Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post Reply
User avatar
LejlaJK
Posts: 11
Joined: 02/12/2010 02:36

#1 Da li smo zaboravili Prijedor 1992.?

Post by LejlaJK »

Događaji u Prijedoru i drugim krajiškim mjestima tih ranih mjeseci 1992. su nešto što nikada ne smijemo zaboraviti. Nažalost, o njima se ne priča dovoljno i čini mi se da svi znaju i o Sarajevu i o Srebrenici (s razlogom, naravno) a skoro ništa o tome šta se dešavalo po Krajini.... Samo na prijedorskoj općini je nestalo/ubijeno oko 4 000 nevinih duša, a tamo bilježimo i najgore logore smrti na evropskom tlu poslije 2. svjetskog rata. Omarska je bila ne samo logor smrti, već i mjesto gdje su ljude pretvarali u stoku i činili da se osjećaju više nego poniženim. Ne zaboravimo ih i ne dozvolimo da njihova žrtva bude uzalduna!

Neka je vječni rahmet / pokoj svim ubijenima, neka sve nevine žrtve srpskih kazamata nađu mir....
User avatar
Van Halen
Posts: 2782
Joined: 08/04/2008 10:37

#2 Re: Da li smo zaboravili Prijedor 1992.?

Post by Van Halen »

U pravu si,dosta manje se govori o zločinima u Krajini iako su po intenzitetu slični onima u Srebrenici i ostalim dijelovima BiH. Nikad zaboraviti logore u Krajini!
veleno
Posts: 752
Joined: 19/09/2009 19:05

#3 Re: Da li smo zaboravili Prijedor 1992.?

Post by veleno »

LejlaJK wrote: Neka je vječni rahmet / pokoj svim ubijenima, neka sve nevine žrtve srpskih kazamata nađu mir....
:(
Desert Wind
Posts: 1065
Joined: 01/03/2010 20:46

#4 Re: Da li smo zaboravili Prijedor 1992.?

Post by Desert Wind »

tacno onoliko koliko ova tema ima komentara od juce uvecer, toliko su bosnjaci ili bosanski muslimani zasluzili bilo cega boljeg u zivotu... i tu je kraj price....

teletina....

rahmet im i smiraj....
User avatar
LBVIEW
Posts: 9241
Joined: 01/04/2010 22:35

#5 Re: Da li smo zaboravili Prijedor 1992.?

Post by LBVIEW »

Na Prijedor svakako nisu zaboravili njegovi stanovnici nesprske nacionalnosti
koji su uspjeli prezivjeti genocid u zadnjem ratu.Ni dobar dio bosnjackog stanovnistva iz ostaih dijelova BiH,dovoljno samosvijesnog i ponosnog, naravno nije zaboravio pogrom u Prijedoru i okolici.
Medutim, kad se radi o uvjetno receno bosnjackoj politici, onda su tu stvari znatno drugacije.
Niko me ne moze ubijediti da se nije moglo uciniti vise po pitanju odrzivog povratka, ukidanju sustavnog
aparhejda koji se i danas sprovodi prema nesrpskom stanovnistvu i sl. Tu njhovu vlast ,koja je i odgovorna za
sve sto se 92-e u Prijedoru desavalo, moglo se pritisnuti puno vise. Ovako, jedva da postoji povratnik koji radi
u organima javne uprave, a umjesto spomen-obiljezja stradalim u Omarskoj,Keratermu, Kozarcu i selima s lijeve obale Sane nicu spomenici srpskim "oslobodiocima". :x
User avatar
BHCluster
Posts: 23260
Joined: 13/09/2007 18:41
Location: Time to get schwifty in here!
Contact:

#6 Re: Da li smo zaboravili Prijedor 1992.?

Post by BHCluster »

Pa hajmo malo temu aktuelizirati sa svim cinjenicama koji su vam dostupni ako nista barem radi nezaborava.

User avatar
argyle
Posts: 1838
Joined: 17/10/2010 09:56
Location: Džamahirija Bosna

#7 Re: Da li smo zaboravili Prijedor 1992.?

Post by argyle »

jedan od razloga sto se na govori dovoljno o stradanju Prijedorcana:




Ramic:U Prijedoru je bio Genocid i Elitocid

Uništavanje pripadnika bošnjačke elite je jedna od temeljnih faza genocida u Bosni i Hercegovini
Povodom osamnaest godina od genocida u Prijedoru

Elitocid je svjesno, namjerno i planirano neutraliziranje utjecaja određenih elita, te određenih nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih skupina na svoje stanovništvo.

To je pokušaj eliminacije prvaka jedne nacije. 15 godina kasnije, poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, mnogi Bošnjaci koji su bili izloženi elitocidu, još se ne mogu reintegrirati u sredinama u kojima su doživjeli strahote, šikaniranje i maltretiranje, i to se u njihovim životima na neki način nastavlja i danas. Elite su ljudi koji imaju utjecaj u svome društvenom okruženju, a elitocid je namjerni i sustavni progon i po mogućnosti i fizičko uništenje elita s ciljem da se stanovništvu oduzme njegov vodeći stalež. Elitocid u Bosni i Hercegovini je stvorio strukturne preduvjete za eroziju egzistencijalnih temelja i pokušaj sloma bošnjačkog naroda. Kako je napredovao elitocid, tako se on pretvarao u genocid protiv Bošnjaka.

U proljeće godine 1992 britanska TV-reporter Michael Nicholson je prvi put upotrebio termin elitocid kao zločin prema bošnjačkim elitama u Bosni i Hercegovini. Koristeći termin elitocid Nicholson je prvi objasnio sistematski progon, mućenje i ubijanje lidera bošnjačkih lokalnih zajednica na sjeveru, zapadu i istoku Bosne i Hercegovine. Naime, u razdoblju od samo nekoliko mjeseci srpske paravojne formacija na širem području gradova Bijeljina, Brčko, Višegrad, Zvornik, Bratunc, Prijedor i drugih, neutralizirali su utjecaj lokalnih nesrpskih elita (eliminacija, optužbe ili kazne zatvora, progoni ) koje je imalo za posljedicu uništenje i raspad lokalnog bošnjačkog civilnog stanovništva.

Elitocid kao selektivno, sustavno i namjerno uklanjanja elitnih segmenata lokalnih bošnjačkih zajednica u Bosni i Hercegovinine je nepravedno zanemaren iako upravo ovaj aspekt nudi potencijalni niz odgovora za objašnjenje cilja i svrhe agresije na Bosnu i Hercegovini i zločina genocida protiv Bošnjaka. Razlog za znanstveno marginalizacija ovog specifičnog oblika sustavnog kriminala je prije svega nedostatak teorijskog okvira unutar kojeg se može praktično elitocide istraživati i analitički procijeniti. Za razliku od genocida, elitocid je pojam koji se izuzetno rijetko koristi u stručnoj i znanstvenoj terminologiji, prvenstveno zbog svoje velike nejasnoće, odnosno nepostojanje čvrste znanstvene kodifikacija. Etimološki, elitocid se sastoji od dva uvjeta: francuske riječi elita (izabrao, vođe) i latinske imenice occidio (ukupno istrebljenje). Stoga, elitocid se može definirati kao sustavno eliminiranje vodećih i istaknutih ličnosti u društvu ili grupi. U analizi i klasifikaciji elitocida u Bosni i Hercegovini Mark Danner je otišao najdalje, definiranjući uništavanje pripadnika bošnjačke elite kao jednu od temeljnih faza genocida u Bosni i Hercegovini.On posmatra elitocid nad Bošnjacima kao: koherentan u vremenu i prostoru, međusobno zavisan proces, sustavno planirani lanac aktivnosti, namjerno počinjen zločin, sa ciljem eliminacije utjecaja elitnih segmenata bošnjačke nacije u cilju vladavine nad Bošnjacima i njihovim teritorijama.

Dakle osnovna svrha elitocida u Bosni i Hercegovini bila uništenje bošnjačkih elita u cilju zauzimanja teritorija na kojima žive i uspostavljanja srpske vladavine na tim teritorijama. Radilo se o socijalnom, kulturnom ekonomskom i fizičkom uništenju bošnjačke elite u ime onemogučavanja dugoročne revitalizacije preživjelog bošnjačkog etničkog korpusa sa osnovnim ciljem raspada bošnjačke zajednice, kako bi se tako izvršila potpuna dezintegracija bosanskohercegovačkog društva i države. Zato elitocid u Bosni i Hercegovini ima genocidni karakter.

Šehid Eso Esad Sadiković, dokaz Prijedorskog elitocida

Nevino pogubljena prijedorska bošnjačka elita svjedoći da smrt nije kraj, smrt je početak istine i pravde

Novinska vijest od 28.jula 2007. godine: u Prijedoru je danas na stadionu Poljana u naselju Zagrad organiziran ispračaj 147 žrtava čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz grobnica i identificirani u hali Šejkoviča kod Sanskog Mosta. Na zajedničkom ispračaju bilo je oko 20.000 Prijedorčana. U vijesti su navedena i imena žrtava. Pod rednim brojem 130 navedeno je:Sadiković Hasiba Esad, 17.06.1948. Uzoriti bošnjački književnik Vehid Gunić u svojoj knjizi „Doktor Eso“ napisa: “Ko je ubio doktora Eso ubio je od sebe boljega, boljega od sve bagre koja je ubijala i bagre koja je davala naloge za masovna ubistva po Bosni i Hercegovini od 1992. do druge polovine 1995“.

Eso je tako otišao u red nevino pogubljenih mučenika, šehida. Otišao je maher komedije, kao nedužna žrtva mrženje onih zlih likova koje se samopromoviraju u vlasnike života, pa čak i ljudskih genija kakav je bio Eso. Na tekst Rade Mutića po naslovom „Komšiluk na probu“, Eso je napisao kolumnu za Kozarski vjesnik u kojoj je između ostalog stajalo: „Mutiću i sličnima mogu najodgovornije reči da se ne radi o nikakvom organizovanom odlasku Muslimana iz Prijedora, već o maspsihozi i strahu kada ljudi bježe ako imaju gdje.U mirnim urbanim sredinama samo rokaju bombe, lete u vazduh kuće i kafane, a ujutro prolaznici nalete na leševe ljudi od kojih se dobar dio ne identifikuje. Prijedor je pun straha koji u nemoći prelazi u bijes. Nikada dani nisu bili toliko važni“. Samo šest dana poslije objavljenog Esinog teksta u Kozarskom vijesniku, Srpska demokratska stranka, poslije klasičnog vojnog puča, 30. Aprila 1992. godine, srušila je dotadašnju, na demokratskim izborima legalno izabranu vlast, i putem Radio Prijedora izdala proglas o navodnom “demokratskom“ preuzimanju vlasti. Ubrzo je agresorska vlast osnovala koncentracione logorte smrti, od kojih je najgori bio Omarska.

„Zar nisi mogao otići iz Prijedora“, pitali su prijatelji Esu. „Mogao sam, naravno da sam mogao. Ali to više ne bi bio Eso kojeg narod voli. To ne bi bio Eso. Zato sam na ulici. Čekam da me odvedu gdje su odveli i moj narod. Ja ću za narodom i oko toga nemam nikakvih dilema. Niti ću ih imati“.

U noći izmedu petog i šestog augusta 1992. godine, samo noć pred raspuštanje koncentracionog logora smrti Omarska odveli su Esu. I logoraši i on znali su kuda ga vode. Svi logoraši su ustali da ga na nogama isprate. Eso je zastao na vratima i, primjetivši da neki plaću, kratko odgovorio: „Držite se“. U tom mrklom mraku prolomio se aplauz živih ljudskih kostura.

Naše duše se neće smiriti sve dok se ne nađu i kazne ubice Ese i svih Esa širom Bosne i Hercegovine. Jer Eso i Ese su simboli nesalomljivog bosanskog duha kojeg ništa ne može dugotrajno poremetiti i ugroziti. To je baza iz koje je nastao bosanskohercegovački čovjek, nacija, društvo i država. Eso treba biti svrstan u bošnjačke heroje kako bi on i poslije svog nestanka moga vršiti svoju jedinstvenu i neponovljivu misiju koju mu je sudbina i historija dodjelila. Došlo je vrijeme da Bošnjaci uvrste Esu i sve Ese u nepostojeće bošnjačko historijsko pamćenje, da tako njihove vrijednosti poštujemo i slijedimo. Jer Eso, bard prijedorske čaršije, ali i svih bosasnkohercegovačkih čaršija je oličenje renesansnog bosanskohercegovačkog čovjeka.
Esina krivica je bila njegova humanost, veselost, liječnićki poziv kojim je pomogao na hiljade drugih ne pitajući ni ko su ni šta su, njegova stručnost i zvanje dr. eksperta UN. Eso je bio čovjek pun ljubavi prema svemu što se zove život na ovoj našoj planeti. Koji su to monstruozni likovi i umovi iskazivali svoju nemoć i ljudsku bijedu ubijajući Esu i sve Ese u Bosni i Hercegovini? Zločinačka želja za likvidacijom Ese, kao paradigme stradanja svih intelektualaca Prijedora i Bosne i Hercegovine i likvidacijom svega što on i oni personoficiraju, samo je dokaz bijede i ništavnosti krvnika, čija želja se nikada neće ostvariti. Planetarna pravda če pobjediti povratkom digniteta i dužnog dostojanstva žrtvama. Slutimo oluju i krik pravednika, žrtve.

Da li imamo snage da mislimo u postgenocidnoj egzistenciji?

Prijedor je mjesto stravičnog zločina genocida i simbol stradanja bosanskohercegovačkog građanina, društva i države. U Prijedoru se zaokružuje i dovršava barbarski pohod ekspanzionističkog režima koji je ognjem i mačem pravio Veliku Srbiju. Da li smo nakon prijedorskog genocida i svih bosanskohercegovačkih genocida svjesni šta nam se desilo i šta nam se dešava? Da li imamo snage da mislimo u postgenocidnoj egzistenciji?

Genocid nad Bošnajcima ne tiče se više samo Bošnjaka – on je od kraja 20-og stoljeća sastavni dio evropske svijesti i savjesti. Pitanje genocida je pitanje cijelog čovječanstva. Cjelokupnu dramu oko genocida treba posmatrati na evropskom i svjetskom nivou, u okviru internacionalnog prava, Povelje UN, Evropske Unije. Institucije entiteta RS, vojska i policija, prema presudi Internacionalnog suda pravde u Hagu počinile su genocid nad Bošnjacima. Bošnjaci, Srbi i Hrvati u institucijama dejtonske vlasti moraju ispoštovati ovu Presudu, jer je ona (Presuda Internacionalnog suda pravde u Hagu iz februara 2007.) nadređena svim pravno-političkim i paradržavnim formama djelovanja. Borba za Bosnu i Hercegovinu danas se vodi kroz poštivanje vladavine zakona i priznavanje važnosti internacionalnog prava kojim se članica UN mora zaštititi od barbarstva, agresije i velikosrpskog ekspanzionističkog projekta koji proizilazi iz ekspanzionističko-integralističkog nacionalizma. U entitetu RS očuvanje rezultata genocida postavljeno je kao glavni politički i kulturni cilj svih vlada poslije Dejtona. Od 1995. do 2010. godine Bosna I Hercegovina je postala zatočenik entitetskog iredentističkog i protivdržavnog djelovanja. Oni koji ne shvataju da je genocidna tvorevina Republika srpska četnički antibosanskohercegovački projekt trebaju odstupiti iz strukture vlasti koja se bori za državu Bosnu i Hercegovinu. Jer oni ne shvataju ili nežele da shvate da se entitet RS pokazuje kao čuvar ostvarenog genocidnog zlodjela kojim se priprema stvaranje „srpske države“ na tlu države Bosne i Hercegovine.

