Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

User avatar
banjaluka078
Moderator
Posts: 7370
Joined: 16/01/2007 23:38

#476 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by banjaluka078 »

Podignuta optužnica za ubistva zatočenika iz logora Omarska i drugih civila iz Prijedora


Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv Milorada Kotura i Dušana Ćulibrka za zločin protiv civilnog stanovništva počinjenog na području Bosanske Krupe nad žrtvama bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz Prijedora.

„Optuženi se terete za ubistvo 44 zatočenika iz logora Omarska, počinjeno na lokalitetu Donji Dubovik, u ljeto 1992. godine, kao i ubistvo sedam civila bošnjačke nacionalnosti, koji su se iz pravca Prijedora kretali prema Bihaću“, navodi se u saopštenju Tužilaštva BiH.

Oni se terete da su u svojstvu pripadnika rezervnog sastava policije Stanice javne bezbjednosti (SJB) Bosanska Krupa u julu 1992. godine lično i direktno sudjelovali u odvođenju, a potom i ubistvu civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.

Prema saopštenju, žrve su bile nezakonito zatočene u logoru Omarska u općini Prijedor, te odvedene radi navodne razmjene, da bi potom bili odvezeni na lokalitet jame “Lisac”, na području mjesta Donji Dubovik, gdje su ubijeni.

„Njihova tijela i posmrtni ostaci, su pronađeni, ekshumirani iz jame “Lisac” i identificirani 2000. godine“, saopćeno je.

Prema Tužilaštvu, Kotur i Ćulibrk su početkom augusta 1992., u mjestu Donji Dubovik, presreli skupinu od sedam civila bošnjačke nacionalnosti koji su se iz pravca Prijedora kretali prema Bihaću i ubili ih. Njihova tijela ekshumirana su iz iste jame.

Optužnica je proslijeđena Sudu BiH.

https://kozarac.ba/2020/12/30/podignuta ... prijedora/
User avatar
Bosanac sa dna kace
Posts: 9841
Joined: 27/06/2005 20:21
Location: ponutrače

#478 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by Bosanac sa dna kace »

Sta bi sa tuzbom protiv Cvijetica?
User avatar
banjaluka078
Moderator
Posts: 7370
Joined: 16/01/2007 23:38

#479 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by banjaluka078 »

Imala sam priliku pročitati presudu banjalučkog okružnog suda protiv Kajdića, uključujući navode optužnice i izjave svjedoka...ne mogu shvatiti taj mentalni sklop, da Sabahudin stavi kokardu na glavu i radi to što je radio.

Kajdić Sabahudin: “Saša i Boško odveli Saida Pašića”

Na suđenju za zločine počinjene na području Prijedora, svjedokinja Tužilaštva Bosne i Hercegovine izjavila je da su Sabahudin Kajdić i Boško Mudrinić odveli Saida Pašića iz kuće u Gornjoj Puharskoj 9. jula 1992. godine, dok je drugi svjedok kazao da ga je optuženi tukao.

Zaštićena svjedokinja S-1 je rekla da su optuženi Kajdić te Mudrinić odveli Pašića i da je njegovo tijelo pronađeno nakon dva mjeseca, stotinjak metara dalje od kuće iz koje je odveden.

Svjedočeći video-vezom iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD), svjedokinja je kazala da je dvojicu vojnika tada poznavala kao Sašu i Boška, a da je naknadno saznala da se zovu Sabahudin Kajdić i Boško Mudrinić.

Tužilaštvo BiH tereti Kajdića da je, kao pripadnik Treće čete Prvog bataljona 43. prijedorske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), učestvovao u odvođenju, ubistvu i fizičkom zlostavljanju civila iz mjesta Gornja Puharska.

Svjedokinja se prisjetila da je bilo predveče kada su vojnici zalupali na vrata kuće u kojoj je bila sa familijom i komšijama. Ona je navela da je vidjela Sašu i Boška, a da je moguće da je u dvorištu bio još neko.

Navela je da su rekli da ga vode u školu na ispitivanje. S-1 je kazala da je otišla do komšije Milenka tražeći pomoć i da je on išao do škole, ali da tamo nije bilo Pašića.

Dodala je da Pašića nisu našli ni u policiji, kasarni i logoru “Keraterm”. Ispričala je da je, dva mjeseca kasnije, komšija Osman Čirkić naišao na “rukave”.

“Kad smo otišli i otkopali, našli smo Saida. Ispod njega je bio njegov najbolji prijatelj Ishak Čirkić”, rekla je S-1.

Ona je izjavila da su Boško i Saša dolazili i ranije da uzmu gorivo. Kako je navela, Saša je bio bradat, čupav i nosio je veliki krst.

Na pitanje Odbrane, ona je kazala da je njihova puna imena saznala nakon što je napustila BiH krajem septembra 1992. godine.

Branilac Saša Dakić joj je predočio raniju izjavu u kojoj je navela da je vidjela još dva-tri vojnika. Ona je odgovorila da je neko stajao, ali da nije vidjela ko.

Potvrdila je da je zvala komšinicu Đemku Čirkić da je upozori i kaže šta je bilo. Navela je da je od nje čula da su Ishaka Čirkića takođe odveli Boško i Saša.

Branilac je navodio imena pojedinih osoba, pitajući je da li im je rekla ko je odveo Pašića, što je ona potvrđivala.

Video-vezom iz SAD-a svjedočio je i Sadik Kedić, koji je kazao da je Kajdić učestvovao u njegovom batinanju.

