Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post Reply
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2301 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

UZP (8): Franjo Tuđman, grobar hrvatskog naroda u BiH
AUTOR: IVO KOMŠIĆ / 18.05.2020. LEAVE A COMMENT

https://www.autograf.hr/uzp-8-franjo-tu ... oda-u-bih/

Nikakav dogovor nije postignut u Sarajevu i pregovori su nastavljeni u Lisabonu 21. i 22. februara, sedam dana pred referendum. Za te pregovore Cutileiro je pripremio dokument pod nazivom ”Izjava o načelima novog ustavnog ustrojstva BiH”.

Taj dokument je bio potpuno utemeljen na ”livanjskom pitanju”, a to znači da BiH kao država nestaje, da se konstituira nanovo kao federalna zajednica tri naroda (”tri konstitucione jedinice”).

U prvoj verziji koja je sudionicima pregovora podijeljena 21. februara na večeri, BiH se konstituira od tri nacionalne države (states). Nakon odbijanja tog prijedloga od strane delegacije ”treće strane”, odredba states se mijenja u ”tri zajednice” (nacionalne).

Nažalost, većinu ostalih principa iz tog dokumenta ova delegacija je prihvatila i tako omogućila nastavak pregovora u Sarajevu (27. februara i 16. do 18. marta), te u Bruxellesu od 7. do 9. marta. Na posljednjem sarajevskom sastanku ”Izjava o načelima” je načelno prihvaćena, ali nije potpisana.

Temeljni problem ”Kutileirovog plana” je bio što je on sadržavao nelogičnost na koju su nasjeli predstavnici ”muslimanske strane” i koja je kasnije ostala ugrađena u sve ”mirovne planove” za BiH.

”Muslimanska delegacija” je svoj načelni pristanak na sporazum pravdala ponuđenim garancijama opstanka države, njene nezavisnosti i cjelovitosti. Oni nisu shvatili da niti jedna ta odredba ne može opstati, da se zapravo i nezavisnost, i cjelovitost, i suverenitet, i demokratičnost poništavaju uvođenjem nove ”konstitucione” osnovice države, a to su ”tri nacionalne jedinice”
S jedne strane, sporazumom se garantirala nezavisna i demokratska država, u postojećim granicama, s druge strane ta država se uvjetovala s tri svoje sastavnice, s tri nacionalne ”konstitucione jedinice” i suverenitetom naroda koji se kroz njih ostvaruje.

”Muslimanska delegacija” je svoj načelni pristanak na sporazum pravdala ponuđenim garancijama opstanka države, njene nezavisnosti i cjelovitosti. Oni nisu shvatili da niti jedna ta odredba ne može opstati, da se zapravo i nezavisnost, i cjelovitost, i suverenitet, i demokratičnost poništavaju uvođenjem nove ”konstitucione” osnovice države, a to su ”tri nacionalne jedinice”.

U plan je bila ugrađena nacionalna podjela države, s nacionalnim suverenitetima, čime se poništavao suvenitet države i njenih građana, što je bilo ugrađeno u referendumsko pitanje i što će na referendumu biti izglasano.

Pregovori o unutarnjim principima uređenja BiH su i nakon referenduma postavljeni na temelje Tuđmanovog zločinačkog plana i njegovog dogovora s Miloševićem.

Evropska zajednica je, dakle, od početka pregovora koje je vodila (zaključno s Owen-Stoltenbergom), zastupala poziciju o nestanku Republike BiH kao države koju su izglasali njeni građani, i to na zahtjev EZ, i sve pregovore usmjeravala k nacionalnoj podjeli države.

Samim ”mirovnim pregovorima” proizvodila se unutarnja nestabilnost zemlje i poticale političke i vojne ”strane” u BiH, i izvan BiH, na podjele; podijeljena država je bila ”realnost” na koju se pozivala međunarodna zajednica, i na toj ”realnosti” koju je sama proizvodila, održavala pregovore.

Uz to, sam izbor i tretman pregovarača postavljeni su na pogrešne osnove: inzistiralo se na pregovorima nacionalnih lidera da bi se BiH prikazala kao neka složena etnonacionalna zajednica, a ne kao država s državnim institucijama, Ustavom i zakonima koji su važili. Sve je to bio dio scenarija etnonacionalne podjele države, zasnovanog na već zacrtanom udruženom zločinačkom poduhvatu.

Haški sud je konačno utvrdio (presudom Žalbenog vijeća od 29. novembra 2017.) da je plan nacionalne podjele države BiH vodio nužno u zločine, dokazao postojanje zločinačkog cilja koji se ostvarivao s punom sviješću i oko koga su se udružili politički i vojni lideri susjednih država i domaći lideri paradržavnih organizacija koje su bile formirane.

Haški sud, nažalost, nije uzeo u obzir očite činjenice iz kojih se vidi da su i lideri međunarodne zajednice i njihovi pregovarački posrednici bili direktno uključeni u realizaciju udruženog zločinačkog poduhvata.

”Kutileirov plan” je podigao na noge hrvatske intelektualce u BiH. Prvi su javno reagirali sarajevski intelektualci dokumentom ”Pledoaje za izvorne interese hrvatskog naroda u BiH”, 25. marta 1992., zatim banjalučki, koji su održali konferenciju za novinare i izdali priopćenje u kome javno odbacuju prihvaćanje etničke podjele BiH.

I ove reakcije su bile hrvatske, s pozicije hrvatskih nacionalnih interesa, što je u tim okolnostima bilo razumljivo jer je nacionalna matrica već bila postavljena i objelodanjena u ”Izjavi o načelima novog ustavnog ustrojstva BiH”.

U plan je bila ugrađena nacionalna podjela države, s nacionalnim suverenitetima, čime se poništavao suvenitet države i njenih građana, što je bilo ugrađeno u referendumsko pitanje i što će na referendumu biti izglasano
Konačna verzija ”Izjave”, koja je prihvaćena u Sarajevu na pregovorima nacionalnih lidera, od 16. do 18. marta 1992. godine, sadržavala je kartu općina koje su obuhvaćene trima nacionalnim ”konstitucionim jedinicama”.

Stvarna suština i sve moguće posljedice tog ”sporazuma” su bile vidljive tek na karti: Bošnjacima (Muslimanima) je pripadalo 52 općine, Srbima 37, Hrvatima 20. Ovakav prijedlog je potvrđen na novim pregovorima u Bruxellesu, od 30. do 31. marta 1992., te je konačno bilo jasno da će se BiH etnički dijeliti i da će većina Hrvata BiH ostati izvan hrvatske ”konstitucione jedinice”.

Sarajevski i banjalučki intelektualci su ”Izjavu o načelima” odbacili kao neprihvatljivu i degradirajuću jer obespravljuje sve narode, posebno hrvatski čiji suverenitet svodi na 12% teritorije BiH. Time je faktički većina naroda pretvorena u nacionalnu manjinu.

Intelektualci su javno progovorili i istakli da je to prvi put u povijesti naroda da su ga njegovi zastupnici za zelenim stolom prodali ”tuđoj vlasti” i svjesno od njega napravili nacionalnu manjinu.

U ”Pledoajeu” je istaknuto da se ”Izjavom”: ”na stanovit način deeuropeizira Bosna i Hercegovina i hrvatski narod, čija se zapadnokršćanska kultura i cjelokupna baština odvaja od vjekovima njegovanih i uz ogromne žrtve sačuvanih povijesnih i duhovnih institucija, koje sve redom ostaju izvan predložene hrvatske konstitucionalne jedinice.”

Intelektualci su tražili da se u ”Izjavu” ugrade, u skladu s izraženom voljom građana na referendumu, sljedeći principi:

”1. Suverenitet naroda kao državni suverenitet, koji se proteže na sve dijelove republičke vlasti i na cijeli teritorij Bosne i Hercegovine.

Puna ravnopravnost svih državotvornih naroda BiH, a to znači i paritetna zastupljenost u predstavničkim tijelima države, u njezinoj zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti.
Decentralizacija državne vlasti treba se sprovesti kao regionalizacija zasnovana na ekonomskim, teritorijalnim, geografskim, etničkim, povijesnim i drugim kriterijima, koji nijedan narod neće dovesti u položaj nacionalne manjine.
Broj nacija ne može biti određujući za broj konstitucionalnih jedinica u Bosni i Hercegovini.”
Također, intelektualci su tražili da se delegaciji HDZ-a i Herceg-Bosne oduzme pravo pregovarati u ime naroda i da se formira drugačija delegacija za pregovore.

Osim ovih kolektivnih reakcija, uslijedile su i pojedinačne reakcije, čak i nekih funkcionera HDZ-a i njihovih zastupnika u Skupštini BiH, te intelektualaca Hrvatske. Reagirali su i predstavnici Katoličke crkve u BiH, msgr. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, i fra Petar Anđelović, provincijal Bosne Srebrene.

Nadbiskup Puljić je, u dogovoru s fra Petrom, sazvao sastanak u Nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu, 20. marta 1992. godine, u kome su još učestvovali: don Ivo Tomašević, tajnik Nadbiskupije, fra Petar Anđelović, provincijal, fra Mirko Majdandžić, tajnik Provincije, Mariofil Ljubić, HDZ-ov potpredsjednik Skupštine BiH, Vlatko Kraljević, HDZ-ov zamjenik ministra vanjskih poslova BiH, Mile Kudić, HDZ-ov član Zakonodavno-pravne komisije Skupštine BiH, prof. dr. Milenko Brkić, novoizabrani predsjednik HDZ-a BiH, mr. Ivan Markešić, glavni tajnik HDZ-a BiH, Ivan Lovrenović, književnik, Mile Stojić, književnik, dr. Stiepo Andrijić, prof. na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, dr. Ante Markotić, prof. na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, dr. Ivo Komšić, prof. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Mijat Jerković, rizničar u HDZ-u BiH.

Pregovori o unutarnjim principima uređenja BiH su i nakon referenduma postavljeni na temelje Tuđmanovog zločinačkog plana i njegovog dogovora s Miloševićem
Na ovom sastanku je trebalo definirati zajednički stav o ”Kutileirovom planu” i pokušati spriječiti daljnje pregovore temeljem tog plana. Svi učesnici sastanka su bili jedinstveni da načela postavljena ”planom” ne mogu biti osnovica preuređenja države BiH. U tome se, također, polazilo od nacionalnog kriterija i nacionalnih interesa koji su očito bili ugroženi predloženom etničkom podjelom države.

Svi su se složili da delegaciju koja je predstavljala Hrvate u pregovorima treba potpuno promijeniti ili barem proširiti. Međutim, nije bilo saglasnosti oko ocjene Tuđmanovog upliva u pregovorima i o njegovoj odgovornosti. Odbacivanje ”Izjave” je podrazumijevalo oštru distancu prema Tuđmanovoj politici u BiH, jer je bilo vidljivo da hrvatska delegacija koju vode čelnici Herceg-Bosne, stoji čvrsto na Tuđmanovim pozicijama.

Pri tome, najsuzdržaniji je bio msgr. Puljić koji nije želio opravdani ”emocionalni hrvatski naboj” u ovoj situaciji usmjeravati prema Tuđmanu, s obzirom na njegov značaj za formiranje hrvatske države i ulogu u vođenju opće hrvatske politike. Iako mu je bilo jasno da ponuđenim planom dvije trećine Hrvata BiH ostaje izvan ”hrvatske jedinice”, nije želio nikakav sukob s Tuđmanom i mislio je da se stvar može popraviti s paritetom u vlasti na državnoj razini.

On je priznao da je vodio razgovore o tome s Tuđmanom i Bobanom. Bio je na stanovištu da se cijela stvar treba popravljati u daljnjim pregovorima s Tuđmanom, bez dovođenja u pitanje njegovog legitimiteta u BiH.

”Opasno je prekrižiti Hrvatsku”, govorio je, iako je bilo jasno da je Hrvatska Tuđman i da je Tuđman prekrižio BiH i Hrvate u njoj. Čvrsto je vjerovao da se može ostati u dobrim odnosima s Tuđmanom i izboriti za hrvatske interese u BiH.

Naravno, to se nije moglo pomiriti s odbacivanjem ”Izjave” jer su svi znali da iza nje stoji upravo Tuđman i da je pregovaračka delegacija njegov izbor. Uglavnom, nitko od prisutnih na sastanku nije prihvaćao ”Izjavu” niti kao gotov dokument niti kao platformu za neke daljnje pregovore.

Najjasniji su bili Mile Stojić i Ivan Lovrenović. Obojica su govorili da se zapravo radi o izdaji od strane HDZ-a i Tuđmana. Upozorili su da se pregovori o sudbini zemlje i naroda vode iza leđa, mimo intelektualne zajednice i postojećih hrvatskih nacionalnih i vjerskih institucija.

Stojić je istakao da su u pitanju velike igre s dalekosežnim posljedicama, da se radi o izdaji naroda i države toga naroda koja se nikada u povijesti nije desila, kako je Bosna u povijesti harana i potpadala pod vlast tuđina koji su je osvajali, ali ne nikada izdajom vlastitih lidera.

Ante Markotić, kome je demografija bila uža znanstvena oblast, upozorio je na mogućnost demografske katastrofe naroda. Naveo je podatke da je Hrvata, po tek izvršenom popisu, tri puta manje od Muslimana i dva puta manje od Srba. U takvoj demografskoj strukturi svaki sukob sa svojim susjedima je nepovoljan i siguran gubitak. Uz to, dvije trećine hrvatskog stanovništva izmiješano živi s druga dva naroda.

Zagovornici neotvaranja sukoba s Tuđmanom tumačili su da se radi o njegovom nepoznavanju stanja stvari, o političkoj nesposobnosti da se sagledaju negativne posljedice ”plana” koji dijeli BiH, iako su svi bili jedinstveni da Hrvatima najviše odgovara cjelovita i suverena država jer im samo takva država osigurava opstanak tamo gdje žive.

Jedina homogena hrvatska zajednica je zapadna Hercegovina, ali nju nitko nije dovodio u pitanje, čak ni srpski nacionalisti. Sve nedoumice na tom sastanku su proizlazile iz toga što se još nije znalo ili nije vjerovalo da Tuđmanova politika nije rezultat pogrešnih procjena i nepoznavanja BiH, povijesti hrvatskog naroda i postojećeg društvenog i političkog stanja.

Nije se htjela prihvatiti činjenica da je Tuđman već skovao zločinački plan za BiH i Hrvate u njoj. Njegov cilj je upravo bio uništiti BiH kao državu, a njeno društvo potpuno razbiti po etničkim šavovima. Taj zločinački cilj je uključivao promjenu demografske strukture, preseljavanje naroda i političku sudbinu naroda vezati za dio teritorije BiH i tako ograničiti njegov suverenitet.

Haški sud je konačno utvrdio (presudom Žalbenog vijeća od 29. novembra 2017.) da je plan nacionalne podjele države BiH vodio nužno u zločine, dokazao postojanje zločinačkog cilja koji se ostvarivao s punom sviješću i oko koga su se udružili politički i vojni lideri susjednih država i domaći lideri paradržavnih organizacija koje su bile formirane
Kada se došlo na stanovište da je potrebno samo promijeniti pregovarački hrvatski tim, i to u dogovoru s Tuđmanom, Ivan Lovrenović je cijelu stvar doveo na liniju razgraničenja: ”Franjo Tuđman je grobar hrvatskog naroda”, rekao je. Njegova politika je ”kasapska politika” i on ”na dugme upravlja pregovaračkom ekipom”.

Nije se složio s nadbiskupom Puljićem da treba suzdržati ”naše emocije” i ne konfrontirati se politici Franje Tuđmana. U toj situaciji jedino su ”emocije” bile racionalne, a ono što se činilo racionalnim bilo je iracionalno. Po njegovom mišljenju, HDZ i Tuđman su narod u cjelini izveli na onu crtu na kojoj je bio 1918. godine, s tim što je sada u većoj magli nego tada.

Na ovoj liniji razgraničenja se nije moglo uzmicati niti se moglo postići jedinstvo. Iako su se neki složili s ovim Lovrenovićevim ocjenama, uključujući i provincijala fra Petra, sastanak je završen bez zajedničkog zaključka koji bi se objelodanio i koji bi se proslijedio i Tuđmanu, i Cutileiru, i Bobanu. (Opširnije o ovom sastanku pisao je Ivan Markešić u knjizi ”Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu”).