Da li je moguće da djelo genocida ostane postojati na tlu države BiH? Danas ponovo treba pokrenuti to pitanje u kontekstu priče o ustavnim promjenama, jer ne može se iz genocida izvlačiti pravo, beneficije, ne može se na osnovu genocida ostvarivati pravo na bilo šta. Zločinom genocida stvorila se RS na tlu Bosne i Hercegovine i treba zahtijevati da se to djelo i njegovi izvršioci sankcioniraju pred institucijama prava. To, naravno, nije cjelokupan srpski narod. Dakle, ne smijemo genocid nad Bošnjacima pretvoriti u „manifestacije obilježavanja genocida“, a ništa ne poduzimati na strani prava i pravde.

Emir Ramić
User avatar
lotPi
Posts: 494
Joined: 19/09/2005 13:59

#8 Re: Da li smo zaboravili Prijedor 1992.?

Post by lotPi »

Nismo i necemo!
User avatar
LejlaJK
Posts: 11
Joined: 02/12/2010 02:36

#9 Re: Da li smo zaboravili Prijedor 1992.?

Post by LejlaJK »

Kome se da neka procita. Mi zaboraviti nikad necemo....

Put ka paklu (iliti Nada) - potresno svjedočenje moga muža napisano mojom rukom....

"Februar 1992., moj 22. rođendan. Moj buraz blizanac i ja proslavismo taj 22. u veselju, ali ipak sa nekim pritajenim strahom da je ovaj ipak "poseban". To je bilo vrijeme kada sam još uvijek živio neki bezbrižan život. Radio s vremena na vrijeme, izlazio s društvom, razmišljao šta i kako u budućnosti. To je isto bilo vrijeme kada sam puno čitao, tj. gutao slova napisana od ruke Arthura Millera, Freuda, Junga, Castanede,... Filozofija, psihologija i muzika su tada činili veoma važan dio mog života. Satima bih znao sjediti i čitati knjige ili slušati muziku. O politici tada nisam uopšte razmišljao. Nisu me zanimale ni stranke ni njihove ideje, jednostavno sam htio ostati "čist" of toga svega.... Koja naivnost s moje strane! Tog 30. maja u kući smo sjedili moja 2 brata, otac, majka, stara majka, amidža, strina, 3 rođaka i ja. Napolju se čula neka graja, buka. Sjeli smo da ručamo, ali nikako se nismo mogli opustiti. Danima su kružile priče o ubijanju ljudi u obližnjim selima, priče strave i užasa su dopirale sa svih strana, ali mi opet nismo htjeli, nismo mogli da vjerujemo. U jednom trenutku začusmo buku nekog velikog vozila. Pogledasmo kroz prozor i vidjesmo ogroman tenk kako se parkira ispred naše kuće. Bilo je puno vojnika i čula se galama, plač, jadikovanje. U tom se vrata otvoriše i u našu kuću upadoše naoružani vojnici. Narediše nam svima da izađemo u dvorište. Kad smo bili vani jedan od vojnika nas poče vrijeđati, prozivati te mene zapikira, valjda zbog moje duge kose. Taj isti vojnik me zovnu da priđem što sam ja i uradio i tad me uhvati za kosu i upita: ''Hoćeš li da te sad odmah zakoljem kosonjo?'' Drugi odmah priđe i reče da me pusti na miru. Tad su nam svima naredili da ih pratimo. Kod kuće ostadoše samo otac i stara majka. Mi ostali smo se pridružili grupi uplašenih, zbunjenih ljudi koji su svi u koloni išli za vojnicima. Dovedoše nas na jednu poljanu gdje su nas zadržali neka dva sata. Potom dođoše autobusi. Tu su nas trpali u autobuse, mahom nas muškarce, ali i neke žene. Dok smo tako ulazili u autobuse, ne znajući kuda će nas odvesti jedna starija baka dobaci: ''Tako i treba s vama, balijama. To ste i zaslužili.'' Zaslužili?! Neshvatljiva je ta mržnja, slijepa mržnja.... Moja majka je tada ostala iza nas. Poslije smo saznali da su se strina i ona s maloljetnim rođakom vratile kući. Moja 2 brata, 2 rođaka, amidža i ja, zajedno s masom drugih smo dovedeni ispred zgrade SUP-a. Tu su nam naredili da izađemo iz autobusa i izveli nas u dvorište. Masa srpskih vojnika, policajaca je bila posvuda. Vikali su, vrijeđali nas i dok smo jedan po jedan sa rukama na potiljku trčali oni su navijali da nas udaraju i ubijaju. Jedan nesretnik se bio onako vukao dok nije pao na koljena. Jedan od vojnika je zgrabio pušku i uzeo je za cijev, tako da udari ovog jadnika kundakom. To se i desilo. Puška je poletila poput bejzbol palice i udarila ga u potiljak.... Kad smo svi bili u dvorištu naredili su nam da se poredamo ispred zgrade i da se okrenemo leđima prema njima. Stajao sam tako dok su mi kroz glavu prolazile slike iz nekog bezbrižnijeg, ljepšeg doba. Pomislio sam da je to kraj, da će nas sve tu strijeljati ili nešto gore. U tome začuh naredbu da spustim ruke i osjetih neki tupi udarac po glavi. Jedan, pa drugi i tada prestah brojati. Udarci su se redali dok ne osjetih toplu tečnost kako klizi niz lice. Digoh ruke da zaštitim glavu od daljih udaraca kundaka, ali kako digoh ruke tako kundak pređe niže, i osjetih kako me udara po bubrezima. I drugi su dobijali udarce dok su glasovi dopirali sa svih strana: ''Udri balije. Pobij stoku....'' Sad kad razmišljam ne mogu sa sigurnošću reći ni da li sam osjetio ikakvu bol. Znam da je cijelo vrijeme u mojoj glavi bilo samo jedno veliko ''ZAŠTO''?? Poslije tog iživljavanja su nas ponovo potrpali u autobuse. Nisam ni slutio da idem na put u nepovrat, put u pakao koji će me obilježiti za sva vremena, koji će ubiti jedan dio mene.

U autobus sam ušao kao u nekom polu-svjesnom stanju. Ništa mi nije bilo jasno. Slike kuća koje gore i leševa nisu me napuštale. Plač žena i djece je još uvijek odzvanjao u mojoj glavi. «Bože, da li se ovo zaista dešava?» Kad smo ušli u autobus vojnici nam narediše da se poguramo i stisnemo skroz na kraj vozila. Nas oko 60 na prostoru manjem od polovine cijelog autobusa. Htjeli su da imaju sigurnu razdaljinu valjda u slučaju da neko nešto pokuša. Da nije smiješno bilo bi žalosno.... Autobusi su krenuli, mrak je već polako osvajao dan.... Tišina. Nijema, nelagodna tišina. Odjednom neki ljudi prepoznaše gdje smo. "Omarska. Rudnik." Autobusi uđoše unutar kompleksa. Vidjeh dvojicu vojnika kako vuku nečiji leš... U autobus uđe neki oficir u policijskom odijelu i reče: "Nemojte pokušavati bježati. Straže su posvuda. Ovo vam nije ni pritvor ni zatvor već LOGOR." Kad smo izašli iz autobusa naredili su nam da ostanemo tu vani, na pisti. Poredali su nas uza zid i rekli da tu sjednemo. Prvu noć smo tu i proveli. Tu prvu noć skoro niko nije spavao. Moji rođaci, amidža, braća i ja smo se držali jedan drugog. Sjećam se da je bila topla noć. Mogli smo vidjeti plamenove iz pravca Kozarca, Trnopolja i drugih muslimanskih sela. Čuli se se pucnjevi i odjeci granata. Sjedili smo šutke, svaki sa svojim strahovima i mislima. Nekad nema ništa teže od tišine...
Svanulo je. Svuda oko mene je bila graja. Na pisti su nam se pridružili ljudi koji su do tada bili po halama. Bili su mršavi, aveti. Izgledali su jadno i preplašeno. Poslije ću saznati da su to ljudi iz Kozarca i okolnih sela koji su u Omarsku stigli prije 1-2 sedmice... Srpski vojnici su dolazili i prolazili kao da traže nekoga... Jedan od njih, na motoru je prošao kraj nas i vikao kako je zarobio 150 balija i kako hoće svoj plijen da ih pobije sve od reda. Vrtio se, vrtio dok ga vojnici koji su nas čuvali nisu otjerali. Pošto tu nije uspio doći do oružja, otišao je do susjedne grupe i dočepao se mitraljeza koji je bio postavljen na zemlji. Zalegao je tu i zapucao u tu grupu. Sve to je trajalo par sekundi, ali na kraju je ipak uspio ubiti nekolicinu ljudi i izranjavati mnoge druge. Ludilo! Njega su odstranili, a leševe nesretnih ljudi stavili blizu nas....Počeli su pristizati autobusi sa ljudima iz raznih krajeva prijedorske opštine. Još uvijek mi je u glavi bilo prisutno pitanje "Zašto?" Strah, neizvjesnost. Začu se neka graja. Dvojica srpskih vojnika, dva brata koje poznajem još iz srednje su se komešala oko nekog jadnika koji je nosio lisice. Jedan od dvojice braće je tražio ključ da otvori lisice. Ne nađe on ključ i onako ljut uze pušku i opali metak u glavu onog jadnika. Čovjek se sruši, nestade kao da nikad nije ni postojao. Gledao sam sve to s nevjericom. "Šta bi? Zar je zaista mrtav? Da li nas sve čeka ista sudbina?" Puno pitanja bez odgovora.... Neki vojnici pokupiše tijelo pokojnika i odnesoše ga sa strane. Scene kao iz filmova o nacističkim logorima iz 2 svj. rata. Tokom cijelog vremena čule su se uvrede, jauci onih koje su tukli...
Ubrzo nakon toga smješteni smo u jednu halu. Prve 2 sedmice je bio period «adaptiranja». Vršili su prozivke, ljude dijelili po grupama: intelektualci, ugledniji i imućniji, oni koji su išli u Hrvatsku 1991. i mi koji smo spadali u kategoriju "ostali". Te prve dvije sedmice nijednom nisam izašao van. Jelo se kako kad. Nekad bi vojnici ušli i bacali kruh pa onaj ko uhvati bi i imao šta da jede. Znalo je proći 2-3 dana da ne stavim ni mrvice u usta... Iz prostorija koje su bile iznad nas su redovno dopirali jauci, zvuci maltretiranja, udaraca... Te prve dvije sedmice su bile vrijeme kad su hronični bolesnici, mahom dijabetičari (ili šećeraši) umirali u agoniji. Još uvijek se jasno sjećam zvukova koje su ti jadnici ispuštali dok su se previjali od bolova na golom betonskom podu... Vidiš ih kako se pate, nemaju lijekova, a ne možeš apsolutno NIŠTA uraditi da im pomogneš. Koji užasan osjećaj nemoći.... Sjećam se jednog od njih koji je bio nedaleko od mene. Patio se, previjao i odjednom samo začuh jedan mali, kratki izdisaj. U tom malom trenu, kad je izdisao jeza mi je obuzela cijelo tijelo. To je bio prvi put da čujem kako neko ispušta dušu.... Prvi, ali nažalost ne i posljednji.
Dani su se redali. Manje-više bili su nalik jedan na drugi. Kad su nam davali jesti, jelo se u grupama od 30. Jeli smo jedanput dnevno, a znalo je proći i par dana bez i to malo bijede. Prilikom odlaska u kafeteriju, srpski vojnici bi se poredali s dvije strane, a mi bi morali proći tj. protrčati između njih. E tu je onda nastajalo udaranje. Udarali su nas raznoraznim objektima: puškama, palicama, električnim kablovima. Jedna od najgorih "sprava" je bila dugačka sajla s olovnom kuglicom na kraju. Ta bi se sajla omotala oko glave, ruke i olovna kuglica je mogla nanijeti ozbiljne povrede. Imali smo po 3 minute da jedemo. Jelo se obično sastojalo od kriške kruha i neke vruće, bijedne «supe». Uvijek su izmišljali nove načine da nas muče. Na primjer, neke ljude su tjerali da onako vrelu supu gutaju brzo. Poslije nisi ni mogao jesti jer bi spržio jezik i grlo.... Davali su ljudima pokvareno meso što je izazivalo dizenteriju. Masa ljudi je poumirala od toga... Sjećam se jednom prilikom su nas tako pri ulasku u kafeteriju dočekali sa svojim spravama i kako sam trčao vidio sam jednog od njih kako je zamahnuo sajlom na mene. Uspio sam skloniti glavu tako da me sajla udarila preko prsa, a olovna kuglica me pukla u desno rame. Još uvijek imam kvrgu na tom mjestu. Nesretnik iza mene nije bio tako sretan. Njemu se sajla obmotala oko glave i olovna kugla mu je slomila nos. Poslije kad smo ponovo sjeli na pistu, on je sjeo kraj mene. Držao se za nos i jaukao, krv je curila niz lice. U tom je jedan od četnika prišao i počeo se derati na njega: «Prestani jaukati!» Pošto ovaj nije prestajao, četnik se sage, izvadi pištolj i drškom poče udarati jadnog čovjeka po golim nožnim prstima. Kako je ovaj jaukao ovaj mu je govorio da prestane i udarao ga još jače i više po ostalim prstima.... Jedna od praksi je bila i "ležanje na pisti". Pošto je bilo ljeto i veoma toplo, tjerali bi nas da ležimo satima na vrelom asfaltu u istoj poziciji. Pošto bi pista bila puna ljudi, četnici su hodali po nama i ako bi se neko pomjerio oni bi ga izudarali ili ubili. Tijelo utrne poslije par sati, a onda kad te natjeraju da se okreneš da gledaš u sunce ti ne možeš se pomjeriti koliko je sve utrnulo.I tako po cijeli dan, bez vode....
Svaki dan su vršili tzv. ispitivanja. Ljudi bi išli i naravno vraćali se isprebijani, a neki se nisu nikad ni vratili... Oni koji bi prošli kroz njihove ruke i proceduru ispitivanja, slati su na pistu. Neki od njih bi padali od iznemoglosti i silnih batina. Sjećam se da je bilo ljudi koji su padali mrtvi na pisti odmah pri izlazu iz zgrade. Ili drugih koji bi podlijegali povredama nekoliko sati kasnije. Viđao sam ljude koji su se sa ispitivanja vraćali modro-plavi, od koljena pa do vrata. Nije bilo za vjerovati da ljudsko tijelo može biti tako plavo k'o indigo, bez ijedne bijele tačke na tijelu. Takvi su često umirali od unutrašnjeg krvarenja....Drugi su imali lomove, otvorene rane.... A neki su od straha gubili razum i pokušavali da se ubiju. Neki su rezali vene, a neki bi čak udarali glavom u zid sve samo da se muke prekinu. Jednom prilikom dok smo stajali u redu za jelo, jedan od logoraša je istrčao iz reda i počeo bježati s namjerom da ga ubiju. Par stražara su mu pucali u leđa i ovaj je pao. Ali je ipak preživio. Ljude je očaj tjerao na sve i svašta... Najgora je bila konstantna glad. Počelo je biti neizdrživo. Imali smo stomačne bolove i nagon da jedeš bilo šta. Često bi ugrabili trave u šaku, onako na brzaka kad bi išli mokriti na livadu. Sve moguće biljke koje su nam bile u blizini su bile pojedene do korijena. Ni vode nije bilo redovno tako da su neki mokrili u cipele i pili svoju mokraću.... Nikad se nikom ne ponovilo!
Noći su bile priča za sebe. Jauci, zapomaganja onih koje su tukli su bili još jači tokom noći. Ležali bi na golom podu, pod svjetlima i pod konstantnim prijetnjama i strahom. Počeli smo imati i higijenskih problema. Nismo se mogli prati, brijati, sjeći nokte niti ići kako treba u WC-e. WC-e koji je nama bio na raspolaganju poslije mjesec dana je bio preplavljen ljudskim izmetom i mokraćom. Uslovi kakve ni životinje ne bi podnijele....
27. juna je došao i red na mene, tj. moje ispitivanje. Prije samog ispitivanja nas nekoliko su prebacili u jednu drugu prostoriju koja je služila kao garaža. Prva stvar koja me frapirala je bio smrad, užasan smrad! Nije se moglo disati. Bilo nas je oko 180 na prostoru od oko 15 kvadr. metara. Prozori su bili zatvoreni, kao i vrata. Unutra je bilo strašno vruće što je onaj smrad činilo još gorim. Neki ljudi koji su još od prije bili tu su sjedili uza zid. Prave aveti, nisu mogli ni stajati od iznemoglosti. Kraj njih su bile kante pune izmeta i mokraće. Scene užasa i ljudske patnje. Kad su došli po mene sa sobom sam imao ruksak pun knjiga i kaseta. A mene budale; ja u logor ponio knjige. Kad sad pomislim na to vidim koliko je to smiješno bilo. Jedan od stražara kojeg sam poznavao od prije je došao po nas nekoliko. On nas je sproveo do sobe. Dok smo se penjali uz stepenice, kroz glavu mi je samo prolazio strah i neizvjesnost. "Šta će biti?" Na kraju stepeništa stajalo je par vojnika koji su dočekivali ljude i iživljavali se nad njima. Tu sam prošao bez problema. Kad sam ušao u sobu tamo su sjedila 2 profesora iz srednje škole, sad u oficirskim odijelima. Rekli su mi da sjednem i tako je počelo ispitivanje. A to ispitivanje je bilo obična farsa. "Čiji si? Odakle si? Jesi li naoružan? Gdje ti je puška? Šta si radio kad je puklo u Prijedoru?" Zatim su uslijedile uvrede i ponižavanje. "Što si tako mršav? Što tako pričaš? (tiho sam pričao od silne iznemoglosti) Što si tako ružan?" i slične gluposti. U jednom trenutku su me pitali šta imam u torbi, na šta sam im ja odgovorio da imam knjige i kasete. Pitali su me kakve knjige čitam. Odgovorio sam da čitam Junga, Denis de Rougemont "Budućnost je naša stvar", Keplera itd. "A, Alijin intelektualac!" reče jedan od njih. Jedan je ustao i hodao oko mene čineći me veoma nervoznim. Nisam znao šta hoće od mene i šta planira uraditi. Jedan od njihovih komentara, koji nikad neću zaboraviti je i pitanje što sam tako mršav. Koje pitanje! Kad su vidjeli da nema nikakve vajde od mene naredili su da me vode nazad. Ovaj put nisam mogao izbjeći trojku koja je čekala na vrhu stepeništa. Pošto su već bili "zauzeti", meni su naredili da dignem tri prsta i oslonim sa prstima na zid, leđima okrenutim njima i da čekam. Prošlo je par minuta i tad su se okomili na mene. Počeli su me udarati čizmama po međunožju i bubrezima. Udarci su se redali jedan za drugim. Tad sam se mahinalno okrenuo da se zaštitim. Ali u tom sam primio udarac u stomak. Kad sam se sageo od bola, onda su zamahnuli nogama prema glavi. Uspio sam skloniti glavu tako da sam dobio udarce u predjelu ramena i prsa. Onda je isti onaj stražar koji me je sproveo povikao da je dosta i povukao me. Počeli smo silaziti niz stepenice, ali na sredini stepeništa je stajao jedan četnik. Zaustavio me je i rekao da mu se okrenem leđima. Onda me je šutnuo čizmom u leđa. Cilj mu je bio da me obori na stepeništu. Međutim ja sam se uspio održati na nogama i samo sam strčao dole. Poslije sam poslan na pistu, na "ležanje". Nekih 20 minuta poslije mene iz zgrade je izašao čovjek koji se teturao jer su ga isti vojnici propustili kroz svoje šake. Odjednom čovjek pade i nikad više ne ustade. Na mjestu mrtav. Tog dana se takođe gubi trag nekim od mojih komšija i poznanika....
Ovaj prvi mjesec dana me duboko markirao. Upoznao sam šta je glad, žeđ, jad i kako ljudi postaju zvijeri.

