"Znaš koja je razlika između Budimirove Federacije i Čovićevog hrvatskog entiteta?", pričat će klinci, ni ne primijetivši kako im se iza leđa stvorio Dragan Čović, prijeteći im se unoseći u lice: "Hajd' da čujem, baš me zanima."
06.03.2014. | PIŠE: Boris DEŽULOVIĆ
Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, pričaju dva klinca u tramvaju viceve, kad će jedan od njih: "Znaš koja je razlika između drota i konja?" "Ne znam, koja?", nestrpljivo će drugi, ni ne primijetivši kako im se iza leđa stvorio policajac. "Hajd' da čujem, baš me interesuje", prijeteći će on unoseći se malome u lice, "koja je to razlika između policajca i konja??" "Nikakva, nikakva!", prestravljeno će ovaj. "I ja mislim", zadovoljno će policajac.
Taj mi vic padne na pamet svaki put kad u takozvanim hrvatskim medijima pročitam pravedne zahtjeve za trećim, hrvatskim entitetom u Bosni i Hercegovini.
Famozni Treći entitet nasušna je, eto, potreba bosanskohercegovačkih Hrvata, jedini put njihova opstanka, i sam dragi Bog zna - jer nitko drugi to nije u stanju - kako su Hrvati u Bosni i Hercegovini bez svoga entiteta uopće opstali pet stotina i pedeset godina, od dolaska Osmanlija do danas, kako su prodeverali i Otomansko i Austrougarsko carstvo, kako im je broj lijepo rastao i nakon Prvog i nakon Drugog svjetskog rata, bez svoga entiteta i u Karađorđevićevoj i u Titovoj Jugoslaviji, sve dok ih se 1991. - uza sve svjetske ratove, progone, Bleiburge i egzoduse - nije u BiH zbrojilo gotovo dvostruko više nego stotinu godina ranije.
Sve dakle dok nisu odlučili uraditi nešto po pitanju svoga golog opstanka.
Onda im je - u samo dvadesetak godina, koliko traje borba za Treći entitet - broj pao gotovo za trećinu: Hrvata u BiH danas je gotovo u glavu isto koliko i na popisu 1910. godine. Džabe su hercegovački, srednjobosanski i posavski hrvatski mužjaci krečili, džabe su im se mlade cijelo stoljeće natezale i raspadale rađajući svaka po sedam junaka, sve ispalo uzalud.
Danas, kažu njihovi vođe, Treći entitet im je potrebniji nego ikad. Ne nasjedaju stoga na bošnjačku ublehu s "narodnom pobunom" protiv korumpiranih vlasti, jer je i slijepcu jasno kako je riječ o muslimanskoj revoluciji i pokušaju uspostave takozvane građanske države, a zapravo unitarne bošnjačke Bosne. Zato, vidjeli smo, i ne daju demonstrantima u hrvatski dio Mostara. Na krivoj ste, kažu, adresi. Vaš novac nije ovdje.
Hajdemo, uostalom, malo o brojkama - kaže tako portal Poskok, pa raskrinkava takozvano Bosansko proljeće brojkama koje nemilosrdno pokazuju gdje zapravo ide novac Bošnjaka i Hrvata. Od ukupnih nešto više od četiri milijarde konvertibilnih maraka, koliko leži po računima Federacije i njenih kantona, sama Federacija guta gotovo polovicu - dvije milijarde. Od ostale dvije milijarde, Sarajevo proguta čak trećinu, razmjerno dakle dvostruko više nego što mu pripada matematikom broja stanovnika, dok četiri hrvatske županije od tog novca vide jedva malo više od - osam posto.
I što Hrvati iz te četiri županije kažu na Poskokove brojke? Dijele li oni gnjev tuzlanskih ili zeničkih - da, i sarajevskih - demonstranata, jesu li im dali ruku u rušenju te korumpirane zločinačke organizacije? Ne, naravno: znaju oni, podsjećam, da je riječ o bošnjačkoj revoluciji, pokušaju uspostave takozvane građanske države, a zapravo unitarne bošnjačke Bosne. U kojoj će Sarajevo gutati valjda trećinu budžeta, a Hrvati jedva malo više od osam posto.
Zato je rješenje Treći entitet: logika nije, kako biste mogli pomisliti, isključivo etnička, već isključivo ekonomska.