Nekoliko dana nakon ovog sastanka počela je otvorena agresija na BiH, počela je blokada i granatiranje Sarajeva.

U Tuđmanovom zločinačkom planu bilo je i iseljavanje Hrvata iz glavnog grada, preseljavanje temeljnih vjerskih i kulturnih institucija iz njega kako bi se za njima povukao i narod. Tuđmanova čvrsta vjera u Miloševića i njegovu ”armiju” kao ”zalogu” razgraničenja u BiH, postala je be-ha realnost.

Ova vjera je bila veoma čvrsta u trenutku kada ta ista armija drži trećinu Hrvatske pod okupacijom. Tuđmana nitko nije mogao uvjeriti u to da nije moguće izdati BiH, a da se ne izda Hrvatska.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2302 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

UZP (9): Mate Boban je naredio hapšenje mons. Vinka Puljića
AUTOR: IVO KOMŠIĆ / 02.06.2020. LEAVE A COMMENT

https://www.autograf.hr/uzp-9-mate-boba ... a-puljica/

U zločinačkom cilju preseljavanja naroda, za koji je Tuđman smislio eufemizam ”etničko čišćenje”, a što je zapravo prikriveni genocid, veliki problem je predstavljalo Sarajevo kao glavni grad države, kao najveći hrvatski grad u BiH, s preko 40 hiljada Hrvata, kao središte svih vjerskih, nacionalnih, političkih i kulturnih hrvatskih institucija.

U Sarajevu je sjedište Nadbiskupije Vrhbosanske, Franjevačke provincije ”Bosne srebrene”, samostana časnih sestara, vjerskih karitativnih institucija, Hrvatskog kulturnog društva ”Napredak” sa svim udrugama.

U trenutku kada se aktivira Tuđmanov zločinački poduhvat, s formiranjem Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne 1991. i aktiviranjem ”mirovnog plana” za BiH početkom 1992. godine, u Sarajevu je aktivno nekoliko strukovnih udruga koje okupljaju sarajevske Hrvate i koje djeluju u okviru Hrvatskog kulturnog društva ”Napredak”.

Također, u trenutku početka agresije na BiH Hrvati aktivno sudjeluju u državnoj vlasti BiH – imaju dva člana Predsjedništva države, kao i druga dva naroda, participiraju ravnopravno s drugima u Vladi Republike BiH, s tim što su premijer i ministar obrane Hrvati, predsjednik Suda BiH je Hrvat, Hrvati su na direktorskim pozicijama u najvećim privrednim organizacijama u Sarajevu, na klinikama, u znanstvenim, kulturnim i sportskim republičkim istitucijama i javnim poduzećima.

Letimični pregled pokazuje da sarajevski Hrvati nisu pasivno prihvatili blokadu i uništavanje grada, da su se dobro organizirali i krenuli djelovati usprkos svemu. Sve udruge su aktivne, svaka u svome domenu i daju poseban pečat obrani od agresije
HDZ BiH, slijedom srpske politike u BiH koju vodi SDS s Karadžićem na čelu, povlači svoje kadrove iz svih institucija. Pod pritiskom Tuđmana jedan član Predsjedništva daje ostavku, drugi izbjegava blokadu Sarajeva odlazeći rodbini u Zenicu, a odatle u Hercegovinu, članovi vlade s premijerom napuštaju Sarajevo i privremeno odlaze u Kreševo da bi odatle otišli u Grude ili izvan BiH. Ostali dužnosnici koji nisu stranački kadrovi napuštaju Sarajevo po vlastitom nahođenju.

U takvoj situaciji sarajevski Hrvati se drže uz svoje vjerske institucije, organiziraju se oko ”Napretka” u njegove strukovne udruge i pokušavaju djelovati u već blokiranom Sarajevu.

To su: Udruga za odgoj i obrazovanje sa 460 članova, Hrvatska gospodarska zbornica sa 830 članova, Udruga likovnih umjetnika i graditelja sa 140 članova, Hrvatska glazbena udruga sa 360 članova, Udruga pravnika sa 104 člana, zatim, formira se radio stanica ”Vrhbosna”, pokreće časopis ”Stećak”, Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost, formiraju se sportski klubovi.

Vjerske institucije također nastavljaju svoje djelatnosti bez zastoja, redovno se drže mise u Katedrali i na Bistriku u crkvi sv. Ante. Uz to franjevci odlaze svake sedmice u Dobrinju, naselje odsječeno od grada i u potpunom vojnom okruženju, drže mise tamošnjim katolicima, iako nije postojala katolička župa (bit će uspostavljena tek nakon rata kao jedina franjevačka župa u Sarajevu i izgradit će crkvu).

Ovaj letimični pregled pokazuje da sarajevski Hrvati nisu pasivno prihvatili blokadu i uništavanje grada, da su se dobro organizirali i krenuli djelovati usprkos svemu. Sve udruge su aktivne, svaka u svome domenu i daju poseban pečat obrani od agresije.

Po manifestacijama koje se održavaju, posebno kulturnim, stiče se dojam da je Sarajevo hrvatski grad. Sve djelatnosti se odvijaju u najtežim i pogibeljnim uvjetima – svakodnevnom granatiranju grada i neprestanom snajperskom vatrom, bez osnovnih uvjeta za život, bez struje, vode, plina, lijekova, goriva, hrane.

Ova široka i svakodnevna djelatnost pokazuje da sarajevski Hrvati nemaju ni u primisli odlazak iz Sarajeva. Naprotiv uporno pokazuju da je to i njihov grad, da su u njemu svoji na svome, da se ne pokoravaju agresiji i da su značajan pečat grada.

To je izazivalo bijes kod Tuđmana i funkcionera Herceg-Bosne, ali ih nije zaustavljalo u ostvarivanju njihovog zločinačkog cilja. U dogovoru s Karadžićem donijeli su plan iseljavanja hrvatskog stanovništva iz Sarajeva. Uspostavlja se autobusna linija Kiseljak-Sarajevo, odnosno restoran ”Delminijum” u Doglodima, općina Ilidža, a cijeli putni pravac do Kiseljaka je pod kontrolom vojske Republike Srpske.

Putnici se preuzimaju dva puta u toku dana, ujutro i poslijepodne. HDZ je dobio od Karadžića dozvolu da može tom linijom iseliti Hrvate Sarajeva. MUP srpske opštine Ilidža izdao je uputstvo da se svim Hrvatima dopusti izlazak iz grada, a da ”ni muslimanska ptica ne smije izaći iz Sarajeva”.

Muslimani zajedno s gradom trebaju biti sravnjeni sa zemljom, a Hrvati i Srbi koji ostanu u gradu moraju doživjeti sudbinu Muslimana. (Ovaj dogovor je potvrdio Radovan Karadžić na pregovorima u Ženevi – kada je upozoren da svaka granata njegove vojske u gradu ubija i Srbe, i to u znatnom procentu, hladnokrvno je odgovorio: ”Pobijte ih sve, to nisu Srbi, da su Srbi ne bi bili u Sarajevu”).

Hrvatima je upućen javni poziv da izvlače iz Sarajeva rodbinu i prijatelje, iz Hecegovine i srednje Bosne su svakodnevno dolazili ljudi u Kiseljak da bi organizirali to izvlačenje. Za uzvrat, HVO Kiseljaka je osiguravao prolazak Srba iz srednje Bosne, posebno Zenice, Travnika i Bugojna, prema Ilidži.

U ostvarivanju Tuđmanovog zločinačkog poduhvata problem je bio s temeljnim vjerskim i kulturnim institucijama, s Nadbiskupijom, franjevačkom provincijom, samostanima časnih sestara i ”Napretkom”.

U zločinačkom cilju preseljavanja naroda, za koji je Tuđman smislio eufemizam ”etničko čišćenje”, a što je zapravo prikriveni genocid, veliki problem je predstavljalo Sarajevo kao glavni grad države, kao najveći hrvatski grad u BiH, s preko 40 hiljada Hrvata, kao središte svih vjerskih, nacionalnih, političkih i kulturnih hrvatskih institucija
Oni su se suočili ponovno s politikom koju na vrijeme nisu dovoljno ozbiljno uzimali u obzir, vjerovalo se da ona nije moguća jer je zločinačka i izdajnička.

Ponovno su izašli na onu crtu razgraničenja koju su povukli sarajevski intelektualci i tražili javno političko opredjeljenje prema toj politici i imenovanje njenih aktera, ali sada je tu crtu podvlačio netko drugi, s artiljerijskim granatama i snajperskim mecima.

U toj situaciji Mate Boban poručuje i nadbiskupu Puljiću i provincijalu fra Petru Anđeloviću da isele svoje institucije iz glavnog grada, da dođu u Grude i da će on sagraditi ”još veću i bolju katedralu od sarajevske”.

Na ove pozive i cijeli zločinački poduhvat preseljavanja naroda, sarajevske institucije i građani Hrvati su odgovorili čvrstim zbijanjem uz postojeće i formiranjem novih institucija.

Tako se u opkoljenom gradu formira HVO kao vojna organizacija za obranu grada od agresije, zatim nova politička organizacija HSS s ciljem neutralizirati zločinačku politiku HDZ-a, odnosno Franje Tuđmana i Herceg-Bosne.

Stranku formiraju hrvatski intelektualci, uglavnom već eksponirani kao potpisnici ”Pledoajea” od 25. marta 1992. godine, uz podršku postojećih hrvatskih institucija, uključujući i vjerske.

Također hrvatske vjerske, političke i kulturne institucije formiraju zajedničko tijelo za koordinaciju svojih aktivnosti u opkoljenom Sarajevu – Hrvatski koordininacijski odbor (HKO), u kome djeluju također i HVO i HDZ Sarajeva.

Gradski HDZ je bio u delikatnoj situaciji jer je dijelio sudbinu svih građana i svih institucija grada, a politički je bio dio Herceg-Bosne kao zločinačkog poduhvata.

Većina ljudi u toj gradskoj organizaciji nije podržavala zločinačke ciljeve H-B-a, ali joj se nije smjela ni otvoreno suprotstaviti. Morali su na neki način pokazati solidarnost s građanima Sarajeva i s drugim hrvatskim institucijama, bez javnog eksponiranja, ali sudjelovanjem u radu HKO-a.

Na liniji obrane grada HVO je imao veoma važnu poziciju na rijeci Miljacki, prema Grbavici koju je vojnički držala JNA i vojska RS-a, te prema Stupu.

HVO je bio značajna vojna organizacija u obrani grada, formirana odmah s početka agresije (29. maja 1992. godine), sve dok njegovu komandu nije preuzeo Slavko Zelić, inače direktor vojnog poduzeća ”Zrak” iz Sarajeva, i povezao je s HVO-om Herceg-Bosne.

On je uspostavio vezu s Bobanom u Grudama, osigurao ”zaštićenu” komunikaciju s Herceg-Bosnom i obrambenu funkciju HVO-a u gradu preokrenuo u ispostavu Herceg-Bosne, skrojio plan formiranja Herceg-Bosne u Sarajevu, na prostoru koji je pokrivao njegov HVO.

Plan mu je bio ”zaokružiti” (”iskolčiti”) hrvatsku teritoriju u Sarajevu i u suradnji s vojskom RS-a osigurati je. Kada je upitan na jednom sastanku koliko dugo može izdržati ta njegova vojna dominacija u gradu, na malom prostoru, odgovorio je: ”24 sata”.

Na upit što poslije toga, šutio je, jer cilj i nije bio obrana prostora zamišljene Herceg-Bosne u Sarajevu – da je to neostvarivo i suludo i on je znao. Cilj je bio isprovocirati vojni sukob u gradu s Prvim armijskim korpusom kako bi se pod pritiskom tog sukoba Hrvati i njihove institucije iselile iz grada.

Široka i svakodnevna djelatnost pokazuje da sarajevski Hrvati nemaju ni u primisli odlazak iz Sarajeva. Naprotiv uporno pokazuju da je to i njihov grad, da su u njemu svoji na svome, da se ne pokoravaju agresiji i da su značajan pečat grada
Iseljavanje se imalo obaviti preko teritorije koju je držala JNA i vojska RS-a prema Kiseljaku. Tako bi konačno ta ”vojska”, kako je govorio Tuđman, izvršila svoju funkciju ”zaloga” pri ostvarivanju njegovog plana.

Da bi sukob započeo Zelić je naredio miniranje dva stambena bloka u Sarajevu, u zoni njegove odgovornosti. Zapovjednik brigade HVO-a, koji je trebao izvršititu naredbu, na svu sreću nije to učinio.

Zapovjedništvo Prvog korpusa Armije BiH je nakon toga reagiralo, uhapsilo dio Glavnog stožera HVO-a, zatim rasformiralo Stožer i formiralo brigadu ”Kralj Tvrtko” i stavilo je pod svoju komandu (u toj funkciji je ostala do kraja rata). Tako je spriječena svaka mogućnost vojnog sukoba Hrvata i Bošnjaka u Sarajevu.

Po riječima Zelića, s kojim su članovi Hrvatskog koordinacijskog odbora vodili gotovo svakodnevne razgovore da bi se spriječio sukob HVO-a i Prvog korpusa, prije izvršenja tog zločinačkog zadatka, trebao je provesti Bobanovo naređenje o hapšenju nadbiskupa Puljića u Sarajevu i deportirati ga u Grude.

Udruženi zločinački poduhvat se nije mogao provesti bez promjene funkcije Hrvatskog vijeća obrane, koje je u međuvremenu bilo formirano u BiH, u svim općinama gdje su živjeli Hrvati. Odlukom o formiranju HVO-a HZ H-B-a, 8. travnja 1992. godine, dakle u vrijeme međunarodnog priznanja BiH, uspostavljena je nova organizacija vlasti i novi mehanizmi njenog djelovanja na prostoru HZ H-B-a.

Posebnu ulogu HVO dobiva Statutarnom odlukom od 15. svibnja i izmjenama od 3. srpnja 1992. godine, kojima se utvrđuje ustroj izvršne vlasti i uprave na području HZ H-B-a. Temeljem ove odluke HVO postaje najvišim tijelom izvršne vlasti i uprave u HZ H-B-u. HVO i svaki njegov član su odgovorni za svoj rad Predsjedništvu HZ H-B-a.

HVO je organiziran poput vlade, s predsjednikom i dopredsjednicima, te odjelnim predstojnicima koji imaju status ministara – obrane, unutarnjih poslova, gospodarstva, financija, društvene djelatnosti, pravosuđa i uprave. Dakle, cijela organizacija izvršne vlasti i uprave je provedena kao vojna organizacija sa strogom hijerarhijom i centralizirana u Predsjedništvu HZ H-B-u.

Od ”vrhovnog tijela obrane hrvatskog naroda u HZ H-B-u”, kako stoji u Odluci o formiranju HVO-a, ova institucija obrane i zaštite naroda prerasta za tri mjeseca u jedinstvenu i jedinu vlast. Tako je izbrisan i svaki trag političkog djelovanja, faktički izvršen je tihi vojni puč u općinama samoproglašene Herceg-Bosne.

S obzirom na to da su Predsjedništvo HZ H-B-a činili ljudi koji su svoju političku odgovornost prenijeli na Franju Tuđmana i potpuno mu se podčinili, proces konačne depolitizacije naroda je dovršen i objektiviran u HVO-u kao vojnoj organizaciji kojom se upravlja i komanduje iz Hrvatske. U međuvremenu, s čelnih pozicija HDZ-a BiH uklonjeni su svi koji su politički branili suverenitet Bosne i Hercegovine.

Time su stvoreni svi kadrovski, politički i institucionalni uvjeti za rat protiv suvereniteta međunarodno priznate države BiH i otvorena mogućnost upotrebe svih sredstava o kojima je govorio ratni zločinac Dario Kordić, na sastanku od 27. decembra 1991. godine.

Haški sud je utvrdio da se subordinacija HVO-a, kao vojno-upravne organizacije, nije završavala kod Predsjedništva HZ H-B-a, nego se preko Praljka i Petkovića protezala do predsjednika RH, zapovjednika Glavnog stožera Hrvatske vojske i Ministarstva obrane RH, koji su preuzeli za HZ H-B svu vojnu logistiku, financijsku pomoć, humanitarnu pomoć, kadrovsku politiku i ostalo.

