Price, pjesme, intervjui...

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...

Moderator: Chloe

Post Reply
User avatar
Saian
Posts: 15317
Joined: 08/04/2004 21:50

#1176 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by Saian »

pa dijelom i to, ili ti
Image

no dijelom je to i iskrena zhelja da se tako roditeljuje, no onda judi dobiju djecu :D, ne znam, pretpostavljam da svi mi iskreno ovo zelimo za svoju djecu valjda, no onda ona dodju i linija postane maglovita
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1177 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

hell IS other people. afkors.

Nisam bas sigurna. Mislim da za ovo sto je on napisao treba ipak malo visi nivo svijesti. misljenja sam da dijete ne treba samo nahraniti, oprati, opeglati i sl. cakstavise da mu nece nista biti ni ako npr. tri dana zaredom jede samo sladoled dok sarafa novu kuhinju s ocem (recimo). ali isto tako znam da sam u manjini s tim misljenjem, iako deklarativno bi se nasao fin procenat onih koji bi se slozili sa mnom.

Jer to je, bar sto se ovih prostora tice, nekako u nasoj srzi (vidi pod: Cak Noris ubijedio nanu da nije gladan). S vrata: jesi gladna? De pojedi. Imas li potkosulju? Tanke ti te carape. Vidi, oznojila si se. Kako u skoli/fakultetu? (misli se naravno na ocjene), nastavi niz... Kao da je to srz necijeg bica. A to dobijamo od najblizih.

no takodjer mislim da niko od nas ne moze reci tacno sta bi i kako bi u nekoj situaciji, dok kroz nju zaista ne prodje. a (n)i tad.
User avatar
Saian
Posts: 15317
Joined: 08/04/2004 21:50

#1178 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by Saian »

hadzinicasa wrote:
Nisam bas sigurna. Mislim da za ovo sto je on napisao treba ipak malo visi nivo svijesti.
MoRe bit, moRe isto bit' da ja to naivno zovem svijest samo :D
hadzinicasa wrote:misljenja sam da dijete ne treba samo nahraniti, oprati, opeglati i sl. cakstavise da mu nece nista biti ni ako npr. tri dana zaredom jede samo sladoled dok sarafa novu kuhinju s ocem (recimo). ali isto tako znam da sam u manjini s tim misljenjem, iako deklarativno bi se nasao fin procenat onih koji bi se slozili sa mnom.
Shvacam, naravno, no moze se biti i opeglan i nahranjen nesladoledom, a i u isto vrijeme biti naucen da se naucis sam sta hoces, sta zelis, sta je dobro za tebe, sta tebi pashe, sta tebi ne pashe. Pokusavam, kriptichno izgleda, reci da je dijete po mom, ne roditeljskom, no sinovskom, dakle asimetrichnom misljenju, potrebno nauciti da samo umije naucit, razlucit i znati za sebe. To je kao neki meta nivo odgajanja, nauci ga da se odgaja sam. Eh sad, recimo hipotetichki dodje dijete i kaze hocu mati/oche, to i to. Recimo opet hipotetichki da ti kao roditelj sa svojim zivotnim iskustvom (koje bi trebalo biti zavidno, jer djeca ce obicno odgojiti vjecitu djecu i tako u nedogled) uvidis da je to hazarderno, pogubno, da ce dijete ili tinejdzer, da se izrazim tu kolokvijalno, nagrabusit dobrano, emotivno, egizstencijalno, materijalno, i jos par drugih "no". Da li da ga tada pustis da samo padne i samo se ubije ili ces ga pokusati ukormilariti u neku drugu opciju. Mislim da je maglovito gdje ta tvoja dobra namjera i zelja da ga zastitis prestaje, a gdje upravljacki karakter, susprezanje i shkopljenje njegove/njene lichnosti, izbora, duha pocinje. To je ono sto sam pokusao reci. Jer svi cemo za sebe reci/misliti da ga/ju stitimo i nije bas najnerazdvojnije misliti o tome kao o dobronamjernom upravljanju, savjetovanju, ucenju i o tome kao o ukalupljavanju njegove lichnosti nazor u neke gabarite koji bi mogli biti protumacheni kao uski i inhibirajuci.
hadzinicasa wrote:Jer to je, bar sto se ovih prostora tice, nekako u nasoj srzi (vidi pod: Cak Noris ubijedio nanu da nije gladan). S vrata: jesi gladna? De pojedi. Imas li potkosulju? Tanke ti te carape. Vidi, oznojila si se. Kako u skoli/fakultetu? (misli se naravno na ocjene), nastavi niz... Kao da je to srz necijeg bica. A to dobijamo od najblizih.
Ovo je istina, (i sad je nepovezano s ovim gore, ali da se ne zaustavljam) kod nas je tetoshenje u neku ruku veca usluga tetoshitelju, nego tetoshenom. Mislim da dolazi od neke tradicionalne uloge zhene kao majke, jer ako starijim zhenama pogotovo, uzmes tu ulogu njihov identitet je izgubljen, one ne znaju sta su vise. Nisu se mogle (nije im dalo) ostvariti u nekom drugom polju. No biti dobra majka, bar ja mislim, ne iskljucuje biti dobar inzinjer, niti obratno, dapache, cak je u nekom grend skim of tings pohvalnije biti oboje u svijetu. Tako ces napraviti i svoju mikro i makro sredinu boljom, odgajajuci covjeka i pomogavshi drugoj djeci da zive u svijetu s efikasnijom turbinom za proizvodnju struje pa se nece smrznuti. Oni roditelji koji su imali shansu/zhelju ostvariti se u obe uloge mozda malo bolje shvacaju da je prenijeti primjerom tu dvojaku ulogu u svijetu i obitelji dijetetu vazno u svrhu opceg drustvenog, no i privatnog dobra. Ja ne omalovazhavam domachice, no u danasnje doba je kao odrasla osoba bitno makar imati (visu preskacem namjerno jer mislim da treba biti pravilo :D) svijest o tome sta tetoshenje nosi sa sobom, ako se vec prakticira, to je sve i mozda prilagoditi odgoj za to saznanje.
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1179 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

Saian wrote:

MoRe bit, moRe isto bit' da ja to naivno zovem svijest samo :D
Ti si mozda upravu, ali cini mi se da nastavak tvoj posta implicira da se radi o "visem" stanju svijesti, tako da cu ja stati iza onoga sto sam napisala i prepustiti se nemilosrdnom sudu citalackom (pod pretpostavkom da ovo iko Osim nas dvoje i cita :) )
Saian wrote:
Shvacam, naravno, no moze se biti i opeglan i nahranjen nesladoledom, a i u isto vrijeme biti naucen da se naucis sam sta hoces, sta zelis, sta je dobro za tebe, sta tebi pashe, sta tebi ne pashe. Pokusavam, kriptichno izgleda, reci da je dijete po mom, ne roditeljskom, no sinovskom, dakle asimetrichnom misljenju, potrebno nauciti da samo umije naucit, razlucit i znati za sebe. To je kao neki meta nivo odgajanja, nauci ga da se odgaja sam. Eh sad, recimo hipotetichki dodje dijete i kaze hocu mati/oche, to i to. Recimo opet hipotetichki da ti kao roditelj sa svojim zivotnim iskustvom (koje bi trebalo biti zavidno, jer djeca ce obicno odgojiti vjecitu djecu i tako u nedogled) uvidis da je to hazarderno, pogubno, da ce dijete ili tinejdzer, da se izrazim tu kolokvijalno, nagrabusit dobrano, emotivno, egizstencijalno, materijalno, i jos par drugih "no". Da li da ga tada pustis da samo padne i samo se ubije ili ces ga pokusati ukormilariti u neku drugu opciju. Mislim da je maglovito gdje ta tvoja dobra namjera i zelja da ga zastitis prestaje, a gdje upravljacki karakter, susprezanje i shkopljenje njegove/njene lichnosti, izbora, duha pocinje. To je ono sto sam pokusao reci. Jer svi cemo za sebe reci/misliti da ga/ju stitimo i nije bas najnerazdvojnije misliti o tome kao o dobronamjernom upravljanju, savjetovanju, ucenju i o tome kao o ukalupljavanju njegove lichnosti nazor u neke gabarite koji bi mogli biti protumacheni kao uski i inhibirajuci.
Cini mi se da nema potrebe da elaboriram mozda ne bas odgovarajuci banalni primjer koji sam navela (sarafanje kuhinje ili sladoled), na istom smo fonu. Cini mi se da je potrebno odgojiti dijete da uspije odlucivati ili mozda cak primjerenije - birati, prema sebi, naravno uzimajuci u obzir i drustvo u kojem zivi (u sta brojim i porodicu), no ne nuzno i po svaku cijenu kao odlucujuci Faktor i imati dovoljno karaktera da se zauzme za svoje izbore i iznese ih. Citala sam negdje da je jako vazno nauciti dijete da donosi odluke. Pocinje se s onim malim, u kontroliranom okruzenju (od strane roditelja), tipa - opet banalno - izvadis dva dzempera (jer je vani -10) i kazes sta mislis koji bi dzemper danas volio nositi.... tako s izborom igara, aktivnosti, hrane.... kasnije se na to nadogradjuju kompleksnije stvari... dok ne dodje trenutak da ga ... pa ... pustis. E sad... vrlo je tesko, vjerujem zatomiti potrebu da dijete zastitis od svega ruznog na ovom svijetu. I tu nastaje Problem. Roditelji su cesto sebicni - lakse mu je ne pustiti ga van, nego ga voziti u hitnu sa slomljenim skocnim zglobom (ili srcem for that matter, za sta opet nema hitne). - namjerno karikiram iako mozda bas i ne... Iskreno mislim da dijete treba pustiti da padne, naravno i to se moze "odraditi" u kontroliranim uvjetima... npr. izgrebana koljena, pa onda ne znam... zaradi da platis komsijin razbijeni prozor, itd itd... dakle snosi posljedice za svoja djela, izbore i zelje i ne trazi krivca u nekom drugom. jer (pre)zastitnicki odgoj - ili kako je u tekstu nazvano "cuvanje" apsolutno razrjesava objekat u ovom slucaju dijete od bilo Koje odgovornosti, jer ono ne donosi odluke. njemu se, posljedicno, nesto "desava". No sad sam otisla mozda cak malo i predaleko.
Saian wrote:
Ovo je istina, (i sad je nepovezano s ovim gore, ali da se ne zaustavljam) kod nas je tetoshenje u neku ruku veca usluga tetoshitelju, nego tetoshenom. Mislim da dolazi od neke tradicionalne uloge zhene kao majke, jer ako starijim zhenama pogotovo, uzmes tu ulogu njihov identitet je izgubljen, one ne znaju sta su vise. Nisu se mogle (nije im dalo) ostvariti u nekom drugom polju. No biti dobra majka, bar ja mislim, ne iskljucuje biti dobar inzinjer, niti obratno, dapache, cak je u nekom grend skim of tings pohvalnije biti oboje u svijetu. Tako ces napraviti i svoju mikro i makro sredinu boljom, odgajajuci covjeka i pomogavshi drugoj djeci da zive u svijetu s efikasnijom turbinom za proizvodnju struje pa se nece smrznuti. Oni roditelji koji su imali shansu/zhelju ostvariti se u obe uloge mozda malo bolje shvacaju da je prenijeti primjerom tu dvojaku ulogu u svijetu i obitelji dijetetu vazno u svrhu opceg drustvenog, no i privatnog dobra. Ja ne omalovazhavam domachice, no u danasnje doba je kao odrasla osoba bitno makar imati (visu preskacem namjerno jer mislim da treba biti pravilo :D) svijest o tome sta tetoshenje nosi sa sobom, ako se vec prakticira, to je sve i mozda prilagoditi odgoj za to saznanje.
Sto se nadovezuje na ovaj pasos. Da, uloga roditelja po defaultu je zastitnicka samo ja je ne bih ogranicila samo na majke... i ja tu ne bih iskljucila oceve kao zastitnike i skrbnike pogotovo ne u nasoj kulturi. Sto me podsjeti... ima jedna teorija po kojoj su starije zene, dovedene svekrvama Koje su komandovale njihovim muzevima, a one (snahe) sluzile.... u muskoj djeci odgajale sebi muzeve (odnosno, tu gdje su dosle nisu ni u najludjim snovima mogle biti bile #1 u zivotu svoga muza, pored svekrve, pa su onda pravile sebi nekoga kome ce biti #1 tvoreci tako svjesno ili nesvjesno zacarani Krug i sebi svrhu postojanja, a ta cemo, ljudska (namjerno ne rekoh zenska) priroda). Nisam sigurna da je tacna, ali eto nesto za razmisljanje. No, da se vratim na ono sto sam htjela reci dok nije sasma izlapilo - slazem se da je veoma vazno biti koristan clan i drustva ne samo porodice kao njegove osnovne celije.... sto nas opet dovodi do nivoa (eto nek ti bude :) ) svijesti na kojem se zapitas kakvog covjeka dajes svijetu. Kakvu osobu? Jer u jednom trenutku (vidi gore pod "pustis") roditelj prestaje biti odgovoran (eto makar zakonski) za postupke svog djeteta. Kad napunis 18, ako te pokupe iz tuce i uhapse.... ne zovu ti mamu. Ni tatu. Ne zovu nikoga. (opet ja s primjerima, oprostices...) Kao sto bi to bilo recimo u mom ili tvom slucaju.