I tako prođe moje „ispitivanje“. Taj dan su nas držali na pisti cijeli dan, da se pržimo na suncu onako isprebijani, u modricama i bolovima, a neki i sa ozbiljnijim povredama. No to njima ništa nije značilo. Koji balija manje, svakako su nas sve bili namjerili poubijati. Poubijati ili ubiti duh u nama, iz ove perspektive ne vidim veliku razliku.

Mučenja su se nastavljala, zapravo nisu nikad ni prestajala. Ljudi bi odlazili, i oni koji bi se vraćali živi, bili su hodajući leševi. U svima nama je tih ljetnih dana 1992. nešto umrlo. Umirale su nade, povjerenja, prijateljstva, spokoj. Nisam nikad bio neki vjernik, ali u logoru mi je kroz glavu često prolazilo pitanje: „Zašto Bože?! Zar iko zaslužuje ovakvo iživljavanje?!“ Odgovora međutim nije bilo. Ostajala su samo pitanja, na hiljade njih, u mojim mislima. No, još veći od toga su bili strah i glad. Ta prokleta glad nas je sve ubijala u pojam. Nisam ni znao da trava i bilje mogu biti onako ukusni... Crni humor.

Kao što sam već rekao životni uslovi (životni hahahaha) su bili nesnošljivi. Lična higijena je bila skroz zapostavljena, kosa i nokti nam nikad nisu bili duži. Pojavom vaški i sami stražari su shvatili da se nešto mora uraditi. Ne zato što im je bilo stalo do nas, već iz straha da ih oni ne dobiju. Prvo su nas dobro „istuširali“ vatrogasnim crijevom. Morali smo se skinuti goli i poredati se uza zid, a onda bi nas oni jakim mlazom „prali“. Mlaz je bio toliko jak da nas je čak i bolilo, pogotovo kad bi nas s njim udarali. Zatim su naredili pojednim logorašima da nas, ostale šišaju. I tako smo jedan po jedan, aveti, sjedali na stolicu. Ta kolona blijedih, glađu i mučenjem iscrpljenih ljudi, mi nikad neće izaći iz glave. Nekada ponosni i jaki ljudi, očevi, braća, sinovi, ugledni građani su spuštenih glava, manji od makova zrna, čekali ponizno na svoj red za šišanje. Naravno, ni taj događaj nije prošao bez incidenata. Sjećam se šišanja nekog jadnika. Dok ga je brico šišao, jedan od obližnjih stražara je čistio pištolj. Kad ga je očistio, iz čista mira uperi pištolj u tog čovjeka i ispali metak. Kobni metak pogodi mog sapatnika u glavu i tako se ugasi još jedan ljudski život. Ugasi se jedna nevina duša, na jedan tako zao i okrutan način. Ugasi se pred stotinama svjedoka, bez da je iko mogao išta učiniti da to spriječi. Gledaš, šutiš, a u tebi neki nemir, neka ogromna nemoć koji će vremenom prerasti u mržnju...

Vršenje nužde je i dalje bilo umijeće. Pošto nam je WC-e „plivao“ u ljudskom izmetu i mokraći, ja sam se čuvao pa to išao raditi vani. Nas, sad već negdje oko 500 je bilo u toj jednoj hali, gdje smo bili zbijeni poput sardina. I normalno da nisu svi mogli trpiti i čekati da nas izvedu van pa da vrše nuždu. Pogotovo oni sa dizenterijom. Pojedini nisu mogli ni izdržati da dođu do WC-a pa bi trčeći preko nas, popuštalo tako da je izmeta bilo po svima. Čule bi se psovke i galama, a neki bi se i nasmijali u svoj toj muci. U tom nazovi WC-u su uvijek bila dva-tri stražara koji bi naravno i taj trenutak iskorištavali da se maksimalno iživljavaju nad nama. Provocirali bi i ljudima govorili: „Kakvi ste vi muslimani kad ne nosite kantu vode da se operete?“ i onda bi ih isprebijali. Drugi put kad bi ovi dosli s vodom, rekli bi im: „A vidi ti ove gospode, muslimana, hoće još i da se peru.“ I opet bi ih isprebijali. Sve je bio povod za ponižavanje i mučenje. Pored svega toga tu su i dalje noći, duge, besane, ispunjene kricima i zvonjavom udaraca. Sjećam se kad su u logor doveli grupu „zengi“. O kako su samo te ljude udarali. Još odzvanjaju u mojoj glavi zvuci tih udaraca. Takvo nešto se nikad ne zaboravlja. Ta „ispitivanja“ su se non-stop vršila. Ugledni ljudi, bogataši su išli i po par puta. Sjećam se par profesora koji su toliko bili izudarani da nisu mogli hodati. A.K. je jadničak toliko bio izmučen da su ga morali u deci prenositi s jednog mjesta na drugo. I koliko je bilo takvih slučajeva. A onda slučaj katoličkog svećenika kome su ruke izboli nožem do kostiju. I mnogi drugi, bezimeni koji su prošli isto ili gore...

Noći su bile „posebne“ i zbog te noćne straže koja je bila poznata po opakosti i velikom broju ličnih osveta. Redovno su ljudi pod okriljem noći prozivani i odvođeni u nepovrat. Ali ni to im nije bilo dovoljno pa bi redovno upadali među nas, pljačkali i otimali i ono malo bijede što je ko imao. Bože, sjećam se i jedne noći kad su nam u halu ubacili nekog izbezumljenog, izgubljenog čovjeka. Onako, polulud, čovjek se poče derati i psovati: „Vi ste sve ovo krivi, majku vam &$#“! Sve je ovo zbog vas!“ Mi, ostali smo ga onako zbunjeni gledali ne znajući o čemu taj jadnik priča. U tome se odjednom taj čovjek zatrča, razbi prozor, uze komad stakla i zabi ga sebi u stomak. Nasta graja, vika, upadoše stražari i nas oko 500 se zbismo da je ostalo mjesta da se igra mali nogomet. U toj svoj ludnici, začuo se i jedan ispaljeni metak. Onog nesretnika više nismo vidjeli. Poslije smo saznali da je bio dobio „zadatak“ da nađe što više para, satova i slično ili će ga ubiti. Čovjek je eto odlučio da sam sebi presudi. Zamislite kakva je to muka, golema, pregolema, kad te natjera na jedan takav očajnički čin?!

Ležanje i prženje na pisti, mučenja, prebijanja, glad, nesanica su nam postali svakodnevnica. Ali k'o da to sve nije bilo dovoljno, izmislili su još jedan način da nas ponize i pokažu ko je „sila“. Naime, jedan dan dođoše neki oficiri iz Banja Luke u posjetu logoru. Nama je naređeno da oficire dočekamo četničkim pjesmama i dizanjem tri prsta u zrak. Onako iscrpljeni, iznemogli ličili smo više na neki „freak show“ nego na išta drugo. Čini mi se da mi je taj trenutak bio jedan od najgorih, ako ne i najgori, od svih. Ali želja za životom i neki prkos koji me je tjerao da izdržim sve to su bili jači. Nepoštivanje njihovih naredbi je značilo sigurnu smrt i to bi oni uzeli sa zadovoljstvom. Ostati živ i koliko-toliko normalan je u tom trenutku za mene značilo neku vrstu moralne pobjede. Mada, moram priznati, u trenucima nije bilo lako sve to sam sebi racionalno utuviti u glavu.

Da bi iole ostali zdravi i pri pameti prepričavali su se događaji iz prošlosti, pisali i razmjenjivali recepti i sanjalo se o našim dobrim jelima. Sve je to bilo i neka vrsta paradoksa. S jedne strane smo gladovali, ljudi su svakodnevno nestajali, bili ubijani, a s druge smo sanjali i pričali o slobodi mada niko od nas nije mogao biti siguran da li će je dočekati. Čovjek se nada i to je možda ono što te i održava.

Prošli su mjeseci otkako smo dovedeni u Omarsku i činilo se kao da nikad nečemo ni izaći. Činilo se kao da su nas svi, osim naših najbližih, zaboravili. Pitao sam se kako je moguće da se nešto ovako dešava uprkos silnoj tehnologiji i borcima za ljudska prava, i to usred Evrope?! I onda jedan dan nas prozvaše i počeše praviti nekakve liste. Niko od nas nije imao pojma šta te liste predstavljaju, ali smo slutili da su to liste ljudi za likvidaciju. U tom nam rekoše da neki novinari dolaze da vide „zbirni centar“ i da treba da sve fino napravimo kao da smo tu eto po ličnom izboru. Kako to rekoše neki tračak nove nade se pojavi i rekoh sam sebi: „Pronašli su nas!“ Morali smo se pripremiti za dolazak američkog novinara i borca za istinu Roy Gutmana. U hali smo sjeli tako da je bilo mjesta između nas, a ne da vide kako smo zbijeni, k'o u kutiji. Jedan dio logoraša je specijalno „pripremljen“ za doček dok smo mi ostali ostali zatvoreni po halama i kojekakvim sobama (mada smo i mi bili primorani da pokažemo kako nam je zapravo fino tu, u slučaju da nas nađu.) Oni koji su „imali čast“ da budu snimljeni kamerama su prikazani na TV-u kao ljudi koji su tu došli radi lične zaštite i sigurnosti, kako imaju fino da jedu i druge laži. Ako pogledate taj snimak primjetićete kad novinar upita jednog od logoraša kako mu je tu, na šta mu ovaj odgovora: „Istinu ne smijem reći, a lagat' ne mogu.“ Koliko je samo težine u ovih par riječi. Novinari su vidjeli ono što im je pokazano, a sutradan su nas prozvali i podijelili u tri grupe. Jedna je bila za likvidaciju, jedna je puštena, a mi ostali smo prebačeni ili u Trnopolje ili na Manjaču. Time se završavaju dani i mjeseci provedeni u jednom od najgorih logora iz ovog zadnjeg rata.

Poslije Trnopolja, gdje nam je bilo kud i kamo bolje (imali smo makar šta da jedemo), otišao sam kući, u Prijedor gdje ostajem do marta 1993. Tih nekoliko mjeseci provedenih u rodnoj kući su bili poput zatvora. Nismo se smjeli kretati baš previše, zahtijevali su od nas da nosimo bijele trake oko ruke za identifikaciju (na šta vas to podsjeća?). Na prozore i vrata smo morali zakovati daske i u slučaju da nam upadnu vojnici bilo je ili mi ili oni. Kad sam izlazio konvojem iz Prijedora, morao sam potpisati da sve ostavljam njima iako su mi roditelji ostali tamo. Ali eto tako je bilo. Sve je to sada iza mene, ali u isto vrijeme i u meni. Mržnju sam kao teret nosio godinama i morao sam naučiti da živim s tim, ali bez mržnje. Bilo je teško, ali je vrijedilo. Mržnja je ogroman teret. Ne da ti da se opustiš, da dišeš punim plućima, da budeš slobodan u pravom smislu te riječi. Otkako sam je se riješio, osjećam se mnogo lakše! Nadam se da će pravda stići sve dželate, sve one koji su ovo smislili i sproveli u djelo. A do tada ja samo mogu poručiti svima: NE ZABORAVIMO, TO JE NAŠA MORALNA OBAVEZA. Sjetimo se svih onih koji su ostavili svoje živote u Omarskoj, ali i na drugim stratištima diljem BiH. Sjetimo ih se molitvom, a ako niste vjernici, jednom lijepom riječju.

Počivajte u miru braćo i sestre. R.I.P.

P.S. Ovo posvećujem svima vama koji ste prošli kroz Omarsku, Keraterm, Trnopolje i Manjaču.
Put ka paklu (iliti Nada) - potresno svjedočenje moga muža napisano mojom rukom....