On se prisjetio da je grupa vojnika došla do njegove kuće u Gornjoj Puharskoj, raspitujući se za Idriza Delkića. Kada im je rekao da ga tog dana nije vidio, kako je naveo, kazali su mu da stavi ruke na jedan stub i počeli ga udarati, a da se Saša najviše isticao.

“Počeli su me mlatiti po leđima, glavi. Primijetio sam da on najviše skače oko mene, k'o horoz… Mislim da me on sto posto ošinuo kundakom puške po leđima”, prisjetio se Kedić.

On je ispričao da je danima trpio bolove, a da je po dolasku u SAD 1999. godine otkrio da su mu bila slomljena tri rebra.

Svjedok je rekao da je, dok su ga tukli, u vozilu sjedio Mitar Stojanović, koji je držao ruku na očima jer nije mogao da gleda. Kazao je da je Stojanović otišao po Boška Mudrinića, koji je došao i zagalamio, nakon čega su ga prestali tući.

Kedić je rekao da mu je Radenko Kragulj kasnije kazao da je to bio Saša i da ga je najviše tukao. Pretpostavlja da je to Kragulj čuo od drugih.

Odgovarajući na pitanja u vezi sa njegovim poznavanjem optuženog Kajdića, svjedok je rekao da ga nije poznavao prije nego što su ga došli tući. Kazao je da je viđao vojnike u prolazu i da je iz priče znao da se jedan zvao Saša.

Precizirao je da mu je Kragulj potvrdio da je to bio Kajdić.

Suđenje se nastavlja 2. februara.
User avatar
banjaluka078
Moderator
Posts: 7370
Joined: 16/01/2007 23:38

#480 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by banjaluka078 »

Lična i kolektivna odgovornost na primjeru Prijedora

„Plovi patke preko Save, nosi pismo na vrh glave, u tom pismu piše, dokle Incko više.“

Republika Srpska je u šoku, visoki predstavnik Valentin Incko udario je nisko, da niže ne može biti. Elem, čovjek traži da Narodna skupština Republike Srpske oduzme povelje s odlikovanjima Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić i Momčilu Krajišniku zbog toga što su presuđeni ratni zločinci.

Posebno je šokirano srpsko javno mnjenje jer u pismu stoji „Tim činom bi se ispravilo poniženje koje je počinjeno prema žrtvama ratnih zločina, njihovim porodicama i svim građanima BiH, ali i uklonila kolektivna odgovornost sa srpskog naroda, a uklanjanjem kolektivne krivice i eliminisanjem bremena prošlosti, cjelokupan narod bi se rasteretio i mnogo lakše kretao prema plemenitim ciljevima budućnosti, uključujući i pristupanje EU.“

Srpske patriote, su odmah zaboravili žrtve i svu pažnju usmjerili ka koletivnoj odgovornosti i krivici, jer za zločine mogu biti odgovorni samo pojedinci, a ne cijeli narodi.

Sasvim je jasno da oni ne žele da prave razliku između individalnog zločina, kolektivne krivice i odgovornosti?

Da bi to pojasnili uzećemo primjer Prijedora 1992. godine.

Počećemo od činjenica, za tri mjeseca, od kraja maja do kraja avgusta 1992. godine, u opštini Prijedor je ubijeno 3173 bošnjačka i hrvatska civila. U prosjeku ubijano je 26 ljudi dnevno.

Za ta ubistva i druge zločine do sada osuđeno preko 50 Srba i to vam je, braćo Srbi, individualna odgovornost.

E sada se treba zapitati kako je moguće da tih 50 Srba tri mjeseca nesmetano ubija, siluje, prebija i pljačka po opštini Prijedor?

Moguće je jer su imali saglasnost, pisanu ili nepisanu od čelnih ljudi Prijedora, šefova SDS-a, vojne i civilne vlasti u Prijedoru, ali i prvih ljudi Republike Srpske. Moguće je jer se niko od Srba u Prjedoru nije pobunio protiv ubijanja i zlostavljanja. Vjerujem, da su među Srbima postojali pojedinci koji su pokušavali na sve načine da ublaže tragediju Bošnjaka i Hrvata, ali većina je ćutala.

Da li je ta ćutnja većine Srba pitanje kolektivne odgovornosti?

Jeste, jer su oni svojom ćutnjom odobravali sve ono što se u njihovo ime radilo ta tri mjeseca.

Znam sada ćete reći, bio je rat, moralo se ćutati i to mogu da razumijem, ali Prijedorčani su nastavili da ćute i nakon rata.

Podsjetiću vas braćo Srbi da je Tomašića otkrivena 2013. godine, o njoj se ćutalo 21 godinu. Ćutale su i institucije.

Pravili su se da ne znaju da postoji masovna grobnica površine 100 metara kvadratnih i 10 metara dubine u kojoj je ležalo 420 tijela. Ćutali su i stanovnici Prijedora sve te godine, nije im palo napamet da pozovu besplatnu i anonimnu liniju i pomognu svojim komšijama, poznanicima i prijateljima da pronađu tijela svojih očeva, braće, dajidža, amidža, komšija i prijatelja.

Srbi koji su živjeli pored grobnice žalili su se lokalnim vlastima da bi im leševi mogli zagaditi vodu. Sve se znalo, ali se „junački“ ćutalo.

Ako ovo nije kolektivna krivica i odgovornost, šta je?

Ćuti se i danas, gromoglasno se ćuti.