Po tankoj liniji hodimo...i u teoriji je sve ovo savrseno logicno. Jer, sta ako ga pustis van, pa ne slomi nogu, nego kicmu...

U fin se ovo razgovor razvilo, mada mozda na pogresnoj temi.
User avatar
Saian
Posts: 15317
Joined: 08/04/2004 21:50

#1180 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by Saian »

lako je pricati o bitnim stvarima :)
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1181 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

Saian wrote:lako je pricati o bitnim stvarima :)
bas to nekako lako, napisa. :)
User avatar
Saian
Posts: 15317
Joined: 08/04/2004 21:50

#1182 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by Saian »

Tripping in LSD's Birthplace: A Story for "Bicycle Day"
After consuming magic mushrooms in Basel, Switzerland, I ran into Albert Hofmann, the chemist who catalyzed the psychedelic era.

By John Horgan on April 19, 2014

Exactly 71 years ago, April 19, 1943, Albert Hofmann, a chemist for Sandoz, in Basel, Switzerland, ingested a minute amount—just 250 micrograms--of a compound derived from the ergot fungus. He soon felt so disoriented that he rode his bicycle home, where he experienced all the heavenly and hellish effects of lysergic acid diethylamide.

Albert Hofmann first experienced LSD's full effects while riding a bicycle in Basel, Switzerland, on April 19, 1943, as commemorated in this blotter-acid art.

Psychedelic enthusiasts now commemorate Hofmann's discovery of LSD's effects every April 19, a.k.a. "Bicycle Day. " To celebrate this Bicycle Day, I'd like to describe one of the strangest trips of my life, which took place in Basel and involved (sort of) Hofmann.

In 1999, while, researching a book on mysticism, I flew to Basel to attend “Worlds of Consciousness,” a leading forum for scientists studying altered states, especially drug-induced states. The meeting, held in a convention center within walking distance of my hotel, offered two divergent perspectives of hallucinogens. In the convention center’s lobby, vendors peddled visionary books, music and art, including drawings, by Swiss surrealist H.R. Giger, of pouty-lipped, warhead-breasted, cybernetic vixens transmogrified by titanic psychic forces.

Beside this artistic evocation of psychedelic visions, a display of “scientific” posters—with titles like “Psychoneurophysiology of Personalized Regression and Experiential Imaginary Therapy”--seemed parodically dry. The meeting’s schizoid character was reflected in its speakers, too. One group sported hippy-ish threads and extolled altered states in subjective, even poetic language. The other wore jackets and ties and employed clinical, objective rhetoric.

The meeting's guest of honor was a stooped, white-haired man with fierce, Churchillian mien: Albert Hofmann. His contributions to psychedelic chemistry extended beyond LSD. In the 1950s, he analyzed Psilocybe cubensis, a “magic mushroom” consumed by Indians in Mexico, and deduced that its primary active ingredient is psilocybin. Hofmann's research inspired other scientists around the world to investigate LSD, psilocybin and similar compounds, which psychiatrist Humphry Osmond dubbed psychedelic, based on the Greek words for “mind-revealing.”

At 93, Hofmann still avidly followed the field he helped create. One day we spoke during the lunch break, and Hofmann, in halting, heavily accented English, vigorously defended LSD, which he called his “problem child." He blamed Harvard-psychologist-turned-counterculture-guru Timothy Leary for giving LSD such a bad reputation.

“I had this discussion with him," Hofmann told me. "I said, ‘Oh, you should not tell everybody, even the children, “Take LSD! Take LSD!”'" LSD “can hurt you, it can disturb you," Hofmann said, "it can make you crazy.” But properly used, psychedelics stimulate the “inborn faculty of visionary experience” that we all possess as children but lose as we mature.

Hofmann recalled a psilocybin trip during which he ended up in a ghost town deep inside the earth. “Nobody was there. I had the feeling of absolute loneliness, absolute loneliness. A terrible feeling!” When he emerged from this nightmare and found himself with friends again, he felt ecstatic. “I had feeling of being reborn! To see now again! And see what wonderful life we have here!” The gruff old man stared above my head, his eyes gleaming, as if born again this very moment.

In his writings, Hofmann occasionally divulged misgivings about having brought LSD and psilocybin into the world. In a letter in 1961, he compared his discoveries to nuclear fission; just as fission threatens our fundamental physical integrity, he said, so do psychedelics “attack the spiritual center of the personality, the self.” Psychedelics, Hofmann fretted, might “represent a forbidden transgression of limits.”

On the last day of the conference, I had several hours to kill before dinner, which I planned to spend with two psychiatrists, American and Russian. As people filed out of the convention hall, I idly checked out the tables in the lobby and realized to my surprise that one was was covered with hallucinogens: a potted peyote cactus festooned with wrinkled buttons; beige-capped mushrooms, identified as Psilocybe cubensis, sprouting in an aquarium; and a bundle of black leaves labeled Salvia divinorum.

Are these for sale? I asked a lank, blond youth manning the table. Yes, he replied with a German accent, and an implied “Duh.”

Inspiration struck: I should supplement my objective reporting on this meeting with an klix trip! I asked the vendor to recommend something, not too strong or long-lasting. He suggested mushrooms. The Psilocybe cubensis in the aquarium were not for sale, but he could sell me a fungus that produced a milder high. He told me the mushroom’s scientific name, which sounded to me like Psilocybe simulata.

Aha, I cleverly thought, this substance probably simulates the effects of real psilocybin but isn’t as potent. Perfect. I bought an envelope containing four grams of the stuff--the recommended dose--and returned to my hotel room.

Just to be safe, I ingested only half of the brown and yellow fragments in the envelope. Within 15 minutes the walls of my room were seething, as were my thoughts and emotions. This was definitely not simulated psilocybin but the real thing. I briefly closed my eyes and found myself immersed in a boiling vat of brilliant dyes, bubbling furiously up at me.

Opening my eyes, I recalled the hallucination hypothesis of mathematical biologist Jack Cowan. Psychedelics, he told me, stimulate neurons in the visual cortex dedicated to detecting edges of objects. Excessive firing of these specialized neurons generates the spirals, lattices, tunnels, checkerboards and convective swirls familiar to psychedelic users.

Not even this reductionist recollection could stem my mounting panic. The walls of my room trembled like membranes, which were about to burst and let the clear light of the void flood over me. I wasn’t ready for a confrontation with ultimate reality. I berated myself for taking the mushrooms so casually. This is not a game, I thought. This is not a game.

I stumbled into the bathroom and stuck my fingers down my throat in an attempt to vomit up the mushrooms--in vain. I debated skipping my dinner date with the two psychiatrists but concluded that I had nothing to fear. The psychiatrists had positive views of psychedelics, or they wouldn't be at this conference.

I ventured out of my room and onto the boulevard in front of my hotel. I found myself walking behind an odd quartet, three humans and a dog. If I had not seen other pedestrians gawking at them, I might have thought they were hallucinations. In the center was a man with short-cropped blond hair and cruel, chiseled features, well over six feet tall, clad in black leather. He strode shoulder to shoulder with an equally tall, blond, hollow-cheeked woman, also sheathed in black leather, walking a black, pony-sized Doberman wearing a spiked collar. Skipping beside this Aryan god, goddess and beast was a klix person, scarcely taller than the dog, wearing a belled jester’s cap. Male or female? Child or midget? I could not tell.

