Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post Reply
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2276 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

https://www.autograf.hr/udruzeni-zlocin ... e-tudmana/

Udruženi zločinački poduhvat (UZP) 2 – Krivnja Franje Tuđmana
AUTOR: IVO KOMŠIĆ / 24.02.2020. LEAVE A COMMENT



Haški sud (MKSJ) je nedvojbeno dokazao da je Herceg-Bosna bila u funkciji ostvarivanja udruženog zločinačkog poduhvata koji je imao cilj formirati hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini, s apsolutnom dominacijom Hrvata u njemu, što je trebalo postići etničkim čišćenjem, te takav entitet priključiti Republici Hrvatskoj.

U tom kontekstu, Sud je utvrdio: ”Počev od 18. novembra 1991. godine ili prije tog datuma pa do približno aprila 1994. i nakon toga, više osoba je pokrenulo i učestvovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija kao dijela ”Velike Hrvatske”, u kratkom roku ili tokom dužeg perioda, kako bi one postale dio Republike Hrvatske ili bile blisko povezane s njom, i to upotrebom sile, zastrašivanja ili prijetnje silom, progona, zatvaranja i zatočenja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine i drugih sredstava koja predstavljaju ili obuhvataju činjenje zločina kažnjivih po članovima 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda. Teritorijalni cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio je uspostavljanje hrvatske teritorije u granicama Hrvatske banovine, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do 1941. godine. Udruženi zločinački poduhvat obuhvatao je i kreiranje političke i nacionalne mape tih područja tako da njima dominiraju Hrvati, kako u političkom tako i u demografskom smislu.”

Svaki optuženi je znao da će njegovo činjenje ili nečinjenje pomoći izvršenje zločina ili je bio svjestan znatne vjerovatnoće da će njegova djela pomoći činjenje zločina. Svaki optuženi je svjesno i namjerno pomagao ili podržavao zločine onih koji su ih fizički izvršili
Dokazujući pojedinačne krivice udruženih u zločinačkom poduhvatu (predmet ”Prlić i ostali”), koji se ostvarivao preko formiranja i funkcioniranja Herceg-Bosne, Sud je dokazao postojanje tri kategorije UZP-a.

Prva kategorija se sastoji u tome da su svi optuženi počinili zločine u okviru UZP-a i u toku provođenja tog zločinačkog poduhvata, koji je postojao u vrijeme kada su optuženi obavljali radnje ili pravili propuste u svojstvu učesnika, po članu 7(1) Statuta suda. (Čl. 7.1 Statuta Suda definira individualnu krivičnu odgovornost i onda ako pojedinac djeluje sa sviješću da će vjerovatna posljedica njegovog postupka biti krivično djelo ili krivični propust, ili ako na razne načine učestvuje i doprinosi izvršenju zločina koje su počinili drugi).

Svaki od optuženih pojedinačno snosi krivičnu odgovornost za zločine počinjene u sklopu UZP-a jer je svaki počinio zločine kao član ili učesnik tog poduhvata.

Optuženi također snose odgovornost ne samo za svoje uloge u izvršenju zločina nego i za nečinjenje, kada su bili dužni djelovati.

Tako su optuženi odgovorni i krivi za zločine koje su počinili njihovi potčinjeni ili druge osobe, bez obzira jesu li te osobe postupale sa znanjem ili kao nedužni posrednici ili akteri.

Svi su optuženi kao dio UZP-a, bez obzira na to što su djelovali pojedinačno, svjesno učestvovali u UZP-u i svaki je dao svoj doprinos.

Svaki od njih je namjerno provodio i ostvarivao taj poduhvat i njegove ciljeve.

Svaki optuženi je dijelio isto stanje svijesti s ostalim članovima i učesnicima UZP-a, ili su, u mjeri u kojoj je to potrebno, dijelili isto stanje svijesti kao i oni koji su činili, pomagali ili podržavali zločine.

Svaki optuženi je znao da će njegovo činjenje ili nečinjenje pomoći izvršenje zločina ili je bio svjestan znatne vjerovatnoće da će njegova djela pomoći činjenje zločina. Svaki optuženi je svjesno i namjerno pomagao ili podržavao zločine onih koji su ih fizički izvršili.

Druga kategorija UZP-a, shodno čl. 7(1) Statuta Suda, jeste svjesno učestvovanje u sistemu zlostavljanja koje je obuhvaćalo mrežu zatvora, koncentracionih logora i drugih objekata za zatočenje pod kontrolom Herceg-Bosne. Ti su se objekti koristili za hapšenja, zatočenja i zatvaranje hiljada bosanskih Muslimana (Bošnjaka), protupravno i u surovim uvjetima. Zatočenici su izlagani i podvrgavani premlaćivanju i seksualnim napadima, držani su u oskudici, odvođeni na protupravni prisilni rad u opasnim uvjetima.

Svaki optuženi je djelovao kao dio grupe koja je obuhvaćala njega i ostale osobe iz UZP-a, sa znanjem i namjerom da provodi pomenuti sistem.

Haški sud (MKSJ) je nedvojbeno dokazao da je Herceg-Bosna bila u funkciji ostvarivanja udruženog zločinačkog poduhvata koji je imao cilj formirati hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini, s apsolutnom dominacijom Hrvata u njemu, što je trebalo postići etničkim čišćenjem, te takav entitet priključiti Republici Hrvatskoj
Također, okrivljeni snose krivičnu odgovornost za deportovanje bosanskih Muslimana (Bošnjaka) u druge zemlje ili premještanje u dijelove BiH koji nisu bili pod kontrolom Herceg-Bosne ili HVO-a.

Ukoliko optuženi nije učestvovao, odnosno pripadao nekom od navedenih sistema zlostavljanja, on snosi krivičnu odgovornost zato što je u znatnoj mjeri pomagao i podržavao osobe koje su bile počinioci udruženih zločinačkih poduhvata.

Treća kategorija UZP-a obuhvaća zločine koji su počinjeni kao posljedica zločinačkog cilja a koji nisu bili njegov planirani dio, ali su bili prirodna i predvidiva posljedica UZP-a i njegovog provođenja ili nastojanja da se provede. Svaki optuženi je bio svjestan rizika takvog zločina ili njegove posljedice i usprkos toj svijesti prihvatio je taj rizik.

Također, shodno čl. 7(3) Statuta Suda (krivična odgovornost po zapovjednoj odgovornosti), svaki funkcioner ili oficir na nadređenom položaju, snosi krivičnu odgovornost za krivična djela ili propuste svojih podređenih ili drugih osoba nad kojima je imao efektivnu de jure i/ili de facto kontrolu ako je znao ili je bilo razloga da zna da se te osobe spremaju počiniti ili su počinili takva djela ili propuste, a nije poduzeo nužne i razumne mjere da takva djela ili propuste spriječi ili te osobe kazni.

Svaki optuženi je bio nadređen onim osobama i podređenima koji su učestvovali u činjenju zločina, ili je bilo razloga da zna da se jedna ili više osoba spremaju počiniti zločine, a nije poduzeo nužne i razumne mjere da takva djela spriječi ili da te osobe kazni, smijeni ili protiv njih poduzme disciplinske mjere.

Sudska vijeća, i Pretresno i Žalbeno, utvrdila su i definirala:

1.Materijalne elemente koji su zajednički svim kategorijama UZP-a,
2.Elemente svijesti za svaku kategoriju UZP-a.

Kada su materijalni elementi u pitanju, utvrđeno je:

a) postojanje više osoba koje su djelovale u UZP-u,
b) postojanje zajedničkog plana koji uključuje počinjenje zločina,
c) pristajanje uz zajednički plan koji uključuje počinjenje zločina

Kada su u pitanju elementi svijesti, utvrđeno je:

a) postojanje namjere da se počini konkretno krivično djelo, pri čemu je namjera zajednička svim učesnicima u UZP-u,
b) postojanje svijest o sistemu zlostavljanja i namjere da se doprinese zajedničkom zločinačkom cilju,
c) postojanje svjesne namjere da se učestvuje i doprinese ostvarenju zajedničkog zločinačkog cilja.

Dakle, zaključak o postojanju UZP-a je izveden na osnovu činjenice da je više osoba djelovalo zajedno s namjerom da se ostvari zajednički zločinački cilj.

Ne radi se samo o postojanju manje-više formalnog dogovora među svim učesnicima, koliko o njihovom pristajanju uz sistem zločina.

Sud je nedvojbeno utvrdio: ”…da se više osoba pridružilo tom udruženom zločinačkom poduhvatu, učestvovalo u njemu i dalo mu svoj doprinos, a među njima su bili Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske (preminuo 10. decembra 1999.), Gojko Šušak, ministar obrane Republike Hrvatske (preminuo 3. maja 1998.), Janko Bobetko, jedan od najviših generala u Vojsci Republike Hrvatske (preminuo 29. aprila 2003.), Mate Boban, predsjednik Hrvatske Zajednice (i Republike) Herceg-Bosne (preminuo 8. jula 1997.), JADRANKO PRLIĆ, BRUNO STOJIĆ, SLOBODAN PRALJAK, MILIVOJ PETKOVIĆ, VALENTIN ĆORIĆ, BERISLAV PUŠIĆ, Dario Kordić, Tihomir Blaškić i Mladen Naletilić (zvani Tuta)
Također, Sud je uzeo u obzir da kriminalna sredstva ostvarenja zajedničkog cilja UZP-a mogu vremenom evoluirati tako da se UZP može proširiti i na druge zločine koji nisu u početku bili predviđeni. To je posljedica sistematičnosti UZP-a i pluraliteta osoba koje obuhvaća.

Sud je nedvojbeno utvrdio: ”…da se više osoba pridružilo tom udruženom zločinačkom poduhvatu, učestvovalo u njemu i dalo mu svoj doprinos, a među njima su bili Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske (preminuo 10. decembra 1999.), Gojko Šušak, ministar obrane Republike Hrvatske (preminuo 3. maja 1998.), Janko Bobetko, jedan od najviših generala u Vojsci Republike Hrvatske (preminuo 29. aprila 2003.), Mate Boban, predsjednik Hrvatske Zajednice (i Republike) Herceg-Bosne (preminuo 8. jula 1997.), JADRANKO PRLIĆ, BRUNO STOJIĆ, SLOBODAN PRALJAK, MILIVOJ PETKOVIĆ, VALENTIN ĆORIĆ, BERISLAV PUŠIĆ, Dario Kordić, Tihomir Blaškić i Mladen Naletilić (zvani Tuta).

Pored toga ili alternativno, učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, uključujući Franju Tuđmana, Gojka Šuška, Janka Bobetka, Matu Bobana, JADRANKA PRLIĆA, BRUNU STOJIĆA, SLOBODANA PRALJKA, MILIVOJA PETKOVIĆA, VALENTINA ĆORIĆA, BERISLAVA PUŠIĆA, Darija Kordića, Tihomira Blaškića, Mladena Naletilića (zvanog Tuta) i druge, ostvarivali su ciljeve udruženog zločinačkog poduhvata preko sljedećih organizacija i osoba nad kojima su imali neposrednu ili posrednu kontrolu: članova rukovodstva i organa vlasti Herceg-Bosne/HVO-a (kao što je navedeno u paragrafu 25), uključujući razne funkcionere i članove vlade i političkih struktura HercegBosne/HVO-a na svim nivoima (uključujući opštinske organe vlasti i mjesne organizacije), raznih čelnika i članova HDZ-a i HDZ-BiH na svim nivoima; raznih oficira i pripadnika oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a (kao što je navedeno u paragrafu 25); raznih pripadnika oružanih snaga, policije, bezbjednosnih i obavještajnih službi Republike Hrvatske, te drugih poznatih i nepoznatih osoba.”
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2277 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

Udruženi zločinački poduhvat (3) – Naredbodavac Tuđman
AUTOR: IVO KOMŠIĆ / 09.03.2020. LEAVE A COMMENT

https://www.autograf.hr/udruzeni-zlocin ... ac-tudman/

Haški sud je utvrdio da su svi pripadnici udruženog zločinačkog poduhvata djelovali zajedno i da su individualno ili putem svojih položaja i ovlaštenja učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu. Sud je također utvrdio obim i sadržaj zločina, te način na koji su zločini izvršeni, a što je definirano paragrafom 17. Optužnice.

Ti zločini su sistematizirani:

(a) osnivanje, organizovanje, upravljanje, finansiranje, omogućavanje, podržavanje, održavanje i/ili vođenje struktura vlasti i političkih struktura i procesa u Herceg-Bosni/HVO-u (ili raznih njihovih elemenata), uključujući organe vlasti ili organe nalik na državne, koji su kontrolisali stambene i imovinske odnose, status izbjeglica i raseljenih lica, pružanje javnih usluga i humanitarnu pomoć, ograničenja slobode kretanja i/ili razmjenu zarobljenika, koji su korišteni u cilju ostvarivanja i provođenja udruženog zločinačkog poduhvata;

Slobodan Praljak, pomoćnik ministra obrane Republike Hrvatske, član Savjeta za nacionalnu obranu Republike Hrvatske, imenovan od predsjednika Franje Tuđmana, visoki časnik Hrvatske vojske, predstavnik hrvatske vlade u oružanim snagama Herceg Bosne/HVO-a. Preko njega su prenošena naređenja, dopisi i upute koje su predsjednik Franjo Tuđman, Gojko Šušak i drugi visoki funkcioneri Republike Hrvatske upućivali vladi i oružanim snagama Herceg-Bosne
(b) osnivanje, organizovanje, komandovanje, naređivanje, upravljanje, finansiranje, omogućavanje, učestvovanje, podržavanje, održavanje i/ili vođenje vojnih, policijskih, obavještajnih i/ili drugih snaga Herceg-Bosne/HVO-a, preko kojih su ostvarivani i provođeni ciljevi udruženog zločinačkog poduhvata i pomoću kojih su počinjeni razni zločini kao što su progoni, ubistvo, prisilno premještanje, deportacija, protivpravni prisilni rad, pljačkanje, otimačina i uništavanje imovine;

(c) pokretanje, promovisanje, planiranje, priprema, učešće, podržavanje i/ili podsticanje razvoja, formulisanja, širenja i/ili provođenja politike, programa, planova, uredbi, rješenja, propisa, strategije ili taktike političkih, vladinih i/ili vojnih organa Herceg-Bosne/HVO-a, koji su korišteni kao osnova ili sredstvo za razne postupke usmjerene protiv ili na štetu bosanskih Muslimana, kao što su uskraćivanje temeljnih ljudskih prava, smještaja, imovine i/ili humanitarne pomoći, a sve u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata;

(d) pokretanje, podržavanje, podsticanje, omogućavanje i/ili učešće u širenju informacija i propagande među bosanskim Hrvatima koje su imale za cilj provođenje udruženog zločinačkog poduhvata izazivanjem njihovog straha, mržnje i nepovjerenja prema bosanskim Muslimanima, ili dobijanje podrške i obezbjeđenje učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu, kao što su informacije da bosanskim Hrvatima neizbježno prijeti ugnjetavanje i istrebljenje od strane bosanskih Muslimana, da su razne teritorije na kojima žive bosanski Muslimani hrvatske teritorije, te da je Mostar zakonita prijestonica Herceg-Bosne;

(e) planiranje, podsticanje, komandovanje, upravljanje, učešće, omogućavanje ili podržavanje preuzimanja raznih opštinskih organa vlasti od strane HVO-a i nastojanja da se izvrši “kroatizacija” bosanskih Muslimana i drugog nehrvatskog stanovništva na područjima za koja su čelnici Herceg-Bosne/HVO-a tvrdili da su dijelovi Herceg-Bosne;

(f) podsticanje, kontrolisanje, finansiranje, omogućavanje, pomaganje i/ili učestvovanje u proizvodnji, sticanju i/ili raspodjeli vojne opreme, naoružanja, municije, finansijskih sredstava, logističke podrške i drugih sredstava koja su korištena za provođenje udruženog zločinačkog poduhvata;

(g) traženje, dobijanje, organizovanje, omogućavanje i/ili koordinacija učešća i pomoći elemenata organa vlasti, oružanih snaga, policije i/ili obavještajnih službi Republike Hrvatske, uključujući finansijsku i/ili logističku podršku, u provođenju udruženog zločinačkog poduhvata;

(h) osnivanje, organizovanje, upravljanje, finansiranje, omogućavanje, podržavanje, učešće, održavanje i/ili vođenje sistema zatvora, koncentracionih logora i drugih objekata za zatočenje u Herceg-Bosni/HVO-u koji su korišteni za zatvaranje i zatočenje bosanskih Muslimana u sklopu i u cilju provođenja udruženog zločinačkog poduhvata;

(i) osnivanje, organizovanje, upravljanje, finansiranje, omogućavanje, podržavanje, učešće, održavanje i/ili vođenje sistema za deportaciju ili prisilno premještanje bosanskih Muslimana u druge zemlje ili dijelove Bosne i Hercegovine na koje Herceg-Bosna nije polagala pravo niti ih je kontrolisala, u sklopu i u cilju provođenja udruženog zločinačkog poduhvata;

Po mišljenju Petresnog vijeća, a što je prihvatilo Žalbeno vijeće u cjelini, ”ovaj UZP je kao zajednički zločinački cilj imao dominaciju Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva”
(j) naređivanje, podsticanje, promovisanje, bodrenje, omogućavanje i/ili provođenje sistema korištenja zatočenih bosanskih Muslimana za protivpravni prisilni rad od strane snaga Herceg-Bosne/HVO-a;

(k) promovisanje, podsticanje, stimulisanje i tolerisanje činjenja zločina protiv bosanskih Muslimana propuštanjem da se prijave i/ili istraže zločini ili navodni zločini protiv njih i/ili da se poduzmu daljnji koraci u vezi s tim istragama i/ili da se izreknu kazne ili disciplinske mjere podređenima i drugima iz organa vlasti i snaga Herceg-Bosne/HVO-a za zločine počinjene protiv bosanskih Muslimana ili drugih nehrvata;

(l) sudjelovanje u nastojanjima, te podsticanje, omogućavanje ili podržavanje nastojanja da se poreknu, prikriju i/ili minimiziraju zločini koje su nad bosanskim Muslimanima i drugim nehrvatima počinili organi vlasti i snage HercegBosne/HVO-a, uključujući davanje lažnih i nepotpunih informacija, ili informacija koje obmanjuju, međunarodnim organizacijama, posmatračima, istražiteljima i javnosti.

Svi stavovi paragrafa 17. Optužnice, prihvaćeni su i u Pretresnom i u Žalbenom vijeću Suda ”bez razumne sumnje”, što znači da ih obrana optuženih i u dokaznom i u žalbenom postupku nije mogla oboriti.

Također, ono što je Tužilaštvo Suda dokazalo a sudska vijeća prihvatila, jeste činjenica da su svi nabrojani zločini počinjeni u periodu od 1992. do 1994. godine, da su bili dio provođenja zločinačkog cilja koji je postavljen formiranjem Herceg-Bosne.

Taj cilj je bio, po zaključku Žalbenog vijeća, ”stvoriti hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini koji bi omogućo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda”. Po mišljenju Petresnog vijeća, a što je prihvatilo Žalbeno vijeće u cjelini, ”ovaj UZP je kao zajednički zločinački cilj imao dominaciju Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.”

Daljnja analiza dokumenata Suda, posebno konačne presude, pokazuje ”van svake sumnje” da su pojedinačni zločini počinjeni u okviru ostvarenja ideje Herceg-Bosne.

Jadranko Prlić je bio predsjednik HVO-a, vrhovnog izvršnog, upravnog i obrambenog organa Herceg-Bosne. Nakon formiranja HR H-B (u avgustu 1993. godine) imenovan je za premijera HR H-B, s tim da su mu dužnosti uglavnom ostale iste. Kao premijer, imao je de jure i de facto svu vlast, efektivnu kontrolu i bitan utjecaj na vladu i vojsku Herceg-Bosne/HVO. Potpisivao je odluke i uredbe koje su činile zvaničnu politiku HVO-a.

Bruno Stojić, kao načelnik Odjela (kasnije Ministarstva) obrane HVO-a bio je vrhovni politički i rukovodni funkcioner tog organa, nadležan za oružane snage H-B/HVO. Također, bio je nadležan i odgovoran za sigurnost, vojnu policiju HVO-a, obavještajne službe HVO-a, vojnu proizvodnju i logistiku.

Haški sud je utvrdio da su svi pripadnici udruženog zločinačkog poduhvata djelovali zajedno i da su individualno ili putem svojih položaja i ovlaštenja učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu. Sud je također utvrdio obim i sadržaj zločina, te način na koji su zločini izvršeni, a što je definirano paragrafom 17. Optužnice
Valentin Ćorić je imao centralnu ulogu u formiranju, upravljanju i radu vojne policije HVO-a. On je i formalno i stvarno rukovodio i komandovao Vojnom policijom HVO-a, koja je imala važnu ulogu u upavljanju zatvorima i objektima za zatočenje Herceg-Bosne/HVO-a, te u borbenim operacijama etničkog čišćenja.

Berislav Pušić je bio visoki funkcioner u sistemu Herceg-Bosne/HVO-a, odgovoran za zatočenja, razmjenu, premještanje i deportacije bosanskih Muslimana (Bošnjaka).

Slobodan Praljak, pomoćnik ministra obrane Republike Hrvatske, član Savjeta za nacionalnu obranu Republike Hrvatske, imenovan od predsjednika Franje Tuđmana, visoki časnik Hrvatske vojske, predstavnik hrvatske vlade u oružanim snagama Herceg Bosne/HVO-a. Preko njega su prenošena naređenja, dopisi i upute koje su predsjednik Franjo Tuđman, Gojko Šušak i drugi visoki funkcioneri Republike Hrvatske upućivali vladi i oružanim snagama Herceg-Bosne.

Milivoj Petković je odlukom zapovjednika Hrvatske vojske Janka Bobetka raspoređen u komandu Izmještenog zapovjednog mjesta Hrvatske vojske u Grude, u BiH, koja je bila glavni komandni štab oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a. Zatim, on je bio glavni zapovjednik oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a kao ”načelnik Glavnog stožera HVO-a”.

Dakle, kada se analiziraju nadležnosti i odgovornosti koje iz njih proizilaze, svi optuženi i osuđeni za ratne zločine su bili dio struktura Herceg-Bosne, civilnih i vojno-policijskih, i zločini koje su počinili su bili dio funkcioniranja Herceg-Bosne i zločinačkog plana koji je njenim formiranjem postavljen.

Obim zločina je veoma velik jer se radilo o paradržavnoj tvorevini s imitacijom državnog sistema koji obuhvaća sve sadržaje i dijelove civilne, vojne, policijske i sudske vlasti.

Kod Praljka i Petkovića postoji proširena odgovornost jer su obnašali dvostruke funkcije, one u Republici Hrvatskoj i one u Herceg-Bosni. Oni su unutar UZP-a bili veza između Herceg-Bosne i Republike Hrvatske, tako da se zločinački plan, koji je počinjao od Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka, preko njih prenosio i ostvarivao u BiH.

Iz analize obimne dokumentacije (oko 30.000 dokumenata) može se utvrditi da je temeljna ideja zločinačkog cilja skrojena u Zagrebu i ostvarivana iz Zagreba, a ne u Grudama, sjedištu HR H-B.

Praljak i Petković su iz Zagreba postavljeni na svoje zapovjedne funkcije u Herceg-Bosni/HVO-u, odnosno bili su podređeni predsjedniku države Hrvatske, ministru obrane i glavnom zapovjedniku HV-a. Kao što oni snose odgovornosti koje proizilaze iz njihove nadređeosti, tako Tuđman, Šušak i Bobetko snose odgovornost kao njihovi nadređeni. Niti jedan pripadnik UZP-a ne može biti izuzet od odgovornosti. Samo ih je smrt mogla izuzeti.

Kod Praljka i Petkovića postoji proširena odgovornost jer su obnašali dvostruke funkcije, one u Republici Hrvatskoj i one u Herceg-Bosni. Oni su unutar UZP-a bili veza između Herceg-Bosne i Republike Hrvatske, tako da se zločinački plan, koji je počinjao od Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka, preko njih prenosio i ostvarivao u BiH
Optuženi (Prlić i ostali) su uporno osporavali zaključke Pretresnog vijeća da su Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko dijelili krajnji cilj UZP-a, a to je stvaranje hrvatskog entiteta u BiH s ciljem njegovog priključenja Republici Hrvatskoj.

Žalbeno vijeće nije prihvatilo argumente obrane i zaključilo je da Pretresno vijeće nije pogrešno protumačilo relevantne dokaze ili da je na bilo koji način pogriješilo prilikom donošenja svog zaključka.
https://www.autograf.hr/udruzeni-zlocin ... ac-tudman/
U svojoj konačnoj presudi, Žalbeno vijeće je zaključilo:

”Sva šestorica žalilaca na strani odbrane osporavaju zaključak Pretresnog vijeća da je zajednički zločinački cilj koji su dijelili članovi UZP-a bio ‘cilj dominacije Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva’.

Konkretno, oni navode greške u pogledu te definicije zajedničkog zločinačkog cilja, pristupa Pretresnog vijeća njegovom obimu i njegovom kasnijem proširenju, te konstatacijama u vezi s fazama njegovog provođenja.

Uprkos obimu njihovih žalbi, nijedan od žalilaca na strani odbrane nije pokazao da je Pretresno vijeće napravilo bilo kakvu činjeničnu ili pravnu grešku pri razmatranju tih pitanja.”
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2278 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

Udruženi zločinački poduhvat (4) – Udio RH u ratu u BiH
AUTOR: IVO KOMŠIĆ / 26.03.2020. LEAVE A COMMENT

https://www.autograf.hr/udruzeni-zlocin ... atu-u-bih/

Haški sud je do konačne svoje presude koristio obimnu arhivu koju je pripremilo Tužilaštvo i koja je sadržavala veliki broj dokumenata i izjava svjedoka koji su svjedočili o zločinima počinjenim u okviru Udruženog zločinačkog poduhvata. Tužilaštvo je dokazalo, a sudska vijeća prihvatila, da je na čelu UZP-a bilo najviše državno rukovodstvo Republike Hrvatske, s Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i Jankom Bobetkom. Svu trojicu je smrt spasila haškog suđenja.

Kakva je povezanost učesnika UZP-a iz Hrvatske i Herceg-Bosne, kako se zajednički zločinački plan ostvarivao (formiranje hrvatskog entiteta u BiH s ciljem pripojenju Hrvatskoj), Sud je pokazao kroz zločinačko djelovanje Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića koji su bili eksponenti zločinačkog poduhvata postavljenog iz Hrvatske prema BiH.

Obojicu je na zapovjedne funkcije u Herceg-Bosni postavio hrvatski državni vrh, obojica su koordinirali političke i vojne aktivnosti Republike Hrvatske u BiH i u svemu bili nadređeni ostalim vojnim i civilnim funkcionerima Herceg-Bosne.

Preko njih Sud je dokazao da je Herceg-Bosna bila zločinački produkt tadašnjeg državnog vrha Hrvatske, ili njegovog uskog dijela, i da je njena funkcija bila uklopljena u tzv. povijesne interese hrvatske države.

Obojica su pojedinačno učestvovala u izvršenju zločina koji su nabrojani u paragrafu 17. Optužnice, od a) do (l).

Slobodan Praljak je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu i provodio ga, kako slijedi:

(a) Kao pretpostavljeni komandant oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a, jer je de jure i/ili de facto rukovodio i komandovao oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a.

Dok je bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a vodio je oružane snage HVO-a i upravljao njima i bio odgovoran za aktivnosti i djelovanje tih snaga u sklopu provođenja udruženog zločinačkog poduhvata i u vezi sa zločinima za koje se tereti.

On je također igrao centralnu komandnu ulogu u oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a i prije i nakon što je bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a, te u svojstvu visokog oficira Oružanih snaga Republike Hrvatske (HV) i/ili pomoćnika ministra odbrane RH.

(b) Slobodan Praljak je učestvovao na sastancima na visokom nivou oružanih snaga HVO-a, rukovodstva Herceg-Bosne/HVO-a i čelnika Republike Hrvatske vezanim za ciljeve, programe, politiku, operacije i strategiju rukovodstva Herceg-Bosne/HVO-a za uspostavljanje hrvatske kontrole nad teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Herceg-Bosni i za ostvarivanje svrhe i ciljeva udruženog zločinačkog poduhvata.

Na primjer, Slobodan Praljak je učestvovao na sastancima sa čelnicima udruženog zločinačkog poduhvata održanim 11. septembra 1992. i 26. septembra 1992. na kojima je konstatovano da broj Muslimana na teritoriji za koju se tvrdilo da pripada Herceg-Bosni (i za koju je Franjo Tuđman izjavio da predstavlja dio Banovine) predstavlja prepreku ostvarenju hrvatske kontrole i na kojima je saopšteno da ta teritorija demografski i geopolitički pripada Hrvatskoj.

Na oba pomenuta sastanka pokrenuto je pitanje protjerivanja bosanskih Muslimana s tih područja i Praljak je ukazao na to da je njihovo protjerivanje nužno i da će ono biti ostvareno tokom rata između HVO-a i ABiH-a koji će uslijediti.

(c) Slobodan Praljak je djelovao kao kanal za prenošenje informacija, uputa, zahtjeva, politike i povratnih informacija između rukovodstva Republike Hrvatske i snaga i vlasti Herceg-Bosne/HVO-a u sklopu pospješivanja, omogućavanja i provođenja udruženog zločinačkog poduhvata.

(d) Slobodan Praljak je tražio, organizovao, omogućavao i učestvovao u dobijanju vojne i logističke podrške za snage Herceg-Bosne/HVO-a od Oružanih snaga RH, posebno putem svojih kontakata s ministrom odbrane Republike Hrvatske, Gojkom Šuškom.

(e) Slobodan Praljak je naredio, upravljao, omogućavao, podržavao i učestvovao u podjarmljivanju bosanskih Muslimana od strane Herceg-Bosne/HVO-a i činjenju zločina nad njima na teritoriji na koju je Herceg-Bosna polagala pravo i to je činio tako što je izdavao naređenja, zapovijesti, uputstva, instrukcije i ultimatume, kao što su ultimatumi za potčinjavanje vojnika Armije BiH-a komandi HVO-a izdati u januaru 1993. (uključujući i lokalni ultimatum bosanskim Muslimanima u Gornjem Vakufu) i aprilu 1993., u čijem donošenju je učestvovao i koje je pomagao.

(f) Slobodan Praljak je učestvovao, omogućavao i podržavao udruženi zločinački poduhvat i zločine za koje se tereti u Optužnici tako što je planirao, odobravao, pripremao, podržavao, naređivao i/ili upravljao vojnim operacijama i dejstvima tokom i u sklopu kojih su činjeni takvi zločini.

(g) Slobodan Praljak je upravljao, omogućavao i podržavao operacije i dejstva Vojne policije HVO-a putem kojih su ostvarivani razni ciljevi udruženog zločinačkog poduhvata.

(h) Slobodan Praljak je kontrolisao, upravljao, omogućavao, pomagao i/ili učestvovao u sistemu zlostavljanja koji je obuhvatao mrežu zatvora, koncentracionih logora i drugih objekata za zatočenje u Herceg-Bosni/HVO-u koji su korišteni za hapšenje, zatočenje i zatvaranje hiljada bosanskih Muslimana, protivpravno i u teškim uslovima, gdje su ih ubijali, maltretirali, tukli i zlostavljali.

Snage Herceg-Bosne/HVO-a su iz tih objekata sistematski odvodile zatočene Muslimane i koristile ih za protivpravni prisilni rad tokom kojeg su mnogi od njih poginuli ili bili povrijeđeni.

(i) Slobodan Praljak je podsticao, omogućavao i stimulisao ometanje dopreme humanitarne pomoći bosanskim Muslimanima tako što nije primijenio svoja ovlaštenja da obezbijedi konstantan i neprekidan dotok humanitarne pomoći u, pored ostalih mjesta, istočni Mostar, gdje je njegovo nečinjenje u osnovi dovelo do blokade cjelokupne humanitarne pomoći u julu i augustu 1993. godine.

(j) Slobodan Praljak je učestvovao u zapljeni pokretne i nepokretne imovine i prenošenju vlasništva nad njom na vojne snage Herceg-Bosne/HVO-a.

(k) Slobodan Praljak je omogućavao, podržavao, podsticao i učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu i zločinima za koje se tereti u Optužnici tako što je planirao, odobravao, pripremao, podržavao, naređivao i/ili upravljao vojnim operacijama i dejstvima tokom i u sklopu kojih su uništavani kulturni i vjerski objekti kao što su džamije, a privatna imovina bosanskih Muslimana pljačkana, paljena ili uništavana, bez opravdanja ili vojne nužde, te tako što nije spriječio, zaustavio, kaznio ili osigurao odštetu za to uništavanje i pljačkanje.

(l) Slobodan Praljak je učestvovao, omogućavao, pružao pomoć i podršku sistemu zlostavljanja koji je zamišljen i primjenjivan u cilju protjerivanja, deportacije ili prisilnog premještanja velikog broja bosanskih Muslimana putem njihove deportacije iz Bosne i Hercegovine u druge zemlje ili premještanja u one dijelove Bosne i Hercegovine koji nisu bili pod kontrolom snaga Herceg-Bosne ili HVO-a ili na koje te snage nisu polagale pravo, što je obuhvatalo i njegov prijedlog tokom rata između HVO-a i ABiH-a da se bosanski Muslimani protjeraju s teritorije na koju je Herceg-Bosna polagala pravo.

(m) Slobodan Praljak je bio odgovoran da osigura da se oružane snage HVO-a ponašaju u skladu sa Ženevskim konvencijama i normama međunarodnog humanitarnog prava i da se sa svim zarobljenicima, zatočenicima i drugim osobama koje su držale oružane snage HVO-a postupa u skladu s tim konvencijama i pravom, a on to nije učinio.

(n) Slobodan Praljak je učestvovao, omogućavao, podsticao, stimulisao i prelazio preko zločina i zlostavljanja bosanskih Muslimana od strane snaga Herceg-Bosne/HVO-a, tako što nije spriječio i kaznio takve zločine i što je pohvaljivao, nagrađivao, unapređivao ili ostavljao na istom položaju oficire i vojnike HVO-a koji su učestvovali u tim zločinima ili igrali ulogu u njima.

Milivoj Petković je također bio značajna karika u lancu povezanih zločina koji su planirani u okviru UZP-a, na čijem čelu su bili Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko.

Zapovjednik Hrvatske vojske Janko Bobetko rasporedio ga je u komandu Izmještenog zapovjednog mjesta HV-a u Grude, u julu 1992. godine, koja komanda je postala glavni komandni štab oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a.

To je samo jedna od činjenica koje pokazuju da je UZP bio planiran kao dio hrvatske državne politike i realiziran iz Hrvatske.

Milivoj Petković je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu i provodio ga, kako slijedi:

(a) Kao pretpostavljeni komandant oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a, on je de jure i/ili de facto rukovodio i komandovao oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a.

Dok je bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a, vodio je oružane snage HVO-a i upravljao njima, i bio odgovoran za aktivnosti i dejstva tih snaga u sklopu provođenja udruženog zločinačkog poduhvata i u vezi sa zločinima za koje se tereti u Optužnici.

On je također igrao centralnu komandnu ulogu u oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a tokom perioda u kojem je Slobodan Praljak bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a, budući da je tada bio zamjenik vrhovnog komandanta.

(b) Milivoj Petković je učestvovao na sastancima na visokom nivou oružanih snaga HVO-a, rukovodstva Herceg-Bosne/HVO-a i čelnika Republike Hrvatske vezanim za ciljeve, programe, politiku, operacije i strategiju rukovodstva Herceg-Bosne/HVO-a za uspostavljanje hrvatske kontrole nad teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Herceg-Bosni i za ostvarivanje svrhe i ciljeva udruženog zločinačkog poduhvata.

(c) Milivoj Petković je naredio, upravljao, omogućavao, podržavao i učestvovao u podjarmljivanju bosanskih Muslimana od strane Herceg-Bosne/HVO-a i činjenju zločina nad njima na teritoriji na koju je Herceg-Bosna polagala pravo i to je činio tako što je izdavao naređenja, zapovijesti, uputstva, instrukcije i ultimatume, kao što su ultimatumi za potčinjavanje vojnika ABiH-a komandi HVO-a izdati u januaru 1993. i aprilu 1993., u čijem donošenju je učestvovao i koje je pomagao.

(d) Milivoj Petković je učestvovao, omogućavao i podržavao udruženi zločinački poduhvat i zločine za koje se tereti u Optužnici tako što je planirao, odobravao, pripremao, podržavao, naređivao i/ili upravljao vojnim operacijama i dejstvima tokom i u sklopu kojih su činjeni takvi zločini.

(e) Milivoj Petković je mobilisao vojne i logističke resurse i ljudstvo koji su korišteni za ostvarivanje političkih i vojnih ciljeva rukovodstva Herceg-Bosne/HVO-a i koji su obuhvatali vojnu i logističku podršku, kao i podršku u ljudstvu od strane Ministarstva obrane Republike Hrvatske i njenih oružanih snaga.

(f) Milivoj Petković je omogućavao finansijske operacije oružanih snaga HVO-a i učestvovao u njima, uključujući budžet, platne liste i izdatke oružanih snaga HVO-a.

(g) Milivoj Petković je učestvovao u zapljeni pokretne i nepokretne imovine i prenošenju vlasništva nad njom na vojne snage Herceg-Bosne/HVO-a.

(h) Milivoj Petković je omogućavao, podržavao, podsticao i učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu i zločinima za koje se tereti u Optužnici tako što je planirao, odobravao, pripremao, podržavao, naređivao i/ili upravljao vojnim operacijama i dejstvima tokom i u sklopu kojih su uništavani kulturni i vjerski objekti kao što su džamije, a privatna imovina bosanskih Muslimana pljačkana, paljena ili uništavana, bez opravdanja ili vojne nužde, te tako što nije spriječio, zaustavio, kaznio ili osigurao odštetu za to uništavanje i pljačkanje.

(i) Milivoj Petković je kontrolisao, upravljao, omogućavao, pomagao i/ili učestvovao u sistemu zlostavljanja koji je obuhvatao mrežu zatvora, koncentracionih logora i drugih objekata za zatočenje u Herceg-Bosni/HVO-u koji su korišteni za hapšenje, zatočenje i zatvaranje hiljada bosanskih Muslimana, protivpravno i u teškim uslovima, gdje su ih ubijali, maltretirali, tukli i zlostavljali.

Posebno, Milivoj Petković je naredio rasprostranjeno i sistematsko hapšenje muškaraca, bosanskih Muslimana, u ljeto 1993. godine, te upravljao njime.

(j) Milivoj Petković je kontrolisao, odobravao, omogućavao, dopuštao i prelazio preko korištenja zatočenih bosanskih Muslimana za protivpravni prisilni rad tokom kojeg su mnogi od njih poginuli ili bili povrijeđeni i izdavao je konkretne upute za korištenje zatočenih bosanskih Muslimana za takav rad.

(k) Milivoj Petković je učestvovao, omogućavao i pomagao sistem zlostavljanja koji je zamišljen i primjenjivan u cilju protjerivanja, deportacije ili prisilnog premještanja velikog broja bosanskih Muslimana putem njihove deportacije iz Bosne i Hercegovine u druge zemlje ili premještanja u one dijelove Bosne i Hercegovine koji nisu bili pod kontrolom snaga Herceg-Bosne ili HVO-a ili na koje te snage nisu polagale pravo, kao što je bilo premještanje civila, bosanskih Muslimana, sa područja Sovića-Doljana u maju 1993. i uklanjanje Muslimana iz opštine Prozor u julu 1993.

(l) Milivoj Petković je promovisao, omogućavao i podsticao udruženi zločinački poduhvat tako što je prikazivao bosanske Muslimane u negativnom svjetlu, nazivajući ih pogrdnim imenima u naređenjima i depešama koje je upućivao oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a.

(m) Milivoj Petković je bio odgovoran da osigura da se oružane snage HVO-a ponašaju u skladu sa Ženevskim konvencijama i normama međunarodnog humanitarnog prava i da se sa svim zarobljenicima, zatočenicima i drugim osobama koje su držale oružane snage HVO-a postupa u skladu s tim konvencijama i pravom, a on to nije učinio.

(n) Milivoj Petković je učestvovao, omogućavao, podsticao, stimulisao i prelazio preko zločina i zlostavljanja bosanskih Muslimana od strane snaga Herceg-Bosne/HVO-a tako što nije spriječio i kaznio takve zločine i što je pohvaljivao, nagrađivao, unapređivao ili ostavljao na istom položaju oficire i vojnike HVO-a koji su učestvovali u tim zločinima ili igrali ulogu u njima.

(o) Milivoj Petković je upravljao, omogućavao i učestvovao u prikrivanju zločina koje su počinile snage Herceg-Bosne/HVO-a tako što je, na primjer, u augustu 1993. naredio da zatočene bosanske Muslimane dotjeraju prije nego što dozvole međunarodnim posmatračima da ih vide i tako što je lažno prikazao i prikrivao zločine koje su u oktobru 1993. snage Herceg-Bosne/HVO-a počinile u Stupnom Dolu.

Sud je svoje zaključke, mišljenje i presude donio temeljem nekoliko desetina hiljada dokumenata koje je pribavilo Tužiteljstvo Suda i za Slobodana Praljka i za Milivoja Petkovića.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2279 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

https://www.autograf.hr/udruzeni-zlocin ... z-a-i-h-b/

Udruženi zločinački poduhvat (5): Jedina politika HDZ-a i H-B
AUTOR: IVO KOMŠIĆ / 08.04.2020. LEAVE A COMMENT

Ivo Komšić
Ivo Komšić

Pretresno vijeće Haškog suda, u presudi od 29. maja 2013. godine, ogradilo se od pisanja historije BiH. ”Vijeće je svjesno činjenice da se ovom presudom, u kojoj je riječ ne samo o istorijskom kontekstu stvaranja Herceg-Bosne i njene političke, administrativne i vojne strukture, nego i o činjenicama u vezi s političkim i društvenim događajima u određenom broju opština u BiH tokom više godina, piše istorija jednog dijela BiH, u periodu od 1991. do sredine 1994. godine.

Međutim, Vijeće želi da naglasi da pisanje istorije BiH, od 1991. do 1994. godine, nije glavni cilj ove presude. Pisanje istorije je prije svega zadatak historičara, a sudski postupak ne može zbog svojih posebnih zahtjeva i granica u potpunosti služiti istoriji.

Glavni zadatak Vijeća je da presudi o krivičnoj odgovornosti šestorice ljudi na osnovu činjenica i konkretnih navoda, koji su izneseni u tekstu koji slijedi.” (Presuda, tom 1, str.2.)

U presudi Praljku i Petkoviću, Sud je dao dovoljno elemenata koji historiju zločina počinjenih u BiH u proteklom ratu, povezuju u jednu cjelinu, u koju spada i tadašnji državni vrh Republike Hrvatske. Sud je, uz obilan materijal koji je prikupilo Tužiteljstvo, dokazao da su Praljak i Petković bili glavni ”kanali” preko kojih se održavala veza između Herceg-Bosne/HVO-a i hrvatskog državnog vrha
Iako se Vijeće ograničava na utvrđivanje krivične odgovornosti lica koja su planirala i počinila ratne zločine, što je njegova osnovna funkcija, ono nije moglo izbjeći činjenicu da svojom presudom ipak piše historiju Bosne i Hercegovine jer je u dugotrajnom sudskom postupku, s obimnim materijalnim dokazima, moralo utvrditi povijesni kontekst u kome su zločini počinjeni.

Kontekst otkriva uzroke, motive i krajnje ciljeve zločina, što je za svaki sudski proces i konačnu presudu od najvišeg značaja.

Historija uvijek obuhvaća cjelinu povijesnih događaja, njihovu nužnu i smislenu povezanost– ”bez razumne sumnje”. Htio ili ne, Haški sud je dao dovoljno elemenata za ispisivanje historije BiH, povezujući veći broj ljudi i njihove djelatnosti u jednu cjelinu.

Zločini koji su počinjeni nisu slučajni, oni su planirani i organizirani s veoma jasnim ciljem, a povezanost osoba koje su izvršile zločinački cilj bila je funkcionalna i subordinirana. Ta subordinacija se protezala od hrvatskog državnog vrha, na čelu s predsjednikom države Franjom Tuđmanom, do posljednjeg lokalnog zločinca koji formalno i nije pripadao ”odabranoj” zločinačkoj grupi, ali je ostvarivao njihove ciljeve.

Sudsko Vijeće je utvrdilo da je u kontekstu ostvarivanja zločinačkog poduhvata formirana Herceg-Bosne, s cjelokupnom njenom političkom, administrativnom i vojnom strukturom. Kao paradržavna tvorevina imala je odlučujući utjecaj na događaje u određenom broju općina u BiH, a unutar cjelovitog ratnog konteksta i na događaje u cijeloj Bosni i Hercegovini koji su odredili njenu budućnost.

Haški sud je u cjelini taj kontekst definirao kao udruženi zločinački poduhvat i pod njim obuhvatio sva krivična djela. S punom sviješću Vijeće konstatira da se njegovom presudom daju elementi za ispisivanje historije BiH, iako to nije ”glavni cilj” Suda. Tako se pisanje historije ostavlja historičarima, a sudski postupak samo pruža građu za to, daje ”osnovne činjenice i konkretne navode”.