Da li ste ikada na Radio televiziji Republike Srpske vidjeli emisiju u kojoj se govorilo o stradanju Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru 1992. godine? Da li ste ikada na Radio televiziji Republike Srpske vidjeli prilog sa obilježavanja zatvaranja prijedorskih logora Keraterm, Trnopolje i Omarska? Da li ste na tim komemoracijama vidjeli predstavnike vlasti Republike Srpske?

Naravno da niste, jer javni servis i vlasti Republike Srpske, kao i većina drugih medija, sistematski izbjegavaju bilo kakav razgovor koji bi mogao Srbe podsjetiti na zločine koje su počinili u Prijedoru.

Ako ovo nije kolektivna krivica i odgovornost, šta je?

Na kraju kraju krajeva nije pošteno da svu krivicu svalimo na Karadžića, Plavšićku i Krajišnika, nikad oni ne bi postali ratni zločinci da im nismo pomogli. Morao je neko da otpušta sa posla, prijeti, hapsi, sprovodi, stražari, vozi bagere i kamione, toči gorivo, prodaje opljačkano, blagosilja i ćuti o svemu tome i odlikuje odgovorne.

E to vam je braćo Srbi kolektivna krivica i odgovornost.

P.S. U ovom trenutku se još uvijek traga za više od 500 Prijedorčana koji su ubijeni 1992. godine. Čija je to krivica i odgovornost?
User avatar
LBVIEW
Posts: 9241
Joined: 01/04/2010 22:35

#482 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by LBVIEW »

banjaluka078 wrote: 05/02/2021 09:39
Lična i kolektivna odgovornost na primjeru Prijedora

„Plovi patke preko Save, nosi pismo na vrh glave, u tom pismu piše, dokle Incko više.“

Republika Srpska je u šoku, visoki predstavnik Valentin Incko udario je nisko, da niže ne može biti. Elem, čovjek traži da Narodna skupština Republike Srpske oduzme povelje s odlikovanjima Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić i Momčilu Krajišniku zbog toga što su presuđeni ratni zločinci.

Posebno je šokirano srpsko javno mnjenje jer u pismu stoji „Tim činom bi se ispravilo poniženje koje je počinjeno prema žrtvama ratnih zločina, njihovim porodicama i svim građanima BiH, ali i uklonila kolektivna odgovornost sa srpskog naroda, a uklanjanjem kolektivne krivice i eliminisanjem bremena prošlosti, cjelokupan narod bi se rasteretio i mnogo lakše kretao prema plemenitim ciljevima budućnosti, uključujući i pristupanje EU.“

Srpske patriote, su odmah zaboravili žrtve i svu pažnju usmjerili ka koletivnoj odgovornosti i krivici, jer za zločine mogu biti odgovorni samo pojedinci, a ne cijeli narodi.

Sasvim je jasno da oni ne žele da prave razliku između individalnog zločina, kolektivne krivice i odgovornosti?

Da bi to pojasnili uzećemo primjer Prijedora 1992. godine.

Počećemo od činjenica, za tri mjeseca, od kraja maja do kraja avgusta 1992. godine, u opštini Prijedor je ubijeno 3173 bošnjačka i hrvatska civila. U prosjeku ubijano je 26 ljudi dnevno.

Za ta ubistva i druge zločine do sada osuđeno preko 50 Srba i to vam je, braćo Srbi, individualna odgovornost.

E sada se treba zapitati kako je moguće da tih 50 Srba tri mjeseca nesmetano ubija, siluje, prebija i pljačka po opštini Prijedor?

Moguće je jer su imali saglasnost, pisanu ili nepisanu od čelnih ljudi Prijedora, šefova SDS-a, vojne i civilne vlasti u Prijedoru, ali i prvih ljudi Republike Srpske. Moguće je jer se niko od Srba u Prjedoru nije pobunio protiv ubijanja i zlostavljanja. Vjerujem, da su među Srbima postojali pojedinci koji su pokušavali na sve načine da ublaže tragediju Bošnjaka i Hrvata, ali većina je ćutala.

Da li je ta ćutnja većine Srba pitanje kolektivne odgovornosti?

Jeste, jer su oni svojom ćutnjom odobravali sve ono što se u njihovo ime radilo ta tri mjeseca.

Znam sada ćete reći, bio je rat, moralo se ćutati i to mogu da razumijem, ali Prijedorčani su nastavili da ćute i nakon rata.

Podsjetiću vas braćo Srbi da je Tomašića otkrivena 2013. godine, o njoj se ćutalo 21 godinu. Ćutale su i institucije.

Pravili su se da ne znaju da postoji masovna grobnica površine 100 metara kvadratnih i 10 metara dubine u kojoj je ležalo 420 tijela. Ćutali su i stanovnici Prijedora sve te godine, nije im palo napamet da pozovu besplatnu i anonimnu liniju i pomognu svojim komšijama, poznanicima i prijateljima da pronađu tijela svojih očeva, braće, dajidža, amidža, komšija i prijatelja.

Srbi koji su živjeli pored grobnice žalili su se lokalnim vlastima da bi im leševi mogli zagaditi vodu. Sve se znalo, ali se „junački“ ćutalo.

Ako ovo nije kolektivna krivica i odgovornost, šta je?

Ćuti se i danas, gromoglasno se ćuti.

Da li ste ikada na Radio televiziji Republike Srpske vidjeli emisiju u kojoj se govorilo o stradanju Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru 1992. godine? Da li ste ikada na Radio televiziji Republike Srpske vidjeli prilog sa obilježavanja zatvaranja prijedorskih logora Keraterm, Trnopolje i Omarska? Da li ste na tim komemoracijama vidjeli predstavnike vlasti Republike Srpske?