"Februar 1992., moj 22. rođendan. Moj buraz blizanac i ja proslavismo taj 22. u veselju, ali ipak sa nekim pritajenim strahom da je ovaj ipak "poseban". To je bilo vrijeme kada sam još uvijek živio neki bezbrižan život. Radio s vremena na vrijeme, izlazio s društvom, razmišljao šta i kako u budućnosti. To je isto bilo vrijeme kada sam puno čitao, tj. gutao slova napisana od ruke Arthura Millera, Freuda, Junga, Castanede,... Filozofija, psihologija i muzika su tada činili veoma važan dio mog života. Satima bih znao sjediti i čitati knjige ili slušati muziku. O politici tada nisam uopšte razmišljao. Nisu me zanimale ni stranke ni njihove ideje, jednostavno sam htio ostati "čist" of toga svega.... Koja naivnost s moje strane! Tog 30. maja u kući smo sjedili moja 2 brata, otac, majka, stara majka, amidža, strina, 3 rođaka i ja. Napolju se čula neka graja, buka. Sjeli smo da ručamo, ali nikako se nismo mogli opustiti. Danima su kružile priče o ubijanju ljudi u obližnjim selima, priče strave i užasa su dopirale sa svih strana, ali mi opet nismo htjeli, nismo mogli da vjerujemo. U jednom trenutku začusmo buku nekog velikog vozila. Pogledasmo kroz prozor i vidjesmo ogroman tenk kako se parkira ispred naše kuće. Bilo je puno vojnika i čula se galama, plač, jadikovanje. U tom se vrata otvoriše i u našu kuću upadoše naoružani vojnici. Narediše nam svima da izađemo u dvorište. Kad smo bili vani jedan od vojnika nas poče vrijeđati, prozivati te mene zapikira, valjda zbog moje duge kose. Taj isti vojnik me zovnu da priđem što sam ja i uradio i tad me uhvati za kosu i upita: ''Hoćeš li da te sad odmah zakoljem kosonjo?'' Drugi odmah priđe i reče da me pusti na miru. Tad su nam svima naredili da ih pratimo. Kod kuće ostadoše samo otac i stara majka. Mi ostali smo se pridružili grupi uplašenih, zbunjenih ljudi koji su svi u koloni išli za vojnicima. Dovedoše nas na jednu poljanu gdje su nas zadržali neka dva sata. Potom dođoše autobusi. Tu su nas trpali u autobuse, mahom nas muškarce, ali i neke žene. Dok smo tako ulazili u autobuse, ne znajući kuda će nas odvesti jedna starija baka dobaci: ''Tako i treba s vama, balijama. To ste i zaslužili.'' Zaslužili?! Neshvatljiva je ta mržnja, slijepa mržnja.... Moja majka je tada ostala iza nas. Poslije smo saznali da su se strina i ona s maloljetnim rođakom vratile kući. Moja 2 brata, 2 rođaka, amidža i ja, zajedno s masom drugih smo dovedeni ispred zgrade SUP-a. Tu su nam naredili da izađemo iz autobusa i izveli nas u dvorište. Masa srpskih vojnika, policajaca je bila posvuda. Vikali su, vrijeđali nas i dok smo jedan po jedan sa rukama na potiljku trčali oni su navijali da nas udaraju i ubijaju. Jedan nesretnik se bio onako vukao dok nije pao na koljena. Jedan od vojnika je zgrabio pušku i uzeo je za cijev, tako da udari ovog jadnika kundakom. To se i desilo. Puška je poletila poput bejzbol palice i udarila ga u potiljak.... Kad smo svi bili u dvorištu naredili su nam da se poredamo ispred zgrade i da se okrenemo leđima prema njima. Stajao sam tako dok su mi kroz glavu prolazile slike iz nekog bezbrižnijeg, ljepšeg doba. Pomislio sam da je to kraj, da će nas sve tu strijeljati ili nešto gore. U tome začuh naredbu da spustim ruke i osjetih neki tupi udarac po glavi. Jedan, pa drugi i tada prestah brojati. Udarci su se redali dok ne osjetih toplu tečnost kako klizi niz lice. Digoh ruke da zaštitim glavu od daljih udaraca kundaka, ali kako digoh ruke tako kundak pređe niže, i osjetih kako me udara po bubrezima. I drugi su dobijali udarce dok su glasovi dopirali sa svih strana: ''Udri balije. Pobij stoku....'' Sad kad razmišljam ne mogu sa sigurnošću reći ni da li sam osjetio ikakvu bol. Znam da je cijelo vrijeme u mojoj glavi bilo samo jedno veliko ''ZAŠTO''?? Poslije tog iživljavanja su nas ponovo potrpali u autobuse. Nisam ni slutio da idem na put u nepovrat, put u pakao koji će me obilježiti za sva vremena, koji će ubiti jedan dio mene.

U autobus sam ušao kao u nekom polu-svjesnom stanju. Ništa mi nije bilo jasno. Slike kuća koje gore i leševa nisu me napuštale. Plač žena i djece je još uvijek odzvanjao u mojoj glavi. «Bože, da li se ovo zaista dešava?» Kad smo ušli u autobus vojnici nam narediše da se poguramo i stisnemo skroz na kraj vozila. Nas oko 60 na prostoru manjem od polovine cijelog autobusa. Htjeli su da imaju sigurnu razdaljinu valjda u slučaju da neko nešto pokuša. Da nije smiješno bilo bi žalosno.... Autobusi su krenuli, mrak je već polako osvajao dan.... Tišina. Nijema, nelagodna tišina. Odjednom neki ljudi prepoznaše gdje smo. "Omarska. Rudnik." Autobusi uđoše unutar kompleksa. Vidjeh dvojicu vojnika kako vuku nečiji leš... U autobus uđe neki oficir u policijskom odijelu i reče: "Nemojte pokušavati bježati. Straže su posvuda. Ovo vam nije ni pritvor ni zatvor već LOGOR." Kad smo izašli iz autobusa naredili su nam da ostanemo tu vani, na pisti. Poredali su nas uza zid i rekli da tu sjednemo. Prvu noć smo tu i proveli. Tu prvu noć skoro niko nije spavao. Moji rođaci, amidža, braća i ja smo se držali jedan drugog. Sjećam se da je bila topla noć. Mogli smo vidjeti plamenove iz pravca Kozarca, Trnopolja i drugih muslimanskih sela. Čuli se se pucnjevi i odjeci granata. Sjedili smo šutke, svaki sa svojim strahovima i mislima. Nekad nema ništa teže od tišine...
Svanulo je. Svuda oko mene je bila graja. Na pisti su nam se pridružili ljudi koji su do tada bili po halama. Bili su mršavi, aveti. Izgledali su jadno i preplašeno. Poslije ću saznati da su to ljudi iz Kozarca i okolnih sela koji su u Omarsku stigli prije 1-2 sedmice... Srpski vojnici su dolazili i prolazili kao da traže nekoga... Jedan od njih, na motoru je prošao kraj nas i vikao kako je zarobio 150 balija i kako hoće svoj plijen da ih pobije sve od reda. Vrtio se, vrtio dok ga vojnici koji su nas čuvali nisu otjerali. Pošto tu nije uspio doći do oružja, otišao je do susjedne grupe i dočepao se mitraljeza koji je bio postavljen na zemlji. Zalegao je tu i zapucao u tu grupu. Sve to je trajalo par sekundi, ali na kraju je ipak uspio ubiti nekolicinu ljudi i izranjavati mnoge druge. Ludilo! Njega su odstranili, a leševe nesretnih ljudi stavili blizu nas....Počeli su pristizati autobusi sa ljudima iz raznih krajeva prijedorske opštine. Još uvijek mi je u glavi bilo prisutno pitanje "Zašto?" Strah, neizvjesnost. Začu se neka graja. Dvojica srpskih vojnika, dva brata koje poznajem još iz srednje su se komešala oko nekog jadnika koji je nosio lisice. Jedan od dvojice braće je tražio ključ da otvori lisice. Ne nađe on ključ i onako ljut uze pušku i opali metak u glavu onog jadnika. Čovjek se sruši, nestade kao da nikad nije ni postojao. Gledao sam sve to s nevjericom. "Šta bi? Zar je zaista mrtav? Da li nas sve čeka ista sudbina?" Puno pitanja bez odgovora.... Neki vojnici pokupiše tijelo pokojnika i odnesoše ga sa strane. Scene kao iz filmova o nacističkim logorima iz 2 svj. rata. Tokom cijelog vremena čule su se uvrede, jauci onih koje su tukli...
Ubrzo nakon toga smješteni smo u jednu halu. Prve 2 sedmice je bio period «adaptiranja». Vršili su prozivke, ljude dijelili po grupama: intelektualci, ugledniji i imućniji, oni koji su išli u Hrvatsku 1991. i mi koji smo spadali u kategoriju "ostali". Te prve dvije sedmice nijednom nisam izašao van. Jelo se kako kad. Nekad bi vojnici ušli i bacali kruh pa onaj ko uhvati bi i imao šta da jede. Znalo je proći 2-3 dana da ne stavim ni mrvice u usta... Iz prostorija koje su bile iznad nas su redovno dopirali jauci, zvuci maltretiranja, udaraca... Te prve dvije sedmice su bile vrijeme kad su hronični bolesnici, mahom dijabetičari (ili šećeraši) umirali u agoniji. Još uvijek se jasno sjećam zvukova koje su ti jadnici ispuštali dok su se previjali od bolova na golom betonskom podu... Vidiš ih kako se pate, nemaju lijekova, a ne možeš apsolutno NIŠTA uraditi da im pomogneš. Koji užasan osjećaj nemoći.... Sjećam se jednog od njih koji je bio nedaleko od mene. Patio se, previjao i odjednom samo začuh jedan mali, kratki izdisaj. U tom malom trenu, kad je izdisao jeza mi je obuzela cijelo tijelo. To je bio prvi put da čujem kako neko ispušta dušu.... Prvi, ali nažalost ne i posljednji.
Dani su se redali. Manje-više bili su nalik jedan na drugi. Kad su nam davali jesti, jelo se u grupama od 30. Jeli smo jedanput dnevno, a znalo je proći i par dana bez i to malo bijede. Prilikom odlaska u kafeteriju, srpski vojnici bi se poredali s dvije strane, a mi bi morali proći tj. protrčati između njih. E tu je onda nastajalo udaranje. Udarali su nas raznoraznim objektima: puškama, palicama, električnim kablovima. Jedna od najgorih "sprava" je bila dugačka sajla s olovnom kuglicom na kraju. Ta bi se sajla omotala oko glave, ruke i olovna kuglica je mogla nanijeti ozbiljne povrede. Imali smo po 3 minute da jedemo. Jelo se obično sastojalo od kriške kruha i neke vruće, bijedne «supe». Uvijek su izmišljali nove načine da nas muče. Na primjer, neke ljude su tjerali da onako vrelu supu gutaju brzo. Poslije nisi ni mogao jesti jer bi spržio jezik i grlo.... Davali su ljudima pokvareno meso što je izazivalo dizenteriju. Masa ljudi je poumirala od toga... Sjećam se jednom prilikom su nas tako pri ulasku u kafeteriju dočekali sa svojim spravama i kako sam trčao vidio sam jednog od njih kako je zamahnuo sajlom na mene. Uspio sam skloniti glavu tako da me sajla udarila preko prsa, a olovna kuglica me pukla u desno rame. Još uvijek imam kvrgu na tom mjestu. Nesretnik iza mene nije bio tako sretan. Njemu se sajla obmotala oko glave i olovna kugla mu je slomila nos. Poslije kad smo ponovo sjeli na pistu, on je sjeo kraj mene. Držao se za nos i jaukao, krv je curila niz lice. U tom je jedan od četnika prišao i počeo se derati na njega: «Prestani jaukati!» Pošto ovaj nije prestajao, četnik se sage, izvadi pištolj i drškom poče udarati jadnog čovjeka po golim nožnim prstima. Kako je ovaj jaukao ovaj mu je govorio da prestane i udarao ga još jače i više po ostalim prstima.... Jedna od praksi je bila i "ležanje na pisti". Pošto je bilo ljeto i veoma toplo, tjerali bi nas da ležimo satima na vrelom asfaltu u istoj poziciji. Pošto bi pista bila puna ljudi, četnici su hodali po nama i ako bi se neko pomjerio oni bi ga izudarali ili ubili. Tijelo utrne poslije par sati, a onda kad te natjeraju da se okreneš da gledaš u sunce ti ne možeš se pomjeriti koliko je sve utrnulo.I tako po cijeli dan, bez vode....
Svaki dan su vršili tzv. ispitivanja. Ljudi bi išli i naravno vraćali se isprebijani, a neki se nisu nikad ni vratili... Oni koji bi prošli kroz njihove ruke i proceduru ispitivanja, slati su na pistu. Neki od njih bi padali od iznemoglosti i silnih batina. Sjećam se da je bilo ljudi koji su padali mrtvi na pisti odmah pri izlazu iz zgrade. Ili drugih koji bi podlijegali povredama nekoliko sati kasnije. Viđao sam ljude koji su se sa ispitivanja vraćali modro-plavi, od koljena pa do vrata. Nije bilo za vjerovati da ljudsko tijelo može biti tako plavo k'o indigo, bez ijedne bijele tačke na tijelu. Takvi su često umirali od unutrašnjeg krvarenja....Drugi su imali lomove, otvorene rane.... A neki su od straha gubili razum i pokušavali da se ubiju. Neki su rezali vene, a neki bi čak udarali glavom u zid sve samo da se muke prekinu. Jednom prilikom dok smo stajali u redu za jelo, jedan od logoraša je istrčao iz reda i počeo bježati s namjerom da ga ubiju. Par stražara su mu pucali u leđa i ovaj je pao. Ali je ipak preživio. Ljude je očaj tjerao na sve i svašta... Najgora je bila konstantna glad. Počelo je biti neizdrživo. Imali smo stomačne bolove i nagon da jedeš bilo šta. Često bi ugrabili trave u šaku, onako na brzaka kad bi išli mokriti na livadu. Sve moguće biljke koje su nam bile u blizini su bile pojedene do korijena. Ni vode nije bilo redovno tako da su neki mokrili u cipele i pili svoju mokraću.... Nikad se nikom ne ponovilo!
Noći su bile priča za sebe. Jauci, zapomaganja onih koje su tukli su bili još jači tokom noći. Ležali bi na golom podu, pod svjetlima i pod konstantnim prijetnjama i strahom. Počeli smo imati i higijenskih problema. Nismo se mogli prati, brijati, sjeći nokte niti ići kako treba u WC-e. WC-e koji je nama bio na raspolaganju poslije mjesec dana je bio preplavljen ljudskim izmetom i mokraćom. Uslovi kakve ni životinje ne bi podnijele....
27. juna je došao i red na mene, tj. moje ispitivanje. Prije samog ispitivanja nas nekoliko su prebacili u jednu drugu prostoriju koja je služila kao garaža. Prva stvar koja me frapirala je bio smrad, užasan smrad! Nije se moglo disati. Bilo nas je oko 180 na prostoru od oko 15 kvadr. metara. Prozori su bili zatvoreni, kao i vrata. Unutra je bilo strašno vruće što je onaj smrad činilo još gorim. Neki ljudi koji su još od prije bili tu su sjedili uza zid. Prave aveti, nisu mogli ni stajati od iznemoglosti. Kraj njih su bile kante pune izmeta i mokraće. Scene užasa i ljudske patnje. Kad su došli po mene sa sobom sam imao ruksak pun knjiga i kaseta. A mene budale; ja u logor ponio knjige. Kad sad pomislim na to vidim koliko je to smiješno bilo. Jedan od stražara kojeg sam poznavao od prije je došao po nas nekoliko. On nas je sproveo do sobe. Dok smo se penjali uz stepenice, kroz glavu mi je samo prolazio strah i neizvjesnost. "Šta će biti?" Na kraju stepeništa stajalo je par vojnika koji su dočekivali ljude i iživljavali se nad njima. Tu sam prošao bez problema. Kad sam ušao u sobu tamo su sjedila 2 profesora iz srednje škole, sad u oficirskim odijelima. Rekli su mi da sjednem i tako je počelo ispitivanje. A to ispitivanje je bilo obična farsa. "Čiji si? Odakle si? Jesi li naoružan? Gdje ti je puška? Šta si radio kad je puklo u Prijedoru?" Zatim su uslijedile uvrede i ponižavanje. "Što si tako mršav? Što tako pričaš? (tiho sam pričao od silne iznemoglosti) Što si tako ružan?" i slične gluposti. U jednom trenutku su me pitali šta imam u torbi, na šta sam im ja odgovorio da imam knjige i kasete. Pitali su me kakve knjige čitam. Odgovorio sam da čitam Junga, Denis de Rougemont "Budućnost je naša stvar", Keplera itd. "A, Alijin intelektualac!" reče jedan od njih. Jedan je ustao i hodao oko mene čineći me veoma nervoznim. Nisam znao šta hoće od mene i šta planira uraditi. Jedan od njihovih komentara, koji nikad neću zaboraviti je i pitanje što sam tako mršav. Koje pitanje! Kad su vidjeli da nema nikakve vajde od mene naredili su da me vode nazad. Ovaj put nisam mogao izbjeći trojku koja je čekala na vrhu stepeništa. Pošto su već bili "zauzeti", meni su naredili da dignem tri prsta i oslonim sa prstima na zid, leđima okrenutim njima i da čekam. Prošlo je par minuta i tad su se okomili na mene. Počeli su me udarati čizmama po međunožju i bubrezima. Udarci su se redali jedan za drugim. Tad sam se mahinalno okrenuo da se zaštitim. Ali u tom sam primio udarac u stomak. Kad sam se sageo od bola, onda su zamahnuli nogama prema glavi. Uspio sam skloniti glavu tako da sam dobio udarce u predjelu ramena i prsa. Onda je isti onaj stražar koji me je sproveo povikao da je dosta i povukao me. Počeli smo silaziti niz stepenice, ali na sredini stepeništa je stajao jedan četnik. Zaustavio me je i rekao da mu se okrenem leđima. Onda me je šutnuo čizmom u leđa. Cilj mu je bio da me obori na stepeništu. Međutim ja sam se uspio održati na nogama i samo sam strčao dole. Poslije sam poslan na pistu, na "ležanje". Nekih 20 minuta poslije mene iz zgrade je izašao čovjek koji se teturao jer su ga isti vojnici propustili kroz svoje šake. Odjednom čovjek pade i nikad više ne ustade. Na mjestu mrtav. Tog dana se takođe gubi trag nekim od mojih komšija i poznanika....
Ovaj prvi mjesec dana me duboko markirao. Upoznao sam šta je glad, žeđ, jad i kako ljudi postaju zvijeri.