Ulaziti u kontekst udruženog zločinačkog poduhvata znači ne samo utvrditi krivičnu odgovornost onih koji su tom poduhvatu pripadali, nego utvrditi i povijesne uzroke i posljedice tih ”političkih i društvenih događaja” za BiH i identificirati njihove glavne aktere. Krivična odgovornost je samo jedan segment povijesne odgovornosti za izvršene zločine; pored nje postoje i druge odgovornosti.

U presudi Praljku i Petkoviću, Sud je dao dovoljno elemenata koji historiju zločina počinjenih u BiH u proteklom ratu, povezuju u jednu cjelinu, u koju spada i tadašnji državni vrh Republike Hrvatske. Sud je, uz obilan materijal koji je prikupilo Tužiteljstvo, dokazao da su Praljak i Petković bili glavni ”kanali” preko kojih se održavala veza između Herceg-Bosne/HVO-a i hrvatskog državnog vrha.

Preko tog ”kanala” su se prenosile informacije, upute, naređenja i politika u sklopu ostvarivanja UZP-a. Također, sve vojne i druge aktivnosti koje su se provodile u sklopu UZP-a, i u sklopu kojih su izvršeni svi zločini, koordinirane su iz Hrvatske preko Praljka i Petkovića.

Obojica su radi toga i postavljeni na značajne funkcije u Herceg-Bosni/HVO-u – Praljak kao visoki oficir i zamjenik ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška bio je istovremeno zapovjednik Glavnog stožera HVO-a. Petković kao zapovjednik u Izmještenom zapovjednom mjestu Hrvatske vojske u Grudama, koje je bilo istovremeno i glavna komanda oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a.

Obojica su sudjelovali, u dvostrukoj funkciji, na sastancima na visokom nivou s hrvatskim državnim vrhom, vezanim za ciljeve, programe, politiku, vojne operacije i strategiju u procesu uspostavljanja hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini i ostvarivanja UZP-a. Obojica su bili glavni ”kanal” preko koga je hrvatski državni vrh osiguravao vojnu i logističku podršku za Herceg-Bosnu/HVO.

Ratovi nisu prirodne nepogode, tako ni ovaj bosansko-hercegovački, od 1991. do 1995. godine. Njega su planirali konkretni ljudi s konkretnim funkcijama i odgovornostima, s konkretnim ciljevima i političkim interesima. Tako ni UZP nije nastao slučajno, što je veoma detaljno i argumentirano dokazao Haški sud, nego je to politički projekat koji je imao zločinački cilj i koji se nije mogao ostvariti bez velikog poduhvata koji je obuhvaćao veliki broj ljudi.

On je nedvosmislen: ”Da ne možemo prihvatiti one tvrdnje, koje polaze od toga da je trenutna etnička slika na prostorima Herceg-Bosne meritorni faktor po kojemu će se sve odlučiti. Mi polazimo od povijesnog prava hrvatskog naroda, o državnosti, koja je postojala 1939. godine kao minimuma i od promatranja etničke slike u kontinuitetu”
Slijedom haških dokumenata, prateći događaje, UZP na čijem čelu je bio Franjo Tuđman, predsjednik susjedne države Hrvatske, počeo je mnogo prije 18. novembra 1991. godine, samog formiranja Herceg-Bosne. Političke pripreme Tuđman je otpočeo nekoliko mjeseci ranije, precizno na sastancima u njegovom kabinetu 13. i 20. juna 1991. godine, s rukovodstvima i funkcionerima HDZ-a srednje Bosne i zapadne Hercegovine.

”Šest mjeseci smo krvavo razrađivali našu ideju od 13. i 20. lipnja koju ste nam ovdje iznijeli… Hrvatski narod u travničkoj, ovoj regionalnoj, subregionalnoj zajednici, živi s idejom konačnog priključenja hrvatskoj državi i spreman je da to ostvari svim sredstvima i u mladićima vrije hrvatski duh.” Ovo su riječi ratnog zločinca Darija Kordića, sa sastanka kod Tuđmana, 27. decembra 1991. godine.

Međutim, i prije ovih junskih sastanaka, Tuđman je osigurao regionalni okvir za realizaciju UZP-a, dogovorom sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu 26. marta 1991. godine.

UZP je imao ”smisla” i bio je provodiv samo unutar tog dogovora kojim se BiH dijelila na dva dijela između Srba i Hrvata. U toj fazi nikakva teritorija u BiH nije bila ostavljena trećem be-ha narodu, što znači da je njegova sudbina već bila odlučena.

Usprkos upornom nastojanju Tuđmana i njegova političkog kruga da se taj dogovor ospori (ta nastojanja su i danas snažna), postoji cijeli niz neoborivih dokaza o tom dogovoru i njegovom sadržaju. O njemu se indirektno može zaključiti iz rukopisa raznih autora iz Hrvatske i Srbije (M. Minić, H. Šarinić, B. Jović), a direktno iz svjedočenja samih sudionika dogovora u Karađorđevu – Stipe Mesića, Dušana Bilandžića, Josipa Šentije, Smilje Avramov.

Mesić je bio posrednik u zakazivanju ovog sastanka, a Bilandžić, Šentija i Smilja Avramov su uz Zvonka Lerotića, Kostu Mihailovića i Vladana Kutlešu bili članovi mješovite komisije za ”razgraničenje”. Šentija i Bilandžić su odmah na početku istupili iz ove komisije, a da je komisija imala zadaću utvrditi etničke teritorije u BiH radi razgraničenja svjedočio je Bilandžić u intervjuu Nacionalu, 25. oktobra 1996. godine.

Dogovori o podjeli BiH su nastavljeni 15. aprila 1991. u Tikvešu, te vođeni u kontinuitetu na raznim mjestima i u raznim prilikama. Preciziranje ovih dogovora, sve do praktičnog provođenja, nastavili su zastupnici te politike u BiH dogovorima u Grazu – Mate Boban, Radovan Karadžić, Franjo Boras, Momčilo Krajišnik, te predstavnici tzv. vlada H-B-a i RS-a, i vojnih postrojbi HVO-a i Vojske RS-a na raznim nivoima.

Treba podsjetiti na dva zaključka u dogovoru Bobana i Karadžića u Grazu, 5. maja 1992. godine. Prvi, ”da se sva sporna pitanja, uključujući razgraničenje dviju konstitutivnih jedinica – hrvatske i srpske u BiH, riješe miroljubivim sredstvima i dogovorom”, drugi, ”da se u razgraničenju dviju konstitutivnih jedinica na području Kupresa, kao i u Bosanskoj Posavini (Odžak, Derventa, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Orašje, Modriča i Brčko), vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacija.”

Ovaj dogovor o ”razgraničenju” faktički je značio preciziranje etničke podjele BiH između Hrvata i Srba, koje se ima postići preseljenjem i progonima naroda. To je za Hrvate značilo izgon iz Bosanske Posavine, a za Srbe izgon iz Kupresa, Glamoča, Grahova i Drvara.

U nizu pripremnih sastanaka na kojima je trebalo nametnuti političkom vodstvu HDZ-a BiH zločinački plan o podjeli Bosne i Hercegovine, bio je i sastanak Predsjedništva HZ-a Herceg-Bosne, proširen članovima Predsjedništva HDZ-a BiH s terena Herceg-Bosne i zastupnicima u Skupštini BiH, održan 23. prosinca 1991. godine.

U zaključcima tog sastanka se navodi: tačka 2. ”Hrvatska zajednica Herceg-Bosna još jednom potvrđuje volju cjelokupnog hrvatskog naroda H-B-a izraženu 18. studenog 1991. godine u Grudama, donoseći povijesnu odluku o uspostavi HZ-a H-B-a, koja predstavlja pravnu podlogu za ulazak ovih teritorija u Republiku Hrvatsku.”

Tačka 3. ”Hrvatska zajednica Herceg-Bosna daje puni legitimitet gospodinu dr. Franji Tuđmanu, kao predsjedniku Republike Hrvatske i predsjedniku Hrvatske demokratske zajednice da zastupa interese Hrvatske zajednice Herceg-Bosne kod međunarodnih čimbenika, kao i kod međustranačkih i međurepubličkih dogovaranja o utvrđivanju konačnih granica Republike Hrvatske.”

Iz ovih zaključaka je jasno da je Herceg-Bosna formirana s ciljem priključivanja Republici Hrvatskoj, te da čelnici Herceg-Bosne smatraju granice RH i BiH nezaključenima, iako se u tom vremenu nije uopće o tome raspravljalo niti je netko te granice dovodio u pitanje. Sve rasprave su vođene o međunarodnom priznanju tadašnjih jugoslavenskih republika kao država.

Slijedom haških dokumenata, prateći događaje, UZP na čijem čelu je bio Franjo Tuđman, predsjednik susjedne države Hrvatske, počeo je mnogo prije 18. novembra 1991. godine, samog formiranja Herceg-Bosne. Političke pripreme Tuđman je otpočeo nekoliko mjeseci ranije, precizno na sastancima u njegovom kabinetu 13. i 20. juna 1991. godine, s rukovodstvima i funkcionerima HDZ-a srednje Bosne i zapadne Hercegovine
Zatim, oduzima se legitimitet predsjedniku HDZ-a BiH, Stjepanu Kljujiću koji je ujedno bio i član Predsjedništva BiH, izabran voljom naroda na demokratskim izborima, i prenosi na predsjednika druge države.

Na jednom od najvažnijih sastanaka predsjednika RH s delegacijom HDZ-a BiH, uz nazočnost dužnosnika RH, u Zagrebu 27. prosinca 1991. godine, na kome su precizirani ciljevi UZP-a, zaključci od 23. prosinca su bili platforma za razgovor. Na tom sastanku, Franjo Tuđman je objasnio svoju dvostruku i zločinačku politiku prema BiH.

On tu kaže:

”Prema tome, s perspektivom suverenosti BiH nema nikakvog izgleda… Mi smo bili u onim uvjetima kada smo razgovarali, mi smo bili za politiku održanja suverene BiH, baš zato što je velikosrpska politika postavila problem izdvajanja srpskih krajeva iz Hrvatske.

Prema tome, u tim i takvim okolnostima bilo bi politički nepromišljeno da smo mi sami otvarali problem razgraničenja u BiH, ali smo, kao što se sjećate, još 1989. godine u svom proglasu, povijesnom proglasu HDZ-a, kazali da smo za suverenu BiH, ali ako se postavlja njezin opstanak da onda s gledišta interesa hrvatskog naroda moramo postaviti pitanje, pitanje granice Hrvatske.

U današnjim okolnostima, gospodo, nama s općeg hrvatskog gledišta više odgovara razgraničenje, s općeg hrvatskog gledišta i s gledišta hrvatskog puta u BiH… iz taktičkih razloga mi nismo (to) postavljali, jer nismo htjeli da budemo ti koji će postaviti pitanje granica.” (Citirano prema stenogramu snimke sastanka.)

Da se radilo o već dovršenom političkom projektu podjele BiH i političkom vezivanju bosansko-hercegovačkih Hrvata za Hrvatsku, svjedoči daljnje Tuđmanovo obrazloženje tog zločinačkog projekta na istom sastanku.

On kaže:

”Prema tome, čini mi se da, kao što smo iskoristili ovaj povijesni trenutak da stvorimo samostalnu Hrvatsku, međunarodno priznatu, tako mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama. Da li bi to bilo baš i 30 općina, ili 28 – to je čak s toga gledišta od manje važnosti.

Prema tome, meni se čini, da s jednom pametnom politikom možemo čak dovesti do toga, – s jednim pametnim razgraničenjem, sporazumom sa Srbima u Bosni, – da možemo dovesti do toga, da umjesto rata koji prijeti ovakvom neriješenom pitanju i s tim gomilanjem armije, – da čak ta armija bude zalog provedbe takvog razgraničenja.” (Citirano po istom stenogramu.)

Ovakav stav iznosi i Božo Rajić, tadašnji dopredsjednik HZ-a Herceg-Bosna, a poslije ministar obrane, u svom izlaganju na istom sastanku, s tim što potvrđuje da se radi o kontinuitetu Tuđmanove politike prema BiH, i upozorava na politički sukob u vrhu HDZ-a BiH, tvrdeći da su oni (misli se na vrh HZ-a Herceg-Bosna) ”na tragu informacija koje daje Vrhovništvo stranke RH”.

On je nedvosmislen: ”Da ne možemo prihvatiti one tvrdnje, koje polaze od toga da je trenutna etnička slika na prostorima Herceg-Bosne meritorni faktor po kojemu će se sve odlučiti. Mi polazimo od povijesnog prava hrvatskog naroda, o državnosti, koja je postojala 1939. godine kao minimuma i od promatranja etničke slike u kontinuitetu.” (Isti stenogram.)

Radi jasnoće treba podsjetiti da se misli na Sporazum Cvetković-Maček iz 1939.godine.

U nastavku svog izlaganja na ovom sastanku, Božo Rajić jasnije od ostalih formulira stav o nužnosti oduzimanja političkog subjektiviteta Hrvatima BiH i njihovoj depolitizaciji jer bez toga politika Franje Tuđmana nije provodiva.

On kaže: ”Naime, naša je ocjena, da se radi o jednom pokušaju, da se pod okriljem HDZ-a BiH instalira takozvana autonomna hrvatska politika, odvojena od hrvatskog korpusa i odvojena od jedinstvene politike HDZ-a i u tome jeste najveća opasnost.”

Nositelji ”autonomne hrvatske politike” koja se u tom prelomnom povijesnom trenutku zalagala za cjelovitost države i njen suverenitet na cijelom prostoru BiH, bili su članovi veoma uskog kruga rukovodstva HDZ-a BiH na čelu s predsjednikom Kljujićem. Ta podjela se pokazala na ovome sastanku.

Tako je Martin Udovičić, član Predsjedništva HDZ-a BiH i predsjednik HDZ-a Travnik, nakon istupa Bože Rajića, konstatirao: ”Međutim, nismo nikada isticali da smo protiv suverene BiH i zato smo imali suradnju s Muslimanima, odličnu, vrlo dobru.”

Da se radilo o kontinuitetu Tuđmanove zločinačke politike prema BiH potvrđuje i ratni zločinac Dario Kordić u svojoj diskusiji, na istom sastanku. Pet mjeseci prije ovog sastanka, a samo pet mjeseci nakon preuzimanja vlasti u BiH, dio HDZ-a BiH je dobio zadaću od Franje Tuđmana da razgrađuje državni suverenitet BiH i njene Hrvate politički delegitimirai stavi u funkciju ostvarivanja ”povijesnih interesa” hrvaske države. – Na tome se ”krvavo radilo”.

Ivan Markešić, tadašnji generalni tajnik HDZ-a BiH, na ovaj ”krvavo” razrađeni projekat podjele BiH i potpune depolitizacije naroda, oduzimanjem političkog subjektiviteta vlastitoj stranci kojoj je narod upravo dao legitimitet i vlast, iznosi na istom sastanku sasvim drugačije mišljenje.

”Jedinstvena je poruka (Nadbiskupije i Franjevačke provincije Bosne Srebrene) i ja na tome stojim, da je cjelovita, suverena i samostalna BiH najbolje rješenje za hrvatski narod u BiH.”

Na ovom stajalištu je bio i Damjan Vlašić, zastupnik u Skupštini BiH i u Saboru H-B-a, i predsjednik HDZ-a Mostar, koji je na ovom sastanku rekao: ”Sada se pitam – to dobro za hrvatski narod, čemu tako ljubomorno kriti od drugih, u ljudskom smislu reći…”

Ratovi nisu prirodne nepogode, tako ni ovaj bosansko-hercegovački, od 1991. do 1995. godine. Njega su planirali konkretni ljudi s konkretnim funkcijama i odgovornostima, s konkretnim ciljevima i političkim interesima
Time je Damjan Vlašić jasno izrekao suštinu političkog identiteta i subjektiviteta svakog naroda – dobro za narod može biti samo opće dobro i svaki posebni interes mora imati opći interes kao svoj cilj, a to se ostvaruje u državi javnom političkom djelatnošću.

Sve poruke Nadbiskupije BiH, Franjevačke provincije Bosne Srebrene, aktuelnih čelnika HDZ-a koji su imali legitimitet naroda i građana BiH, bile su uzaludne.

Rezime ovih razgovora dao je Tuđman: ”A ta opća politika jest bila, znači, za čuvanje suverenosti do određenog momenta dok je to odgovaralo Hrvatskoj. Ali dalje ne odgovara… Prema tome, to je put na koji trebamo doći do hrvatske države…”

Drugim riječima, Tuđman Hrvate Bosne iHercegovine izvodi na put gubitka vlastite političke supstance koja je bila dana u Bosni i Hercegovini kao povijesnoj državi naroda.

Intervencija Jerke Doke, tadašnjeg ministra obrane BiH – ”Nikada na ovakav način nećemo doći, predsjedniče”, nije pomogla. (Stenogram ovoga sastanka Haški sud je koristio kao dokazni materijal.)

Mjesec dana nakon ovoga sastanka, preciznije 2. februara 1992. godine, Kljujić je, pod snažnim pritiskom Tuđmanovih pristalica da promijeni politiku HDZ-a BiH, dao ostavku na funkciju predsjednika stranke.

Politika Udruženog zločinačkog poduhvata postaje jedina politika hrvatskog državnog vrha, HDZ-a BiH i Herceg-Bosne.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2280 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

Hrvatska je Mladiću samo u srpnju '93. platila 9 milijuna DEM!
Haaško tužiteljstvo objavilo je dio dnevnika srpskoga generala
Autor: Snježana PavićObjavljeno: 27. svibanj 2010. 10:19
https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatsk ... em-2312177
ZAGREB - Cijeli rat, od 1992. nadalje, general Ratko Mladić sastajao se s hrvatskim generalima, dogovarao prekide vatre, isporuke oružja i nafte i zajedničku borbu protiv Bošnjaka. Dio dnevnika Ratka Mladića objavilo je Haaško tužiteljstvo kako bi ga koristilo kao dokaz protiv Jadranka Prlića, Slobodana Praljka i ostalih čelnika Herceg-Bosne kojima se sudi u Haagu.

General Mladić u svom je dnevniku ostavio bilješke sa susreta s Praljkom, Prlićem, Antom Rosom, Milivojem Petkovićem i drugima, većinom u mađarskom Pečuhu ili Njivicama u Crnoj Gori.

Financijski najteži sastanak
Na jednom od sastanaka u veljači 1994. sudjelovao je hrvatski ministar financija Jozo Martinović. On je bio ministar financija u Vladi Franje Gregurića od kolovoza 1992. Preko Joze Martinovića išlo je financiranje Herceg-Bosne i nakon što je u kolovozu 1992. iz Vlade prešao u Privrednu banku. Uz Gojka Šuška i Hrvoja Šarinića on je bio potpisnik računa u Austriji i član Upravnog odbora RH Alan preko kojeg je kupovano oružje.

Financijski najteži sastanak bio je onaj od 8. srpnja 1993. s Milivojem Petkovićem u Njivicama, u vrijeme sukoba Hrvata i Bošnjaka. Petković je do kraja srpnja 1993. bio načelnik Glavnog stožera HVO-a, a tada ga je zamijenio Praljak. Mladić je zabilježio da su u zamjenu za oružje i “učinjene usluge” položene 1,191.246 tadašnjih njemačkih maraka i dvije cisterne dizela.

Dogovoreno je da Hrvati 8,092.032 marke plate u roku od tjedan dana. Sav taj novac došao je, naravno, iz Hrvatske, jer se u to vrijeme HVO financiralo direktno iz Zagreba.

VEZANE VIJESTI
FILES-This file picture shows former Bosnian Serb leader Radovan Karadzic (R) entering the court room of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY) at the start of his initial appearance on July 31, 2008 in The Hague. Bosnian Serb wartime leader Radovan Karadzic, 64, is set to go on trial on October 26, 2009 on 11 counts of genocide, war crimes and crimes against humanity. He is charged as one of the alleged authors of a plan to "permanently remove" Bosnian Muslims and Croats from Serb-claimed territory -- including for his role in the 44-month siege of Sarajevo that left 10,000 people dead and the July 1995 massacre of around 8,000 Muslim men and boys in Srebrenica. Serge Brammertz, chief prosecutor of the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia in the genocide case against Karadzic said on October 20, 2009 his team was confident ahead of next week's start of the trial 14 years after the first indictment. Karadzic, 64, was arrested on a Belgrade bus in July 2008 after 13 years on the run. AFP PHOTO AFP PHOTO/ POOL/ JERRY LAMPEN
PREKO 200 SNIMKI
Haški sud na YouTube-u i Twitteru: Snimke suđenja najvećim krvnicima bivše Juge
BRAMMERTZ U BEOGRADU
Glavni haški tužitelj: Ratko Mladić nalazi se u Srbiji
Prvi sastanak koji je Haaško tužiteljstvo izdvojilo je onaj od 5. listopada 1992., kad se Mladić u Pečuhu našao s delegacijom Hrvatske i Herceg-Bosne.

Kao predstavnik Hrvatske bio je Slobodan Praljak, koji je od ožujka 1992. do srpnja 1993. bio pomoćnik Gojka Šuška. U srpnju 1993. postaje zapovjednik HVO-a. Praljak od Mladića traži da srpske snage prekinu granatirati Slavonski Brod. Hrvati iz Jajca Srbima će dati struju, a oni će im zauzvrat pustiti vodu. Praljak (ako je vjerovati dnevničkim bilješkama) predlaže Mladiću obustavu sukoba.

‘Podijelit ćemo Bosnu’
Objašnjava mu da Hrvatima nije u interesu rat sa Srbima, rat će prestati dogovorom Hrvata i Srba, a prava opasnost su Muslimani. “Naš cilj je Banovina iz 1939., ako to ne postignemo, nastavljamo rat”, zapisao je Mladić Praljkove riječi. On uvjerava Mladića da je sporazum Tuđmana i Izetbegovića samo formalan, donesen na inzistiranje Amerikanaca, kako bi se dodvorili islamskom svijetu. Posljednja bilješka s tog susreta su Praljkove riječi: “Treba iseliti Hrvate iz Vojvodine”.

Na drugom sastanku, nakon pada Posavine 26. listopada 1992., Praljak kaže: “Na dobrom smo putu da prisilimo Aliju da podijeli Bosnu. Mi ćemo natjerati Aliju da sjedne za stol s Bobanom i Karadžićem. Interes nam je da Muslimani dobiju svoj kanton da bi imali gdje odseliti”. Na tom je sastanku dogovoreno da se održi sastanak Janka Bobetka i Božidara Vučurevića o liniji HV-a kod Trebinja.

Društvo kod Miloševića
Iduće godine, u srpnju 1993., kad je već buktio sukob s Muslimanima, Mladić je na sastanku kod Miloševića u Beogradu. Milošević mu govori da ne bi trebali davati preveliku podršku Hrvatima. Na sastanku je i Karadžić, koji kaže da trebaju pomoći Hrvatima da bi se prisililo Muslimane na podjelu Bosne. Ipak, Karadžić upozorava da, ako Hrvati napadnu RSK, Srbi iz BiH moraju poslati dva korpusa da pomognu Martiću. Milošević tumači: “Ne bih ja išao na presijecanje Muslimana na dvije autonomije. Mi smo ih nudili Hrvatima, a Tuđman je rekao uzmite ih vi”.
alanalan is online now Prijavi nepoćudan post
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2281 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

Zašto vatreni zagovornici Herceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata

https://www.jutarnji.hr/globus/zasto-va ... ta-8031365
Prvih dana studenoga prije točno 25 godina odvijala se ratna tragedija koju hrvatski mediji vjerojatno neće obilježiti, iako u mnogočemu sliči vukovarskoj, koja se dogodila dvije godine prije.

Radi se o izgonu i bijegu Hrvata iz Vareša i okolice, potom i o kalvariji koju su prošli da bi došli do sigurnosti. Naposljetku, i o tome da se najveći dio njih nikad više nije vratio svojim domovima.

Zašto se u medijima o stradanju Varešana ne govori i ne piše? Na to ću pitanje pokušati odgovoriti u ovom tekstu.

Priča počinje u listopadu 1992. napadom Hrvatskog vijeća obrane na Prozor i zauzimanjem grada. Taj događaj neki smatraju početkom rata između Bošnjaka i Hrvata, iako je od tog trenutka proteklo još dosta vremena dok se nisu razvile prave ratne operacije. Prvih dana 1993. sve napetija situacija rezultira sukobima na mjestima dodira HVO-a i Armije BiH.

Za Bošnjake je počela bitka za jedinstvenu BiH, a za Hrvate bitka za što veću samostalnost ili odcjepljenje. Sredinom travnja dogodio se prvi masovni zločin: jedinice HVO-a u Ahmićima pokraj Viteza, u središnjoj Bosni, ubile su 117 Bošnjaka, spaljeno je 140 kuća i srušene su dvije džamije i škola. Akcija je bila osmišljena i organizirana izvana, kao način da se na etnički mješovitom području izazove totalni sukob. Od tog trenutka počinje intenzivan hrvatsko-bošnjački rat u središnjoj Bosni.

U tom ratu nitko nije ostao nevin: ne smije se zaboraviti da su zločini Muslimana-Bošnjaka nad hrvatskim vojnicima i civilima bili brojni i da se ne mogu ničim opravdati. I da je srpska strana (bolje rečeno – Milošević-Karadžićeva strana) bila osnovni pokretač rata i agresor u najdoslovnijem smislu riječi.

Međutim, Franjo Tuđman i njegovi suradnici, kao mozgovi čitave akcije u Zagrebu, baš kao i njihovi adlatusi u Herceg-Bosni, imali su neke svoje interese u ratu. Tuđmanova je fiksna ideja bila da se “hrvatski perec mora podebljati”, pa se s balkanskim krvnikom Slobodanom Miloševićem uortačio u nakani da dijele Bosnu i Hercegovinu.

Suočen s mogućim sukobom s Bošnjacima, hrvatski predsjednik procjenjivao je da se bošnjačka strana neće moći suprotstaviti i da će se morati pomiriti s kontrolom manjeg dijela Bosne i Hercegovine, što bi značilo da bi se plan Miloševića i Tuđmana o podjeli susjedne države naposljetku i realizirao. Kad je Stjepan Mesić u ljeto 1992. upitao Tuđmana što će na takav plan reći bošnjački vođa Alija Izetbegović, dobio je odgovor: “Stipe, ne razumiješ povijesne silnice.

Kad se srpske i hrvatske škare slože, nema tu Alija što reći.” Tuđman je Izetbegoviću u jednom razgovoru tada objašnjavao da mu je namijenjena uloga Mehmeda Spahe (1883. - 1939.), aludirajući na to da je Spaho dugo godina bio ministar u jugoslavenskoj Vladi, a sve kako bi u njoj ipak sjedio neki Musliman. A Izetbegović je Tuđmana upozorio: “Ali ja, za razliku od Spahe, ipak imam vojsku.”

Očito su Izetbegovićeve prognoze bile realnije nego Tuđmanove: naime, nakon početnih uspjeha hrvatske strane u hrvatsko-bošnjačkom sukobu, od travnja 1993. inicijativu preuzima bošnjačka strana.

Bila je to posljedica činjenice da u Zagrebu i Širokom Brijegu ozbiljniji planovi o tome što će se odvijati u mogućem hrvatsko-bošnjačkom sukobu nikad nisu pravljeni. Mislilo se da će se izolirane srednjobosanske enklave pod kontrolom HVO-a međusobno spojiti, ali je to bilo posve nerealno. Naime, dogodilo se upravo obrnuto - bošnjačka strana (odnosno Armija BiH) već je na početku sukoba imala u srednjoj Bosni veliku brojčanu nadmoć u ljudstvu, a postupno se izjednačavala i premašila hrvatsku stranu i u opremi i naoružanju. Stoga je HVO u idućem razdoblju bio prisiljen s većinom hrvatskoga stanovništva povući se iz nekih srednjobosanskih gradova – u travnju iz Travnika, u srpnju iz Bugojna, Fojnice i drugih.

Situacija je na nekim mjestima bila dramatična: naprimjer, padom Fojnice kiseljačko-kreševska enklava postala je još manja. A viteška je enklava ubrzo po izbijanju sukoba samo sporednom cestom bila povezana s Busovačom, jer je glavnu cestu zauzela Armija BiH. Na čitavom srednjobosanskom području na duži rok mogao se slutiti krajnji, za hrvatsku stranu nepovoljan i tragičan, ishod.

Na prostoru srednje Bosne postojale su još dvije enklave – jedna sjevernije, s centrom u Žepču, druga na sjeveroistoku, na području Kaknja, Kraljeve Sutjeske i Vareša.

Prvih dana lipnja počela je ofenziva Armije BiH prema Kaknju i Kraljevoj Sutjesci. Snage HVO-a bile su preslabe da bi se efikasno obranile i ubrzo je rijeka izbjeglica krenula prema sjeveroistoku, u Vareš. No, u Varešu nije bilo mjesta za sve. Još gore – nije bilo ni hrane, jer su se i sami Varešani tada vrlo slabo hranili, ako nisu i gladovali. U Varešu je zavladao očaj za koji oni koji su se našli u gradu uopće nisu bili krivi. Krivce treba tražiti u bošnjačkim i srpskim jedinicama koje su ih držale u okruženju, kao i u zagrebačkim i hercegbosanskim krugovima koji su ih doveli u situaciju da budu “predziđe kršćanstva” (možda bolje rečeno - katoličanstva), za što nije bilo snage. Suprotno propagandističkim floskulama o tome kako štite interese bosanskohercegovačkih Hrvata, hercegbosansko rukovodstvo i njihovi patroni u Zagrebu pokazali su svu nemoć, pa i nezainteresiranost da bilo što učine za spas vareške enklave.

U takvoj, neizdrživoj situaciji pridošle izbjeglice u Vareš odlučuju napustiti grad. Dana 19. lipnja kreću dijelom automobilima, traktorima i zaprežnim vozilima, a većinom pješice dalje na istok, na teritorij pod kontrolom Srba. Kad su iz Vareša stigli u nedaleko srpsko selo Brgule, koje je po tadašnjoj administrativnoj podjeli i dalje bilo u vareškoj općini, srpske vojne vlasti odmah su razdvojile vojno sposobne muškarce od žena, staraca i djece. To je djelovalo šokantno te su vođe kolone, shvativši kako su teško pogriješili, odlučili da se svi vrate u Vareš.

Manji se broj izbjeglica pokušao iz Vareša vratiti kućama, na područja pod bošnjačkom kontrolom, ali je to bilo praktički nemoguće. Upravo suprotno, u Vareš se tih dana i tjedana slijevaju nove izbjeglice s kakanjskog i sutješkog područja. Potkraj kolovoza počinje evakuacija izbjeglica – žena i djece – iz Vareša. Njih oko 3200, organiziranih u dva konvoja, preko srpskih teritorija prebačeno je u Hercegovinu. Smješteni su u Stocu, Počitelju, Čapljini, Trebižatu na imanja i u kuće koje su napustili ili bili iz njih prognani Bošnjaci ili Srbi.

Tih je tjedana na vareškoj fronti privremeno zavladalo primirje. No, hrane je bilo sve manje, zalihe su se postupno iscrpile. Dva konvoja s humanitarnom pomoći što su ih uputile hercegbosanske organizacije prema vareškoj općini bila su opljačkana. I onda je 18. listopada počeo opći napad jedinica Armije BiH na varešku općinu koja je ionako već bila u poluokruženju. Jedinice Armije BiH napreduju, zauzimaju hrvatsko selo Kopijare, potpuno ga pljačkaju i spaljuju te ubijaju šestero civila. Put prema samom Varešu bio je praktički otvoren. Jedinice Armije BiH koncentriraju se u selu Stupni Do (pet kilometara južno od Vareša). U međuvremenu je oko 5700 prognanika iz Vareša krenulo u novom konvoju prema Hercegovini.

Tada je načelnik Glavnog stožera HVO-a Milivoj Petković naredio Ivici Rajiću, zapovjedniku Druge operativne grupe HVO-a u Kiseljaku, da ”preuzme kontrolu u Varešu”. Rajić je 21. listopada napustio Kiseljak s dvjestotinjak vojnika HVO-a, među njima su bile i postrojbe Maturice i Apostoli, te je, prošavši preko teritorija pod kontrolom bosanskih Srba, sutradan stigao u Vareš. Predstavnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Herceg-Bosni Slobodan Praljak Rajiću je naredio da “sredi situaciju u Varešu” te da “ne pokaže milosti prema nikome”.

Posljedično je ubijeno 37 Bošnjaka, od kojih su samo šestorica bili vojnici. Zbog tog je zločina Ivica Rajić, nakon priznanja krivnje i iskazanog kajanja, na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu osuđen na 12 godina zatvora. Osim što je Stupni Do imao stratešku važnost bio je i središte za krijumčarenje robe između triju zaraćenih strana, pa su iza pokolja stajali i imovinski interesi krijumčara.

VEZANE VIJESTI
Brent-Ray-Fraser-1_zvj-1024x683
KOMENTAR
ZA GLOBUS PIŠE IVO GOLDSTEIN Treba li Hrvatsku 'brendirati' kao zemlju dvostrukog morala?
AGONIJA
STEČAJ 'ALUMINIJA' Ni 4 mjeseca nakon što je 'Hrvat broj jedan' u BiH slavodobitno objavio ako je tvrtka dobila još jednu šansu, sve je palo u vodu
Pokolj u Stupnom Dolu definitivno je situaciju doveo do usijanja. Ujutro 30. listopada jake snage Armije BiH kreću u završni napad na Vareš. Hrvatska sela u okolici Vareša teško stradaju (opljačkana su i spaljena, bilo je i ubojstava), civili bježe u panici u sam grad, jer izlaza iz srpskog i bošnjačkog okruženja nije bilo.

Kako su jedinice Armije BiH bile kudikamo brojnije i bolje naoružane od jedinica HVO-a, bilo je jasno da Varešu nema spasa i da je njegov konačni pad samo pitanje dana.

Vratimo se godinu dana unatrag – u lipnju 1992. (rat u BiH je počeo!) predsjednik Franjo Tuđman u razgovoru s Miloševićem i Izetbegovićem zalagao se za mirno rješavanje sukoba. Isticao je kako smatra da je probleme bolje riješiti “razgraničenjima”, pa i “dobrovoljnim preseljenjima”, nego “istrebljenjima i barbarskim uništavanjima”. A onda je tri mjeseca poslije, u rujnu, na inicijativu međunarodnih diplomatskih krugova potpisao s jugoslavenskim predsjednikom Dobricom Ćosićem “zajedničku deklaraciju” kojom se potiče normalizacija odnosa između dviju država.

U sporazumu se spominjalo načelo nepovredivosti granica, što je Hrvatskoj bilo tada od životne važnosti. Međutim, Jugoslavija nije odustala od podrške krajinskim Srbima i njihovoj separatističkoj politici, pa je u tom dijelu sporazum ostao mrtvo slovo na papiru. No, sporazum je poticao i “humano preseljenje”. Bilo je to posve u skladu s tvrdnjama predsjednika Tuđmana da je “etničko čišćenje i etnička homogenizacija užas”, ali je, također, smatrao da “u tom zlu koje se događa ima nešto dobro u sebi jer stvara uvjete za dugotrajniju normalizaciju”.

Franjo Tuđman je još kao dokoni umirovljenik u osamdesetima u svom kabinetu u Nazorovoj ulici u Zagrebu zaključio kako u “etničkom čišćenju i etničkoj homogenizaciji” ima i “nešto dobrog”. Tom je logikom koju godinu poslije, kad je postao hrvatski predsjednik, uzeo sebi za pravo da odredi čija je kuća na teritoriju koji će Hrvati zadržati, a čija na teritoriju koji Hrvati neće zadržati, pa slijedom toga da se dotični mora s tog područja iseliti. Takva anticivilizacijska logika, kojom je praktički abolirana zločinačka praksa Miloševićeva režima prokušana već u ratu u Hrvatskoj 1991., dovela je vareške Hrvate, ni krive ni dužne, u situaciju da moraju napuštati vlastite kuće.

Dakle, u takvoj situaciji, suočeni s nadirućim jedinicama Armije BiH, oko 9000 vareških Hrvata kreće u noći 3. studenoga na svoj ”križni put”, kako su ga sami nazvali. Bili su to trenuci potpune dezorganizacije, strave i užasa. Otprilike polovica ljudi išla je raznim prijevoznim sredstvima (autima, traktorima, autobusima), polovica pješice. Iako snimljenog materijala o toj tragediji nema, logično se nameće usporedba s kalvarijom Vukovara dvije godine prije. Sjetite se slika vukovarskih žena, djece i staraca kako pješače. Dio Varešana pješačit će petnaestak dana i sve to vrijeme noćit će djelomično pod vedrim nebom, djelomično pod šatorima.

Izbjeglička kolona išla je jedinim putem kojim je mogla proći – preko srpskog teritorija. Već u selu Brgule proživljavaju prve užase, jer neki srpski vojnici kupe novac i sve vrijednosti. Doduše, mnogima se i nije imalo što uzeti, jer su bili bez novca – u Varešu su ionako prethodnih mjeseci gladovali.

Dio kolone već je prvi dan stigao do Sokolca, ali onima koji su ostali u Brgulama, i iz njih nisu mogli, srpski su vojnici davali nešto za jelo. Pomagali su im i srpski liječnici. Pomagale su i međunarodne organizacije, ali iz Herceg-Bosne nije stizala nikakva pomoć.

U Brgulama su Varešani ostali 3-4 dana, a onda su krenuli dalje. Kolona je išla prema jugu, mnogi su bili gladni i žedni. A i dani, a pogotovo noći, u bosanskim planinama već su bili vrlo hladni. Izbjeglička je kolona zaobišla Sarajevo s istoka te se zaustavila 70-ak kilometara južno od Vareša, u Trnovu. Među izbjeglicama je vladao osjećaj jada, prevarenosti i prepuštenosti samima sebi. Dugo se nije ništa znalo o vojnicima i civilima koji su ostali u Varešu, u nekim su slučajevima bili potrebni mjeseci da se uopće sazna je li netko živ ili nije. Usprkos svim nedaćama, u koloni je vladao red koji su održavali same izbjeglice, uz pomoć međunarodnih organizacija.

Netko je proširio vijest da je krajnji cilj selidbe Baška Voda (kod Makarske), ali nitko od Varešana donde nije stigao. Uostalom, bila je to dezinformacija, jer u Baškoj Vodi i okolnim naseljima nije bilo mjesta ni za mnogo manji broj izbjeglica.

Kako jedinice Armije BiH nisu dopustile da izbjeglice prijeđu na teritorij pod kontrolom HVO-a, izbjeglička je kolona čekala da srpske jedinice probiju koridor od Tarčina do Kiseljaka.

I tada su, do kraja studenoga, vareški Hrvati postup­no prevezeni u Kiseljak, Kreševo i Gromiljak. U samom Varešu ostalo je tek oko 600 Hrvata, a još oko stotinu u okolnim selima.

U ratnom sukobu s Armijom BiH potkraj listopada i početkom studenoga poginulo je oko 80 vojnika HVO-a. Još je više bilo civilnih žrtava.

U proteklih 25 godina u Vareš se vratio neznatan dio izbjeglica. I tako je u samo nekoliko dana od Hrvata praktički očišćen Vareš i okolica.

U posljednje vrijeme javljaju se, više nego proteklih godina, oni koji tvrde da je Herceg-Bosna za vrijeme rata branila interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a da ih brani i danas. Danas će ti i takvi obranu koncepcije Herceg-Bosne zaogrnuti u plašt “borbe za prava Hrvata u BiH”, prikrivenog ili otvorenog zagovaranja “trećeg entiteta” itd.

Na pamet mi ne pada s njima poimence polemizirati. Iznio sam priču o tragediji Varešana kako bih pokazao koliko je šuplja i, zapravo, nakazna ta njihova argumentacija o tome da je “Herceg-Bosna najbolje štitila prava Hrvata u ratu”.

No, zagovornicima Herceg-Bosne nije bilo do ljudi za vrijeme rata, a nije im ni sada. Prvenstveno su promovirali neke svoje fiksne ideje ili se brinuli za svoje interese, često puke materijalne, te kako da se obrane od moralne odgovornosti, a neki i od kaznene. Njihova šutnja ovih dana, kad bi trebalo komemorirati varešku tragediju, najbolji je dokaz za to.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2282 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

Mesić za Jutarnji odgovara na optužbe da je izdajnik zbog svjedočenja u Haagu, ali i otkriva detalje famoznog sastanka Tuđmana i Miloševića
https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatsk ... ca-6870723
Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić omiljena je meta desnice. Haaška presuda šestorici bosanskih Hrvata i javno samoubojstvo Slobodana Praljka u haaškoj sudnici oživjeli su novi val napada na njega. Zdesna ga zbog suradnje i svjedočenja u postupcima pred Haaškim sudom etiketiraju kao glavnog “izdajnika hrvatskih nacionalnih interesa”, a general HOS-a Ante Prkačin preko Bujančeve TV emisije traži njegovo javno vješanje. Hajci se pridružio i dio HDZ-ovaca poput Drage Krpine, a predsjednik Savjetodavnog vijeća HDZ-a Vladimir Šeks pozvao je DORH da se pozabavi navodnim Mesićevim “lažnim svjedočenjem” pred Haaškim sudom.

Iako je na inicijativu Mosta Sabor ukinuo Ured bivšeg predsjednika, Mesić, koji ovog Badnjaka navršava 83 godine, još je daleko od toga da sa svojim vršnjacima šeće po Trgu bana Jelačića i hrani golubove. I dalje na poziv različitih institucija i vlada putuje svijetom. S njim smo razgovarali neposredno nakon povratka s puta Kinu gdje je boravio na godišnjoj skupštini SRCIC-a, Međunarodne nevladine organizacije koja se bavi promicanjem Puta svile, tj. međunarodne trgovine.

Možemo li za početak razjasniti u koliko se ukupno haaških postupaka svjedočili?

- Svjedočio sam u postupcima bivšem vukovarskom gradonačelniku Slavku Dokmanoviću, u postupku Slobodanu Miloševiću i u suđenju generalu Tihomiru Blaškiću.

Suđenja Blaškiću i Dokmanoviću odvijala su se prije vašeg izbora za hrvatskog predsjednika, a u procesu Slobodanu Miloševiću svjedočili ste nakon izbora za predsjednika. Koja su od tih svjedočenja bila tajna?

- Nema tajnih svjedočenja. Bio sam zaštićeni svjedok i to zato što je 1998. uoči svjedočenja u procesu generalu Tihomiru Blaškiću protiv mene pokrenuta orkestrirana kampanja u kojoj su prednjačile tri novinarke, ili kako smo ih tada zvali, “tri gracije”: Olga Ramljak, Aleksa Crnjaković i Dunja Ujević. One su najviše dizale temperaturu. I zato sam pristao da za početak budem zaštićeni svjedok. To, međutim, ne znači da je riječ o tajnom svjedočenju. Nema tu nikakve tajne.

Tko vas je predložio kao svjedoka u ta tri postupka, tužiteljstvo, ili obrana optuženih?

- U sva tri postupka predložilo me tužiteljstvo.

Optužuju vas da je upravo vaš iskaz u predmetu Blaškić, ali i dokumenti koji su iz Ureda predsjednika poslani u Haag, doveli do osuđujućih presuda bosanskim Hrvatima te do konstatacije u zadnjoj presudi o sudjelovanju hrvatskog državnog vrha u udruženom zločinačkom pothvatu u BiH. Što mislite o tim optužbama?

- To su konstrukcije. Naime, general Tihomir Blaškić je živ i može se i njega o tome pitati. Na svjedočenju Blaškiću, o njemu sam rekao jednu jedinu rečenicu - da ne znam ništa o njegovom ratnom putu i da smo se samo jednom sreli u saborskom kafiću - on je bio u odori generala HVO-a. Ja sam u tome procesu govorio o politici Hrvatske i tadašnjoj politici Jugoslavije. Potpuno je druga stvar smeta li to nekoga.

Optužuju vas da ste teretili hrvatski državni vrh za umiješanost u rat u Bosni i Hercegovini?

- To su također konstrukcije. Govorio sam ono što je zabilježeno na više mjesta u svim mojim svjedočenjima pred Haaškim sudom. Zašto me ne pitaju o svjedočenju u slučaju Slobodana Miloševića i Slavka Dokmanovića? Zašto one koji me napadaju to ne interesira? U Beogradu sam 1990. razgovarao s Borislavom Jovićem koji je u isto vrijeme kad i ja bio član Predsjedništva SFRJ. Rekao sam mu da bi bilo dobro da zaustavimo “balvan revoluciju”, da sjednemo za stol, da pitanja koja moramo razriješiti razriješimo bez oružja jer rješavanje problema balvanima Srbe u Hrvatskoj vodi u samoubojstvo. Pitao sam ga trebaju li Srbiji Srbi u Hrvatskoj. Odgovorio je - ne. Pitao sam ga treba li Srbiji hrvatski teritorij. Odgovorio je - ne treba. A, što vama treba, pitao sam. Odgovorio je - nama treba 63 posto Bosne i Hercegovine. To je, rekao mi je, bilo srpsko, jest srpsko i srpsko mora ostati. Rekao sam - ako je to tako, idemo onda ti, ja, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević sjesti za stol pa da vidimo o kojim problemima se u Hrvatskoj radi, pa da se oni pokušaju riješiti kroz institucije u Hrvatskoj, bez balvan-revolucije i oružja. Zvao je Miloševića i on se složio. Odmah sam sjeo na avion i odletio u Zagreb jer nisam htio o tome s Tuđmanom razgovarati telefonom. Prenio sam prijedlog Tuđmanu i on se složio. Međutim, to je Tuđmanu bio signal da bi bilo dobro da on sjedne s Miloševićem i on je zaista za siječanj 1991. dogovorio njihov susret u Karađorđevu.