I skulked behind this foursome for a block or so. Then, fearing they might think I was stalking them, I veered to the opposite side of the boulevard, past a pack of feral children swarming around a shop window. A block later, I glanced inside the glass front doors of a hotel and saw a half dozen people just inside, chatting. Albert Hofmann stood in the middle of the group, facing me.

I had an eerie moment as my psilocybin-addled brain absorbed the image of this psychedelic Prometheus, this external personification of my subjective, inner state. Then I panicked. What if he spots me and calls me over! What will I do? I will be tongue-tied and make a fool of myself! Albert Hofmann will know I’m tripping! I averted my gaze and scurried onward.

The convention-center lobby, my rendezvous point, was dimly lit and seemed deserted. Then someone called my name, and two men strode out of the shadows. The man who had addressed me was John Halpern, the Harvard psychiatrist with whom I had arranged this dinner date. Halpern introduced me to Evgeny Krupitsky, who headed a substance-abuse clinic in Saint Petersburg, Russia. Krupitsky had a thatch of salt and pepper hair, a Groucho Marx moustache and a perplexed, kindly expression.

Not yet thirty, Halpern was prematurely balding, but his face and demeanor were otherwise boyish. He radiated jittery, impatient energy, and he spoke extremely rapidly. He seemed to be a different species than Krupitsky and I, a spider monkey to our slow lorises. Rubbing his hands together briskly, Halpern told us that he had made reservations at Basel's finest restaurant.

There’s something I should tell you, I stammered. The words seemed to come from someone else, a dummy standing beside me.

What’s the problem? Halpern replied, scrutinizing me.

I, uh, took something, I heard myself say. A drug.

What’d you take? Halpern asked. When I hesitated, he added, incredulously, You don’t know what you took!? He barraged me with questions, to which I haltingly responded. Halpern was familiar with the vendor who had sold me my intoxicant. He rapidly deduced that I had purchased Psilocybe semilanceata, also known as liberty caps, indigenous to the Pacific Northwest and other cool, moist climes. Sometimes called the champagne of psychedelics. I had eaten the mushrooms about, what, ninety minutes ago? I should be peaking about now, seeing some visual effects, feeling pretty high. I nodded, immensely relieved to have my condition so expertly categorized.

Did I think I could handle dinner, Halpern asked, or did I want to bow out?

If you and Evgeny can put up with me, I answered, I wouldn’t mind joining you.

Great! Halpern said.

I blurted out that I felt like an idiot for having taken these mushrooms in such a casual manner. I knew how dangerous drugs could be; you could end up in a mental hospital.

Smiling, Halpern reminded me that he and Evgeny commit people to mental hospitals for a living. He was sure Evgeny would agree that psychedelics rarely cause genuine psychosis—the kind that requires hospitalization--in otherwise stable people; there is almost always a history of prior mental illness. That is not to say psychedelics are risk-free, particularly if you’re a neurotic teenager. As Halpern spoke, Krupitsky nodded at me reassuringly.

Outside the convention hall, Halpern hailed a cab and jumped in the front seat; Krupitsky and I sat in the back. We seemed to drive forever, arcing over stone bridges, sailing across squares, creeping down narrow winding streets. Buildings, cars, trees, signs, everything looked streamlined, gorgeous, opulent, bathed in glycerin, and aroused in me a tactile, feathery pleasure.

As we rounded a cobblestoned corner, a silver Porsche glided noiselessly past us, like a stingray cruising an ocean floor. The restaurant bordered a canal, its surface klix and textured as a raven’s wing. The restaurant’s windows were beveled, like huge diamonds, and ringed by Christmas lights. The restaurant was equally lovely within. The candles, crystal, silverware, flowers, lacquered wood all glowed rosily, as did the young blond woman serving us.

After ordering for Krupitsky and me, Halpern served as conductor of our conversation. At Halpern’s urging, Krupitsky told me about his investigation of ketamine as a treatment for alcoholism. Ketamine is a general anesthetic—used more often in veterinary than human medicine--that when injected at sub-anesthetic doses triggers an extremely disorienting hallucinogenic episode lasting an hour or so.

Since the early 1980s, Krupitsky has been successfully treating alcoholics with ketamine supplemented by individual and group psychotherapy. He was careful to qualify his results. He noted that those who submit to ketamine therapy after being forewarned about its harrowing aspects might be more highly motivated to stop drinking than run-of-the-mill alcoholics.

I vaguely recalled that ketamine had been a favorite drug of John Lilly, pioneer of dolphin-language studies, inventor of sensory-isolation tanks, and all-round polymath. He was the role model for the brilliant-but-unstable researcher played by John Hurt in the movie Altered States. Late in his career, Lilly became obsessed with ketamine, injecting himself for days on end. He claimed that during these binges he made contact with solid-state, extra-dimensional aliens distressed by humanity’s treatment of dolphins and other animals.

Krupitsky assured me that the patients in his studies take ketamine only a few times, at most, under safe, supervised conditions. The ketamine experience can be ego-shattering, but that is the point. Therapists hope to get alcoholics to feel revulsion toward their former way of life. One trick the therapists employ is to make ketamine-intoxicated patients sniff a bottle of booze; the patients often feel a disgust that persists long after the ketamine’s effects have faded. Krupitsky had been invited by researchers at Yale to collaborate on a similar treatment program.

Telling me all this, Krupitsky was soothingly phlegmatic. His English was a bit shaky, though, and he showed no irritation when Halpern broke in to clarify, annotate or digress.

Halpern told me about his investigation of the effects of peyote on members of the Native American Church. According to Halpern’s preliminary results, church members showed no ill psychological or physiological effects from peyote; in fact, they were in general healthier and happier—and less prone to alcoholism—than non-church members. Halpern was careful to point out that these benefits could derive from the social fellowship provided by church membership.

Halpern periodically asked me how I was doing, and I kept saying, Fine. He advised me to close my eyes for fifteen seconds to test my “visuals.” I closed my eyes for few seconds and--dizzied by the riotous polychromatic swirling—opened them again. I’m fine, I reiterated.

Halpern launched into a paean to psilocybin mushrooms. Here I was, quite intoxicated, and yet I could still handle myself in a highly structured social setting with no obvious signs of disorientation.

Yes, I crowed, I love my job! Halpern and Krupitsky averred that they loved their jobs, too. I raised my mug of beer, Halpern his goblet of wine and Krupitsky his tumbler of water. Clinking our glasses together, we toasted our good fortune.

Of course, psychedelics can be employed for insidious ends, Halpern reminded us. Beginning in the early 1950’s, he recalled, the Central Intelligence Agency created top-secret programs such as Bluebird, Artichoke and MK-Ultra to investigate the potential of LSD and other drugs as truth serums and brainwashing agents.

The CIA paid psychiatrists to test LSD on prisoners and mental patients. Ewen Cameron, former head of the American Psychiatric Association, tried to “re-program” patients by piping tape-recorded exhortations into their rooms after they had been rendered malleable by barbituates, LSD and electroshock therapy. The U.S. Army gave LSD to soldiers engaged in field exercises, too. Halpern had seen film footage of the exercises, in which the soldiers staggered about comically.

In the 1960s and 1970s, the Army stockpiled tens of thousands of canisters of an extremely potent hallucinogen, 3-Quinuclidinyl benzoate, or BZ. BZ, if wafted in aerosol form over enemy troops, could turn them into gibbering idiots for up to 80 hours. BZ was never deployed, apparently because American military commanders feared the unpredictability of its effects; killing the enemy with bullets and bombs was more reliable.

Halpern occasionally interrupted this litany to ask me if I found it disturbing. Not at all, I replied, I find it fascinating. And that was true. But I also was vaguely convinced that this was my much-deserved penance for having eaten mushrooms so blithely this evening. I was being reminded that the world does not exist merely for my aesthetic delectation.

Psychedelics, an enthusiast once assured me, reveal existence to be a divine dance, a game, which we should play joyfully. If only things were that simple. Yes, the world is miraculous, and heartbreakingly beautiful, but it is ugly, too, marred by injustice, cruelty, greed, violence and terrible suffering. This is what theologians call the problem of evil. There are bad people out there, including some who have used psychedelics for evil ends. Albert Hofmann acknowledged as much. The same drug that awakens us can enslave us or drive us mad.

I didn’t reveal these dark thoughts to Halpern or Krupitsky. As they kept talking, I just nodded along, thinking, This is not a game. This is not a game.

Self-plagiarism alert: I've described my 1999 trip to Basel in Rational Mysticism and elsewhere.
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1183 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

Mozda je ovo trebalo na onu temu o BD, ali isporkana.... a i mrsko mi traziti...

Ajatolah Hasanbegović i fetva za Antu Tomića

„Ministarstvo kulture osuđuje fizičko nasilje i napad na svakog građanina. Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili napisanu riječ.“

U četvrt vijeka nezavisne države Hrvatske, nije bilo sramotnije, bjednije i šupačkije izjave od kratkog priopćenja Ministarstva kulture i ministra Zlatka Hasanbegovića povodom napada na novinara i pisca Antu Tomića, kojega su u Splitu, na festivalu Pričigin, napala dvojica seoskih idiota. Bilo je, naravno, u tih četvrt vijeka skandaloznijih i opasnijih izjava - i sramotnijih, i bjednijih, i šupačkijih - ali nikad one nisu bile službene, s adrese Vlade i/ili Ministarstva.

Kad je ono u ljeto 1994. slavna Hasanbegovićeva prethodnica Vesna Girardi Jurkić zaprepašćujućom lakoćom objasnila kako je porez na šund i pornografiju Feral Tribuneu razrezala „zbog Feralovih kontinuiranih napada na vlast“, to je barem objavljeno u ležernom, opuštenom intervjuu ministrice za Nedjeljnu Dalmaciju, a ne u službenom odgovoru Ministarstva kulture na nacionalnoj televiziji.

Podsjećanje na „važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili napisanu riječ“ – u prijevodu, objašnjenje fizičkog napada na Antu Tomića njegovim „kontinuiranim napadima na vlast“ – poslano s adrese Ministarstva kulture i objavljeno na nacionalnoj televiziji, čak je i u maloj, parafašističkoj Hrvatskoj posve nova stvar. Ne bi takva izjava bila skandaloznija sve da je ministar Zlatko Hasanbegović, kako se to samo nametnulo – povodom, recimo, nedavnog suđenja petorici Zadrana što su na plaži Kolovare grupno silovali maloljetnu maturanticu - potpisao priopćenje kako „osuđuje silovanje“, ali i „podsjeća na važnost odgovornosti žena i djevojaka za ponašanje u javnosti“.