I tako prođe moje „ispitivanje“. Taj dan su nas držali na pisti cijeli dan, da se pržimo na suncu onako isprebijani, u modricama i bolovima, a neki i sa ozbiljnijim povredama. No to njima ništa nije značilo. Koji balija manje, svakako su nas sve bili namjerili poubijati. Poubijati ili ubiti duh u nama, iz ove perspektive ne vidim veliku razliku.

Mučenja su se nastavljala, zapravo nisu nikad ni prestajala. Ljudi bi odlazili, i oni koji bi se vraćali živi, bili su hodajući leševi. U svima nama je tih ljetnih dana 1992. nešto umrlo. Umirale su nade, povjerenja, prijateljstva, spokoj. Nisam nikad bio neki vjernik, ali u logoru mi je kroz glavu često prolazilo pitanje: „Zašto Bože?! Zar iko zaslužuje ovakvo iživljavanje?!“ Odgovora međutim nije bilo. Ostajala su samo pitanja, na hiljade njih, u mojim mislima. No, još veći od toga su bili strah i glad. Ta prokleta glad nas je sve ubijala u pojam. Nisam ni znao da trava i bilje mogu biti onako ukusni... Crni humor.

Kao što sam već rekao životni uslovi (životni hahahaha) su bili nesnošljivi. Lična higijena je bila skroz zapostavljena, kosa i nokti nam nikad nisu bili duži. Pojavom vaški i sami stražari su shvatili da se nešto mora uraditi. Ne zato što im je bilo stalo do nas, već iz straha da ih oni ne dobiju. Prvo su nas dobro „istuširali“ vatrogasnim crijevom. Morali smo se skinuti goli i poredati se uza zid, a onda bi nas oni jakim mlazom „prali“. Mlaz je bio toliko jak da nas je čak i bolilo, pogotovo kad bi nas s njim udarali. Zatim su naredili pojednim logorašima da nas, ostale šišaju. I tako smo jedan po jedan, aveti, sjedali na stolicu. Ta kolona blijedih, glađu i mučenjem iscrpljenih ljudi, mi nikad neće izaći iz glave. Nekada ponosni i jaki ljudi, očevi, braća, sinovi, ugledni građani su spuštenih glava, manji od makova zrna, čekali ponizno na svoj red za šišanje. Naravno, ni taj događaj nije prošao bez incidenata. Sjećam se šišanja nekog jadnika. Dok ga je brico šišao, jedan od obližnjih stražara je čistio pištolj. Kad ga je očistio, iz čista mira uperi pištolj u tog čovjeka i ispali metak. Kobni metak pogodi mog sapatnika u glavu i tako se ugasi još jedan ljudski život. Ugasi se jedna nevina duša, na jedan tako zao i okrutan način. Ugasi se pred stotinama svjedoka, bez da je iko mogao išta učiniti da to spriječi. Gledaš, šutiš, a u tebi neki nemir, neka ogromna nemoć koji će vremenom prerasti u mržnju...

Vršenje nužde je i dalje bilo umijeće. Pošto nam je WC-e „plivao“ u ljudskom izmetu i mokraći, ja sam se čuvao pa to išao raditi vani. Nas, sad već negdje oko 500 je bilo u toj jednoj hali, gdje smo bili zbijeni poput sardina. I normalno da nisu svi mogli trpiti i čekati da nas izvedu van pa da vrše nuždu. Pogotovo oni sa dizenterijom. Pojedini nisu mogli ni izdržati da dođu do WC-a pa bi trčeći preko nas, popuštalo tako da je izmeta bilo po svima. Čule bi se psovke i galama, a neki bi se i nasmijali u svoj toj muci. U tom nazovi WC-u su uvijek bila dva-tri stražara koji bi naravno i taj trenutak iskorištavali da se maksimalno iživljavaju nad nama. Provocirali bi i ljudima govorili: „Kakvi ste vi muslimani kad ne nosite kantu vode da se operete?“ i onda bi ih isprebijali. Drugi put kad bi ovi dosli s vodom, rekli bi im: „A vidi ti ove gospode, muslimana, hoće još i da se peru.“ I opet bi ih isprebijali. Sve je bio povod za ponižavanje i mučenje. Pored svega toga tu su i dalje noći, duge, besane, ispunjene kricima i zvonjavom udaraca. Sjećam se kad su u logor doveli grupu „zengi“. O kako su samo te ljude udarali. Još odzvanjaju u mojoj glavi zvuci tih udaraca. Takvo nešto se nikad ne zaboravlja. Ta „ispitivanja“ su se non-stop vršila. Ugledni ljudi, bogataši su išli i po par puta. Sjećam se par profesora koji su toliko bili izudarani da nisu mogli hodati. A.K. je jadničak toliko bio izmučen da su ga morali u deci prenositi s jednog mjesta na drugo. I koliko je bilo takvih slučajeva. A onda slučaj katoličkog svećenika kome su ruke izboli nožem do kostiju. I mnogi drugi, bezimeni koji su prošli isto ili gore...

Noći su bile „posebne“ i zbog te noćne straže koja je bila poznata po opakosti i velikom broju ličnih osveta. Redovno su ljudi pod okriljem noći prozivani i odvođeni u nepovrat. Ali ni to im nije bilo dovoljno pa bi redovno upadali među nas, pljačkali i otimali i ono malo bijede što je ko imao. Bože, sjećam se i jedne noći kad su nam u halu ubacili nekog izbezumljenog, izgubljenog čovjeka. Onako, polulud, čovjek se poče derati i psovati: „Vi ste sve ovo krivi, majku vam &$#“! Sve je ovo zbog vas!“ Mi, ostali smo ga onako zbunjeni gledali ne znajući o čemu taj jadnik priča. U tome se odjednom taj čovjek zatrča, razbi prozor, uze komad stakla i zabi ga sebi u stomak. Nasta graja, vika, upadoše stražari i nas oko 500 se zbismo da je ostalo mjesta da se igra mali nogomet. U toj svoj ludnici, začuo se i jedan ispaljeni metak. Onog nesretnika više nismo vidjeli. Poslije smo saznali da je bio dobio „zadatak“ da nađe što više para, satova i slično ili će ga ubiti. Čovjek je eto odlučio da sam sebi presudi. Zamislite kakva je to muka, golema, pregolema, kad te natjera na jedan takav očajnički čin?!

Ležanje i prženje na pisti, mučenja, prebijanja, glad, nesanica su nam postali svakodnevnica. Ali k'o da to sve nije bilo dovoljno, izmislili su još jedan način da nas ponize i pokažu ko je „sila“. Naime, jedan dan dođoše neki oficiri iz Banja Luke u posjetu logoru. Nama je naređeno da oficire dočekamo četničkim pjesmama i dizanjem tri prsta u zrak. Onako iscrpljeni, iznemogli ličili smo više na neki „freak show“ nego na išta drugo. Čini mi se da mi je taj trenutak bio jedan od najgorih, ako ne i najgori, od svih. Ali želja za životom i neki prkos koji me je tjerao da izdržim sve to su bili jači. Nepoštivanje njihovih naredbi je značilo sigurnu smrt i to bi oni uzeli sa zadovoljstvom. Ostati živ i koliko-toliko normalan je u tom trenutku za mene značilo neku vrstu moralne pobjede. Mada, moram priznati, u trenucima nije bilo lako sve to sam sebi racionalno utuviti u glavu.

Da bi iole ostali zdravi i pri pameti prepričavali su se događaji iz prošlosti, pisali i razmjenjivali recepti i sanjalo se o našim dobrim jelima. Sve je to bilo i neka vrsta paradoksa. S jedne strane smo gladovali, ljudi su svakodnevno nestajali, bili ubijani, a s druge smo sanjali i pričali o slobodi mada niko od nas nije mogao biti siguran da li će je dočekati. Čovjek se nada i to je možda ono što te i održava.

Prošli su mjeseci otkako smo dovedeni u Omarsku i činilo se kao da nikad nečemo ni izaći. Činilo se kao da su nas svi, osim naših najbližih, zaboravili. Pitao sam se kako je moguće da se nešto ovako dešava uprkos silnoj tehnologiji i borcima za ljudska prava, i to usred Evrope?! I onda jedan dan nas prozvaše i počeše praviti nekakve liste. Niko od nas nije imao pojma šta te liste predstavljaju, ali smo slutili da su to liste ljudi za likvidaciju. U tom nam rekoše da neki novinari dolaze da vide „zbirni centar“ i da treba da sve fino napravimo kao da smo tu eto po ličnom izboru. Kako to rekoše neki tračak nove nade se pojavi i rekoh sam sebi: „Pronašli su nas!“ Morali smo se pripremiti za dolazak američkog novinara i borca za istinu Roy Gutmana. U hali smo sjeli tako da je bilo mjesta između nas, a ne da vide kako smo zbijeni, k'o u kutiji. Jedan dio logoraša je specijalno „pripremljen“ za doček dok smo mi ostali ostali zatvoreni po halama i kojekakvim sobama (mada smo i mi bili primorani da pokažemo kako nam je zapravo fino tu, u slučaju da nas nađu.) Oni koji su „imali čast“ da budu snimljeni kamerama su prikazani na TV-u kao ljudi koji su tu došli radi lične zaštite i sigurnosti, kako imaju fino da jedu i druge laži. Ako pogledate taj snimak primjetićete kad novinar upita jednog od logoraša kako mu je tu, na šta mu ovaj odgovora: „Istinu ne smijem reći, a lagat' ne mogu.“ Koliko je samo težine u ovih par riječi. Novinari su vidjeli ono što im je pokazano, a sutradan su nas prozvali i podijelili u tri grupe. Jedna je bila za likvidaciju, jedna je puštena, a mi ostali smo prebačeni ili u Trnopolje ili na Manjaču. Time se završavaju dani i mjeseci provedeni u jednom od najgorih logora iz ovog zadnjeg rata.

Poslije Trnopolja, gdje nam je bilo kud i kamo bolje (imali smo makar šta da jedemo), otišao sam kući, u Prijedor gdje ostajem do marta 1993. Tih nekoliko mjeseci provedenih u rodnoj kući su bili poput zatvora. Nismo se smjeli kretati baš previše, zahtijevali su od nas da nosimo bijele trake oko ruke za identifikaciju (na šta vas to podsjeća?). Na prozore i vrata smo morali zakovati daske i u slučaju da nam upadnu vojnici bilo je ili mi ili oni. Kad sam izlazio konvojem iz Prijedora, morao sam potpisati da sve ostavljam njima iako su mi roditelji ostali tamo. Ali eto tako je bilo. Sve je to sada iza mene, ali u isto vrijeme i u meni. Mržnju sam kao teret nosio godinama i morao sam naučiti da živim s tim, ali bez mržnje. Bilo je teško, ali je vrijedilo. Mržnja je ogroman teret. Ne da ti da se opustiš, da dišeš punim plućima, da budeš slobodan u pravom smislu te riječi. Otkako sam je se riješio, osjećam se mnogo lakše! Nadam se da će pravda stići sve dželate, sve one koji su ovo smislili i sproveli u djelo. A do tada ja samo mogu poručiti svima: NE ZABORAVIMO, TO JE NAŠA MORALNA OBAVEZA. Sjetimo se svih onih koji su ostavili svoje živote u Omarskoj, ali i na drugim stratištima diljem BiH. Sjetimo ih se molitvom, a ako niste vjernici, jednom lijepom riječju.

Počivajte u miru braćo i sestre. R.I.P.

P.S. Ovo posvećujem svima vama koji ste prošli kroz Omarsku, Keraterm, Trnopolje i Manjaču.
User avatar
plain vanilla
Posts: 66774
Joined: 05/10/2008 12:10
Location: Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju ove detinje duše...

#10 Re: Da li smo zaboravili Prijedor 1992.?

Post by plain vanilla »

@Lejla JK :(
Jedva ja ovo procitah, prestrashno..
Svaka cast tvom muzu kad je ovo prezivio i ostao u pameti.
Hvala vam oboma sto ste ovo podijelili s nama
User avatar
Bosanac sa dna kace
Posts: 9841
Joined: 27/06/2005 20:21
Location: ponutrače

#11 Re: Da li smo zaboravili Prijedor 1992.?

Post by Bosanac sa dna kace »

Desert Wind wrote:tacno onoliko koliko ova tema ima komentara od juce uvecer, toliko su bosnjaci ili bosanski muslimani zasluzili bilo cega boljeg u zivotu... i tu je kraj price....

teletina....

rahmet im i smiraj....
u Krajini nisu ubijani samo Bosnjaci :x
User avatar
LejlaJK
Posts: 11
Joined: 02/12/2010 02:36

#12 Re: Da li smo zaboravili Prijedor 1992.?

Post by LejlaJK »

Ove godine će i 20 godina otkako su osnovani krvavi krajiški logori za neSrbe... Godine prolaze, život teče dalje no sjećanja su još uvijek živa....
stokton
Posts: 420
Joined: 14/01/2012 01:52

#13 Re: Da li smo zaboravili Prijedor 1992.?

Post by stokton »

Jašta nego smo zaboravili,kao što sve drugo zaboravljamo, da ne zaboravljamo ne bi nam se ovo sve dešavalo kroz istoriju. Pa pogledaj samo koliko komentara ima na ovu temu sve ti je jasno. Bošnjo nikad neće pameti doć :(
User avatar
Ciprol
Posts: 981
Joined: 18/04/2009 01:43

#14 Re: Da li smo zaboravili Prijedor 1992.?