Naravno da niste, jer javni servis i vlasti Republike Srpske, kao i većina drugih medija, sistematski izbjegavaju bilo kakav razgovor koji bi mogao Srbe podsjetiti na zločine koje su počinili u Prijedoru.

Ako ovo nije kolektivna krivica i odgovornost, šta je?

Na kraju kraju krajeva nije pošteno da svu krivicu svalimo na Karadžića, Plavšićku i Krajišnika, nikad oni ne bi postali ratni zločinci da im nismo pomogli. Morao je neko da otpušta sa posla, prijeti, hapsi, sprovodi, stražari, vozi bagere i kamione, toči gorivo, prodaje opljačkano, blagosilja i ćuti o svemu tome i odlikuje odgovorne.

E to vam je braćo Srbi kolektivna krivica i odgovornost.

P.S. U ovom trenutku se još uvijek traga za više od 500 Prijedorčana koji su ubijeni 1992. godine. Čija je to krivica i odgovornost?
:thumbup:
Bursac, pretpstavljam.
User avatar
Nekako s proljeća
Posts: 4797
Joined: 01/12/2006 22:59
Location: Pozdrav domovini!

#484 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by Nekako s proljeća »

Jednom prilikom sam iznio tvrdnju da je jedan od motiva da se područje Prijedora etnički očisti od nesrbskog stanovništva, naročito onog iz prve dvije SDS kategorije, bio prolazak željezničke pruge do Knina, tj komunikacijsko povezivanje dvije paradržave u R Hrvatskoj i onoj u R BIH. Danas čitam da se povratničko stanovništvo ne slaže sa planiranim rješenjem da autoput prođe preko njihovih imanja.
toska
Posts: 2912
Joined: 26/09/2016 14:08

#485 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by toska »

S. Puhalo je napisao takav tekst koji ni jedan nesrbin ne bi javno.
User avatar
Nekako s proljeća
Posts: 4797
Joined: 01/12/2006 22:59
Location: Pozdrav domovini!

#486 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by Nekako s proljeća »

Image
Vozačka dozvola pronađena u posedu Duška Tadića

Dokazni predmet Tužilaštva uvršten u predmetni spis u postupku protiv Duška Tadića, korišćen kako bi se dokazalo da je boravio u Kozarcu, Bosna i Hercegovina, 1992. godine, tokom perioda za vreme kojeg su počinjeni zločini za koje je terećen.

Ovu vozačku dozvolu svedoka Adila Jakupovića, kojoj je važenje isteklo, nemačka policija je pronašla u posedu Duška Tadića kada je 12. februara 1994. uhapšen u Minhenu.

Tadić se protiv svih optužbi za zločine koje su mu stavljene na teret branio alibijem. Međutim, Tadićev komšija Jakupović je svedočio da su on i njegova porodica izbegli iz Kozarca 1992. godine, ostavivši za sobom dokumente, među kojima je bila i ova vozačka dozvola. Jakupović i njegova supruga su svedočili da je Tadić došao u posed njihovih dokumenata pod izgovorom da ih uzima kako bih vratio njihovoj porodici.

Dokazni predmet broj: 306A
Identifikacioni broj dokumenta: 72484
Zaveden dana: 7. avgusta 1996.
Predmet: Duško Tadić (IT-94-1)

https://www.irmct.org/specials/glimpse- ... x-bcs.html
User avatar
ELECTRIC CLOUDS
Posts: 309
Joined: 06/12/2016 19:56

#487 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by ELECTRIC CLOUDS »

Last edited by ELECTRIC CLOUDS on 04/03/2021 23:40, edited 1 time in total.
User avatar
Chloe
Photo mod
Posts: 70823
Joined: 03/10/2011 20:11

#488 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by Chloe »

ELECTRIC CLOUDS wrote: 01/03/2021 01:10
❤️
User avatar
banjaluka078
Moderator
Posts: 7370
Joined: 16/01/2007 23:38

#489 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by banjaluka078 »

Satko Mujagić: Svi moji balkanski ratovi

Mislim da je prokletstvo čovjeka kao vrste da, uprkos svim dostignućima… knjigama, filmovima, internetu… stalno ponavlja iste greške. Kao da moramo sve iskusiti da bismo nešto naučili.

***
Genocid se desio četrdesetih, i onda su se kao dogovorili: Nikad više!… kad ono devedesetih opet genocid usred Evrope. Država Srbija ga i dalje negira, a on se i danas dešava u Mianmaru i Kini. Kad pregledaš komentare na desetak portala u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni, čini se, „sad da pukne“, opet bi bilo isto. I gore.

***
Pamtim miris i izgled lipa u junu u Omladinskoj, imam sliku sunčanog popodneva u ulici u kojoj sam odrastao, iza mene škola i igralište gdje bismo kao djeca ostajali do dugo u noć i bacali loptu u koš.

***
Sjećam se uličnih svjetala i snijega dok trčim i vučem malog brata na sankama, okrenem ga i zavrtim u stranu, a on iskače, sav bijel, podigne ruke i ushićeno vikne: Još jednoom!!

***
Vidim nas kako igramo fudbal ili partizana i Nijemaca, ja, Ervin, Dado, Amir, Saud,… zadnje trojice odavno nema. Moj Kozarac je veoma poseban, a Kozarčani ponekad teški, ali pravedni i jaki ljudi, pravi Krajišnici.