Je li to bio prvi fizički susret Tuđmana i Miloševića?

- Jest i taj se susret održao bez mene, a Milošević je na njega došao bez Borislava Jovića. Uvijek sam petkom i subotom dolazi iz Beograda u Zagreb, i mi smo ga čekali da se vrati iz Karađorđeva. Prije toga susreta rekao sam mu da me smeta što se on održava u Karađorđevu, ali on je rekao - sasvim je svejedno gdje ću se s njim naći, najvažnije je da čujem što on želi. Na taj sastanak u Karađorđevu iz Hrvatske su otišli Tuđman i šef njegova kabineta Hrvoje Šarinić. Kad su se njih dvojica vratili iz Karađorđeva, sastali smo se s ljudima iz tadašnjeg hrvatskog državnog vrha. Imali smo po stolovima kavu, čaj, neko piće. Tuđman je ušao u sobu i rekao - raščistite odmah stolove, Hrvoje, daj karte. I tada je Tuđman objasnio što Milošević predlaže. Rekao je da Hrvatskoj predlaže banovinske granice plus Cazin, Kladušu i Bihać. Prenio je što mu je točno rekao Slobodan Milošević. Rekao je: “Franja, ti uzmi Cazin, Kladušu i Bihać, to meni ne treba, to je takozvana ‘turska Hrvatska’”. Upitao sam Tuđmana - a što kaže Alija? Odgovorio mi je: “Što ima Alija pitati, kad se hrvatske i srpske škare slože, nema Alija što pitati”. Rekao sam mu - slušaj, to onda znači rat. Rekao je: “Ma kakav rat, to je izbjegavanje rata”. Tako je otprilike tekao taj razgovor. Poslije toga Tuđman je otišao i na drugi sastanak s Miloševićem...

Samo da razjasnimo, tko je sve s hrvatske strane bio na tome sastanku na kojem je Tuđman izvijestio o prvom susretu s Miloševićem u Karađorđevu?

- Cijeli tadašnji hrvatski državni vrh, od Jože Manolića pa dalje.

Znači, vi ste već u siječnju 1991. nakon prvog susreta Tuđman - Milošević znali da njih dvojica dogovaraju podjelu BiH?

- Da. To je bio prijedlog Slobodana Miloševića. On nam nije rekao da je to prihvatio već da je to prijedlog Slobodana Miloševića, ali bilo je očito da je s tim prijedlogom bio oduševljen. Na drugi sastanak s Miloševićem, Tuđman je otišao u jedno drugo lovište, Tikveš, ali mene više nije zvao na sastanak na kojem je referirao o njemu, tako da ne znam što je na kraju dogovoreno. U svakom slučaju, prijedlogom Slobodana Miloševića na prvom sastanku o podjeli Bosne bio je oduševljen.

Kakve su bile reakcije članova hrvatskog državnog vrha na sastanku nakon Karađorđeva na kojem vas je Tuđman informirao o Miloševićevoj ponudi o podjeli BiH?

- Nitko ni na koji način nije reagirao osim mene koji sam pitao što je u tom slučaju s Alijom. Da se vratimo na moje svjedočenje pred Haaškim sudom u procesu Blaškiću - o toj politici sam ja svjedočio. Odgovarao sam na pitanja suca što znam o politici iz toga vremena, a ne o Blaškićevom ratnom putu.

Početkom 2000. izabrani ste za predsjednika, na vlast je došla koalicija šestorke predvođena SDP-om. Često vam se predbacuje da su nakon vašeg dolaska na Pantovčak Tuđmanovi transkripti i ostali dokumenti iz Ureda predsjednika odlazili u Haag i mimo Vladina ureda za suradnju s Haaškim sudom. Čak je i Vladin Ured za odnose s javnošću negdje u studenom 2000. objavio priopćenje u kojem upozorava na to da Ured predsjednika ne smije samostalno slati dokumente u Haag. Kako objašnjavate to priopćenje?

- Ured predsjednika je slao u Haag samo one materijale koje je Vladin Ured za suradnju s Haaškim sudom s tim sudom i dogovorio. Uvijek je tužiteljica razgovarala s Vladinim Uredom, a zatim dolazila k nama. Ono što bi Vladin Ured dogovorio, mi bismo davali po utvrđenoj proceduri. Ništa mi nismo na svoju ruku davali Haagu.

Odakle onda optužbe te vrste?

- Ništa mi na svoju ruku nismo slali. To su obična podmetanja. Ja sam u politici uvijek imao dosta prijatelja, a još više neprijatelja. To me prati cijeli život.

Nakon dolaska na Pantovčak, Ured ste otvorili novinarima, uključujući i strane. Novinari Independenta, Channela 4 snimali su sobu s Tuđmanovim transkriptima. Neki su vam to jako zamjerili...

- Optužuju me da sam “dilao” te transkripte, da sam dovodio novinare. Novinari su pitali bi li mogli vidjeti gdje su prijepisi Tuđmanovih razgovora pohranjeni, jer znate, ako netko stvara arhivu transkripata svojih razgovora za povijest, ljude zanima koliko toga ima. To je bila cijela jedna prostorija puna transkripata. Ja to nisam ni vidio i rekao sam im da možemo pitati službenika zaduženoga za arhivu da im to pokaže. I taj službenik im je otvorio vrata sobe s transkriptima i oni su s ulaza snimili tu sobu s dosjeima. Nema tu nikakve enigme, ali zato uvijek postoje podmetanja. Ja nikad u toj prostoriji nisam bio.

Za Hrvatsku je prilično nezgodan dio haaške presude šestorici bosanskih Hrvata u kojem se konstatira postojanje zločinačkog pothvata - sprege osoba iz tadašnjeg hrvatskog državnog vrha s HVO-om i spornim aktivnostima HVO-a na terenu. U hrvatskim medijima se ponavlja da ni u jednoj presudi Srbima osuđenima u Haagu nije konstatiran zločinački pothvat sa srbijanske strane. Kako to komentirate?

- To nije točno, u mnogim procesima koji su vođeni protiv Srba u Haagu isticana je i umiješanost srbijanskog državnog vrha u sukobe na prostoru bivše Jugoslavije. Milošević je bio suđen, ali nije dočekao presudu jer je 2006. umro u pritvoru, međutim, osuđen je Milan Milutinović kao i niz drugih funkcionara srbijanskog režima za zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Međutim, Milošević je bio lukavac i on je gledao da iza sebe ne ostavi tragove.

Koliko je Tuđmanova sklonost da snima i transkribira sve razgovore koje je vodio u predsjedničkom Uredu olakšala haaškom tužiteljstvu dokazivanje umiješanosti hrvatskog državnog vrha u ratne zločine u BiH?

- Pa gledajte, ako je on Paddyju Ashdownu dao salvetu na kojoj je nacrtao na koji način treba podijeliti Bosnu i Hercegovinu, onda je jasno da je to olakšalo posao haaškom tužiteljstvu. Tuđman je uvijek govorio o “hrvatskom perecu”, o tome kako je nepravda učinjena hrvatskom teritoriju i da bi to trebalo ispraviti ovako, ili onako, i smatrao da se to dogovorima može rješavati. Kad sam god u Beogradu nastupao, uvijek sam govorio - ako želimo mirno riješiti razlaz iz Jugoslavije, granice se ne smiju dirati. Onda bi Tuđman odmah telefonirao i govorio mi - pazi, ali zaboravio si reći da se samo dogovorom mogu mijenjati.

Kad ste početkom 2000. ušli u Ured predsjednika, novinarima ste pokazali jedan crni telefon za koji ste ustvrdili da su putem njega Tuđman i Milošević izravno razgovarali.

- Tako je.

Međutim, nakon što ste taj telefon pokazali novinarima, Vesna Škare-Ožbolt koja je radila u Tuđmanovu kabinetu ustvrdila je da to nije točno te da je riječ o telefonu putem kojeg je Tuđman komunicirao s nizom osoba jer je telefon imao zaštitu od prisluškivanja. Jeste li ikad kasnije raščistili je li to doista bio telefon putem kojeg je Tuđman s Miloševićem izravno komunicirao tijekom ratnih godina?

- Sve vrijeme su oni komunicirali tom vezom, jer nakon njihovog sastanak u Tikvešu došla je jedna komisija iz Beograda, a i Tuđman je formirao svoju komisiju za razgraničenje u BiH. Beogradsku komisiju predvodila je akademkinja Smilja Avramov i ona se trebala usuglašavati s hrvatskom komisijom koju je vodio sveučilišni profesor Zvonko Lerotić. U toj hrvatskoj komisiji bio je i profesor Duško Bilandžić. Kad mi je rekao da je izabran u tu komisiju, rekao sam mu - Duško, jesi li ti normalan, pa to je komisija za podjelu Bosne, nakon čega se on povukao. Ono što treba znati jest da su specijalci iz Beograda došli u Tuđmanov ured uspostaviti taj crni telefon.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2284 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

Kako je Tuđman trgovao hrvatskim teritorijem: Tražio je Neum, a u zamjenu nudio Prevlaku i istočne Konavle!
https://zadarski.slobodnadalmacija.hr/z ... vle-523505
PIŠE VLADIMIR MATIJANIĆ / SLOBODNA DALMACIJA
24. prosinca 2017. - 23:00

juliana_antc_brautovic4-201217
Facebook
Twitter
Ispis
Julijana Antić Brautović prošlog je tjedna na Dubrovačkom sveučilištu okončala poslijediplomski studij "Povijest stanovništva" obranom doktorskog rada pod intrigantnim naslovom "Prevlaka i istočni dio Konavala u pregovorima o razmjeni teritorija između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i SRJ od 1992. do 1996. godine".

Mentor je bio Stjepan Ćosić, a rad je obranjen pred komisijom kojom je predsjedao povjesničar i bivši liberal Ivo Banac. S autoricom smo razgovarali o ovoj intrigantnoj temi.

Jesu li Prevlaka i istočni dio Konavala bili u igri za razmjenu teritorija?
– Da. I to u vrlo ozbiljnoj igri, odnosno pune četiri godine se pregovaralo o razmjeni toga teritorija, čiji se opseg mijenjao ovisno o tijeku mirovnih pregovora u BiH. U praksi, to je značilo hrvatsko odricanje ili samo od vrha rta Oštro na Prevlaci, što je tražila Crna Gora, koja je tada sa Srbijom bila udružena u Saveznu Republiku Jugoslaviju, ili područja od rta Oštro do Molunta, što je trebao biti izlaz na more Republici Srpskoj, pa čak do Popovića, gdje su Muslimani trebali dobiti izlaz na more. Da bi bilo jasnije, Molunat je udaljen osam kilometara od vrha Prevlake, a Popovići 20 kilometara. U zamjenu za dio Prevlake i općine Konavle, hrvatski državni vrh na čelu s Franjom Tuđmanom tražio je da Neum pripadne hrvatskoj republici u Bosni i Hercegovini, zatim sporazum o normalizaciji odnosa između Hrvatske i SR Jugoslavije, što je značilo međusobno priznanje u međunarodno priznatim granicama, odnosno uspostavu hrvatskog pravnog poretka na tada okupiranim područjima u Hrvatskoj te, konačno, dio teritorija u dubrovačkom zaleđu.
Tuđman je mislio da će osigurati Dubrovnik bude li kontrolirao zaleđe, vjerovao je da je s hrvatske pozicije bitno imati kontinuitet terena i smatrao je svako cijepanje terena na Neumu velikosrpskom politikom koja želi odvojiti Dubrovnik od ostatka Hrvatske. Konačno, vjerovao je da se, riješi li srpsko pitanje u Hrvatskoj, vrlo lako pred hrvatskom javnošću može braniti odricanje od Prevlake. Pa on u jednom trenutku kaže: "Tamo nema takoreć ni koza, a kamoli ljudi." Drugi put, on i suradnici kažu da na prostoru Mikulića živi 665 ljudi.

Kako je sve počelo?
– Još 12. listopada 1991. godine, kada je Crna Gora poslala pismo Saboru u kojem traži pregovore o novom razgraničenju. Potom Hrvatska održava bilateralne sastanke o ovoj temi na kojima crnogorsku stranu predvodi Risto Vukčević, predsjednik Skupštine, dok su s hrvatske strane sudjelovali Franjo Tuđman, Hrvoje Šarinić, Zvonimir Šeparović, Hrvoje Kačić, Zvonimir Turk... Zanimljivo je da je sa sastanka održanog krajem listopada 1991. godine Kačić poručio kako je Prevlaka dio paketa rješenja. Nekoliko mjeseci kasnije, nakon poznatog dogovora Radovana Karadžića i Mate Bobana u Grazu, crnogorski lider Momir Bulatović kaže da je Hrvatska zainteresirana za neke dijelove teritorija u zaleđu Dubrovnika i da će se u tom smjeru razvijati pregovori, pa se čini kao da su Hrvatska i Crna Gora već nešto dogovorile.
Sintagma paket rješenja, odnosno cjelovito rješenje, protezat će se tijekom svih pregovora o razmjeni teritorija na krajnjem hrvatskom jugu.

Tko je uopće sudjelovao u tim razgovorima?
– Sve strane. Pitanje razmjene teritorija bilo je dio mirovnih pregovora o BiH. Pokušavalo se naći mirovno rješenje koje bi svima osiguralo pristup moru, a lord David Owen pokušavao je nekako doći do rješenja.

14589228
ZDTUBE VIDEO Što je Franjo Tuđman 1992. govorio o HOS-u: "To je nešto što današnji svijet ne može prihvatiti, on se gradi na načelima antifašističke koalicije"!
Pročitaj više
t
FORUM TUĐMANOVI: POGLED U SVIJET NEKADA MOĆNE DINASTIJE Žive povučeno u vili pod ovrhom, rijetki im dolaze u goste... Ankica je teško pokretna, sin Stjepan posrnuo je u biznisu i dužan je Poreznoj upravi, unuke iznajmljuju poslovni prostor državi, Dejan Košutić zarađuje milijune...
Pročitaj više
Bez fige u džepu

Osim inicijalnih razgovora s Crnom Gorom, razmjena teritorija bila je tema pune četiri godine, i to, ako se ne varam, između tadašnje Jugoslavije, koju su činile Srbija i Crna Gora, Bosne i Hercegovine te Hrvatske.
– Da. Ti razgovori traju od listopada 1991. godine pa sve do mirovne konferencije u Daytonu. I čak Tuđman u poslanici 17. prosinca 1995. usred Daytona govori da je postavljeno pitanje samog vrha Prevlake.

Hrvatsko vodstvo, odnosno Franjo Tuđman, bilo je spremno odreći se dijela Konavala i vrha Prevlake?
– Bez sumnje.

Kakav je bio Tuđmanov stav prema razmjeni teritorija? Je li u tome sudjelovao rado ili s figom u džepu?
– Ne mislim da se radilo o figi u džepu, smatrao je da mu je to povoljnije. I to ne samo na javnim sjednicama i pregovorima, nego je o tome govorio i na sjednicama Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti, u intimnijim druženjima. Nema šanse da je mislio nešto drugo.

U Hrvatskoj se, naročito nakon nedavne haaške presude vođama bosanskohercegovačkih Hrvata, često negira Tuđmanovo sudjelovanje u podjeli Bosne i Hercegovine.
– Plana o podjeli Bosne je bilo i Bosna je na kraju podijeljena. Plana je bilo na svim stranama. Svako mirovno rješenje za Bosnu, počevši od Carrington-Cutileirova plana, do svakog sljedećeg, čak i Vance-Owenova plana, koji nije uključivao etničke jedinice, ali je uključivao deset provincija, koje, doduše, nisu imale etničke nazive, ali se znalo kojoj etničkoj zajednici pripadaju. Svako je rješenje do Daytona bilo podjela Bosne. I u Daytonu je Bosna podijeljena, ali na dva dijela, ne na tri. Znači, nema govora o tome da netko nije htio dijeliti Bosnu i to su svi radili, samo što mislim da Tuđman i Milošević nisu sve mogli dogovoriti u Karađorđevu.

Mogli su se dogovoriti o zajedničkom cilju?
– Da. Ne mislim da su njihove politike bile različite, bile su dosta slične, ali nisu mogli razgraničiti svoje interese u BiH i svoje interese u Hrvatskoj. Uostalom, Franjo Tuđman je javno govorio da BiH može biti konfederalizirana ili podijeljena, da trećeg rješenja nema.

Što se nudilo bosanskohercegovačkim pregovaračima?
– Muslimanima, a ja govorim Muslimani jer se naziv Bošnjaci za bosanske muslimane službeno koristi od 1994. godine, nudile su se različite opcije izlaza na more u zamjenu za Neum. Nuđen im je koridor od područja oko Stoca, koje je 1992. godine kontrolirala Armija BiH, do Konavala, no smatrali su to preskupim rješenjem koje bi ih koštalo milijardu i pol dolara.Zapravo, Alija Izetbegović je cijelo vrijeme inzistirao na Neumu jer je smatrao da je to suvereni teritorij u njegovoj državi, a Tuđmanu je svako rješenje bilo bolje od cijepanja hrvatskog državnog teritorija kod Neuma. On je Neum smatrao hrvatskim državnim teritorijem, njemu su Hrvati u Bosni i Hercegovini bili isto što i Hrvati u Hrvatskoj. Onda je Muslimanima ponudio drugo rješenje – pristup moru na poluotoku Pelješcu, preko puta luke Ploče.
Taj je pristup moru za Muslimane uključivao i 99-godišnji najam postrojenja u luci Ploče. Zapravo, svi su prijedlozi uključivali i 99-godišnji najam lučkih postrojenja u luci Ploče. Dakle, riječ je o pristupu preko puta luke Ploče u dužini od sedam kilometara, na samom vrhu poluotoka Pelješca, istočno od Lovišta i sjeverno od Vignja, prema Trpnju, kilometar širine. Nudilo se da se tu naprave nekakvi turistički kompleksi. Međutim, Izetbegović nije pristao.

Izetbegović nije pristajao

Vratimo se Tuđmanu i Miloševiću. Jesu li izravno pregovarali o razmjeni teritorija?
– Franjo Tuđman i Slobodan Milošević su ozbiljno razgovarali o tome. Postoji pismo od 26. lipnja 1993., kad lord Owen Tuđmanu predlaže razmjenu teritorija u kojoj bi se Hrvati odrekli dijela BiH iznad Brčkog, u sklopu rješenja kojim bi se Muslimanima osigurala država od Save do mora, a zauzvrat bi dobili dio dubrovačkog zaleđa u BiH. Tuđman kaže da ne dolazi u obzir i dodaje kako ima srpsko-crnogorsku ponudu da dobije dubrovačko zaleđe u zamjenu za vrh Prevlake i da se o tome može razgovarati iz sigurnosnih razloga za Dubrovnik. Očito je da su on i Milošević razgovarali o tome. Što se tiče muslimanskog izlaza na Konavle, to je bio prijedlog međunarodne zajednice koji je hrvatska politika modificirala pa ga je smanjila na izlaz kod Molunta, iako Hrvoje Šarinić tvrdi da je Hrvatska u tom trenutku bila spremna ustupiti teritorij do Mikulića. I da je to bio maksimum na koji su bili spremni pristati, dakle, da teritorij do Mikulića podijele Muslimani i bosanski Srbi. Mikulići su na pola puta između Popovića i Molunta, znači u istočnom dijelu Konavala.

Spominjete zaleđe Dubrovnika. O kojem je području točno riječ?
– Nije se konkretno govorilo o tome, nego da teritorij koji će Hrvatska tu dobiti ovisi o drugim ustupcima u BiH. Znalo se reći da će dobiti 48 kilometara četvornih, govorilo se u postocima. Kontaktna je skupina, na primjer, govorila kako će Hrvatska na Prevlaci dati 0,05 posto teritorija, a zauzvrat će dobiti 0,2 posto teritorija u dubrovačkom zaleđu. To su jedini termini s kojima se baratalo, a tek bi se potom utvrdilo o kojem je teritoriju riječ.

Osim Tuđmana, tko je s hrvatske strane sudjelovao u trgovanju teritorijem?
– Kako kada. Imamo tu puno ljudi. Jure Radić, Gojko Šušak, svi premijeri, Krešimir Kašpar, pročelnik predsjednikova vojnog kabineta, s kojim se konkretno razgovara o kartama. S Tuđmanom vrlo blisko surađuje Mate Granić, čovjek od povjerenja mu je Miomir Žužul, koji ga podržava, a sve se dogovara s hrvatskim vodstvom u BiH, Matom Bobanom, Milom Akmadžićem. Prevlaka i istočni dio Konavala služe za raskusuravanje interesa u BiH. Inače, Tuđman je računao da hrvatska republika u BiH može biti jedino konfederalno povezana s ostalim etničkim republikama u BiH. I to je zapravo bilo prvo hrvatsko rješenje: konfederacija, s tim da je Tuđman smatrao kako je, čak i ako Srbi odu, u hrvatskom interesu najprije napraviti konfederaciju s muslimanskom jedinicom, a onda sve to konfederirati s Hrvatskom. I to je smatrao zaštitom Hrvatske.

Uglavnom, svi iz državnog vodstva bili su uključeni u te razgovore?
– Cijelo hrvatsko vrhovništvo je znalo o čemu se razgovara. Samo nije Tuđman baš bio tip koji je previše slušao što drugi ljudi misle. On je mislio da najbolje poznaje povijesne silnice, kako je volio reći, i da mu ostali nisu dorasli.

Zašto se, po vašemu mišljenju, odustalo od predaje Prevlake?
– Kao prvo, Izetbegović nije pristajao na razmjene teritorija. Osim toga, tu su i zbivanja u Daytonu. Tuđman je izbivao s tamošnje konferencije jer su u Hrvatskoj bili izbori. Od 21 dana konferencije, u Daytonu je bio svega deset dana. Mate Granić je vodio pregovarački tim i sporazum o razmjeni Prevlake nije potpisao. Momir Bulatović tvrdi da je Granić to odradio s Amerikancima, s Richardom Holbrookeom. Čini mi se da je netko Amerikance upozorio da bi predaja Prevlake tadašnjoj Jugoslaviji značila mogućnost ruskog iskrcavanja u Bokokotorskom zaljevu. I da zbog interesa NATO-a taj sporazum nije potpisan s Jugoslavijom. Poslije je i Tuđman govorio da je svojim prijateljima Amerikancima rekao kako to više nije samo hrvatska stvar, nego pitanje pozicije NATO-a.

Originalne mape

Pitanje Prevlake do danas nije riješeno.
– Točno. Nakon Međunarodne konferencije o Jugoslaviji 1992. godine, JNA se povlači s Prevlake, ona se demilitarizira, ali se kaže da će se konačno rješenje donijeti naknadno. I 1993. godine, uz prijedlog unije triju republika u BiH, javlja se dodatno pitanje muslimanskog izlaska na more. To traje do Daytona, tj. do siječnja 1996. godine. Nakon toga Hrvatska više ne pregovara. Inače, Protokol o privremenom režimu na južnoj granici između Hrvatske i Jugoslavije potpisan je tek 2002. godine. On je još uvijek na snazi i izrazito je nepovoljan za Hrvatsku. Prvo, zato što hrvatsku kontrolu teritorija na Prevlaci karakterizira kao privremenu jurisdikciju, a u samom moru u Bokokotorskom zaljevu je razgraničenje takvo da površina odstupanja od granice po sredini zalazi vrlo duboko na hrvatsku stranu.
Hrvatska je izgubila 52 i nešto kilometra četvorna u teritorijalnomu moru, a u epikontinentalnom još dodatna 43 četvorna kilometra. Problematično je što će ovaj sporazum biti na snazi dok se Hrvatska i Crna Gora ne dogovore nešto drugo, a Hrvatska ga je potpisala da bi se riješila UN-a koji je bio dolje deset godina. Crnogorci tvrde da razgraničenje na Prevlaci nikad nije provedeno s obzirom da općina Dubrovnik i Herceg Novi nisu povukli graničnu liniju. Dubrovnik nije osamdesetih htio pristati na to, tvrdio je da to nije u njegovoj nadležnosti, nego u republičkoj. Tek ćemo vidjeti što će s tim biti.

U doktoratu koristite mape. Čije su, kako ste došli do njih?
– To su originalne mape iz arhiva Davida Owena. Ima ih šest, na njima je radila ekipa Davida Owena uz pomoć Britanaca, Francuza i Rusa. Owen je smatrao da se ne može postići rješenje jugoslavenske krize ako se ne uključe sitne, ograničene razmjene teritorija. Karte su prijedlozi međunarodne zajednice.

Priča o razmjeni hrvatskog teritorija nije se često spominjala.
– Nevjerojatno je da se nitko time nije bavio, jer ovo je jedini dio teritorija o čijoj se razmjeni ozbiljno pregovaralo. Tuđman je nekoliko puta izlazio u javnost i 1993. i 1995. s tvrdnjom da postoje prijedlozi i mogućnosti da Hrvatska pregovara o teritoriju. I to bi pobudilo pažnju javnosti, oporba je reagirala, čak je i općina Konavle 1993. tražila službeno objašnjenje o čemu se radi. Svaki put je službeno objašnjenje iz Ureda predsjednika ili Vlade RH glasilo da Hrvatska ne razgovara ni o jednom dijelu svoga teritorija, ali sam je Tuđman rekao da se razgovara. Zapravo, to se negdje u javnosti znalo, lebdjelo je u međuprostoru, ali dosad nitko nije uzeo pa pogledao zapisnike, dokumente, vidio da se na tome stvarno radilo ozbiljno.

Vaš doktorat je imao neobičnu reklamu prije četiri godine, kad vam je Vlada Zorana Milanovića odbila pristup Tuđmanovu arhivu. Koliko vam je to otežalo rad?
– U trenutku kad sam tražila pristup, već mi je bio dostupan arhiv lorda Davida Owena. Uglavnom sam posjedovala dokumentaciju i htjela sam je komparirati s Tuđmanovim arhivom, jer sam mislila da bi dodatni dokumenti mogli rasvijetliti motive i ulogu međunarodne zajednice. Jako bih voljela dobiti pristup ili da netko drugi dobije pristup Tuđmanovu arhivu pa da pogledam i kompariram. Ne mislim da bi se nešto bitno promijenilo, ali bi svakako dodatno rasvijetlilo i motive i ulogu, i to, čini mi se, više međunarodne zajednice, nego Franje Tuđmana, za kojeg više-manje znamo što je radio. Mislim da je velika pogreška što mi nije pružena prilika, pogotovo što je istodobno pristup arhivu dopušten nekim drugim znanstvenicima, poput Ante Nazora, ili odvjetnicima optuženih za ratne zločine u Haagu. Nešto je državna tajna ili nije. Klasificirano je ili nije. Ne može nekome biti dostupno, a nekome ne.

Owenov arhiv

Kako komentirate odbijenicu?
– Zahtjev sam dala Državnom arhivu, a oni su dužni zatražiti odobrenje od Vlade. Vlada mi na zatvorenoj sjednici, na temelju mišljenja nečeg što se zove Povjerenstvo za davanje mišljenja Vladi Republike Hrvatske, uskraćuje odobrenje za uvid u arhiv Franje Tuđmana. U obrazloženju stoji da, na temelju ostvarenog uvida u traženu dokumentaciju i obavljenog razgovora s podnositeljem zahtjeva, Povjerenstvo Vladi dostavlja mišljenje da se zahtjev odbije jer se odnosi na klasificirane dokumente, tj. tajne podatke. Razgovor sa mnom nije obavljen, osim ako se razgovorom ne smatra nešto što sam razgovarala s poznanicima i prijateljima na kavi. Vjerojatno im se nije svidjela tema.

Kako ste došli do Owenova arhiva?
– Službeno. On je uzeo arhiv Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji i prethodne Mirovne konferencije o Jugoslaviji, a tko mu je to dao, ne pitajte me, i kao svoj privatni arhiv dao ga Sveučilištu u Liverpoolu. Sveučilištu se također podnosi zahtjev, ali svaki mora odobriti Owen. Na moj zahtjev Owen nije odobrio pristup. Onda je moj suprug tražio pristup i odobreno mu je, pa sam s njim ušla u arhiv. Tamo je ogroman broj kutija koje nikad nisu otvorene; imaš olovku, papir, sve je pod videonadzorom, možeš ukupno kopirati 50 stranica, a radiš na tri bilijuna stranica. Biraš po instinktu. I kad se sve to kopira, onda se dokumentacija šalje Owenu, koji svaki dokument mora parafirati da bi odobrio njegovo korištenje.

Na koncu, je li ironično što je baš u Konavlima prije nekoliko godina otkriven spomenik Tuđmanu?
– Da, ironično je. Tuđman je vrlo ozbiljno razmišljao o razmjeni Konavala. Sam Luka Korda je svjedočio o tome, čak se posvadio s Tuđmanom kad je ovaj htio dati Prevlaku. Nije da se to ne zna, ali možda su procijenili da je Tuđmanova uloga bila korisnija nego štetnija, ne znam.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2285 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

ŠARINIĆ PRIZNAO

Tuđman i Milošević su razgovarali o podjeli BiH
http://arhiva.nacional.hr/clanak/104585 ... odjeli-bih
Nekadašnji predsjednik hrvatske vlade i dugogodišnji predstojnik ureda bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana Hrvoje Šarinić izjavio je kako je izvjesno da su Tuđman i Slobodan Milošević razgovarali o mogućoj podjeli Bosne i Hercegovine no istodobno je istaknuo kako je poticaj za to dolazio od bivšeg srbijanskog predsjednika.

Slobodan Milošević i Franjo Tuđman
Slobodan Milošević i Franjo Tuđman
Nekadašnji predsjednik hrvatske vlade i dugogodišnji predstojnik ureda bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana Hrvoje Šarinić izjavio je kako je izvjesno da su Tuđman i Slobodan Milošević razgovarali o mogućoj podjeli Bosne i Hercegovine no istodobno je istaknuo kako je poticaj za to dolazio od bivšeg srbijanskog predsjednika.

U izjavi koju je u subotu prenio "Dnevni avaz" Šarinić je rekao kako je prvi sastanak dvojice predsjednika na čijem je dnevnom redu bila podjela BiH održan 26. ožujka 1991. godine.

"Tuđman i Milošević su razgovarali dva i pol sata šetajući u šumi Karađorđeva. Vjerojatno je podjela Bosne bila jedna od tema razgovora na tom susretu. To je gotovo neupitno", izjavio je Šarinić.

Dodao je kako drži da se o tome "sadržajnije razgovaralo" u Tikvešu kod Osijeka na susretu upriličenom 15. travnja 1991. kada su Tuđman i Milošević proveli puno više vremena sami.

"Tikveš je sadržajniji od samog Karađorđeva. Neupitno je da je i sadržaj tog sastanka bilo pitanje podjele Bosne. Na susretu u Tikvešu Milošević je bio mnogo direktniji. On je na jedan grubijanski način htio podijeliti Bosnu", kazao je Šarinić.

Dodao je kako je uvjeren da ti razgovori nisu doveli do rata u BiH jer bi on uslijedio i bez njih.

Hrvoje Šarinić je o razgovorima bivših predsjednika svjedočio i u postupku koji je protiv Slobodana Miloševića vođen na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2286 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

STJEPAN KLJUIĆ
BIVŠI PREDSJEDNIK HDZ-a BiH 'Zagreb je krvnik bosanskih Hrvata! Tuđman nije imao pojma što je Bosna'
https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/ ... na-8150651
Politika koju je Hrvatska vodila prema Bosni i Hercegovini uglavnom je bila temeljena na neznanju i predrasudama i to se zbiva u kontinuitetu od razdoblja kada je Franjo Tuđman bio hrvatski predsjednik pa do mandata predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, rekao je u subotu nekadašnji predsjednik HDZ BiH i član Predsjedništva BiH Stjepan Kljuić ponavljajući tvrdnje da je Tuđman sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu dogovarao podjelu BiH.

Kljuić je ovo kazao u Sarajevu na predstavljanju svoje nove knjige "Izdaja Bosne" u kojoj je iznio svoja sjećanja na protekla tri desetljeća i najdramatičnije razdoblje novije povijesti BiH u kojemu je obnašao najviše stranačke i državne dužnosti.

Kljuić je predsjednikom HDZ BiH postao prije rata, artikulirao hrvatsku politiku u razdoblju u kojemu se vodila borba za osamostaljenje BiH i obranu od srbijanske agresije a politički je eliminiran kada ga je po naputcima iz Zagreba na čelu stranke zamijenio Mate Boban.

Kljuić nikada nije oklijevao kazati kako ga je uklonila politika čiji je cilj bila podjela BiH po etničkim granicama a u subotu je to ponovio konstatirajući da je žrtva ali i da je to "sam tražio" odbijajući odustati od načela za koja je držao da su vrijedna borbe.

"Ja tvrdim da je Zagreb krvnik bosanskih Hrvata. Sarajevo ih je dokrajčilo no to je već drugi 'par rukava'", kazao je Kljuić ustvrdivši da pokojni hrvatski predsjednik Tuđman Bosnu i Hercgovinu nije "ni volio niti ju je poznavao" a pri tom je inzistirao na tome da ga se bespogovorno sluša u provedbi politike koju je sam osmislio.

zagreb, 090798
stjepan kljujic
foto, b.beribak
B. Beribak / CROPIX
Stjepan Kljujić

"On (Tuđman) nije imao pojma što je Bosna", Kljuićeva je tvrdnja a ponovo je iznio optužbu da se Tuđman u Karađorđevu s bivšim srbijanskim predsjednikom dogovorio o tome kako podijeliti BiH. Kljuić tvdi da mu je to Tuđman rekao osobno tijekom sastanka u Zagrebu nakon Karađorđeva.

S druge strane, kazao je Kljuić, "sarajevska politika" trudila se Hrvate dodatno obespraviti i zato danas i postoje napetosti s kojima se BiH sučeljava.

VEZANE VIJESTI
Stjepan Mesić
SLUČAJ KOMŠIĆ
OŠTRO PRIOPĆENJE Bivši predsjednik Mesić podržao napad bivših visokih predstavnika u BiH na Zagreb
POLEMIKA O HERCEG-BOSNI
ZA GLOBUS PIŠE MIROSLAV TUĐMAN Goldstein ne razumije ni hrvatsku ni bošnjačku politiku 90-ih
"Za BiH nije bitno koliko je kojega naroda. Svi moraju imati prava kakva imaju pripadnici različitih naroda u Švicarskoj", Kljuićeva je poruka uz konstataciju da će "Bosne unatoč izazovima biti, samo se za nju treba boriti unutarnjim snagama".

"Šta će mene braniti gospođa Kitarović. To je problem koji je Zagreb stvorio jer oni Bosnu ne poznaju i ne vole", zaključio je Kljuić.

Jedan od promotora Kljuićeve knjige, predsjednik Hrvatskog kulturnog društva "Napredak" Franjo Topić kazao je da je odnos prema politici kao zalaganju za opće dobro u BiH odavno napušten što je i bitni uzrok problema u kojima se ta zemlja nalazi.

Biti Hrvat i istodobno Bosanac je izazov za svakog pripadnika hrvatskog naroda u toj zemlji a Kljuić je jedan od onih kojima je u tome teško naći premca, tvrdi predsjendik "Napretka".

Monsinjor Topić je podsjetio na činjenicu da je HDZ BiH prve demokratske izbore u BiH 1990. godine dobio s 24 posto glasova u vrijeme kada su Hrvati činili 17 posto stanovništva što dovoljno govori o kvaliteti politike vođene dok je strankom upravljao Kljuić.

"Kada se počelo pucati stvari su se stubokom promijejile i to više nije bilo vrijeme za demokratsku politiku Stjepana Kljuića", kazao je Topić dodajući da je Kljuić stoga marginaliziran od strane hrvatskog vodstva u Zagrebu a potom i od bošnjačkog u samoj BiH.

Topić je upozorio kako zadnje godine donose čudno izobličavanje istine i stvarnosti jer su nekim hrvatskim stankama sada veći neprijatelji bošnjačke nego srpske stranke a pri tom nitko ne govori o stanju u Republici Srpskoj gdje su Hrvati gotovo nestali a malobrojni koji su ostali potpuno su obespravljeni.

"Kada govore danas neki hrvatski političari čini se da su Vukovar rušili Bošnjaci", konstatirao je Topić upozoraajući kako se borba za vlast prenosi na cijele narode a borba oko fotelja tretira kao sukob dva naroda što je ogromna šteta.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2287 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

Trgovinu između Tuđmana i Miloševića spriječila je plitka Neretva
http://arhiva.nacional.hr/clanak/10862/ ... ka-neretva
GLAVNI SVJEDOK PODJELE BOSNE

Trgovinu između Tuđmana i Miloševića spriječila je plitka Neretva
Hrvoje Šarinić, očevidac i aktivni sudionik brojnih pregovora između dva najznačajnija aktera rata na prostoru bivše Jugoslavije Tuđmana i Miloševića, pojašnjava pojedinosti svog prošlotjednog svjedočenja u sudskom procesu koji se protiv Miloševića vodi u Haagu

Iako je u svom svjedočenju indirektno optužio Tuđmana za namjeru podjele BiH, u razgovoru za Nacional Šarinić je rezolutno branio prvog hrvatskog predsjednika.
Iako je u svom svjedočenju indirektno optužio Tuđmana za namjeru podjele BiH, u razgovoru za Nacional Šarinić je rezolutno branio prvog hrvatskog predsjednika.
Hrvoje Šarinić, nekadašnji predstojnik Ureda Franje Tuđmana, svjedočio je prošlog tjedna u Haagu na suđenju Slobodanu Miloševiću. Šarinićev nastup je zanimljiv jer se tajno susretao sa srbijanskim predsjednikom između 1993. i 1995., o čemu je napisao i knjigu “Svi moji tajni susreti sa Slobodanom Miloševićem”, ali i zato jer je sudjelovao na svim važnim sastancima na kojima su se crtale karte razgraničenja između Srbije, Hrvatske i BiH. Iako je u svom svjedočenju indirektno optužio Tuđmana za namjeru podjele BiH, u razgovoru za Nacional Šarinić je rezolutno branio prvog hrvatskog predsjednika. Kao argument navodi “zaštitu nacionalnih interesa” i podsjeća na prošlogodišnji skandal u Francuskoj kada je bivši šef vojno-obavještajne službe, 85-godišnji general Aussress objavio knjigu u kojoj je opisao francuske zločine tijekom alžirskog rata. Odmah su ga napale sve stranke, a predsjednik Chirac oduzeo sva odlikovanja. Šarinić je uvjeren da i oko tema koje se mogu svrstati u hrvatske nacionalne interese ne treba biti podjela. To je vjerojatni razlog zašto i dalje brani Tuđmana s kojim se burno razišao još 1998.

Tuđman nije vjerovao u cjelovitu BiH, a kao povjesničar smatrao ju je povijesnim apsurdom Miloševiću odgovara suđenje u Haagu jer se javno predstavlja zaštitnikom srpskog naroda te tako stvara mit o sebi Haaški pravnici tvrde da će Milošević sigurno biti osuđen na doživotni zatvor, no do tada će proći još najmanje dvije godine NACIONAL: Kakav je dojam Milošević ostavio na vas kad ste se sreli u Haagu? – Slobodana Miloševića posljednji sam put sreo 1998. u Beogradu. Bio sam na službenom putu kao predsjednik Nadzornog odbora Ine i sklapali smo poslovni dogovor s Jugopetrolom, a kada je to Milošević saznao, odmah je izrazio želju da se vidimo. Sjećam se da je, dok smo se rukovali, tako snažno tresao da sam mislio kako će mi iščašiti rame. Međutim, u haaškoj sudnici gotovo i nema kontakta s optuženima. Nasuprot mene sjedio je sudac Richard May, iza se nalazila publika u kojoj je bila i moja supruga i ona je bolje vidjela Miloševića nego ja. Tijekom dvodnevnog svjedočenja Milošević i ja smo se pogledali u dva navrata i u njegovim očima nisam vidio mržnju. Ipak smo bili često zajedno u brojnim pregovorima i dosta se dobro poznajemo.

NACIONAL: Najviše reakcija izazvao je onaj dio vašeg svjedočenja u kojem ste kazali kako su se u Karađorđevu Milošević i Tuđman razmišljali o podjeli BiH, ali da nisu postigli konkretni dogovor? – Zanimljivo je kako se u medijima stalno provlači Karađorđevo, a skoro potpuno prešućuje Tikveš koji se desio mjesec dana kasnije i gdje su njih dvojica proveli puno više vremena sami. Valjda je to i zbog značaja koje u novijoj hrvatskoj povijesti ima Karađorđevo, gdje je definitivno ugušen pokret proljećara iz 1971. Bosna je bila nezaobilazna tema u svim govorima obojice predsjednika i prije i poslije sastanka u Karađorđevu, ali postoji ogromna razlika u njihovom konkretnom djelovanju. Kao povjesničar Tuđman je Bosnu smatrao povijesnim apsurdom, a bio je uvjeren i da su komunisti od muslimanske vjere napravili naciju jer su do tada bosanski muslimani bili Hrvati ili Srbi. Ali kao realpolitičar on ju je prvi službeno priznao i poslao hrvatskog veleposlanika u Sarajevo, podržao referendum o nezavisnosti, a 1995. potpisao Splitski sporazum koji je omogućio vojnu akciju za deblokadu Bihaća i pobjedu nad srpskom vojskom. Milošević je bio potpuno drukčija osoba i sjećam se da mi je još 1993. na jednom od naših tajnih sastanaka govorio kako je, zahvaljujući Republici Srpskoj, riješio 90 posto srpskog nacionalnog pitanja, “isto kao što je Franja s Herceg-Bosnom rešio hrvatsko nacionalno pitanje”. Kada sam ga pitao zašto ne želi priznati Bosnu, pogledao me i uzvratio: “Kakvu Bosnu?”. Želim reći da kod Miloševića jednostavno nije dolazilo u obzir prihvaćanje nezavisne BiH, dok je Tuđman kao realpolitičar razumio da na to mora pristati. Ako ste gledali cjelokupni prijenos mog haaškog svjedočenja, mogli ste vidjeti da Milošević nije proturječio mojim izjavama o njegovom odnosu prema toj zemlji.

NACIONAL: Ipak ste u Haagu potvrdili kako je Tuđman planirao dati Srbima Prevlaku u zamjenu za neke druge teritorije? – O toj ideji se razmišljalo i razgovaralo, ali se nikada nisu vodili službeni pregovori. Nismo željeli da Hrvatska bude presječena kod Neuma i zato smo razmišljali o davanju dvadesetak kilometara od Molunata do Rta Oštro bosanskim Srbima, a dio tamošnje obale od još dvadesetak kilometara za izlaz na more dobili bi i Muslimani. Sjećam se da mi je jednom prilikom Milošević rekao: “Imate hiljadu kilometara obale, šta ne date tih dvadeset kilometara”. Za uzvrat bi nam dali dio dubrovačkog zaleđa odakle je u ratu bombardiran grad.

NACIONAL: Zauzvrat ste trebali dobiti Neum koji bi postao dio Hrvatske? – Tako je. O tome smo razgovarali, ali odluku o mijenjanju granica može donijeti isključivo sabor i to dvotrećinskom većinom. S Muslimanima smo razgovarali o tome da dobiju neku od luka na Neretvi, koje bi im omogućavale izlaz na otvoreno more. Lord Owen je kazao da je to divan prijedlog, međutim, Muslimani su jedno vrijeme razmišljali, a onda na sugestiju svojih eksperata odbili taj prijedlog. Zaključili su da Neretva u tom dijelu nije dovoljno duboka za uplovljavanje brodova.

NACIONAL: Koliko su se Tuđman i Milošević razlikovali kao pregovarači? – Radilo se prije svega o pregovaračkoj taktici. Tuđman je Miloševiću rekao da mogu razgovarati o “svemu”, ali da se najprije riješi problem Hrvatske. Riječ “svemu” značila je BiH. Milošević je imao drugu taktiku i obično je govorio: “Dajte sve će se rešiti, ali idemo prvo videti što ćemo u Bosni”. Naposljetku je Tuđman u Daytonu postigao veliki uspjeh jer je pred samo zaključenje sporazuma svoj potpis uvjetovao rješavanjem stanja u istočnoj Slavoniji. Milošević je brzo telefonirao svojim tamošnjim ljudima, a cijela je stvar dovršena kada sam sudjelovao u potpisivanju Erdutskog sporazuma, kojim je taj dio vraćen Hrvatskoj.

NACIONAL: Stipe Mesić je u nekoliko navrata govorio kako je nakon povratka iz Karađorđeva Tuđman izvadio kartu BiH na kojoj se vidjelo da su Hrvatskoj pripojene Hercegovina i Cazinska krajina? – O tome nije govorio samo Mesić nego i neki drugi političari, primjerice posljednji jugoslavenski premijer Ante Marković. Time ne poričem da je Tuđman smatrao da raspadom Jugoslavija nije moguć ni opstanak jedinstvene BiH. Naravno da je bilo razgovora o BiH, ali ne i formalnih dogovora, jer da je u Karađorđevu ili negdje drugdje nešto zaista dogovoreno, tada sasvim sigurno ne bi bilo toliko žrtava i stradanja. Sudjelovao sam na Globalnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji koja se 18. listopada 1991 održavala u Peace Pallaceu u Haagu. Tada je Lord Carrington predložio da svih šest republika steknu međunarodni subjektivitet i legitimitet, što su odmah prihvatila petorica predsjednika, dakle i Momir Bulatović iz Crne Gore. Jedini koji je to rezolutno odbio bio je Milošević jer je znao da u tom slučaju mora odustati od stvaranja Velike Srbije. Taj događaj govori tko je krivac za strahote koje su uslijedile idućih godina. Dok su me proteklih dana vozili na sud, prolazeći pokraj Peace Pallacea uvijek sam se prisjećao događaja starih više od dvanaest godina.