Putnici se preuzimaju dva puta u toku dana, ujutro i poslijepodne. HDZ je dobio od Karadžića dozvolu da može tom linijom iseliti Hrvate Sarajeva. MUP srpske opštine Ilidža izdao je uputstvo da se svim Hrvatima dopusti izlazak iz grada, a da ”ni muslimanska ptica ne smije izaći iz Sarajeva”
Koji je obim te pomoći bio, dovoljno je vidljivo iz činjenice da je preko Ministarstva obrane RH, kojim je rukovodio Gojko Šušak, u H-B dolazilo oko 30 milijuna DEM mjesečno, osim vojne opreme i naoružanja, te da je cijela vojna struktura HVO H-B-a postavljena iz Hrvatske.

Proces političkog i fizičkog uništavanja Hrvata u BiH se nije zaustavio na uspostavi institucija koje su narod udaljile od BiH i koje su njegovu jasno iskazanu političku i državničku svijest za obranu države BiH i hrvatskog naroda u njoj od velikosrpske agresije preokrenule u napad na suverenitet te države.

Taj proces je prenesen na HVO promjenom njegove funkcije. HVO je u trenutku formiranja bio plebiscitarno prihvaćen od naroda kao vojska obrane, čak je Alija Izetbegović dao proglas Muslimanima pozivajući ih da se uključe u HVO – ”to je i vaša vojska”, objavio je.

Ovaj proces militarizacije politike i depatriotizacije obrambene vojne organizacije naroda se nastavlja kroz proces tuđmanizacije hrvatske politike u cjelini u BiH, što je bilo izrazito u bilateralnim i međunarodnim pregovorima o BiH.

U ime HZ-a, odnosno HR H-B-a, te pregovore je vodio Franjo Tuđman i pozivao se na legitimitet koji mu nikada nisu dali Hrvati srednje Bosne, Posavine i Krajine, niti njihove ključne vjerske, kulturne, znanstvene i ostale nacionalne institucije.

Svi pregovori koje je Franjo Tuđman vodio u ime Hrvata BiH i u ime RH, bili su zasnovani na njegovoj temeljnoj političkoj ideji o potrošenom suverenitetu BiH, o nužnosti etničkog razgraničenja, koje se mora dogovoriti sa Srbima (Muslimani se ne spominju kao politički faktor i kao politički narod), te na JNA kao ”zalogu” tog razgraničenja.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2303 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

UZP (10): Od Tuđmanove izdaje do mržnje i rata s Bošnjacima
AUTOR: IVO KOMŠIĆ / 15.06.2020. LEAVE A COMMENT

https://www.autograf.hr/uzp-10-od-tudma ... osnjacima/

Promjena funkcije HVO-a se faktički desila iza leđa svih pripadnika te vojne organizacije čija je svrha bila obrana države od agresije iz Srbije i vojske RS-a. Ta promjena počinje s imenovanjem Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića na vojne funkcije u Herceg-Bosni.

Haški sud je utvrdio da je Praljak igrao centralnu komandnu ulogu u oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a i prije i nakon što je bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a, te u svojstvu visokog oficira oružanih snaga Republike Hrvatske i/ili pomoćnika ministra obrane Republike Hrvatske.

Također, Sud je utvrdio da je Milivoje Petković igrao centralnu komandnu ulogu u oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a tokom perioda u kojem je Slobodan Praljak bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a, budući da je tada bio zamjenik vrhovnog komandanta. Po Presudi Suda on je vodio oružane snage HVO-a i upravljao njima, i bio odgovoran za aktivnosti i djelovanja tih snaga u sklopu provođenja udruženog zločinačkog poduhvata.

Pretresno vijeće Suda je utvrdilo, a Žalbeno vijeće potvrdilo, da je Hrvatska preko HVO-a, tj. preko Herceg-Bosne, ”vršila stvarnu vlast u relevantnim općinama” u kojima su počinjeni zločini u okviru udruženog zločinačkog poduhvata.

HVO je nastao kao spontana reakcija hrvatskog naroda na napade tzv. Jugoslovenske narodne armije, i na BiH i na Hrvatsku. Narod je bio uvjeren da će protiv istog napadača braniti obje države zajedno i jedinstveno.

Etnička podjela BiH se nije mogla ostvariti bez iseljavanja Hrvata iz srednje Bosne – oni su poslije Tuđmanove predaje i izdaje Bosanske Posavine, bili jedini realni faktor opstanka cjelovite države
Dok je napadana Hrvatska mnogi Hrvati i Bošnjaci iz BiH su se dobrovoljno uključili u njenu obranu. Kada je napadnuta BiH dio tih dobrovoljaca se uključio u njenu obranu i priključio novoformiranim formacijama HVO-a.

To je bio period velikog entuzijazma, snažne volje da se obje države brane od agresije JNA, da se konačno obje države oslobode Miloševićeve jugoslavenske dominacije.

Širom BiH, u svim krajevima gdje su živjeli Hrvati i Bošnjaci formira se HVO. Zajednička obrana je bila veoma uspješna svugdje gdje je uspostavljena. Zajedničke snage brane veoma efikasno Posavinu, posebno komunikaciju Bosanski Brod – Derventa, zatim Gradačac i cijelu Tuzlansku regiju, sve do Olova, Usoru, Tešanj i Žepče, dolinu Vrbasa, Lašve i Neretve.

U tom periodu JNA koristi za napade avione, helikoptere i oklopna sredstva, ali bez uspjeha. Neka područja obrane su postala poznata kao groblja oklopnih i vazduhoplovnih sredstava JNA.

Najpopularnija osoba među Hrvatima BiH u tom periodu je Martin Špegelj, ministar obrane RH, čovjek koji je formirao, postrojio i izvršio smotru Zbora narodne garde (ZNG) 28. maja 1991. godine, i pokazao da postoji organizirana vojna snaga za obranu od JNA i paravojnih srpskih snaga.

On je bio personifikacija i simbol vojne organiziranosti i odlučnosti. Pripadnici HVO-a u BiH na lokalnoj razini identificiraju se s njim do te mjere da svojim zapovjednicima i organizatorima vojnih postrojbi redom dodaju nadimke ”Špegelj”.

U toj situaciji nitko nije slutio da će se obrambena funkcija HVO-a mijenjati. O tome se javno nije govorilo jer je Tuđman svoj zločinački plan krio.

On je htio iskoristiti jaku i nepokolebljivu volju naroda za obranom kako bi se formirala snažna i moralno disponirana oružana snaga, dobro ustrojena i naoružana. Samo takva vojska se mogla kasnije upotrebljavati u različite svrhe, moglo se njome lako komandovati i bez poteškoća je preusmjeravati.

Tek s Praljkovim i Petkovićevim angažmanom dolazi do promjene u njenoj funkciji. To nije išlo lako jer je trebalo obrambeni spontanitet naroda prema vrlo očitom neprijatelju preusmjeriti od njega.

Ta promjena funkcije je najtragičniji dio udruženog zločinačkog poduhvata.

Spontanitet vojne organizacije je bio ukorijenjen u jedinstvu naroda s vojskom, HVO je bio narodna vojska, neraskidiva od naroda, od njegove države, od njegovog zavičaja i domova. Nije bilo moguće odvojiti funkciju HVO-a od interesa naroda. Svaki lokalni HVO je bio vezan i za svoje lokalne krajeve i potrebe naroda u njima.

Tuđman i tvorci UZP-a su znali za to, na tome se čak inzistiralo jer svako odvajanje interesa vojske od naroda ne bi bilo prihvaćeno niti moguće. Čvrsta veza naroda i njegove vojne organizacije u obrambenom ratu je neraskidiva.

Zločinački plan preseljavanja naroda, odnosno ”etničkog čišćenja”, bio je neprovodiv bez promjene namjene HVO-a. Da bi se plan proveo trebalo je HVO preusmjeriti na rat protiv suvereniteta BiH, odnosno svih onih koji su ga branili.

HVO je nastao kao spontana reakcija hrvatskog naroda na napade tzv. Jugoslovenske narodne armije, i na BiH i na Hrvatsku. Narod je bio uvjeren da će protiv istog napadača braniti obje države zajedno i jedinstveno
Pripreme za to Tuđman je otpočeo već 1991. godine uklanjanjem Martina Špegelja s pozicije ministra obrane, zatim s pozicije glavnog zapovjednika ZNG-a.

Špegelj je bio najautoritativnija i najomiljenija ličnost u narodu, a otvoreno se suprotstavio Tuđmanovom zločinačkom planu o podjeli BiH i promjeni namjene HVO-a u BiH. On je bio nepokolebljivi zagovornik cjelovitosti BiH i njenog suvereniteta, te je otvoreno zastupao zajedničko djelovanje HV-a, HVO-a i Armije BiH protiv zajedničkog neprijatelja. Zbog toga je morao otići.

Kada se Tuđmanov plan objelodanio, kada je postao vidljiv, Alija Izetbegović mijenja zapovijest i poziva Bošnjake da izlaze iz HVO-a – formira se Armija BiH i stavlja u funkciju obrane BiH od agresije.

Naravno, dvije vojske na istim prostorima, a s različitim ciljevima, nisu mogle funkcionirati. Njihov međusobni sukob je bio pitanje dana.

Sukob je doveo do totalne pometnje ne samo u narodu nego i u HVO-u. Teško se prihvaćala promjena njegove funkcije koja je bila određena spontano.

S druge strane, Hrvati su živjeli u najvećoj mjeri zajedno s Bošnjacima – Posavina, srednja Bosna, dolina Neretve, Tuzla, Bihaćka krajina. Tu je živjelo dvije trećine Hrvata po popisu koji je tek bio napravljen. Ljudi su bili navikli živjeti zajedno, dijelili su kroz dugu povijest zajednički život, prošli zajedno dva svjetska rata…

Nikada se nisu doživljavali kao neprijatelji. Sada su bili organizirani u dvije vojske kojima su zapovjeđeni različiti ciljevi. Ni jedan ni drugi narod nije želio taj sukob.

Međutim, ”prilagođavanje” obrane države od otvorenog agresora ”hrvatskim povijesnim interesima” i već utvrđeni zločinački plan, nisu vodili računa o tome. Sukob se morao proizvesti po svaku cijenu, Tuđmanov zločinački plan nije smio kasniti za Miloševićevim.

Pošto je bilo teško proizvesti sukob, posebno je bilo teško pokrenuti narod na iseljavanje iz krajeva gdje je vjekovima živio, zločinački cilj je uključivao i strategiju za to.

U toj strategiji posebno mjesto su imali mediji. Herceg-Bosna formira svoj radio, a Hrvatska televizija svoje dopisništvo iz zapadne Hercegovine. Oni se aktivno uključuju svojom propagandom u stvaranje političkih pretpostavki za sukob, zatim u produbljivanje tog sukoba prozvodnjom straha i mržnje.

Na lokalnim razinama se također formiraju radio i tv postaje sa zadatkom širenja i produbljivanja straha i mržnje, s nacionalističkim narativima.

Sva hadezeova politika i Tuđmanova državna politika se usmjerava protiv BiH, njenog suvereniteta i cjelovitosti, a raspoloženje naroda se usmjerava protiv Bošnjaka, njihove tradicije, kulture, religije. Obnavljaju se stereotipi o Turcima, balijama, osvajačima i tlačiteljima naroda.

Vlada Herceg-Bosne održava čvrste i intenzivne kontakte s vladom Republike Srpske. Milivoj Petković ima ”istureno komandno mjesto” u Kiseljaku, nadomak Ilidži, i koordinira vojne aktivnosti s Ratkom Mladićem.

Mediji izmišljaju sukobe i tamo gdje ih nema, izmišljaju žrtve i njihov broj s ciljem da se proizvede što veća mržnja i strah, da se narod usmjeri jedan protiv drugoga.

Na nekim hrvatsko-bošnjačkim područjima na sukobu se radilo punu godinu dana – ljudi jednostavno nisu htjeli ulaziti u sukob. U nekim sredinama taj sukob nije nikada ni proizveden.

Iako je HVO djelovao zasebno nije se ulazilo u sukob s Armijom BiH, čak je postojalo zajedničko vojno djelovanje. Tako je bilo u Tuzli, Gradačcu, na Dubravama kod Brčkog, u Orašju, Usori, jedno vrijeme u Žepču, Sarajevu, Bihaću.

HVO se u tim krajevima zajedno s Armijom BiH branio od istog napadača, uz veću ili manju suradnju. U tim krajevima nije došlo ni do iseljavanje naroda jer je narod dijelio sudbinu svoje vojske.

Haški sud je u svom postupku dokazao da je HVO, u područjima gdje se ostvarivao Tuđmanov zločinački plan, isto tako organizirao iseljavanje hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne u Hercegovinu.

Haški sud je utvrdio da je Praljak igrao centralnu komandnu ulogu u oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a i prije i nakon što je bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a, te u svojstvu visokog oficira oružanih snaga Republike Hrvatske i/ili pomoćnika ministra obrane Republike Hrvatske
Istina, to iseljavanje je u nekim slučajevima imalo funkciju zaštititi narod od borbi koje su se vodile u tom području, ali glavni cilj je bio ojačati prisustvo Hrvata u Herceg-Bosni, osigurati prevagu u korist Hrvata.

Uslijed tih činjenica, dio hrvatskih stanovnika iz srednje Bosne je otišao dobrovoljno, dok je druge HVO iselio primjenom sile.

U sklopu ove strategije, ti Hrvati su bili žrtvovani.

Počelo je s masovnim iseljavanjem iz Travnika kada se oko 8.000 Hrvata izvodi na Vlašićki plato i predaje vojsci RS-a.

Među njima je bilo oko 800 vojnika HVO-a. Karadžićeva vojska je vojnike odvela u logor na Manjaču, jedan dio prebacila u Kiseljak, a narod proslijedila do Hercegovine gdje im je već bio pripremljen smještaj.

Nakon ”etničkog čišćenja” Stoca, izgradit će se ”Šuškovo” i ”Bobanovo” selo gdje će biti smješteni. Dio tog naroda će se rasporediti u Žitomisliće, uz rijeku Neretvu, na prostor gdje su živjeli Srbi i gdje je bio jedan od najstarijih manastira pravoslavnih časnih sestara.

Haški sud je u kaznenom postupku za UZP koristio dokaz Tužilaštva da je Vlada Herceg-Bosne ovo preseljavanje travničkih Hrvata platila Karadžiću milion DM.

Obrazac iseljavanja je bio isti u cijeloj srednjoj Bosni. S promjenom funkcije HVO-a, lokalne formacije HVO-a postavljaju punktove na prilazima svim naseljima i gradovima gdje žive Hrvati i presijecaju komunikacije.

Tako se zaustavlja snabdijevanje gradova i naselja u trenutku vojne agresije na BiH od strane JNA, vojske RS-a i paravojnih formacija iz Srbije.

HVO postavlja punktove između Kiseljaka i Visokog, između Visokog i Kaknja, između Kaknja i Zenice, između Kiseljaka i Busovače, Busovače i Viteza, Viteza i Travnika, Novog Travnika i Gornjeg Vakufa, Vareša i Breze, Kiseljaka i Sarajeva, Kreševa i Tarčina, i tako redom.

U početku su punktovi imali funkciju kontrole prolaza ljudi, roba i naoružanja jer je cijela država već bila u ratu. Već su bile formirane karitativne i humanitarne organizacije koje preko tih punktova šalju potrebnu hranu i lijekove u sve dostupne krajeve gdje žive Hrvati i Bošnjaci.

Nakon promjene funkcije HVO-a, punktovi zaustavljaju komunikaciju, služe kao granični punktovi koji osiguravaju teritoriju za formiranje Herceg-Bosne. U toj funkciji oni presijecaju srednju Bosnu, presijecaju komunikacije Bošnjacima do gradova i sredina u kojima žive i gdje organiziraju i vode borbu protiv agresije.

Na zahtjeve već formiranih vojnih postrojbi Teritorijalne obrane, kasnije Armije BiH, da se komunikacije oslobode, oni odgovaraju upotrebom oružja. Sukobi se provociraju s punom sviješću da se omeđena teritorija (”iskoličena”, kako je govorio glavni medijski huškač Smiljko Šagolj) ne može vojno braniti.