***
Smješten je u podnožju Kozare, i tek nakon što sam iz njega protjeran, a Kozarac opustošen i spaljen 1992, shvatio sam koliko mi je bitan. I koliko mi je danas važno da je obnovljen i da opet postoji. Ervin i ja smo pokrenuli akciju za renoviranje igrališta za povratnike u Kozarac… iako su Kozarčani danas svud po svijetu.

***
Jednom su me pitali u Nizozemskoj da opišem kako je, nakon logora, bilo biti izbjeglica onih prvih godina, iz zemlje u ratu i plamenu, a bez kuće i grada. Sve što si imao i što te činilo tobom je nestalo. Moja eba Zlate (prabaka), prijatelji, kuće, fotografije,… Rekao sam: „To je kao da ti neko otkine noge ispod koljena, pa te ubaci u balon. I letiš, a ne znaš gdje ni kad ćeš opet dotaći tlo. Ali, znaš, gdje god se spustiš, nećeš više na noge.“

***
Mislim da sam u međuvremenu ‘stao na noge’. Nije više rat, Kozarac je izgrađen, Bosna je velikim dijelom obnovljena, ali, život nije ni blizu kakav je mogao i trebao biti. I sav ‘lagodan’ život na Zapadu (koji nije uvijek lagodan), nije vrijedan svih onih izgubljenih duša i prekinutih života.

***
Moji roditelji bili su učitelji u Kozarcu… Rano sam naučio čitati, dnevna je bila puna knjiga, tako da sam nekako puno toga već znao. Međutim, zbog toga nisam stekao radne navike, što će me puno koštati u gimnaziji. Prva godina – pet kečeva na prvom tromjesečju…

***
Čitali smo Zagora, Bleka, Alan Forda, Politikin Zabavnik… gledali Otpisane, Kapelske Krijesove, Kockicu, Nedeljni Zabavnik, Kviskoteku… Sa komšijom Dadom (Elvir) i bratom (od tetke) Ervinom krstario na biciklima regijom Kozarca mijenjajući stripove… Često smo išli na Staru pilanu… izletište na Kozari… a kasnih osamdesetih ‘u čaršiju’, disko i kafići.

***
Mnogi od nas bili su članovi Dobrovoljnog vatrogasnog društva Kozarac, a tamo bismo, pored obuke o požarima i vježbi gašenja, igrali bilijar i stoni tenis. Neću reći da je život bio idila, ali ga se sjećam sa sjetom i toplinom u srcu.

***
U Prijedoru sam pohađao Gimnaziju ‘Esad Midžić’ (danas Sveti Sava). Odnosi među ljudima su bili dobri, uprkos prvim tenzijama i širenju nacionalizma pred rat. Nije bilo puno razlike među učenicima, dugo nisam znao ko je Hrvat, a ko Srbin, niti me puno zanimalo. Ta izmiješanost religija i kultura je u Bosni odavno način života.

***
Ni profesori nisu pravili razliku, ali kako se primicala 1991. u kojoj sam maturirao, ni nas miris rata nije zaobišao. Oktobra 1989. sam prvi put osjetio da me neko gleda kroz prezime, bolje rečeno da sam diskriminisan zbog porijekla. I to od strane profesora. To je bilo baš u danima one čuvene ponovljene utakmice Zvezda-Milan… Dobio sam ocjenu niže jer sam Mujagić…

***
Išto tako, sjećam se atmosfere u školi nakon ‘incidenta’ u Borovu Selu i slika ubijenih hrvatskih policajaca na Yutelu, mislim da je bila 1990. Nisu svi bili tako zgroženi kao ja i većina učenika, a jedan od komentara je bio ‘možemo mi i bolje’.

***
Juna 1991. sa tek napunjenih 19 godina odazvao sam se na služenje vojnog roka u JNA, kasarna Mika Mitrović u Šapcu. Ne zato što mi se išlo u vojsku ili u rat, nego ‘da se riješim toga’. Međutim, još tokom obuke, rat u Hrvatskoj se rasplamsao, a u septembru smo poslati na ratište, u relativno ‘miran dio’, a malo je falilo da odemo na Vukovar.

***
Sjećam se, nije mi se išlo, kao ni mnogima, bilo je među nama i Hrvata, ali toliko su nam isprali mozak o zločinima nad Krajiškim Srbima koje „JNA mora da zaštiti“, da sam ja, inače odgajan kao Jugosloven, mislio da stvarno idemo braniti nekog. Međutim, vrlo brzo se ispostavilo da su hrvatska sela prazna ili spaljena, a po srpskim narod živi.

***
U kući jednog domaćina ugledao sam sedam televizora na velikom stolu koje je ‘oslobodio’ u borbi. Jednom su nam čak rekli da ako ne možemo zaustaviti otcjepljenje Hrvatske, onda moramo izbiti na liniju: Karlobag-Karlovac-Virovitica… A ja sam znao za Moljevića i ‘Homogenu Srbiju’ i gdje su granice te ‘velike Srbije’. Zvijezda na glavi je bila samo ukras i sjećanje na neka ljepša vremena.

***
Jedno jutro pogledao sam se u ogledalo u napuštenoj kući i rekao sebi: – Mujo, nije ovo tvoj rat! Neću da budem Švabo! Dezertirao sam, uz rizik zatvorske kazne, ali ja sam polagao zakletvu da ću braniti Jugoslaviju, a ne tjerati ljude iz kuća. To su bili dani kad sam ‘izgubio vjeru’ i shvatio da Juge više nema. Tih dana izišla je i pjesma R.E.M. ‘Losing my religion’…

***
Rat u Bosni dočekao sam u Kozarcu. Kozarac je na putu Banja Luka – Prijedor, a opkoljen je pretežno srpskim mjestima, tako da očito nije bilo načina da 1992. ostane netaknut. SDS je u Prijedoru još 7. januara 1992. u tajnosti osnovala ‘srpsku opštinu Prijedor’, a 30. aprila izvršila puč i preuzela vlast i kontrolu nad gradom.