NACIONAL: Kako tumačite toliku neosjetljivost koju iskazuje tijekom suđenja. Bez obzira terete li ga poznati političari ili ljudi koji su u srpskom divljanju izgubili desetke članova svojih obitelji, Milošević je ležerno zavaljen u fotelju i reagira s podsmijehom? – Milošević je potpuno neosjetljiv na ljudske patnje. Ali, s druge strane, treba uzeti u obzir da mu ovo suđenje jako odgovara jer dokle god ga snimaju kamere, može se predstavljati kao zaštitnik svog naroda i tako u Srbiji stvarati svojevrsni mit o sebi. Mnogi vrsni haaški pravnici rekli su mi kako će Milošević sigurno biti osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu, no do tada trebaju proći još najmanje dvije godine suđenja koje će koristiti za osobnu promociju. Obrana ima oko 300 svjedoka čije ispitivanje započinje tek za pet ili šest mjeseci, što znači da će Milošević još dugo vremena biti u središtu medijske pozornosti. Uostalom, i uvjeti u haaškom zatvoru su kudikamo komforniji nego u švedskim, finskim ili zatvorima neke treće zemlje. Kada ostane sam u nekoj ćeliji, bez televizijskih kamera, ne bi me iznenadilo da Milošević poput mnogih predaka izvrši samoubojstvo. Ako pogledate povijest njegove obitelji, vidjet ćete da im je to u genima.

NACIONAL: Niste li u nekadašnjim opisima Miloševića prema njemu bili benevolentni, a ponekad se činilo kao da vam je njegov stil simpatičan? – To je zasigurno prejaka riječ jer ne mogu cijeniti čovjeka kojeg su postupci svrstali među najveće zločince u povijesti čovječanstva. Morao sam pregovarati i s crnim vragom, a isto tako i Miloševićem jer je on donosio odluke. Ali, u našim razgovorima znao je biti vrlo šarmantan, a u nekoliko prilika pokušao je prijeći na ti, što sam uvijek elegantno izbjegavao. Bilo je i ružnih iskustava od kojih pamtim Miloševićev poziv koji m je prekinuo ručak u Predsjedničkim dvorima. U tijeku je bila operacija Bljesak za oslobađanje zapadne Slavonije i čim sam uzeo slušalicu čuo sam kako uzbuđeno govori: “Hrvoje pa šta to činite, u šta smo utrošili tolike dane i sate”. Rekao sam mu da smijeni Martića i Čeleketića, na što je ljutito uzvratio: ”Šta to govoriš, nisam ih postavio pa ih ne mogu niti smeniti”. Onda je zalupio telefon. U svim drugim kontaktima Milošević je bio izuzetno duhovit, ali nisam vjerovao što govori. Volio se i u privatnim razgovorima predstavljati kao mirotvorac, kao da je predosjećao da će jednog dana odgovarati za sve što se dešavalo i želio je sakriti i najmanji dokaz. No učinjeno je toliko zla da se jednostavno nije dalo sakriti. Nakon naših sastanaka pravio sam bilješke, a o mojim izvještajima postoje transkripti u Predsjedničkom uredu koji su završili i u Haagu. Tamošnji eksperti su ih usporedili s izjavama koje sam im davao i između njih skoro da nema nikakve razlike.

NACIONAL: Milošević je na suđenju ustvrdio da ne govorite istinu kada kažete da ste u njegovom kabinetu susreli Borislava Mikelića? – Naravno da se to desilo, premda je tu Miloševićeva riječ protiv moje. Početkom 1995. puno se raspravljalo o otvaranju autoceste kroz zapadnu Slavoniju, ali bi uvijek iskrsnuo nekakav problem i ne bismo došli do rješenja. O tome sam razgovarao i s Miloševićem, koji je u jednom trenu rekao da će pozvati Mikelića. Poslije petnaestak minuta, u kabinet je zadihan ušao Mikelić i ugledavši me, sav iznenađen upitao što tu radim. Dakle, u Miloševićevu uredu susreo sam Mikelića, što govori kako je srpski predsjednik imao punu kontrolu nad pobunjenim Srbima, ma koliko to svi zajedno sada demantiraju. Inače, u Beograd sam letio zrakoplovima UNPROFOR-a ili norveške vojske koji je osigurao Thorvald Stoltenberg i jedan primjer s Plesa potvrđuje kako je Milošević do u detalje bio upoznat sa situacijom u Hrvatskoj. Izašao sam iz zrakoplova i krenuo prema automobilu, kada me nazvao Milošević i zatražio da odobrim propusnicu za tri kamiona s Plesa, a nosila su nekakve potrepštine Srbima u krajinu. Kada bismo razgovarali, uvijek je dobro pazio da ne upotrijebi termin “srpska krajina” kako me ne bi naljutio, i uvijek se koristio samo izrazom “krajina”. Taj put me zamolio da omogućim puštanje tih kamiona, što pokazuje o kakvim je detaljima bio obaviješten. Prevozili su nekakvo sjemenje i slične namirnice i rekao sam našima da ih puste.

Radovan Karadžić

NACIONAL: Kako ste doživjeli Radovana Karadžića, vođu bosanskih Srba, koji se i dalje u bijegu? – Neka mi psihijatri oproste, ali imam dojam da osobe koje cijeli život rade s luđacima naposljetku i sami polude, a Karadžić je klasični dokaz ove teze. Karadžić je bio podvojena ličnost jer se s jedne strane volio predstavljati kao svjetska ličnost, brižno je pazio kako se ponaša i izgleda, a onda bi, s druge strane, tijekom pregovora, na vidjelo izašao njegov pravi temperament. Znao je doslovno eksplodirati od bijesa i izgubiti kontrolu, što je u potpunoj suprotnosti s pažljivo njegovanim imidžom. Pamtim jedan interesantan detalj. U Dobanovcima smo pregovarali kako da Federacija BiH dobije 51 posto, a Republika Srpska 49 posto teritorija BiH. Išlo je jako teško je su u to vrijeme Srbi kontrolirali 72 posto teritorija i Karadžić bi stalno davao nekakve komadiće, primjerice 1 posto i vidjelo se da na taj način nikako nećemo postići omjer 51 – 49.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2288 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

STIPE MESIĆ ZA GLOBUS
Prekasno sam otišao iz HDZ-a, nisam očekivao da će filoustaški element povesti glavnu riječ u stranci
https://www.jutarnji.hr/globus/politika ... i-15016015
Bivši predsjednik RH Stipe Mesić često je bio na naslovnicama Globusa. Prvi premijer Hrvatske i posljednji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije često je govorio za Globus, a još više davao povoda da se o njemu i njegovim potezima piše. Pripada onoj vrsti velikih političara koje se ili voli ili ne voli. Iako je u ozbiljnim godinama, još uvijek je nezaobilazna figura hrvatskog političkog života. Zbog pandemijskih ograničenja ovaj razgovor za Globus napravljen je mailom.

Gospodine Predsjedniče, u svojoj karijeri obavljali ste praktički sve najvažnije funkcije u Hrvatskoj. Jeste li zadovoljni onime što ste napravili? Čega se najradije sjećate, a što biste najradije zaboravili?

- Odgovorit ću ovako: zadovoljan sam onime što sam u datim okolnostima mogao napraviti. U tim okvirima, dakle u okvirima realno mogućega, napravio sam najviše što sam htio i mogao. Nisam, naravno, zadovoljan što nisam mogao napraviti više, a iznimno sam nezadovoljan time što osobe koje su nakon mene bile na dužnosti predsjednika Republike Hrvatske nisu gradile dalje na postavljenim temeljima. Najradije se sjećam entuzijazma koji je zavladao u Hrvatskoj nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora godine 2000. A što bih najradije zaboravio? Svakako onih nekoliko proustaških ispada u Australiji, odnosno u Hrvatskoj. Objasnio sam ih, znam, okarakterizirao sam ih kao neprihvatljive i promašene, ali draže bi mi bilo da se nikada nisu dogodili. Zaboraviti ih, nažalost, ne mogu.

Jednom ste rekli za predsjednika Tuđmana da, kad ne može riješiti problem, onda se na njega ljuti. Kako biste rezimirali njegovo desetljeće vlasti - je li se više ljutio ili više rješavao probleme?

- Pa, on se i ljutio, ali je i rješavao probleme. Stvar je, međutim, u tome da ih je rješavao na svoj način, a to često nije bilo dobro. Podsjetit ću samo na izbor gradonačelnika Zagreba, kada je Tuđman imao fiksnu ideju da ne može dopustiti, kako je rekao, “oporbenu situaciju” u glavnom gradu i opirao se demokratski izraženoj volji građana tako dugo dok manevrima iza kulisa nije uspio dovesti na čelo Zagreba čovjeka koji je njemu odgovarao. To je bio taj Tuđmanov način rješavanja problema - uz ljutnju, naravno. I to nam je nanijelo štete koje smo osjećali i godinama nakon njegove smrti.

Godine 1990., kad vas je Tuđman pozvao u HDZ, bili ste svjesni da će u novoj stranci, zapravo širokom političkom antikomunističkom pokretu, osim nekadašnjih komunista i komunističkih disidenata biti i desničarski nacionalisti, emigranti proustaške ili postustaške orijentacije, i da ćete s njima morati surađivati. Jeste li u tome vidjeli problem?

- Moram vas ispraviti. HDZ nije primarno bio zamišljen kao antikomunistički, nego kao nacionalni, ako hoćete i suverenistički pokret. Meni uopće nije bilo bitno koliko će se tu naći dojučerašnjih članova Saveza komunista, ali značilo mi je nešto što je u originalnom sastavu vodstva HDZ-a bila većina prvoboraca iz Narodnooslobodilačke borbe i antifašista, uključujući i samoga Tuđmana. Naravno da sam znao da će u široki pokret, kakav je bio HDZ, biti uključeni i Hrvati iz dijaspore, ali niti su svi oni ustaše, ili - kako vi kažete - novoustaše, niti sam očekivao da će s vremenom taj filoustaški element početi voditi glavnu riječ. Tuđman ih je, doduše, još držao pod kontrolom, ali stvari su se rasplamsale nakon njegove smrti, odnosno - da budem posve precizan: nakon završetka mojega drugog predsjedničkog mandata.

Kad ste uvidjeli da s radikalima nećete naći zajednički jezik? Je li to bilo odmah nakon dolaska stranke na vlast ili uoči rata 1991.?

- Ne, stvari su postupno postajale jasnije. Slagao se mozaik, komadić po komadić, da bi se na kraju ti komadići koji su najprije izgledali kao usamljeni incidenti pretvorili u zaokruženu sliku jedne politike.

Kakvom vam se danas, s odmakom od trideset godina, čini HDZ-ova politika iz 1990. prema hrvatskim Srbima, koje je u to doba Beograd uvelike trovao velikosrpskim idejama? Mislite li da je možda postojala mogućnost da se njihov animozitet prema novoj vlasti nekako ublaži?

- Svakako da je takva mogućnost postojala. Trebalo je više razgovarati, trebalo je izbjegavati poteze koji su hrvatske državljane srpske nacionalnosti dodatno antagonizirali. Kažem: dodatno, jer ključnu je ulogu odigrala Miloševićeva propaganda koja je počela još u vrijeme Jugoslavije. Tu vatru što je opasno tinjala trebalo je gasiti, umjesto što se na nju - što svjesno, što glupošću - dolijevalo ulje. Ja sam nešto na toj liniji rekao i godine 2001. u Hrvatskome saboru, pa su neki HDZ-ovci u znak prosvjeda napustili sabornicu. Dakle, ne govorim sada ništa novo.

Je li rana HDZ-ova vlast, ona iz 1990., mogla spriječiti izbijanje takozvane balvan-revolucije, preteče rata u Hrvatskoj?

- Da se balvan-revoluciju moglo spriječiti - ne vjerujem. Beogradski su emisari bili vrlo aktivni i, nažalost, vrlo uspješni. Možda se moglo nešto učiniti da se stvar dalje ne širi, pa da ne izbije otvoreni rat. No, morate uzeti u obzir i ulogu JNA koja se ubrzano pretvarala u srpsku vojsku, u instrument ostvarivanja Miloševićeve politike. Dakle, nisam ni danas siguran što se u onim danima moglo napraviti, previše je bilo onih koji su željeli rat.

U kojem ste času spoznali da Hrvatska ne može izbjeći rat? Je li to vama, predsjedniku Tuđmanu i cijelome državnom vodstvu postalo jasno još 1990. ili ste tada vjerovali da je moguće političkim manevrima relativno mirno napustiti Jugoslaviju?

- Za Tuđmana vam ne mogu odgovoriti. Znam da je on vjerovao saveznom ministru obrane, generalu Kadijeviću, i onda kada sam ja izgubio sve iluzije. Što se mene tiče, prijelomna je točka bilo Miloševićevo odbijanje da makar i odgovori na hrvatski prijedlog o pretvaranju jugoslavenske federacije u konfederaciju oročenu na tri do pet godina, nakon čega bi se donijela konačna odluka. On, kažem, na to nije ni odgovorio. Od toga trenutka bilo mi je definitivno jasno da on igra na kartu rata i počeo sam to govoriti svim stranim sugovornicima s kojima sam se imao prilike sresti. Uglavnom su prema mojim upozorenjima bili sumnjičavi. Čak je i njemački ministar vanjskih poslova Genscher pitao čovjeka koji me doveo do njega, a kada sam ja napustio prostoriju: “Misli li on to ozbiljno?”

Od srpnja do prosinca 1991. bili ste predsjednik Predsjedništva Jugoslavije. Kad ste posljednji put bili na sjednici u Beogradu i što ste rekli Tuđmanu kad ste se vratili u Zagreb?

- Posljednja sjednica Predsjedništva SFRJ održana je u Den Haagu. Predsjedali smo lord Carrington i ja. Bio je to zadnji pokušaj da se iznađe novi politički dogovor, jer je model federacije bio potrošen. Slobodan Milošević nije htio ni federaciju ni konfederaciju, razarao je Jugoslaviju da bi na njenim ruševinama ostvario veliku Srbiju. Poslije te sjednice nisam išao u Beograd. Otvorio sam Ured u Banskim dvorima, kako bih mogao komunicirati u zemlji i izvan zemlje. Tuđman je inzistirao da i dalje idem u Beograd, što ja nikako nisam mogao prihvatiti, jer nisam htio davati legitimaciju Miloševiću da raspiruje rat i prekraja granice u zemlji.

Jeste li u Beogradu kao potpredsjednik, a onda i predsjednik Predsjedništva SFRJ strahovali za svoj život? Naime, rat u Hrvatskoj već je počeo, Vukovar je bio pod opsadom...

- Ne, ni u jednome trenutku u Beogradu se nisam osjećao ugroženim. Imao sam, naravno, svoje osiguranje, ali ja sam izlazio, sretao ljude na ulici, u lokalima. Nikakvih neugodnih iskustava iz toga vremena nemam. Pokušan je, doduše, atentat na mene prilikom jednoga putovanja iz Beograda u Zagreb. Ja sam bio upozoren i umjesto autom putovao sam avionom, na auto je otvorena paljba, ali prema svemu što o tome znam, iza toga nije stajala srpska strana.

Badinterova komisija u prosincu 1991. zaključila je da se SFR Jugoslavija raspala te da Hrvatska i ostalih pet republika imaju pravnu osnovu za proglašenje državne samostalnosti. Kako ste vi i hrvatski državni vrh doživjeli tu odluku u to najteže ratno vrijeme, kad je četvrtina hrvatskoga teritorija bila pod okupacijom?

- S olakšanjem. Bila je to koliko zakasnjela, toliko i dobrodošla odluka. Vjerojatno nije odgovarala onima koji su sanjali o nekakvoj “velikoj Hrvatskoj”, a bilo ih je, da ne bi bilo zabune. No, ta nam je odluka stvorila osnovu za vojno-redarstvene akcije kojima je u narednim godinama oslobođeno područje pod kontrolom pobunjenih Srba. Možda toga tada i nismo bili potpuno svjesni, ali tako je bilo. I još nešto, što je osobito važno naglasiti danas: odluka Badinterove komisije potvrda je da je Hrvatska u današnjim granicama stvorena u Narodno-oslobodilačkoj borbi. Naglašavam ovo “stvorena”. Možda neke usijane glave shvate što time poručujem.

image
Arhiv Hanza Medije
Vi ste bili inicijator sastanka Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu u ožujku 1991. Zapravo, prvobitna je zamisao bila da na sastanku budete i vi i Borisav Jović i da se pokuša naći dogovor o mirnoj disoluciji Jugoslavije i sprečavanju oružanog sukoba između hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba. No Tuđman i Milošević našli su se u Karađorđevu nasamo, u četiri oka. Što vam je predsjednik rekao nakon povratka u Zagreb?

- To sam već mnogo puta prepričavao. Nije rekao samo meni, nego skupini vodećih ljudi iz HDZ-a koji smo čekali njegov povratak. Evo, najkraće: bio je sav ozaren, pozvao je Hrvoja Šarinića da pred nama na stolu razvije karte i pokazivao nam je koje dijelove BiH Milošević prepušta Hrvatskoj. Kada sam ga upozorio na to da podjela BiH znači rat, odgovorio mi je da ne razumijem “povijesne silnice”.

Koliko je sastanak u Karađorđevu bio pokretač vašeg postupnog udaljavanja od Tuđmana i konačnog razlaza s njim?

- Ne mogu reći da je bio pokretač, govorimo o procesu udaljavanja, no da je bio kap koja je prelila čašu, to svakako jest. Politiku podjele Bosne i Hercegovine nisam ni pod kakvim uvjetima i ni u kojim okolnostima mogao prihvatiti. Niti mi je padalo na pamet da je prihvatim. Smatrao sam je pogubnom kako za Hrvate u BiH, tako i za Hrvatsku. I imao sam pravo. To se potvrđuje do dana današnjega, samo što oni koji glasno nariču nad sudbinom Hrvata u BiH to ne žele priznati.

Bili ste veliki protivnik osnutka Hrvatske zajednice Herceg-Bosne na jesen 1991. Potkraj 1993. potpuno je puklo između vas i Tuđmana. Mislite li danas da ste možda prekasno otišli iz HDZ-a?

- Naravno! Riječ je o pandanu Republici Srpskoj, riječ je o potezu koji je na liniji trajne podjele, a u konačnici i uništenja BiH. Iz današnje perspektive gledano, možda sam zaista mogao i ranije istupiti iz HDZ-a, mada time ništa ne bih promijenio.

Jeste li zadovoljni Hrvatskom danas?

- Ne!
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2289 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

Stjepan Mesić: Ja sam dogovorio sastanak u Karađorđevu
https://www.slobodnaevropa.org/a/1045335.html
Stjepan Mesić, posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ: "Dogovorom između Tuđmana i Miloševića, stvorena je lažna slika da se u BiH radilo o nekakvom građanskom ratu, o međusobnom sukobu iz vjerskih ili nacionalnih razloga. Međutim, ovdje se radilo o čistoj agresiji i trebalo je međunarodnoj zajednici to i pokazati. Jer, neće međunarodna zajednica ići u rješavanje jednog sukoba dok se ne raščisti situacija oko tog sukoba, dok se ne vidi tko iza čega stoji i tko što radi. Zato je Milošević čitavo vrijeme uvijek tvrdio da se bori za Jugoslaviju. Svjetskim moćnicima je, zbog sentimentalnosti prema Jugoslaviji, dugo je trebalo da shvate da Milošević ustvari razara bilo kakvu mogućnost opstanka Jugoslavije i da ustvari stvara veliku Srbiju"

I dio [ 30:57 min ] II dio [ 42:11 min ]

Neuspjeh "Dana D"

RSE: Počet ćemo od vašeg ulaska u Predsjedništvo Savezne Republike Jugoslavije. Vas je 19. oktobra 1990. Savezna skupština, i pored velikog otpora tadašnjeg srpskog rukovodstva, proglasila za člana Predsjedništva Jugoslavije. Da li ste ušli u Predsjedništvo, koje je tada bilo kolektivni šef države, sa namjerom da pomognete da se sačuva zajednička država, ili da je rasturite, kako vas je optuživalo srpsko rukovodstvo?
Mesić: Ja sam prije svega bio sasvim svjestan da Jugoslavija nema integrativnih faktora. Bio je Tito i otišao je sa životne i političke scene. Komunistička partija se raspala i Jugoslovenska narodna armija je praktično već u to vrijeme prelazila na stranu Slobodana Miloševića. Trebalo je tražiti novi model u kome bi narodi bivše Jugoslavije mogli živjeti. Smatrali smo da je to konfederalni model. Ustav iz 1974. godine nudio je upravo takav model, ali se trebalo dogovoriti o tome što bi bili zajednički poslovi na vrhu, znači u konfederaciji, i što bi bili poslovi republika i tko bi plaćao poslove koji ostanu u konfederaciji. Znači, tražili smo čiste račune, jer u to vrijeme još nije bilo razmišljanja o brzom osamostaljenju republika.
RSE: Kakvi su bili odnosi među članovima Predsjedništva? Na šta su ličile vaše sjednice?
Mesić: Da, ja se sjećam većine sjednica. One su ličile jedna na drugu. Na jednoj strani je postojao srpski lobi, koji je vodio Bora Jović i koji se zalagao da se na ruševinama Jugoslavije ostvare granice velike Srbije - i to etnički čiste. On je, ustvari, provodio plan koji je postavio Slobodan Milošević. Milošević je varao svijet, jer je znao da je svijet sentimentalan prema Jugoslaviji. a varao ga je utoliko što je tvrdio da se bori za opstanak Jugoslavije, pa je zato i koristio savezno Predsjedništvo. U isto vrijeme je varao i svoju javnost tvrdnjom da će svi Srbi živjeti u jednoj državi, a to bi značilo da će se Srbiji pripojiti dijelovi drugih republika u kojima ima većinskog srpskog stanovništva. Cijela igra srpskih predstavnika bila je u tome kako dovesti do promjene odnosa snaga u Predsjedništvu da bi se ostvario plan velike Srbije. Međutim, to se nije moglo ostvariti, jer je nas u Predsjedništvu bilo osam. Na jednoj strani bili su predstavnici Srbije, a na drugoj strani bili su predstavnik Makedonije, Vasil Tupurkovski, predstavnik Slovenije, Janez Drnovšek, predstavnik Bosne i Hercegovine, Bogić Bogićević, i ja. To je značilo da je odnos snaga bio četiri prema četiri i nije moglo doći do uspostave tog, kako su ga oni nazivali, izvanrednog stanja u kome bi vojska dobila zeleno svjetlo. Srbija je na tome inzistirala. Međutim, to se nije moglo provesti. Zato je u martu i sazvana sjednica Predsjedništva, ali ne u zgradi Predsjedništva nego na inzistiranje vojnog vrha održana je u Generalštabu JNA, u neadekvatnim uvjetima, jer su mislili da će vojnim pritiskom natjerati nekoga od nas da odstupimo kako bi došlo do prevage u korist Srbije. Međutim, to se nije ostvarilo.
RSE: Vi mislite na onu sjednicu koja je održana u nekom komandnom centru? Ta sjednica održana je 12. marta.
Mesić: Točno, upravo mislim na tu sjednicu.
RSE: To je bila jedna vrlo dramatična sjednica i u našoj seriji mi smo o tome razgovarali i sa Vasilom Tupurkovskim, koji nam je dao svoje viđenje događaja. Svoje viđenje događaja nam je da i Bogić Bogićević. Vasil Tupurkovski kaže da vas je sreo na aerodromu kad je došao iz Skoplja avionom i da ste onda zajedno došli do zgrade saveznih organa u Beogradu, odakle su vas nekim autobusom odvezli na to mjesto.
Mesić: Autobusi su čekali i onda su nas prevezli u zgradu Generalštaba. Rekli su nam da ćemo tamo tobože imati sve što nam je potrebno, sve karte i ostalo, da bi se mogla donijeti prava odluka. A, ustvari, trebalo nas je impresionirati vojnom silom tako da netko u Predsjedništvu popusti, pa da dođe do prevage u korist Srbije. To je bila sjednica od koje se očekivalo da bude "Dan D", nakon čega bi se definitivno išlo u ostvarenje ideje o velikoj Srbiji.
RSE: Koliko znam, gospodin Drnovšek nije prisustvovao toj sjednici. On se plašio hapšenja i nije došao u Beograd. Vi ste došli. Da li ste se vi plašili hapšenja?
Mesić: Ja se uvijek plašim, kao i svaki čovjek, ako postoji određena opasnost. Međutim, ja sam imao i obveze. Moja obveza je bila da zastupam Republiku Hrvatsku, ali i da djelujem u okviru institucije u kojoj sam izabran, da radim na temelju ustava. Jer, ja sam shvatio da jedino poštujući legalitet i legitimitet možemo doći do rješenja koja neće biti nametnuta silom. Ja sam htio iskoristiti tu jugoslavensku instituciju da se dođe do rješenja. Pa, ukoliko bi došlo i do osamostaljenja republika, da se to ostvari bez upotrebe sile.
RSE: Tupurkovski nam je rekao da je ta sjednica održana pod vrlo čudnim okolnostima: da je u sali bilo hladno, da ste cvokotali od zime, da su cijeli tok sjednice snimale kamere. Da li se sjećate te atmosfere?
Mesić: Točno. Bilo je isključeno centralno grijanje u prostoriji gdje smo mi zasjedali i onda nam je vojska "širokogrudo" ponudila vojne šinjele, baš vojne šinjele, računajući da nas na taj način uniformiraju, pa da neko "pukne" i da glasa za ono što vojska traži. General Veljko Kadijević je bio uvjeren da će nas slomiti na toj sjednici Predsjedništva. On nije bio nimalo korektan prema nama, ali, vidite, nije uspio. Pri dolasku u salu sreo sam Bogića Bogićevića. Na njega je, moram reći, bio najveći pritisak. Imao sam informaciju da je on cijelu noć prije toga proveo u razgovorima s generalima koji su ga pritiskali svim mogućim pritiscima i argumentima da poklekne i da glasa za srpski prijedlog, računajući na to da je on Srbin. Međutim, on je glasao protiv uvođenja izvanrednog stanja i onda ga je Bora Jović nakon glasovanja pred svima vrlo glasno i arogantno pitao: "Bogiću, ti si Srbin, zašto ne glasaš kao i ostali?" Bogić mu je odgovorio: "Slušaj Boro, zapamti - ja jesam Srbin, ali prije svega sam Bosanac i glasam za interese cijele Jugoslavije, a time i za interese Bosne i Hercegovine."
RSE: Vi ste na toj sjedinici imali jedan jako oštar dijalog sa generalom Kadijevićem, koji je prijetio da će Armija preuzeti vlast, bez obzira šta Predsjedništvo odluči. Sjećate li se tog dijaloga? Šta ste vi njemu rekli, a šta on vama?
Mesić: Ja se vrlo dobro sjećam tog razgovora. On je, ustvari, bio nakon glasovanja i nakon što nije prihvaćen prijedlog o davanju zelenog svjetla Armiji da sama odluči kada će djelovati na terenu. Odnos snaga prilikom glasovanja bio je četiri na prema četiri. Kadijević je nastupio arogantno, ali on je samo ostavljao takav dojam, on se, ustvari, bojao što će biti ako on ne provede zadatak koji mu je dao Milošević. I naša rasprava je bila u tom smjeru. On je rekao da će nastatiti kaos, da će nastati pokolj Srba u cijeloj Jugoslaviji, ako se ne prihvati ovo što Armija, vojni vrh i Slobodan Milošević nude. Jasno, zato se i provociralo na prostoru čitave Jugoslavije. Naoružavali su Srbe oružjem iz vojnih garnizona, da bi ih što prije naveli na pobunu, da bi onda Armija stupila na scenu da tobože brani Srbe. Oni su Srbe naoružavali da bi došlo do provokacija. Te provokacije je organizirao vojni vrh na čelu sa šefom KOS-a, generalom Aleksandrom Vasiljevićem, koji je bio na svakom punktu gdje je došlo ili do krvoprolića ili do nekog drugog ekscesa. Dakle, sve je to bilo planirano i provođeno je u jednoj koordiniranoj akciji koja je išla iz Miloševićevog štaba preko vojnog vrha. Međutim, mi se, kao što znate, nismo dali slomiti i tu je završio pokušaj da se Predsjedništvo iskoristi za potrebe širenja i stvaranja etnički čiste i velike Srbije.
RSE: Interesantno je da je Riza Sapundžiju, predstavnik Kosova, glasao za uvođenje vanrednog stanja. Poslije, na drugoj sjednici, glasao je protiv, ali u tom trenutku je glasao za. Da li je to za vas tada bilo iznenađenje?
Mesić: I na nekoliko prethodnih sjednica Riza Sapundžiju je glasao zajedno sa predstavnicima Vojvodine, Srbije i Crne Gore, iako smo mi znali što Kosovo traži. To je bilo nekoliko puta. Međutim, Sapundžiju nije bio Miloševićev čovjek, on je to radio pod pritiskom. Ja sam njega pitao: "Kako možete glasati za ono što predlaže Srbija kad je to u potpunoj suprotnosti sa interesima građana Kosova?". On je rekao: "Znate, ja ovdje kroz Predsjedništvo mogu ponešto učiniti. Ali kad bih prvi put glasao protiv onoga što predlaže Srbija, drugu sjednicu ne bih više dočekao u Predsjedništvu." I upravo se to i dogodilo. Nakon što je Sapundžiju na toj drugoj sjednici glasao protiv uvođenje izvanrednog stanja, Milošević ga je odmah smijenio, iako je to bilo potpuno nelegalno. Kosovska skupština nije funkcionirala, ona je bila raspuštena, a samo je kosovska skupština mogla izabrati drugog predstavnika.
RSE: Da, onda je on doveo Sejdu Bajramovića.
Mesić: Međutim, vi znate kako je to izvedeno. Srpska skupština je smijenila Rizu Sapundžiju, jer tobože nema kosovske skupštine, ali to nema veze s ustavom. I nakon toga su izabrali Sejdu Bajramovića, koji nije predstavljao nikoga, pa ni sebe.
RSE: Da, ta druga sjednica održana je 14. marta, pošto su Milošević i Jović željeli da se ponovo glasa. Međutim, kao što smo rekli, Sapundžiju je glasao kao i vi, Drnovšek, Bogićević i Tupurkovski i rezultat je bio pet naprema tri. Onda je Borisav Jović, kao predsjednik Predsjedništva, dao ostavku da bi, kako se ranije dogovorio sa Kadijevićem, otvorio put vojsci da preuzme vlast. Međutim, prema Jovićevim memoarima, vojni vrh je 17. marta saopštio Joviću i Miloševiću da su se predomislili i da od vojnog udara nema ništa. Jović kaže da je vojska preko noći izvršila salto mortale, baš je taj izraz upotrebio u memoarima, i da su on i Milošević bili izmanipulisani. Otkud takav nagli obrt za četiri dana? Šta je, po vašem mišljenju, uticalo da se vojni vrh predomisli?
Mesić: Upravo je ta sjednica na kojoj je Riza Sapundžiju glasovao protiv, bila presudna za srpsku odluku da ga se ukloni iz Predsjedništva, jer su se plašili da se njegovo glasanje može ponoviti, što bi onda bilo štetno za plan stvaranja velike Srbije. činjenica je da je vojni vrh dao podršku Slobodanu Miloševiću, ali samo utoliko ukoliko se njegove zamisli mogu provesti kroz Predsjedništvo. Oni su, koliko-toliko, prihvaćali Predsjedništvo kao kolektivnog vrhovnog zapovjednika JNA.
RSE: Priča se da je Kadijević stalno tražio da bude pokriven odlukom Predsjedništva, da on nikad nije htio da uradi ništa na svoju ruku, ukoliko nije pokriven odlukom Predsjedništva?
Mesić: Točno. On nije imao kuraži upustiti se u vojni udar. On je to mogao učiniti, ali je pretpostavljao da u tom slučaju ni od koga ne bi dobio podršku. A, vojni udar koji nema vanjsku podršku, obično ne može uspjeti i mislim da je Kadijević tu imao dobru procjenu. Milošević i njegova strana su očito bili preuranili. Bora Jović je, da bi sve impresionirao, podnio ostavku, najavio je da se povlači. Milošević je onda objavio da više ne priznaje odluke Predsjedništva. Odmah se povukao i Nenad Bučin, predstavnik Crne Gore, i rekao da i on izlazi iz Predsjedništva. Time su mislili destabilizirati Predsjedništvo i ponovo tražiti akciju vojske. Tu su se oni preračunali, vojska im nije dala podršku. Milošević je onda dao nalog Joviću da se vrati, on je to bez pogovora prihvatio i vratio se natrag u Predsjedništvo. Naime, poslije Jovićeve ostavke ja sam isti dan otišao na televiziju i rekao da se ništa posebno nije dogodilo, da je Bora Jović podnio ostavku, da Srbija treba poslati novog predstavnika u Predsjedništvo, kao i Crna Gora, a da ja, kao potpredsjednik, preuzmimam poslove predsjednika dok se kriza ne riješi. I očito je taj moj čvrsti stav pokolebao Miloševića i on je nakon tri dana poslao Jovića natrag u Predsjedništvo.
RSE: Predsjedništvo se 18. marta, znači sutradan po Jovićevoj ostavci, sastalo u praznoj Palati federacije - kažu da je bila potpuno prazna, da nije bilo službenika i da ste vi sami pisali saopštenja - i pozvalo JNA da poštuje ustav. Vi ste kao potpredsjednik, pošto je Jović dao ostavku, formalno postali vrhovni komandant i apelovali ste na Armiju da se uzdrži od primjene sile. Međutim, kasnije ste u jednoj prilici rekli da je vaš uticaj na JNA bio otprilike onakav kakav ste imali na armiju Finske.
Mesić: Pa, to je bilo točno. To se moglo vidjeti iz daljeg rada Predsjedništva kad se Bora Jović vratio natrag, kad je umjesto Nenada Bučina u ime Crne Gore došao Branko Kostić kojem sam ja rekao: "Susreo sam dosta teških ljudi u svojoj političkoj karijeri, od kojih je Bučin bio najteži. Međutim, sad se ispravljam - najteži si ti, Kostiću. Tako teškog čovjeka još u životu nisam sreo." To je bio Crnogorac koji je provodio samo ono što je Milošević od njega tražio - i to nevjerojatno beskrupulozno. To je očigledno bio čovjek bez ikakvih pozitivnih karakternih osobina.

Fakini i povijesne silnice

RSE: Vi ste bili jedan od prvih koji je tvrdio da je postojao dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine između Tuđmana i Miloševića. Postojanje tog dogovora krajem prošle godine u intervjuu u zagrebačkom tjedniku "Globus" potvrdio je i bivši šef Tuđmanovog ureda, Hrvoje Šarinić. On je rekao da je podjela Bosne i Hercegovine bila dogovorena tokom dva susreta između Tuđmama i Miloševića u proljeće 1991. godine. Prvi je bio u Karađorđevu, u Srbiji, 26. marta, a drugi u Tikvešu, kod Osijeka, 15. aprila. Da li znate kako je uopšte došlo do sastanka u Karađorđevu? Ko je bio inicijator?
Mesić: Ja.
RSE: Kako Vi?
Mesić: Ja sam dogovorio taj razgovor. Naime, krajem 1990. godine dolazi do ekscesnih situacija. Mi u Hrvatskoj smo imali podatke da se srpska sela naoružavaju, da iz vojarni JNA dobivaju kvalitetno oružje, ne samo pješačko, i ja sam u razgovoru sa Borom Jovićem rekao: "Slušaj Boro, ovdje se radi o politici koja može imati katastrofalne posljedice. Vi naoružavate Srbe, a Srbi ako krenu u masovnu pobunu, mogu biti samo gubitnici." On je rekao da oni ne naoružavaju Srbe i da oni nemaju ništa sa Srbima u Hrvatskoj. Mi smo taj razgovor nekoliko puta započinjali, ali sa istim rezultatom. Kada su početkom 1991. godine k njemu počeli da dolaze predstavnici Srba iz Knina, posebno onaj poznati Milan Babić, koji nije priznavao nikakve hrvatske institucije, ja sam rekao Bori: "Vi svoje sunarodnjake u Hrvatskoj tjerate u suicid. Jer, ako se 10 posto stanovništva sukobi sa ostatkom od 90 posto, to može biti samo na štetu Srba. Oni će izgubiti sve, izgubit će imovinu, izgubit će živote." Bora Jović mi je rekao: "Srbi u Hrvatskoj su vaši građani, radite s njima šta god hoćete. Ako hoćete, nabijte ih na kolac." Ja sam poslije dešifrirao zašto je on tako govorio. Njima su Srbi u Hrvatskoj ustvari trebali kao inicijalno paljenje da se rat prebaci u Bosnu i Hercegovinu. I oni su Srbe u Hrvatskoj namjerno žrtvovali. Niti je njih zanimao srpski položaj u Hrvatskoj, niti Srbi kao takvi. Ti Srbi su im trebali, ako odu iz Hrvatske, da ih nasele na Kosovo, nakon što po planu potjeraju Albance sa Kosova u Makedoniju i u Albaniju. Dakle, to je bio unaprijed smišljen plan kojeg sam ja kasnije dešifrirao. Ja sam tada Bori Joviću rekao da trebamo sjesti za stol da izbjegnemo rat, da izbjegnemo srpski suicid, da pokušamo problem riješiti za stolom, da vidimo koji su problemi Srba u Hrvatskoj i da ih rješavamo kroz institucije. Pitao sam ga sasvim konkretno: "Jesi li ti za to da Tuđman i ja i Milošević i ti sjednemo za stol, da iznesemo sve te probleme i da vidimo o čemu se radi, ne treba se hvatati oružja?" On je rekao da se slaže, ali da mora pitati Miloševića. Nazvao je Miloševića i on mu je nakon sat-dva javio da se slaže i još je dodao da je spreman sjesti s nama za stol bilo gdje - u zemlji ili inostranstvu. Ja sam avinom otišao u Zagreb i rekao Tuđmanu: "Slušaj Franjo, ona dva fakina žele sjesti s nama za stol. Jesi li i ti za to da se sastanemo i da izbjegnemo rat?" Tuđman je rekao: "U redu, slažem se da se sastanemo bilo gdje - u zemlji ili inozemstvu. Tako im odgovori, a datum ćemo dogovoriti." I ja sam se vratio natrag u Beograd. Pred kraj trećeg mjeseca, kad se ovdje sastao hrvatski vrh i ja s njima, Tuđman nam je rekao da se dogovorio sa Miloševićem da se nasamo nađu u Karađorđevu. Drugim rječima je rekao: "želim u četiri oka saznati šta oni žele." Tuđman je ispustio mene, moju prisutnost nije trebao, a Milošević je ispustio Boru Jovića. I njih dvojica su se našli u Karađorđevu 26. marta. Mi smo ga čekali da se vrati u tadašnjoj službenoj rezidenciji predsjednika Republike, u Visokoj u Zagrebu. Bilo je dosta prisutnih, znam da je bio i Joža Manolić i hrvatski politički vrh. Tuđman se vratio, bio je sav ozaren, crven u licu, on nije znao glumiti, i sa vrata je rekao: "Evo, šta Tuđman radi, Tuđman gradi Hrvatsku za tisuću godina. Hrvoje, daj karte." Hrvoje Šarinić je izvadio karte. Mi smo skinuli sa stola čaše od mineralne vode i šoljice od kave. Napravili smo slobodan prostor za karte. Tuđman je rekao: "Dogovorio sam se sa Miloševićem. Hrvatska je dobila banovinsku Hrvatsku. Milošević mi je rekao i ovo - uzmi, ti, Franjo, i Cazin, Kladušu i Bihać, to je takozvana "turska Hrvatska", to meni ne treba." Time je taj sastanak praktično bio završen. Ja sam jedini postavio pitanje: "Kako je moguće mijenjati granice bez rata?", jer je Tuđman napomenuo kako će se sve to ostvariti bez ispaljenog metka. Ja sam rekao da se granice obično ne mogu mijenjati bez ispaljenog metka i da mi tu nema logike. Tuđman mi je rekao: "Slušaj, Stipe, ti ne znaš povijesne silnice, ovdje se radi o dogovoru, a ono što se Srbija i Hrvatska dogovore, to će drugi poštivati." Ja sam rekao: "Možda ne znam povijesne silnice, ali imam logiku." I tako se taj naš razgovor završio i nakon toga naša suradnja je sve više i više jenjavala.
RSE: Da li ste vi ikad detaljno pregledali te karte podjele Bosne? Da li je tu bilo detaljno ucrtano šta je čije, šta je srpsko, šta je hrvatsko, šta ostaje Bošnjacima?
Mesić: Kad je Hrvoje Šarinić stavio karte na sto, tu su bili pokazani samo prostori koji će pripasti Hrvatskoj. Kasnije su bile formirane komisije koje su se sastajale. U tijeku najžešćeg rata, Smilja Avramov je dolazila u Zagreb crtati karte. Šarinić je odlazio u Beograd. Ne znam tko je sve s kim kontaktirao. Razgovori su, pretpostavljam, bili i drugdje, ne samo u Zagrebu i Beogradu. I te karte nisu bile nepoznanica.
RSE: Pitam vas to zato što nam je Kiro Gligorov u razgovoru za ovu seriju ispričao da ga je Tuđman sredinom 1991. godine, kad je Gligorov bio u Sloveniji, molio da svrati u Zagreb. Rekao mu je: "Imamo nešto važno da razgovaramo, što ne mogu da ti kažem preko telefona." I kad je Gligorov došao u Zagreb i ušao u Tuđmanov kabinet, Tuđman je, kako kaže Gligorov, iz sefa izvadio jednu kartu na kojoj je, kaže, bilo ucrtano šta je čije do posljednjeg sela. Po riječima Gligorova, on je tada Tuđmanu rekao da je to glupo i da se s tim ne slaže. Pitao je Tuđmana zašto ga je zapravo zvao, a on mu je odgovorio: "Ti si dobar s Alijom, pa da ga nagovoriš da ovo prihvati."
Mesić: Točno, ja znam za taj njihov razgovor. To može biti karta koju su Tuđman i Milošević sačinili, ili se složili sa onim što su drugi napravili, za vrijeme ili nakon razgovora u Tikvešu. O tom razgovoru u Tikvešu ne znam ništa. O tome Tuđman nikad nikoga nije izvijestio. Nikada nisam dobio informaciju o tome što je dogovoreno u Tikvešu. A za taj razgovor s Gligorovom - znam, jer me je Tuđman o njemu izvijestio. Još ću vam reći i jednu pojedinost. Kada je Kiro rekao ne samo da neće nagovarati Aliju da prihvati promjenu granica, nego da se ni on sam s tim ne slaže, Tuđman je prešao preko toga i rekao: "Dobro, onda idemo na utakmicu."

