KOMŠIĆ III – Povratak Janjičara
__piše: Nino Raspudić I Večernji list
Ovoga tjedna i predsjednica i premijer krše Ustav Republike Hrvatske. Krše ga svojim nedjelovanjem, u situaciji u kojoj bi morali djelovati. Krše ga ogluhom na ustavnu odredbu “Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske”, krše ga nepostupanjem prema Daytonskom mirovnom sporazumu čiji je Republika Hrvatska sukreator, supotpisnik i garant, a čiji je Aneks 4 (Ustav BiH) opet grubo prekršen.
Načelo konstitutivnosti tri naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba temelj je te nesretne države formirane mirovnim sporazumom u američkoj vojnoj bazi. Ono je ponovo narušeno i izvjesno je kako Hrvatska po tom pitanju opet neće učiniti ništa. Izlišno je po stoti put objašnjavati činjenicu kako su Bošnjaci izabrali Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva.
On je nelegitiman, a pozornijim iščitavanjem Ustava biva jasno kako je i nelegalan član Predsjedništva BiH. Bošnjaci su već dvaput u prošlosti napravili istu stvar. Što su time postigli za svoje nacionalne ciljeve?
Tijekom dva prijašnja Komšićeva mandata BiH nije postala ni građanskija ni stabilnija, dapače, temelji su joj razdrmani, Hrvati frustrirani i gurnuti protiv nje, a bilo kakva istinska građanska opcija kompromitirana i dugoročno onemogućena. Zašto onda opet to čine?
Jedan analitičar iz BiH duhovito je primijetio kako Bošnjaci kad biraju svoje predstavnike glasaju nacionalistički, a kada određuju hrvatske onda glasuju građanski.
Ovaj put su izabrali da njih predstavlja proerdoganovska SDA, a Hrvatima su kao predstavnika odredili titoista koji za sebe kaže kako govori bosanskim jezikom i obećava da će ukinuti konstitutivnost Hrvata
Radi se o čistom sadizmu bez racionalne političke svrhe. Radimo to jer možemo i jer u frustraciji zbog raskoraka između nacionalne države za kojom žudimo i složene u kojoj živimo i dijelimo suverenitet ne znamo drugačije.
O miljeu koji je Komšića izabrao najbolje svjedoči transparent iz prvih redova njegovog predizbornog skupa u Tuzli: “Glasom koji za Komšića damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja, i Kolindi zabijemo do jaja.”
Ta stihoklepačka kombinacija mržnje i šege, rajinskog kolektivizma i orijentalnih kompleksa pokazuje sav jad situacije u kojoj zapuštena, izmanipulirana i frustrirana
bošnjačka sirotinja
gradi definitivan zid prema zapadu.
Savezništvo s Hrvatima u BiH, za života generacije kojoj su treći put nametnuli Komšića, postalo je nemoguće njihovim, a ne hrvatskim izborom. U svemu ovome nevažan je “Čova”, koji je dobio više od 80 posto glasova Hrvata koji su izašli na izbore.
Da je umjesto njega pod kapom Hrvatskog narodnog sabora kandidiran i od Hrvata plebiscitarno podržan najbolji, najčišći, najsvetiji kandidat, u ovakvom sklopu i takvoga Bošnjaci mogu preglasati birajući Komšića ili nekog njemu sličnoga. Riječ je o modelu postupanja kojim se trajno Hrvatima onemogućuje da sami izaberu svog člana Predsjedništva, Dragan Čović je tu načelno nebitan.
Prva problematična stvar oko ovih izbora je što su uopće održani, a da prije toga nije izmijenjen izborni zakon prema presudi Ustavnog suda BiH, koji je naložio promjenu načina izbora Doma naroda federalnog parlamenta i istaknuo kako je načelo konstitutivnosti i ravnopravnosti svih triju naroda u BiH neodvojivo od prava svakog naroda da sam bira svoje političke predstavnike.
Nevažno je, dakle, je li Željko Komšić Hrvat, nego može li predstavljati Hrvate, tj. jesu li ga oni izabrali. To je odgovor na “duhovite” komentare kako je pravi Hrvat samo onaj tko ima potvrdu Čovića i HDZ-a. Sve i da ima takvih potvrda, teško da bi oni bili kvalificirani izdavati ih. Hrvate kao konstitutivni narod može predstavljati samo onaj kojeg oni izaberu, bez obzira na to koliki i kakav taj bio. Ironija u cijeloj priči je što Čović nije nikakva nacionalistička ni po BiH destruktivna opcija, već, iz perspektive hrvatskog interesa, prije jedna premekana, prekooperativna, naivno proeuropska priča.
Uvjeren sam da će uskoro doći dan kad će se bošnjački unitaristi sa sjetom sjećati Čovića i ovakvog HDZ-a BiH. Raja nudi argument da je Čović sam kriv i da su se Bošnjaci iz revolta odlučili nametnuti Komšića jer im se ne sviđa što HDZ BiH surađuje s Miloradom Dodikom. No činjenica koja se podmuklo prešućuje je da je oporba Dodiku, iz hrvatske perspektive, puno gora od njega.
Alternativa je Karadžićev SDS, stranka pod čijim je vodstvom vođen rat i etnički očišćena Republika Srpska. Upravo taj SDS je već odavno čvrst partner bošnjačke politike i miljenik međunarodne zajednice u BiH. Oni su odavno digli ruke od Republike Srpske i sve snage preusmjerili na Federaciju i gaženje preostalih Hrvata.