***
Nakon napada na mjesto Hambarine, 24. maja 1992. na red je došao Kozarac. Par dana ranije lično sam čuo glas kapetana JNA Radmila Zeljaje kako preko radio-veze prijeti i spominje da ćemo biti granatirani iz 23 teška oruđa.

***
Došla je i ta nedjelja, lijep, sunčan dan. Napad me dočekao u dnevnoj sobi dok sam s bratom gledao film. Da dogledamo kao, pa vratimo u videoteku… A onda je oko nas zagrmilo. Iako sam bio na ratištu samo pola godine ranije, sve je još izgledalo jako nestvarno. Manje od 48 sati nakon napada „Kozarac se predao“ i ono malo branitelja koji su na ovaj ili onaj način došli do oružja i pokušali braniti grad, prestali su sa otporom.

***
Srpska strana je tražila da se žene, djeca i muškarci koji nisu uzeli oružje predaju. To smo i učinili. A onda je 26. maja po podne počeo pogrom. Kozarčani su prebačeni u logore Keraterm (u samom gradu Prijedoru), Omarska i Trnopolje. Već tog prvog dana počela su ubijanja.

***
Neki muškarci su izvedeni iz kolone i zaklani u kući pored glavnog puta za Prijedor. Grupa policajaca koja se predala bez borbe je provedena pored kolone i s leđa strijeljana ispred obližnje fabrike. Starci koji su ostali u kućama su pobijeni, a Kozaračko mezarje danas puno je bijelih nišana; mnogi se još vode kao nestali. Radmilo Zeljaja, koji je na Haškoj A-listi optužen za ratne zločine, i danas prima vojnu penziju od države Srbije i šetka se po Beogradu kao slobodan čovjek.

***
Na užem području Kozarca 1991. bilo je ukupno 8.028 stanovnika, od kojih 7.643 nesrba… 1993. na tom je području ostalo još samo 19 nesrba. Od oko 3.000 bosanskih muslimana, koliko ih je u bilo u Hambarinama 1991, dvije godine kasnije bilo je još samo 5. U Čarakovu 1991. je živjelo 2.400 ljudi, a nakon rata samo dvoje. Briševo je prije rata brojalo 370 katolika, od kojih je 77 ubijeno u julu 1992, a ostali su kroz logore protjerani i selo opljačkano i spaljeno.

***
Slično je bilo i po mnogim drugim gradovima po Bosni i Hercegovini. Može se reći da su ubijanje i progon civila bili cilj rata. To je dokazano i u Haškom tribunalu, a genocid u Srebrenici je samo zadnja faza istrebljenja koje je počelo 1992.

***
I bogomolje su rušene sistematski, tako da je pod trobojkom RS uništeno 534 džamija, a ostala samo jedna, u selu Baljvine u kojem su Bošnjaci spasili crkvu u onom ratu.

***
U Prijedoru je ubijeno 102 djeteta i 256 žena. Po istraživanjima Mirsada Tokače, ubijeno je ili nestalo 5.204 osobe od kojih su 4.174 Bošnjaci… 169 sa statusom vojnika… 909 Srbi… 876 vojnika koji su uglavnom poginuli na ratištima po Bosni… i 121 Hrvat.

***
Time je Prijedor, u odnosu na broj stanovnika, odmah iza Srebrenice po broju žrtava. Protjerano je oko 53.000 ljudi, a najmanje 31.000 njih je prošla kroz logore.

***
U procesu protiv Milana Kovačevića, člana kriznog štaba opštine Prijedor, Haško tužilaštvo je podatak da je od 57% nesrba 1991. godine u Prijedoru 1993. ostalo tek 2-3% nazvao „statistika genocida“.

***

Hambarine, Kozarac, Briševo, Bišćani, Čarakovo, bili su ona ‘lepa sela što lepo gore’, kao i prijedorski Stari grad.
***
Prijedorski logori su direktan povod za osnivanje Tribunala u Hagu. U logoru Omarska, „metak je bio nagrada“, kako reče Nusreta Sivac, jedna od 37 žena logorašica.

***
Za samo tri mjeseca u Omarskoj je pobijeno najmanje 700 ljudi, među kojima i 5 žena. Bilo je i puno dječaka od 15-16 godina, mučeni su i oni, kao i stariji. Naslušao sam se smrtnih krikova noću i danju… Neka ubistva, kao ono 20. juna 1992. za koje je u Hagu osuđen Kozarčanin Duško Tadić, dugo su me proganjala.

***
I da logore nisu „otkrili“ britanski novinari 5. augusta 1992, ja ne bih još dugo izdržao. Spavali smo na podu, imali obrok jednom dnevno, higijena nikakva… tako da su se pojavile uši, pa dizenterija. Krajem jula 1992. sam pretučen i isto veče obolio od dizenterije. Danima nisam više mogao na noge… glas mi se pretvorio u šapat… puls mi je bio na 32.

***
Pored mene i mog oca, bez kojeg ne bih preživio, jedan Kozarčanin je umro od dizenterije, a nije jedini… I ne vjerujem da bih tad izdržao da nije bilo novca koji nam preko jednog Srbina poslala majka. Našao sam ga poslije rata, popili smo rakiju i kafu zajedno, i danas sam mu zahvalan.