Humano preseljenje – drugo ime za etničko čišćenje
RSE: Vi ste rekli da ste prvi put čuli za izraz "humano preseljenje" na jednom ručku kod Tuđmana, kome su prisustovali i predstavnici HDZ-a Bosne i Hercegovine, Mate Boban i Dario Kordić. U kom smislu se na tom ručku govorilo o "humanom preseljenju"?
Mesić: Tu se govorilo o tome kako već ima ljudskih žrtava, kako je veliki problem što ljudi stradaju i da na ovom prostoru nikad neće biti mira dok se ne ostvari ideja "svaka ptica svome jatu". Govorilo se da treba izbjeći ljudske žrtve i onda je spomenuto "humano preseljenje", koje bi se moglo obaviti tako da ljudi mijenjaju svoja imanja - vojvođanski Hrvati sa Srbima iz Hrvatske, Srbi iz Bosne i Hercegovine sa Hrvatima iz Bosne i Hercegovine i tako dalje. To nije bilo puno detaljizirano, ali je rečeno da bi politika trebala pomoći da se to ostvari. U tom smislu su bili i razgovori sa Belom Tonkovićem, predsjednikom Demokratskog saveza Hrvata iz Vojvodine, kojima sam i ja prisustvovao, a vodio ih je Franjo Tuđman. Kada mu je Tuđman rekao da bi se u jednom kratkom vremenu Hrvati iz Vojvodine mogli preseliti u Slavoniju, Bela Tonković se s tim nije složio. "Ne znam", rekao je Tuđman, "šta vas drži u Vojvodini." Bela Tonković mu je odgovorio: "Gledajte, predsjedniče, Vojvodina je moja domovina, moji preci su u njoj rođeni, mi smo za Vojvodinu vezani i mi ne možemo pristati da napustimo svoj zavičaj i svoju domovinu. Problemi se moraju na drugi način rješavati, ne preseljenjem ljudi." Nakon toga prestao je svaki razgovor s Belom Tonkovićem.
RSE: Bilo je i razgovora o "humanom preseljenju" u Bosni i Hercegovini. To su bili razgovori između Nikole Koljevića i Franje Borasa, koji je u to vrijeme bio šef HDZ-a. Oni su, čak, u jednom trenutku bili kod Tuđmana na sastanku.
Mesić: U tim razgovorima se uvijek potezalo čiji su koji prostori. I danas, kada pojedini predstavnici HDZ-a Bosne i Hercegovine govore o hrvatskim prostorima, oni očito misle na konkretne dijelove Bosne i Hercegovine. Pritisak je bio da se ide na nacionalnu koncentraciju. HDZ Bosne i Hercegovine se za to zalagao, ali ne zato što je to želio hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. To je bila fiksacija predsjednika Tuđmana koji je mislio da ima povijesnu misiju da na taj način "usreći" hrvatski nacionalni korpus. Meni se čini da je on, ipak, bio impresioniran Miloševićem i da je računao - ako Rusija podržava Miloševića u stvaranju velike Srbije, ako Engleska i Francuska daju poruke da se neće miješati ukoliko se granice budu mijenjale, onda treba iskoristiti priliku i proširiti hrvatske granice. Ja mislim da je Milošević nametnuo ideju - svi Srbi u jednoj državi, svi Hrvati u jednoj državi, a za Bošnjake ostaje nekakva mala zemljica Bosna. Jasno, vidjelo se da se to ne može ostvariti. Jer, ako bi Srbi imali privilegiju da svi žive u jednoj državi, ako bi tu istu privilegiju imali i Hrvati, onda bi sutra tu privilegiju tražili i Mađari, kojih ima preko pet miliona izvan Mađarske, pa Nijemci, Francuzi, Italijani i tako dalje. Tako da bi početak ostvarivanja takve ideje doveo do lančane reakcije i mi bismo dobili slom pravnog poretka koji je uspostavljen u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Dakle, to etničko čišćenje, kojem se samo tepa kada se kaže "humano preseljenje", kobno bi završilo za Evropu i zato se ta ideja, vidjelo se, nije mogla ostvariti. Tuđman je znao moje mišljanje o tome i kad god bih ja u Beogradu izjavio da sam protiv mijenjanja granica, odmah bi me nazvala njegova tajnica i Tuđman bi mi rekao : "Čuj, Stipe, zaboravio si reći "silom". Nema promjene granica silom". Drugim riječima, dogovorom - da. I to "humano preseljenje" je bilo zamišljeno kao preduvjet dogovornog mijenjanja granica, jer je prethodno trebalo izvršiti nacionalnu koncentraciju stanovništva.
RSE: Nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini bilo je nekoliko tajnih sastanaka između lidera bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. Najvažniji je bio između Mate Bobana i Radovana Karadžića na aerodromu u Gracu. Da li je na tom sastanku preziran plan o podjeli Bosne i Hercegovine, dogovoren između Tuđmana i Miloševića? Znate li vi išta o sadržini tog sastanka?
Mesić: Ja ne znam što je točno bilo na tom sastanku. O tome može znati nešto više Joža Manolić koji je bio na tom sastanku. Međutim, što se mene tiče, ja pojedinosti nikada nisam saznao. Ali, iz situacije koja se kasnije razvijala moglo se naslutiti o čemu se radi, jer je Tuđman u vrijeme izbijanja rata u Bosni i Hercegovini govorio: "Mi sa Srbima više nemamo praktično nijedno neriješeno pitanje. Ostala su samo neka marginalna pitanja. Principijelno, mi smo se sa Srbima praktično razgraničili." To je često ponavljao i Mate Boban. On je govorio: "Mi sa Srbima više nemamo neriješenih pitanja. Srbi su nama bili trenutni neprijatelj, a balije", tako je on nazivao Muslimane, "su stalni."
RSE: Da li ste imali ikakva saznanja u zločinima HVO u Bosni i Hercegovini i o koncentracionim logorima koje je pravio HVO? Da li su ikakvi izvještaji o tome stizali do vas, ili je o svemu tome znao samo najuži krug ljudi oko Tuđmana?
Mesić: Ja sam, nažalost, saznao za logore onda kad su se oni već zatvarali. Tada sam Tuđmanu rekao: "Franjo, da li ti znaš da ovi dole imaju logore?" Tuđman mi je samo odgovorio: "Pa i drugi imaju logore." Ali, pojedinosti nisam znao, za njih sam saznao tek nakon završetka rata.
RSE: Vi ste u svom svjedočenju pred Haškim tribunalom napisali da ste mjesec ili dva nakon događa u Ahmićima razgovarali sa Matom Bobanom i da ste ga pitali šta se je tamo dogodilo, na šta vam je on odgovorio da je neki Englez umiješan u taj zločin.
Mesić: Ja sam Mati Bobanu prilikom našeg susreta postavio konkretno pitanje, jer sam iz agencijskih vijesti iz svijeta saznao da je došlo do velikog zločina u kome su nastradali nevini, žene i djeca. Radilo se o selu Ahmići. Pitao sam Bobana o čemu se tu radi. On mi je rekao da su oni izvršili određena snimanja i da su došli do nekih podataka da bi tu mogao biti upleten nekakav strani faktor, odnosno nekakav Englez, ali da su to isto tako mogli učiniti i Srbi. Ja sam rekao: "Čekaj, kako to - mogli su učiniti? Srbi su predaleko. Šta ste vi konkretno utvrdili?" Odgovorio mi je: "Utvrdili smo da su ti koji su počinili zločine, imali crne uniforme, zakrabuljena lica i da su neki ljudi ubijeni." Dodao je: "Koliko god ti u to ne vjerovao, ja ti kažem da su to mogli učiniti i Srbi, jer nama to nije odgovaralo." Jasno da mu nisam vjerovao.
RSE: Da nije bilo dogovora između Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne, zbog čega su Hrvati zaratili protiv Bošnjaka, dakle da su Hrvati i Bošnjaci ostali saveznici, kao što su bili u početku rata u Bosni i Hercegovini, da li bi, po vašem mišljenju, taj rat uzeo drugačiji tok? Da li bi Karadžićeva i Mladićeva vojska brzo doživjela poraz, čime bi bila izbjegnuta onolika tragedija u Bosni i Hercegovini?
Mesić: To je apsolutno točno. Trebalo je udružiti sve žrtve Miloševićeve agresije i pružiti otpor. U tom slučaju bi svijet svakako prepoznao samo jednog agresora, prepoznao bi žrtve agresije i mnogo prije bi bila pružena strana pomoć tim žrtvama agresije. Ovako, dogovorom između Tuđmana i Miloševića, stvorena je lažna slika da se ovdje radilo o nekakvom građanskom ratu, o međusobnom sukobu iz vjerskih ili nacionalnih razloga. Međutim, ovdje se radilo o čistoj agresiji i trebalo je međunarodnoj zajednici to i pokazati. Jer, znate kako, neće međunarodna zajednica ići u rješavanje jednog sukoba dok se ne raščisti situacija oko tog sukoba, dok se ne vidi tko iza čega stoji i tko što radi. Zato je Milošević čitavo vrijeme uvijek tvrdio da se bori za Jugoslaviju. Svjetskim moćnicima je, zbog sentimentalnosti prema Jugoslaviji, dugo trebalo da shvate da Milošević ustvari razara bilo kakvu mogućnost opstanka Jugoslavije i da ustvari stvara veliku Srbiju.
RSE: Vašingtonskim sporazumom o formiranju bošnjačko-hrvatske federacije praktično je okončan rat između Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Kako je došlo do tog ugovora?
Mesić: Ja ne znam točno kako su se svi ti pregovori odvijali, ali ispričat ću vam jedan drugi detalj. U vrijeme Tuđmanovog boravka u Kini pozvao me iz Sarajeva Alija Izetbegović, rekao mi da Haris Silajdžić i on sutra dolaze u Zagreb i zamolio me da im dogovorim sastanak sa Tuđmanom. Ja sam rekao da će to biti malo teže, jer se sutradan naveče Franjo Tuđman vraća iz posjete Kini. Izetbegović je rekao: "U redu, kad ga dočekaš, reci mu da smo mi u Zagrebu, jer ja preksutra moram biti u Rimu gdje će me primiti Sveti otac", znači, išao je u Vatikan na prijem kod pape. Ja sam rekao: "U redu, ja ću mu to reći, ali ti ništa ne garantiram." Njih dvojica su došli u Zagreb i ja sam ih primio u Saboru. Sa mnom je bio i saborski zastupnik Muhamed Zulić i Alija mi je tada saopštio tri prijedloga koja je namjeravao iznijeti Tuđmanu. Jedan je bio da Hrvatska i Bosna i Hercegovina odmah potpišu konfederalni ugovor. Drugi, da će Armija Bosne i Hercegovine smijeniti sve one časnike koje Hrvati traže, uz uvjet da HVO smijeni sve časnike koje traži bosanska strana. I treći prijedlog je bio da na čelu združene vojske HVO i Armije BiH bude general Martin Špegelj. Ja sam Tuđmana dočekao na aerodromu, već je bila ponoć, i rekao mu da su Izetbegović i Silajdžić u Zagrebu i da hitno traže razgovor sa njim. Onda se u razgovor upleo Gojko Šušak i rekao: "Predsjedniče, ne. Neka dođu sutra, neka se najave. Nema smisla da ih ti sada po noći primaš. Pogotovo zato što si umoran, dolaziš iz Kine." I onda je Tuđman rekao: "Ne, ne. Neću ga sada primiti." Ja sam rekao: "Dobro, onda mu ja moram saopštiti da se nećete susresti, jer on sutra ne može, sutra ima prijem kod pape." Onda je Tuđman, onako malo povišenim glasom, upitao: "Pa, kako to papa prima Aliju?" Ja mu kažem: "Nemoj na mene vikati. Nisam ja kriv. Šta ja znam zašto ga prima papa. Ali, on mi je rekao da ga sutra prima papa i da ne bi htio proći kroz Zagreb, a da se s tobom ne nađe, jer ima tri važna prijedloga." "Dobro, onda neka dođe", rekao je Tuđman. On je otišao na Pantovčak, gdje mi sada razgovaramo, a ja sam otišao u svoj kabinet u Sabor odakle sam, iako je već bilo prošlo pola noći, nazvao Martina Špegelja. On se probudio i javio mi se na telefon. Ja sam mu rekao: "čuj, generale, imam za tebe jednu vijest, ne znam da li je radosna. Upravo sada je u tijeku sastanak između predsjednika Tuđmana i predsjednika Izetbegovića. Izetbegović predlaže da se stvori jedinstvena komanda i da ti zapovjedaš bosanskom vojskom." On mi je samo rekao: "Stipe, nisi me trebao buditi, to meni Tuđman nikad neće predložiti." I tako je naš razgovor bio završen. Šta je predsjednik Tuđman poslije razgovarao sa generalom Špegeljom, ja ne znam. To bi trebalo njega pitati.
RSE: Da li su se poslije predsjednici Tuđman i Izetbegović sastajali da bi se dogovarali o tome kakvo rješenje naći?
Mesić: Jesu, međutim Tuđman nije pristajao na nikakve dogovore, jer je smatrao da bi to s demografskog aspekta bila teško održiva državna zajednica.
RSE: Mnogi kažu da Tuđman nije imao korektan odnos prema Izetbegoviću.
Mesić: I ja mislim da se on prema Izetbegoviću vladao često vrlo arogantno, tako da sam ja jednom Aliji rekao: "Daj malo budi čvršći." Alija mi je odgovorio: "Ja bih to mogao, ali sva pomoć mi dolazi preko Hrvatske i ako zaoštrim odnose s Tuđmanom i ono malo pomoći što dolazi neće dolaziti. Tako da je bolje da ja progutam koju knedlu, nego da ne dolazi pomoć preko Hrvatske." Međutim, jednom je on, ipak, oštrije regirao, a toga se vrlo dobro sjeća i Ivo Komšić. To je bilo kada mu je Tuđman prilikom jednog razgovora o Bosni i Hercegovini rekao kako mora biti fleksibilniji, da mora spašavati ljude, da ne smije biti tvrdoglav, da je Bosna neodrživa. "Pogledajte, kako je Mehmed Spaho, predratni predsjednik Jugoslovenske muslimanske organizacije, tražio najbolja rješenja za svoje sunarodnjake", rekao je Tuđman i uvjeravao Izetbegovića da i on mora biti fleksibilan i prihvaćati srpske i hrvatske prijedloge. Alija je onda malo podviknuo, prvi put sam ga čuo da podvikne, i rekao: "Predsjedniče Tuđman, nemojte me uspoređivati sa Mehmedom Spahom. On nije imao ni pandura, a ja imam armiju od 150.000 vojnika, i nemojte me više s njim uspoređivati."
RSE: Šta je Tuđman na to rekao?
Mesić: Samo je reterirao, bez riječi.

Tajni telefon

RSE: Da li su Tuđman i Milošević, prema vašimn saznanjima, do kraja održavali kontakte, ili je ta saradnja bila u jednom trenutku prekinuta? Simptomatično je da Tuđman nikada nije govorio loše o Miloševiću, bar javno, niti Milošević o Tuđmanu.
Mesić: Da, ni Milošević o Tuđmanu, ni Tuđman o Miloševiću. Njih dvojica nikada nisu govorili jedan protiv drugog, a mislim da su se i jako uvažavali. Dokaz je i to da sam ja u svom kabinetu našao telefon koji je bio direktna veza Zagreb - Beograd, tek sam ga ja skinuo. Poslije sam saznao da su tu vezu za vrijeme rata uspostavili Miloševićevi stručnjaci koji su došli direktno iz Beograda.
RSE: Da li se taj telefon koristio?
Mesić: To ne znam. Onih koji su bili Tuđmanovi najbliži suradnici nije bilo u uredu kad sam ja došao, a drugi do tog podatka nisu mogli doći.
RSE: Gospodin Šarinić bi to mogao da zna.
Mesić: Da, on bi to sigurno mogao znati.
RSE: Da li mislite da su oni održavali kontakte i poslije Karađorđeva i Tikveša?
Mesić: Jasno je da su oni održavali vezu. Ja imam o tome konkretan podatak iz vremena kad sam bio predsjednik Sabora. Ja sam 1992. godine bio izabran za predsjednika Sabora i na toj funkciji sam ostao do 1994. godine, kada sam se povukao. Negdje u kasnu jesen 1993. mene je Tuđman pozvao i rekao mi da bih trebao otići negdje za ambasadora. Predložio mi je da odem na jedno tri - četiri mjeseca u Grenobl u Francusku, ili u Spa u Belgiju malo doraditi svoj francuski i da si nakon toga izaberem neko ambasadorsko mjesto. "Jer", rekao je, "dok si ti na čelu hrvatskog Sabora, Milošević ne pristaje na sporazume koje već imamo praktično na stolu. Ako ti odeš, ja ću te sporazume potpisati." Ja sam mu rekao: "Franjo, ne može Milošević odlučivati tko će biti predsjednik hrvatskog Sabora. A moram ti reći da on tebe vara." Tuđman mi je uzvratio: "Šta, ti misliš da je on pametniji od mene?" Ja sam odgovorio: "Ne znam ja tko je od vas pametniji, ali ja ti samo kažem da on tebe vara i da on neće potpisati nikakav sporazum, jer on ima svoje strateške ciljeve koje želi ostvariti, a s tobom vodi razgovore samo toliko da te zavara. Evo, ja ću ti to konkretno i pokazati. Vidiš, ja neću otići sa mjesta predsjednika Sabora, ali budući da čitavo ovo vrijeme nisam koristio godišnji odmor, a imam jednu bradavicu na leđima koju moram operirati, ja ću uzeti odmor i to operirati, mjesec dana me neće biti." Kazao sam da ću biti odsutan mjecec dana, jer mi je on rekao: "Daj mi mjesec dana i ja ću sve riješiti." "Evo", rekoh, "mjesec dana me neće biti i vidjet ćeš da od toga svega nema ništa." Ja sam u siječnju otišao na odmor i bolovanje i kad se je završio taj mjesec ja sam se vratio na svoj posao u Sabor. U međuvremenu je održana jedna konferencija u sječnju 1994. godine u Ženevi koja je zabilježena i televizijski, vjerovatno je ta televizijska zabilješka i sačuvana. Na snimku se vidjelo kako za stolom sjede predstavnici bosanskih Srba i Hrvata, Karadžić, Boban i ne znam tko još, a Milošević i Tuđman stoje sa strane stola na kojem se dijeli Bosna i Hercegovina. To je bilo stravično. Nakon završetka tog sastanka, vratio se Mate Granić i rekao da je sve dogovoreno, da rata neće biti, da se moraju doraditi još samo neke tehnikalije, ali da je praktično sve gotovo. Kada sam se vratio na posao, nazvao sam Zdenku Bušić, Tuđmanovu tajnicu, i rekao joj da sam poslao jedan dopis u kome Tuđmana izvješćujem da počinjem sa svojim redovnim aktivnostima. Nakon sat-dva me je pozvala da dođem kod predsjednika, jer bi on htio sa mnom razgovarati. Ja sam došao, on je bio vrlo ljut, rekao mi je: "Ti mene nisi poslušao, nisi napravio ono što smo se dogovorili". Ja sam mu odgovorio "Kako ne? Rekao sam ti da ne mogu otići na tri mjeseca, već na mjesec dana, što sam i učinio, ali sam ti rekao da od dogovora sa Miloševićem neće biti ništa." Tuđman je onda rekao: "I šta sad da radimo?" Ja mu kažem: "Ništa. Ja idem raditi svoj posao." On mi je onda rekao: "Dobro, hajde ti radi svoj posao, pa ćemo poslije vidjeti što ćemo učiniti." Bio sam siguran da u toj politici više ne mogu sudjelovati. Tražio sam istomišljenike s kojima bih napustio tu politiku, s tim da dobijemo prevagu u Saboru, pa da ostvarimo kohabitaciju između one politike koju sam ja zastupao i one koju je zastupao predsjednik, kao šef izvršne vlasti. Formirali smo, kao što se zna, posebnu stranku, 23 zastupnika su nam dala podršku, to je bilo dovoljno da zajedno sa opozicijom dobijemo prevagu i da ostvarimo kohabitacija. Da smo to uspjeli, pretpostavljam da bi bilo mnogo manje žrtava i puno više boljih odluka. Međutim, neki su se uplašili, nakon što su sa njima obavljeni razgovori ovdje na Pantovčaku, pa su se povukli, tako da nas je ostalo 11, a to nije bilo dovoljno za prevagu u parlamentu.
RSE: Haški sud optužio je Miloševića za ratne zločine. Glavna tužiteljica Haškog tribunala, Karla del Ponte, nedavno je izjavila da je Tribunal vodio istragu i protiv Tuđmana i da bi optužnica protiv njega bila podignuta da nije umro. Slažete li se da i Tuđman zaslužuje hašku optužnicu?
Mesić: Ja se ne bih upuštao u špekulacije da li nekog treba optužiti ili ne. Budući da sam ja političar, a ne sudac ili tužitelj, ja bih dao svoj politički pogled. Naime, on je u politici sigurno griješio. Sebe i druge je uvjeravao da je vizionar, a ustvari je vodio politiku na repu događaja koje je stvarao Milošević. Kolika je njegova eventualna krivnja koja izlazi izvan političkog okvira, to trebaju utvrditi drugi. Sada se to više ne može, jer je on umro. Ali, u procesima koji se vode ili će se voditi, moći će se indirektno doći i do podatka da li bi on mogao biti kriv ili ne bi mogao biti kriv.

Žrtvovanje Vukovara
RSE: Zamolio bih vas da se osvrnete na događaje u Borovu Selu, maja 1991. godine, koji su praktično označili početak rata u Hrvatskoj. Mislite li da je taj incident prerano uvukao Hrvatsku u rat? Ako je hrvatska vojska u tom trenutku bila nespremna, kao što mnogi tvrde, zašto su ekstremisti HDZ po svaku cijenu išli na sukob? Da li ste vi išta znali o akciji koja je pripremana u Borovu Selu?
Mesić: Niti ja, niti mnogi s kojima sam surađivao o tome nisu znali ništa, to je očito bilo inscenirano. Ono što ja znam, to je da su hrvatski policajci pratili jedan kombi koji je bio natovaren oružjem. Izgled vozila je odavao da se u njemu nalazi veliki teret. Kombi je zajedno s policijskom pratnjom zamakao u Borovo Selo i tamo je došlo do sukoba. Neki su poginuli, neki su zarobljeni. Jedan se spasio, izvukao se iz okruženja i ispričao o čemu se tu radilo. I onda je došao autobus s policajcima, o čemu ja isto tako ništa nisam znao, a moram reći da nije znao ni tadašnji ministar unutrašnjih poslova Josip Boljkovac, on bi mogao detaljnije objasniti zašto ga nitko ništa nije pitao. Došli su nespremni policajci pred mitraljeska gnijezda i proliveno je previše krivi. S jedne strane, bilo je očito da ta akcija s naše strane nije bila dobro izvedena, a s druge strane, vidjelo se da su prste u tome imali oni koji su i inače pravili cijeli scenarij. Pretpostavljam da je Aleksandar Vasiljević time rukovodio, jer su teroristi koji su se u to vrijeme nalazili u Borovu Selu dobrim dijelom došli iz Srbije i to sigurno nije moglo biti učinjeno bez znanja srpskog vrha i srpske obavještajne službe.
RSE: Nakon duge opsade i velikog razaranja, 18. novembra 1991. godine pao je Vukovar. Branioci Vukovara optužili su Franju Tuđama da je žrtvovao taj grad. Oni su tvrdili da se grad mogao odbraniti. Kakvo je vaše mišljenje? Da li se grad mogao odbraniti, i ako jeste, koji bi bio Tuđmanov motiv da žrtvuje Vukovar?
Mesić: Sigurno da je dosta oružja namijenjenog za Vukovar odlazilo na neke druge adrese i mi smo s tim bili nezadovoljni. Vukovaru je bilo potrebno pomoći u ljudstvu, u materijalu, u oružju, u municiji. Svega toga je u Vukovaru nedostajalo. Vukovar je imao samo veliku količinu želje da se obrani i njegovi branioci su stvarno postizali takve vojne pothvate koji graniče sa najvećim herojstvom. Jedna mala grupa ljudi je branila grad koji se inače, u vojnom smislu, teško može obraniti, s obzirom da je u nizini. Ali, upravo želja njegovih stanovnika da obrane grad, da obrane sebe i svoje obitelji bila je velika i grad je dugo izdržao. Inače, s vojnog aspketa teško je shvatiti zašto je Jugoslovenska narodna armija, zajedno sa paravojnim srpskim jedinicama, razarala Vukovar. S vojnog aspekta to nema nikakvog smisla. Vojska bi sasvim logično trebala ići na Zagreb kao centar koji je najviše smetao. Zašto je sve bilo koncentrirano na Vukovar? To s vojnog aspekta ne može nitko objasniti. Možemo reći da je Veljko Kadijević bio kukavica, što i jeste, jer se nije usudio ići u vojni udar. Drugo, on je računao da, ako krene sa vojskom prema Zagrebu, onda ćemo ga mi tući po bokovima, razbiti mu bokove i, kad centar vojske dođe do Zagreba, on više neće imati niti sredine, niti kraja. I u tom smislu je, možda, dobro procjenjivao. Ali, to opet ne daje nijedan razlog za razaranje Vukovara. Jer, ako ga razaraš, što će ti razoren grad? Nakon što je pao Vukovar, dolazi do one velike odmazde - 300 ljudi je izvedeno iz bolnice u Ovčari, izmasakrirano i pobijeno. Prethodno su te žrtve provele cijeli dan zatvorene u nekakvim privrednim objektima. Njih je tamo posjetio i bivši gradonačelnik Slavko Dokmanović. Prema tome, znalo se da se sprema takav jedan pokolj. Nažalost, ubojice i danas slobodno šeću Srbijom. Taj pokolj nije mogao biti učinjen bez znanja vojnog vrha i bez znanja vrha Srbije. Svi oni bi morali odgovarati za ratne zločine, svi koji su bili u toj vertikali. S druge strane, zašto Hrvatska nije dala veću pomoć Vukovaru? O tome bi trebalo porazgovarati sa vojnim predstavnicima iz ondašnjeg vremena. Ja sam u jednom razgovoru sa nekoliko vojnika pitao: "Imamo li šanse obraniti Vukovar?" Onda mi je general Tus rekao, on i sada to može posvjedočiti, da postoji samo jedna mogućnost, a to je da se preko Marinaca uđe u Vukovar, Marinci su jedno selo. "Tamo treba uništiti četiri tenka JNA i onda možemo izvući ranjenike, žene, djecu i civile. Tim kanalom možemo uvesti novu vojsku, novo oružje i sve što je potrebno da bismo mogli dalje vojno braniti Vukovar, ali bez civilnih žrtava", rekao je Tus. Ja sam ga onda pitao: "Dobro, generale, jeste li vi to rekli predsjedniku Tuđmanu?" On mi je odgovorio: "Da, rekao sam, ali mi je on uzvratio da ne smijemo ni milimetar ići dalje." Ja mu onda kažem: "Dobro, ideš sa mnom kod Tuđmana, pa neka on to meni kaže." I nas dvojica smo otišli kod Tuđmana. Ja sam mu rekao: "Franjo, general Tus mi je objasnio da bismo mogli preko Marinaca ući Vukovar i na taj način izvući ranjenike, žene i djecu, a onda dovesti novu vojsku i dalje braniti Vukovar kao utvrdu, ali ne više opterećeni strahom za civile." Tuđman me nije ni pogledao, već se obratio generalu Tusu i rekao mu: "Generale Tus, tko vodi ovaj rat, vi ili ja?" Tus je odgovorio: "Vi, predsjedniče." Tuđman je nastavio: "Jesam li dao nalog - ni milimetra više u napredovanje?" "Jeste." "I?" "Ja izvršavam svoj zadatak, ali me je Stipe pitao kako bi se mogao obraniti Vukovar i ja sam mu rekao ono što sam prethodno i vama rekao, ali ja ću izvršiti samo ono što vi kažete." Ja kažem: "Dobro, Franjo, ovo si odgovorio meni, a ne generalu, hvala lijepo."

Četrdeset koridora za državu
RSE: Vukovar je bio, takoreći, do temelja razoren. Međutim, JNA je digla ruke od Dubrovnika, što nije bio njen običaj u proteklom ratu. Naprotiv, ona je razarala gradove. Kako to da je Dubrovnik u dobroj mjeri ostao pošteđen? U knjizi Laure Silber i Allana Litla, "Smrt Jugoslavije", pročitao sam da ima ozbiljnih indicija da je prekid opsade Dubrovnika rezultat srpsko - hrvatskog dogovora. Hrvati su se, navodno, u zamjenu za povlačenje JNA iz okoline Dubrovnika povukli iz Bosanskog Broda i tako omogućili da on padne u ruke bosanskih Srba. A Bosanski Brod je bio vrlo važan za održavanje koridora između zapadne Bosne i Srbije. Ima li istine u tim nagađanjima?
Mesić: Svakako da to može biti djelimična istina, ali nije vjerojatno potpuna. Naime, sigurno je da su se Hrvatska vojska i HVO povlačili iz Posavine. Još ni danas u Hrvatskoj nije razriješeno tko je dao nalog za povlačenje, jer su žrtve prikom tog povlačenja bile znatne. Ja samo znam da je na jednom sastanku kojem sam prisustvovao bilo govora o tome da se napusti i onaj dio Posavine kojeg danas drži Federacija, a to je Orašje. Naime, došao je jedan faks iz Glavnog stožera HVO da se sva vojska sa civilima povuče u Hrvatsku preko srpskog teritorija, da se prostor Orašja napusti i da se Muslimane preda Srbima. Međutim, tada je reagirao general Dečak, koji je rekao: "Predsjedniče, to se ne može izvesti, jer u nekim jedinicama HVO u Orašju ima više Muslimana nego Hrvata i pitanje je tko će koga razoružati ako dođe do razoružavanja. A mi tamo izvrsno surađujemo". Tuđman je upitao: "Gdje je taj faks?" Onda je general Dečak rekao da će mu taj faks poslati. Ja sam ga nakon nekog vremena sreo u Saboru i pitao ga da li je taj faks poslao Tuđmanu i on mi je rekao da jeste. Međutim, branitelji Orašja nisu nikako pristali da se taj dio preda i tako je Orašje ostalo u Federaciji. Ja znam da mi je Selim Bešlagić, gradonačelnik Tuzle, rekao da Bosanci mogu dati dovoljno vojske da se prekine koridor, čime bi praktično bila presječena Republika Srpska. Tražio je da Hrvatska vojska samo osigura artiljerijsku pripremu. Ja sam to predložio Tuđmanu. Rekao sam mu: "Slušaj, mi trebamo izbombardirati taj koridor, a oni će dati vojsku." Tuđman mi je odgovorio: "Stipe, dat ću 40 koridora da dobijem državu." Ja sam mu onda kazao: "Pitanje je šta ćeš dobiti ako se ne presiječe koridor." I, jasno, od toga nije bilo ništa. A, što se tiče Dubrovnika, postojala je ideja da jedan konvoj brodova probije blokadu i da donese pomoć braniteljima Dubrovnika. Ja sam u to vrijeme još uvijek formalno bio predsjednik Predsjedništva Jugoslavije, iako su sve moje aktivnosti bile prekinute.
RSE: Kad ste Vi faktički prestali da idete u Beograd?
Mesić: Od ljeta 1991. godine. Sa Predsjedništvom sam se našao još dva puta i to u Hagu na onim sjednicama koje je organizirao Karington, ali u Beograd više nisam išao. Ali sam iskoristio svoju formalnu poziciju vrhovnog zapovjednika da idem na čelu tog konvoja za Dubrovnik. Rekao sam Tuđmanu: "Svijet će saznati istinu o Dubrovniku ako mi s konvojem uđemo u Dubrovnik." Meni je tu ideju prenijela Branka Šeparović. Pitala me je da li bih prihvatio ići u konvoju, jer bi sa mnom, kao predsjednikom Predsjedništva i oficijalno vrhovnim zapovjednikom JNA, mogli proći do Dubrovnika. Ja sam to prihvatio i rekao Tuđmanu: "Ja idem s tim konvojem, jer mene ne smiju potopiti, ako me potope, to bi značilo da su potopili vrhovnog komandanta i napravili državni udar." A oni su stalno ponavljali da ne žele napraviti državni udar, prema tome ne bi smjeli ni mene potopiti. I mi smo stajali jedno vrijeme pred Dubrovnikom. Razgovarao sa admiralom Stuparom i generalom Zecom, zvao sam admirala Broveta. Oni nam nikako nisu dozvoljavali ulazak u Dubrovnik, nego su od nas tražili da idemo u Zeleniku - da se tamo brodovi pregledaju.
RSE: Jesu li prijetili da će pucati na vas ako produžite?
Mesić: Da, prijetili su da će nas potopiti. Ja sam rekao da nas mogu potopiti, ali mi ipak idemo. I mi smo došli u Dubrovnik, propustili su nas. Donijeli smo pomoć, uglavnom u hrani. Pri povratku su se sa nama evakuirali ranjenici i dosta žena i djece. Ali je s nama došlo i nešto dragovoljaca koji su se prijavili za obranu Dubrovnika. Ovo je interesantno. Kad sam rekao Tuđmanu da idem s konvojem u Dubrovnik, on je rekao: "A, što će ti to?" Ja sam mu odgovorio: "Ne treba meni. Treba Dubrovniku i treba svijet saznati što se radi." On je rekao: "Dobro, odluči sam."

Velika prevara
RSE: Hrvatska vojska je 1995. godine u akciji "Oluja" nevjerovatno lako slomila otpor krajinskih Srba. Otpora gotovo da nije ni bilo. Svjedoci govore da je uoči akcije "Oluja" sve bilo spremno za evakuisanje vojske krajinskih Srba. U Srbiji je dosta rašireno mišljenje da je Milošević izdao Srbe iz Krajine. Mislite li da je sve to bilo dogovoreno između Tuđmana i Miloševića?
Mesić: Milošević je od prvog dana varao Srbe i ne bi bilo čudo da ih je izdao. Međutim, vojni zapovjednici na terenu nisu mogli biti svjesni kakvi su dogovori na vrhu. Tako da je u tim završnim borbama bilo dosta žrtava. Krajina je razvučen prostor u kome je bilo malo ljudi i trebala bi velika vojska da bi se takav prostor mogo obraniti. To je samo bilo izvikano kako je vojska Krajine motivirana i kako će obraniti takozvanu Srpsku Krajinu. Niti je to ona mogla, niti je dobila podršku iz Srbije.
RSE: Ali, ta vojska se uopšte nije branila. Nije ni pokušala da se brani.
Mesić: Oni su se povukli tri dana prije. Došli su autobusi iz Beograda. Unaprijed su bili zacrtani pravci povlačenja civila. Sve to upućuje i na određene dogovore. Ali je bilo i borbi, vidjeli ste kad se cijeli jedan korpus predao. Do njega valjda nisu došle sve instrukcije.
RSE: Da li su zločini koji su počinjeni nad Srbima u "Oluji", bili isplanirani u okviru strategije etničkog čišćenja Srba? Tuđman, uostalom, nije krio da je želio Hrvatsku bez Srba. Kako vi na to gledate?
Mesić: On sigurno nije bio baš presretan sa 12 posto Srba u Hrvatskoj. Ali, sigurno da on ne bi dao nalog da se neki prostor čisti, da se ubijaju ljudi. Pretpostavljam da je to bilo tako. On je vjerojatno prihvatio povlačenje srpskog naroda iz takozvane Srpske Krajine kao dobrodošlo. Kad razmatramo zločine koji su se dogodili tijekom "Oluje" i poslije "Oluje", onda vidimo da su te zločine činili i tolerirali nekakvi lokalni, samoproglašeni moćnici. Jer, tamo gdje je prošla vojska, tu nije bilo zločina, već kasnije - i to je bilo prikrivano. Trebalo je svaki zločin odmah u začetku razotkriti, osuditi krivce i zločina bi bilo znatno manje. Međutim, često su prvo počinjeni zločini, pa je onda uslijedila pljačka ili prvo pljačka, pa onda zločini. Svakako da je toga bilo. Ali, vidimo da to nije bilo koordinirano, već se događalo na pojedinim mjestima. Jer, tamo gdje su se poštivala vojna pravila ratovanja i međunarodne konvencije nije bilo nikakvih iskakanja. Ali, problem je u tome što nisu procesuirani oni slučajevi za koje se znalo.
RSE: Pominje se podatak da je 20.000 kuća spaljeno, a te kuće su manje-više bile prazne, iz njih su ljudi otišli. Znači, te kuće su bile paljene da se ljudi ne bi u njih vratili.
Mesić: Da. Još u toku rata, znači prije mog povlačenja iz Sabora, ja sam vidio da se miniraju kuće čiji su vlasnici bili Srbi po slavonskim mjestima - u Slatini, Orahovici, Bjelovaru, Virovitici. Onda sam vidio i dosta sela koja su bila spaljena - Kokočak, Gornja Pištana, Drenovac, Bušina, Prekoračani, pa sve do Vorčina. Kad sam ja saznao da se pale kuće, posjetio sam predsjednika Tuđmana i rekao mu: "Slušaj, pale se sela. Ja znam da se u borbi pale kuće. Ali, kad borba prestane, onda to nema smisla. Ja sam doživio Drugi svjetski rat, ništa se poslije borbe nije palilo. Ako u borbi izgore općinska zgrada ili pošta, izgorile su zato jer se iz njih pružao otpor. Međutim, kad jednom borba završi, kad se promijeni odnos snaga, onda nema paljenja. Međutim, ovdje je očigledno da se te kuće pale sistematski." On je šutio, a Gojko Šušak je izgovorio samo jednu rečenicu: "Ja imam prigovor samo ako stvar nije dobro tehnički izvedena." Onda sam ja vidio da se tu radi o politici, a ne o vođenju ratnih operacija.

Povlačenje iz Slovenije – znak da rat tek slijedi
RSE: Da vas nešto upitam i o odnosima slovenačkog i hrvatskog rukovodstva u toku rata. Između hrvatskog i slovenačkog rukovodstva bilo je razgovora da bi dvije republike trebalo zajedno da proglase nezavisnost. Izgleda da su nesporazumi počeli kada se Kučan 24. januara 1991. godine u Beogradu sastao sa Miloševićem. Mnogi smatraju da su na tom sastanku Milošević i Kučan postigli dogovor o izlasku Slovenije iz Jugoslavije. Milošević je izjavio da Slovenci imaju pravo na nezavisnu državu, a Kučan je rekao da Srbi imaju pravo da žive u jednoj državi, ali na isti način kao i Slovenci, to jeste da ne povređuju prava drugih nacija. Međutim, Milošević je to shvatio kao zeleno svjetlo za ostvarivanje svojih planova. Koliko znam, taj dogovor je naljutio hrvatsko rukovodstvo koje je smatralo da je Kučan ostavio Hrvatsku na cjedilu i Miloševiću dao odriješene ruke da posegne za dijelovima Hrvatske gdje su u većini živjeli Srbi. Jeste li i vi tako doživjeli taj dogovor?
Mesić: To je samo dokaz da je Milošević varao i da njega nikakva Jugoslavija nije zanimala. čim je on dozvolio da se vojska povuče iz Slovenije, bilo je jasno da on uspostavlja granice velike Srbije, budući da u Sloveniji nema autohtonog srpskog stanovništva. Njegov interes je bio - zacrtati granice, a JNA je trebala da odigra glavnu ulogu u provođenju tog njegovog plana. Inače, sigurno da mi u Hrvatskoj nismo s veseljem dočekali ovu izjavu.
RSE: Predsjedništvo je sredinom jula izglasalo povlačenje vojske iz Slovenije. Vi ste glasali protiv.
Mesić: Ja sam jedini glasao protiv.
RSE: Pored slovenačkog predstavnika Drnovšeka, za povlačenje su glasala i tri člana Predsjedništva iz Srbije, Borisav Jović, Jugoslav Kostić i Sejdo Bajramović, zatim Branko Kostić iz Crne Gore i Vasil Tupurkovski iz Makedonije, dok se predstavnik Bosne i Hercegovine Bogić Bogićević uzdržao. Vi ste jedini bili protiv. Jeste li obrazložili zašto?
Mesić: Jesam. Rekao sam: "Ako će se vojska povući i iz Hrvatske, ja onda glasam za tu odluku, ali ako se povlači samo iz Slovenije, to je onda dokaz da se rat nastavlja, odnosno da pravi rat tek slijedi." Jasno je da mi u Hrvatskoj odluku o praktičnom izlasku Slovenije iz Jugoslavije nismo svesrdno prihvatili, jer je to značilo da ćemo imati velike teškoće da ostvarimo svoje zahtjeve.
RSE: Zašto Hrvatska nije priskočila u pomoć Sloveniji kad je JNA intervenisala u Sloveniji, jer je postojao sporazum o zajedničkoj odbrani, koji je potpisan u aprilu 1991. godine?
Mesić: Na ovo pitanje bi se moralo odgovoriti sa jednog šireg aspekta. Prvo, tu je pitanje stvaranja hrvatske vojske. Tuđman nije pristao da mi aktiviramo svoju teritorijalnu obranu koja je imala svoj ustroj i nešto oružja. Istine radi, moram reći da je JNA razoružala teritorijalnu obranu, ali mi smo imali postrojbe koje su mogle biti upotrijebljene, trebalo ih je samo naoružati. Međutim, mi smo stvarali Zbor narodne garde po ugledu na karabinjere ili francusku žandarmeriju, on je bio zamišljen da ima vojni ustroj, ali da bude pod Ministarstvom unutrašnjih poslova, a ne pod teritorijalnom obranom, odnosno da nema nikakvog spoja sa JNA. A Slovenija je formirala svoju teritorijalnu obranu i izdvojila je iz JNA, s kojom se čak i sukobila. Mislim da se to moglo uraditi i kod nas. I kad je došlo do rata sa Slovenijom, mi još uvijek nismo imali ustrojenu vojsku. Teritorijalna obrana je bila raspuštena, a nova vojska nije bila formirana i mi jednostavno u to vrijeme nismo mogli prihvatiti zajedničku akciju sa Slovencima.
RSE: Kučan mi je rekao u intervjuu za ovu našu seriju da je uoči intervencije razgovarao sa Tuđmanom i pitao ga da li će Hrvatska postupiti po sporazumu, a Tuđman ga je odbio i rekao da se Hrvatska u rat neće miješati.
Mesić: Točno. Međutim, naši su na nekoliko mjesta, ipak, zaustavili tenkove i oni nisu nastavili put prema Sloveniji. A, nakon što se vojska počela povlačiti iz Slovenije, naši borci su zadržali dobar dio naoružanja, zaplijenili su 105 vagona, kao i 13 tegljača oružja koji su išli iz Slovenije prema Bosni. To je urađeno bez dogovora sa predsjednikom Tuđmanom. Znači, tih akcija je ipak bilo.
RSE: Kada je za vas Jugoslavija formalno prestala da postoji? Ona je jedno vrijeme bila na vještačkim plućima, što joj je produžavalo život. Koji je, po vama, datum njene smrti?
Mesić: Pa, ja mislim da je Jugoslavija prestala postojati onda kada je istekao rok od tri mjeseca kojeg smo mi dali. Naime, nakon što smo proglasili samostalnost, po naputku međunarodne zajednice, dali smo rok od tri mjeseca da se dođe do konfederalnog modela. Budući da u ta tri mjeseca nije došlo do dogovora, federacija je prestala da postoji budući da je ona mogla funkcionirati samo u onom sklopu u kojem je bila ustavno definirana i čim je jedna jedinica izašla iz Jugoslavije, ona je time prestala postojati. A Slovenija, a zatim iz Hrvatska, već su bile izašle iz Jugoslavije.
RSE: I na kraju, želio bih da vam postavim pitanje koje sam postavio i drugim učesnicima ove serije. Da li je raspad Jugoslavije bio nužan i da li je morao biti tako krvav? Drugim rječima, da li su rat, razaranja, tragedija i zločini mogli biti izbjegnuti?
Mesić: Svakako da je raspad Jugoslavije bio nužan, jer ona nije imala integrativnih faktora. Tita više nije bilo, partija se raspala, a armija je prešla na stranu Miloševića. Dakle, nije više bilo nijedog elementa koji bi tu Jugoslaviju integrirao. Druga je stvar da li su se raspad Jugoslavije i osamostaljenje njenih republika mogli završiti bez rata. Ja mislim da je to bilo moguće da Milošević nije htio ostvariti svoj cilj, a njegov ratni cilj bio je - na ruševinama Jugoslavije stvoriti veliku Srbiju. Da nije bilo tog njegovog plana, mogli smo se razići kao Česi i Slovaci, čak i daleko lakše, jer smo mi imali ustavnu podlogu - republike su bile države. Ali, Milošević je u svoj plan ugradio ratni zločin i genocid, jer je želio veliku Srbiju i to etnički čistu. Zato je rat bio tako krvav.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2290 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

Stjepan Kljujić: Izetbegović je izdao Bosnu
https://www.slobodnaevropa.org/a/1045347.html
Stjepan Kljuić, nekadašnji član Predsjedništva BiH: "Kad je petokraka zamijenjena kokardom, nastale su prave nevolje za nas. Dakle, kad je JNA prešla u četničku, Miloševićevu armiju, Karadžićevu, zovite je kako god hoćete! Armija koja ubija narod, koja siluje, koja pljačka, ona nema perspektive. Pazite, dolazili su Avari, Huni su ovuda prolazili, ali niko nije opstao. Došli su, opljačkali i otišli. I zato sam ja bio duboko uvjeren da je 1992. godina, godina rođenja nove Bosne i Hercegovine, uz sve muke i sve nedostatke".