To joj zapravo i nije bio cilj. Cilj je bio otpočeti sukob i pod prijetnjom sukoba i straha od njegovih posljedica iseliti narod s tih područja. (Taj će se obrazac htjeti primijeniti i u Sarajevu, godinu kasnije).

Tragičnu sudbinu doživljavaju Hrvati (i ne samo oni) Jajca, Bugojna, Travnika, Viteza, Zenice, Kaknja (Kraljeve Sutjeske), Vareša, Fojnice, itd.

Hrvati Kiseljaka, Kreševa, Busovače, Viteza, Novog Travnika, Gornjeg Vakufa, opstaju u čudesnim i nepredvidivim okolnostima.

Promjena funkcije HVO-a u tim sredinama se nije mogla provesti do kraja. Lokalni zapovjednici nikako nisu htjeli napustiti svoje sredine i odvojiti se od naroda.

Uz to, postojala je velika opasnost od ulaska muhadžedinskih jedinica, koje su već bile formirane, u te krajeve, što bi se teško preživjelo (primjeri su već bili u selima oko Travnika, Zenice i Vareša).

Zločinački plan preseljavanja naroda, odnosno ”etničkog čišćenja”, bio je neprovodiv bez promjene namjene HVO-a. Da bi se plan proveo trebalo je HVO preusmjeriti na rat protiv suvereniteta BiH, odnosno svih onih koji su ga branili. Pripreme za to Tuđman je otpočeo već 1991. godine uklanjanjem Martina Špegelja s pozicije ministra obrane, zatim s pozicije glavnog zapovjednika ZNG-a
Etnička podjela BiH se nije mogla ostvariti bez iseljavanja Hrvata iz srednje Bosne – oni su poslije Tuđmanove predaje i izdaje Bosanske Posavine, bili jedini realni faktor opstanka cjelovite države.

Kada su lokalni HVO-i shvatili da se radi o izdaji, da su uvučeni u sukob radi iseljavanja naroda i podjele države, bilo je kasno. Iz sukoba se nije moglo izaći bez poraza.

Tako su se našli u apsurdnoj situaciji – boriti se da bi bili poraženi i da bi napustili svoja povijesna prebivališta, ili istrajavati u borbi radi opstanka i tako dovesti u pitanje Tuđmanov zločinački plan.

Zapravo, oni su, ne htijući i pod prijetnjom vojnog poraza, čuvali onu malu nadu u opstanak države.

Tuđman je te krajeve, izuzev Viteza i Novog Travnika, radi tvornica vojne opreme i eksploziva, neprestano u ”mirovnim pregovorima” ostavljao Aliji Izetbegoviću (na Hrvatskoj televiziji je u više navrata o tome otvoreno govorio).

Međunarodni posrednici u ”mirovnim pregovorima” o BiH su nastavili svoju politiku utemeljenu na Kutiljerovom planu.

Vance-Owenov plan koji je uslijedio samo je razbuktao vojni sukob Hrvata i Muslimana (Bošnjaka), odnosno planom je taj sukob legitimiran.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2304 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

UZP (11): Tuđmanov pokušaj detroniziranja franjevaca u BIH
AUTOR: IVO KOMŠIĆ / 28.06.2020. LEAVE A COMMENT

https://www.autograf.hr/uzp-11-tudmanov ... aca-u-bih/

Vance-Owenov plan je promoviran kao najbolje rješenje za BiH. On je dijelio BiH na deset provincija s velikom autonomijom, koje nisu bile čiste etničke jedinice kao u Cutileirovom planu.

Međutim, on je proizveo druge probleme ne manje poticajne za nastavak oružanih sukoba koji su već postojali. Iz tih sukoba bilo je jasno da se vode za etnički čiste teritorije. Svaka vojna formacija na svome području već je bila prognala ili je nastojala prognati većinu stanovništva druge etničke zajednice.

Prividno pravična podjela teritorije BiH po ovome Planu, stvarno je bila nepravična jer je Srbima pripadalo 65% teritorije, tačno onoliko koliko su vojno okupirali.

Uz to, iza prividno mirne ustavno-pravne decentralizacije, kako se promoviralo, bila je to podjela države zasnovana na odnosima vojnih snaga.

Zanimljivo je bilo da su predstavnici Herceg-Bosne i Tuđman odmah prihvatili Plan kao veoma povoljan za bosanske Hrvate.

Haški sud je utvrdio da se radilo o ”podjarmljivanju Muslimana i drugih nehrvata” koji su živjeli na prostorima zacrtane Herceg-Bosne i teškim ratnim zločinima progona, ubojstava, silovanja, deportacija, prisilnog raseljavanja i slično
Tuđman je inače vodio glavnu riječ u pregovorima, a funkcioneri Herceg-Bosne su samo formalno učestvovali u pregovaračkim sastancima. Oni su samo potvrđivali ono što je Tuđman govorio i predlagao.

To je bilo podjednako ponižavajuće i sažaljivo, tragično i komično. Uopće se nije vodilo računa o položaju naroda i njegovoj budućnosti u tako podijeljenoj državi nego samo o ”povijesnim interesima” hrvatske države koje je Tuđman usaglasio s Miloševićem.

Radilo se o ”konačnom rješenju” srpsko-hrvatskog problema na Balkanu kojim je Tuđman bio opčinjen i preko koga je sebi htio osigurati mjesto u povijesti.

Mate Boban koji je bio na čelu Herceg-Bosne i kao njen predsjednik i kao predsjednik Predsjedništva nije se time bavio niti je bio sposoban za to. Njegova uloga u pregovorima uglavnom je bila svedena na potvrđivanje onoga za što se zalagaoTuđman.

On se tako snishodljivo ponašao da je često izazivao smijeh. U tom smijehu je bilo sažaljenja koliko i prezira ostalih sudionika.

U toku pregovora u Bruxellesu, kada je EU pokušala preuzeti neuspjele pregovore iz Geneve i postići mirovni sporazum o BiH uoči Božića 1993. godine, Boban se usudio iznijeti svoj stav.

Pregovore je vodio Willy Claes, ministar vanjskih pslova Belgije. Predloženo je da se Mostar stavi pod kontrolu EU-a jer je rat za Mostar bio u punom jeku i strahovalo se da bi mogao eskalirati u stravične zločine.

Boban je dobio riječ prije Tuđmana, nije znao njegov stav, i usprotivio se takvom prijedlogu. Willy Claes ga je prekinuo i zatražio od Tuđmana da ”utiče” na Bobana.

Tuđman je želio sporazum, on je bio u poodmakloj fazi svog zločinačkog plana, tako da mu svako kompliciranje pregovora nije išlo u prilog. Dezavuirao je Bobana i ponizio pred svima.

Izbezumljeni Boban, prestrašen i blijed, požurio je povući sve što je rekao i samo kratko izjavio – ”predsjednik je već uticao”.

Opći smijeh koji je time izazvao jeste razgalio atmosferu, ali je ostavio gorak okus i postiđenost.

U pozadini toga ostala je očita činjenica o Tuđmanovoj moći nad Herceg-Bosnom i svim tim ljudima oko nje, o tome da on stvarno odlučuje umjesto njih. Nitko nije smio ni pomisliti suprotstaviti mu se.

Haški sud je uz veliki broj dokumenata i svjedočenja dokazao da je upravo on bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata.

Vance-Owenov plan, bez obzira na njegovu dobru promociju, imao je ugrađen oružani sukob Hrvata i Bošnjaka. Zapravo, on je inicirao taj sukob i skrenuo pažnju svjetske javnosti s agresije na BiH na ”građanski rat” i ”vjerski sukob”.

To je bio strateški cilj Miloševića koji mu je omogućavao opravdati agresiju koju je na BiH izvršila JNA i paravojne formacije iz Srbije.

U Plan je bila ugrađena odredba o ”pretpočinjavanju” vojski koje su djelovale na terenu. To je praktično značilo da u svakoj predviđenoj provinciji vojne snage većinskog naroda potčinjavaju vojne snage manjine.

U prethodnim ”mirovnim” pregovorima takva odredba nije postojala, pregovori su se bavili unutarnjim preuređenjem BiH, vojske se nisu pominjale izuzev što se tražio prekid svih sukoba.

U trenutku kada se ovaj Plan stavlja u ”mirovnu proceduru”, već postoje formirane vojne snage širom BiH – vojska RS-a, HVO i HV, Armija BiH. Odredba o ”pretpočinjavanju” je bila signal za rat, odnosno legalizacija nadmoći jedne vojske nad drugom i pravo da se ona provede.

Vance-Owenov plan je promoviran kao najbolje rješenje za BiH. On je dijelio BiH na deset provincija s velikom autonomijom, koje nisu bile čiste etničke jedinice kao u Cutileirovom planu
Tako je dopredsjednik Herceg-Bosne Božo Rajić, u funkciji ministra obrane Herceg-Bosne, u trenutku kada je Plan samo objelodanjen, kada nije bio uopće razmatran i prihvaćen, krenuo u postupak razoružavanja pripadnika Armije BiH na prostoru provincija koje bi trebale biti hrvatske, odnosno herceg-bosanske.

To je praktično bio početak rata HVO-a s Armijom BiH, odnosno Hrvata i Bošnjaka na prostoru zamišljene Herceg-Bosne koja je Planom samo bila prekomponirana u hrvatske provincije. Vojna kampanja HVO-a i HV-a je pravdana Planom koji je bio fikcija.

Tuđmanu je Plan dobro došao jer mu se uklapao u udruženi zločinački poduhvat, osiguravao je teritoriju za Herceg-Bosnu duž južne granice Hrvatske i stvarao pretpostavke za njenu autonomiju unutar BiH, odnosno kasnije priključenje Hrvatskoj.

Iako je Plan bio nepovoljan za Hrvate, Tuđman ga je ipak prihvatio jer je dijelio BiH i kreirao pretpostavke za daljne teritorijalne razmjene. Njegovo verbalno zalaganje za BiH i za hrvatski narod u njoj bile su samo fraze kojima je pokrivao svoj zločinački cilj.

Tek je ovaj Plan otkrivao i veoma pregledno pokazivao kako je etnička podjela BiH nemoguća i na štetu sva tri njena naroda. Trećina svakog naroda ostajala je izvan njihovih provincija bez obzira na procenat teritorije na koju su se protezale.

Svi narodi su faktički pretvarani u nacionalne manjine u državi u kojoj su bili suvereni i za koju su se izjasnili na referendumu godinu ranije. Posebno je bilo očito koliko je Plan bio nepovoljan za Hrvate.

Prvo, Hrvati su najmalobrojniji narod i s najvećom disperzijom, s dvije trećine stanovništva izmiješani s druga dva naroda. Ugurati ih u neke njihove provincije značilo je istrgnuti ih iz zavičaja i raseliti.

Drugo, Planom je izvan predviđenih provincija ostalo dvije trećine naroda, a ne jedna trećina kako se činilo. Faktičko stanje se razlikovalo od fiktivnog stanja na karti. Procenat oko 24% BiH teritorije, koji je pripao hrvatskim provincijama (Posavska, Mostarska i Travnička) bila je obična prevara.

Posavinu je Tuđman već bio predao Miloševiću i Karadžiću, izuzev Orašja odakle se HVO nije htio povući preko Save, iz travničkog područja već je bio iseljen veliki dio naroda i preseljen u Hercegovinu (Jajce, Travnik, Bugojno, dijelovi Novog Travnika).

Etnička izmiješanost provincija je bila također prividna. Preko trećine svakog naroda je, po Planu, ostalo izvan matičnih provincija da bi se sačuvala njihova multietničnost, ali je to bila obmana jer su narodi već bili prognani ili raseljeni.

Tuđman je već uveliko ostvarivao svoj zločinački plan. Grahovo, Glamoč i Drvar koji su pripali banjalučkoj provinciji također su već bili razmijenjeni dogovorom o ”kompaktiranju teritorije” (za njih je data Posavina, najplodnije i najbogatije područje u BiH na kome su živjeli Hrvati).

Treće, povijesna središta hrvatskog naroda ostala su također izvan provincija – Kreševo, Fojnica i Kraljeva Sutjeska (Kakanj i Vareš). To su tri tačke katoličke i hrvatske ravni u BiH, sa svojim franjevačkim samostanima u kojima je pohranjena povijest naroda.

Uz to, povijest Bosne je neraskidivo vezana za povijest franjevaca i njihovu provinciju Bosnu Srebrenu koja je imala status ”redodržave” od pada Bosanskog Kraljevstva. Narod se kroz dugu i tešku povijest zavrtao oko tih samostana i fratara, čuvajući vjeru i svoje običaje čuvao je svoj identitet.

U Tuđmanovoj kvazihistoriskoj koncepciji to je bio teret kojeg se trebalo osloboditi. U sklopu njegovog zločinačkog plana pokrenuta je tiha ali opsežna propagandna akcija detroniziranja bosanskih franjevaca i njihove povijesne uloge u Bosni.

Kapilarno se raznosila ideja o povijesno štetnoj ulozi fra Anđela Zvizdovića koji je pred silnom otomanskom vojskom zaštitio ova tri samostana i ishodio dozvolu za očuvanje vjere, koliko je u tim vremenima uopće bilo moguće (svi ostali samostani, preko trideset širom Bosne, srušeni su).

Ta propaganda je krenula već početkom 1991. godine, čim je Tuđman uspostavio vlast, širili su je aktivisti HDZ-a, od usta do usta, u samom puku koji se prvi puta od kada pamti za sebe susreće s takvim idejama.

Inače, nepogrešivost fratara je bila dio povijesnog pamćenja naroda.

Tuđman je inače vodio glavnu riječ u pregovorima, a funkcioneri Herceg-Bosne su samo formalno učestvovali u pregovaračkim sastancima. Oni su samo potvrđivali ono što je Tuđman govorio i predlagao
Ta propagada se širila i postajala otvorenija kako je postajao vidljiviji i otvoreniji Tuđmanov zločinački plan. Eskaliralo je dotle da su se Tuđmanovi aktivisti izrugivali povijesnoj ulozi franjevaca u Bosni, njihovo konspirativno srednjovjekovno ime ”ujaci”, koje im je omogućavalo komunikaciju s vjernicima i širenje vjere, preinačili u ”daidže”.

Ta propaganda je bila važna karika u odrođivanju naroda od njegove zemlje, u prekidanju povijesnog pamćenja i zaboravu identiteta.

U kontekstu zločinačkog poduhvata, Tuđmanu je potpuno odgovarao Vance-Owenov plan i radi toga ga je prihvatio.

Plan su nakon velikog američkog pritiska prihvatili Bošnjaci. Bosanski Srbi i pored velikog pritiska iz međunarodne zajednice i samog Miloševića, odbili su Plan.

Bošnjaci su Plan prihvatili jer su bili zadovoljni s teritorijalnom podjelom zemlje koja im je osiguravala oko 30% teritorije BiH. Uz to, Plan je predviđao kakvo-takvo postojanje BiH iako je država bila decentralizirana s velikom autonomijom provincija.

Dakle, problem je za njih bio riješen povoljnijom teritorijalnom podjelom zemlje iako su kao većinski narod u državi dobili tek trećinu tog teritorija. Za njih nije bio problem podjela zemlje kao princip na kome se uspostavlja mir.

Dobijali su ”dovoljno” teritorije na kojoj su mogli graditi autonomiju, iako su borcima Armije BiH, koja je još bila nacionalno mješovita, neprestano slali zapovijesti da istrajavaju u borbi za cjelovitu državu.

Ali, odnos prema Vance-Owenovom planu svih učesnika u sukobu dokazuje da su kreatori rata, uključujući i dijelove međunarodne zajednice, uspjeli klasičnu okupaciju jedne zemlje i agresiju na nju svesti na problem njene teritorijalne podjele.

Dakle, mirovni posrednici međunarodne zajednice su mirovnim pregovorima potpuno legalizirali teritorijalnu podjelu BiH i na temelju toga su vodili sve pregovore do kraja, izuzev one u Washingtonu.

Nije bilo razumljivo zašto su bosanski Srbi odbili plan. Na ovom pitanju dolazi do prvog velikog razilaženja Miloševića i Karadžića, što pokazuje da je Karadžić krenuo u realizaciju svoga maksimalističkog plana mimo Miloševića.