***
Bilo je ljudi koji su i tad pokušavali pomoći komšijama, ali jako malo. Jedan od njih je i Jovo Radočaj, Srbin koji je do smrti mučen u Keratermu. Išle su stalno prozivke koje su najčešće značile smrt, bilo nakon strašnih mučenja po logoru, bilo negdje vani.

***
Najgora je bila smjena koju je vodio Mlađo Radić Krkan. Taj čovjek je izvodio i svoje kolege policajce, nijedan se nije vratio živ. Ubijani su ciljano i ljekari, profesori, policijski inspektori, vlasnici kafića i restorana, pa i ljudi koji su samo imali ‘pogrešno prezime’… Jakupović, Forić…

***
Svako jutro travnjak oko „Bijele kuće“ bio je prekriven leševima koje je odvozio isti žuti kamion kojim je dovožena hrana. Samo, sada ruta je bila – masovna grobnica Stari Kevljani. Svi ti logori su osnovani po naređenju kriznog štaba opštine Prijedor, znači pod direktnom kontrolom civilnih i vojnih vlasti.

***
Jedan od odgovornih, Simo Drljača, na pitanje novinara New York Timesa zašto su zatočenici tako mršavi rekao je da su muslimani inače mršavi jer ne jedu svinjetinu i poste. Milan Kovačević, haški zatvorenik i član kriznog štaba, jednom je uporedio prijedorške logore sa onima iz II svjetskog rata, a svjestan težine zločina, svojoj ženi rekao juna 1992: ‘Mi smo lud narod!’

***
Svi članovi moje porodice su prošli kroz logore, a naša ebejka (prabaka) Zlate Krkić je ostala u kući u Kozarcu i nikad je nismo našli. Ona je najstarija „nestala“ osoba opštine Prijedor. Rastali smo se 25. maja 1992. ujutru kada smo pod granatama izbjegli u Kozaru.

***
Mislio sam da ćemo se vratiti kući, a ona je teško hodala i izgledalo je najbolje da je ostavimo u skloništu ispod stepenica. Nikad neću zaboraviti njen suzni pogled i momenat kad sam joj rekao: ‘Ne brini se, vratićemo se mi!’ Kroz detonacije svana čuo sam kako odgovara: „Lažeš ti…“ a to nije rekla zato što je mislila da lažem, nego što je osjećala da se više nećemo vidjeti, a preživjela je „onaj“ rat.

***
Prva godina u izbjeglištvu je bila najteža. Frišak iz rata koji još traje, roditelji, brat i sestra izbjeglice negdje u Centralnoj Bosni… Ja i brat koji je sa 17 stigao u Holandiju dugo nismo znali ni da li su živi, a prvi kontakt telefonom bio je osam mjeseci nakon mog dolaska u Holandiju. Glava puna slika iz logora… Krike logoraša na samrti dugo sam slušao, danju i noću.

***
Brzo sam savladao holandski jezik i zaposlio se. Već od 1994. radim za Službu za imigraciju pri Ministarstvu pravde Holandije. Moj prvi posao bio je na Aerodromu Amsterdam u timu koji je obavljao intervjue sa strancima koji zatraže azil. Kasnije sam pisao odluke na zahtjeve za boravak u Holandiji, predstavljao državu na sudu… Od 2015. sam u Briselu.

***
Put me je poslovno vodio i na Balkan. Već aprila 1999. tokom rata na Kosovu bio sam dio tima koji je u izbjegličkom kampu Stankovec na sjeveru Makedonije registrovao i prebacio za Holandiju preko 1.000 izbjeglica, mahom Albanaca koji su protjerani s Kosova.

***
Tako sam se, sticajem okolnosti, obreo u sva tri balkanska rata devedesetih… Kao vojnik, kao logoraš i na kraju – kao „spasilac“ – tako me je nazvala jedna holandska novinarka tih dana.

***
2005. radio sam na EU projektu u Hrvatskoj pa je moja analiza tadašnjeg Zakona o strancima korištena kao osnova za izmjene zakona, što je bio uslov za ulazak Hrvatske EU. Slično je bilo i 2006. kada sam posjetio i Beograd, Podgoricu i Sarajevo i radio analizu zakona o azilu. 2007. sam bio u timu stručnjaka tokom evaluacije granica Slovenije za ulazak u Schengen. U Sarajevu sam 2010. i 2011. koordinisao EU projekat tokom kojeg su evropski stručnjaci obučavali kolege iz BiH.

***
Od 2015. radim za Evropsku komisiju u Briselu, pa sam 2016. bio i vođa tima za Schengensku evaluaciju aerodroma u Hrvatskoj.

***
Ja sam Jasenovac posjetio i prije i poslije rata i moje kćerke su obišle i Jasenovac i Omarsku. Jedino im nije jasno zašto u Omarskoj još nema muzeja, a u Trnopolju stoji spomenik srpskim vojnicima.

Vrijeme je za Willy Brandta na Balkanu. Njemačka i Francuska su već 12 godina nakon rata počeli s osnivanjem Unije koja svima donosi prosperitet, a kod nas virtuelna rovovska borba još traje.