Da bi, naime, takva analogija funkcionirala, iživljavanje nad maturanticom u Zadru morala bi službenim priopćenjem na javnoj televiziji relativizirati i u konačnici opravdati sama - pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. Samo, eto, da je povodom grupnog silovanja nesretne Zadranke gospođa pravobraniteljica nacionalnoj televiziji poslala priopćenje u kojemu se kaže kako „Ured za ravnopravnost spolova osuđuje fizičko nasilje i silovanje svake građanke“, ali da „ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti maloljetnih djevojaka za javno nošenu kratku suknju i/ili duboki dekolte“ – bilo bi to mjerljivo s dosad nezamislivo gnjusnim priopćenjem Hasanbegovićevog ministarstva. Kažem „dosad“, jer nakon ovoga ni takva pravobraniteljica ni takvo saopćenje više nisu nezamislivi.

Hasanbegovićev resor, naime – i nasreću – nisu ravnopravnost spolova i položaj žena u društvu, već kultura: javno dakle odsvirana i/ili otpjevana opera, javno izrađeno i/ili izloženo umjetničko djelo, javno postavljena i/ili izvedena drama, javno izgovorena i/ili napisana riječ.

Skandalozno je stoga već i to što je izjava o napadu na Antu Tomića, taman da je oštro i nedvosmisleno osuđujuća, uopće jedino što je Ministarstvo kulture imalo za reći o Pričiginu, festivalu priče koji je te večeri u amfiteatru Doma mladih okupio gotovo osam stotina ljudi, više nego na Dinamovim utakmicama - i kojim bi se kurčila ministarstva kulture mnogo većih i ozbiljnijih kultura - a kamoli što se u toj izjavi napad na pisca praktički i faktički opravdava. Nije zabilježeno, barem ne u uređenim kulturama, da je ministar ijedne takve kulture fizički ulični napad na pisca zbog njegova pisanja i prešutio, a kamoli da ga je strateški opravdao.

To, eto, da ministar kulture jedne nominalno europske države ne može kroz zube iscijediti niti općenitu bezrezervnu osudu jednog uličnog napada na pisca čiji mu se svjetonazor ne sviđa – samo, najzad, koji dan nakon što zbog svjetonazorskih mimoilaženja kroz zube nije uspio iscijediti niti protokolarnu, načelnu čestitku Europskoj prijestolnici kulture za 2020. - i službeno je najniža točka koju je dosegla službena hrvatska kultura.

Protokolarno pak, načelno i nevoljko – u književnosti bismo to rekli, „preko kurca“ - osudivši „napad na svakog građanina“, pa čak, eto, i na onog među svakim građaninom što za „javno napisanu riječ“ sâm snosi „odgovornost“, ministar kulture Zlatko Hasanbegović ne traži samo opravdanje za napad na Tomića, već i za vlastitu, uopćenu i teško iznuđenu „osudu“. Ministar se tako svrstava i gura među napadače kao treći, onaj – uvijek bude jedan takav - što stoji iza njih, skače, huška ih i podjaruje, ali je prevelika pička da i sam udari, pa onda na policiji kuka, plače i „podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili napisanu riječ“.

Ne znam, rekoh, za takav slučaj sjeverno od 45. paralele i poslije '45. godine.

„Ministarstvo kulture Islamske Republike Irana osuđuje fizičko nasilje“, sasvim bi lijepo pristajalo, recimo, iranskom ministru kulture Aliju Jannatiju povodom lanjskog poziva Frankfurtskog sajma knjiga Salmanu Rushdieju, uz službeni stav iranske Vlade kako ne postoji nikakva oficijelna, državna fetva protiv pisca čiji „slučaj“ – dalje znate i sami - „podsjeća na važnost odgovornosti za javno napisanu riječ“.

„Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili napisanu riječ“, jednako bi lijepo stajalo i ministru Mili Budaku, da su mu novinari, primjerice, u ljeto 1941. tražili izjavu povodom strijeljanja Otokara Keršovanija, Ognjena Price, Augusta Cesareca i ostalih neodgovornih pisaca.

Ne bi usporedba Hasanbegovića s ustaškim ministrom bogoštovlja bila odveć radikalna čak i da nije riječ o čovjeku koji je u mladosti paradirao u ustaškoj uniformi, i o ministru kojemu su barem jednako teško kliještima iz usta naživo vadili jednako protokolarnu, načelnu i nevoljku osudu nacifašizma, jednako odmah relativiziranu „osudom svakog totalitarizma“:

Unaprijed se ispričavam ako mi je promaklo, ali nismo od ministra kulture tada, kad su mu otkrili laude izgovorene i/ili napisane u slavu ustaške države, čuli da bi taj „slučaj“, štajaznam, „podsjećao na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili napisanu riječ“. Nacišerijatsku „odgovornost za javno izgovorenu riječ“ s prostora proizvoljne kolumnističko-paraliterarne „neodgovornosti“ u fizički prostor odgovorne politike prebacio je, uostalom, sam ministar Hasanbegović.

Evo jednog nasumičnog primjera:

„Poruka Zagrepčanima, svima koji se šeću Cvjetnim trgom: budite oprezni, budući da je u blizini crkva u kojoj stoluju četnički vikari. Pripazite kada se šećete, pogotovo majke s djecom, da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i u svojoj maniri klanja izveo svoj krvavi pir na najljepšem zagrebačkom trgu, koji bi možda trebalo obilježiti tablama 'Pazi, oštar četnik u blizini!'“

Tim je riječima, sjećate se svi toga „slučaja“, Marko Jurič prije dva i pol mjeseca odjavio svoju emisiju na televiziji Z1. Riječ je bila o klasičnom govoru mržnje, iz njegove leksikografske definicije, pa je Agencija za elektroničke medije pod predsjedanjem Mirjane Rakić kaznila televiziju Z1 trodnevnom suspenzijom koncesije, nakon čega je u pravom festivalu ulične mržnje rulja s vilama, bakljama i uzdignutim desnicama organizirala paraustaške demonstracije, pa upala u Agenciju i verbalno zlostavljala Mirjanu Rakić uvaljujući joj četničku kapu i mašući njenom kartonskom woodoo-figurom u partizanskoj uniformi.

I kako je na sve to reagirao tankoćutni ministar kulture, čovjek upravo seizmografski osjetljiv na „javno izgovorenu i/ili napisanu riječ“? Tako što je nekoliko dana kasnije smijenio Mirjanu Rakić i raspustio Agenciju za elektroničke medije!

Prostor slobode pisane riječi točno je onoliki kolika je odgovornost za nju, sve tamo do tuđe slobode i odgovornosti, najudaljenije njene granice: što je veća sloboda, veća je i odgovornost. To je sama preambula ustava naše profesije. Nije tako komplicirano kako izgleda, ali jest ministru kulture – dakle i one pisane - koji odgovornost za javnu riječ ne tumači sviješću pisca o posljedicama njegova pisanja po druge, već sviješću o posljedicama po sebe.

Teza je upravo školski totalitarna, po leksikografskoj definiciji: totalitarni režim ne počiva na odgovornosti pojedinca prema svom intelektualnom, već fizičkom integritetu - na svijesti o riziku vlastite slobode. Prostor totalitarne neslobode definiran je s pozicije većine i uređen fizičkom silom: zato se „odgovornost prema izgovorenoj i/ili pisanoj riječi“ odnosi na Antu Tomića, ali ne i na Marka Juriča.

U najkraćemu, to je temeljna razlika između demokratskog i totalitarnog društva, između Republike i Nezavisne Države. U Nezavisnoj Državi rečenicu “Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili napisanu riječ“ ministar kulture potpisuje na kraju priopćenja o uličnom napadu na pisca.

U Republici pak, potpuno istu rečenicu - “Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili napisanu riječ“ – predsjednik Vlade potpisao bi na kraju priopćenja o smjeni i/ili ostavci ministra kulture.

http://hr.n1info.com/a115340/Kolumne/Bo ... omica.html
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1184 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

A odlican!
http://www.oslobodjenje.ba/kolumne/kozm ... poslenosti

Kozmetički pad nezaposlenosti

Broj nezaposlenih osoba u BiH na kraju 2015. smanjen je za 1,4 posto u odnosu na prethodnu godinu. S obzirom na to da je broj nezaposlenih i na kraju 2014. smanjen u odnosu na 2013. godinu, statistika kaže da se u ovom slučaju radi o “kontinuiranom smanjenju”.

To bi, naravno, trebalo ujedno i implicirati da se u BiH u segmentu tržišta rada dešavaju određeni pozitivni pomaci, što bi, s druge strane, ljudi na vlasti mogli iskoristiti kao podatke koji ukazuju na to da oni dobro rade. Shodno tome, smanjenje broja nezaposlenih mogli bi pripisati i novom Zakonu o radu, koji je tokom 2015. godine usvojen u oba bh. entiteta.

No, da li je to baš tako? Pogledajmo sada malo preciznije šta kaže statistika. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, prosječan broj nezaposlenih u BiH u 2015. iznosio je 541.817 osoba i manji je za 1,4 posto u poređenju s prethodnom godinom. Registrovani broj nezaposlenih u decembru 2015. iznosio je 537.568 osoba, dok je u istom mjesecu 2014. broj nezaposlenih osoba iznosio je 547.134, a 2013. u decembru 553.481. Dakle, u protekle dvije godine broj nezaposlenih u BiH smanjen je u apsolutnom iznosu za 16 hiljada osoba, što i nije, ruku na srce, baš pretjerano dobar rezultat. Broj nezaposlenih posljednje dvije-tri godine "tavori” konstantno na pola miliona, s manjim odstupanjima od plus/minus 1,5 posto. Iako su i to određene statističke promjene, to ipak, nažalost, nije pretjerano dobar pokazatelj, posebno ako se imaju na umu reforme u smjeru smanjenja nezaposlenosti i povećanja zaposlenosti kojima se svi u BiH hvale.