Srbi su ovim planom dobili najveći dio teritorije BiH, iako ih je u strukturi stanovništva bilo oko 30%. Međutim, Karadžić i njegova skupština na Palama koja je konačno odbila plan, zahtijevala je preuređenje države na temeljima Cutileirovog plana, dakle etničku podjelu na tri konstitutivne jedinice.

Oni nisu bili zadovoljni s provincijama kao modelom, inzistirali su na očuvanju subjektiviteta Republike Srpske, njenom političko-pravnom priznanju i održanju, te na teritorijalnom kontinuitetu na polovici teritorije BiH.

Plan je poslužio Tuđmanu legalizirati vojnu kampanju HVO-a i HV-a koja je započela još 1992. godine u Mostaru i Prozoru, zatim početkom 1993. godine u Gornjem Vakufu. On će krenuti u konačno ”kompaktiranje” teritorije Herceg-Bosne.

Haški sud je utvrdio da se radilo o ”podjarmljivanju Muslimana i drugih nehrvata” koji su živjeli na prostorima zacrtane Herceg-Bosne i teškim ratnim zločinima progona, ubojstava, silovanja, deportacija, prisilnog raseljavanja i slično.

Također, Sud je utvrdio da je sukob između HVO-a i Armije BiH tokom ovog razdoblja bio međunarodni sukob.

”Naime, iz dokaza se vidi da su se snage hrvatske vojske borile zajedno sa pripadnicima HVO-a protiv Armije BiH, a da je Republika Hrvatska vršila opštu kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima Hrvatske Zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne.”

Žalbeno vijeće Suda je čak proširilo navode Pretresnog vijeća kada je u pitanju uloga Hrvatske u ratu u BiH.

”Žalbeno vijeće, motu proprio, poništava zaključak Pretresnog vijeća prema kojem je međunarodni oružani sukob između HVO-a i vojske bosanskih Muslimana (ABiH) postojao samo tamo gdje su se vodila aktivna borbena dejstva.

Povijest Bosne je neraskidivo vezana za povijest franjevaca i njihovu provinciju Bosnu Srebrenu koja je imala status ”redodržave” od pada Bosanskog Kraljevstva. Narod se kroz dugu i tešku povijest zavrtao oko tih samostana i fratara, čuvajući vjeru i svoje običaje čuvao je svoj identitet. U Tuđmanovoj kvazihistoriskoj koncepciji to je bio teret kojeg se trebalo osloboditi
Žalbeno vijeće podsjeća na to da se vremenski i geografski obim međunarodnog oružanog sukoba proteže i izvan tačnog vremena i mjesta neprijateljstava i smatra da su konstatacije Pretresnog vijeća o tome da je u konkretnim dijelovima Bosne postojao međunarodni oružani sukob dovoljni za to da odredbe u vezi s teškim povredama budu primjenljive na zločine počinjene u bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine sve do kraja oružanog sukoba, pod uslovom da se može utvrditi neophodni neksus s tim oružanim sukobom.”

Dakle, Sud je utvrdio da je Republika Hrvatska ”vršila stvarnu vlast u relevatnim opštinama” i izvan njih, na svim prostorima zamišljene Herceg-Bosne i da je ta vlast faktički bila pod kontrolom predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana.

Također, Žalbeno vijeće je potvrdilo zaključak Pretresnog vijeća da je ”stvarna vlast” Republike Hrvatske, posredno preko HVO-a i Herceg-Bosne, imala karakter okupacije.

”Žalbeno vijeće takođe smatra da neka sila može, na posredan način, da provodi vlast kakva joj je neophodna za svrhe okupacije, putem de facto organizovanih i hijerarhijski uređenih grupa. Bilo je mnogo faktora koji pokazuju da je Hrvatska, preko HVO-a, vršila stvarnu vlast u relevantnim opštinama…”

Optuženi iz udruženog zločinačkog poduhvata, na čelu kojeg je bio Franjo Tuđman, nisu uspjeli dokazati u svojoj obrani da je Pretresno vijeće pogriješilo u svom zaključku.

Optuženi također nisu uspjeli svoje zločine opravdati Vance-Owenovim planom. Plan jeste uključivao ”pretpočinjavanje” jedne vojske drugoj, ali nije propisivao nasilje i zločine pri tome.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2305 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

UZP (12): Etnička čišćenja i ubojstva u Tuđmanovoj režiji
AUTOR: IVO KOMŠIĆ / 12.07.2020. LEAVE A COMMENT

https://www.autograf.hr/uzp-12-etnicka- ... oj-reziji/

Wance-Owenov plan je objelodanjen u januaru 1993. godine, na pregovorima u Genevi. Iako je Plan tek bio pušten u pregovaračku proceduru, u prvom izjašnjavanju o njemu odbacili su ga predstavnici bosanskih Srba i Bošnjaka, a Franjo Tuđman i predstavnici Herceg-Bosne su ga prihvatili.

Prema činjenicama koje su navedene u optužnici Haškog suda, a koje će prihvatiti i Pretresno i Žalbeno vijeće Suda u kasnijem postupku, ”Tuđman, Gojko Šušak i rukovodstvo Herceg-Bosne/HVO-a (uključujući i optužene – Prlića i ostale), zaključili su da im taj plan, onako kako su ga zamišljali i tumačili, uveliko ide u korist, budući da im je u suštini, provincijama 3, 8 i 10 iz prijedloga Wance-Owenovog plana, dodijeljena Hrvatska banovina, pa i više od njene teritorije, unatoč tome što je na mnogim područjima unutar tih provincija muslimansko stanovništvo bilo u većini ili ga je barem bilo jednako kao i Hrvata i što je ta područja držala pod kontrolom ili zaposjela Armija Bosne i Hercegovine.”

Ove činjenice su bile zasnovane na rezultatima popisa stanovništva BiH iz 1991. godine, dakle na podacima koji su bili svježi i objektivni.

Pored svih ovih poznatih činjenica, Tuđman, Šušak i Bobetko su krenuli u ostvarivanje svoga zločinačkog plana zajedno s predstavnicima Herceg-Bosne. Oni su u međuvremenu, do objelodanjivanja Wance-Owenovog plana, stvarali pretpostavke za ostvarivanje svojih zločinačkih ciljeva
Budući je u odluci o osnivanju Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne, od 18. novembra 1991. godine, u članu 2. stajalo koje općine čine Herceg-Bosnu, lako je bilo zaključiti da su Muslimani (nacionalno ime iz popisa), od 19 općina srednje Bosne, koje su činile Herceg-Bosnu, činili većinu u 10, u pet općina ih je bilo približno jednako kao i Hrvata, a u dvije općine većinu su činili Srbi (Kotor Varoš i Skender Vakuf).

Samo u dvije općine Hrvati su imali nadmoćnu većinu, u Prozoru, 12.000 prema 7.000, i Kreševu, 4.000 prema 1.500, s tim što Kreševo uopće nije bilo uračunato u hrvatsku provinciju 10. Ako se ovim podacima doda Sarajevo u kome je živjelo oko 8% Hrvata, u kome je u toku 1993. godine naknadno bilo planirano formiranje Herceg-Bosne, onda podaci govore da su Hrvati u srednjoj Bosni, gdje je bila proglašena Herceg-Bosna, bili u manjini.

Muslimani su bili većinski narod u Bugojnu, Fojnici, Gornjem Vakufu, Jajcu, (u Kotor Varoši su Srbi bili većina), Travniku, Kaknju, Žepču, Konjicu, Jablanici, zatim, bilo ih je gotovo jednako kao i Hrvata u Busovači, Kiseljaku, Novom Travniku, Vitezu, Varešu.

Iz popisa općina koje su činile Herceg-Bosnu, objelodanjenog 18. novembra 1991. godine, vidljivo je da niti jedna općina Bosanske Posavine nije uračunata u Herceg-Bosnu. To dokazuje da je provincija 3 iz Wance-Owenovog plana bila fikcija i da je oko nje postignut sporazum još 25. marta 1991. godine između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, iako su Hrvati u Posavini činili relativnu većinu stanovništva i imali preko 50% vlasništva nad zemljom.

Taj sporazum je potvrđen i konkretiziran u Grazu između Bobana i Karadžića, 6. maja 1992. godine, iako je Bosna i Hercegovina već 6. aprila te godine dobila međunarodno priznanje od Evropske zajednice, a uskoro postaje država-članica Ujedinjenih nacija (22. maja).

Važno je pratiti ove datume jer pokazuju kako se Tuđman uopće nije obazirao niti uvažavao realno stanje unutar BiH niti stanje u međunarodnoj zajednici koja je legalizirala postojanje BiH nakon referenduma. On je svoj zločinački plan ostvarivao mimo svega, držeći se čvrstog dogovora s Miloševićem i jednostrano prilagođavajući međunarodne mirovne planove tom dogovoru.

Druga važna činjenica u ovome kontekstu koju je Sud utvrdio jeste ”da je ta područja držala pod kontrolom ili zaposjela Armija Bosne i Hercegovine”, naporedo sa HVO-om.

Uzimajući ove činjenice u obzir, moglo se zaključiti, bez razumne sumnje, da realizacija Herceg-Bosne nije bila realna u 20 od 30 općina koliko je bilo planirano. Projekat je dakle od početka bio nerealan i zločinački. Herceg-Bosna se realno mogla održati samo u zapadnoj Hercegovini. Nije bila realna čak ni u Stocu u kome su Muslimani bili većina, a niti u Mostaru, ”stolnom hrvatskom gradu”.

Pored svih ovih poznatih činjenica, Tuđman, Šušak i Bobetko su krenuli u ostvarivanje svoga zločinačkog plana zajedno s predstavnicima Herceg-Bosne. Oni su u međuvremenu, do objelodanjivanja Wance-Owenovog plana, stvarali pretpostavke za ostvarivanje svojih zločinačkih ciljeva.

Prvo, Tuđman je osobno i preko HDZ-a Hrvatske, te preko institucija hrvatske države, potpuno stavio pod kontrolu HDZ BiH koji je faktički funkcionirao kao ogranak iz Hrvatske. ”U drugoj polovini 1991. godine, ekstremni nacionalistički elementi HDZ-a BiH, pod vodstvom Mate Bobana, Darija Kordića i drugih, uz podršku Franje Tuđmana i Gojka Šuška, preuzeli su efektivnu kontrolu nad tom strankom.”

Drugo, 18. novembra 1991. godine, ovi ekstremni nacionalisti su proglasili postojanje Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne kao ”odvojene političke, kulturne, gospodarske i teritorijalne cjeline na teritoriji BiH”. U Odluci o osnivanju odredili su općine koje pripadaju Hrvatskoj Zajednici Herceg-Bosni, tj. teritorijalno je odredili.

Iz popisa općina koje su činile Herceg-Bosnu, objelodanjenog 18. novembra 1991. godine, vidljivo je da niti jedna općina Bosanske Posavine nije uračunata u Herceg-Bosnu. To dokazuje da je provincija 3 iz Wance-Owenovog plana bila fikcija i da je oko nje postignut sporazum još 25. marta 1991. godine između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, iako su Hrvati u Posavini činili relativnu većinu stanovništva i imali preko 50% vlasništva nad zemljom
Treće, odlukom od 8. aprila 1992. godine, čelnici i učesnici udruženog zločinačkog poduhvata osnovali su Hrvatsko vijeće obrane (HVO) kao ”vrhovno obrambeno tijelo Herceg-Bosne koje će braniti suverenitet teritorija Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne”.

Dana 15. maja 1992. godine, HVO je proglašen ”vrhovnim izvršnim i upravnim tijelom” Herceg- Bosne, u kojem su spojene politička, administrativna i vojna vlast. ”Premda nije svaki pripadnik HVO-a ili HDZ-a bio dio udruženog zločinačkog poduhvata, Herceg-Bosna, HVO i HDZ BiH su bili ključne strukture i instrumenti udruženog zločinačkog poduhvata.”

Četvrto,Tuđman je preko Praljka i Petkovića već preuzeo potpunu kontrolu nad HVO-om i svim drugim strukturama koje su bile pod njegovom kontrolom (specijalnim jedinicama, vojnom i civilnom policijom, sigurnosnim i obavještajnim službama, paravojnim formacijama, lokalnim i obrambenim snagama i drugim osobama koje su djelovale pod nadzorom ili u saradnji sa snagama Herceg-Bosne).

Već u martu 1992. godine Praljak je imenovan pomoćnikom ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška i predstavnikom Ministarstva pri vladi i oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a. Preko njega su prenošena naređenja, dopisi i upute kojim su predsjednik države Franjo Tuđman, Gojko Šušak i drugi visoki funkcioneri Republike Hrvatske upravljali i komandovali Herceg-Bosnom i HVO-om.

U septembru iste godine imenovan je članom Savjeta za nacionalnu obranu RH, a od jula 1993. godine postavljen je za zapovjednika Glavnog stožera oružanih snaga Herceg-Bosne. On je neposredno i posredno komandovao snagama Herceg-Bosne/HVO-a i njihovim operacijama u BiH. Bio je odgovoren za rukovođenje, organiziranje, planiranje, pripremanje, obučavanje, disciplinu, snabdijevanje, razmještanje i operacije oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a.

Milivoj Petković je od aprila 1992. godine raspoređen iz Hrvatske, od strane zapovjednika Hrvatske vojske Janka Bobetka, u komandu Izmještenog zapovjednog mjesta Hrvatske vojske u Grude koja je bila glavni komandni štab oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a u kome on ima funkciju načelnika Glavnog stožera HVO-a. Kada u julu 1993. godine Praljak postaje najvišim vojnim zapovjednikom HVO-a, Milivoj Petković nastavlja obavljati funkciju njegovog zamjenika.

Peto, na sastanku u Grazu, 6. maja 1992. godine, Mate Boban i Radovan Karadžić konkretizirali su dogovor iz Karađorđeva i precizirali teritorijalnu podjelu BiH – ”kompaktiranje” teritorija po kome je područje cijele Posavine pripalo Republici Srpskoj, a Grahovo, Glamoč i Drvar Herceg-Bosni.

U vrijeme pojavljivanja Wance-Owenovog plana, u januaru 1993. godine, Tuđman je, dakle, već osigurao sve političke, administrativne, vojne i materijalne pretpostavke za teritorijalno zaokruživanje i vojno održavanje Herceg-Bosne. On je uspio preko funkcionera Herceg-Bosne, te Praljka i Petkovića, ostvariti dominaciju i kroatizirati općine koje su bile uvrštene u Herceg-Bosnu.

”HVO je preuzeo kontrolu nad mnogim općinskim organima vlasti i službama, smijenivši ili potisnuvši u drugi plan lokalne čelnike bosanskih Muslimana”. Također, ”organi vlasti i snage Herceg-Bosne/HVO-a preuzeli su kontrolu nad medijima i nametnuli hrvatske ideje i propagandu. Uvedeni su hrvatski simboli i valuta, a u škole su uvedeni hrvatski nastavni program i hrvatski jezik”.

Pošto je bez razumne sumnje bilo jasno da se Herceg-Bosna ne može održati u 20 općina srednje Bosne, te u Stocu i Mostaru, očito je bilo da je njeno formiranje na tim prostorima imalo skrivene ciljeve. Radilo se o zločinačkom planu raseljavanja naroda i razmjeni teritorija. Bez razumne sumnje znalo se da se taj plan ne može ostvariti bez zločina, bilo prema drugom ili svom narodu, i da je u sebe uključivao zločine. Pojedinci koji nisu bili spremni na izvršavanje zločina bili su na vrijeme uklonjeni.

Wance-Owenov plan je, s jedne strane, služio kao inicijalna kapisla za vojni pohod na Herceg-Bosnu, s druge strane, kao međunarodno legitimiranje zločinačkog poduhvata podjele BiH. Tuđman i njegovi podanici u Herceg-Bosni nisu dangubili ni trenutka.

Jadranko Prlić je, kao predsjednik vlade Herceg-Bosne, 15. januara 1993. godine, nakon neuspjelog sastanka Tuđmana, Šuška i Bobana s Alijom Izetbegovićem u Zagrebu, potpisao odluku da se ”sve jedinice Armije Bosne i Hercegovine koje su u ovom trenutku stacionirane u provincijama 3, 8 i 10, koje su Ženevskim sporazumom proglašene hrvatskim provincijama, stave pod zapovjedništvo Glavnog stožera oružanih snaga HVO-a… Za provođenje ove odluke ovim se postavlja rok od pet (5) dana, počev od danas, 15. siječnja 1993.”