O sagovorniku

Satko Mujagić je rođen u Prijedoru 1972, gde je završio i gimnaziju. Nakon napada na Kozarac u maju 1992. zatočen je u logor „Omarska“, a potom u „Manjaču“. Nakon deportacije u Hrvatsku 1993. odlazi u Holandiju, gde se već 1994. zaposlio u Službi za imigraciju. Od 2003. je redovni stručnjak Holandije u Šengenskim evaluacijskim misijama granica „Šengena“. 2006. na Univerzitetu Amsterdam magistrirao je pravo. Od 2015. živi u Briselu, gde radi za Evropsku komisiju u odjelu za Šengenske evaluacije. Jedan je od vodećih evropskih stručnjaka za pitanja Šengenskog režima i poznati borac za ljudska prava.

https://www.danas.rs/nedelja/satko-muja ... ki-ratovi/
User avatar
Tvrtko II Kotromanić
Posts: 4770
Joined: 15/03/2009 01:28
Location: Rajvosa

#490 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by Tvrtko II Kotromanić »

Satko je jedan od velikana našeg vremena :thumbup: :bih:
User avatar
Porodice Foht
Posts: 2793
Joined: 14/01/2019 04:56

#491 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by Porodice Foht »

Satko je bas na malom prostoru napravio ''Bukvar'', formalno nepriznatog, ali nesumnjivo pocinjenog genocida u Prijedoru i Kozarcu. Jednostavan i sazet jezik, jezgrovit, koji bi trebao uci u neki dio obaveznog stiva u skolama za djake i studente o agresiji na BiH u Bosanskoj Krajini 1992-1995.
User avatar
banjaluka078
Moderator
Posts: 7370
Joined: 16/01/2007 23:38

#496 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by banjaluka078 »

U Prijedoru je danas u organizaciji Udruženja logoraša „Prijedor 92“ i Udruženje logoraša „Kozarac“ uz podršku Regionalnog Saveza udruženja logoraša regije Banjaluka obilježena 29. godišnjica zločina u logoru „Keraterm“, a svake se godine obilježava na današnji datum, u znak podsjećanja na 1992. godinu, kada je u sobi broj tri ubijeno oko 200 logoraša, i prema jednoj od presuda Haškog tribunala, to je bio jedan od najstravičnijih zločina počinjenih tokom minulog rata u Bosni i Hercegovini a sjećanja logoraša još uvijek su teška i bolna.

https://kozarac.ba/2021/07/24/obiljezen ... -keraterm/
User avatar
banjaluka078
Moderator
Posts: 7370
Joined: 16/01/2007 23:38

#497 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by banjaluka078 »

ZLOČIN BEZ KAZNE-Prije 29 godina u Briševu kod Prijedora Vojska RS zvjerski pobila 67 Hrvata

U selu u kojem je živjelo nešto manje od 400 stanovnika, mahom Hrvata, pobijeno je zvjerski barem 67 hrvatskih mještana. Svi do posljednjeg – civili. Pokolj u Briševu., hrvatskom selu između Prijedora i Sanskog Mosta, 1992. počinili su pripadnici 5. Kozaračke brigade i 6. Krajiške brigade iz Sanskog Mosta Vojske Republike Srpske. Ovo je najmasovniji ratni zločin nad Hrvatima u jednom danu tokom proteklog rata na području Bosne i Hercegovine, piše Dnevnik.ba.

Već godinama čitamo o Gruborima, Medačkom džepu i Ahmićima. Mjesto monstruoznog pokolja golorukih Hrvata – za hrvatsku javnost je nepoznato.

Ubijane su čitave porodice. Iz porodice Matanović ubijeno je 13 članova, iz porodice Buzuk deset, Ivandić devetero, Marijan sedmero, Mlinara i Komljena po petero… Prije nego su smaknute gotovo sve su žene silovane, a muškarci su bili prisiljeni gledati. Većina žrtava je masakrirana; odsječeni su im nosevi, spolni organi ili uši… Zapaljene su sve hrvatske kuće i crkva, a prošle godine su razbijene spomen ploče s imenima pogubljenih.

Žrtve zločina su bili civili; poljoprivrednici, seljaci, zemljoposjednici. Svakodnevni ljudi koje nije zanimala politika.

Briševo, hrvatsko selo u blizini Prijedora, najveće stratište Hrvata civila u posljednjem ratu u BiH, još je jedan zločin bez kazne.

Bivši pripadnik vojske bosanskih Srba Mićo Praštalo, koji je, uz ostalo, optužen za sudjelovanje u ovom stravičnom pokolju, počinio je samoubistvo. On je tada bio na dužnosti zapovjednika jedne bojne iz sastava vojske bosanskih Srba koja je bila uključena u operacije masovnih etničkih progona nesrpskog stanovništva s područja općina Sanski Most i Ključ.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Briševu je živjelo 370 Hrvata. Na popisu provedenom 2013. godine bilo ih je tek četiri, a Briševo kao mjesto sjećanja i pijeteta ne postoji.

https://kozarac.ba/2021/07/24/zlocin-be ... 67-hrvata/
User avatar
Sanjarko
Posts: 22924
Joined: 17/02/2015 19:32
Location: U snu

#498 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by Sanjarko »

Brisevo je najgore lokalno stratiste Hrvata u proslom ratu, regionalno Posavina, ali lokalno Brisevo.
User avatar
Bosanac sa dna kace
Posts: 9841
Joined: 27/06/2005 20:21
Location: ponutrače

#499 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by Bosanac sa dna kace »

I svi sute!
toska
Posts: 2912
Joined: 26/09/2016 14:08

#500 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by toska »

Povodom oglašavanja Svjetskog jevrejskog kongresa u vezi Inzkove odluke o zabrani negiranja genocida treba podsjetiti i na njihovo oglašavanje za Prijedor od prije 2 mjeseca:

https://www.klix.ba/vijesti/bih/svjetsk ... /210531149
Post Reply