Post by Ciprol »

rodom sam iz Prijedora :cry: :cry:
Haj_Halve
Posts: 240
Joined: 13/03/2012 18:21

#15 Re: Da li smo zaboravili Prijedor 1992.?

Post by Haj_Halve »

Ne, nikada. Iz carsije sam, gledao, slusao i dijelom iskusio sve ono sto se desavalo 30-31 Maja 1992. Tad sam bio dijete sa jedva 12 godina, ali i dan danas se sjecam upada srbijanskih naglasaka u haustor, pretresa stana, svadje Srbijanaca i lokalnih poznanika o tome da li ili ne da nas izvedu i ubiju. Urlanja, lomljenja stakla na Ukrasu i ostalim trgovinama i onda neko pucketanje, kao da nesto gori...dzamija i Stari Grad.

Sjecam se dana poslije napada, kada su vodili sve muskarce, pa bagerima rusili gradsku dzamiju. Pa onda puskaranja po okolnim selima (kasnije se ispostavilo da je to bila druga 'runda' ciscenja nakon Kozarca i Brda). Gledali smo na balkonu svom kao i na ostalim balkonima, nekakve svrake, crne ptice koje su meni izgledale bas apokalipticno. Taj prizor nikad necu zaboraviti. Pa bijele zastave i trake na rukama, pa onaj prizor kada svecano obuceni lokani Srbi izlaze pred svoju vojsku koja se vraca iz okolnih mjesta a medju tom vojskom hejbet kokardi.

Sjecam se kad sam otisao u hotel Balkan po cigare a mene neki cetnik pita kako se zovem. Ja slazem da se zovem Pedja (po najboljem drugu) a on meni kaze 'sine moj,bit ce od tebe dobrog srpskog vojnika'. . .

Kako tako nesto zaboraviti. Iako smo bili sretni da nam niko od bliznje porodice nije ubijen, takve stvari nikad ne mogu zaboraviti. Svaka cast povratnicima, sami oni znaju kako im je. Zive medju fasistima koji bi sutra...ma kakvi, danas radili ono sto su radili.

Jeste, Prijedor je sredjen (pogotovu glavna ulica). Ali sredjen je u inat onima koji su bili dio nega, u korist onih koji nisu vidjeli ni D od duse ove nekad ponosne carsije. Arhitekti obnove su Hrgari, koji su prije rata imali pripremljen urbanisticki plan grada u kojem mjesta starim bosnjackim kucama i gradskoj dzamiji nije bilo. Upravo su oni ti koji su dirigovali operacijama svih onih bagera Maja i Juna '92 god, tako da tu finocu obnovljenih dijelova grada uzimam sa dozom ogromne rezerve. U Prijedoru nista nije kao sto izgleda i sve ima mracnu historiju, samo kad se malo skine prasine sa vrha.

A onda odete u slavni Kozarac. I vidite ljude koji su prosli kroz pakao kako idu na koncert raznih prekodrinskih ljaksofona/turbofolk pjevaca na bazenu, kao da se nista nije desilo. Zajedno sa istim Srbima iz okolnih sela koji su im ubijali najmilije. Batstvo i jedinstvo kroz sumadijski rock 'n' roll. A kada ih upitas kako mogu, gledaju te kao zombija i jos kazu da nije vazno koje je nacionalnosti pjevac (Nedjeljko Bajic Baja) vec je vazno da dobro pjeva. I onda se pitam, grijesim li ja ovdje, ili su oni u pravu?

Mislim da niko nije zaboravio Prijedor 1992, ali vecina nema energije vise da se sjeca...
User avatar
Hemel
Posts: 6605
Joined: 08/11/2003 00:00
Location: prije i poslije tobe ista

#16 Re: Da li smo zaboravili Prijedor 1992.?

Post by Hemel »

Prijedor se ne smije zaboraviti kao ni Kozarac,Bosanski Novi, Kljuc, Sanski Most...cijela Krajina gdje su stradali mnogi neduzni.
Neka prasta koliko ko moze ali zaboraviti ne smije niko.
Neregistrirani
Posts: 1252
Joined: 27/07/2007 22:44
Contact:

#18 Re: Da li smo zaboravili Prijedor 1992.?

Post by Neregistrirani »

Hvala za temu. Cesto pomislim, i neka taj grijeh ide na moju dusu, uz duzno postovanje svakog zivota koji je izgubljen bilo gdje, kako su u BiH sve zrtve vece od onih krajiskih. One se kopaju tiho, bez TV prenosa, poneki clanak, uvijek se ceka odobrenje od MIttala da se udje u krug i polozi vijenac - nikad nije sigurno da ce se dobiti do u zadnji cas - a na ulazu ih doceka ogromni mramorni spomenik poginulim pripadnicima VRS-a, malo se nesto pise o njima u julu i to je to. Mozda mi se to cini zato sto su one meni blize, svakog, valjda, boli ono njegovo. Broj ovdje nije konacan, u Bosanskoj krajini se traga za jos oko 1500 nestalih osoba!

Moj doprinos:

Kosturi koji govore

Logori smrti

Ubij, pali, pljačkaj!

Srpski monstrumi vole logore

Omarska, toponim genocida

Ubij bližnjeg svog

genocid u prijedoru

logori

Korićanske stijene

Uhapšen Karadžić, njegove ideje nisu

I am waiting. No one has ever said sorry

šehidsko mezarje u Kamićanima
User avatar
bach
Posts: 3478
Joined: 05/11/2005 11:52

#19 Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by bach »

U Prijedoru sam bio samo jednom, prošle godine i to na proputovanju sa većog grupom aktivista jedne NVO. Prenoćili smo u gradskom hotelu, malo izašli jedno veče, ujutro malo šetali i kupovali za nastavak puta. Za onoga ko nikad nije pročitao neke novine i gledao vijesti na TV, Prijedor će izgledati kao pitomo mjesto gdje život teče bez nekih velikih trzaja. U Gradu je živo i po podne i naveče. Ima finih mjesta za popiti piće, ima radnji, a cijene su OK. Sana je lijepa rijeka., grad je relativno čist.

Ali nešto u ovom gradu ne štima. Bošnjaci koje sam sreo na pitanje kako se živi, kažu "Ma dobro" i obore glavu. Srbi na isto pitanje kroz zube kažu "Bio rat jbg" i okrenu priču na pitanje da li će Barsa večeras odnijeti pobjedu ili samo odigrati remi. Kod njih vlada neka čudna amnezija , samo vezana za taj period. Pitao sam ih za Kozarac. Rekli su mi da oni nikada nisu bili tamo, ali znaju da je tamo "selendra". Sutradan sam prolazio kroz Kozarac i prijatno se iznenadio. To mjesto izgleda urbanije i uljudnije nego mnoga naselja u Sarajevu. Ima stambene zgrade, škole, trgovine, parkove i ljude koji tu žive i rade.

U Prijedoru se 1992. desila užasna stvar, toliko užasna da čovjeku pamet stane. Mi, Sarajlije i Sarajo, o tome znamo jak malo. Uopšte o Prijedoru, Kozarcu i toj regiji znamo jako malo. Nema Prijedorčana u medijima, nemaju oni svoje munire subašić, malkiće i suljagiće kao Srebrenica. Prijedor je negdje na repu Bosne, zaboravljen.

Razgovor dvije 18 - godišnjake u tramvaju, Sarajevo , 30.maj:

-Hey , jesi vidjela ovi neki nose ove bijele trake zbog Prijedora.
-Čuj to?
- Kažu zbog nekog ubijanja tamo, ali fakt nemam pojama o tome.
- Ni ja nemam blage o tome...

Svaki događaj na ovim prostorima ima dvije perspektive. Onu žrtvinu i dželatovu.

Srbi tvrde da su Bošnjaci pzapravo napali Prijedor i da se Srbi morali braniti.
"Obilježeno 20 godina odbrane grada od Zelenih beretki.

U Prijedoru je danas obilježena 20. godišnjica od napada paravojnih formacija „zelene beretke“ na grad u čijoj odbrani je poginulo 15, a ranjeno 25 pripadnika srpske vojske i policije. Parastos je služen ispred spomenika poginulim borcima i braniocima grada „Za krst časni“, a nakon toga su brojne delegacije položile vijence i zapalile svijeće. Ministar rada i boračko-invalidske zaštite RS Petar Đokić istakao je da je ovaj događaj prelomio događanja u ovom regionu 1992. godine. „Očito je da je to bio podmukao zločinački pir koji su ovdje izveli pripadnici bošnjačkog naroda, a dalje je podstakao neprijatne i bolne aktivnosti za sve, pa i za Bošnjake“, rekao je Đokić i dodao da se ovaj događaj pokušava potisnuti u stranu i govoriti samo kako se tu dogodio zločin u kojem su stradali Bošnjaci.
parastos prijedor 2 150x100 Obilježeno 20 godina odbrane grada od Zelenih beretkiPrema Đokićevim riječima, ovakvim okupljanjem građana svjedoči se istini o tome šta se događalo i kako je ovdje otpočela spirala nesreće. „Bošnjaci moraju preuzeti odgovornost da su toga dana, svjesno vođeni ili ne, oni praktično pokrenuli spiralu zločina koji su se dalje dogodili na ovom području“, rekao je Đokić. Načelnik opštine Marko Pavić istakao je da je obilježavanje Dana odbrane grada došlo „u vrijeme kada se na Prijedor vrši veliki pritisak, a naš narod naziva agresorom“. „Ovo je samo jedan mali dio istine o proteklom ratu koji se danas obilježava i koji su porodice poginulih boraca željele civilizovano obilježiti i svijetu poslati poruku da će istina uvijek pobijediti, a da smo mi spremni na dijalog, toleranciju, pomirenje i zajednički život“, naveo je Pavić. On je dodao da uvijek ima snaga koje vuku nazad i žive na konfliktima. „Mi u Prijedoru takvim snagama nećemo dozvoliti da rade ono što su naumili“, naveo je Pavić.
Predsjednica opštinske Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Zdravka Karlica rekla je da porodice poginulih boraca posebno boli i peče zaborav i prekrajanje istine u upotrebljivu ’istoriju`. „Sjećanje na 30. maj 1992. godine za nas je veoma bolno, ali će ove porodice uvijek pamtiti taj dan i obilježavati, ne vrijeđajući nikog. Ne postoji samo jedna strana, jedna bol, jer ne mogu svi na jednoj strani biti žrtve, junaci i patriote, a na drugoj zločinci kako to mnogi nastoje da prikažu“, istakla je Karlica. Ona je dodala da će uvijek govoriti iskreno jer na to obavezuju najmiliji koji su svoje živote uzidalu u temelje ovog grada i Republike Srpske. U odbrani Prijedora, tokom sedmodnevnih borbi sa muslimanskim paravojnim formacijama, živote je izgubilo 26 srpskih vojnika i policajaca, a više od 30 je ranjeno. Povodom obilježavanja dana napada u prijedorskom pozorištu održana je duhovna akademija. Današnjoj svečanosti prisustvovala je i delegacija Ministarstva uprave i lokalne samouprave RS."

Stav srpske politike danas

"Načelnik opštine Prijedor Marko Pavić izjavio je da nijedan sud nije dokazao da se u Prijedoru dogodio genocid, te da će od MUP-a Republike Srpske zatražiti da ne dozvoli nijednu manifestaciju koju tim povodom želi da obilježi nevladin sektor. On je na današnjoj konferenciji za novinare istakao i da će posebno zatražiti da se njihovo održavanje zabrani na javnim mjestima u vlasništvu opštine i u opštinskim institucijama i objektima. Reagujući na pokušaj predstavnika prijedorskih nevladinih organizacija da organizuju obilježavanje, kako su naveli, 20 godina genocida u Prijedoru, Pavić je istakao da to što pokušavaju da urade nije ni dobronamjerno, ni dostojanstveno. „Oni su željeli jednim igrokazom, mrtvačkim kesama i školskim klupama obilježiti žrtve, a to nije ni dobronamjerno, ni dostojanstveno“,ocjenio je Pavić i naglasio da se on lično klanja svakoj žrtvi, ne tražeći da se zaboravi šta se dogodilo, već da se u ime budućnosti, oprašta. On je na konferenciji za novinare rekao da nevladine, uglavnom bošnjačke organizacije i određen broj Bošnjaka iz inostranstva predstavljanjem današnjeg Prijedora u negativnom kontekstu, nanose veliku štetu suživotu i onome što se želi raditi i uraditi u ovom gradu. „Duboko sam razočaran što se ovaj grad, koji je ostvario zavidne rezultate u povratku predratnog stanovništva,obnovi imovine i drugim elementima po kojima se mjeri civilizovan život,sa toliko upornosti želi prikazati onakvim kakav nije“, rekao je Pavić. Pavić je pozvao Bošnjake koji žive u Prijedoru, da se distanciraju od „kvaziideologija“, kako bi zajednički realizovali razvojne programe kojima je cilj da grad postane razvijen i perspektivan. Povod za ovakvu Pavićevu reakciju bila je konferencija za novinare predstavnika prijedorskih nevladinih organizacija, koja je održana juče u Sarajevu, a na kojoj su u ime organizacionog odbora koji je sačinio program „obilježavanja 20 godina genocida u Prijedoru“, javnost obavijestili da im policija nije dozvolila postavljanje instalacije 23. maja na glavnom gradskom trgu ,a posvećene stradanju 266 žena i djevojčica nesrpske, uglavnom bošnjačke nacionalnosti u proteklom ratu."

Sudbina prijedorskih Bošnjaka

"Njegov tabut sam spustio u zemlju... Nisam plakao. I obećanje sam održao. Čuvao sam mamu i sestru kao veliki...
Subota | 02.06.2012.

Ismet Tursić bio je 13-godišnji dječak kada su mu oca, u rano jutro 3. jula 1992. godine, pripadnici "vojne policije" odveli iz kuće... Nikad ga više nije vidio... Ovo je njegovo sjećanje na dane koji su promijenili ne samo njegov život, nego i živote svih koji su nekada živjeli u dolini rijeke Sane

Emir Hodžić_Heliodrom
Ogroman odziv preko cijele planete mi je natjerao suze radosnice na lice, konačno je neko skupio hrabrosti i snage da pokrene stvari u i oko slučaja "Prijedor" sa mrtve tačke i to je danas označeno hiljadama fotografija ljudi sa bijelom trakom oko ruke u znak sjećanja na dane koje su promijenile ne samo moj život nego i živote svih nas u dolini rijeke Sane.

Piše: Ismet TURSIĆ

Šta god sam uradio, šta god da sam postigao i sve ono što sam postao i ono što sam i dan-danas, ima veze sa tim majskim danima 1992. godine.

Ogroman odziv preko cijele planete mi je natjerao suze radosnice na lice, konačno je neko skupio hrabrosti i snage da pokrene stvari u i oko slučaja "Prijedor" sa mrtve tačke i to je danas označeno hiljadama fotografija ljudi sa bijelom trakom oko ruke u znak sjećanja na dane koje su promijenile ne samo moj život nego i živote svih nas u dolini rijeke Sane.

Tata je odveden od kuće uz zvižduke prvih granata koje su, upućene ni sam ne znam otkud, letjele ka bošnjačkim selima na Brdu. Dan prije sam se igrom slučaja zatekao gore, bio je to jedan od mojih nestašluka, nisam volio biti ispred zgrade kao sva druga (normalna) djeca, htio sam jednostavno da otkrivam svijet.

Jedno to moje "otkrivanje" se desilo i u jesen 1991. kada sam sa školskim drugom (Srbinom) išao po jugoslovensku zastavu kod njegove babe u Petrov gaj. To je bilo doba "Apela za mir", vrijeme takmičenja ko će biti veći Jugosloven i ko će bolje nacrtati "peace".