Dana 15. maja 1992. godine, HVO je proglašen ”vrhovnim izvršnim i upravnim tijelom” Herceg- Bosne, u kojem su spojene politička, administrativna i vojna vlast. ”Premda nije svaki pripadnik HVO-a ili HDZ-a bio dio udruženog zločinačkog poduhvata, Herceg-Bosna, HVO i HDZ BiH su bili ključne strukture i instrumenti udruženog zločinačkog poduhvata”
Iako se radilo o jednostranom provođenju plana, organi i vlasti Herceg-Bosne/HVO-a su nakon isteka pet dana poduzeli vojne i nasilne akcije kako bi proveli taj ultimatum, ”napadajući Muslimane i izlažući ih pritisku na raznim lokacijama”.

Također, HVO je poduzeo ”vojne i nasilne akcije” i u općinama koje nisu pripadale ”hrvatskim provincijama”, ali su se nalazile na teritoriju proglašene Herceg-Bosne – Kakanj, Vareš, Kiseljak, Kreševo.

Krajem marta 1993. godine, nakon Izetbegovićevog prihvatanja Wance-Owenovog plana i nakon što su plan odbili bosanski Srbi, vodstvo Herceg-Bosne/HVO-a ponovno daje ultimatum jedinicama Armije BiH u provincijama 3, 8 i 10 da se do 15. aprila stave pod komandu HVO-a ili napuste područja provincija.

”Kada je istekao rok od 15. aprila, a Vlada Bosne i Hercegovine nije pristala na njihove zahtjeve, snage Herceg-Bosne/HVO-a su započele široku kampanju progona, vojnih akcija, hapšenja i protjerivanja s ciljem nametanja svojih zahtjeva, pri čemu su u periodu od 16. do 18. aprila 1993. izvršile napade na više od trideset muslimanskih gradova i sela, uključujući napade i zvjerstva u Ahmićima 16. aprila, u Sovićima i Doljanima 17. aprila, te u Parcanima, Lizopercima i Tošćanici 17-19. aprila”.

U sklopu ove vojne kampanje HVO je krenuo u akciju ”čišćenja” Mostara. Kupili su sve redom: muškarce, žene, djecu, starce, jedan dio protjerali u istočni ”muslimanski” Mostar, veći dio zatvorili u koncentracione logore, jedan dio prebacili u treće zemlje. Mostar je proglašen ”hrvatskim stolnim gradom” i počinje žestoka borba i opsada istočnog dijela grada. Vrši se sistematsko granatiranje i snajpersko djelovanje, blokira se doprema humanitarne pomoći i stanovništvo drži u nepodnošljivoj oskudici.

”Dana 2. jula 1993., vođa zločinačkog poduhvata Franjo Tuđman je na jednom sastanku u Zagrebu Gojku Šušku i drugima rekao da je ‘važno vršiti pritisak na muslimanske jedinice na neretljanskoj bojišnici’.”

Nakon ovog Tuđmanovog zahtjeva počinje velika kampanja ”čišćenja bosanskih Muslimana s područja za koja se tvrdilo da pripadaju Herceg-Bosni (uključujući opštine Mostar, Prozor, Stolac, Čapljina i Ljubuški). Od juna do septembra 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a sistematski su hapsile, maltretirale i deložirale desetine hiljada muškaraca, žena, djece i staraca, bosanskih Muslimana, pritvarale ih i/ili premještale na druga područja ili deportovale u druge zemlje.

Organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a su se u isto vrijeme angažovali na naporima da se tokom cijele 1993. godine hiljade bosanskih Hrvata iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine, a posebno iz srednje Bosne, premjeste (ili da se dovede do njihovog premještanja) u zapadnu Hercegovinu.”

Dakle, radilo se o klasičnom obrascu etničkog čišćenja koje je provedeno i nad Bošnjacima i nad Hrvatima. U tim ”poduhvatima” očito je bilo da su ”hrvatske provincije” samo obmana i povod da se presele bosanski Hrvati i da se teritoriji provincija svedu na zapadnu Hercegovinu, uključujući Stolac i Mostar. Sve što je bilo istočno od Stoca nije se uklapalo u Tuđmanov zločinački plan.

Kada je Blaž Kraljević prešao tu crtu i krenuo prema Drini, bio je ubijen, na kontrolnom punktu Varda, u selu Kruševo, na putu ka Ljubuškom. Smrtnu presudu izrekao je sebi 9. maja kada se ogradio od sporazuma koji su postigli Boban i Karadžić u Grazu.

Tom prilikom je izdao proglas u Ljubuškom u kome je rekao: ”Nema podjele BiH. Možemo i hoćemo sačuvati BiH za sve nas, nećemo ostaviti naš narod na cjedilu. Mi nismo spemni za izdaju. Radovan Karadžić je ubojica hrvatskog i muslimanskog naroda, a Mate Boban ne može i nema pravo zastupati odnosno odvoditi Hrvate i Muslimane BiH u propast.”

Na sastanku u Grazu, 6. maja 1992. godine, Mate Boban i Radovan Karadžić konkretizirali su dogovor iz Karađorđeva i precizirali teritorijalnu podjelu BiH – ”kompaktiranje” teritorija po kome je područje cijele Posavine pripalo Republici Srpskoj, a Grahovo, Glamoč i Drvar Herceg-Bosni
Njegovo ubojstvo je u vrhovništvu Hrvatske pravdano njegovom navodnom ustaškom ideologijom o Hrvatskoj do Drine. Međutim, sam je govorio: ”Osobno bih želio vidjeti Hrvatsku do Drine, ali o tome će odlučiti ovi ljudi ovdje, stanovništvo BiH, kada rat završi.”

Dakle, Kraljević je ubijen jer je želio stvoriti uvjete u kojima je narod trebao odlučivati o svojoj sudbini i sudbini svoje države. U Tuđmanovom zločinačkom planu sve je već bilo isplanirano i ništa od toga se nije smjelo dovoditi u pitanje. Svaki takav pokušaj kažnjavan je smrću.

Bilo je očito i to su mogli uvidjeti i predstavnici međunarodne zajednice involvirani u rat i mirovne pregovore o BiH, da jednostrano provođenje Wance-Owenovog plana vodi u daljnje ratne sukobe, proizvodi žestoka razaranja i ljudske patnje.

Svima je bilo jasno da se može realizirati samo onaj mirovni plan koji prihvaćaju ”sve strane” u sukobu. Radi toga poduzima se novi pokušaj dolaska do takvog plana. Želi se udovoljiti Karadžiću koji je odbio sve prethodne planove, s druge strane, žele se prekinuti žestoki vojni sukobi HVO-a i Armije BiH u srednjoj Bosni i dolini Neretve s planom koji bi bio kompromisan i prihvatljiv.

S tim ciljevima međunarodna zajednica poduzima nove napore da sve strane u sukobu dovede za pregovarački stol i ponudi novo rješenje za BiH. Pregovori počinju u avgustu 1993. godine u Genevi pod predsjedanjem Owena i Stoltenberga i plan koji je ponuđen dobiva njihovo ime.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2306 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

UZP (13): Tuđmana Srednja Bosna uopće nije zanimala
AUTOR: IVO KOMŠIĆ / 28.07.2020. LEAVE A COMMENT

https://www.autograf.hr/uzp-13-tudmana- ... -zanimala/

Owen-Stoltenbergov plan nosio je službeno ime Ustavni sporazum o Uniji Republika Bosne i Hercegovine. Lord Owen, supresjedatelj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji i Thorvald Stoltenberg, supresjedatelj Nadzornog odbora Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKBJ-a), plan su ozvaničili 30. jula 1993. godine, dakle u jeku Tuđmanovog vojnog pohoda kojim je stvarana Herceg-Bosna.

Plan je prethodno usaglašen s Tuđmanom i Miloševićem pa tek onda ponuđen pregovaračkoj državnoj delegaciji Bosne i Hercegovine. On je polazio od faktičkog odnosa vojnih snaga na terenu i na taj način vršio pritisak na državnu delegaciju da ga prihvati kao izlaz iz rata i jedino realno rješenje.

”Unija” je zamišljena kao konfederacija triju ”konstitutivnh republika”, formiranih na teritoriju BiH i koje bi bile prostorno i etnički homogene. Ovaj plan je ustvari bio kombinacija Cutileirovog i Vance-Owenovog plana i ”konstitutivnim republikama” je davao sve prerogative država.

Ovo je prvi ”mirovni plan” koji je otvoreno etnički dijelio Bosnu i Hercegovinu pod plaštom ”saveza država” koji je bio veoma labav, bez bitnih državnih nadležnosti i institucija države koje bi imale moć nad ”republikama”. ”Unija” je dakle bila prelazno rješenje do raspada države i formiranja nacionalnih država na tlu BiH.

Ovim planom Vance-Owenove provincije su bile objedinjene u jednu teritoriju s autonomijom koje su imale Cutileirove ”konstitucione jedinice”. Tako je ovaj plan ubrzao vojne aktivnosti na objedinjavanju i uvećavanju teritorija ”republika”.

”Unija” je zamišljena kao konfederacija triju ”konstitutivnh republika”, formiranih na teritoriju BiH i koje bi bile prostorno i etnički homogene. Ovaj plan je ustvari bio kombinacija Cutileirovog i Vance-Owenovog plana i ”konstitutivnim republikama” je davao sve prerogative država. Ovo je prvi ”mirovni plan” koji je otvoreno etnički dijelio Bosnu i Hercegovinu pod plaštom ”saveza država” koji je bio veoma labav
Svi pregovori o planu vođeni su uglavnom oko veličine teritorije koja je trebala pripasti svakoj ”republici” – za ”srpsku republiku” bilo je predviđeno 52%, za ”hrvatsku” 18%, a za ”središnju”, koja bi uglavnom bila bošnjačka (muslimanska), 30% teritorije BiH.

I ovaj plan, iako je bio usaglašavan s Tuđmanom, bio je obmana za Hrvate jer je u ”hrvatsku republiku” uključivao područja koja su za narod već bila izgubljena – dio Posavine (Odžak, Šamac, Orašje), zatim Jajce, dijelove Jablanice, Prozora, Gornjeg Vakufa, Bugojna, Novog Travnika i Viteza, gdje su Bošnjaci bili ili većina ili činili polovicu stanovništva.

Nije bilo teško predvidjeti da će se upravo na razgraničenjima u ovim općinama voditi žestoke borbe oko prevlasti nad teritorijom. Ustavna rješenja nisu bila bitna jer se rat faktički pretvorio u rat za teritorije.

Svaka mirovna sesija je počinjala s prikazom položaja vojski koje su vodile rat na terenu i pregovori su vođeni samo o tome kako izvršiti razgraničenje među njima. To razgraničenje je zapravo bilo udaranje granica među ”republikama”.

U takvoj atmosferi i pod tim principom ”mirovni pregovori” su samo poticali vojske na daljnja i što veća osvajanja, što je značilo veću patnju za stanovništvo na svim područjima. Vojne aktivnosti su pojačavale iseljavanje naroda ili protjerivanje s područja s kojih nisu htjeli otići.

I ovaj plan je generirao zločine i pokazivao da njegovo provođenje nije moguće bez zločina. Posebno je bio tragičan za Hrvate kao najmalobrojniji narod u BiH jer je vodio u njihov nestanak sa svih područja izuzev zapadne Heregovine.

Zapravo, plan je veoma očito pokazivao da podjela BiH nije moguća i da sva rješenja zasnovana na toj ideji vode u katastrofu sve narode BiH.

Poslije svake runde pregovora vojne aktivnosti su pojačavane jer su i učesnici u pregovorima, istovremeno akteri rata, htjeli okončati agoniju jedne zemlje i njenih naroda sporazumom za koji ne bi politički snosili odgovornost. Sporazum je trebao biti opravdan vojnim osvajanjima kojima je davan karakter nužnosti, kao da su prirodna nepogoda koja s akterima rata nema nikakve veze.

Ratom se proizvodilo stanje kojim se pravdala podjela države. U pozadini rata bilo je skriveno da pregovori o miru generiraju rat.

Što se tiče sukoba vojske Republike Srpske i ostalih srpskih snaga s Armijom BiH, koja se nominalno još bori za cjelovitu BiH, oni su u tom periodu dosta ograničeni jer su srpske snage već bile vojno zaokružile teritoriju ”srpske republike” i rat koji su vodile bio je više vojni pritisak na pregovore u Genevi nego nova vojna osvajanja.

Rat je buktio između HVO-a, HV-a i Armije BiH i vodio se u srednjoj Bosni i dolini Neretve. Izetbegović je pod tim pritiscima prihvatio pregovore o podjeli države, ali nije bio zadovoljan s teritorijem ”središnje republike”, niti je svoj osobni stav mogao ozvaničiti.

On je za središnju republiku tražio cijelu središnju Bosnu, izlazak na more preko Neuma i izlazak na Savu u Brčkom. Čak je i sudbina Sarajeva bila odlučena kao glavnog grada Unije, i sudbina Mostara kao glavnog grada Herceg-Bosne.

Lord Owen je bio posebno zauzet oko svoga plana i uvjeravao je Izetbegovića neprestano kako treba prihvatiti podjelu države i formirati ”muslimansku državu” koja mu se nudi.

Uz ove pritiske išli su sve veći vojni pritisci na Armiju BiH, ne samo od HVO-a i HV-a u srednjoj Bosni i dolini Neretve nego i od strane vojske RS-a – zauzimanje dijela Igmana preko koga je bio jedini izlaz iz blokiranog Sarajeva, zatim presijecanje puta prema Goraždu, blokada Srebrenice i Žepe, odsijecanje i blokada Bihaća uz pomoć Abdićeve Autonomne pokrajine Zapadne Bosne, pritisci na koridor u Posavini, na Tuzlu, Gradačac, Olovo i Kladanj.

Svi pregovori o planu vođeni su uglavnom oko veličine teritorije koja je trebala pripasti svakoj ”republici” – za ”srpsku republiku” bilo je predviđeno 52%, za ”hrvatsku” 18%, a za ”središnju”, koja bi uglavnom bila bošnjačka (muslimanska), 30% teritorije BiH
Broj mrtvih i ranjenih pripadnika Armije BiH je stalno rastao, a kako su većinu činili Bošnjaci mogli su se izračunati demografski gubici za vrijeme nastavka rata. Narod je bio pred nestankom.

Lord Owen i Stoltenberg su imali sve informacije o tom stanju i koristili su ih za pritiske na Izetbegovića i državnu pregovaračku delegaciju. Na jednoj privatnoj večeri na Ženevskom jezeru lord Owen je uvjeravao Izetbegovića i članove be-ha delegacije da treba formirati ”muslimansku državu” što prije, da će ona biti ”prosperitetna i dobiti pomoć i od Istoka i od Zapada”.

Na Izetbegovićev upit: ”Na kojoj teritoriji”, on je hladnokrvno odgovorio: ”Dat ćemo vam teritoriju od Hrvata, oni svakako trebaju platiti ovaj rat”.

Bez obzira na to što je Izetbegović osobno mislio o tome i bez obzira na njegovo prihvatanje pregovora o podjeli države, on je imao objektivno velika ograničenja tokom pregovora.

U međuvremenu se promijenio sastav Vlade i Predsjedništva Republike BiH tako da su u pregovaračkoj delegaciji bili novi članovi, pripadnici liberalno-demokratskih stranaka, faktički opozicija i njegovoj SDA i HDZ-u BiH.

Uz to, delegacija je uvijek bila multietnička i držala se koliko je to bilo moguće u toj situaciji ”Platforme za djelovanje Predsjedništva Republike BiH u ratnim uslovima”. To je bio dokument kojim je politička opozicija uvjetovala ulazak u vlast Republike BiH u ratnim uvjetima i odlučila se aktivno uključiti u obranu države od agresije i protiv njene podjele.

Platforma je bila usaglašena u junu 1992. godine, u vrijeme kada se pojavio prvi prijedlog Owen-Stoltenbergovog plana dogovoren s Tuđmanom i Miloševićem. Platforma je uglavnom bila oslonjena na principe koji su dobili podršku na prethodno održanom referendumu.