I dio [ 28:44 min ]

RSE: Član predratnog i ratnog Predsjedništva, bivši predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH, a znatno prije toga novinar i pomalo disident. Zašto ste uopšte toliko zaokupljeni politikom?
Kljuić:Pa, moram vam reći da sam 1964. slušao Tomislava Ladana koji je rekao: "Ako se čovjek neće baviti politkom, onda mora trpjeti rezultate te politike." I ja danas isto poručujem građanima - da se moraju baviti politkom da bi nešto promijenili. Disident sam bio, jer sam uvijek razmišljao svojom glavom. Primjera radi, ja sam govorio maternjim jezikom koji sam naučio u kući, a kad sam došao u "Oslobođenje" prekrižili su mi općinu u opštinu. Onda sam se ja s njima malo nadmudrivao i jednog dana su mi dali otkaz. S druge strane, ja imam politički pedigre, jer stričevi moje majke su Aleksandar i doktor Nikola Preka. Oni su bili lideri HSS-a tridesetih godina u Bosni i Hercegovini. S očeve strane, sve je to bilo po zatvorima u nenarodnim režimima. A moje opredjeljenje za Bosnu i Hercegovinu je u mojoj genezi: moj pradjed Gašpar je pao sa hadži-Lojom, braneći Bosnu od katoličke Austrije. Bilo je to vrijeme kad su mnogi mislili da će Austro-Ugarska biti mnogo bolja od Turske, ali su moji preci ostali vjerni ideji čuvanja Bosne kao države. Disident sam bio i iz osjećaja. Ja se sa režimom nisam toliko razilazio u ideologiji koliko u praksi, jer sam uvijek tvrdio da kadrovska politika u kojoj budala ide ispred pametnog i sposobnog nema nikakve perspektive. Moram vam priznati da sam uvijek bio optimista da će taj režim jednog dana pasti. Nisam, naravno, znao da ću tako aktivno sudjelovati u tome, ali, globalno gledano, politika je bila moj predmet. Kad formalno gledate, bio sam disident jer mi nisu dali da pišem. čak mi je jedno vrijeme pisanje bilo zabranjeno. Pravio sam križaljke i to je najteži posao na svijetu. Kad danas vidim križaljku samo odgurnem novinu. Moram vam reći da sam pravio dobre križaljke i da su na kolegiju "Vijesnika" često spominjali kako je križaljka jako dobra, a ja bih njima htio reći naglas: " Pa, ljudi moji, to je moja križaljka", a ne smijem, jer će mi i to zabraniti, pa ću ostati gladan. Dakle, disident sam bio na moralnim i na pitanjima nacionalne ravnopravnosti.
RSE: Rekli ste da ste u onom "nenarodnom režimu" bili disident. Za vas 1990. dolazi pravo vrijeme - "narodnih režima". U avgustu te godine u Sarajevu se osniva Hrvatska demokratska zajednica. Od početka ste bili uključeni u te procese.
Kljuić: Jesam, ali pošto ja imam jasne političke stavove, pošto ja ne mislim jedno do podne, drugo poslije podne….
RSE: Što baš nije politički pametno.
Kljuić: Ne, pazite, ovdje se radi o principijelnim odrednicama politike. Ako ste tu čisti i jasni, onda je to jako dobro. Vidite, nije Davor Perinović smijenjen sa mjesta predsjednika HDZ-a zato što je bio Srbin, nego zato što je bio politička budala. Taj čovjek je imao zadaću da posvađa Hrvate i Muslimane, a da nas Jugoslovenska narodna armija pomiri. Sjećam se tog osnivanja HDZ-a ovdje. Došli su svi iz Zagreba - Manolić, Brozović, Šušak, zatim generalni sekretar u to doba - to je bila jedna promenada ekstremnih elemenata iz emigracije i nekih kadrova koji o Bosni nisu ništa znali. Oni su, jednostavno, tražili da Perinović bude predsjednik, a ja generalni sekretar. I što je najvažnije, on je pristajao na to. Ja sam tad okupio jednu grupu sarajevskih intelektualaca, jer sam smatrao da ne možemo napraviti političku stranku u kojoj neće biti Vitomir Lukić, Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Mile Pešorda i tako dalje. Naravno, neki od njih su odmah otišli, jedini vjeran mi je ostao Vitomir Lukić. Među nama rečeno, on je bio najumniji od nas i on je jedini shvatio da sam ja predsjednik, zato što je u tom trenutku potreban čovjek koji dobro govori, ima jasne stavove. A sutra može biti neko drugi, pametniji ili bolji. Međutim, u tim svim pregovorima ja sam postavio uvjet da Perinović ne može biti predsjednik - i to, odmah vam kažem, ne zato što je Srbin, jer je Srbin tada bio i predsjednik Hrvatske omladine, ubačen od jugoslovenskog KOS-a, nego zato što je politički analfabeta. I sjećam se te noći. U 12 sati mi se rastajemo i generalni tajnik HDZ-a mi kaže: "Gospodine Kljujiću, je li to vaša posljednja. Vi nećete?" Ja kažem: "Ne, ali moram vam reći još nešto: kad-tad vi ćete doći po mene." Ja sam došao na taj sabor u Skenderiju, bila je strašna gužva. Znate, morate shvatiti, Hrvati su bili frustrirani za vrijeme komunizma. Tu su se prvi put pojavile te hrvatske zastave, pa došle naše snaše u bijelim nošnjama iz okolice Vareša, Jajca, Kiseljaka, pa prvi put od 1945. svira se himna "Lijepa naša"...
RSE: Prvi put u Bosni, u Hrvatskoj se uvijek izvodila.
Kljuić: To je bila državna himna Republike Hrvatske i u socijalističkoj Jugoslaviji. I sad je to sve tako bilo, ali odjednom vide ljudi nekakav izvršni odbor u kome sjedi 70 ljudi i pola njih ne zna šta je Bosna. Jedan viče da je Sarajevo uvijek bilo hrvatsko, drugi da su Muslimani tobože Hrvati islamske vjeroispovjesti - potpuni politički diletantizam. Ja priđem generalnom tajniku HDZ-a i kažem: "Gospodine, vi sad morate biti partijski komesar. Morate spriječiti promociju Perinovića za lidera. Ako vam on izađe iz sale kao lider, to je tragedija i naroda i novih demokratskih pokreta, ovo što se ovdje dešava nema nikakve veze sa onim što su već uradili ljudi u Mađarskoj, Češkoj ili Poljskoj." Oni me ne poslušaju, izaberu Davora Perinovića za predsjednika. Dvadeset dana nakon toga krenuo sam u Njemačku da promoviramo nove bosanske partije. Ja sam u to doba bio dopisnik njemačkog radija WDR na srpskohrvatskom jeziku - moram reći da sam jako dobro živio - i u Njemačku krećem kao neki press menadžer koji treba našim izbjeglicama i gastarbeiterima predstaviti novu političku scenu u zemlji. Uglavnom, kad sam sletio na zagrebački aerodrom, prišli su mi neki ljudi u teget odijelima i sa bordo mašnama, što su bile policijske uniforme u civilu. Prišli su mi i rekli: "Jeste li vi gospodin Kljujić?" Ja rekoh: "Jesam". Kažu: "Pođite sa nama." Vidim da su ljubazni. Kad smo sjeli u jedan "buick", meni dali zadnje desno sjedište…
RSE: Dakle, državničko...
Kljuić: Ja vidim, koliko je sati. Rekoh: "Gospodo, očito je da mi ne idemo u narodnu stanicu Trešnjevka." Doveli me pred Tuđmana.
RSE: To je bio prvi put da ste sreli gospodina Tuđmana?
Kljuić: Mi smo se prije toga čuli telefonom, ali nismo se vidjeli. I sad , on prilazi i kaže: "Gospodine Kljujiću, hoćete li vi raditi za našu stvar?" Ja kažem: "Druže generale, ja to radim već 30 godina." Tu on meni saopći da mijenjaju Perinovića zato što je Srbin. Ja kažem: "Nemojte ga mijenjati sad, dok se ja ne vratim iz Njemačke. Ja sam profesionalac, dobio sam šansu da radim deset dana na promociji bosanske političke scene, imam i pristojan honorar za to - 15.000 maraka, sačekajte malo. I još nešto, molim vas, nemojte ga mijenjati u Zagrebu nego u Sarajevu."
RSE: To se sve dešava u septembru, 1990. godine?
Kljuić: Jeste, to je bilo 1. septembra u Zagrebu. Ja sam ostao devet dana na toj turneji. Tuđman mi je dao broj svog telefona, svaki dan smo razgovarali. Međutim, 7. septembra Radio Zagreb objavi da sam ja izabran za predsjednika i generalnog tajnika HDZ-a.
RSE: Bez da Vi znate?
Kljuić: Da, bez da ja znam. E, sad, morate znati da sam ja bio promotor tih političkih stranaka. Na brzinu nađem nekog Hrvata kojeg stavim za promotora, a sad sjednem na stolicu HDZ-a. Moje je prvo pojavljivanje kao predsjednika HDZ-a bilo u Frankfurtu. Mene su, inače, gastarbeiteri veoma voljeli, slušali su moje izvještaje preko WDR-a i čitali u "Vijesniku". A u to doba u Hrvatskoj su samo dvije stvari bile opozicija: "Vijesnik" i nogometni klub "Dinamo". Ja sam našim radnicima vani bio jako blizak, nisam bio komunista, a pričao sam jezikom koji oni razumiju. Po povratku u Zagrebu, kažu oni meni: "E, sad ćemo sjesti da te ovdje i zvanično promoviramo." Ja kažem: "Nema govora, mi to moramo uraditi u Sarajevu, jer mi smo HDZ Bosne i Hercegovine." Doduše, u to doba još nije razriješeno pitanje da li je to HDZ za Bosnu i Hercegovinu ili HDZ Bosne i Hercegovine. U Sarajevo stižem 16. rujna, kada je i održan sastanak Glavnog odbora, gdje sam glasanjem izabran za predsjednika.

Glasajte za HDZ, dobit ćemo džamiju

RSE: Na mjesto predsjednika HDZ-a dolazite nakon Davora Perinovića. Prema njegovom najnovijem svjedočenju, do smjene je došlo zbog toga jer je on Zagrebu iskazao neposluh, odnosno što im je jasno stavio do znanja da neće provoditi ratnu i politiku podjele Bosne.
Kljuić: To nije tačno. U to doba ta linija nije ni profilirana. Može gospodin Perinović pričati šta hoće, on je političko dijete, naprosto jedan politički analfabeta. Možda je on čak i čestit kao čovjek, vjerovatno dobar ortoped, ali on se u politici nije mogao snaći. To nije istina. On je smijenjen zbog toga što je jedna članica HDZ-a iz Sarajeva otišla u Bileću i dala srpskom popu 500 maraka i dobila njegovu krštenicu. U to doba niko ne govori o podjeli Bosne i Hercegovine. U to doba Tuđman nije imao vlast ni u Hrvatskoj. Ja sam bio sretan upravo zbog toga što se u Zagrebu nisu mogli mnogo baviti Bosnom i Hercegovinom, oni su imali svoje probleme. Oni su 31. svibnja 1990. dobili vlast u Hrvatskoj. Ali sve dok nisu ušli u infrastrukturu vlasti. bili su ilegalci bez poznavanja društvenih normi, društvenih veza.Taj im je dio posla odradio Josip Manolić. Upravo iz tih razloga su me izabrali da ja napravim politički program Hrvata u Bosni i Hercegovini. Bilo je malo vremena za pripremu izbora. I odmah da vam kažem: ja nisam išao u predizbornu kampanju u Hercegovinu, ona je tamo završena prije nego u Hrvatskoj. Ja sam išao u srednju Bosnu i Posavinu, jer je trebalo te Hrvate ohrabriti. Trebalo im je dokazati da ovo nije ustaški pokret. Taj je pristup urodio plodom, dobili smo izbore u deset općina gdje Hrvati nisu najbrojniji narod, devet gdje su drugi po brojnosti i Kotor Varoš gdje smo bili manjina. Kad je Radovan Karadžić vidio rezultate izbora u Kotor-Varoši, zvao je predsjednika SDS-a tamo i psovao mu majku kako nisu mogli dobiti izbore, a ovaj mu je odgovorio: "Gospodine predsjedniče, nemojte galamiti. Trebali ste doći kao onaj gospodin Kljujić, pa biste i vi možda dobili izbore." Jer, pazite, kad sam ja krenuo u kampanju, SDA još nije bila organizirana. Ja dođem u Kotor Varoš, moji se ljute na mene, jer prvo tražim efendiju da ga vidim. Dođe on, vidim hoće da gradi džamiju, a ja njemu kažem ovako: "Ako HDZ ovdje pobijedi dobit ćeš džamiju, dobit ćeš još 100 ljudi na mobu, a dat ću ti i papire. Zauzvrat moraš okolo hodati da agituješ za HDZ. Ali, odmah da ti kažem, ja ti dajem besu, ali ti ne vjerujem, ja ću te kontrolirati." I svarno sam imao dva - tri čovjeka koji su išli za njim, slušajući ga kako govori: "Glasajte za HDZ, dobit ćemo džamiju." Nije tu bilo nikakve posebne mudrosti, prosto praktično. U to vrijeme, odgovorno tvrdim, Zagreb nije imao ni interesa ni volje da mi se miješa u posao. Ja sam imao potpunu političku autonomiju. Rušenje te autonomije i političkog programa će doći tek kasnije. Gospodin se Tuđman uopće nije petljao u taj dio posla, jer on nije ni razumio Bosnu.
RSE: To ga, međutim, ne amnestira od svega onoga što je u Bosni uradio.
Kljuić: Apsolutno. On je bio čovjek opsjednut idejom banovine. Jednom sam mu prilikom, na samom početku, rekao: "Ko danas prizna Muslimane - ima u njima prijatelje; ko im to uskraćuje - nema prijatelje. E, sad ja vas pitam kao predsjednika Hrvatske, koga vi uopšte imate za prijatelja? Sa Slovencima niste u dobrim odnosima. S Mađarima svi trguju i nemojte se oduševljavati njima. Italijani jedva čekaju da nam uzmu ovo malo obale. Sa Srbima ste u ratu. Hoćete li dva miliona političkih prijatelja u Bosni i Hercegovini?" Muslimanski je narod u Bosni vjerovao meni, ne Tuđmanu - s pravom, pokazalo je Karađorđevo. Njegovi su suradnici dugo tvrdili da toga nije bilo. Ali pošto se ništa ne može sakriti, tako je i najbliži Tuđmanov suradnik Hrvoje Šarinić, nakon što se sa svojim predsjednikom posvađao, izdao knjigu sa fotografijama. Dakle, to je prvi dokument da se Karađerđevo desilo. Ja se osobno sjećam da je u jednom trenutku meni došao Tuđman i rekao: "Stjepane, dao mi je Milošević Cazinsku krajinu." Ja nikada nisam bio opterećen "ličnostima", bio sam disident, imao svoju glavu. Plaćao sam to. I u razgovoru sa Tuđmanom uvijek sam bio superioran, mada vam moram priznati da je on bolji gazda od Izetbegovića, koji nikome nije kave platio. Tuđman je bio gospodin koji je nagrađivao one koji ga slušaju. Međutim, ja nikad nisam imao nekih predrasuda da sam ja niži. Ja sam sebe smatrao jačim od Tuđmana, pogotovo kad je Bosna u pitanju. Imao sam i karijeru koja je bila jača. On je bio komunista, ja ne. Mi smo se, naprimjer, posvađali oko "Dinama". Kad je on u jednom trenutku odlučio da se Dinamo nazove "Hašk - Građanski", ja mu kažem: "Prvo, tu imaju tri diftonga, to je neizgovorljivo u Evropi. To je gore nego mađarska kovanica 'Vereš Lobovo'. Drugo 'Hašk' i 'Građanski' su bili rivali. I treće, šta se vi miješate u 'Dinamo', vi ste bili predsjednik 'Partizana'." On se naljuti i ode od mene. Ali me je na određen način i volio, jer je znao koliko ja znam. Tako da ja nikad nisam bio snishodljiv prema Tuđmanu.
RSE: Hoćete mi reći da u to vrijeme kada ste vi bili predsjednik Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini, ona ne funkcionira kao zagrebačka ispostava nego kao samostalna stranka?
Kljuić: Ma, kakvi. Samo znate šta, taj čovjek koji je bio generalni sekretar, Žagar, on se nije pitao. Kasnije kad je došao neki Beljo koji je govorio: "Iđemo mi, iđete vi", stvari su se promijenile. Ali, glavni čovjek koji mi je najviše vjerovao i koji je bio impresioniran mojim znanjem bio je Gojko Šušak. Nažalost, on kasnije nije bio na mojoj strani. A, tada u to vrijeme, on se nikad nije oglasio protiv mene. Da je ostao na mojoj strani i da je podržao ovu politiku koja se danas vraća bosanskim Hrvatima, Bosna i Hercegovina bi opstala kao republika, rat bi trajao samo do lipnja 1993. godine i mi bismo danas živjeli u jednoj sasvim drugačijoj atmosferi. Morate znati da je jedan veliki broj Srba, patriotski opredijeljenih, glasao za referendum za Bosnu i Hercegovinu. Nikad mi ne bismo dobili 65 posto glasova na referendumu da nisu i pojedini građanski orijentirani i lojalni Srbi glasali ZA. To se danas slabo ističe, to je jedna vrlo loša strana današnje vlasti u Bosni. Oni ne shvataju da je hendikep ako se kaže da su samo Muslimani i Hrvati dobili referendum. Ne, čak 30 posto srpskog puka je glasalo za referendum. To je njegova vrijednost.
RSE: Tri se nacionalne stranke u ta vremena predizborna, odnosno predratna, obično stavljaju u istu ravan. Mnogi se u potvrdu te teze prisjete i vezivanja tri zastave na Koševskom stadionu, dan uoči prvih izbora, u novembru 1990. godine. Zašto ste to učinili?
Kljuić: Moram vam reći da to nije dirigirano.
RSE: Hoćete reći da je to bio spontani potez?
Kljuić: To je bilo spontano, zaista. Ali, ionako nevažno, jer ja sam uvjeren da mi nismo dobili izbore nego su izbore izgubili komunisti. Kao što znate, svi problemi su nastali unutar Komunističke partije. I nacionalna je podjela u tom krugu. Imate 14. kongres koji je rascijepio Jugoslaviju. Za mene je smrt Jugoslavije bila onda kad je Korošec, zvani Komiteja, sa aktn-tašnom izašao sa kongresa. Tada je bila smrt Jugoslavije. Veliki je dio ljudi želio da Jugoslavija opstane, ali modernizirana Jugoslavija na osnovu ustava iz 74. To znači - kategorija čistih računa. Da se poslušalo Antu Markovića i da su se prihvatile njegove reforme, Jugoslavija bi bila prva istočnoevropska zemlja koja bi ušla u Evropsku uniju. Ali, ko to nije uradio? Milošević je srušio ustav. Jednom, kad su me pitali o Josipu Brozu, ja sam rekao da ga cijenim, ali da je najveću grešku napravio 1971., kad se nije oslonio na liberalni i proljećarski krug, znači na Nikezića, na Latinku Perović i, ovamo, na Savku Tripala i što se kao stari boljševik vratio Armiji. Taj je recept uzeo Milošević, spregu sa Armijom. Tri su generala JNA, Ljubičić, Mamula i Kadijević, napravili cijelo ovo zlo, jer su oni za 20 godina pročistili Armiju. Ja sam lično želio da mi uradimo ono što su Mađari uradili. Znate, da fino promijenimo režim, ako je neko napljačkao da odgovara i tako dalje, a da se stvori nacionalni koncenzus.
RSE: Ili, ono što su napravili Česi.
Kljuić: Apsolutno. To je još viši stupanj, jer je Mađarska ipak jednonacionalna, jednovjerska zemlja, a Česi su napravili baš ono što je na najvišem nivou. Dakle, neće da žive zajedno, odvojili se, ostali prijatelji, podijelili se. Prirodno, svi žele svoju sudbinu u svoje ruke. S druge strane, te administrativne granice na ovom tlu. To je mali geografski prostor u ekonomskom, političkom, kulturnom i sportskom smislu, on je i dalje povezan. Samo, naravno, danas su te veze prekinute zbog agresije i rata koji je bio. I bit će pokidane dok se ne pojavi sa svih strana krug ljudi koji će osuditi zločine. Ja se osobno borim da se otkrije Hrvat koji je srušio most. U jednom ozbiljnom razgovoru sa Carlom del Ponte rekao sam: "Molim vas, pomozite nam da ih pronađemo, da ne bude hipoteka na nama svima." Ali, to je moralno pitanje.
Krst na krst, bre
RSE: Kad počinju neslaganja i nacionalne napetosti? Kad je to vidljivo u Predsjedništvu?
Kljuić: Moram vam reći da je rat u Hrvatskoj odmah pouzrokovao te napetosti. Naime, Izetbegović i ja nismo bili za to da šaljemo djecu na ratište u Hrvatsku. Uz nas je bio i jak pokret roditelja. Mi nismo htjeli da JNA ratuje u Hrvatskoj, ali odluku nismo dugo donijeli. U to doba, naime, Beograd traži suradnju s Muslimanima. Znate, oni imaju oružje, imaju rukovodeći kadar, treba im 300.000 ljudi da pregaze Hrvatsku. A to je upravo broj koji mogu dobiti od Alije Izetbegovića. I kad danas govorimo o političkoj odgovornosti, ja koji sam danas politički protivnik gospodina Izetbegovića, dužan sam da kažem da on nije pristao na tu ponudu. Njega su čak zvali u Beograd, obećavali mu da će biti predsjednik Skupštine. Ja sam mu tada rekao: "Slušaj, Alija, ti ćeš biti predsjednik Skupštine, ali šta ti možeš staviti na dnevni red? Šta možeš izglasati?" I tu se Izetbegović časno ponio, to je jedna od ključnih stvari koje će jednog dana hrvatska historiografija, kad se bude pisala ona istinita, morati zabilježiti. Hrvatska će Izetbegoviću morati odati priznanje. Da je on pristao sa SDA, znači muslimanskim narodom u tom periodu, da surađuje sa JNA, da mobilizira 300.000 ljudi, oni bi ostvarili svoju operaciju "Ram". Bila bi uspostavljena crta Karlobag - Karlovac - Virovitica. Dakle, nesporazumi su nastali povodom Hrvatske. Ja sam paralelno bio pod stalnim Tuđmanovim pritiskom. Kad god se mi vidimo, on kaže: "Gospodine Kljujiću, na vas ima mnogo prigovora da samo surađujete s Muslimanima." I tu se vidi, samo na tim njegovim primjedbama, da je postojala linija Tuđman - Milošević i Milošević -Karadžić. Kažem: "Nema problema, gospodine predsjedniče, ja ću razgovarati sa bosanskim Srbima, da vidite da oni nisu za Bosnu i Hercegovinu, ni za Hrvatsku." I stvarno, ja dođem iz Zagreba, zovem Karadžića, i kažem: "Trebali bismo se večeras vidjeti". On mi odgovara: "Znam, dobro, konačno si se okrenuo, nisi samo s Alijom, sa Muslimanima."
RSE: Govorite o 1991. godini?
Kljuić: Da, sve je ovo još 1991. I ja kažem: "Trebali bismo se sastati večeras. Kod koga ćemo?" Kaže: "Kod Krajišnika u Skupštini, u kabinetu". To je bila najreprezentativnija prostorija u tom režimu. Ja pozovem Bobana, a on se boji grada. Javi mi da je imao neki defekt tamo u Konjicu, pa se vratio. Šef policije u Konjicu je bio iz HDZ-a i ja kažem Jerku Doki: "Daj provjeri, boga ti". On kaže: "Nije bilo nikakvog sudara." Ali, dobro sad. Odem ja u kabinet predsjednika Skupštine. Tamo sjede Krajišnik, Koljević i Karadžić. "Jao", kaže, "baš mi je drago da se napokon ovako sretnemo, da malo pričamo, neće krst na krst", i tako te seljačke priče, znate. Ja kažem: "Gospodo, vi biste nešto morali učiniti da ojačate moju političku poziciju, jer da moj narod zna da sam ja danas s vama ovdje, ubio bi me" - u Hrvatskoj je rat već počeo - "vi biste morali nešto učiniti." A oni kažu: "Reci, bre, Stjepane, šta želiš, mi ćemo sve učiniti za vas." Ja kažem: "U ovom trenutku bi bilo jako bitno da vi priznate Republiku Hrvatsku u njenim avnojevskim granicama." Njih trojica ustanu kao ofureni i zanijeme. "Vidite, gospodo, zašto ja razgovaram s Izetbegovićem. On je već priznao Hrvatsku u avnojevskim granicama." I, naravno, ja odem, ništa od razgovora nema. To je bio jedan od ključnih momenata zašto su kasniji razgovori s Karadžićem išli preko Mate Bobana i Ike Stanića. Oni su vidjeli da preko mene ne mogu ništa ostvariti. Nakon tri dana dođem u Zagreb i Tuđman kaže: "Kaj je bilo? Jesi li razgovarao?" "Jesam", rekoh, "pravo da vam kažem, toliko me sekiraju ti Srbi. Nisu meni ništa rekli, ali, zamislite, oni vas ne poštuju." "Kaj?" "Pa", rekoh, "ja sam tražio da priznaju Republiku Hrvatsku u avnojevskim granicama i vas kao predsjednika Hrvatske." "I šta su rekli?" "Ne priznaju", rekoh, "predsjedniče, ne priznaju vam Srbi to. Sad valjda, gospodine predsjedniče, morate shvatiti moju poziciju. Ja se nisam borio za sebe, ja sam se borio za vas, a vidite kakvi su vam Srbi." I tad je Tuđman, kao i uvijek kad bih ga tuširao, ostao paf i otišao u stranu. Ništa mi nije odgovorio.
RSE: 1991. godine, koja prolazi u znaku rata najprije u Sloveniji, a potom u Hrvatskoj, bili ste jedan od rijetkih koji je upozoravao na činjenicu da Bosna neće proći bez rata. Na čemu ste temeljili tu uvjerenost?
Kljuić: Već u to doba postojao je plan, rat je bio pripremljen. Ali ne Memorandumom Srpske akademije nauka. To su politički jarci koji su voljeli da se hvale, znate frustrirani, senilni starci, impotentni - koji imaju neke vizije. General Kadijević, prije toga Mamula i Ljubičić su napravili veliku Srbiju i taj rat. Rat je bio pripremljen, i u sklopu tog plana Kukanjac je ovdje dijelio oružje. Meni je došao jedan čovjek koji se zove Branko Stopić, iz čuvene sarajevske obitelji koja se bavila proizvodnjom sode i sokova. On je imao kuću u Lukavici i oni su mislili da je on Srbin. Sav usplahiren došao je da mi kaže da su mu ostavili zolju i jedno dva zelena sanduka oružja. Isprepadan, čovjek poslije toga proda tu kuću jednom Srbinu i pobjegne. Jer, oni su dijelili to oružje, znajući bit će rat, i bit će embargo, pa da su osigurani. Znači da su imali i potpuno jasnu viziju ishoda tog rata. S druge strane, mi u samom Ministarstvu obrane, koje je trebalo to da vodi, smo imali i ljude koji nisu bili za Bosnu i Hercegovinu. Imali smo, naprimjer, jednog Beloševića - visokog agenta KOS-a. S druge strane je bio Hazim Begović, kadar SDA, zamjenik ministra obrane takođe oficir KOS-a. Meni nije bio problem otići u Zagreb i priupitati gospodina Manolića: "Hoćete li mi dati podatke za ovog gospodina?" On ode, izvadi podatke iz kompujutera i kaže: "Pukovnik JNA, stan u Splitu, služba u Kninu, istaknuti KOS-ov oficir", i tako dalje. Ja odem do Izetbegovića i kažem: "De ga promijeni." A on to ne učini. Jedan dan ode Jerko Doko i kaže Hazimu Begoviću: "Imaš ti šta svojih stvari u ministarstvu? Ako nemaš, bježi, inače ću te baciti kroz prozor." Nije to bila olaka prijetnja. Ministarstvo je bilo na jedanaestom katu. Kad smo se prebrojali, u tom organizovanom otporu kroz institucije, spalo je slovo na Šibera, Jovu Divjaka, Mustafu Hajrulahovića - Talijana, Omera Bašića, Muniba Bisića, Dragana Vikića i moju malenkost….
RSE: O kojem vremenu govorite?
Kljuić: O 1992., kad je stvarana Armija Bosne i Hercegovine. Ja sam legalista, tražio sam da se u okviru Ministarstva odbrane objedini Teritorijalna odbrana, policija i vojska. Sve ovo što su oni imali samo su neke paravojne formacije. Za vrijeme rata ja sam molio Vikića da njegovi specijalci idu po obroncima grada, da educiraju ljude. Rat je pripreman, Srbi nisu nikakvi borci, to da raščistimo za sva vremena. Da su borci, ishod bi bio potpuno drugačiji, jer su imali 86 tenkova u okolici Sarajeva. Evo vam i ilustracija: najveća vatra u povijesti civilizacije bila je na opsadi Berlina gdje je svakih 46 metara bilo jednu artiljerijsko oružje M-39. U opkoljenom Sarajevu svakih 36 metara imali ste jedno artiljerijsko oružje M-92. E, sad možete misliti koliko je M-92 razorniji i ubojitiji u odnosu na M-39, a i pored svega toga oni nisu mogli ući u grad. Dakle, rat je bio planiran, a mi nismo imali koncenzus na obrani Bosne i Hercegovine.
RSE: Niste mi odgovorili, na osnovu čega ste bili sigurni još 1991. da će rat stići u Bosnu?
Kljuić: Ja sam čovjek koji je imao neke talente u životu i ja sam njih slušao, oni su mene slušali i danas me slušaju, ali ja sam njih slušao kad je to trebalo.
RSE: Vaša intuicija?
Kljuić: Ne, intuicija je amaterska stvar. Ja sam to radio profesionalno, ja sam morao plaćati za te informacije. S druge strane, ja sam već 1991. znao da me je Zagreb izdao. Te je godine bilo sastanaka gdje je rečeno da je do sada bilo jako dobro, Stjepan Kljujić je to brilijantno obavio, treba mu odati priznanje, ali sad se mijenja politika.
RSE: To znači da je to bila uzajamna izdaja. Vi ste izdali njih, oni su izdali vas.
Kljuić: Ja sam izdao njih i ja sam ponosan na to. Ja sam njih izdao da bih spasio svoju domovinu, da ne bih nju izdao.
RSE: Vratimo se ponovo za kratko 1991-oj godini, kad je Predsjedništvo, čiji ste vi član, zapravo vlast u ovoj zemlji. Da li se o svim tenzijama i o već za obaviještene ljude evidentnom ratu, govori na sjednicama Predsjedništva, da li se o tome raspravlja?
Kljuić: Raspravlja se. Međutim, nisu oni tako naivni da bi rekli: ja, bit će rata. Jedno veče smo bili na televiziji Izetbegović, Karadžić i ja. Naravno da sam bio superioran u dijalogu. Kad sam malo isprovocirao Karadžića, on je rekao: "Ne, neće biti rata." A ja kažem građanima: "Spavajte mirno, gospodin Karadžić je rekao da neće biti rata." Tad je to bilo ironično, ali 4. aprila u osam sati ujutro ja sam prekinuo radioprogram i rekao: "Građani, izađite na ulice." U tom je programu sudjelovao jedan Slovenac Franjo Patačak - i Babo Abdić. Cijele predhodne noći ja nisam spavao, uključim radio, kad čujem Babo priča o ekonomiji. "Kakva ekonomija", rekoh, "izlazite na ulice i branite grad." Dakle, znali smo mi da će biti rata, ali nismo znali da će biti ovako razoran i da će nas Zapad ostaviti na cjedilu. Naime, najveći krivac za ovo je Zapad. Evo zašto. Onog trenutka kada su nama rekli da raspišemo referendum, mi smo učinili sve da dobijemo vox populi, glas naroda, i dobili smo ga. Onog trenutka kada su nas primili u Ujedinjene narode, morali su nas zaštiti prema Povelji Ujedinjenih naroda, a ne prepustiti nas četvrtoj konvencionalnoj sili u Evropi na milost i nemilost. I još nešto, embargo je također učinio svoje, pogotovo što nama nije Amerika bila embargo, nego Hrvatska. Da vam ne pričam o detaljima, o Mitterandovoj posjeti naprimjer. Mene je u to doba zvao jedan Musliman iz Milana i rekao mi: " Zapucajte, ne dajte da se spusti." Ja odem kod Alije ujutro i kažem mu : "Alija, jedan nam šalje haber da zapucamo, da ne dozvolimo Mitterandu da dođe, da će nas upropastiti ako dođe!" A on mi kaže: "Jadan ne bio, Miterrand dolazi da nam pomogne, pa on je borac Pokreta otpora." Ne osuđujem ja Izetbegovića zbog toga. Nije on bio vješt, ali teško je bilo i biti vješt u to doba. Jer, i ja sam vjerovao, i ja sam bio u pratnji Miterranda, vodili smo ga u Vojnu bolnicu, jer smo mislili da, ako je imalo normalan čovjek, humanista, kad vidi šta su uradili od Vojne bolnice, nam mora pomoći. To je jedan, a primjera ima tisuće. Rat je bio planiran, a mi em nespremni, em politički nismo, ni Izetbegović ni ja, bili za rat…..

Prolog, Kupres...
RSE: Međutim, za razliku od vas, gospodine Kljujiću, koji ste za svog prvog neprijatelja u tim pregovorima, govorim još uvijek o 1991. godini, "izabrali" Jugoslovensku narodnu armiju, gospodin Izetbegović je javno govorio da Armija neće ni mrava zgaziti, da će čuvati narod.
Kljuić: Vidite, njegov odnos prema Armiji i njegov uopće politički angažman je sasvim drugačiji od mog. On je više vremena proveo razmišljajući kako napraviti infrastrukturu lične vlasti, kako postaviti "svoje". Ja to nisam radio. Mi smo u Predsjedništvu imali jedan sastanak sa Armijom, a oni su već bili ljuti na mene zbog Prologa. Naime, 9. maja u tom su selu zaustavljeni tenkovi, prvi put nakon 1945. godine neko je zaustavio JNA. Ovi dolje u Hercegovini nahuškali narod, jer su željeli da se zapuca. Šta njih briga za sto - dvjesto ljudi! E, sad zovu mene i tamošnji ljudi, ali i vojska, ljuta, jer smo zaustavili one tenkove 9. maja dole u Prologu, ali nisam ja zaustavio, zaustavili su ovi dole, nahuškali narod, a onda mene pozvali. A mene zovu i armija i narod. Odem ja dolje. Ovi huškaju, pjevaju neke pjesme. Ja odem u to selo, i kažem: "Daj nahranite ovu djecu." Jer su u stroju zaista bila djeca i 167 tenkova. Jedan od tih dječaka, vojnik, ne znam koje je narodnosti, kažem vam dječak, najviše 20 godina, napiše ceduljicu i doda mi. Tamo piše: "Molim vas, nemojte nas ubiti." A jedan fakin, tamošnji, iz sela, opet dođe i kaže: "Slušaj, predsjedniče, ne mogu oni nama ništa. Samo može pucati prvi i zadnji tenk, oni su se krivo parkirali." S vojskom je bio neki pukovnik Pantelić, vrlo fin čovjek iz Mostarskog bataljona. Zovnem ja njega ustranu i kažem: "Slušaj, pukovniče, ovdje jedino ti i ja možemo nastradati. Ti nemoj pucati, a ja ću sve ostalo." I zbog tog majskog angažmana Armija je bila strašno ljuta na mene, naročito Kadijević. Uoči Božića, 24. decembra 1991., mi imamo sastanak u Sarajevu. Dolazi njih 13. Kažem Izetbegoviću: "Da je ne bih iritirao, nemoj da ja dolazim." "Ne, ne", kaže, "rekao je Kadijević da moraš doći." "Je li rekao?" "Jeste." E, dobro. čim smo ušli, kažem ja njima: "Gospodo, je li vas imalo stid?" A, oni me onako gledaju. "Vidite, ovdje vas ima 13, a nema nijedan Musliman ili Hrvat." Ima samo jedan Slovenac, gospodin Brovet. "Kako će ovaj narod prihvatiti tu armiju? Vi da volite ovu zemlju, vi biste napravili multinacionalnu armiju. Ali samo da znate, mi ne bježimo od transformacije Armije. Onaj dio koji je u Bosni i Hercegovini, Bosna će, kad dobije nezavisnost primiti kao svoje. Naravno, jedne ćemo penzionirati, a jedne ćemo tehnički ustrojiti", jer Bosna i Hercegovina mora imati malu armiju, "i svu armiju ćemo u narednih pet godina finansirati." A, Kadijević, koji je najveće đubre koje je stalno igralo na tu kartu da mu je majka Hrvatica, otac Srbin, a on Jugoslaven, kaže: "Oni koji uvredljivo proricaju sudbinu Jugoslovenskoj narodnoj armiji i daju joj neku milost, imat će priliku da upoznaju snagu te armije." Pazite, poslije tih rečenica, pa svakome je bilo jasno da će biti rat u Bosni i Hercegovini.
RSE: Je li istina da ste svoju knjižicu rezervnog vojnog starješine vratili Kadijeviću?
Kljuić: Jesam. Već tada je Armija bila podobro srpska. U narednih šest mjeseci nas je još samo spasila ona šačica komunista, poštenih ljudi koji su smatrali da je Armija narodna i da ne može pucati u taj narod. Kad je taj dio srpskog stanovništva, komunistički opredijeljen, čestit, izašao iz Armije i kad je petokraka zamijenjena kokardom, nastale su prave nevolje za nas. Dakle, kad je ona prešla u četničku, Miloševićevu armiju, Karadžićevu, zovite je kako god hoćete! Armija koja ubija narod, koja siluje, koja pljačka, ona nema perspektive. Pazite, dolazili su Avari, Huni su ovuda prolazili, ali niko nije opstao. Došli su, opljačkali i otišli. I zato sam ja bio duboko uvjeren da je 1992. godina, godina rođenja nove Bosne i Hercegovine, uz sve muke i sve nedostatke. Moram vam reći, kao čovjek, da sam se osjećao ponosan što sam pripadao tom patriotskom bloku, jer za čestita čovjeka i za poštenog građanina Bosne i Hercegovine 1992. uopće nije bilo dileme na koju će stranu.
RSE: Prema novim podacima iz hrvatskih izvora, i napad na Kupres je bio izrežiran i to od strane HDZ-a u Zagrebu, "jer im se činilo", ja citiram te izvore, "da će predugo trajati status quo u Bosni i Hercegovini, pa da zato treba isprovocirati žešći i jači rat." Kako se vi sjećate zbivanja na Kupreškom platou?
Kljuić: Pa, vidite, ja sam rekao i Tusu i Šušku ovdje 2. siječnja 1992. godine: "Nemojte mi sad prebaciti rat." Istina je, Kupres je bila svjesna provokacija žrtvovanja 400 ljudi, ali ona nije napravljena samo da bi se stvorio rat. Nju su napravili i ratni profiteri, trgovci oružjem koji su smatrali da je neophodno da započne rat da ne bi bilo inventure. Jer, znate, mnogi ljudi su se obogatili trgujući oružjem. I još nešto, prodavali su oružje koje su dobili besplatno. I njihov cilj je bio samo da započne incident bilo kakav, jer onda nema inventure. Moram vam reći jedan detalj, meni dolazi jedan čovjek iz Doboja i kaže: "Gospodine predsjedniče, ja sam ti nastradao." "Kako si nastradao?" Kaže: "Meni dali 100 pušaka i ja pogledam na kompjuter u Zagrebu, duže me za 200." "Pa, ko ti je dao?" "Zet nekog Ike Stanića." Znate, puška je u to doba bila 700 maraka ili 1.000. Dakle, sigurno je da ni posljednji vojni strateg, pametan i normalan, ne bi započeo rat na jednoj goloj visoravni gdje su Hrvati izlazeći na front došli kao zečevi, jer tamo je bilo onih 167 tenkova. I druga stvar, kad vi počinjete gerilski rat, morate tražiti neke brane, krivudave puteve, šumarke i tako dalje, ali izaći s tuđom djecom na ledinu i postati meta na brisanom prostoru je jedan neoprostivi gaf. Ja nisam vojni analitičar, iako sam bio rezervni oficir u bivšoj Jugoslaviji, iako me je, eto, sudbina natjerala da nešto naučim iz te vojne doktrine, mislim da je to bio samoubilački potez. Ali je imao moralni efekat. Znate, kad ti ljudi poginu, onda se njihove familije još više ožeste. A, druga stvar, ja sam vam rekao, za mene je mnogo optužujuća ova teza o švercerima oružja koji su željeli da započne rat da ne bi bilo kontrole i istrage ko je koliko prevario, prodao, obogatio se na tom.
RSE: Vi ste lično, gospodine Kljujiću, ostavši u Predsjedništvu kad su ga napustili i Srbi, pa i Franjo Boras, davali legitimitet tom Predsjedništvu, aromu one nekdašnje Bosne i Hercegovine, u krajnjoj liniji pred svijetom ono zašta se deklarativno gospodin Izetbegović zalagao - multinacionalna, multikonfesionalna i tako dalje. Lično ste čak više djelom nego riječima pokazali kako poštujete gospodina Izetbegovića. U augustu 1991. ste rekli da gledate u njega kao u bosanskog mudraca koji ima tako blage i plemenite oči i da volite čitati njegove govore. On se sam, međutim, tako se bar meni čini, nije ponio fer prema vama?
Kljuić: Vidite, ja njemu to opraštam. Mislim, ja sam prekaljeni disident, nisam žrtva. Ne možete vi sad reći da je to od jučer. Komunistički režim je postavio Smiljka Šagolja za voditelja dnevnika, nije mene. Ja i ljepše izgledam i bolje govorim i možda bih svojim govorom pridobio više ljudi za onaj režim. Dakle, ja to nisam smatrao kao svoju žrtvu. Ali, on je izdao Bosnu i Hercegovinu, izdao je muslimanski narod prije svega. Jer, upao je u stupicu koju su mu postavili Milošević i Tuđman - da potpuno ravnopravno s njima raspravlja, ali u inferiornom položaju, jer oni imaju države, a mi je nismo imali. S druge strane, cijelu garanciju otporu agresiji, a da je ovo agresija potvrdio je američki Kongres, dali su Ujedinjeni narodi i najčestitiji Srbi i Hrvati koji su ostali u Sarajevu. To niste imali ni u zapadnom Mostaru, niti ste imali u Bijeljini, niti u Banjoj Luci. Onaj ko izda multinacionalu Bosnu i Hercegovinu, taj je izdao Bosnu i Hercegovinu. Moram vam reći da sam sretan čovjek što nemam nikakve animoznosti prema njemu ( Izetbegoviću - op.S.Č.). Zadnji put kad smo se vidjeli prije nekoliko godina, on je rekao: "Ja znam da si ti čestit čovjek, nemoj se ljutiti na mene." Ja sam rekao: "Prvo, ja se nikad ne bih na tebe ljutio, a drugo, ti nisi kompetentan da kažeš ko je čestit čovjek." Naravno, ona svita se odmah okrenula, ja sam ostao kao bijela vrana. Ali vam moram reći da je on politički moj krvnik. On nije vjerovao da ja neću izaći iz Sarajeva. Znate, kad su mene istjerali iz Predsjedništva, istjerali su me neustavno, jer su doveli čovjeka s ulice u Predsjedništvo. Jer, Miro Lasić nije bio kandidat, on nije bio kao Pejanović i Kecmanović. On je bio čovjek s ulice - za člana Predsjedništva. On je njega doveo i time narušio ustav, a onda mu je Tuđman rekao nakon mjesec dana: "Pa, vi znate, gospodine Izetbegoviću, da vi niste više predsjednik Bosne i Hercegovine, vi ste predsjednik Muslimana:" I Tuđmanu i Miloševiću je trebao Musliman, a ne država Bosna i Hercegovina. I u cijeloj toj situaciji ja nemam nikakve žestine prema njemu, nemam ništa. Meni je žao što je on veliki meštar na malom prostoru, ali nažalost ne može dobaciti, ne može nigdje dobaciti. I na kraju, moram vam reći, muslimanski narod koji je bio najveća žrtva u ovom ratu i imao je najveći ponos - jer su uz njega ostali najjači i najkvalitetniji Srbi i Hrvati - najviše je izgubio i izgubit će i u budućnosti, jer surovost s kojom se odnosilo rukovodstvo SDA prema jednom Šiberu, prema jednom Jovi Divjaku, prema jednom Vikiću… Što se mene tiče, ja ništa nisam ni očekivao od njih, od Izetbegovića nisam očekivao ništa u životu. Da sam ja htio karijeru, materijalna dobra, ja sam bio na najboljoj adresi. Tuđman je tu gentleman, on je sve svoje podanike nagradio vrlo obilato. Znate, mene su dugo tjerali u ambasadore, ja sam rekao: "Možda ja jedini od vas ličim na ambasadora, ali ne možete me kupiti, jer ona snaga koju ja imam u borbi za demokraciju u Bosni i Hercegovini, to je nešto što mi kao Heraklu kad je padao na zemlju majka Gea daje, to je nešto čudesno, ja to ne mogu opisati." Naprimjer, za sebe lično nemam neke snage, da malo skinem kilograma, da malo bolje izgledam, ali za Bosnu itekako. I druga stvar, ja imam jednu veliku prednost, ja sam živio jako dobro, imao sam sretno djetinjstvo, proputovao sam svijet, jeo sam kavijar i losos kad je trebalo, pio whiskey kad je trebalo, imao mornarsko odijelo, dakle nisam sve to saznao u pedesetoj - šezdesetoj godini, pa da mi imponira. I sad ja idem pješke, idem nekad i tramvajem, pa me ljudi pozdravljaju. Dakle, nisam nikad dozvolio da me neko žrtvuje, jer nisam imao cijenu da se prodam, a moram reći da je ponuda bila fantastična. Meni je Tuđman nudio da idem u Argentinu za ambasadora. Svima je bilo četiri, meni je rekao: "Tebi ću dati osam godina." Ja sam onda rekao: "Znate šta, gospodine predsjedniče, ne mogu ja biti vaš ambasador, ja sam državnik Bosne i Hercegovine i građanin Bosne i Hercegovine." Ja sam to i danas. I imam samo putovnicu Bosne i Hercegovine, iako je to velika poteškoća: moramo stajati u redu za te vize. Ali, to je pitanje morala. I moja obitelj ima bosanskohercegovačke putovnice. Ja kad sam kćerku nagovarao da uzme hrvatski pasoš, jer joj tehnički to omogućuje da putuje po cijelom svijetu, ona je rekla: "Slušaj ti, Stjepančiću, jesmo li mi ista krv?" Pa, kažem: "Jesmo, dijete." "Onda me nemoj tjerati na to."
Comanche
Posts: 420
Joined: 05/07/2006 06:39

#2291 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Comanche »

Stjepan Kljuic je ljudina od covjeka i jedan od najvecih Bosanaca/Bosnjaka/Bosanskih Hrvata (kako njemu odgovara). Da je vodio Hrvate u BiH, sad bi ih sigurno bilo dupolo vise od ovog nastimanog broja iz zadnjeg popisa stanovnistva.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2292 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

Pogledajte koji su to smradovi.Hrvati iz Kiseljaka i Zepca su okretali raznjeve sa cetnicima,pa bi onda zapjevali Juru i Bobana.Najveci su hrvatski izdajnici.Jure i Boban se prevcu u grobu zbog njih. Ne bi me zacudilo da je ČOVIĆ zapjevao"Od Topole pa do Ravne Gore".