Obratimo pažnju i na slijedeće. Broj nezaposlenih na kraju 2015. manji je za 1,7 posto u odnosu na broj nezaposlenih u decembru 2014. godine. Međutim, broj nezaposlenih na kraju 2014. godine također je manji za 1,1 posto u odnosu na decembar 2013. godine, što znači da se smanjenje nezaposlenosti ne može pripisati provođenju reformi, a posebno ne Zakonu o radu, jer je nezaposlenost kontinuirano padala i bez njega. Istini za volju, moglo bi se reći da je 1,1 posto ipak manje od 1,7 posto - što i jest tačno - ali, sve je to još u domenu veoma malih statističkih promjena, gotovo neprimjetnih. BiH ima najveću stopu nezaposlenosti u Evropi i smanjenje broja nezaposlenih sa 553 hiljade na 537 hiljada u periodu od dvije godine i nije baš neki uspjeh. To bi otprilike izgledalo kao kada prosječna plata od 809 KM s kraja 2013. godine "poraste” na 820 KM na kraju 2015. Statistički gledano, porast plate je evidentan, no u apsolutnim iznosima porast plate je neprimjetan i gotovo beznačajan.

Na sve to moramo dodati i da se u pomenutom periodu nezaposlenost kod nas smanjivala vještački - gotovo nasilno - poput one sramne akcije koju smo imali priliku vidjeti krajem 2014. Te su godine svi nezaposleni koji su bili evidentirani na biroima za nezaposlene u FBiH jednom najobičnijom administrativnom mjerom skinuti s biroa jer su imali mjesečna primanja veća od 200 KM! Sva su ta nezaposlena lica preko noći izbrisana s evidencije biroa, ali su oni i dalje ostali nezaposleni, bez redovnih mjesečnih primanja, samo su izbrisani s evidencije. No, statistika je zabilježila pad nezaposlenosti i to je jedino bitno. Slične mjere, sudeći prema najavama iz "svete knjige” (čitaj Reformske agende), možemo očekivati i u narednom periodu. Iz Vlade FBiH već sada ionako najavljuju tjeranje s evidencija biroa svih onih koji, kako kažu, "ne žele da rade, ali se prijavljuju na biroe radi zdravstvenog osiguranja”. A to što su oni realno nezaposleni, što zaista nemaju posla, nikoga u Vladi FBiH ne brine previše.

Kada još imamo na umu i činjenicu da se broj nezaposlenih koji tretira statistika kod nas svodi zapravo samo na broj prijavljenih na biroe, onda cijela slika o "kontinuiranom smanjenju” poprima drugačiji ton. Otprilike, to izgleda ovako. Ako naprimjer imamo deset nezaposlenih osoba, a od njih deset samo su tri prijavljene na biroe, onda statistika bilježi da je broj nezaposlenih tri osobe. A šta je s onih sedam koji ne rade, a nisu se prijavili na biroe? Ništa. Njih nema u statistici, dakle nisu nezaposleni. Taman bi još i njih trebalo evidentirati. Pa federalna Vlada grozničavo razmišlja kako da rastjera s biroa one koji su prijavljeni, a sada bi još trebala razmišljati i o onima koji ne rade, a nisu se ni prijavili. Nažalost, ni to nije sve. Ako kojim slučajem pronađete nekog od pomenute trojice nezaposlenih da pokušava da preživi i da radi, odnosno da je imao veći mjesečni prihod od 200 KM, onda ćete i njega skinuti s evidencije… tako da ćete na kraju od pomenutih deset osoba statistički imati samo dvije nezaposlene osobe.

Prof. dr. Nikola Grabovac, bivši ministar finansija FBiH (jedini federalni ministar koji je imao suficit u budžetu), u svojoj nedavno objavljenoj knjizi "Privreda BiH pred kolapsom” piše da su podaci o nezaposlenosti u BiH vrlo nejasno i nepouzdano područje. "U principu, međunarodne financijske i druge organizacije, kao i njihovi domaći sateliti (pretežno Centralna banka BiH), koriste niže stope nezaposlenosti kako bi prikazali da su njihov rad i ulaganje u BiH opravdani”, piše prof. Grabovac i zaključuje da su stope nezaposlenosti kod nas daleko više od onih koje se zvanično prikazuju.

On kao primjer navodi da je stopa nezaposlenosti u BiH (u januaru 2015.) prema definiciji ILO (International Labour Office) 27,5 posto, dok se stopa nezaposlenosti prema statističkim agencijama kreće oko 44 posto.

Nasuprot tome, procjena stope nezaposlenosti koju je prof. Grabovac izračunao na osnovu statističkih pokazatelja iznosi 67,6 posto! On to objašnjava ovako. Od ukupnog broja stanovnika u BiH (3,8 miliona), radno sposobno je 55 posto (2,1 milion), a radno nesposobno 45 posto (1,7 miliona). Broj ukupno nezaposlenih se izračunava tako što se od ukupnog broja radno sposobnog stanovništva (2,1 milion) oduzmu zaposleni i nezaposleni koje je evidentirala statistika (683 plus 553 hiljade), ali i nezaposleni koji su obeshrabreni da traže posao (869 hiljada), u koje su dakle ubrojani i oni koji nisu prijavljeni na biroe. Kada se sve to sabere i oduzme od ukupno radno sposobnog stanovništva, onda dobijemo daleko realniji pokazatelj nezaposlenosti kod nas od čak 67,6 posto.

On dodaje i da je pogrešno da se visoke stope nezaposlenosti kod nas "pravdaju” navodnim radom na crno, što često rade ovdašnji ekonomisti bliski Svjetskoj banci. Kaže da se procjenjuje da u BiH ima oko 300 hiljada osoba koje rade na crno, ali da to jednostavno nije tačno. U BiH ima stotinjak općina, što bi statistički značilo da u svakoj općini u prosjeku oko 3.000 ljudi radi na crno. "U svakoj bi općini ujutro na posao (ali na crno) trebala ići kolona od 3.000 radnika. A gdje su ti toliki radnici? Vidi li ih neko? Jasno je da ima rada na crno - i to obično u kafićima, ugostiteljskim objektima, građevinarstvu, trgovinskim radnjama i slično - ali se to u jednoj općini može kretati od nekoliko desetina do par stotina radnika”, tvrdi prof. Grabovac.

I na kraju zaključimo. Nezaposlenost se kod nas - statistički gledano - kontinuirano smanjuje. No, mjesta za optimizam jednostavno nema, jer moramo biti svjesni i činjenice da je to, kako kaže prof. Grabovac, jedno vrlo nejasno i nepouzdano područje te da se podaci o nezaposlenosti raznim akcijama, a ponekad i veoma nasilnim, mogu šminkati u zavisnosti od dnevnopolitičkih potreba.
zijancer
Posts: 4749
Joined: 03/08/2004 20:52
Location: 39

#1185 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by zijancer »

Poznavao sam Hasana, sina Huseinova. Kad sam jednog dana ušao u han Kolobaru, po­kazali su mi ga rukom i rekli da ga pozdravim, da mu kažem koju ljubaznu riječ i odam poštovanje kako najljepše umijem jer on to voli, a zatim da prođem i sjednem na sećiju odakle, ako hoću, mo­gu kroz prozor da gledam svijet na čaršiji kako ku­puje i prodaje, a imam priliku i Hasana da gledam i poslije da pričam kako sam i ja u Sarajevu, u ha­nu Kolobara, vidio Hasana, sina Huseinova.

Nisam umio da ga pozdravim onako kako se od mene tražilo, okrenuo sam se ka nekakvom čovje­ku za kojeg su mi rekli da je Hasan, povio se malo u struku, nešto rekao ili ništa, i otišao na sećiju. Nisam dao sebi pravo da ga sa sećije gledam, kad ga nisam ljudski pozdravio; ja koji sam sada prvi put čuo za toga Hasana, i prvi put ga vidio, nisam ni znao zbog čega da ga drukčije pozdravljam ne­go što obično pozdravljam ljude, i ono moje povi­janje u struku, i ono što sam tome čovjeku u prola­zu rekao, bilo je po nagovoru mojih prijatelja, pa je – zbog toga, i ispalo neuljudno: tako da od sebe nisam ništa dao, a od srca baš nimalo, a ni šta tra­žio od toga Hasana – ni toliko da na moj pozdrav odgovori. Moji prijatelji su mi zamjerili, a ja im odgovorio da žalim – ali da drukčiji pozdrav ni­sam ni dužan čovjeku kojeg ne poznajem, a i ne treba mi da se sa njim upoznajem; u han sam do­šao da čaj popijem i da kroz prozor gledam čaršiju. Rekli su mi da je to tačno, da nas je sviju čaj ovamo doveo – ali da je, za moju sreću, u sobi Ha­san, sin Huseinov i da treba da se bar dobro nagledam kad već ne mogu i da ga čujem.

Šta je to trebalo da čujem od toga Hasana ja ni­sam znao, a nisam ni pitao moje prijatelje, i uzeo sam da mirno – gledajući kroz prozor čaršiju, po­pijem čaj. Može biti da su moji prijatelji pomislili da su me uzalud doveli u han zbog Hasana, kad me je­dan takav čovjek ne zanima nego čaršija; vidio sam da im je žao što sam takav, što nisam kao oni – koji u han dolaze da bi vidjeli, i ako ih sreća po­služi i čuli Hasana, sina Huseinova.

Popio sam čaj, spustio praznu čašu na tablju, i sad odjednom, stao da gledam po hanskoj sobi. Na sećijama, pokrivenim ovčijim i srnećim koža­ma, sjedjelo je i ćutalo nekoliko trgovaca, reklo bi se iz drugih mjesta, koji su u hanu i noćili, i sad čaj pili. Prešao sam preko njih nemarno očima, i išao do kraja sećije, gotovo do vrata – do Hasana. Pi­tao sam se u sebi zašto su dali da taj Hasan sin Huseinov sjedi do vrata kad su mi rekli da je on je­dan pametan čovjek, najpametniji u cijeloj čaršiji. Nisu me time uzbudili, a ni uvjerili da je onaj čov­jek što sjedi do vrata najpametniji u čaršiji – nisam ga gledao zbog njegove pameti, nego zbog toga što su ga i moji prijatelji gledali, a jedan rekao još i to: da je Hasanu, sinu Huseinovu, milo kad ga ljudi gledaju.