Pošto smo imali dovoljno para samo za jedan pravac, planirali smo se švercovati u povratku; međutim ta naša "brilijantna ideja" je propala jer nas je kondukter šutnuo iz voza u samom startu. Krenuli smo pješke, a na ulazu u selo Kevljani moj drug mi reče: "Ovdje me zovi Suljo!". "Ti mene zovi Mujo!", rekao sam mu misleći da je u pitanju neka zajebancija vezana za viceve. Uhvatio nas je užasan pljusak i, na svu sreću, šofer autobusa pun nekakvih radnika nam se smilovao i stao nam te nam besplatno prebacio tih nekih 10-ak kilometara do grada.

Back to maj '92.

Škola je završila ranije nego obično, 20. maja je bila srijeda i zadnji školski dan. Par dana poslije sam zajedno sa Narcisom, Ogijem i Amijem krenuo da se vozamo biciklima. Neko je došao na ideju da idemo brati šumske jagode na Hambarine (nekih 10-ak kilometara od nasšeg naselja). Otišli smo gore, nismo našli ni 'j' od jagoda i, što je još gore, sreo sam gore daidžu koji je krenuo kod ženine rodbine sa svoje dvije predivne blizankinje. "Degenek mi ne gine kad dođem kuci", pomislih znajući da mi je stari rekao da ne mrdam nigdje ispred zgrade i znajući da će im daidža reći gdje me je sreo.
Mama uzaludno zove prijatelje, između ostalog i današnjeg gradonačelnika Marka Pavića, komšije, vuče hiljadu i jednu vezu ne bi li saznala šta se dešava. Uzalud. Tek sutradan saznajemo od nekog, od maminih bivših kolega, da je tata u pritvoru u SUP-u te da će biti ubrzo pušten. Kozarac je u ovom trenutku razoren baš kao i Brdo, od daidže i njegove porodice ni traga ni glasa.

Oko šest sati smo se vratili nazad, ušao sam u kuću i nešto prezalogajio iritirajući se na jebeni telefon što je non-stop zvonio te na radio s kojeg su neke babuskare upravo javljale da je došlo do oružanog sukoba na Brdu, te da je most na rijeci Sani zatvoren za sav saobraćaj osim vojnog. Ispostavilo se da je patrola srpske milicije i rezervista krenula na Brdo da provocira, naletjeli su na naoružane momke spremne da čuvaju svoju kuću i porodicu i tu je došlo do puškaranja. Bilans je bio dva mrtva i dva ranjena 'eroja.

Sutradan je postavljen ultimatum da se do 12 sati predaju počinioci ovog "zločina" te da se preda nekakvo oružje. U 11.50 je pukla prva granata. Za njom odma' druga i treća. Počelo je... Taman kada se u kući počeo praviti plan silaska u podrum, neko pozvoni na vrata. Komšija Ranko Kovačević i izvjesni Cvijić. obojica milicioneri, mamine radne kolege. "Dobar dan, jel' Meho kući?" "Jeste komšija, izvolite ući!" "Neka hvala, žurimo, treba nam Meho da ode na Radio Prijedor i da pozove muslimane da predaju oružje da se ovo sve zaustavi. I Mursel će ići sa njim, brzo će se vratiti. Meho, jel' imaš slučajno šta od oružja?" "Imam, službeni pištolj koji su svi članovi opštinske vlade zadužili, imam i papire za njega." Uzeli su pištolj, a prije nego što su odveli starog, otišli su do garaže da iz auta uzmu i dozvolu za "utoku". Sad za sad, sve po PS-u.
Prošao je jos jedan dan, tata je još uvijek u pritvoru. Žene i djeca iz Kozarca su potrpani u logor Trnopolje, a oni rijetki koji su uspjeli da "dobace" do Prijedora su u dvorani "Mladost". Išli smo da gledamo i tu tugu, bosonoge nane, majke sa malim bebama u naručju... Scene slične onima koje smo tri godine kasnije gledali u i oko Srebrenice..,

Radio Prijedor smo slušali još pažljivije ostatak tog dana. Nema Mehe, nema Mursela na radiju. Zato ima "Vojvoda Stepa na konju jaše", "Marš na Drinu" i drugi borbeni hitovi. Mama uzaludno zove prijatelje, između ostalog i današnjeg gradonačelnika Marka Pavića, komšije, vuče hiljadu i jednu vezu ne bi li saznala šta se dešava. Uzalud. Tek sutradan saznajemo od nekog, od maminih bivših kolega, da je tata u pritvoru u SUP-u te da će biti ubrzo pušten. Kozarac je u ovom trenutku razoren baš kao i Brdo, od daidže i njegove porodice ni traga ni glasa. Bože, gdje li su Meli i Medi, ta dva mala bisera? Imaju po dvije i po godine a već su pune života i radosti. Jedna je mamina princeza, a druga je malo grublja i prava je star-mala. Bože, čuvaj ih!

Prošao je jos jedan dan, tata je još uvijek u pritvoru. Žene i djeca iz Kozarca su potrpani u logor Trnopolje, a oni rijetki koji su uspjeli da "dobace" do Prijedora su u dvorani "Mladost". Išli smo da gledamo i tu tugu, bosonoge nane, majke sa malim bebama u naručju... Scene slične onima koje smo tri godine kasnije gledali u i oko Srebrenice...

Brdo je uništeno, Kozarac "oslobođen". Došao je red na grad. Stari grad i Puharska, dva naselja sa većiniskim bošnjačkim življem. Puharskoj je upućen ultimatum, vratite oružje i bićete pošteđeni. U protivnom, ne gine vam sudbina Kozarca! Ja i moj vjerni "trkaći" (biciklo) idemo do amidže u Puharsku, blizu "Halidove kuće". Alarmantno stanje, svi su na nogama, na ulici umalo da dođe do tuče kada jedan muškarac trpa svoju familiju u auto i sprema se da zajedno sa njima napusti naselje. "Samo žene i djeca smiju otići, ti ne smiješ!", govori mu neko iz mase, hvatajući ga za vrat. Opšti haos! Amidža nije kući, sigurno je otišao do grada. Njegova porodica je, hvala Bogu, na sigurnom, otišli su u Njemačku prije ovog svega. Nedostaju nam, pogotovo mali Almir, poznat po svojoj ljubavi prema truleks-krpi koju je obožavao jesti(!).
Kozarac
Brdo je uništeno, Kozarac "oslobođen". Došao je red na grad. Stari grad i Puharska, dva naselja sa većiniskim bošnjačkim življem. Puharskoj je upućen ultimatum, vratite oružje i bićete pošteđeni. U protivnom, ne gine vam sudbina Kozarca!

Tu noć primamo u stan ženu sa dvoje djece da prenoće. Svi bošnjački stanovi na Pecanima su u principu puni žena i djece iz Kozarca, Brda, Puharske.. Ljude koje nikad prije nismo vidjeli su preko noći postali dio našeg domaćinstva. Malo mi je to sve nestvarno i čudno, ali isto tako mi nekako "cool", k'o ono solidarnost, ruka ruci, ovo-ono, sve ono što su nas učili u školi sada je nekako postalo stvarnost..

Starog i dalje nema, struju nam uključuju i isključuju kako im je ćeif. Daidža se javio, konačno su kući. Prvo što je pitao mamu je bilo gdje sam ja. Ispričao joj je, normalno, da me vidio gore dan prije nego što je puklo i da je dva dana krijući se po šumama sa svojom familijom brinuo za mene. Meli i Medi su preživjele ta dva-tri dana pakla sa po dva "čajna kolutića" dnevno. Mama mi nije ništa rekla tada, ovo sam saznao tek koji dan poslije...

S Narcisom i Hikmetom, koji je kod nas došao sa majkom i sestrom iz Puharske, se dosađujem ispred zgrade i opet "briljantna ideja" koja nas je mogla koštati glave. "Haj'mo na poker negdje", predloži neko, ne sjećam se više ko. "Haj'mo".. Zujanje po pustom gradu, nigdje struje nema, tako da nema ni pokera. "Na željezničkoj garant ima struje a i kafići rade", opet izvali neko od nas.

Na željezničkoj pustahija, sve pozatvarano. Narcis sa svojom prepoznatljivom skoro pa bijelom kosom, zbog koje je dobio nadimak "Svitac", i nas dvojica štrkljastih dječaka od 12-13 godina smo onako razigrani trčkarali i pokušavali dohvatiti reklamne panoe. Nismo ni primijetili da su u bašti jedne kafane sjedila trojica vojnika/milicionera. Jedan od njih zviznu i prenu nas iz te naše igre. Mahnuše nam da priđemo. Iako smo već bili skoro pa zamakli iza ćoška, dakle imali smo možda priliku da im pobjegnemo, odlučismo da im ipak priđemo. Odnosno, ja i Narcis smo im krenuli u susret, a Hikmet je ostao iza ćoška da sakrije pare namijenjene za pokera, jer smo se bojali da će nam ih uzeti.
Ne sjećam se da smo zaplakali, ali znam da nam nije bilo svejedno. "Vadi pare, 'oćes li da ovaj kundak sad slomim od tebe, mamu ti jebem!" Hikmet izvadi pare iz čarape. "Još me lažeš, pička ti materina, 'oćes li da vas sad sve pobijem ovde!" U glavi praznina. Zaplakao bih, ali ne smijem. Molio bih za milost, ali ne smijem. U tom trenutku se desi čudo.

Kad smo prišli stolu, ugledali smo Bodu, našeg komšiju i "junaka" našeg naselja. Bio je poznat po svojoj zajebanosti, odnosno barem smo ga mi djeca smatrali zajebanim. Bi nam drago kad smo ga vidjeli, jer znali smo da zna ko smo, kontali smo pripaziće nas. "Gde vam je onaj treći?", grubim glasom nam se obrati jedan od njih. Na njemu je policijska uniforma, beretka sa trobojkom-grbom. Izgleda mlad, ali opet nekako zvuči kao neko ko je žešće zajeban. U tom se pojavi i Hikmet iza ćoška i pridruži nam se. "Imena?" Ismet. Narcis. Hikmet. Divno. "Šta radite ovdje, koji kurac?" Igramo se. "Vadi sve što imaš u džepovima!" Nemamo ništa, na nama šorcevi bez džepova. Hikmet izvrnu džepove, ali ni u njima ne bi ništa.

"Šta si sakrio tamo iza ćoška?", upita Hikmeta. Ništa. "Ništa? Priđi bliže!" Hikmet priđe. Zviz. Backhand po sred stomaka. "Koga lažeš, mamu ti jebem? Gdje su vam pare?" Pljus. Šamar od kojeg uši zvone. "Nemojte, molim vas, Bodo, molim te, znaš nas s Pecana!" Svih pet prstiju je ostalo oslikano na Hikmetovom obrazu.

Na Narcisov vapaj Bodo se samo cinično nasmija. "Tišina! Vas dvojica ste slijedeći!" Ne sjećam se da smo zaplakali, ali znam da nam nije bilo svejedno. "Vadi pare, 'oćes li da ovaj kundak sad slomim od tebe, mamu ti jebem!" Hikmet izvadi pare iz čarape. "Još me lažeš, pička ti materina, 'oćes li da vas sad sve pobijem ovde!" U glavi praznina. Zaplakao bih, ali ne smijem. Molio bih za milost, ali ne smijem. U tom trenutku se desi čudo. Jedan naš komšija, čijeg smo sina svi zvali "Njojo" iako je bio stariji od nas, naiđe prugom. Na njemu maskirna uniforma. Prepozna nas odma'. Gdje neće kad smo ga danonoćno izluđivali; ako mu nismo maltretirali sina, onda smo mu kćerku Natašu vukli za njenu dugu kosu. Boro se dreknu na njih, "Šta radite, to su moja djeca! Ostavi ih, jesi cuo! A vi, pička vam materina, šta ćete ovdje, marš kući!"
Već je peti dan kako je tata odveden. Ispred zgrade zujim. Sve manje djece je vani. Srpska djeca nisu tu, otišla su "na selo". Bosnjačka su tu ali kao da nisu, svi su u nekom sjebu, niko ne zna šta se sprema. Roditelji su sve tiši i tiši, roletne se spuštaju do maksimuma sa prvim mrakom, a čim nastupi policijski sat počinje pucnjava svuda oko nas.

Bodo i njegova dvojica krvnika se sjebaše, a mi čini mi se da nismo ni dočekali da Boro završi ovo "marš kući", već smo krenuli punim sprintom da se udaljavamo! Poslije se ispostavilo da je Boro bio Hikmetov komšija prije nego što je preselio na Pecane i rekao je da će sve ispričati njegovom ocu kad ga sretne. "Ispričaj kome hoćeš, samo nek' si nas izvuk'o iz govana!" reče mu Hikmet.

Već je peti dan kako je tata odveden. Ispred zgrade zujim. Sve manje djece je vani. Srpska djeca nisu tu, otišla su "na selo". Bosnjačka su tu ali kao da nisu, svi su u nekom sjebu, niko ne zna šta se sprema. Roditelji su sve tiši i tiši, roletne se spuštaju do maksimuma sa prvim mrakom, a čim nastupi policijski sat počinje pucnjava svuda oko nas. Ja i sestra spavamo na podu u dnevnom boravku. Njoj ovo sve teško pada, noć prije ju je uhvatila užasna groznica. Mama joj je oblogama od rakije skidala temperaturu.

Petak jutro. Igram košarke s nekim od djece iz C1. Odjednom stara me zovnu sa balkona. Ne znam jel' me ikad zvala s košarkaškog igrališta, jer je voljela kad sam joj tu, na oku. Jutro je tmurno, oko 10.45, kontam šta sad hoće, nije vrijeme ručku, nemam ništa za učiti jer smo na raspustu. "Hajde, uđi u kucu da nešto vidiš!" Kontam, šta imam vidjeti... Otvorio sam vrata a na hodniku je stajao TATA! Čovječe, te sreće! U istoj onoj majici u kojoj je otišao, nebeskoplavoj sa džepićem na lijevoj strani. Podigao me je iako sam odavno prerastao tu dob, sad sam već bio pravi "klipan". Poljubio me je, i ja sam njega. Pustili su ga, kaže, dovezao ga komšija Tomica u "marici". Sav ponosan kaže: "Izvinuo mi se Tomica, stid ga što me je morao dovesti u "marici".
omarska-1
Ne sjećam se šta smo poslije toga pričali, ali kunem se da bih sad mogao opisati boju tmurnog neba, miris ili smrad tatine majice u kojoj je proveo zadnjih šest dana, njegov osmijeh i njegovu sreću što smo ponovo sve četvoro bili na okupu. Kaže da je bio dva dana u SUP-u, poslije toga su ga prebacili u "Keraterm", on i ljudi koji su bili sa njim su bili prva grupa koja je ubačena u bivšu fabriku keramičkih pločica. Dva dana poslije toga Keraterm je bio pun i onda su odlučili da ih prebace u Omarsku...

Ne sjećam se šta smo poslije toga pričali, ali kunem se da bih sad mogao opisati boju tmurnog neba, miris ili smrad tatine majice u kojoj je proveo zadnjih šest dana, njegov osmijeh i njegovu sreću što smo ponovo sve četvoro bili na okupu. Kaže da je bio dva dana u SUP-u, poslije toga su ga prebacili u "Keraterm", on i ljudi koji su bili sa njim su bili prva grupa koja je ubačena u bivšu fabriku keramičkih pločica. Dva dana poslije toga Keraterm je bio pun i onda su odlučili da ih prebace u Omarsku. Pokazao nam je masnice od pendreka, samo sumnjam da nam je govorio istinu kada je rekao da ga je to neki stražar udario jer je otišao do wc-a bez pitanja, ali i da mu se poslije izvinuo jer se prepao da je tata pokušao da pobjegne. K'o, eto, nesporazum.