Njome se precizirao karakter rata kao obrana i oslobađanje okupirane teritorije, kao borba za nezavisnu, jedinstvenu i suverenu BiH, državu ravnopravnih naroda i građana, zasnovanu na vladavini prava.

Važna odredba u Platformi je bila da će se pregovori o budućem ustrojstvu BiH voditi kroz legalne institucije sistema i da se neće prihvatiti pregovori o etničkoj podjeli države.Također, Armija BiH je definirana kao multietnička obrambena vojna snaga.

U međuvremenu, 20. juna 1992. godine, Predsjedništvo Republike BiH donosi odluku o proglašenju ratnog stanja, što uključuje opću mobilizaciju i radnu obavezu. To je dalo novi podsticaj Armiji BiH u borbi za ciljeve koji su joj postavljeni.

Izetbegović je kao predsjedavajući Predsjedništva imao za vratom sve te činjenice, za razliku od Miloševića i Tuđmana koji su imali čistu situaciju i jedinstvene delegacije kojima su potpuno upravljali.

Owen i Stoltenberg su cijelo vrijeme ovih pregovora nastojali izdvojiti Izetbegovića iz Predsjedništva države, pregovarati s njim kao s nacionalnim liderom, a ne kao s predstavnikom legalnog organa države koja je imala međunarodno priznanje. Oni su pregovore neprestano usmjeravali na pregovore nacionalnih lidera i tako agresiju na BiH stalno pretvarali u međunacionalne i etničke sukobe.

Međutim, Platforma je Izetbegovića obvezivala da se svaka runda pregovora morala dogovarati u Predsjedništvo, za svaku rundu se određivala delegacija Predsjedništva, a uz nju na pregovore su išli i predstavnici opozicionih političkih stranaka.

Tako se dešavalo da je Izetbegović morao povući sutradan ono što je prethodni dan u pregovorima prihvatio. Također, zaključci svake runde pregovora su se prezentirali zastupnicima u Skupštini Republike BiH, koji su se mogli okupiti u blokiranom Sarajevu. Zbog toga su se pregovori vodili dugo i vrtili u krug.

Svaka mirovna sesija je počinjala s prikazom položaja vojski koje su vodile rat na terenu i pregovori su vođeni samo o tome kako izvršiti razgraničenje među njima. To razgraničenje je zapravo bilo udaranje granica među ”republikama”
Za svo vrijeme trajala su vojna osvajanja koja Izetbegoviću nisu išla u prilog, a odvijala su se pod embargom na uvoz naoružanja za Armiju BiH. Dodatni problem je imao što se i multietnički početni sastav Armije tanjio i što je ona sve više, pod vojno-političkim pritiscima postajala ”muslimanska vojska”.

Uz to, problem su predstavljali strani vojnici, ”dobrovoljci”, na koje nije bio embargo i koji su organizirani u ”muhadžedinske jedinice”. Preko njih se sama Armija BiH sve više islamizirala, a što nije odobravala većina članova Predsjedništva.

Cijela situacija se komplicirala, kraj rata se nije nazirao i što su pregovori odmicali on je postajao sve žešći i neizvjesniji.

Tuđman je kao i u svim prethodnim slučajevima odmah prihvatio Owen-Stoltenbergov plan, samo je vojnim osvajanjima želio osigurati malo područje u srednjoj Bosni za Herceg-Bosnu (Uskoplje, Novi Travnik i Vitez, gdje su bile tvornice naoružanja i eksploziva).

Njega ništa više u srednjoj Bosni nije zanimalo, općine Herceg-Bosne od 18. novembra 1991. godine su se istopile, ostale bez naroda. Također, nije želio prepustiti Neum za ”središnju republiku” kao što Karadžić nije želio ispustiti Brčko, ključ teritorijalne homogenizacije RS-a.

Važan uvjet za ostvarivanje Tuđmanovih planova bilo je rušenje Predsjedništva BiH kao legitimnog i legalnog tijela države i kao subjekta svih pregovora. On je u pregovorima želio Izetbegovića kao pojedinca, izvan institucija države, kao lidera Muslimana.

Poslije međunarodnog priznanja BiH, legitimnost i legalnost Predsjedništva Republike BiH se nije mogla poništiti – Predsjedništvo je imalo tapiju na državu BiH.

Da bi to neutralizirao Tuđman je izvukao iz Predsjedništva članove HDZ-a, Franju Borasa i Miru Lasića (koji je inače bio nelegalan član jer nije imao izborni legitimitet). Tuđman nije očekivao da će se Predsjedništvo popuniti, da će u njega ući novi hrvatski članovi temeljem izbornih rezultata iz 1990. godine i po proceduri koju je Ustav države propisivao.

Budući su pregovori odmakli i Owen-Stoltenbergov Ustavni ugovor dobio gotovo završne konture, on je Predsjedništvo promatrao kao instituciju ”središnje republike”, a ne kao kontinuitet Republike BiH.

On je čak želio u toj instituciji Hrvate jer mu se to uklapalo u ideju konačnog priključenja ”hrvatske republike” Republici Hrvatskoj. U tom slučaju je želio preko tih članova imati utjecaj u ”središnjoj republici” koja bi u konačnici bila muslimanska jer su druge dvije bile srpska i hrvatska, i osigurati dobre odnose s Bošnjacima.

Međutim, Tuđman nije očekivao da će vojni otpor Armije BiH biti tako veliki. U početku sukoba, mislio je da će se Muslimani brzo opredijeliti i prihvatiti biti Hrvati ili Srbi.

Boban nije krio namjeru pobiti sve one koji se ne opredijele. Što je otpor tome bio veći, zločini su bili sve veći. Nerealnost udruženog zločinačkog poduhvata se sporo prihvaćala.

Tuđman je vjerovao, bez ikakvih realnih procjena, da će s tri brigade Hrvatske vojske, koje će poslati, probiti obranu Armije BiH u Gornjem Vakufu, ući u srednju Bosnu i osigurati vojnu stabilnost Novog Travnika i Viteza (Fojnica, Kiseljak, Kreševo, Vareš i ostale općine su bile žrtvovane i više se nisu spominjale).

Da stvar bude gora, poslao je te brigade i sve su se zaglavile na relaciji Prozor – Gornji Vakuf. Preimenovanje Prozora u Ramu i Gornjeg Vakufa u Uskoplje nisu pomogli jer je to ostalo samo mrtvo slovo na papiru.

Zapravo, plan je veoma očito pokazivao da podjela BiH nije moguća i da sva rješenja zasnovana na toj ideji vode u katastrofu sve narode BiH
Tuđman kao bivši partizan i vojni povjesničar pokazao je totalno neznanje jer nije htio uvažiti činjenicu da ni Nijemci u Drugom svjetskom ratu nisu mogli probiti Makljen i da su na relaciji Gornji Vakuf-Prozor-Jablanica pretrpili poraz.

U čuvenoj operaciji ”Weiss” sudjelovalo je šest njemačkih divizija, tri italijanske, tri hrvatske i veliki broj četničkih formacija. Partizani su se uspjeli oduprijeti, spasiti 4.000 ranjenika i preokrenuti borbu u svoju korist.

Spomenik ”Pesnica” palim partizanima na Makljenu, akademika Boška Kućanskog, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih umjetnika, srušio je HVO. To je trebao biti simbolički čin i stvarni pokazatelj da se u kolektivnoj svijesti Hrvata u BiH briše svako sjećanje na antifašističku borbu i njene uspjehe.

Makljen je prevoj koji dominira, s jedne strane dolinom prema Prozoru, s druge strane Uskopskom dolinom koja se proteže od Gornjeg Vakufa do Bugojna. On je bio simbol partizanske pobjede nad neuporedivo nadmoćnijim neprijateljem i podsjećanje da su u Bosni, u bitci za ranjenike, konačno poraženi i italijanski fašisti, i ustaše, i četnici (četnički pokret je potpuno uništen).

Rušenjem ”Pesnice” trebalo je dati do znanja da se s tom epopejom, njenom simbolikom i ideologijom, potpuno raskida svaka veza i da se poredak vrijednosti mijenja.

Tim činom Herceg-Bosna/HVO otkrili su svoje ideološko lice, a Tuđman koji je bio tvorac zločinačkog plana, otkrio je lice države koju formira.

Makljen je i za Tuđmana bio strateški važna tačka, kao nekada za Nijemce. Osvajanjem Prozora i osiguranjem komunikacije ka Gornjem Vakufu preko Makljena trebala se osigurati dominacija nad Uskopskom dolinom i prodor k Novom Travniku i Vitezu.

Tuđmanu nije bio bitan narod koji je živio u tim krajevima nego dvije tvornice, ona eksploziva u Vitezu, i ona naoružanja u Novom Travniku koja je nosila ime ”Bratstvo”. Njemu nije bilo važno ono što je simboliziralo ime tvornice, to je brisano činom rušenja spomenika na Makljenu, njemu je bila važna jedna od najmodernijih i najprofitabilnijih vojnih tvornica u Evropi.

U prozvodnji teškog naoružanja, višecjevnih raketnih bacača, haubica teškog kalibra i tenkovskih topovskih cijevi, ona nije imala konkurenciju. Uz proizvodnju naoružanja bila je i tvornica traktora koji su se veoma uspješno prodavali u svijetu.

Tuđman je imao i dodatni motiv da se bori za ta područja jer je morao pred hrvatskom javnošću opravdati vojni angažman Hrvatske vojske u BiH. Morao je barem pedalj srednje Bosne uknjižiti u teritorij Herceg-Bosne, odnosno kasnije proširene Hrvatske.

Inače, svi njegovi vojni pohodi bi se istopili, bio bi to totalni poraz, a Herceg-Bosna bi se svela na zapadnu Hercegovinu, čak bez cijelog Mostara kao ”stolnog hrvatskog grada”.

Cijeli njegov zločinački poduhvat bi propao jer rat za Hercegovinu nije bio potreban. Hercegovina je i bez rata bila hrvatska i davali su mu je odmah na početku i bez rata svi, i Milošević, i Karadžić, čak i Šešelj, a u vrijeme najžešćih sukoba s Armijom BiH davao mu je i Izetbegović.

Njegov interes za cjelinu Herceg-Bosne iz 1991. godine najbolje je vidljiv na karti na kojoj je ucrtavao svoj plan i nudio na pregovorima o ”Uniji tri republike”. ”Hrvatska republika” nije više sličila na zamišljenu Herceg-Bosnu koja je već plaćena cijelom Bosankom Posavinom i desetinama hiljada poginulih u srednjoj Bosni, s rušenim domovima, uništenom imovinom i raseljenim narodom.

U ”hrvatskoj republici” nije bio ni cijeli Gornji Vakuf, ni cijeli Novi Travnik, ni cijeli Vitez, ni cijela Busovača. Ratni zločin počinjen u Ahmićima, kojim se osiguravala komunikacija Busovače i Viteza bio je uzaludan, bio je i ostao samo brutalni zločin.

U ”hrvatskoj republici” nije bio ni cijeli Gornji Vakuf, ni cijeli Novi Travnik, ni cijeli Vitez, ni cijela Busovača. Ratni zločin počinjen u Ahmićima, kojim se osiguravala komunikacija Busovače i Viteza bio je uzaludan, bio je i ostao samo brutalni zločin
Izetbegović je bio pod trostrukim pritiskom. Prvo, članovi Predsjedništva države nisu podržavali podjelu BiH ni pod kojim uvjetima. Ako bi on to prihvatio to bi učinio kao pojedinac i kao lider Muslimana, a ne kao predsjedavajući Predsjedništva.

U tom slučaju bio bi odgovoran za podjelu države i za sudbinu naroda koji bi se našao u središnjoj ”muslimanskoj državici” i koji bi bio manjina u druge dvije.

Drugo, imao je pritisak muslimanskih intelektualaca od kojih je tražio podršku. Sazvan je Prvi bošnjački sabor u opkoljenom Sarajevu, 27. septembra 1993. godine, koji su činili intelektualci, predstavnici Preporoda, Islamske zajednice i Merhameta, te zastupnici u Republičkoj skupštini BiH.

Međutim, podršku nije dobio, muslimanski intelektualci i ostali predstavnici nacionalnih institucija su odbili podržati podjelu BiH. Podršku su dali jedino preimenovanju nacionalnog imena Musliman u Bošnjak. Treće, imao je pritisak boraca Armije BiH koji su odbijali podjelu države i karakter svoga ratovanja za cjelovitu državu nisu prihvaćali mijenjati.

U takvim okolnostima bio je dovršen Owen-Stoltenbergov ”paket” u kojemu je država BiH bila podijeljena na ”tri republike”. Supresjedatelji ovih ”mirovnih pregovora” čekali su u Genevi Izetbegovaća da stavi svoj potpis na njega. Međutim, on je morao za taj potpis dobiti suglasnost i Predsjedništva i Skupštine Republike BiH.
User avatar
Woody
Posts: 1690
Joined: 17/12/2003 00:00
Location: Jedna država, dva entiteta, tri naroda, četiri pičke materine

#2309 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Woody »

Pokolj u Orlištu 23. ožujka 1993.

Pokolj u Orlištu bio je ratni zločin koji su počinile bošnjačko-muslimanske snage nad Hrvatima tijekom agresije na prostore Hrvata Sjeverne Hercegovine. Počinile su ga 23. ožujka 1993. godine u hrvatskom selu Orlištu kod Konjica.

20. ožujka 1993. dogovoreno je na sastanku u Jablanici krvava agresija i etničko čišćenje hrvatskog naroda u općinama Konjic i Jablanica. Na sastanku su nazočili najviši vojni i politički predstavnici Muslimana Konjica, Jablanice i Hadžića. Odluke sa sastanka amenovane su od Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe i Sefera Halilovića. Dan kasnije dr. Safet Ćibo zabranio je Hrvatima da se oglašavaju na Radio-Konjicu i smijenio Hrvaticu s mjesta urednice radija. Nakon medijske blokade Hrvata konjičke općine, 22. ožujka počela je fizička blokada područja cijele općine Konjic, tako da Hrvati nisu mogli ni ući ni izaći. 23. ožujka muslimanske snage pobile su mnogo hrvatskih civila i nenaoružanih pripadnika HVO u raznim selima općine Konjic, i teško je tvrditi da ovi zločini nisu bili planirani. 23. ožujka napale su muslimanske snage selo Orlište, čijih su sva 22 stanovnika bili Hrvati. Okruženje je muslimansko-bošnjačko. Zapovjednik brigade Neretvica tzv. Armije BiH Hasan Halaković naredio je da se selo napadne i da se svi Hrvati razoružaju, a koji to odbiju, da se pobiju. Mjesto je ubrzo i zauzeto jer nitko nije pružao otpor. Pripadnici tzv. ARBiH ubili su 4 hrvatska civila dobi od 70 do 80 godina. Selo Orlište je opljačkano. Poubijani su: Ivan Kostić (1907.), strijeljan je u vlastitoj kući, a njegova žena Janja (1913.), ispred staje, a staja i stoka su zapaljeni, Branko Kostić (1937.), civil, prostrijeljen je rafalom u leda i glavu, a Janja Kostić (1913.), je potpuno paralizirana, najprije teško ranjena u lice te nakon četiri dana, pošto nije dobila pomoć, umrla. Muslimanski vojnici ali i neki civili Muslimani opljačkali su i potom spalili selo. Preživjelo stanovništvo je protjerano. Osim komandanta brigade Hasana Hakalovića, za taj zločin su osumnjičeni i Mirsad Barjaktarević, zapovjednik akcije, te vojnici Muhamed Buljina, Hamza Ajanović, Samir Barjaktarević, Muharem Mravović i neki drugi zločinci.

Pozdrav domovini :thumbup:
Škobo Habu
Posts: 8928
Joined: 19/06/2013 17:54
Location: Kod Sirogojna na sijelu.

#2310 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Škobo Habu »

Woody wrote: 17/02/2021 08:48 Pokolj u Orlištu 23. ožujka 1993.

Pokolj u Orlištu bio je ratni zločin koji su počinile bošnjačko-muslimanske snage nad Hrvatima tijekom agresije na prostore Hrvata Sjeverne Hercegovine. Počinile su ga 23. ožujka 1993. godine u hrvatskom selu Orlištu kod Konjica.