Optužbe bilo kojem Hrvatu danas kako dijeli BiH su cinične jer je BiH danas de facto podijeljena na srpski i bošnjački dio. Putinov utjecaj na pola zemlje će dodatno ojačati, a drugom polovicom vlada proeroganovska SDA, koju u mržnji prema Hrvatima nadmašuje još samo lijeva varijanta istog miljea iz tobožnjih građanskih stranaka.
Kako to da od Daytona do danas SAD i EU umjesto da igraju na Hrvate, jedni neupitan prozapadni faktor u BiH, koji su mogli biti istinsko vezivno tkivo zemlje i lokomotiva za Zapad, cijelo vrijeme aktivno podržavaju politički miks bošnjačkih islamista i postkomunista?
Daytonski okvir je grubo promijenjen nametnutim odlukama Visokih predstavnika na američki daljinski upravljač i sve su išle na štetu Hrvata, te su u konačnici ostavile RS neokrznutom, a pretvorile Federaciju u bošnjački entitet, pri čemu je najpogubnija bila izmjena izbornog zakona. Zašto? Je li se radilo o laboratorijskom pokušaju mikrorealizacije globalističke utopije melting pota, ili, što je vjerojatnije, plaćanje danka Turskoj?
Hoće li se s Trumpom išta dugoročno promijeniti ostaje vidjeti. Hrvatska tijekom tog procesa dekonstituiranja Hrvata u BiH nije činila ništa, štoviše u nekim je fazama, poput one za predsjednikovanja Stjepana Mesića, izravno pomagala tu rabotu. Ako je Hrvatska morala biti kuš u vrijeme ucjena Haagom i pristupnim pregovorima EU, zašto danas ne može reći – ovo je kršenje Daytona, ne priznajemo Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ne želimo s njim surađivati i primati ga u tom svojstvu.
Također, onemogućit ćemo bilo kakvo približavanje BiH Europskoj uniji dok se promjenom izbornog zakona ne vrati ravnopravnost naroda. Zašto je to nezamislivo? Zašto su i premijer i predsjednica rekli kako, eto, izbor Komšića nije u redu ali su brzo naglasili kako će oni surađivati s institucijama BiH, dakle da će ga primati (što je transparent iz Tuzle vizionarski tvrdio), uz uobičajenu limunadu o “prijateljskoj BiH” i njenim euroatlantskim integracijama? Ovakva BiH nije prijateljska nego neprijateljska i Hrvatskoj (o čemu svjedoče i ekspresne Komšićeve prijetnje tužbom zbog Pelješkog mosta) i Hrvatima u BiH. Komšić bi trebao biti persona non grata za hrvatsku vlast, i zbog takve odluke Hrvatska ne bi snosila nikakve posljedice.
Ali bi možda njeni čelnici mogli dobiti minuse za svoje buduće birokratske karijere na famoznom Zapadu. Ostaje utjeha da će ljudi koji u Hrvatskoj osjećaju taj problem zapamtiti ovaj trenutak i da se ubuduće neće dati zavesti cupkanjem u dresu ili ispraznim domoljubnim frazama, jer sada se pokazuje tko si i što si. Ako će Plenković i Grabar-Kitarović surađivati s Komšićem oni time neće samo kršiti Ustav i obveze RH, već će aktivno djelovati kao politički grobari Hrvata u susjednoj zemlji.
U cijeloj ovoj priči nije nevin ni HDZ BiH. Dobili su potporu goleme većine Hrvata u BiH, oko čega se nisu morali posebno truditi, jer se iz straha od preglasavanja narod homogenizirao oko najjače opcije. Prije četiri godine, kada se privremeno raspala bošnjačka pseudograđanska platforma, a Komšić nije mogao treći put zaredom kandidirati, HDZ-ovci su trebali formiranje vlasti uvjetovati dogovorom oko promjene izbornog zakona.
No to nisu učinili već su potrčali u vlast. Ispalo je da se hrvatsko pitanje oko kojeg se digla široka fronta svelo na to da se oni vrate u fotelje i opet prikopčaju na ministarstva i javna poduzeća. Četiri godine su gljivarili u institucijama ovakve BiH ne razbijajući glavu oko toga da se može ponoviti stari scenarij. Na jadikovku kako se kroz institucije nije moglo učiniti ništa, odgovor je – zašto ste onda ostajali u njima, zašto ih niste napustili?
Danas opet imaju apsolutni legitimitet predstavljati Hrvate u BiH. Ali ne i izdati ih i dalje dugoročno kompromitirati njihovu ustavnopravnu poziciju. Ako Čović i HDZ BiH i ovaj put pristanu na mrvice vlasti dobačene od Bakira Izetbegovića, bez rješenja izbornog zakona, vjerojatno definitivno potpisuju svoj politički kraj. Blokiranje formiranja vlasti i nenasilni otpor do promjene izbornog zakona jedni je preostali put za Hrvate u BiH.
Upitno je imaju li kapaciteta za to. Od ovakve vlasti u RH ne mogu se nadati nikakvoj potpori koja bi išla onkraj sitniša za opanke, narodne nošnje i crkvene ograde u opustošenim župama, uz prigodni predizborni dolazak predsjednice i premijera, koji, djeluju kao anesteziolozi na operaciji kidanja glave – iskažu malo općenite potpore jednakopravnosti naroda, a onda normalno surađuju s “institucijama BiH”, čitaj Komšićem. Ostaje nada da ga ovaj put barem Viteško alkarsko društvo neće ugostiti u svečanoj loži Alke kao u prošloj epizodi.