Ostatak dana je proveo na telefonu. "Dobar dan, ovdje Meho!" Kako si? Evo, nije loše. Slušaj, bio sam ti s mužem u Keratermu/Omarskoj, živ je, ništa se ne sekiraj. Rekao ti je da se čuvaš i da poljubiš djecu. Mene su pustili, siguran sam da će i njega uskoro." I tako čitav dan, razgovor za razgovorom... Dolazile su i komšije da upitaju šta se to dešava, jel' ovo kraj ili početak. Oko sedam naveče došla je jedna žena čijeg se imena ne sjećam, ali znam da je njen muž bio tatin prijatelj iz stranke (SDA). Iz Kozarca su bili, znam da su bili smješteni kod Ajdina i Bide. Žena i djeca jedva izukli živu glavu iz Trnopolja. Tata je smiruje, objašnjava joj je da se ne sekira, da joj je muž živ i da su zajedno "ležali" u Omarskoj. "Pustiće i njega 100%, znaju da ni on nije ništa kriv." Ta gospođa se zahvalila tati i sjećam se i toga jako dobro, rekla je da će tu noć prenoćiti u Starom gradu kod rodbine, jer se tamo osjeća malo sigurnije nego na Pecanima, gdje živi oko 70% Srba, od kojih je već skoro pa 90% mobilisano a 100% su svi bili naoružani.

I ta noć je prošla uz pucnjavu, ali ne toliko puno kao ranijih noći, da bi oko zore zatutnjalo pravo. Pucalo je sa svih strana, imali smo osjećaj da će sve otići u vražiju mater. Pogledah na zidni sat, 6 i 20. Rano je još, neću da idem buditi mamu i tatu a ipak strah me. Sestra spava pored mene, na svu sreću ništa ne čuje. Kiša vani, vrijeme pravo proljetno, prolom oblaka, a uz to sve se još i puca sve žešće i žešće. Boooom! Granata puče pravo blizu. Boom! Boom! Boom! Zareda ih nekoliko. Mama i tata su budni, sestra se isto trznula. Roka pravo blizu. Iako smo u prizemlju, možda bi ipak bilo bolje sići u podrum. Ali ko roka i što roka ovako blizu? Nije valjda Puharska napadnuta? Amidža je tamo... Stari pokušava da nazove nekoga, međutim telefon ne radi. Nema ni radija. Stanje opšteg sranja!

Oko osam proradi radio. Muzika dere s radija, sve agresivnija i agresivnija, svaka je borbena. "Marš na Drinu" nekih pet puta u satu. Između ovih "muzičkih numera" ide saopštenje o napadu Alijinih džihad-ratnika na Prijedor. Vode se jake borbe ali uspjeli smo odbiti napad, kaže radio. Juhuu... Slobodni smo... Slobini smo...

Nedugo zatim proradiše i telefoni. Stari k'o radio-centrala, zove sto ljudi, pita gdje su, šta su... Nas šalje u podrum. U podrumu je već čitav komšiluk. Na očevima naših vršnjaka zvekeće oružje dok silaze nis stepenice. Ja, Nerko, Ervin i neki rođak od Dane igramo pokera iz dosade, čitamo romane i procjenjujemo gdje je koja granata pala.

Ispostavilo se da je taj dan spaljen i srušen do temelja Stari grad, a da su svi njegovi stanovnici prebačeni u logore, žene i djeca u Trnopolje, muškarci u Omarsku i Keraterm. Ona jadna žena iz Kozarca što je noć prije bila kod nas, gdje li je ona? Smaknula se u Stari grad jer je mislila da je tamo sigurnije. Bog zaista nema smisla za šalu..
Boooom! Granata puče pravo blizu. Boom! Boom! Boom! Zareda ih nekoliko. Mama i tata su budni, sestra se isto trznula. Roka pravo blizu. Iako smo u prizemlju, možda bi ipak bilo bolje sići u podrum. Ali ko roka i što roka ovako blizu? Nije valjda Puharska napadnuta? Amidža je tamo... Stari pokušava da nazove nekoga, međutim telefon ne radi. Nema ni radija. Stanje opšteg sranja!

Do mraka se situacija dosta smirila, vratili smo se u stanove. Granatiranje je prestalo a i pucnjava je jenjavala. Na radiju je saopšteno da svi lojalni muslimani izvise bijele zastave na prozore i da stave bijele trake oko ruku. Kroz naš prozor bijeli čaršaf nikad nije izbačen.

Sutradan sam napravio još jedan kiks koji me je mogao koštati glave. Starog sam nekako izmolio da me pusti ispred zgrade, iako su snajperisti bili na zgradi u našoj blizini. Izašao je i Nerko, komšija dvije godine stariji od mene. "Haj'mo do grada vidjeti šta je bilo!" "Haj'mo!" Idiotizam na visokom nivou!

Krenuo sam s Nerkom do grada da vidimo šta se dešavalo dan prije. Bilo je pusto. Kod pijace je ležao nečiji leš pokriven ceradom. Iz Starog grada se još uvijek dimilo, osjećao se miris paljevine. Kod gradske džamije, odnosno ostataka iste, zaustavila nas je patrola. Nerko je ušao u već obijeni kiosk da vidi ima li romana i tamo je zatekao 4-5 dječaka iz G-zgrada. Naišla je patrola vojnika sa crvenim trakama oko ruku, njih 4-5. Bili su bijesni, prljavi i neobrijani, jedan od njih je imao sivkastu uniformu poput one sto su Ameri koristili u "Pustinjskoj oluji". Izgledala je pravo zajebano na njemu! Počese psovati, pitati šta tu radimo, jesmo li normalni, znamo li da je rat! Nerku jedan od njih uhvati za vrat. "Kako se zoveš?" "Saša." "Prezime?" "Babić."
U sekundi sam izgubio svijest, u svojoj sam glavi već vidio nekog od klinaca iz G-zgrada kako govore vojniku da se on ne zove Saša Babić, da je Saša ustvari njihov komšija i da se dječak kojeg je vojnik uhvatio za vrat zove Nermin. Ostale kockice će ovaj hrabri vojnik sam posložiti i tu će da nam bude kraj.

U sekundi sam izgubio svijest, u svojoj sam glavi već vidio nekog od klinaca iz G-zgrada kako govore vojniku da se on ne zove Saša Babić, da je Saša ustvari njihov komšija i da se dječak kojeg je vojnik uhvatio za vrat zove Nermin. Ostale kockice će ovaj hrabri vojnik sam posložiti i tu će da nam bude kraj. U centru grada, pored izgorene gradske džamije. The end. Na svu sreću i oni su se usrali od straha tako da niko nije ni progovorio. "Pa šta ćeš ovdje, jebo te Bog, vidiš li da je ovdje rat, 'oćeš da pogineš dijete drago?" "Ajde, marš odavde, da vas nisam više vidio!" Opreznim korakom smo došli do iza ćoška zgrade i onda je uslijedio takav sprint da ni nadopingovani Ben Johnson ne bi imao šanse. Noge su same letile, ne sjećam se da su dodirivale tlo...

Kad sam došao kući, roditelji su bili van pameti. Nisu znali gdje sam, stari me tražio po Pecanima iako mu to vojnici što su "čuvali haustor", civilu bez bijele trake na ruci, nisu nikako preporučivali. Slagao sam im da sam bio u "Nešinom podrumu", da smo tamo čitali romane. Mama me odma' provalila da lažem, znala je da je Nešo bio jedno od one djece što su poslana na selo puno prije nego što je puklo. Nisam imao više šta da objašnjavam, samo sam šutio. Tata me nije istukao iako sam to debelo zaslužio. Onda me upitao šta sam radio na Brdu prošli petak kad sam sreo daidžu i njegovu porodicu. Shit, saznali su i za to! Još ako im je ludi Boro ispričao za scenu na željezničkoj, gotov sam, skršiće me stari "do temelja"! Inače je bio sklon nasilju i za puno manje gafove, baš kao i većina Balkanaca vođena motom "batina je iz raja izašla", ali ovaj put mi je fino, pravo roditeljski, objasnio kompleksnost situacije i da se ne trebam zajebavati i svuda hodati, jer može mi se šta desiti, a ako se meni nešto desi i njega opet odvedu, ko će onda čuvati mamu i sestru. Činilo mi se da bih više volio da me je dobro istuk'o, nego sto me je ovako nafilovao i tjerao da se ponašam kao odrasla osoba, ne znam što.
8.40. Stara pije kafu u kuhinji, ja i sestra spavamo na dušecima u dnevnom boravku. Stari još nije ust'o. Neko zalupa na vrata. Nisu čekali mamino "Ko je?". "Vojna policija!", zagrmi. Mama otvori. Uđoše njih četvorica-petorica. Prepoznah jednog odma', Zoran Babić - Bakin. Bio je atletičar, imao je specifičnu, smrknutu facu, tako da ga je bilo lako zapamtiti, a i svako malo je bio u "Kozarskom vjesniku" kad je osvajao medalje po atletskim mitinzima.

Dan poslije su mama i tata otišli da prošetaju gradom. Po maminoj priči, u principu su napravili isti krug kao ja i Nerko dan prije. Izrešetani izlozi i zapaljene radnje bošnjačkih privatnika, miris zapaljene džamije koja je dogorjevala, jako mnogo uniformisanih muškaraca i tek pokoji civil na ulicama. "Meho, jel' ti vidiš da je ovo oko nas rat?" upitala ga je. Iako je sve bilo jasno kao dan, nije htio da se pomiri sa činjenicom da je sranje počelo. Dva dana poslije bilo je vec kasno...

8.40. Stara pije kafu u kuhinji, ja i sestra spavamo na dušecima u dnevnom boravku. Stari još nije ust'o. Neko zalupa na vrata. Nisu čekali mamino "Ko je?". "Vojna policija!", zagrmi. Mama otvori. Uđoše njih četvorica-petorica. Prepoznah jednog odma', Zoran Babić - Bakin. Bio je atletičar, imao je specifičnu, smrknutu facu, tako da ga je bilo lako zapamtiti, a i svako malo je bio u "Kozarskom vjesniku" kad je osvajao medalje po atletskim mitinzima.

"Tražimo Mehmeda Tursića, imamo nalog za njegovo hapšenje." Mama uđe u spavaću da probudi tatu koji je već bio budan. "Dobro jutro.", reče im još uvijek bunovnim glasom. "Vi ste uhapšeni, moraćete krenuti sa nama." "Molim? Da to nije kakva greška? Ja sam već bio privođen i pušten sam prije tri dana."

"Na mom nalogu piše Vaše ime, što znači da morate krenuti sa nama." "Dobro", reče stari, "imamo li vremena da barem popijemo kafu?" "Imamo, marica nije još uvijek tu", reče jedan od njih. Uđoše, zaviriše u moju i sestrinu sobu, pitaju imamo li oružja, stari im objasni da je vratio pištolj, mogu provjeriti kod komšije Kovačevića. "Imate fin stan", reče Bakin, a u tom trenutku se oglasi motorola. "Marica je tu, moramo ići!" Kafa ostade neispijena. "Brzo će se tata vratiti, sigurno je neka greška. Čuvaj mamu i sestru!", reče i poljubi me. "Hoću, obećavam!" Izađe.
ekshumacija-ilustracija
Tata je odveden 3.6.1992. u 8.50. Pronađen je u jednoj od masovnih grobnica u okolici Prijedora. U toj "sekundarnoj" grobnici pronađena je njegova desna ruka, potkoljenica i par rebara. Njegov tabut sam spustio u zemlju 20. jula 2006. godine. Nisam plakao. I obećanje sam održao. Čuvao sam mamu i sestru kao veliki.

Bakin na izlazu iz stana me upita: "Mali, koji si razred?" "Sad ću u sedmi", rekoh. "E pa, pitanje je hoćeš li!", reče i nasmija se najgorim i najciničnijim smijehom ikad viđenim. U njemu nije bilo ništa što je moglo slutiti na zajebanciju ili šalu...

Tata je odveden 3.6.1992. u 8.50. Pronađen je u jednoj od masovnih grobnica u okolici Prijedora. U toj "sekundarnoj" grobnici pronađena je njegova desna ruka, potkoljenica i par rebara. Njegov tabut sam spustio u zemlju 20. jula 2006. godine. Nisam plakao. I obećanje sam održao. Čuvao sam mamu i sestru kao veliki.

(** No links ** PORTAL)"


Prijedorčani, javite se...
User avatar
Loulou
Posts: 3015
Joined: 16/04/2008 15:18

#20 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

Post by Loulou »

Nisam Prijedorčanka, ali ću, na temu, reći - ne postoje istine dvije! Istina je samo jedna.
User avatar
luckylaka
Posts: 22285
Joined: 15/01/2010 06:28

#21 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

Post by luckylaka »

Samo je jedna istina u Prijedoru-Desio se genocid u periodu 92-95.
BornInHell
Posts: 403
Joined: 09/04/2008 05:08

#22 Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo nije

Post by BornInHell »

Proce jos mnogo godina i tema na forumu ali se u PD nece haman nista promijeti...nazalost!


Klix SUX SaX for Life!!!
User avatar
sinuhe
Posts: 11443
Joined: 03/06/2011 11:33

#23 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

Post by sinuhe »

A 96,97,98 cim bi se pojavilo vozilo IFOR-a odrasli muskarci bi se dali u bijeg u Prijedoru i oko Prijedora.

Prijedor, Visegrad, Zvornik, Foca .... su zone sumraka i boga pitaj kakve vrijednosti imaju Srbi u tim mjestima.
kv99
Posts: 2637
Joined: 09/01/2008 21:08

#24 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

Post by kv99 »

sinuhe wrote:A 96,97,98 cim bi se pojavilo vozilo IFOR-a odrasli muskarci bi se dali u bijeg u Prijedoru i oko Prijedora.

Prijedor, Visegrad, Zvornik, Foca .... su zone sumraka i boga pitaj kakve vrijednosti imaju Srbi u tim mjestima.
Ma koliko god da su ubili i protjerali opet im nije dovoljno. I dan-danas pokusavaju na sve nacine da otjeraju ljude .

I sto je karakteristicno u tim krajevima a i u ostalim gdje je izvrsen genocid postoje citava sela koja znaju ko je i sta radio , gdje su ubijani i poslije sakrivena tijela ali niko o tome ne prica. Ama bas niko.
User avatar
bach
Posts: 3478
Joined: 05/11/2005 11:52

#25 Re: Prijedor 92: Ostaće istine dvije, jedna da ničeg bilo ni

Post by bach »

Sarajmen wrote:Godinama sam pratio u dnevnim novinama ''Avaz'' , pisanje njegovog novinara sa ili iz tog područja . Tekstovi su u potpisu imali inicijale '' M.Z.'' a nerijetko i u smislu M. Zgonjanin, pa sam zaključio da je to ista osoba.
Pomenuti novinar-dopisnik je pisao o svemu više osim o stvarima koje se i kroz ovu temu nastoje ''refreširati'' , iako postoje već najmanje dvije teme sa ratnim posljedicama na području Prijedora. Ali hajde, neka se kaže šta se ima...

Ja evo iznesoh ovu činjenicu, lako provjerljivu . Tako sam ja iz Prijedora čitao o :'' prijedorskoj kafani iz koje se svaka konobarica udala'', ''o čudacima ili čudnim hobijima ili načinima života pojedinaca iz Prijedora'' , '' o dvoglavim hajvanima-životinjama koje su se otelile-okotile'' i sl trivijalne stvari iz života tog grada. Primijetio sam i veliki broj samoubistava stanovnika sa tog područja...

Mišljenja da se na ovoj temi neće u fokus staviti tvornica keksa iz Prijedora ili rudnici AM-a , ili griješim...?
Neće. Ova tema bi trebala da pojasni:

Kakav je bio odnos snaga branitelja i agresora u Prijedoru, brojčano stanje i opremljenost i jednih i drugih?
Raspored snaga na početku rata?
Da li je Prijedor ( i okolina) mogao biti odbranjen?
"Akcija" bh. patriota krajem maja u Prijedoru i srpski protivudar?
Život preostalih Bošnjaka i Hrvata u okupiranom Prijedoru ( 1992 - 1996)


ITD


Zato je tema na PDF - u historija.
Post Reply