20. ožujka 1993. dogovoreno je na sastanku u Jablanici krvava agresija i etničko čišćenje hrvatskog naroda u općinama Konjic i Jablanica. Na sastanku su nazočili najviši vojni i politički predstavnici Muslimana Konjica, Jablanice i Hadžića. Odluke sa sastanka amenovane su od Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe i Sefera Halilovića. Dan kasnije dr. Safet Ćibo zabranio je Hrvatima da se oglašavaju na Radio-Konjicu i smijenio Hrvaticu s mjesta urednice radija. Nakon medijske blokade Hrvata konjičke općine, 22. ožujka počela je fizička blokada područja cijele općine Konjic, tako da Hrvati nisu mogli ni ući ni izaći. 23. ožujka muslimanske snage pobile su mnogo hrvatskih civila i nenaoružanih pripadnika HVO u raznim selima općine Konjic, i teško je tvrditi da ovi zločini nisu bili planirani. 23. ožujka napale su muslimanske snage selo Orlište, čijih su sva 22 stanovnika bili Hrvati. Okruženje je muslimansko-bošnjačko. Zapovjednik brigade Neretvica tzv. Armije BiH Hasan Halaković naredio je da se selo napadne i da se svi Hrvati razoružaju, a koji to odbiju, da se pobiju. Mjesto je ubrzo i zauzeto jer nitko nije pružao otpor. Pripadnici tzv. ARBiH ubili su 4 hrvatska civila dobi od 70 do 80 godina. Selo Orlište je opljačkano. Poubijani su: Ivan Kostić (1907.), strijeljan je u vlastitoj kući, a njegova žena Janja (1913.), ispred staje, a staja i stoka su zapaljeni, Branko Kostić (1937.), civil, prostrijeljen je rafalom u leda i glavu, a Janja Kostić (1913.), je potpuno paralizirana, najprije teško ranjena u lice te nakon četiri dana, pošto nije dobila pomoć, umrla. Muslimanski vojnici ali i neki civili Muslimani opljačkali su i potom spalili selo. Preživjelo stanovništvo je protjerano. Osim komandanta brigade Hasana Hakalovića, za taj zločin su osumnjičeni i Mirsad Barjaktarević, zapovjednik akcije, te vojnici Muhamed Buljina, Hamza Ajanović, Samir Barjaktarević, Muharem Mravović i neki drugi zločinci.

Pozdrav domovini :thumbup:
Postaješ smiješan sa navođenjem Wikipedije na hrvatskom jeziku kao relevantnim izvorom. :lol:

https://www.bug.hr/internet/wikipedia-p ... ziji-18227

Još kad bi znao da je jedan od notornih herceg-bosanaca sa Forum.hr - moderator iste... :lol:
90minut
Posts: 12889
Joined: 07/04/2019 10:56

#2311 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by 90minut »

Najodvratniji lik ovog foruma na stranu što postavlja namjerno lažne članke na koje ga ljudi upozoravaju vec kopira ove njihove isto gdje na prvu odma znaš da je laž.

Nenaoruzani pripadnici HVO.

I to mu se dopušta konstantno.
User avatar
Woody
Posts: 1690
Joined: 17/12/2003 00:00
Location: Jedna država, dva entiteta, tri naroda, četiri pičke materine

#2312 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Woody »

Dobro. Da li vi onda tvrdite da sve ovo nije istina? Ivan, Janja i Branko su poginuli kao pripadnici HVO-a sa oružjem u ruci? Ili nisu uopšte ubijeni, eno ih još živi i zdravi u Konjicu? Dokazi?

Svi smo mi Safet Ćibo! Pravda za Hasana, Mirsada, Muhameda, Hamzu, Samira i Muharema!

Hrvati i Srbi lažu! Bošnjaci ne mogu biti krivi i da su 10.000 pobili! Jer mi smo DOBRI. Ko drukčije kaže, kleveće i laže!
90minut
Posts: 12889
Joined: 07/04/2019 10:56

#2313 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by 90minut »

I konstantno mu se dopušta.
Škobo Habu
Posts: 8928
Joined: 19/06/2013 17:54
Location: Kod Sirogojna na sijelu.

#2314 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Škobo Habu »

Woody wrote: 17/02/2021 11:38 Dobro. Da li vi onda tvrdite da sve ovo nije istina? Ivan, Janja i Branko su poginuli kao pripadnici HVO-a sa oružjem u ruci? Ili nisu uopšte ubijeni, eno ih još živi i zdravi u Konjicu? Dokazi?

Svi smo mi Safet Ćibo! Pravda za Hasana, Mirsada, Muhameda, Hamzu, Samira i Muharema!

Hrvati i Srbi lažu! Bošnjaci ne mogu biti krivi i da su 10.000 pobili! Jer mi smo DOBRI. Ko drukčije kaže, kleveće i laže!
Niko ne tvrdi da se zločini nisu desili, već na vjerodostojnost izvora na koji se pozivaš.

Jedina Wikipedia, koja se smatra vjerodostojnom kada su u pitanju činjenice, jeste ona na engleskom jeziku.
Emiremir33
Posts: 2075
Joined: 16/12/2019 13:12

#2315 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Emiremir33 »

Woody wrote: 17/02/2021 08:48 Pokolj u Orlištu 23. ožujka 1993.

Pokolj u Orlištu bio je ratni zločin koji su počinile bošnjačko-muslimanske snage nad Hrvatima tijekom agresije na prostore Hrvata Sjeverne Hercegovine. Počinile su ga 23. ožujka 1993. godine u hrvatskom selu Orlištu kod Konjica.

20. ožujka 1993. dogovoreno je na sastanku u Jablanici krvava agresija i etničko čišćenje hrvatskog naroda u općinama Konjic i Jablanica. Na sastanku su nazočili najviši vojni i politički predstavnici Muslimana Konjica, Jablanice i Hadžića. Odluke sa sastanka amenovane su od Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe i Sefera Halilovića. Dan kasnije dr. Safet Ćibo zabranio je Hrvatima da se oglašavaju na Radio-Konjicu i smijenio Hrvaticu s mjesta urednice radija. Nakon medijske blokade Hrvata konjičke općine, 22. ožujka počela je fizička blokada područja cijele općine Konjic, tako da Hrvati nisu mogli ni ući ni izaći. 23. ožujka muslimanske snage pobile su mnogo hrvatskih civila i nenaoružanih pripadnika HVO u raznim selima općine Konjic, i teško je tvrditi da ovi zločini nisu bili planirani. 23. ožujka napale su muslimanske snage selo Orlište, čijih su sva 22 stanovnika bili Hrvati. Okruženje je muslimansko-bošnjačko. Zapovjednik brigade Neretvica tzv. Armije BiH Hasan Halaković naredio je da se selo napadne i da se svi Hrvati razoružaju, a koji to odbiju, da se pobiju. Mjesto je ubrzo i zauzeto jer nitko nije pružao otpor. Pripadnici tzv. ARBiH ubili su 4 hrvatska civila dobi od 70 do 80 godina. Selo Orlište je opljačkano. Poubijani su: Ivan Kostić (1907.), strijeljan je u vlastitoj kući, a njegova žena Janja (1913.), ispred staje, a staja i stoka su zapaljeni, Branko Kostić (1937.), civil, prostrijeljen je rafalom u leda i glavu, a Janja Kostić (1913.), je potpuno paralizirana, najprije teško ranjena u lice te nakon četiri dana, pošto nije dobila pomoć, umrla. Muslimanski vojnici ali i neki civili Muslimani opljačkali su i potom spalili selo. Preživjelo stanovništvo je protjerano. Osim komandanta brigade Hasana Hakalovića, za taj zločin su osumnjičeni i Mirsad Barjaktarević, zapovjednik akcije, te vojnici Muhamed Buljina, Hamza Ajanović, Samir Barjaktarević, Muharem Mravović i neki drugi zločinci.

Pozdrav domovini :thumbup:
A koje odgovarao za 200 ubijenih civila iz Konjica i okoline granatiranjem i snajperskim djelovanjem od strane Hvo i Vrs?
User avatar
Woody
Posts: 1690
Joined: 17/12/2003 00:00
Location: Jedna država, dva entiteta, tri naroda, četiri pičke materine

#2316 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Woody »

Škobo Habu wrote: 17/02/2021 11:56 Jedina Wikipedia, koja se smatra vjerodostojnom kada su u pitanju činjenice, jeste ona na engleskom jeziku.
Image
Emiremir33 wrote: 17/02/2021 12:07 A koje odgovarao za 200 ubijenih civila iz Konjica i okoline granatiranjem i snajperskim djelovanjem od strane Hvo i Vrs?
Da, tačno! Evo ko je (tako se piše!) odgovarao. Ovo su pravi krivci:

Image

Image
Pravda!
Emiremir33
Posts: 2075
Joined: 16/12/2019 13:12

#2317 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Emiremir33 »

Woody wrote: 17/02/2021 12:22
Škobo Habu wrote: 17/02/2021 11:56 Jedina Wikipedia, koja se smatra vjerodostojnom kada su u pitanju činjenice, jeste ona na engleskom jeziku.
Image
Emiremir33 wrote: 17/02/2021 12:07 A koje odgovarao za 200 ubijenih civila iz Konjica i okoline granatiranjem i snajperskim djelovanjem od strane Hvo i Vrs?
Da, tačno! Evo ko je (tako se piše!) odgovarao. Ovo su pravi krivci:

Image

Image
Pravda!
Osporavaš žrtve sa druge strane
Škobo Habu
Posts: 8928
Joined: 19/06/2013 17:54
Location: Kod Sirogojna na sijelu.

#2318 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Škobo Habu »

Woody wrote: 17/02/2021 12:22

Image

Jak ti argument.
User avatar
Woody
Posts: 1690
Joined: 17/12/2003 00:00
Location: Jedna država, dva entiteta, tri naroda, četiri pičke materine

#2319 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Woody »

Emiremir33 wrote: 17/02/2021 12:43 Osporavaš žrtve sa druge strane
Ne! To TI radiš tvrdeći da je četvero hrvatskih CIVILA beznačajna trunka u mušicinom oku naspram 200 ubijenih (namjerno nisam napisao - poginulih) Bošnjaka, čime se sereš i po jednim i drugim! Sram te bilo!
Škobo Habu wrote: 17/02/2021 12:43 Jak ti argument.
Iste je jakosne kategorije kao i tvoj :thumbup:
Emiremir33
Posts: 2075
Joined: 16/12/2019 13:12

#2320 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Emiremir33 »

Woody wrote: 17/02/2021 13:04
Emiremir33 wrote: 17/02/2021 12:43 Osporavaš žrtve sa druge strane
Ne! To TI radiš tvrdeći da je četvero hrvatskih CIVILA beznačajna trunka u mušicinom oku naspram 200 ubijenih (namjerno nisam napisao - poginulih) Bošnjaka, čime se sereš i po jednim i drugim! Sram te bilo!
Škobo Habu wrote: 17/02/2021 12:43 Jak ti argument.
Iste je jakosne kategorije kao i tvoj :thumbup:
Prvo kad sam ovdje bilo čiju žrtvu osporio?Nađi mi to pa mi reci ,drugo pitao sam te jeli iko odgovarao za te žrtve?Ovdje su krivci pronađeni kao i mnogim slučajevima u Konjicu,Bradini i tako dalje...
Emiremir33
Posts: 2075
Joined: 16/12/2019 13:12

#2321 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Emiremir33 »

Da se razumijemo ako nepoštuješ tuđe žrtve ,nemožeš ni svoje poštovati i to ja sva suština (ovo sam i ranije ovdje pisao)
ofentash
Posts: 125
Joined: 27/01/2019 10:03

#2322 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by ofentash »

Svako treba da odgovara za ono što je uradio. Zločina je bilo na svim stranama. Činjenice kažu da je na području opštine Konjic tokom rata ubijeno više od 60 lica srpske nacionalnosti starijih od 60 godina. Većina je ubijena početkom rata u vrijeme intezivne saradnje A BiH i HVO. Pojedinci i vojne formacije koji su odgovorni za zločinine nad Srbima, koliko vidim dovode se u vezu i sa kasnijim međusobnim ubijanjem između Bošnjaka i Hrvata.
E, tu nastaje problem. Oni koji su do juče bili elitne jedinice i heroji preko noći su postali teroristi i zlikovci.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2323 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

Oni i danas misle kako ih je Armija BiH prva napala,ispiraju im mozak na Herceg-Bosna portalima.

Evo kako je bilo.Alija je sjedio u precjednistvu i razmisnjao"Hmm napascemo Hrvate,pa ratovati na dva fronta,Hrvatska ce nam zaustaviti dotok naoruzanja pa cemo se protiv sviju boriti sa strijelama i kamenjem".
Brutalna istina je da je Herceg-Bosna mrtva,i da su njeni lideri u zatvoru,znamo za Praljka da je u haskoj sudnici "nazdravio"sa casicom otrova.Na sahrani Herceg-Bosne je bila Armija BiH na celu sa Alijom Izetbegovicem, koja je pokopala i razbila je sve snove o stvaranju Velike Hrvatske.Bila jednom jedna Herceg-Bosna.
invincible1921
Posts: 3685
Joined: 09/04/2013 02:46

#2324 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by invincible1921 »

Valter Gustav wrote: 17/02/2021 17:03 Oni i danas misle kako ih je Armija BiH prva napala,ispiraju im mozak na Herceg-Bosna portalima.

Evo kako je bilo.Alija je sjedio u precjednistvu i razmisnjao"Hmm napascemo Hrvate,pa ratovati na dva fronta,Hrvatska ce nam zaustaviti dotok naoruzanja pa cemo se protiv sviju boriti sa strijelama i kamenjem".
Brutalna istina je da je Herceg-Bosna mrtva,i da su njeni lideri u zatvoru,znamo za Praljka da je u haskoj sudnici "nazdravio"sa casicom otrova.Na sahrani Herceg-Bosne je bila Armija BiH na celu sa Alijom Izetbegovicem, koja je pokopala i razbila je sve snove o stvaranju Velike Hrvatske.Bila jednom jedna Herceg-Bosna.
Ja sam pisao da mi neko navede bilo kakav strateski ili neki drugi interes za ARBIH kojo bi opravdao njen napad na HVO pa taman da smo ih mrzili iz dna duse....naravno odogvor nisam dobio...

ARBIH je godinu dana trpila ponizenja, maltretiranja, pljacku , anti drzavno djelovanje i nije smjela da se odupre radi razloga koje si ti naveo...

Uostalom hvo je postojao tamo gdje bilo i 2% hrvata, a oni su ARBIH osporavali isto i gdje bilo 60% Bosnjaka
Loki2k9
Posts: 1851
Joined: 26/11/2019 01:03

#2325 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Loki2k9 »

invincible1921 wrote: 17/02/2021 22:36
Valter Gustav wrote: 17/02/2021 17:03 Oni i danas misle kako ih je Armija BiH prva napala,ispiraju im mozak na Herceg-Bosna portalima.

Evo kako je bilo.Alija je sjedio u precjednistvu i razmisnjao"Hmm napascemo Hrvate,pa ratovati na dva fronta,Hrvatska ce nam zaustaviti dotok naoruzanja pa cemo se protiv sviju boriti sa strijelama i kamenjem".
Brutalna istina je da je Herceg-Bosna mrtva,i da su njeni lideri u zatvoru,znamo za Praljka da je u haskoj sudnici "nazdravio"sa casicom otrova.Na sahrani Herceg-Bosne je bila Armija BiH na celu sa Alijom Izetbegovicem, koja je pokopala i razbila je sve snove o stvaranju Velike Hrvatske.Bila jednom jedna Herceg-Bosna.
Ja sam pisao da mi neko navede bilo kakav strateski ili neki drugi interes za ARBIH kojo bi opravdao njen napad na HVO pa taman da smo ih mrzili iz dna duse....naravno odogvor nisam dobio...

ARBIH je godinu dana trpila ponizenja, maltretiranja, pljacku , anti drzavno djelovanje i nije smjela da se odupre radi razloga koje si ti naveo...

Uostalom hvo je postojao tamo gdje bilo i 2% hrvata, a oni su ARBIH osporavali isto i gdje bilo 60% Bosnjaka
HVO je ovdje i sluzio ciljevima RH a ne odbrani BiH. Uvijek i zauvijek isto zlo kao VRS.
Post Reply