Nisam mogao dalje, upitao sam zašto bečimo u onoga čovjjeka. Odgovorili su mi da ja ne moram da ga gledam, da je Hasan, kad se gleda, kao i sva­ki drugi čovjek, ali nije kad se sluša…
- A šta bih čuo, kad bih ga slušao? – upitao sam.
Tim pitanjem iznenadio sam moje prijatelje. Je­dan mi se primakao uz uho, pa će, kao da sam kakvo dijete, polako i razgovijetno:
- Čuj… ovoga Hasana pozvao je jedan čovjek na večeru: njega i još puno svojih prijatelja. I htio dobro da ih ugosti; bio je bogat taj domaćin. Že­nama je rekao nek nije jela koje se na sofru neće iznijeti. I žene stale da kuhaju jela, sve jedno bolje od drugoga. Slana jela, i slatka, i napitke. Toliko tepsija, toliko činija, Bog zna koliko. A Hasan, sin Huseinov, dok se večera pripremala, pričao pri­če… Pričao im je toliko čudne priče, i toliko lije­pim glasom da su svi ljudi umuknuli. Nisu disali. Nisu više znali ni gdje su. Bili su tamo gdje ih je odveo Hasan svojom pričom… Bili su u sasvim drugom vremenu, u davnom vremenu; ovo svoje su zaboravili, i sebe su zaboravili. Nisu jedan dru­goga vidjeli, nisu ni Hasana vidjeli, do samo mu glas čuli – a i taj glas kao da je dolazio iz nekog čovjeka koji je živio nekad davno i sve vidio i znao – znao šta su ljudi radili prije dvjesta i koliko god hoćeš unazad godina, i kakvi su bili ti stari ljudi. I evo šta se desilo one noći kod onog domaćina kad su žene spremale večeru a Hasan dotle pričao pri­če: htjele su i one, bar nešto, da čuju od onoga što Hasan priča – unijele bi sud sa jelom u sobu i sta­le, i kako bi tu stale tako bi i ostale slušajući priču. Jedna tako, druga tako, i treća tako. I više ni one nisu bile tu, nego tamo gdje ih je, svojom pričom, odveo Hasan. Vratio ih je u zoru pijetao, kad je za­pjevao. Sjetile su se tada svojih jela koje su sinoć pripremale za večeru, ali je bilo sve kasno – jer ono što je ostalo na ognjištima, izgorjelo je; mogle su, jadnice, samo da kukaju. Zato Hasana neće da slušaju oni koji ikakva posla imaju, propadne im posao slušajući ga. Neki, ovdje u hanu, ne zaspu noću – i sjutradan ne žive u ovom vremenu nego u nekom davno prošlom, i ne liče na sebe, ne pozna­ju ljude koje su poznavali nego neke koji su davno živjeli, i cio dan sa njima žive. Izgledaju kao da su pijani, ili budale, ili hoće da su mnogo pametni. Neki su bili tužni, ako je priča bila tužna – i bilo im žao što su se rodili kad je svijet takav… Ne umijem ti o njemu pričati, o Hasanu, sinu Huseinovu, nego dodi uveče u han kad on priča, da ga čuješ.

Pošto mi je sve to rekao u uho, polako i razgovi­jetno kao kakvom djetetu, moj prijatelj se odbio od mene; nije čekao da mu na to išta odgovorim, ili da ga pitam, a imao sam i da mu odgovorim i da ga pitam. Popili smo još po jedan čaj, ćutali ko­ji trenutak a zatim sam ja počeo:
- Priča li istinite priče ili izmišljene onaj Ha­san?
Moj prijatelj mi se okrenuo, gledao me preko prazne čaše u ruci, veli mi:
- To se ne zna; to se nikad ne može znati – kad bi neko Hasana to upitao, uvrijedio bi ga i on bi, istoga časa, prekinuo priču. A to bi bila velika šte­ta i ljudi bi se na onoga što pita naljutili, platili bi mu čaj i pokazali vrata, nek ide. Kad ste me pitali, a srećom niste njega – i nemojte da vam se to omakne s jezika, ja ću vam odgovoriti: ono što bi, u njegovoj priči, moglo biti istina, učini vam se da je izmišljeno, a ono što je izmišljeno, učini vam se da je istina, i vi nikada niste ni ovamo… ni ona­mo… nego u rukama Hasanovim koji vas ljulja i tamo i ovamo kao da ste u kolijevci. Kad hoće da se nasmijete, vi se nasmijete; kad hoće da vas pre­padne, vi se prepadnete, a kad uzme da priča mud­ru priču, vama se učini, da oko sebe vidite sve ne­kakve starce s bijelim bradama do pojasa, među kojima ste samo vi bez pameti.

Oslikao mi ga je tako kao da se radi ne o Hasanu pričalici, nego o Hasanu čarobnjaku. Gledao sam ga tamo na kraju sećije, gotovo do vrata, usamljenog; učinilo mi se da taj čovjek ništa u ži­votu nije postigao, a ni želio da što postigne, do da tako sjedi po hanovima i da, ako neko hoće da ga sluša, priča svoje priče. Bio je srednjih godina, lije­pa, mrka, izdužena lica nad koje se nadnosila ma­la, od bijela prediva ispletena kapa sa kićankom od svih mogućih boja presječenom do same kape, tako da je ličila na još dobro nerazvijen šareni cvi­jet. Crne, krupne oči, bile su mu pune vlage, nadstrešene dugim trepavicama i gustim vjeđama – i ona mu vlaga, kad zatrepće očima, odsijavala ne­kim čudnim, bolnim sjajem. U ogrtaču sa jakom od žute lisičije kože sjedio je kao kad zvjerka čuči u kakvom jesenjem grmenu punom krupna, čađa­va lišća, pred opadanje. Ni na koga iz čaršije nije ličio: ni na trgovca, ni na zanatliju, ni na hodžu, nego bio jedan od onih dokonih ljudi koji se, svu­da u svijetu, po ovako velikim hanovima, povijaju, sjede do vrata da ne smetaju, ćute, pogledaju po­nekog ili nikog i ništa ne gledaju jer su dovoljni sa­mi sebi. Kuće obično nemaju, a i ako imaju zami­jenili su je za han gdje im je zimi ugodno jer je toplo, a ljeti je hladovina. Usamljenici su, i srećni su što sa svoga mjesta, tamo negdje kod vrata, mo­gu da gledaju ljude, i slušaju šta zbore. Nisu siroti­nja, ne ištu – ne gledaju u tuđ čaj; kad bi para ima­li koliko ih nemaju, oni bi svima u hanu platili čaj – nego su tako… nekakav sastavni dio hana, ni njegova sreća ni nesreća…

Takve su mi misli, o tim ljudima, prolazile kroz glavu dok sam gledao Hasana, sina Huseinova. Doznao sam da mu je otac Husein bio učen i ugle­dan čovjek; prezivao se Akovalija – po Akovu na Limu iz kojeg mu je, uz nekakve nemire, došao djed. Doveo je sa sobom braću, i više nekim zabranjenim poslovima nego poštenim radom braća i njihovi sinovi zaimali – svi, sem Huseina, oca Hasanova; on se dao na knjigu, na posao koji paru ne donosi, i sa ženom i dvojicom Hasana, od kojih mu je jedan bio sin a drugi posinak, živio siromaš­no. Dvojica Hasana – stariji dovodak i posinak i mladi sin, slagali su se kao dva rođena brata, ali ništa nisu radili, ni paru imali. Onaj što je bio ro­đeni sin Huseinov – kojeg su, da ga razlikuju od onog drugog Hasana, zvali Hasan, sin Huseinov, išao je sa ocem po mahalama i naslušao se njego­vih mudrih priča iz knjiga i onih koje je sam izmiš­ljao. Tada se Hasan, sin Huseinov, i sam naučio da izmišlja priče, da istinite – iz knjiga Huseinovih, pretvara u lažne a lažne u istinite i stvara ne­kakve treće, svoje priče…

Po smrti Huseinovoj Hasan se pročuo sa svojim pričama, boljim od očevih, ljepšim glasom i ljepše ispričanim – i vještinom da se prilagodi trenutku, mjestu, i raspoloženju slušalaca – tako da se nije moglo dogoditi da veselim ljudima priča tužne pri­če ili neveselim vesele. Pošto se napričao po mahalama, gdje su ga i hranili zato što ih zabavlja, Hasan se, polako, spustio na čaršiju – tamo gdje su hanovi, i u njima se, najprije u manjim, zadržao jedno vrijeme, a za­tim ušao i u najveći – u han Kolobaru. Tu su bili drukčiji putnici od onih po malim hanovima, i bo­lji handžija – neki Arif Tabak, koji mu je za stalno dao ono mjesto na kraju sećije do vrata, i hranio ga. Zauzimao je to mjesto do vrata rano izjutra – kad soba stane da se puni svijeta, i napuštao ga kasno u noć, kad se soba isprazni.

Prvi put sam čuo njegovu priču kad sam, jedne večeri, ne znajući kud ću, otišao u han. Sjedio je na onom svom stalnom mjestu, na sećiji do vrata. Iznad glave mu je, obješen o klin, gorio fenjer; osvjetljavao mu je onu čudnu kapu od bijela prediva sa kićankom na vrhu nalik na šaren cvijet, lice mu je bilo u sjenci – ono njegovo mrko, izduženo lice, i meni se učinilo sitno, kao u djeteta. Pribijeni uz njega – toliko da je jedva disao, slušali su ga ljudi: neki su sjedili skrštenih nogu, neko na koljenima, neki čučali. I sam sam čučao, jer nisam imao gdje sjesti, i slušao ga; mogao sam da uhvatim tek po­nešto iz njegove priče – onoliko koliko je bilo do­voljno da me primami, ali ne i cijelu da čujem. Ok­retao sam se ljudima oko sebe da mi kažu šta je re­kao, ali odgovor nisam dobijao – jer nisu imali kad da se sa mnom zabavljaju; izgledalo je kao da Hasan tamo nešto dijeli, pa bi ostali bez dijela.

Poslije sam dolazio ranije i zauzimao bolje mjesto, ali nikad ono najbolje – jer bilo je hitrijih od mene, i uvijek mi je ostajalo da čučim ili da sje­dim na koljenima. Mogao sam, sa tog boljeg mjes­ta, da dobro čujem Hasana i da ga dobro vidim: bio je tu – blizu, i u isto vrijeme daleko, i iz te da­ljine, pred naše oči, izvodio nekakav nepostojeći svijet sa svim što ljudi mogu da imaju, da steknu, da izgube, da stradaju ili dobijaju u bitkama, da se žene, da hode po svijetu, da umiru – da se ne zna šta je u tome svemu bilo istina a šta Hasan izmis­lio.