Nije li zadivljujući taj ekonomski refleks Hrvata? Jednakom ekonomskom logikom onomad su izašli i iz Jugoslavije, u kojoj je Beograd usisavao njihove turističke devize, pa napravili svoj entitet - pardon, državu - koja danas, dvadesetak godina kasnije, sama duguje dvostruko više nego cijela ondašnja Jugoslavija sa svih šest republika. "Devize" im umjesto Beograda sada usisava Zagreb, ali to je sada njihov glavni grad, kao što su i lopine - koje su im u tih dvadeset godina pokrale i plaće i penzije i dječje doplatke i ušteđevine i dionice i stanove i tvornice i hotele i trgovačke lance i zlatni sat iz djedova groba - sada konačno njihove lopine.
Ovih dana, dok su demonstranti održavali svoje ulične plenume, jedan je hercegovački portal objavio ekskluzivne fotografije unutrašnjosti luksuzne vile šefa HDZ-a BiH Dragana Čovića u Barama, mostarskom Beverly Hillsu, raskošne hacijende zbog koje je mijenjan tok Radobolje, sa prizorima nepojamno vulgarnog kiča - nešto između duty-free-shopa u Dubaiju i onog Janukovičevog dvorca sa zlatnim zahodskim prijestoljem. "Ekskluzivne fotografije" vrlo su brzo prokazane kao jeftina internetska podvala - skinute s raznih sajtova s dizajnerskim savjetima za šeike i narkobossove - ali usprkos tome i dalje su viralni hit u čiju vjerodostojnost na Fejsu malo tko sumnja. Sobe sa zlatnim stupovima, kao sa seta televizijske serije Sulejman Veličanstveni, jednostavno pristaju Čovićevu bogatstvu, pa ako i nisu baš autentične, zar bi takve - snimljene u njegovu Xanaduu - bile mnogo drugačije?
I što Hrvati iz te četiri županije kažu na te fotografije, sve čak i ne sumnjajući u njihovu autentičnost? Dijele li oni gnjev tuzlanskih ili zeničkih - da, i sarajevskih - demonstranata, uperen prema njihovim kantonalnim Janukovičima? Ne, naravno: to su njihove lopine, a Čović je naš.
Ima rečeni gospodin genijalnu rečenicu o tome, zapravo dvije. Kad su ga nedavno novinari Večernjeg lista priupitali o toj famoznoj vili, Čović je najprije mrtav-hladan odgovorio kako je dvorac na Barama dokaz kako ne planira ostaviti svoj narod na cjedilu, već da "želi živjeti u Mostaru, i to praktično pokazati gradnjom te vile", a onda cijelu aferu raskrinkao kao konstrukciju "onih koji žele uzburkati javnost u vrijeme priče o poziciji i pravima hrvatskog naroda u BiH".
Borba za Treći entitet, kako vidite, prilično je profitabilan posao: kad su hercegbosanske lopine toliko zgrnule od onih bijednih osam posto sadašnjih kantonalnih budžeta, samo je nebo granica maštanjima koliko bi zgrnule da imaju cijeli svoj entitet sa svih dvadesetak posto, plus barem trećinu od federalnog budžeta. Bogami bi se i samoj Neretvi tok morao mijenjati da oplahne sve te hercegovačke hacijende. I što je najbolje, posao ne samo da je profitabilan već je i sasvim siguran: kmetovi iz četiri hrvatske županije ne daju na svoje lopine. Neće Hrvate nitko uzburkavati u vrijeme priče o njihovoj poziciji i pravima.
Treći entitet, ukratko, genijalna je podvala hrvatskih šeika i narkobossova, kojom su oni što bi s vilama i bakljama trebali nasrtati na dvorce svojih pljačkaša, volšebno pretvoreni u njihove tjelohranitelje, naoružanu stražu na kapijama njihova Beverly Hillsa. Što će onda oni imati od svoga entiteta? Pa entitet. Više im, kako vidimo, ne treba.
"Znaš koja je razlika između Budimirove Federacije i Čovićevog hrvatskog entiteta?", pričat će klinci, ni ne primijetivši kako im se iza leđa stvorio Dragan Čović, prijeteći im se unoseći u lice: "Hajd' da čujem, baš me zanima."