S KIM JE TO I NA KAKVOJ PROSLAVI U BANJOJ LUCI BIO ČOVIĆ Obljetnicu osnutka Karadžićeve tvorevine slavio je u društvu ljudi koji uspoređuju RH s NDH

https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/ ... dh-8259662
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2293 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

Prvi put objavljeni privatni Kuharićevi dnevnici: Kako je kardinal pokušavao odgovoriti Tuđmana od podjele BiH
https://www.telegram.hr/kultura/prvi-pu ... djele-bih/

Povjesničar Miroslav Akmadža napisao je knjigu temeljenu na kaptolskim dokumentima, dosjeima Udbe i zapisima iz privatnog dnevnika
U svom dnevniku Kuharić je zapisao kako je na novogodišnjem prijemu za predstavnike vjerskih zajednica 16. siječnja 1992. Tuđman biskupima iz BiH, Vinku Puljiću, Pavao Žaniću i Franji Komarici, u njegovu prisustvu, ponovio da bi podjela BiH mogla biti nužna kako bi se izbjegao rat. Rekao je, što je do sada bilo nepoznato, da Hercegovci neće prihvatiti niti jedno drugo rješenje osim da budu u sastavu Hrvatske. Ako se to ne dogodi, Tuđman je upozorio da bi Hercegovci mogli “postati teroristi” u BiH i Hrvatskoj.

Mladen Pleše
MLADEN PLEŠE
21. 10. 2020.
1050 PREPORUKA
Nakon što je državni vrh primio u Zagrebu Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH i šefa Republike Srpske, koji ne krije namjeru da tu tvorevinu nastalu na zločinu kad tad osamostali i pripoji Srbiji, u dijelu zemalja članica EU, ponovno su se pojavile sumnje u prave motive i ciljeve hrvatske službene politike spram BiH.

Nepovjerenje prema hrvatskoj politici u BiH, i kad se s pravom traži ravnopravan tretman Hrvata, posljedica je politike koju je pokojni predsjednik Franjo Tuđman vodio prema susjednoj državi. Početkom devedesetih godina Tuđman nije krio želju za podjelom BiH i dogovornim mijenjanjem granica te države čemu se žestoko protivila cijela međunarodna zajednica.

Sumnje u prave namjere Zagreba pobuđuje i tijesna suradnja Dragana Čovića, šefa HDZ-a BiH s Miloradom Dodikom, bez obzira na to što je na teritoriju Republike Srpske došlo do najgoreg terora, ubijanja i protjerivanja Hrvata, rušenja i paljenja njihovih kuća te vjerskih objekata.

Nova knjiga otkriva Kuharićev stav o podjeli BiH
U kontekstu tih najnovijih zbivanja, zanimljiva su otkrića do kojih je došao povjesničar Miroslav Akmadža u svojoj novoj knjizi Franjo Kuharić Kardinal i vlast. Knjigu će uskoro objaviti izdavačka kuća Profil, a temelji se, među ostalim, na dnevnicima kardinala Franje Kuharića. Iz tih zapisa vidljivo je da se kardinal Kuharić od prvog dana žestoko protivio podjeli BiH o kojoj je govorio Franjo Tuđman.


Nova knjiga izlazi u izdanju Profila
Kuharić je smatrao “kako je riječ o pogrešnoj politici,” upozoravajući kako će sukob između Hrvata i muslimana koristiti samo srpskom lideru Slobodana Miloševiću. Kardinal je također isticao kako međunarodna zajednica neće prihvatiti promjenu granica BiH jer bi to izazvalo lančanu reakciju na svim međurepubličkim granicama država nastalih raspadom Jugoslavije. Stoga je Kuharić, za razliku od predsjednika Tuđmana, čvrsto podržavao BiH kao neovisnu, jedinstvenu i suverenu državu.

Što piše kardinal u svojim dnevnicima?
U svibnju 1991., Kuharić je zapisao u dnevnik da ga je fra Gabrijel Jurišić obavijestio kako mu je Tuđmanov savjetnik Josip Šentija, priznao da je sa skupinom srbijanskih eksperata pregovarao o podjeli BiH. Ti su razgovori prekinuti kada se pokazalo da Miloševićevi izaslanici imaju teritorijalne pretenzije i prema teritorijima u Hrvatskoj. Nakon toga su Josip Šentija i Dušan Bilandžić, dvojica od četveročlane hrvatske skupine, dali ostavke.

Kuharić je u dnevniku zapisao kako su mu se na tu situaciju požalili banjolučki biskup Franjo Komarica s nekoliko biskupa, o čemu je obavijestio predsjednika Sabora Žarka Domljana. Međutim predsjednik Tuđman na sastanku s visokim hrvatskim dužnosnicima 8. lipnja 1991., istakao je kako se svi problemi jugoslavenske krize prelamaju u BiH, ukazao je na apsurdnost hrvatskih granica koje onemogućavaju djelotvornu upravnu i prometnu povezanost, ali i obranu zemlje. Zaključio je kako je BiH “nastala kao povijesni apsurd iz osmanskoga razdoblja” te da je rješenje u “razgraničenju” BiH.

Tuđman za izmjene granica
Na sastanku s Miloševićem i Alijom Izetbegovićem u rujnu 1991. Tuđman je kazao da on podupire cjelovitu BiH s tri konstitutivne jedinice, a ako to ne prođe onda je jedino rješenje podjela BiH između Srbije i Hrvatske, s muslimanskom državicom u sredini. Nakon sastanka Kuharića i njegovih pomoćnih biskupa 29. listopada 1991. s Franjom Tuđmanom kardinal je zapisao da je predsjednik rekao “kako je podjela BiH činjenica na samom terenu, gdje svaka nacija upravlja određenim teritorijem, a središnja vlada je nemoćna.”

Ako bi došlo do takvoga raspleta u BiH tada je Tuđmanu bila prihvatljiva granica nekadašnje Banovine Hrvatske. Biskupi na čelu s Kuharićem pokušali su uvjeriti Tuđmana da međunarodna zajednica neće dopustiti promjene granica, no on im je odgovorio kako se one doduše ne mogu mijenjati silom, ali mogu ako se sve strane tako dogovore. Kuharić je međutim ostao pri stajalištu da bi Hrvatskoj bilo puno lakše sa slobodnom i cjelovitom BiH, nego s podijeljenom.

Osnivanje Herceg-Bosne
Hrvatska zajednica Herceg-Bosna osnovana je u studenome 1991. kao “politička, kulturna, gospodarska i područna cjelina” te je dala legitimitet Tuđmanu da zastupa njezine interese kod međunarodnih čimbenika, kao i kod međustranačkih i međurepubličkih pregovora oko utvrđivanja “konačnih granica” Hrvatske. Čime se jasno dato do znanja da se želi pregovarati o podjeli BiH između Zagreba i Beograda.

Doktor Miroslav Akmadža u svojoj knjizi podsjeća kako je Tuđman je na sastanku s čelnicima HDZ-a BiH u prosincu 1991. kazao “kako ne postoji perspektiva suvereniteta BiH jer to ne prihvaćaju Srbi, koji na svojoj strani imaju JNA”. Ponovio je tezu kako se rat može izbjeći samo ako se postigne dogovor o promjeni granica. Upozorio je da bi opstanak BiH stavio tamošnje Hrvate u nepovoljan odnos pred muslimanskom demografskom ekspanzijom.

Hercegovci vršili pritisak kako bi se zemlja podijelila
U svom dnevniku Kuharić je zapisao kako je na novogodišnjem prijemu za predstavnike vjerskih zajednica 16. siječnja 1992. Tuđman biskupima iz BiH, Vinku Puljiću, Pavao Žaniću i Franji Komarici, u njegovu prisustvu, ponovio da bi podjela BiH mogla biti nužna kako bi se izbjegao rat. Rekao je, što je do sada bilo nepoznato, da Hercegovci neće prihvatiti niti jedno drugo rješenje osim da budu u sastavu Hrvatske. Ako se to ne dogodi, Tuđman je upozorio da bi Hercegovci mogli “postati teroristi” u BiH i Hrvatskoj.

Na temelju toga Kuharić je zaključio kako pritisak za podjelu BiH čine Hercegovci, što bi značilo, zapisao je, da bi većina bosansko-hercegovačkih Hrvata ostala u Velikoj Srbiji. Zbog toga je Kuharić ustvrdio kako je za Hrvatsku “bolja samostalna BiH nego uvijek nesigurna i nemirna granica s Velikom Srbijom.”


Kardinal Kuharić u mlađim danima / Foto: Glas koncila
Kuharićev čvrst stav i Tuđmanove promjene
Zbog toga je u veljači 1992. pozvao savjetnika predsjednika Tuđmana Anđelka Mijatovića kako bi mu prenio stajalište apostolskog pronuncija mons. Gabriela Montalva da se BiH ne smije dijeliti te da tu ideju podupiru i brojni strani veleposlanici. Vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, zapisao je Kuharić, požalio mu se u veljači 1992. da politiku HDZ-a u BiH diktira Zagreb. Ministar vanjskih poslova SR Njemačke Hans – Dietrich Genscher ponovio je kardinalu Kuhariću da se granice ne mogu mijenjati.

Doktor Akmadža u knjizi zaključuje “kako je glede budućnosti BiH postojala razlika u stavovima kardinala Kuharića, koji su bili načelne naravi, i predsjednika Tuđmana, koji je na to pitanje, bez obzira na svoja načela, morao gledati i s pozicije realističkih političkih i geostrateških interesa. Kardinal Kuharić u svom je stavu ostao načelan do kraja rata, a predsjednik Tuđman svoj je stav mijenjao ovisno o stanju na terenu i prijedlozima i pritiscima međunarodne zajednice.”

Početak rata u BiH, pa poziv na prestanak nasilja
Nakon što su Srbi započeli rat u BiH kardinal Kuharić je upozorio kako je njihov cilj posve uništiti Katoličku crkvu u BiH, a to je ilustrirao primjerom Banjolučke biskupije iz koje se nesrpsko stanovništvo sustavno protjerivalo, kuće su im bile spaljivane, a crkve i vjerski hramovi rušeni i devastirani. Kardinal Kuharić zapisao je kako su Srbi u BiH zaigrali “krvavi ples, nahuškani od svojih političara i fanatika, ali taj bi ples mogao za njih biti tragičan jer takvo nasilje mora se okrenuti protiv nasilnika.”

Nakon što je Hrvatska 7. travnja 1992. priznala BiH kao suverenu zajednicu triju konstitutivnih naroda, Kuharić je predložio nadbiskupu Puljiću da javno pozove na prestanak nasilja i apelira na branitelje da ne čine ništa što bi izazvalo katastrofu i “kosilo nevine žrtve”. Nakon razgovora s Tuđmanom u siječnju 1994. biskupi Komarica i Perić obavijestili su Kuharića kako im je hrvatski predsjednik predbacio što ne podupiru njegove prijedloge za rješavanje stanja u BiH.

Zbog toga je Kuharić u dnevničkim zapisima “kritizirao Tuđmana što podliježe hercegovačkoj politici, koju zanima samo pripajanje Hercegovine Hrvatskoj, ne vodeći računa o Hrvatima u Bosni, zbog čega su bosanski biskupi kritični.”

Hercegovina kao hrvatska provincija
Kad je Mate Boban, prvi predsjednik Herceg-Bosne, najavio da će se povući ako to zatraži njegov zapovjednik Tuđman, Kuharić je to ocijenio namjernim prebacivanje krivnje na Tuđmana za sve što nije bilo dobro rađeno s hrvatske strane u BiH, pa i za zločine. Također, da je Boban time pred međunarodnom javnošću prikazao Hercegovinu kao provinciju države Hrvatske, što je, zaključio je kardinal, protiv hrvatskih interesa.

Hrvatski veleposlanik u BiH Zdravko Sančević u siječnju 1994. kazao je Kuhariću kako Tuđman želi poslati Bobana u Australiju, ali da nije dobio vizu. Na to je Kuharić zapisao u dnevniku “kako će Boban teško dobiti vizu za neku državu.” Sančević je također prenio nezadovoljstvo predsjednika Tuđmana apelom za mir Ivana Pavla II. od 23. siječnja, koju je on protumačio i kao optužbu za hrvatski nacionalizam.

Zbog razlike u pogledima Kuharić i Tuđman izgubili bliskost
Nakon što je u veljači 1994. Vijeće sigurnosti UN-a osudilo Hrvatsku i zatražilo povlačenje postrojbi Hrvatske vojske iz BiH, kardinal Kuharić u svom je dnevniku zapisao: “Ekstremna hrvatska politika dovela je do uništenja Hrvata u Bosni, jer je bila kratkovidna. Dovodi i Hrvatsku u katastrofu ako dobije sankcije. Hrvatska država u Hercegovini je imitacija Srpske republike u Bosni. Zato su nas izjednačili. S tom će državom izjednačiti i “Krajinu” u Hrvatskoj. To ozbiljno prijeti u ovom sveopćem neraspoloženju prema Hrvatskoj.

Ali vladajuća stranka i g. predsjednik Tuđman smatraju da je njegova politika najbolja za Hrvatsku. Trebao bi se osloboditi onih neprozirnih vođa u Hercegovini. Kamo su nas doveli?” Tolika razlika u pogledima na BiH zasigurno je jedan od razloga zašto između kardinala Kuharića i predsjednika Tuđmana, kako je ocijenio povjesničar Miroslav Akmadža, “nije bilo velike bliskosti. Zbližili su se tek pred Tuđmanovu smrt. Kuharić i Tuđman uzajamno su se uvažavali, ali nije bilo bliskosti. Kuharić je cijenio Tuđmana, ali ga je i kritizirao,” zaključio je Akmadža.

Priznanje zločina koji su se mogli spriječiti
Članovi Predsjedništva Herceg-Bosne, predvođeni Jadrankom Prlićem, predsjednikom Vlade Herceg-Bosne, uvjeravali su u veljači 1994. kardinala Kuharića da zastupaju jedinstvenu BiH, ali organiziranu kao uniju triju republika. Priznali su da su s hrvatske strane učinjeni pojedinačni zločini, ali su muslimane držali odgovornima za rat. Tražili su potporu Crkve, ali ih je Kuharić uputio na biskupe u BiH, uz napomenu “kako je crkveno stajalište sloboda za sve i poštovanje ljudskih prava svake osobe, a svakoj prognanoj osobi treba omogućiti siguran povratak u sve dijelove BiH.”

U svom je dnevniku na Uskrs 24. travnja 1994. kardinal zapisao: “Kad se bude pravila bilanca svih tih zločina i šteta nanesenih ljudima i narodima, hoće li pred tim planinama zla zadrhtati savjest Europe? Ujedinjenih naroda? Moćnika ovoga svijeta? Mogli su spriječiti potoke suza i rijeke krvi! Mogli su, ali su bili skloni više nego očito napadačima. Ne postoje samo pasivni sukrivci u zlu nego i aktivni! Takvih je u ovom ratu bilo priličan broj: obavještajnih, materijalnih, vojnih, političkih! Neka se svima Bog smiluje! Neka im se smiluje i zbog sablazni!”

Sastanak sa Silajdžićem i Puljićevo imenovanje
Katolički biskupi Hrvatske i BiH upozorili su 1994. na Saboru HBK u Zagrebu domaću i svjetsku crkvenu i političku javnost na sve dramatičniji položaj vjernika katolika na područjima Hrvatske i BiH koji su bili pod srpskim nadzorom. Posebice su istaknuli da katoličke biskupije na području BiH trpe najveća stradanja.

Upozorili su da će, ako se nasilje na tim područjima odmah ne zaustavi, biti “uništene biskupije koje imaju svoju tisućljetnu povijest u Bosni i Hercegovini” te da će se slično dogoditi i u dijelovima biskupija na području Hrvatske. U dnevniku kardinal Kuharić piše kako je u srpnju 1994. primio predsjednika vlade BiH Harisa Silajdžića koji je za hrvatsko-bošnjački sukob okrivio ekstremne hercegovačke Hrvate, ali je pohvalio Katoličku crkvu zbog zastupanja ispravnih načela o BiH.

Kuharić je također u svom dnevniku 30. listopada 1994. zabilježio kako ga imenovanje biskupa Puljića kardinalom jako obradovalo, da je ono zasluženo te da je ujedno poruka pape da se BiH ne smije dijeliti. Kuharić je zaključio kako se idejama o podjeli BiH valja odlučno oduprijeti, premda su je podupirali svjetski i europski moćnici.

Sastanak s Musatfom Cerićem 1995.
U siječnju 1995. kardinali Kuharić i Puljić susreli su se s reis-ul-ulemom Mustafom Cerićem kojemu su zamjerili što neke jedinice Armije BiH nose muslimanska imena. Kuharić je kazao kako on ne bi dopustio da hrvatske jedinice nose katoličke nazive. Nakon što mu se Kuharić požalio da se “priča o nakani stvaranja islamske države u BiH,” Cerić je odgovorio da to nije točno te da Bošnjaci samo žele živjeti slobodno.

Kuharić je ponovio kako se Katolička crkva zalaže za jedinstvenu i nedjeljivu BiH, a to je stajalište podržao Vatikan formiranjem Biskupske konferencije BiH. Kuharić je predložio Ceriću da sva međuvjerska pitanja rješava s biskupima u BiH, no on mu je odgovorio “kako se sudbina BiH, što se tiče odnosa Hrvata i Bošnjaka, odlučuje u Zagrebu.”

Žalba Clintonu nakon ubojstava i protjerivanja 1995.
Nakon vojno redarstvene operacija “Bljesak” u kojoj su hrvatske snage početkom svibnja 1995. oslobodile zapadnu Slavoniju, došlo je do jačanja terora Srba nad Hrvatima, posebno u Banjoj Luci i Bosanskoj krajini. U župnom dvoru u Banja Luci ubijeni su župnik Filip Lukenda i časna sestra Cecilija Grgić, čija su tijela potom spaljena.

Minirano je svetište sv. Terezije od Djeteta Isusa, trapisti u Banjoj Luci istjerani su iz svoga samostana, pa se kardinal Kuharić požalio američkom predsjedniku Billu Clintonu da nitko ne uzima u zaštitu ljude kojima se “bezdušno i nečovječno krše sva temeljna ljudska prava”. Na progon katolika u Banjolučkoj biskupiji požalila se Hrvatska biskupska konferencija tvrdeći da se time želi namjerno želi “zadati smrtni udarac nazočnosti Katoličke crkve na ovom području”.

Kardinalov susret s Galbraithom
Kardinal Kuharić u jednom je susretu s američkim veleposlanikom Peterom Galbraithom prenio nezadovoljstvo Katoličke crkve ponašanjem međunarodne zajednice koja je osudila pokušaj deblokade Sarajeva, premda ljudi su ljudi u tom zarobljenom gradu bili izloženi nezamislivim patnjama.

Istaknuo je kako, ako nema moralnih načela u politici, onda je ona protučovječna, a kao primjere spomenuo je stanje u Sarajevu, Bihaću, Banjoj Luci. Time je kardinal Franjo Kuharić iskazao brigu Katoličke crkve za cijelu BiH te sve njene stanovnike bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2294 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

ULOGA MIROSLAVA TUĐMANA U SKRIVANJU RATNIH ZLOČINACA U BiH: Ivo Lučić je znao za svaki zločin na podučju Hercegovine i srednje Bosne i o tome je obavještavao svog nadređenog


https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/18 ... jenog.html
Miroslav Tuđman, sin prvog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, preminuo je sinoć u Zagrebu u 75. godini života. Iako je cijeli život ostao u sjenci oca Franje, Miroslav Tuđman je obavljao niz istaknutih političkih i obavještajnih pozicija u Hrvatskoj, preko kojih je na direktan i indirektan način bio uključen i u političke prilike u BiH, pišu Vijesti.ba.

Mini market

01. Feb. 2021 02. Feb. 2021

3

Bio je zamjenik predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost te utemeljitelj i direktor Hrvatske izvještajne službe (HIS) u dva navrata, od 1993. do 1998. godine i od 1999. do 2000. godine.


Nakon smrti oca Franje, Tuđman mlađi se posvetio “čišćenju” njegovog imena nastojeći dokazati kako njegov otac nije ništa imao s ratnim zločinima u BiH i nastojanjima da se naša zemlja podijeli. Tvrdio je kako ne postoji ni jedan dokument, koji dokazuje da je predsjednik Tuđman namjeravao dijeliti Bosnu i Hercegovinu.

Krajem 2020. godine pojavio se dokument koji čvrsto, nedvosmisleno dokazuje da je Franjo Tuđman između 1991. i 1994. godine aktivno radio na podjeli Bosne i Hercegovine.

Naime, historičar Miroslav Akmadža objavio je knjigu "Franjo Kuharić; kardinal i vlast", koja donosi dnevnike kardinala Franje Kuharića u kojoj, između ostalog piše, kako je Tuđman 8. juna, na jednom sastanku istaknuo kako se svi problemi jugoslavenske krize prelamaju u BiH te naglasio kako je BiH nastala kao historijski apsurd iz osmanskog razdoblja, te da je rješenje u razgraničenju BiH.

Zagrebački portal Telegram povodom objavljivanja Akmadžine knjige objavio je tekst u kojem se osvrnuo na pokušaje Tuđmana mlađeg da odbaci očevu ulogu u razbijanju BiH. Novinar Ivan Violić je napisao kako su se mnogi “nalijepili” na teze Miroslava Tuđmana o očevoj “čistoći”.

alt

O Tuđmanovim planovima za podjelu Bosne Franjo Kuharić zabilježio je u svojim dnevnicima kako je u maju 1991. godine fra Gabrijel Jurišić obavijestio kardinala Kuharića da mu je Tuđmanov savjetnik Josip Šentija priznao kako je u aprilu te godine sa skupinom srpskih stručnjaka, u Tuđmanovo ime, razgovarao o podjeli BiH.

Mjesec dana kasnije, 8. juna, piše Kuharić, predsjednik Tuđman na jednom je sastanku istaknuo kako se svi problemi jugoslavenske krize prelamaju u BiH, naglasio kako je Bosna i Hercegovina nastala kao povijesni apsurd iz osmanskog razdoblja, te da je rješenje u razgraničenju BiH. Nakon sastanka kardinala Kuharića i njegovih pomoćnih biskupa s predsjednikom Tuđmanom, 29. oktobra 1991. godine dr. Kuharić zapisao je kako je dr. Tuđman rekao sljedeće: ”Podjela BiH činjenica je na samom terenu, gdje svaka nacija upravlja određenim teritorijem, a središnja je politika nemoćna.”

Kardinal je upozorio Tuđmana da međunarodna zajednica neće prihvatiti raspad BiH, na što je predsjednik odgovorio da se granice BiH mogu mijenjati ako se sve strane tako dogovore. Šestog januara 1992. godine, na novogodišnjem prijemu za predstavnike vjerskih zajednica, predsjednik Tuđman kazao je bosanskohercegovačkim biskupima Pavlu Žaniću, Franji Komarici i Vinku Puljiću da bi podjela BiH mogla biti nužna, kako bi se izbjegao rat u BIH. Tom je razgovoru prisustvovao kardinal Kuharić. Tuđman je dodao da Hercegovci neće prihvatiti ni jedno rješenje, osim da budu u sastavu Republike Hrvatske. U ono je vrijeme, podsjetimo, ministar odbrane i najbliži Tuđmanov suradnik bio Gojko Šušak, političar iz zapadne Hercegovine.

Naposljetku, kardinal Franjo Kuharić u svom je dnevniku u februaru 1994. godine zapisao ove rečenice: "Ekstremna hrvatska politika dovela je od uništenja Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer je bila kratkovidna. Hrvatska država u Hercegovini imitacija je srpske države u Bosni. Zato su nas i izjednačili sa Srbijom. Ali, vladajuća stranka i g. Tuđman smatraju da je njegova politika najbolja za Hrvatsku. Trebalo bi se prvo osloboditi neprozirnih vođa u Hercegovini. Kamo su nas doveli?" pitao se kardinal Kuharić.

Violić piše kako je iz Kuharićevih zapisa svima u Hrvatskoj savršeno jasno gdje ih je dovela Tuđmanova opsesija podjelom Bosne i Hercegovine. Republika Hrvatska došla je, usred rata, na rub međunarodnih sankcija.

Hrvatske vođe iz BiH osuđeni su na dugogodišnje zatvorske kazne u Haagu. Hrvata u Bosni i Hercegovini više gotovo da i nema, osim u zapadnoj Hercegovini. Hrvatska posttuđmanovska politika prema susjednoj državi najčešće je posve pasivna, jer se svaki novi hrvatski premijer i predsjednik boje Tuđmanova istočnog grijeha: trogodišnjeg upornog djelovanja na podjeli Bosne i na pripajanju zapadne Hercegovine Hrvatskoj. Svi mi, suvremenici ratnih zbivanja, i bez Kuharićevih dnevnika znamo da je to bilo baš tako, pa često i gore nego što je uvijek umjereni kardinal želio zapisivati. No, Kuharićevi su dnevnici definitivni, čvrsti materijalni dokaz o Tuđmanovoj odgovornosti za politiku podjele Bosne i Hercegovine, napisao je Violić.

Jedan od onih koji je direktno tokom agresije na BiH sarađivao s Miroslavom Tuđmanom bio je ratni načelnik SIS-a (Sigurnosno-izvještajne službe) HVO-a Ivo Lučić. On je bio jedan od glavnih ljudi HVO-a i blizak prijatelj i saradnik Franje Tuđmana i hrvatskog ministra odbrane Gojka Šuška u vrijeme najvećih zločina nad Bošnjacima Hercegovine, u vrijeme kada hrvatski i herceg-bosanski vojni i politički vrh nije ni krio da želi tadašnju tzv. Herceg-Bosnu pripojiti Hrvatskoj.

O ratnoj i poratnoj ulozi SIS-a pisala je i poznata hrvatska novinarka Jasna Babić u knjizi „Urota Blaškić“ gdje se opisuje kako je ta tajna služba radila čak i protiv pojedinih oficira HVO-a koji nisu imali blagonaklonost političkog vrha iz Zagreba.

Povjerljivi dokumenti, koji su korišteni i kao krunski dokaz protiv Prlića i drugih na suđenju u Hagu, svi odreda s potpisom Ive Lučića, potvrđuju da je Ivo Lučić znao za svaki pojedinačni zločin na prostoru tzv. Herceg-Bosne. Na osnovu tih dokumenata izrečena je i presuda za Udruženi zločinački poduhvat (UZP). Ono što je u ovom trenutku važno je činejnica da je sve te dokumente i podatke Ivo Lučić tokom rata slao u Zagreb tadašnjem direktoru HIS-a Miroslavu Tuđmanu.

Ivo Lučić 16. septembra 1993. godine šalje zahtjev Tomi Šakoti da se njegovim službenicima Predragu Čoviću i Draganu-Zdenku Mariću omogući ulazak u krug logora Dretelj i Gabela, te im se omogući nesmetan uvid u stanje u logorima. Dalje, general-bojnik Glavnog stožera OS HR-HB, danas osuđeni ratni zločinac Milivoj Petković, 4. oktobra 1993. godine izdaje naredbu načelniku SIS-a Ivi Lučiću od kojeg traži da provjeri neke kriminalne radnje, ubistva, silovanja i ponašanja nekih pripadnika HVO-a. Petković od Lučića traži da ga obavezno obavijesti o provedenim radnjama.

Između ostalog, Petković je od Lučića tada tražio i da istraži stradanje jednog pripadnika HV-a (hrvatske vojske) na brdu Hum iznad Mostara. Lučić bi trebao kazati šta je saznao u toj istrazi, te šta je poduzeo povodom te istrage. Također, treba kazati i šta je uopšte vojnik HV-a radio na Humu ako Hrvatska nije učestvovala u ratu u BiH, odnosno agresiji na BiH, kako to danas tvrde Lučić i ostali njegovi istomišljenici.

Krajem 1993. godine, tačnije 4. decembra, Lučić je poslao detaljan izvještaj na 24 stranice na ruke tadašnjem direktoru HIS-a (Hrvatske izvještajne službe) Miroslavu Tuđmanu, u kojem ga obavještava o svim dešavanjima na prostoru tadašnje Herceg-Bosne.

Lučić Tuđmana obavještava o svemu detaljno – od pojedinačnih do masovnih ubistava, švercu oružja, duhana, nafte, silovanjima i zarobljavanjima...

Iz izvještaja se jasno vidi da je Ivo Lučić bio upoznat sa svakim od počinjenih zločina na prostoru Hercegovine i Srednje Bosne, pa i Posavine. Da se radilo o najtežim krivičnim djelima dokazao je i Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu, koji je u predmetu protiv Jadranka Prlića i drugih, koji su osuđeni za Udruženi zločinački poduhvat, koristio i ove dokumente u kojima se spominje ime Ive Lučića kao načelnika SIS-a.

Izvještaji Ive Lučića, dnevnici kardinala Franje Kuharića, presude za najteže ratne zločine pokazuju da je preminuli Miroslav Tuđman uzalud gubio vrijeme i pokušavao očistiti ime oca Franje. Također, obavljajući visoku funkciju u Hrvatskoj, čiji je državni vrh proglašen za UZP, Miroslav Tuđman se, bez sumnje, može smatrati dijelom zločinačkog režima.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2295 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

ZLOČINI HVO-A Zatvarali Bošnjake u logore, razorili Mostar, ubijali djecu, sjekli uši zarobljenicima...
https://www.index.hr/vijesti/clanak/zlo ... 10402.aspx
U CIJELOJ HALABUCI oko sudbine hercegovačke šestorke koja će sutra u Haagu saznati što je sud odlučio u vezi njihovih žalbi i prvostupanjske presude lako je zaboraviti da se iza svega toga nalaze i neki konkretni i dokazani zločini HVO-a, ubijeni civili, među njima čak i djeca, dokazano postojanje brutalnih logora za Bošnjake u Herceg-Bosni itd. Iako se mnogi trude fokus hrvatske javnosti usmjeriti na kvalifikaciju o “zločinačkom udruženom pothvatu” i činjenici da se kao dio istoga spominju Franjo Tuđman i Gojko Šušak, ili pak na navodno teško “uzništvo” Slobodana Praljka i ostale petorice optuženih, ne treba zaboraviti da su svi oni završili u Haagu, kao i da se Tuđmana i Šuška spominje jer su neprijeporno počinjeni brojni strašni zločini od strane HVO-a, što se u izvještavanju o ovom predugom suđenju lako izgubi iz fokusa.

>> ANALIZA Zašto bi osuda hercegovačke šestorke u Haagu bila dobra za Hrvatsku?

No, jednaku, pa i veću pozornost javnosti zaslužuju žrtve, a ne samo optuženi, bez obzira smatralo ih se nacionalnim herojima ili ne. Stoga smo odlučili podsjetiti na neke od konkretnih zločina koji se navode u prvostupanjskoj presudi hercegovačkoj šestorki iz 2013., za koje je, između ostaloga, bivši predsjednik Vlade Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Jadranko Prlić osuđen na 25 godina zatvora, a ministar obrane Bruno Stojić na 20 godina zatvora, te dvojica načelnika stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina, zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić na 16 godina, a predstojnik Odjela za zatočene Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Kako se navodi u prvostupanjskoj presudi, HVO je 18. siječnja 1993. napao Gornji Vakuf i okolna sela, a borbe između HVO-a i Armije BiH trajale su nekoliko dana. HVO je zarobio između 40 i 60 lokalnih Bošnjaka koje je držao u tvornici namještaja. Zarobljenici su premlaćivani i svirepo mučeni od strane vojnika HVO-a, a jedan od najstrašnijih primjera je ono što se dogodilo Hasanu Behli: dvojica vojnika HVO-a su mu odsjekla uho, a onda su gazili po otvorenoj rani iz koje je curila krv.

Rušenje džamija u Mostaru

Početkom svibnja 1993. godine HVO je započeo napad na stožer Armije BiH u Mostaru, koji je osvojen, a usput je srušena i jedna mostarska džamija. Tijekom višednevne operacije HVO je po Mostaru masovno počeo hapsiti Bošnjake te odvajati muškarce od žena i djece. Muškarci koji su bili pripadnici Armije BiH su zarobljeni i držani u jednoj zgradi u kojoj su divljački premlaćivani. One Bošnjake koji nisu bili u Armiji BiH se pak držalo zarobljene na drugoj lokaciji i oni su također zlostavljani. Žene i djecu se odvelo u logor na Heliodromu, odakle su kasnije pušteni. Od posljedica premlaćivanja umrlo je deset pripadnika Armije BiH.

Opsada istočnog Mostara u izvedbi HVO-a trajala je od ljeta 1993. do travnja 1994., a sastojala se od intenzivnog i trajnog granatiranja i mitraljiranja. To je rezultiralo brojnim civilnim žrtvama, ali i predstavnika međunarodnih organizacija. HVO je često potpuno prekidao dostavu humanitarne pomoći istočnom Mostaru u tom periodu. Mnoge žene koje su bile Bošnjakinje vojnici HVO-a su silovali, uključujući i jednu 16-godišnjakinju, prije nego bi ih protjerali na područje istočnog Mostara koje su držali pod opsadom, zbog čega su ljudi preživljavali u iznimno teškim uvjetima bez struje, vode i hrane. Granate HVO-a nanijele su i ogromnu štetu slavnom Starom mostu, koji se srušio 9. studenog 1993. Iako je Armija BiH Stari most koristila u vojne svrhe, presuđeno je da je njegovo uništenje predstavljalo neproporcionalno korištenje sile.



Specijalci HVO-a ubili trogodišnje dijete

Jedan od najstrašnijih zločina HVO-a dogodio se u selu Stupni Do, u koje su snage HVO-a ušle 23. listopada 1993. Specijalci HVO-a ubili su 36 ljudi, među kojima su bila i djeca stara 13, 8 i 3 godine. Najmanje tri žene su silovane, cijelo je selo uništeno i njegovim preživjelim stanovnicima oteta je imovina.

Tu su još logori za Bošnjake Dretelj, Heliodrom i Gabela, u kojima su zatočenici držani u neljudskim uvjetima, izgladnjivani, premlaćivani, mučeni, te mnogi nisu preživjeli takav tretman. Sve to se neprijeporno događalo na teritoriju tzv. Herceg-Bosne dok su je vojno i civilno vodili Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Bruno Stojić i Berislav Pušić.

I za sve to je osuđena hercegovačka šestorka. Neovisno o tome hoće li se sutra u Haagu prvostupanjska presuda potvrditi, značajno revidirati ili posve ukinuti, ostaju nepobitne činjenice ovih zločina koje je HVO počinio, uz napomenu kako je ovo samo izbor onih najgorih, a nikako sveobuhvatan prikaz razmjera terora i ratnih zločina koji su vladali područjem tzv. Herceg-Bosne.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2296 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

Anto Nobilo:Hrvatska će u Haagu biti označena kao agresor u BiH
Cijela Herceg-Bosna djelovala je kao agent u ime Hrvatske, kazao je Nobilo.

https://www.vecernji.hr/vijesti/anto-no ... bih-282209
SARAJEVO - Zagrebački odvjetnik Anto Nobilo, koji je u Haagu branio i obranio bivšeg zapovjednika HVO-a u srednjoj Bosni generala Tihomira Blaškića, rekao je u intervjuu sarajevskom Dnevnom avazu da će presuda Jadranku Prliću i ostalima iz vojno-političkog vrha tkz. Herceg-Bosne biti dvostruko gora za Hrvatsku od nedavne presude hrvatskim generalima i da će Hrvatka u tom slučaju biti proglašena agresorom na BiH.

- S jedne strane, najvjerojatnije će biti potvrđen udruženi zločinački pothvat. S druge strane, bit će utvrđeno da su ta djela počinjena u okolnostima međunarodnog oružanog sukoba, to jest BiH, odnosno Bošnjaka i Hrvatske. Budući da je sukob bio na teritoriju BiH, Hrvatska će tu biti označena kao agresor. Kao što je u slučaju Gotovina rečeno kako se sve događalo tijekom međunarodnog oružanog sukoba u Hrvatskoj, odnosno da je Srbija bila agresor. S povijesno-političkog stajališta, presuda Prliću mogla bi biti prilično loša za Hrvatsku - kaže Nobilo dodajući kako je međunarodni oružani sukob između BiH i Hrvatske potvrđen već u nekoliko pravomoćnih presuda u Haaškom tribunalu, primjerice na suđenju Dariju Kordiću i Mladenu Naletiliću Tuti.

Nobilo pojašnjava kako se i u tim postupcima "opisuje da su te osobe počinile zločine u dogovoru i organizaciji s Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i drugima, možda drugačijim terminima, ali taj zločinački pothvat već je opisan i postoji u pravomoćnim presudama, doduše, ne na ovako visokoj razini, jer je sada u pitanju vrh te paradržave Herceg-Bosne". Zagrebački odvjetnik ne misli da će išta Gotovini i Markaču pomoći ako se vlada angažira u rušenju teze o udruženom zločinačkom pothvatu jer su to "najobičnije političke manipulacije usmjerene prema domaćoj javnosti i samo obično kvazidomoljublje".

- Hrvatska nije stranka u postupku pred Haaškim tribunalom. Stranke su Haaško tužiteljstvo, okrivljeni i njihovi branitelji. Mi tu ne možemo ništa napraviti - tvrdi Nobilo dodajući da u slučaju Prlića i ostalih ima punoviše dokaza nego za Oluju. U razgovoru s Dnevnim avazom, Nobilo objašnjava tezu kako je Tuđman, zapravo, "ilegalno vodio rat u BiH".

- Rat u BiH, pravno gledajući, ilegalno su vodili Franjo Tuđman i vrh hrvatske izvan granica zemlje, nikada nije donio odgovarajuću odluku u vezi s tim. Deklaracijom o Domovinskom ratu iz 2000. Sabor je samo zaštitio ilegalnu uporabu Hrvatske vojske. Projekt Herceg-Bosne bio je marionetski projekt u rukama vrha HDZ-a i Tuđmana. Cijela Herceg-Bosna djelovala je kao agent u ime Hrvatske, jednako kao što su SAO Krajina i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj djelovali u ime i za račun Srbije. To vam je isti paralelizam - pojasnio je Anto Nobilo.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2297 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

Stenogrami o podjeli Bosne


U Herceg-Bosni rješavamo granice hrvatske države. Sastanak izmedu Franje Tudmana, Janka Bobetka, Imre Agotica, Josipa Lucica i Gojka Šuška u Predsjednickim dvorima 22. oktobra 1993. . TUÐMAN: Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadacu ministruru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoc i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje buducih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovaca, Mostar, i da bi trebalo, po mogucnosti, riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vodene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaca sasvim nije do kraja izvršena, i koliko sam ja cuo, koliko smo mi pružali pomoc, ali ima i stanovitih pritužbi, sa tog ratišta, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoci s naše strane. Pa bih želio da cujem s vaše strane, šta je do sada ucinjeno i da se dogovorimo dalje (...) Opca politicka situacija je takva da danas i rijetko tko od medunarodnih cimbenika racuna da ce se ta Unija Bosne i Hercegovine održati. Još je drže kao rješenje, ali, manje-više, traži se rješenje u razlazu te unije. S druge strane, koliko god smo mi sa Muslimanima, sa Izetbegovicem sklopili sporazum, i javni i tajni - da treba ostvariti suradnju izmedu Muslimana i Hrvata - toliko se te operacije s njihove strane još uvijek nastavljaju. A, mi zbog strateških razloga trebamo ici na taj sporazum s njima. Ali, isto tako i osigurati, znaci, strateške interese Hrvatske, što se tice teritorija. Mi smo sa Izetbegovicem, razumije se ovo što govorim, ne treba spominjati da je samo za vas (…) postigli sporazum da se izmedu muslimanske i hrvatske republike stvara tamo takvo prijateljstvo, da bi te dvije republike onda ušle, zapravo, u konfederaciju sa Hrvatskom. A, imamo i sa Abdicem sporazum, da, ako dode do razlaza, odnosno kada dode do razlaza, da ta zapadna Bosna je sastavni dio Hrvatske (…) Ali, s druge strane imati u vidu i to da u muslimanskom vodstvu ima onih koji bi nastavili ofenzivne operacije protiv nas, u Herceg-Bosni, to treba osujetiti (…) S tim da kažem da je do mene dolazilo ponekad da nije bilo dovoljno razumijevanja s naše strane i u pogledu streljiva i u pogledu angažiranja helikoptera. BOBETKO: Kompletna Peta brigada, sa svojim sastavom, znaci sa ovog fronta, vinkovackoga, kompletno je, postepeno povucena i našla se na tom ratištu. To je oko 2.500 ljudi, plus sve topništvo, oklop i kompletno zapovjedništvo, osim dva-tri casnika. Njihov glavni zadatak bio je da na toj liniji gore, kod Gornjeg Vakufa, gdje i sada drže položaj u samom gradu, usljed, to je gotovo sada negdje tri mjeseca, oni su dio snaga izvukli radi odmora. Još je ostala jedna ojacana bojna, negdje oko 700 ljudi, sa svim topništvom i oklopom u širem prostoru Gornjeg Vakufa. Ocito da i iducih deset dana, da ce trebati razmišljati o dovlacenju novih snaga, na liniji dobrovoljnosti, da se oni zamijene, jer ljudi ne mogu toliko izdržati (...) Ja sam prekjucer razgovarao sa Toletom (Žarkom, op. pr.) u Dubrovniku i on je tražio da se sastane, rekao sam da cu biti tamo i da dode, da je jedan presjek situacije koji pocinje od toga da su snage zamorene, što je tocno, i da za sada on smatra da oni nemaju, mislim Muslimani, nekih friških snaga za neke protuudare, što ne treba potcjenjivati, mora biti pripremljen. Dalje, dobrovoljci iz prve i druge brigade koji su se javili, oni su sada na položaju južno od Mostara, na položajima prema Blagaju, i jedna grupa koju je vodio pukovnik Horvat, ona se - jedan dio je ostao, drugi dio se raspao (…) to je bilo neorganizirano (...) Medutim, Peta brigada je svoj zadatak, po mom mišljenju, jako dobro ucinila i radila (…) .



Između ostalog, Tuđman je o operacijama u BiH otvoreno govorio na sastanku s ministrom odbrane Hrvatske Gojkom Šuškom, načelnikom Glavnog štaba Oružanih snaga RH, generalom Jankom Bobetkom i saradnicima u Predsjedničkim dvorima 22. oktobra 1993. godine.– Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku da pruže našu pomoć i angažiraju se u "Herceg-Bosni", jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, i da bi trebalo, po mogućnosti, riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vođene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaća sasvim nije do kraja izvršena… Jasno, ja sam i tada rekao da treba svu tu pomoć pružati u vidu dobrovoljaca, ali sam izričito kazao – da je to problem – granica buduće Hrvatske države i da se prema tome treba odnositi veoma ozbiljno – govorio je tada Tuđman.

No, tačno mjesec kasnije, 23. novembra 1993. godine, uspjesi HVO-a su zaustavljeni, a nekoliko ofanziva slomljeno je u srednjoj Bosni, naročito u Gornjem Vakufu. Tražeći detaljan izvještaj o "stanju na ratištima u BiH", Tuđman kod Šuška Bobetka protestira.– Gospodine ministre i gospodine generale, mi smo tu s Gornjim Vakufom doživjeli i politički i vojni neuspjeh. Ministre, ti znaš i sam da je danas i jedan od supredsjedatelja pitao, u tom sklopu, da li smo kadri i da li ćemo ovladati Gornjim Vakufom, i ja sam vama dao zadaću, to nije izvršeno i na taj način smo se i politički i vojnički kompromitirali i dali smo, potvrdili smo na taj način, te prosudbe da vojnički nismo dorasli čak ni Muslimanima na tom području. To je jedan fijasko… – uzvikivao je Tuđman.