Pričao je bez reda šta mu na um padne ili šta mu je lakše da izmisli; kad izmišlja bio je sporiji, zastajkivao je, ćutao sve dotle dok čaj ne popije, a kad mu ne ide ni uz čaj, uzimao je gotovu priču, da ne čekamo. Te gotove priče bile su o starom Sa­rajevu – onakvom kakvo je nekad davno bilo, i kakvi su u njemu bili ljudi, sokaci i kuće; bile su kuće okrenute drukčije: prozori su im gledali na vrtove i bašče a stražnja strana na sokak, i sve što se iz njih prolijevalo, oticalo je niz sokak. Djeci se govorilo da paze kad neko dolje sokakom prolazi, da ga ne pokvase…, a kad se to ipak desi – čovje­ku se iznese ibrik sa vodom da se opere, a dijete se izbije.

Volio je da mijenja slike starog Sarajeva, volio da ga ruši i iznova gradi. Palio ga je vatrom. Plavio vodom. Harao bolestima. Pljačkao hajducima. Zažmurio bi kad bi ga, uz neki požar, zavio u dim da se u njemu ništa nije vidjelo – ni čovjek čovjeka, ni kuća kuću, do plamen i dim. Poslije bi ga, gotovo cijelog, iznova načinio i uvijek ljepšim. Nije dao da to novo Sarajevo dugo traje, i ako ništa drugo a on bi ga iskaljao blatom toliko da je u njega bilo gadno pogledati – a zatim ga očistio, okrečio i po­krio zelenilom voćnjaka. Ali ni toj novoj slici sta­rog Sarajeva nije dao mira – i, iz vedra neba šinuo bi grom u neku od minara i prelomio je; nije govo­rio da je to zbog krive kletve trgovaca na čaršiji, nego da grom bije u visoko. Kažnjavao je krivce zatvorom, trgovcima koji su krivo mjerili probijao ekserom uši i prikivao ih za direk nasred čaršije da ih svak vidi. Teže krivce davio je noću u gradskoj tvrđavi; za svako zadavljeno grlo ispaljivao je po jedan top; nek se zna da se na tvrđavi davi i da za svakim, jedne noći, može da pukne top. Treće je slao u Aziju, u progonstvo – u Karakazan, odakle se nisu vraćali. Nije žalio za njima, a ni veselio se njihovoj nesreći, do polako, kao da je tu bio i sve to vidio, ispredao priče o ljudskim sudbinama, ne­poznatim i nepredvidljivim, svakom čovjeku još prije rođenja na čelu ispisanim, ali uzalud to pis­mo na čelu nosi kad ne može da ga pročita.

Ispa­dalo je da je za čovjeka najveća nepravda što cio vijek nosi jedno pismo, a nije mu dato da zna šta tu piše; s te strane on je rob nekakvom pisaru koji mu je ispisao sudbinu i pismo zapečatio. Neće mo­ći da po svojoj volji upravlja svojim radnjama; one su mu određene onim pismom. Zato Hasan, sin Huseinov, nije krivce krivio, a ni divio se do­brim ljudskim djelima, jer ni dobro ni zlo nije od njih zavisilo nego od onoga što im je na čelu zapi­sano. A ne može se ni pročitati, ni dopisati, ni – ako ne valja, izbrisati. Ni na to se Hasan nije lju­tio; pričao je mirno i ravno, i – ne iz njegovih riječi nego iz njegove mirnoće ispadalo je da je najbolje tako kako je čovjeku unaprijed određeno. A ono što je ipak dobro da čovjek pokuša da uradi, jeste da se na vrijeme oženi, da ima svoj dućan i da živi kao ostali ljudi u čaršiji. Neka gleda kako Miljacka teče, kako u proljeće lista drveće, i kako u jesen opada list; sve drugo će mu biti suvišno i glava će ga od toga boljeti.

Ponekad bih u sebi rekao da neću ići u han da slušam Hasana, ali i onda kad nisam odlazio, čini­lo mi se da ga čujem kao da sam u hanu. Stao sam najzad da se pitam: šta je to što me privezalo za Hasana, trebaju li mi njegove priče i šta imam od njih, ako išta imam? Znao sam da bi mi on odgo­vorio da nemam ništa drugo, do da ih i sam neko­me ispričam, da je na ovome svijetu najvažnije da imamo jedan drugom nešto da ispričamo. Kad bi mrtvi mogli da se kajemo što živi nismo učinili, to bi bilo što nismo pričali… Hasan bi mi rekao da odem na groblje i vidim koliko se tamo ćuti…! Za­to nek se ne gubi vrijeme dok je čovjek ovamo… Nije važno je li ono što se priča istina – da pouči, ili izmišljeno – da zabavi, nego da se pričajući i slušajući dva puta živi.

Može biti da bi mi tako nešto odgovorio Hasan, da me čuo kad sam se pitao šta imam od toga što idem u han i slušam Hasana.

Došla je kasna kaljava jesen sa kišama i ja sam, uz te kiše, otišao iz Sarajeva; ne znam koliko je sa mnom otišlo Hasanovih priča – tek on jeste: ostala je u meni njegova slika kako, sa onom kićankom na kapi nalik na nerascvjetan cvijet, sjedi na onom posljednjem mjestu na sećiji do vrata, da ne smeta. Nisam mogao da zamislim to mjesto bez njega, njegovu glavu bez cvijeta na kapi i fenjera gore nad njim, obješena o klin. Ljudi će ulaziti u han, prolaziće pokraj njega i sjedati na sećije, a on će – na onom mjestu do vrata gdje ne smeta, gledati preda se i ni na čiji čaj neće dići oči da kaže da bi i on popio čaj. Neće ličiti na trgovca, ni na zanatliju – nego na čovjeka iz nekakvog davnog vremena i dalekog kraja koji se, nekim čudom, obreo tu u ha­nu.

Tri godine, provedene izvan Sarajeva, sa drugim ljudima i u drukčijim prilikama, bile su dovoljno dugo vrijeme da na mnogo štošta zaboravim, pa i na Hasana, sina Huseinova; njega sam se još naj­duže sjećao, ne po pričama nego po sudbini njego­voj da vječito sjedi na jednom te istom mjestu – onom na kraju sećije, do vrata. Ali – vrijeme je prolazilo, i Hasan iz mene odlazio – i najzad bio samo jedan čovjek od mnogih kojih sam se sjećao ili, zbog zaborava, jedva i mogao da ih se sjetim. Znam da sam pokušavao da neke njegove priče prepričam mojim prijateljima da ih zadivim, ali – niti sam umio niti moje prijatelje zadivio, i manuo se posla koji nije za mene. Vidio sam tada da treba sjesti na nekakvo posljednje mjesto, do nekakvih vrata, kao što je on sjedio, i odatle pričati priče; da treba biti pod onom kapom sa kićankom i onim fe­njerom iznad glave – da treba biti nekakav Hasan, sin Huseinov. Bila je ta moja nevještina da prepri­čam njegove priče još jedan razlog da ga zabora­vim ; gotovo da sam njega, a ne sebe, krivio što ne umijem da pričam.

Nisu brzo, ali ipak su prošle tri godine, i ja sam opet pred očima imao han Kolobaru i čaršiju – i Sarajevo. Bilo je sve to kao i prije, ali ja sam bio drukčiji: nije me više mamila svjetina na čaršiji, nisam ulazio u han Kolobaru, nisam sem ponekad, šetao uz Miljacku i niz Miljacku ispod drveća; izlazio sam na bregove ispod Trebevića i na groblje na Alifakovcu. Najčešće sam, pred veče, sjedio u samom groblju, oslonjen leđima uz nišan – jer tu je, medu nišanima, trava bila najgušća i tišina najdublja… Nisam se osjećao da sjedim u groblju – što, može biti, ne valja pred veče, jer ono kao da i nije bilo to što jeste: jedno groblje, nego jednos­tavno produžetak susjedne mahale u koju se i sa­mo produžavalo – i razlika je bila u tome što je na­selje živih bilo bučno a naselje mrtvih tiho; umor­no tiho… U njega se nije moglo dozvati, niti išta iz njega čuti, do gušter u travi… Mrtvi uveče kao da su padali u još dublji san, od onoga kojim spava­ju… – Gore nad njima ostajali su njihovi kamenovi, i oni, reklo bi se, sanjivi… Naveli su se na sve četi­ri strane, a neki i po zemlji pali – već prema tome koliko se koji, od duga stajanja, umorio…

Čitao sam natpise na njima: imena i godine kad su umrli – i molitve Bogu da im na krilima anđela primi dušu, da ih pripusti u rajske bašče gdje kroz cvijeće protiču vječno hladne vode i na drveću pjevaju, glasom umilnim, rajske ptice. Na jednom ka­menu – iznenadivši se, pročitao sam poznato ime: Hasan, sin Huseinov. Dugo sam stajao kod tog ka­mena. Kod tog imena. Ono mjesto u hanu na kraju sećije, do vrata, gdje neće smetati, ostalo je iza Hasana prazno; on je i ovdje dobio mjesto na kraju… – na samom kraju groblja, do granja, »gdje neće smetati…«. Kamen Hasanov bio je mali, i na njemu mali natpis: nekoliko riječi iz molitve, a zatim da je Ha­san, sin Huseinov, za života uveseljavao ljude svo­jim veselim pričama a mudrim ih poučavao i neka mu je za to mir duši.
Njegove priče sad je krio njegov kamen, bio mu je na kraju groblja, do granja; i mrtav – Hasan, sin Huseinov bio je na kraju.
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1186 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

sta je ovo?

ja dosla da ovo postavim:
http://www.sciencealert.com/a-novel-wri ... ompetition

It may be time to add 'novelist' to the list of professions under threat from super-smart computer software, because a short story authored by artificial intelligence has made it through to the latter stages of a literary competition in Japan. It didn't scoop the top prize, but it's not a bad effort for a beginner.

The AI software isn't self-aware enough to think up and submit its own work though (not yet, anyway) – the short-form novel was written with the help of a team of researchers from the Future University Hakodate in Japan. Human beings selected certain words and phrases to be used, and set up an overall framework for the story, before letting the software come up with the text itself.







One of two submissions from the university made it through the first round of the Nikkei Shinichi Hoshi Literary Award ceremony – perhaps the entry's title, which translates as The Day A Computer Writes A Novel, should have been enough to tip the judges off – but the competition is unique in that it openly accepts entries from non-human writers (Shinichi Hoshi himself was a science-fiction author).

