično. Komentirao sam da ne bi trebalo pokapati čovjeka, ako nema tijela i ako sve još nije sigurno. Reagirao sam kao vojnik, kod nas, ako ne vidiš tijelo, smrti kao da nije ni bilo. Osim toga, bilo mi je kao čovjeku žao… Jednostavno, nekako nisam mogao vjerovati”, rekao je sada pokojni Samir Huskić, bivši pripadnik 2. gardijske brigade Gromovi koji je naknadno ratovao i u sklopu 8. brigade, a potom postao pripadnikom 1. hrvatskog gardijskog zdruga. Svoju priču Huskić je nastavio ovim riječima:

“Taj čovjek je blokirao i moju ženu i mog sina, a ja sam jedan normalan i lojalan čovjek. Moja i Vesnina djeca nose hrvatska imena i idu na vjeronauk, moja se kuća svake godine posvećuje. Činjenica da se ja sad moram ovako javno pravdati nakon svega što sam učinio za Hrvatsku, moju, našu domovinu, užasno je bolna”, jecao je hrvatski branitelj komentirajući kako je odjednom za svog dobrog prijatelja postao ‘balija’:

“Sve sam dao za Hrvatsku, ali ime koje su mi dali roditelji – ne dam”

“Pojavljuju se neki novi koji me vrijeđaju i prijete da će mi poklati cijelu obitelj, a mene razapeti. Pitaju se, zašto balije zavšavaju u Zdrugu s brojem komando značke 034, zašto balije ostaju u vojsci 12 g… Pitaju se sve ono što se nisu zapitali svih ovih godina. Ja znam da su to ljudi koji nisu vrijedni spomena i koji bi da sad zapuca prvi pobjegli. Ja samo želim s javnosti podijeliti svoju bol i na neki način spriječiti trpanje muslimana i terorista u isti koš. Što se ISIL-ovaca tiče… Ja znam kako bih s njima, ali to nije za javnost. To što bih im ja sad učinio, vjerojatno bi želio učiniti svaki drugi vojnik. Žao mi je što moja obitelj trpi, što djeca postavljaju pitanja… Nije im jasno kako smo preko noći postali hrvatski neprijatelji. Moj sin gleda sva ta ratna odličja po zidu i pokušava shvatiti. Jer zna da sam za Hrvatsku dao sve. Jedino nisam promijenio ime, ali to nikada neću. To ime dali su mi moja majka i moj pokojni otac. Pa kome se svidjelo, a kome ne – završio je tada Samir Huskić.

Datum sprovoda Samira Huskića – Husa objavit ćemo čim bude određen.
Husa sam strašno poštivao i laka mu Hrvatska zemlja. Da, imao je problema sa nekim idiotima posebno s jednim idiotom iz Frankopana ali svi smo mi kao i velika većina njegovih suboraca stali iza njega i ostali uz njega. RIP Hus prijatelju, ratniče i ljudino. :sad:
User avatar
trambusek88
Posts: 4796
Joined: 03/10/2009 23:51

#71 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by trambusek88 »

E ovako pamtim naš rat od prvog dana iako sam bio sasvim mali, ali od rata u HR iz perioda prije nego je kod nas počelo ostala mi je urezana slika granatiranja Dubrovnika koja je kasnije mnogo puta ponavljana.

E sad ono što me zanima, kakav je bio odnos u Sarajevu prema dešavanjima u HR? Mislim prvenstveno kod Bošnjačkog stanovništva. Je li bilo Bošnjaka koji su podržavali JNA sa stavom "Tuđman ustaša ruši Jugoslaviju" bar s početka, prije Vukovara?

Kakvi su bili izvještaji Televizije Sarajevo, posebno u vrijeme bitke za Vukovar?
tetka762
Posts: 755
Joined: 08/11/2020 09:20

#72 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by tetka762 »

trambusek88 wrote: 27/02/2021 11:42 E ovako pamtim naš rat od prvog dana iako sam bio sasvim mali, ali od rata u HR iz perioda prije nego je kod nas počelo ostala mi je urezana slika granatiranja Dubrovnika koja je kasnije mnogo puta ponavljana.

E sad ono što me zanima, kakav je bio odnos u Sarajevu prema dešavanjima u HR? Mislim prvenstveno kod Bošnjačkog stanovništva. Je li bilo Bošnjaka koji su podržavali JNA sa stavom "Tuđman ustaša ruši Jugoslaviju" bar s početka, prije Vukovara?

Kakvi su bili izvještaji Televizije Sarajevo, posebno u vrijeme bitke za Vukovar?
Bilo je Muslimana koji su podržavali JNA, bilo je i onih drugih koji su došli kao dragovoljci iz BiH da brane Hrvatsku i život za nju dali.
Škobo Habu
Posts: 8928
Joined: 19/06/2013 17:54
Location: Kod Sirogojna na sijelu.

#73 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by Škobo Habu »

Valter Gustav wrote: 23/02/2021 02:00 Ljekar Senaid Alajmović je na licu mjesta utvrdio da je rahmetli Mevludin Kući ubijen revolverskim metkom iz neposredne blizine, te da je ulazna rana na potiljku glave, a izlazna pored nosa, što potvrđuje iskaz svjedoka. Mevludin Kulić je zaslužio zahvalnost i priznanje – navodi Halilbegović.
Samo bih da dodam jednu zanimljivu činjenici - Sana Alajmović je kćerka od doktora Alajmovića.

https://www.klix.ba/scitech/nauka/bosan ... /190813072
Kasper100
Posts: 16
Joined: 07/01/2020 04:10

#74 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by Kasper100 »

Koliko se BiH Hrvata poginulo braneci Hrvatsku,kada toliko vole Hrvatsku i zele ocajno da joj se pripoje?Gdje su bili dok je grmilo?
"1187 dalo život za hrvatsku slobodu, a u Domovinskom ratu sudjelovao je 30 tisuća Bošnjaka-muslimana".Mi ispadosmo balije.

U Sisku otkriven spomenik za sve poginule hrvatske branitelje Bošnjake-muslimane…Hrvatsku je od srpske agresije branilo 30.000 Bošnjaka, od kojih ih je 1187 dalo život za hrvatsku…

https://www.braniteljski-portal.com/u-s ... -muslimane
dobor kula
Posts: 65
Joined: 11/01/2013 18:37

#75 Re: Rat u Hrvatskoj

Post by dobor kula »

Tu su ubrojane i zrtve iz Bosanske Posavine.
Post Reply