Tuđman: Gornji Vakuf osvojiti napal-bombama Kao što smo iskoristili ovaj povijesni trenutak da stvorimo samostalnu Hrvatsku, međunarodno priznatu, tako mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama. Da li bi to bilo bašš 30 općina ili 28 - to je čak s toga gledišta od manje važnosti. Hrvatski perec Ovo je prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman izjavio dva dana nakon Božića 1991. godine, tek nešto više od mjesec nakon pada Vukovara i stravičnih zločina u tom herojskom gradu. Činjenica da je Tuđmanu bilo stalo do teritorija BiH u vrijeme dok je ubijano hiljade Hrvata u Hrvatskoj i dok je Slavonija gorjela, možda ponajviše govori o njegovoj opsjednutosti otimanjem Bosne i, kako je govorio, \"nemogućim hrvatskim perecom kojeg treba ispuniti\"! On je, očito, oduvijek bio fasciniran proširenjem Hrvatske na površinu Banovine Hrvatske, uspostavljene pred Drugi svjetski rat. Udruženim zločinačkim planom pokušao je vratiti točak historije i oteti značajan dio naše zemlje i s tog područja etnički očistiti ili potčiniti Bošnjake. U mnogim od tih sredina koje su trebale obuhvatiti \"Herceg-Bosnu\" Hrvati jednostavno nisu bili većina. O svemu tome ponajviše govore stenogrami njegovih sjednica, a dokazuju koncentracioni logori smrti \"Dretelj\", \"Heliodrom\", \"Gabela\", \"Vojno\", \"Ljubuški\", rušenje Starog mosta, stravični napadi na Mostar i Gornji Vakuf. Tuđmanovi stenogrami dokazuju nepobitnu agresorsku ulogu Hrvatske u BiH, a da on nije tek tako uputio hiljade vojnika, tenkova, artiljerijskih oruđa, pa čak i helikoptere, dokazuju njegove sjednice još 1991. godine, dvije godine prije napada na našu zemlju. - Ja sam rekao: ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili molim - podjela! S time da sam ja rekao: jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povijesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja neke velike islamske države u Europi - tvrdio je Tuđman na sjednici 1991. godine. On na sjednici 8. juna iste godine svojim saradnicima poručuje da se \"hrvatska politika u BiH mora spremati da donosi hrvatske odluke, iste onakve što će ih donositi srpska politika\"! - Ako se sporazumijemo na tom bitnom pitanju spornom između Hrvatske i Srbije o BiH, ako ostvarimo realne granice za Republiku Hrvatsku i ako se riješi taj problem tih pređanskih Srba, na taj način da Srbija bude zadovoljna, onda se može raditi o tome da i Srbija prihvati takve osnove saveza koji bi bili za nas prihvatljivi... - kazao je Tuđman. Hercegovačka marioneta Mate Boban na sastanku Tuđmana s predstavnicima HDZBiH još 27. decembra 1991. godine tvrdi da su tzv. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i Hrvatska zajednica Posavina spremne da se \"proglase nezavisnim hrvatskim prostorom i priključe državi Hrvatskoj, ali u onom vremenu i u onom trenutku kada hrvatsko vrhovništvo odluči da je taj trenutak i to vrijeme nastupilo\". Tuđman na istoj sjednici takve njegove zločinačke namjere potkrepljuje tvrdnjom da \"BiH onemogućava teritorijalno ostvarenje hrvatske države\". - Ne treba računati s BiH kao nečim što je od Boga dano i treba da ostane. Opstanak BiH kao samostalne i suverene, sve kada bi bio moguć, ide u svakom slučaju na štetu hrvatskog naroda i onemogućava normalno ostvarenje hrvatske države i stvara pretpostavke za nestanak i onolikog dijela hrvatskog naroda kakav je danas u BiH - isticao je Tuđman.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2298 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

Tuđmanovi transkripti: Bile su kiše,…Stari most je sam pao
https://ba.n1info.com/vijesti/a229434-t ... anskripti/
Predsjednički transkripti - razgovori predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana sa njegovim saradnicima i partnerima, svjetlo dana ugledali su zahvaljujući kooperativnosti Stipe Mesića, Tuđmanovog nasljednika. Poslužili su, između ostalog, kao dokazi u Hagu u slučaju Prlić i ostali.

U javnost stenogrami prvi put dospijevaju prije više od 12 godina kada ih objavljuju sarajevski sedmični list Dani i splitski Feral Tribune.

Kutije pune papira, koje su dokazni materijal u Hagu, u BiH je 2003. doslovno prokrijumčario Emir Suljagić, tada specijalni izvjestilac bh. medija iz Haga.

Trideset i šest transkripata razgovora od 1991. do 1999. godine. Historijski dokumenti, zapisnik da je ideja prekrajanja granica začeta još i prije samog rata.

“Perspektivna suverenost BiH nema nikakvih izgleda… Mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama“, govorio je Tuđman još 1991. godine.

Još tada razmatrao je sporazum sa Srbima, kako ga je nazvao, jer je smatrao da „BiH nije rješenje za hrvatski narod“.

TRANSKRIPT:

27. 12. 1991. godine

Sastanak predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana sa delegacijom HDZ BiH

Franjo Tuđman: “Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili, poslije drugog svjetskog rata vratili na scenu, čak Muslimane proglasili nacijom, zato da bi, tobože, riješili suprotnost između srpskog i hrvatskog naroda. Jesu li u tome uspjeli? Nisu, naprotiv. Prema tome, ne treba računati sa Bosnom i Hercegovinom kao sa nečim što je od boga dano i treba da ostane, a pogotovo zaboravljati kako to ide na štetu. „

U januaru 1992. godine, prije početka rata, Tuđman i njegovi saradnici o podjeli BiH razgovaraju sa Nikolom Koljevićem, srpskim članom Predsjedništva BiH i bliskim saradnikom Radovana Karadžića. Ističući da žele očuvati mir, slažu se da nezavisna BiH nikome ne odgovara.

Koljević iznosi ideju o tri nacionalne zajednice.

Krajem marta 1992. godine kreću prvi oružani sukobi. Ali i sve jače ideje i napori o prekrajanju granica.

Tada predsjednik HVO-a Jadranko Prlić o tome razgovara sa Tuđmanom.

TRANSKRIPT:

17. 09. 1992.
Zapisnik sa razgovora državno političkog vodstva Republike Hrvatske sa predstavnicima HDZ u sa hrvatskim predstavnicima iz BiH

Jadranko Prlić: “Naše je opredjeljenje da nećemo imati ono što ne držimo čizmom. Mislim da u ovome krugu ljudi to mogu otvoreno reći. I nisam za neku visoku politiku, koja bi mogla da demantira ono što su naše postrojbe obranile. Mi nismo ušli ni u jedno srpsko selo, niti nam treba jedno srpsko selo. Ali, svoj ćemo prostor obraniti. I u tome pogledu mislim da ne treba zahvaljivati podršci koju je Hrvatska davala u svemu ovome. Mi smo organizirali i vlast. To je tek na početku, to je naš narodni list. Donosimo odgovarajuće uredbe, pokušavamo da odradimo, da taj civilni dio odradimo na oslobođenome području.”

Franjo Tuđman: “Znači, pitanje Bosne i Hercegovine, mi smo u programu HDZ-a ali i u Ustavu Hrvatske u proslovu ili kako to pravnici kažu preambuli Ustava kazali jednu točku da održanje Hrvatske državnosti spada i banovina Hrvatska. …Mi smo vodeći ovaj rat u Hrvatskoj za obranu ove Republike Hrvatske isto tako znači poveli rat i za Bosnu i Hercegovinu u onom smislu koliko je možemo i moramo pod svaku cijenu obraniti, i da nije bilo našeg znači, angažiranja u Hercegovini, u Bosanskoj Posavini, svi biste vi već bili građani velike Srbije ili ove Jugoslavije. Toga trebate biti svjesni.”

Franjo Tuđman: “Gospodo, neka vam bude jasno i ja sam razgovarao sa Miloševićem posebno, sa Izetbegovićem posebno prije rata protiv Hrvatske i u Bosni i Hercegovini, i zajedno u Splitu sva trojica. …Prema tome, ja sam rekao znači, ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili molim podjela, s time da sam ja rekao, znači jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatska, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povjesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala, a ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja, ne samo svoje, nego i islamskog svijeta, neke velike islamske države u Europi.“

Transkripti dokazuju da je tražena vojna pomoć iz Hrvatske.

TRANSKRIPT:

05. novembar 1993. godine

Sastanak u Vili Dalmacija

Jadranko Prlić: “Mi se moramo približavati zaokruženju teritorija. Mi smo kao Vlada proljetos utvrđivali i prijedloge i zaključke, čak i o preseljenju određenih brigada sa nekih područja koje bi uključivalo i preseljenje pučanstva sa tih područja i njegovo koncentriranje na određenim pravcima za koje smatramo da mogu postati i ostati hrvatski prostori.”

Slobodan Praljak: “Pomoć Hrvatske trebala bi po mom dubokom uvjerenju biti u brzom ubacivanju nekih jedinica za jednu akciju na sedam dana i poslije toga preko noći izvlačenje. Drugim riječima, ako bi se uzeo Vakuf, da se uzima Bugojno, jedinice u Imotskom, izviđanje njihovih zapovjednika i ostalog, ubacivanje jedinica preko noći, udar i poslije toga odmah izvlačenje natrag.“

Ali i da je vojska Hrvatske djelovala u BiH.

TRANSKRIPT

23. novembar 1993. godine

Janko Bobetko: “Što se tiče ovih snaga iz Hrvatske kojih ima četiri stotine, oni su sve do sada izvršavali svoje zadatke. Tamo sam odredio grupu koja ipak vodi računa o tome da se upotrebljavaju kako treba, oni su tu, na ovom prostoru Bugojna, na desnom krilu i oni su sve svoje zadatke izvršavali bez ikakvih prigovora i bez ikakvih primjedaba. …To su ljudi iz sedme brigade, Zagorje, nešto Slavonije, dakle to je teren, temperatura je izuzetno teška, traže apsolutno maksimalna naprezanja i oprez, a oni su povukli se u šume…”

Franjo Tuđman: “U samom Gornjem Vakufu ima li netko?”

Janko Bobetko: “Oni su se iz sela povukli, a ono…”

Franjo Tuđman: “Iz grada Gornji Vakuf?”

Janko Bobetko: “Ono što je u gradu to je u bunkerima unutra. To je čitav sistem utvrde napravljen. Ono što sam rekao da treba kuću po kuću, a ne se tu zadržavati, nego ići dublje. Oni su tu i točno sistem kuća po kuća i mi moramo zauzeti ove dvije dominantne kote doći do tih mogućnosti i tih sredstava da možemo te kote, 7,8,6, i ovaj neki 134 135 zeleni gaj, to je to što drži sam Vakuf, to je to. Treba se približiti još nešto bliže i treba stvoriti novu operaciju.”

Franjo Tuđman: “Gospodine ministre i gospodine generale mi smo tu sa Gornjim Vakufom doživjeli i politički i vojnički neuspjeh. Ministar ti znaš i sam da danas je i jedan od supredsjedatelja pitao u tom sklopu da li smo kadri i da li ćemo ovladati Gornjim Vakufom i ja sam vama dao zadaću, to nije izvršeno i na taj način smo se i politički i vojničkikompromitirali i dali smo, potvrdili smo na taj način te prosudbe da vojnički nismodorasli čak ni Muslimanima na tom području. To je jedan fjasko. Tko je naredio i zašto da se ruši most u Mostaru?”

A za rušenje Starog Mosta u Mostaru odgovornim se smatra Slobodan Praljak, bivši general HVO-a, koji zajedno s Prlićem čeka pravosnažnu presudu. Dan nakon rušenja mosta 1993. Tuđman je o tome razgovarao s predstavnicima Herceg-Bosne. Oni su za rušenje optužili kišu.

TRANSKRIPT

Izvod iz Zapisnika sa razgovora Predsjednika Republike Hrvatske, dr Franje Tuđmana, sa predstavnicima Herceg-Bosne, održanog u Predsjedničkim dvorima

10. 11. 1993. godine

Franjo Tuđman: „Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio?“

Mate Boban: „On je – bile su strašne kiše – toliko pucan prije, tako da je sam pao.“

Franjo Tuđman: „Hoćemo li opet mi biti optuženi?“

Mate Boban: „Jutros se govori da se ne zna.“

Jukić: „Muslimani će nas optuživati. Međunarodni kažu da se ne zna tko je, a oni su povukli nekakve svoje izjave. Javili su slijedeće: desila se jedna velika tragedija – srušio se stari most, hitno je potrebno – srušio se – mi imamo original kako su govorili, hitno je potrebno radio… sa Sarajevom, 14 sati hitno i pozovi najglavnijeg za cijelu republiku, za IPD i vojnu policiju, ovaj njihov iz Mostara.“
Mate Granić: „Imam prijedlog – najvažnija stvar što će reći španjolski bataljon, apsolutno najmjerodavniji. Prema tome, moj prijedlog je odmah, danas netko tko je najpovjerljiviji da ode tko ima vezu, odmah. Njihova izjava je najvažnija. Imati tu informaciju, imati sve, jer ako oni kažu dobru informaciju onda je izuzetno, jer se inače to na CNN…“

Franjo Tuđman: „Inače, među nama rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?“

Mate Boban: „Nama.“

Jukić: „Ja sam tu mišljenja da idemo za obrušavanje, dakle mi ćemo reći rušenje ili obrušavanje mosta, pošto ga je kiša načela i ostalo, optužiti ratna zbivanja i kompletno uništavanje svih dobara u Bosni i Hercegovini, dakle da su izazivači, produživači rata ti koji ne mogu, ne može se prići jednostavno objektima da se stoga uništava i sabornica u Mostaru itd.“

Most je svakako povezivao, a cilj je bio dijeliti.

Play Video
TRANSKRIPT

Izvod iz Zapisnika sa razgovora Predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana sa predstavnicima Herceg Bosne, 19. decembar 1993. godine

Franjo Tuđman: „Što je vaše gledište u pogledu Mostara? Naše je gledište da bude Mostar hrvatsko,ali u cjelini, ako bi se postavilo pitanje ili pod međunarodnom upravom ili podjela…“

Mate Boban: „Ja ću vam reći argumentirano svoje razmišljanje, prvi puta ga iznosim – u Mostaru je bilo prije rata 45 tisuća Muslimana, po bilo kakvim mirovnim i pod međunarodnomkontrolom i ti Muslimani imaju se pravo vratiti u Mostar. Oni su uglavnom bili naseljeni na hrvatskom dijelu Mostara, na desnoj obali. Kada bi granicau podjeli bila vrh Veleža onda bi se isplatilo primiti tih 45 tisuća Muslimana u Mostaru jer imamo vrh Veleža, istočno, preko Neretve, međutim, granica ide 250 do 300 metara od Neretve, znači linije prema jugu Mostara. Znači, onaj dio Mostara preko Neretve za 45 tisuća Muslimana ja ga nikada ne biprimio. Prema tome, da Neretva bude granica. Na to se može pristati.

Washingtonskim sporazumom u martu 1994. godine dogovoreno je primirje između HVO-a i Armije Republike BiH te stvorena Federacija. Ipak, svjedoče stenogrami, Tuđman je nastavio insistirati na daljnjem, ali nešto tišem djelovanju Herceg-Bosne.

TRANSKRIPT

Izvod iz Zapisnika sa razgovora Predsjednika Republike Hrvatske,dr. Franje Tuðmana sa izaslanstvom Hrvatske Republike Herceg-Bosne i hrvatskim vodstvom bošnjačko-hrvatske federacije

24. august 1995. godine

Jadranko Prlić: „Kada je riječ o Herceg Bosni, predsjednik je Predsjedničkog vijeća rekao, to je sustav koji funkcionira i o njemu se malo zna i u Hrvatskoj. O tome ću posebno reći i mislim da je prije tri godine počelo ustrojavanje te centralne vlasti u Herceg-Bosni, da smo mi i vlast i vlada i državni organi koji faktički čitavo vrijeme funkcioniraju što je jedinstven slučaj bez svojih sredstava informiranja i bez svoje televizije. Faktički nas na televiziji, ni Hrvatskoj televiziji, to ću sasvim otvoreno reći, nema nas – Herceg Bosna kao riječ do sinoć, kada je ovo priopćenje bilo, nije spomenuta, ima tri mjeseca, a kamoli neka informacija koja bi govorila iočemu dole što je iole sufisticirano. Dakle, vijest smo otprilike i kad se ratuje i kada se gine, a kada ustrojavamo državu, kada ustrojavamo taj sustav onda nas u tim informacijama nema. Mi smo dogovorili ovdje formiranje televizije Herceg-Bosne s vama gospodinepredsjedniče, mi smo kroz proračun Herceg Bosne osigurali tri milijuna maraka,nismo dobili ni marku pored svih obećanja odavde, tako da smo sada na pola puta. Bez televizije, bez medija ne možemo ostvariti svoje političke ciljeve, barem to nama treba, to je aksiom, nema se što obrazlagati.”

Hrvatska Republika Herceg-Bosna ukinuta je u augustu 1996. godine.

Čelnici Jadranko Prlić, predsjednik HVO-a i predsjednik Vlade Herceg Bosne, bivši ministar obrane Bruno Stojić, bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić i načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić čekaju pravosnažnu presudu.

Prvostepeno su osuđeni na ukupno 111 godina zatvora.

Transkripti, objavljeni u Danima, Feral Tribuneu, knjigama „Stenogrami o podjeli Bosne“, bili su, kako je rekao tužilac Kenneth Scott, zlata vrijedni dokazi, posebno u dokazivanju postojanja udruženog zločinačkog poduhvata.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2299 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

UZP (6): Tuđman je blagoslovio osnutak Republike Srpske

AUTOR: IVO KOMŠIĆ / 20.04.2020. LEAVE A COMMENT

https://www.autograf.hr/uzp-6-tudman-je ... ke-srpske/

Svi sastanci kod Franje Tuđmana, na kojima se kreirao Udruženi zločinački poduhvat, imali su karakter tajnosti. Funkcioneri Herceg-Bosne nisu ih otvoreno plasirali u javnost, naprotiv, tvrdili su da je H-B formirana radi obrane BiH od ”srpskog agresora”. Tako su zbunjivali javnost u BiH, posebno Hrvate koji su se spontano organizirali i mobilizirali radi obrane od vojne agresije koja je došla iz Srbije i JNA.

Krajnji ciljevi hrvatske politike koja je dolazila iz Zagreba su tajnim kanalima i s velikom konspiracijom otkrivani uskim krugovima H-B-a. S druge strane, Tuđman je i dalje radi međunarodne javnosti vodio dvostruku politiku prema BiH: javno se zalagao za suverenu i nezavisnu državu, a tajno već podijelio zadaće na rušenju suvereniteta BiH i na njenoj etničkoj podjeli. On je time unosio još veću konfuziju u hrvatsko javno mnijenje.

Do potpunog rascjepa u hrvatskoj politici u BiH doći će u trenutku nastojanja da se ostvare politički interesi diktirani iz Zagreba, koji se više nisu mogli skrivati, i interesi be-ha Hrvata koje je većina hadezeovih zastupnika zastupala u Skupštini Bosne i Hercegovine nakon izbora 1990. godine.

Tuđman je i dalje radi međunarodne javnosti vodio dvostruku politiku prema BiH: javno se zalagao za suverenu i nezavisnu državu, a tajno već podijelio zadaće na rušenju suvereniteta BiH i na njenoj etničkoj podjeli. On je time unosio još veću konfuziju u hrvatsko javno mnijenje
Naime, u to vrijeme, preciznije 17. decembra 1991. godine, Badinterova komisija, koju je formiralo Vijeće ministara Evropske ekonomske zajednice kao Arbitražnu komisiju u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji, konstatirala je disoluciju Jugoslavije i pozvala tadašnje republike da se do 23. decembra izjasne o svojoj neovisnosti.

BiH je podnijela zahtjev za neovisnost 20. decembra. Budući se neovisnost morala izglasati na referendumu, Skupština Republike BiH je, 25. decembra, donijela odluku o raspisivanju referenduma o neovisnosti BiH. Za tu odluku jednoglasno su se izjasnili svi zastupnici HDZ-a BiH jer su slijedili hrvatsko javno mnijenje u BiH koje je bilo nedvosmisleno opredjeljeno za izdvajanje BiH od Jugoslavije i za suverenu državu BiH.

Referendum je zakazan za 29. februara i 1. marta 1992. godine (subota i nedjelja). Jednoglasnost zastupnika HDZ-a je bila postignuta jer su se zaključci sa sastanaka kod Tuđmana još držali u tajnosti, još se udruženi zločinački poduhvat nije objelodanjivao. To je bilo razumljivo jer je trebalo postići regionalne uvjete za njih, a oni su podrazumijevali osamostaljenje BiH od Jugoslavije.

Dogovor Tuđmana i Miloševića je bio neprovodiv bez toga. Milošević je trebao dobiti jaki argument za vojnu okupaciju BiH, koja referendumom ”ruši” Jugoslaviju i time sprečava Srbe da žive u jednoj državi. Tuđman je trebao dobiti jaki argument za podjelu BiH čiju teritoriju je okupirala ”velika Srbija”, a time i hrvatske ”povijesne prostore”.

Samo Mate Boban i nekoliko hrvatskih zastupnika je znalo za zločinačke ciljeve koji su dogovoreni kod Tuđmana, ali se oni u toj situaciji nisu eksponirali. Za njih je bio proritet referendum o samostalnosti BiH i tu odluku nisu ni htjeli, a ni smjeli dovoditi u pitanje.

U međuvremenu, 9. januara 1992. godine, SDS BiH, na čelu s Karadžićem, donosi odluku o uspostavljanju Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Dan uoči ove odluke, delegacija SDS-a, koju je predvodio Nikola Koljević, boravi u Zagrebu i usaglašava donošenje ove odluke s Tuđmanom.

Problem se pojavljuje kada se sve političke karte moraju staviti na stol, a to je usaglašavanje referendumskog pitanja. Pitanje mora biti jasno i nedvosmisleno, u suglasnosti sa zahtjevom Badinterove komisije i s političkim raspoloženjem građana, bez obzira na to kojemu narodu pripadali.

SDS se već izjasnio protiv referenduma, SDA i dio građanske političke opozicije je bio za, HDZ je također u Parlamentu BiH bio jednoglasno za, s imperativom izdvajanja BiH iz Jugoslavije. Skupština Republike BiH je, bez zastupnika SDS-a i onih koji su ih podržavali, izglasala referendumsko pitanje, bez ijednog hrvatskog glasa protiv. Hrvati zastupnici, većina iz HDZ-a BiH, posljednji put su legitimirali svoju samostalnu politiku i svoj politički identitet.

Pitanje je glasilo: ”Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”

Do potpunog rascjepa u hrvatskoj politici u BiH doći će u trenutku nastojanja da se ostvare politički interesi diktirani iz Zagreba, koji se više nisu mogli skrivati, i interesi be-ha Hrvata koje je većina hadezeovih zastupnika zastupala u Skupštini Bosne i Hercegovine nakon izbora 1990. godine
Poslije ovakvog pitanja Tuđman više nije mogao kriti svoj tajni zločinački plan prema BiH. Ovo pitanje je odudaralo od svega onoga što je dogovorio s predstavnicima Herceg-Bosne u Zagrebu i s Miloševićem u Karađorđevu. Nezavisnost BiH je bila vezana za suverenitet države što je bilo u suprotnosti s njegovim planom o ograničenju tog suvereniteta.

Radi toga Tuđman kreće u postupak delegitimiranja i smjene tadašnjeg rukovodstva HDZ-a BiH na čelu sa Stjepanom Kljujićem. Kljujić se uklanja 2. februara, a već 9. februara se saziva Središnji odbor HDZ-a BiH u Livnu, s ciljem da se promijeni referendumsko pitanje.

Jednoglasan je zaključak ovog najvišeg stranačkog tijela bio: preformuliranje referendumskog pitanja je uvjet za izlazak članova i simpatizera HDZ-a na referendum. Zaključak je bio u suprotnosti s onim za što su se zastupnici HDZ-a, bez otvorenog pritiska iz Zagreba, u Skupštini BiH jednoglasno izjasnili.

”Livanjsko” referendumsko pitanje je glasilo: ”Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda, hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?”

Poređenjem ovih dvaju pitanja, dolazi se do jasne Tuđmanove strategije prema BiH. Država BiH se u ”livanjskom pitanju” prestrukturira u ”zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda”. S države se suverenitet prenosi na narode, iako se suverenitet svake demokratske države ostvaruje preko njenih institucija – narodi i građani konstituiraju državu, a država je suverena.

Uz to, iz države se kao element njene konstitutivnosti izbacuju građani, iako su sve demokratske države izgrađene upravo na građanskim pravima i slobodama jer ta prava imaju veći obim od nacionalnih prava. Međutim, veoma vješto, ipak providno, suverenitet države se prekriva suverenitetom naroda, što sliči na pleonazam, iako je to u suprotnosti.

Ako se suverenitet prenosi na narod mora se odrediti i teritorija te narodne države; ako teritorija nije cijela država onda se suverenitet teritorijalno ograničava. Samo na prvi pogled su ta dva smisla suvereniteta identična. Pravi smisao suvereniteta u ”livanjskom pitanju” se otkriva u nastavku pitanja: BiH kao ”državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda… u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)”.

Time je teritorijalni suverenitet naroda sveden na nacionalna područja na kojima narodi žive. S obzirom na to da su narodi živjeli raštrkani na cijeloj teriroriji BiH, potpuno izmiješani i s veoma ograničenim čisto nacionalnim područjima, ”nacionalna područja” su se morala naknadno osigurati.

To osiguranje je bilo dio udruženog zločinačkog poduhvata jer je za Hrvate be-ha to bio veći problem nego za druga dva naroda – oni su imali najveću disperziju u BiH, samo trećina naroda je bila teritorijalno homogenizirana u zapadnoj Hercegovini.

Milošević je trebao dobiti jaki argument za vojnu okupaciju BiH, koja referendumom ”ruši” Jugoslaviju i time sprečava Srbe da žive u jednoj državi. Tuđman je trebao dobiti jaki argument za podjelu BiH čiju teritoriju je okupirala ”velika Srbija”, a time i hrvatske ”povijesne prostore”
Projekat s trideset općina u Herceg-Bosni je već po sebi bio zločin jer je bio neostvariv. Oni koji su to znali bili su veoma jasni na sastanku 27. decembra 1991. godine. (”Nikada na taj način nećemo doći do toga”).

Ipak, postoji jedna tačka suglasnosti dvaju referendumskih pitanja, a to je nezavisnost BiH. Oba pitanja insistiraju na ”nezavisnosti”. Međutim, radi se o dva potpuno različita smisla nezavisnosti.

U pitanju koje je izglasala Skupština BiH smisao nezavisnosti je izlazak BiH iz sastava Jugoslavije i formiranje suverene države koja svoj suverenitet više ne ostvaruje unutar jugoslavenske federalne zajednice.

U ”livanjskom pitanju” smisao samostalnosti BiH je također u osamostaljenju, ali ne kao države već kao zajednice naroda.

Da bi se mogao ostvariti Tuđmanov zločinački poduhvat uvjet je bio osamostaljenje BiH od Jugoslavije, ali bez državnog suvereniteta. Njemu je trebala BiH izvan Jugosavije da bi se tek tada određivala nacionalna područja na kojima će narodi ostvarivati svoj suverenitet.

Taj uvjet je trebao i Miloševiću jer i njemu je trebala BiH izvan Jugoslavije da bi je mogao napasti i stvarati vojnom silom ”nacionalno područje” za Srbe.

Nesuglasje koje će voditi do rascjepa javlja se na razini ozbiljenja političkih interesa kada predstavnici HDZ-a BiH u Skupštini BiH donose odluku o referendumu koji je put u osamostaljenje države BiH i njeno međunarodno priznanje, i time legitimiraju svoj politički identitet.

HDZ Hrvatske, koji je već preuzeo vlast i osamostalio Hrvatsku, delegitimira tadašnje vodstvo HDZ-a BiH i pokušava promijeniti referendumsko pitanje na livanjskom sastanku, te time osamostaljenje BiH od Jugoslavije odvojiti od njenog konstituiranja kao zasebne države, ravnopravne Hrvatskoj i Sloveniji koje su te akte već obavile.

Pokušaj da se nametne ”livanjsko” referendumsko pitanje je značio jasnu političku poruku Hrvatima BiH – možete se izjasniti za izlazak BiH iz Jugoslavije, ali ne možete konstituirati BiH kao samostalnu državu. To je bio jedan od prvih vidljivih oblika političkog pritiska na Hrvate BiH i otvoren zahtjev za njihovu depolitizaciju i političku delegitimaciju.

Ovakav odnos hrvatskog državnog vrha i Tuđmana prema Hrvatima BiH potvrđuje i tadašnji glavni tajnik HDZ-a BiH, Ivan Markešić, u svojoj knjizi ”Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu”, izdanje Synopsis Sarajevo i HNV BiH, 2004. godine. On tvrdi kako HDZ BiH pod utjecajem HDZ-a Hrvatske nije pozvao Hrvate BiH na referendum nego je on svojevoljno to uradio kao glavni tajnik stranke.

9.januara 1992. godine, SDS BiH, na čelu s Karadžićem, donosi odluku o uspostavljanju Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Dan uoči ove odluke, delegacija SDS-a, koju je predvodio Nikola Koljević, boravi u Zagrebu i usaglašava donošenje ove odluke s Tuđmanom
Hrvati su izašli na referendum i izjasnili se za nezavisnu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu, državu građana i naroda: Muslimana, Srba i Hrvata i drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive, kako je glasilo referendumsko pitanje.

Prema izvještaju Republičke izborne komisije, na referendum se odazvalo 64,31% birača, s preko 99% onih koji su glasali ”ZA” (63,95%). To pokazuje da su gotovo svi Hrvati s pravom glasa izašli na referendum i glasali ”ZA”; na referendum je izašao i dio Srba iako je SDS BiH pozvao narod na bojkot.

Za uspjeh referenduma s hrvatske strane veliku i odlučujuću ulogu odigrala je grupa be-ha intelektualaca, u kojoj su bili i bivši komunistički lideri, Katolička crkva i ugledne hrvatske institucije i udruženja.

Vrhbosanska nadbiskupija i franjevačke provincije su podržale referendum i naložile svojim svećenicima da se uključe u formiranje javnog mnijenja koje podržava referendum. Za njih je bila ključna narodna odluka o izdvajanju BiH iz Jugoslavije i formiranje samostalne i suverene države.

U dogovoru s njima, zastupnici Hrvati u Republičkoj skupštini BiH su insistirali da se referendum obavi u dva dana, subotom i nedjeljom. Strategija je bila da Hrvati masovno izađu na refendum u nedjelju, da se subota propusti i stvori lažan dojam da referendum propada.

To je bilo veoma važno jer se procijenilo da bi Karadžić mogao omesti ili potpuno spriječiti referendum s nemirima (kao što se desilo u Kupresu). Također, to je trebalo biti iznenađenje za Tuđmana i HZ H-B-a koji su bili protiv referenduma jer im je propalo ”livanjsko pitanje”.

Njihovi aktivisti su išli u otvorenu propagandu protiv referenduma, od kuće do kuće, od sela do sela, od grada do grada. Sve se to pažljivo pratilo da bi se organizirao učinkoviti odgovor. Odlučujuća i jasna poruka je poslana Hrvatima na nedjeljnoj misi u 11 sati i tek poslije nje oni su listom izašli na referendum.

Da je cijela strategija uspjela bilo je jasno još u subotu navečer kada je TV Beograd emitirao slavodobitnu poruku Karadžića da je referendum propao i da Hrvati ne izlaze na glasanje. Referendum i njegov ishod su bili velika politička pobjeda za državu BiH.

Temeljem referenduma država Bosna i Hercegovina je dobila međunarodno priznanje, ravnopravno sa Slovenijom i Hrvatskom. Međutim, ostao je iza njega Tuđmanov bijes jer mu je propao prvi pokušaj rušenja BiH i stvaranja formalnih uvjeta za ostvarenje UZP-a.

Država BiH se u ”livanjskom pitanju” prestrukturira u ”zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda”. S države se suverenitet prenosi na narode, iako se suverenitet svake demokratske države ostvaruje preko njenih institucija – narodi i građani konstituiraju državu, a država je suverena
Također, ostala je Karadžićeva prijetnja izrečena u Skupštini BiH u toku rasprave o Memorandumu nezavisnosti (14. oktobra 1991. godine): ”Nemojte da mislite da nećete BiH odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak”. Hrvate nije pominjao jer su Tuđman i Milošević već postigli sporazum.

Referendum je bio jedna od rijetkih prilika u novijoj povijesti BiH da se Hrvati slobodno, iskazujući svoju političku volju, odrede prema svojoj domovini i državi. Međutim, proces depolitizacije Hrvata BiH je vođen u kontinuitetu.

Franjo Tuđman je mijenjao čelništvo HDZ-a BiH, usprkos otporu koji je imao u samom vrhu HDZ-a Hrvatske, sve dok nije dobio onu kadrovsku postavu koja je neutralizaciju političkog subjektiviteta be-ha Hrvata pretočila u svoj politički program.

Zbiljski interes naroda za samostalnošću BiH i njenim državnim suverenitetom je zloupotrijebljen i preusmjeren na rušenje tog suvereniteta i podjelu države, u skladu s dogovorom koji je Tuđman postigao s Miloševićem.

Politički entuzijazam Hrvata u BiH služi hadezeovoj državnoj politici u Zagrebu samo kao paravan iza koga će se stvarati uvjeti za osamostaljenje ”hrvatskih krajeva” u BiH u funkciji ”hrvatske državne politike”. Vežući Hrvate be-ha za tzv. povijesne interese hrvatske države, Tuđman je prikrivao svoju zločinačku politiku koja je faktički, preko Republike Srpske, stvarala veliku Srbiju.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2300 Re: Rat u Hercegovini 1992-1995 part 2

Post by Valter Gustav »

UZP (7) – Tuđmanov zločinački plan: da nestanu bosanski Hrvati
AUTOR: IVO KOMŠIĆ / 04.05.2020. LEAVE A COMMENT

https://www.autograf.hr/uzp-7-tudmanov- ... ki-hrvati/

Usprkos čvrstom dogovoru s Miloševićem, koji se precizirao i dorađivao u kontinuitetu, i u čiju realizaciju su uključeni lideri Herceg-Bosne, Tuđman nije mogao pratiti Miloševićevu dinamiku.

Milošević je formirao srpsku autonomnu oblast u Hrvatskoj (SAO Krajinu) još 21. decembra 1990. godine, koja će objediniti ”srpske zajednice” zapadne i istočne Slavonije, te Baranje, i koje će se kao Republika Srpska Krajina, 1. aprila 1991. godine, proglasiti samostalnom, politički i formalno odvojiti od Hrvatske i pripojiti Srbiji.

Također, sva SAO područja u BiH bit će formirana do sredine septembra 1991. i objedinjena u Republiku Srpsku, 9. januara 1992. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna bit će formirana tek 18. decembra 1991. godine, a Hrvatska Republika Herceg-Bosna 28. avgusta 1993. To je ogroman vremenski zaostatak koji se nije mogao nadoknaditi.

Uz to, Milošević je bio veoma jasan s namjerama SAO krajina – i Republika Srpska Krajina i Srpska Republika BiH su formirane kao paradržavne tvorevine s nadležnostima države, te s jasnim ciljem da kao ”srpske države” ostaju u sastavu Jugoslavije, odnosno velike Srbije.

S druge strane, HDZ BiH, pod Tuđmanovim pritiskom i u okviru UZP-a formira ”Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu” kao ”političku, kulturnu, gospodarstvenu i područnu cjelinu”. ”Zajednica” obuhvaća 30 općina, a u strukturi stanovništva ima gotovo polovinu Bošnjaka, po popisu koji je tada izvršen i u kome su Bošnjaci nosili nacionalno ime Muslimani.

Milošević je bio veoma jasan s namjerama SAO krajina – i Republika Srpska Krajina i Srpska Republika BiH su formirane kao paradržavne tvorevine s nadležnostima države, te s jasnim ciljem da kao ”srpske države” ostaju u sastavu Jugoslavije, odnosno velike Srbije
Gubitak tempa bio je uvjetovan time što je Tuđman, za razliku od Miloševića, prikrivao svoje zločinačke namjere. Također, on je čekao da Milošević postavi koncept podjele BiH, da sruši njen suverenitet silom, očekujući da će JNA zajedno s vojskom RS-a postaviti realne pretpostavke za realizaciju njegovih ciljeva. Zapravo je očekivao da će Milošević u BiH, sa svojim vojnim i paravojnim formacijama, uraditi posao za njega. Zbog toga je kasnio u tajminzima tako da su njegovi politički potezi uvijek kaskali za srpskom politikom prema BiH.

U vrijeme proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne Milošević je već imao uhodane dvije srpske paradržave – Republiku Srpsku Krajinu i Srpsku Republiku BiH, s jasno definiranim teritorijima i jasnim političkim ciljevima koje su provodile.

S tim ciljevima oni su ulazili u međunarodne mirovne pregovore o BiH. Nakon referenduma i hrvatskog sudjelovanja u njemu, Tuđman je imao velike probleme kako se uključiti u takve pregovore. Zato je on sve svoje napore na unutarnjem i vanjskom planu usmjerio na neutralizaciju referendumskog pitanja i posljedica koje su iz njega proizilazile, a koje su dovodile u pitanje realizaciju njegovog zločinačkog cilja.

Međunarodna zajednica i njene institucije koje su nadgledale referendum, dale su pozitivne ocjene i priznale rezultate referenduma bez dvojbi. BiH je ispunila uvjete za međunarodno priznanje koje se približavalo i koje je moralo uvažiti BiH kao državu, samostalnu i suverenu na cijelom prostoru tadašnje Republike BiH, čije granice nisu mogli dovoditi u pitanje.

Radi toga su Milošević i Tuđman požurili zaobići referendumske rezultate, stvoriti nerede u BiH i problematizirali međunarodno priznanje.

U tom kontekstu treba razumijevati Tuđmanov govor na sastanku 27. decembra 1991. godine, na kome je rekao: ”Prema tome, meni se čini, da s jednom pametnom politikom možemo čak dovesti do toga – da umjesto rata koji prijeti ovakvom neriješenom pitanju i s tim gomilanjem armije – da čak ta armija bude zalog provedbe takvog razgraničenja.”

Ove riječi Tuđman izgovara tri mjeseca prije referenduma. ”Gomilanje armije” o kome govori kao o ”zalogu provedbe takvog razgraničenja” je gomilanje u BiH kada, opet po dogovoru s Tuđmanom i slovenačkim državnim vrhom, Milošević povlači JNA i njen vojni arsenal u BiH iz Hrvatske i Slovenije i njime okupira cijelu teritoriju BiH.

To razmještanje je izvršeno uglavnom u vojarnama Hercegovine i srednje Bosne, od Čapljine do Kiseljaka, oko Sarajeva, u Posavinu i tuzlansku regiju, dakle na područjima gdje većinu stanovništva tada čine Hrvati i Bošnjaci (Muslimani).

Milošević je bio u prednosti nad Tuđmanom i u podjeli teritorija BiH jer je Tuđmanu prepustio krajeve gdje su Bošnjaci (Muslimani) bili većinsko stanovništvo ili su činili barem polovicu tog stanovništva.

On je dakle znao da će pored takve strukture Tuđman teško ostvariti svoj zločinački cilj formiranja etnički čiste Herceg-Bosne i da će morati ući u oružani sukob. Taj sukob je bio strateški Miloševićev cilj jer je njime opravdavao agresiju na BiH i pretvarao je u građanski rat.

Tuđman je vjerovao da će, naprotiv, on opravdati formiranje Herceg-Bosne Miloševićevom armijom kao ”zalogom razgraničenja”; ”razgraničenje” je ono razgraničenje koje je dogovorio s Miloševićem u Karađorđevu, a koje su precizirali Boban i Karadžić u Grazu.

Međunarodna priznanja BiH su krenula prije referenduma (Bugarska, Vatikan, Turska, Španija), te odmah nakon referenduma (Njemačka i ostale zemlje EU te UN).

Usprkos čvrstom dogovoru s Miloševićem, koji se precizirao i dorađivao u kontinuitetu, i u čiju realizaciju su uključeni lideri Herceg-Bosne, Tuđman nije mogao pratiti Miloševićevu dinamiku
Nakon 22. maja, kada je Generalna skupština UN-a priznala BiH i istakla zastavu BiH na jarbol ispred zgrade UN-a u Njujorku, zajedno sa zastavom Republike Hrvatske i Slovenije, proces međunarodnih priznanja je ubrzan u cijelom svijetu.

Da bi se taj proces zaustavio na vrijeme, odnosno njegova opravdanost dovela u pitanje, trebalo je svijetu pokazati da se BiH ne može priznati kao država jer ima neriješene unutarnje probleme usprkos provedenom referendumu i opredjeljenju građana za nezavisnu, suverenu i cjelovitu demokratsku državu. Pošto je ”zaloga” Tuđmanove politike već okupirala BiH i napravila blokadu svih važnijih gradova i urbanih središta, krenula je otvorena destabilizacija i agresija na državu i napadi na stanovništvo.

Tako je prvi dan referenduma, 29. marta, kod Turbeta u općini Travnik, ubijeno dvoje ljudi koji su pokušali proći kroz barikadu koju su postavile Karadžićeve pristalice; 1. marta, drugog dana referenduma, izbija incident u Sarajevu koji se završava ubojstvom ”srpskog svata”, što se kvalificira kao ”napad na integritet srpskog naroda” i koristi kao povod za otvoreni rat protiv BiH – te noći postavljaju se blokade na svim gradskim raskrsnicama (generalna proba vojne blokade Sarajeva), blokiraju se i drugi gradovi od strateškog interesa za RS i Miloševića – Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa i Odžak.

Te noći već padaju prve žrtve, ubijeno je troje, a ranjeno četvero ljudi. Most u Bosanskom Brodu je blokiran 3. marta i to postaje povod za nove oružane sukobe jer blokadu probija već formirani HVO koji ima mješoviti nacionalni sastav i koji vodi Armin Pohara.

Blokiranje gradova u Posavini je dio dogovora Tuđmana i Miloševića o ”kompaktnosti teritorija” o kojoj Tuđman govori na sastanku 27. decembra 1991. godine. Radi se, zapravo o osiguranju koridora od Beograda, preko Bijeljine i Brčkog do Banja Luke, Prijedora, Bosanskog Novog i Bosanske Kostajnice, a odatle do područja pod vojnom kontrolom Republike Srpske Krajine koja je već bila proširena preko Sunje do Petrinje i Karlovca, a to znači nadomak Zagreba.

Tuđmanov zločinački plan nije dakle obuhvatao samo BiH nego i Hrvatsku jer je ovim ”razgraničenjem” i ”kompaktiranjem teritorija” doveo u pitanje teritorijalni integritet Hrvatske i obranu Hrvatske koja je bila pod okupacijom.

S početkom oružanih incidenata i prvih žrtava, Tuđman je izjavio kako je težište jugoslavenske krize sada preneseno na BiH, odnosno na Sarajevo, te da tu treba tražiti rješenje da se rat ne bi dalje proširio.

Po njegovom shvaćanju, rješenje je bilo u pregovorima ”tri strane” iako su građani BiH, a to znači sve ”strane”, na referendumu jasno odlučili kakvu državu žele. Otvaranje pregovora ”tri strane”, od kojih su dvije već imale zaključen dogovor, potpuno dezavuira volju građana, poništava rezultate referenduma i vodi BiH u pakao, a jedan narod možda u nestanak, kako se ranije izjasnio Karadžić.

Tragično je to što je Tuđman već tada znao da takav proces vodi i hrvatski narod u nestanak, i što je to upravo bio njegov zločinački projekat. Cijelo područje koje se trebalo, po njegovim riječima, ”kompaktirati” da bi Srbija imala koridor do Knina, dakle od Brčkog i Orašja do Bosanskog Broda i Dervente, potpuno je uništeno.

Po podacima Nadbiskupskog ordinarijata Vrhbosanskog u Sarajevu, od 1991. do 1994. godine, iz Banjalučke i Sarajevske biskupije (župe Bosanske Posavine) protjerano je preko 220.000 katolika, a sve crkve i samostani su srušeni ili devastirani.

Stanje proizvedeno blokadama i oružanim sukobima u BiH, iza koga stoji dogovor Tuđmana i Miloševića i već postavljeni zločinački cilj, nameće se kao ”realnost” i prioritet međunarodnoj zajednici da bi se otvorili pregovori o budućnosti BiH i njenom unutarnjem uređenju.

Umjesto da se zaštiti država BiH i dobije isti položaj sa Slovenijom i Hrvatskom koje su izašle iz Jugoslavije, da dobije međunarodnu zaštitu, za BiH se otvaraju pregovori o unutarnjem uređenju, koji će kasnije prerasti u ”mirovne pregovore”.

Te pregovore u ime Evropske zajednice otvara i vodi portugalski diplomata José Cutileiro. Njegov plan, poznat pod nazivom ”Cutileirov plan”, bio je prva i promptna neutralizacija volje građana BiH iskazana na referendumu i prećutni pristanak na udruženi zločinački poduhvat.

Tragično je to što je Tuđman već tada znao da takav proces vodi i hrvatski narod u nestanak, i što je to upravo bio njegov zločinački projekat. Cijelo područje koje se trebalo, po njegovim riječima, ”kompaktirati” da bi Srbija imala koridor do Knina, dakle od Brčkog i Orašja do Bosanskog Broda i Dervente, potpuno je uništeno
Evropska zajednica i zemlje tzv. Kontaktne skupine ne mogu se pravdati da nisu znale za taj plan jer su imale veoma dobre informacije o dogovoru Tuđmana i Miloševića, te u rukopisu sve tačke sporazuma iz Graza između predstavnika Herceg-Bosne i Republike Srpske.

Također, imale su potrebne informacije o tome kako je Tuđman pripremao udruženi zločinački poduhvat u razgovorima s predstavnicima HDZ-a BiH i funkcionerima Herceg-Bosne, od juna do decembra 1991. godine.

Ništa nisu poduzeli, izuzev što su za BiH, odnosno za one snage koje su u toj situaciji bile spremne braniti BiH od agresije, uvele embargo na uvoz naoružanja. Otvorili su pregovore ”tri strane” prije referenduma da bi ga unaprijed obesnažili.

Pregovori su počeli u Sarajevu, 13. februara 1992. godine, petnaest dana prije referenduma. Karadžić i Boban koji su sudjelovali u pregovorima ispred Republike Srpske i Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne, odmah su postavili otvorene zahtjeve: s jedne strane, ostajanje BiH u velikoj Srbiji, s druge strane, podjelu države.

Zapravo, Karadžić Bosnu i Hercegovinu uopće nije vidio izvan ”krnje Jugoslavije” i kao cjelovita država mogla je opstati samo unutar nje; Boban je zastupao principe iz ”livanjskog pitanja”, odnosno BiH je vidio kao složenu državnu zajednicu suverenih naroda na njihovim nacionalnim područjima. Izetbegović je zastupao koncept iz referendumskog pitanja, građansku državu s jakom centralnom vlašću, ali s Domom naroda kao garantom zaštite nacionalnih interesa sva tri naroda.
Post Reply