Of 1,450 or so novels accepted this year, 11 were written with the involvement of AI programs, the Japan News reports. The four-stage screening process is kept secret but judges aren't told in advance which submissions are written by klix people and which have robot authors behind them.

Science-fiction novelist Satoshi Hase, who was involved in the competition, said the AI book was "well-structured", but had "some problems" as well, including the quality of the character descriptions.

"So far, AI programs have often been used to solve problems that have answers, such as Go and shogi," said Hitoshi Matsubara, who led the team of researchers from Future University Hakodate. "In the future, I'd like to expand AI's potential [so it resembles] human creativity."

Creativity is hard to emulate inside a computer, but it's surely only a matter of time before AI programs have the intelligence and the data to be able to do a passable job: automated software is already responsible for writing certain financial and sports reports where the key facts can be arranged in a straightforward template.

Political speeches are another target for up-and-coming robot writers, as they tend to follow a familiar pattern, with repeated phrases and topics.

As is usually the case, the database the AI has to work with is crucial – as long as there's enough data to draw upon (4,000 speeches were used for the latest research), then today's AI software is clever enough to produce its own variations on a theme.
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1187 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

podjonicu nesto sto mi je Neko poslao... super, super.

http://www.6yka.com/novost/101825/kako- ... -tv-serije

Možda vam je ta serija komedija, ali ne mogu se smijati sa vama. Za mene su Prijatelji signal grubog ulaska u antiintelektualizam u Americi, model u kojem je jedan čovjek žrtva svojih prijatelja idiota.

Želim da razgovaramo o popularnoj televizijskoj seriji koju smo moja žena i ja opsesivno pratili na Netflixu. Riječ je o priči o porodičnom čovjeku, naučniku, geniju koji je zalutao među pogrešne ljude. On polako upada u ludilo i očaj, vođen vlastitom samodopadnošću. Nesreća za nesrećom i on postaje čudovište. Naravno, govorim o Prijateljima i tragičnom heroju Rossu Gelleru.

Možda vam je ta serija komedija, ali ne mogu se smijati sa vama. Za mene su Prijatelji signal grubog ulaska u antiintelektualizam u Americi, model u kojem je jedan čovjek žrtva svojih prijatelja idiota. I čak i ako to gledate isto kao ja, nije ni važno. Konstantne salve smijeha koje čujete iz studija u kojem je serija snimana pred publikom podsjetit će nas da su naše vlastite reakcije nepotrebne, za odbaciti. Pjesma koja nas uvodi u seriju je zlosutna i govori nam kako je život zabluda, kako je građenje karijere za ismijavanje, siromaštvo odmah iza ugla, i o da, vaš ljubavni život je “živ ili mrtav”. Ali tu je uvijek ekipa idiota da vam pravi društvo. Oni su tu za vas.

Da li mi je bolje od ovoga?

Možda da raspakujem sve što sam napisao. Ako se sjećate devedesetih i ranih 2000tih, i ako ste tada živjeli u blizini televizora, onda se sjećate Prijatelja. Serija je bili obaveza jednom sedmično, skoro kao događaj koji je pred vas dovodio likove koje je bilo prelako zavoljeti: svi mladi, srednja klasa, bijeli, straight, privlačni (ali dostupni), moralno i politički se uklapaju, i sve “opremljeni” ličnostima koju je lako prihvatiti. Joey vas nasmijava, Chandler je sarkastičan, Monica je opsesivno-kompulsivna, Phoebe je hipi, Rachel, do vraga, ne znam, Rachel voli kupovati. I tu je Ross. Ross je bio intelektualac i romantik.

Na posljetku, publika Prijatelja - oko 52,5 miliona ljudi - okrenula se protiv Rossa. Ali ostali likovi ove serije su bili usmjereni protiv njega od početka (razmislite o prvoj epizodi kada Joey za Rossa kaže: “Kada ovaj lik kaže zdravo hoću da se ubijem”. U suštini, kad god bi Ross rekao bilo šta o svojim interesovanjima, istraživanjima, bilo da je to tek pola rečenice, neko od njegovih “prijatelja” bi počeo da gundža negodujući kako je dosadan, kako je glupo biti pametan, i kako nikoga nije briga. Sve to prati smijeh publike u studiju. I tako skooro pa svaka epizoda, 10 sezona. Možete li kriviti Rossa što poludi?

I kao u grčkoj tragediji, naš heroj ne može pobjeći od svoje sudbine. Producenti serije, kao glas bogova, proglašavaju da Ross mora završiti sa Rachel, onom koja kupuje. Iskreno, mislim da je mogao i bolje završiti.

Zašto takva simpatija prema Rossu?

Serija je okončala 2004. godine. Iste te godine nastao je Facebook; te godine je George W. Bush izabran po drugi put; te godine su reality programi postali dominantno lice popularne kulture a Američki idol je počeo svoju osmogodišnju vladavinu terora kao show broj 1. u SAD; iste te godine je Paris Hilton brendirala njen “životni stil” i objavila autobiografiju. A Joey Tribbiani je dobio svoju TV seriju.

Godina 2004. je bila ta kada smo potpuno odustali i prihvatili glupost kao vrijednost. Pitajte o tome Green Day; njihov album “Američki idiot” je objavljen te 2004. godine i dobio je Grammy za najbolji rock album. Ne može biti bolji trenutak. Odbacivanje Rossa označio je trenutak kada je veći dio Amerike gundžao, već na pola rečenice nekoga ko je govorio razumom.

Da, moja teorija je da su Prijatelji možda pokrenuli pad zapadne civilizacije. Možete reći da sam lud. Ali, da citiram Rossa, “O, da li sam? Da li sam? Da li sam poludio? Da li gubim svaki smisao?”

Bio sam učitelj 2004. godine. Podučavao sam djecu u školi šahu. Gledao sam kako moju učenici bivaju zadirkivani. Radio sam najbolje moguće da ih odbranim, ali nisam mogao biti svuda. Moji učenici su bili štreberi na neprijateljskom teritoriju.

Možda su štreberi uvijek bili proganjani i zaključavani u ormare, ali nešto u mom stomaku mi govori da smo na najnižem stepeni - na kojem interakcija na društvenim mrežama postoji umjesto rasprava i političkih diskusija, gdje o političarima sude na osnovu toga da li žele popiti pivo s nekim ili ne, gdje se odbacuje svako naučno dostignuće, gdje naučna istraživanja nisu dovoljno podržana, gdje se novinarstvo guši u tračevima o poznatim. Uplašim se kada vidim guzicu Kim Kardashian na CNNu.

Možda je sve to bezopasno smiješno. Kao smijeh raspoložene publike u studiju. Možda. Ali ja sam iskreno zabrinut da nismo dovoljno uradili da ohrabrimo intelektualnu radoznalost u našoj kulturi.

Na sreću, postoji otpor. Postoje ljudi koji se ne plaše početi rečenicu sa “znate li…” Postoji još ljudi kao Ross u svijetu. Viđam ih u mom šahovskom klubu. Vidim ih u gradu, krije se u muzejima, skrivaju se u knjižarama, razmjenjuju usputne poglede u javnim bibliotekama i kafićima, provlače se u našim školama, univerzitetima.

Za Rossa nije bilo nade. Poludio je i, da, postao dosadan. Kako da onda mi sačuvamo prisebnost u ovom glupom, glupom svijetu? Ne bih bio dobar nastavnik da nisam pripremio par ideja.

1. Pročitajte jebenu knjigu. Nešto posebno se desi svaki put kada se odvojite od suludih stvari kojima nas bombarduje moderna kultura i utopite se u roman. Tako ćete se otvoriti za nove ideje, nova iskustva, nove perspektive. To je kao eksperiment strpljenja i otvaranja uma. Istraživači New School for Social Research u New Yorku zaključili su da književnosti podstiče empatiju. To je tačno. Čitanje vas čini manje kretenom. Dakle, čitajte često. Čitajte “teške” knjige. Čitajte kotroverzne knjige. Čitajte knjige koje će vas rasplakati. Čitajte nešto zabavno. Samo čitajte.

2. Naučite nešto. Vaš mozak je sposoban za tako puno toga. Nahranite ga. Naučite nešto novo. Najveća prijetnja napretku je vjerovanje da je nešto previše kompleksno da bi se popravilo. Siromaštvo je permanentno. Rasizam će uvijek postojati. Izraelsko-palestinski sukob je pretežak da bi ga razumjeli. Sistem javnog obrazovanja propada. Educirajte se kako bi mogli biti dio razgovora. Učite o nauci, o matematici. Istražite filozofiju. Učite paleontologiju. Pokušajte naučiti novi jezik. Ne morate ga naučiti tečno govoriti, samo ubacite nekoliko novih riječi u glavu. Slušajte podcaste o obrazovanju. Profesori sa univerziteta kao što su Harvard, Yale, Columbia, Stanford  postavljaju svoje lekcije online, besplatno. Jedan od velikih izazova za mene kao nastavnika je ubijediti studente da su pametni nakon što im neko kažu da su glupi.

3. Prestanite kupovati toliko sranja. Možda će vam se ovo učinit nelogičan slijed, ali sam ubijeđen da potrošačka kultura i idiotska kultura jesu usko povezane. Pojednostavljuju vaš život. Idiokratija dominira našom kulturom jer prodaje više Nike tenisica i big macova. Ako ozbiljno razmotrimo šta unosimo u našu kuću, smanjujemo mogućnost da budemo izmanipulisani praznom impulsivnošću.

4. I na kraju, štitite štrebere. Kompjuterski programer čini više da riječi siromaštvo u svijetu, glad, bolesti nego bilo ko drugi. Štreberi su napravili vakcine. Štreberi prave mostove i autoputeve. Štreberi postaju nastavnici i bibliotekari. Trebaju nam ti nepodnošljivo pametni ljudi jer oni svijet čine boljim mjestom. Ne smijemo ih ostaviti pred društvom koje koluta očima na svaku riječ koju izgovore. Rossu su potrebni bolji prijatelji.

Jos su mi interesantniji komentari... zazirem od bukvalizma. s razlogom. (iako moram priznati da NIKAD ne citam komentare ispod tekstova... ovi se ukazase.
User avatar
Saian
Posts: 15317
Joined: 08/04/2004 21:50

#1188 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by Saian »

hadzinicasa wrote:podjonicu nesto sto mi je Neko poslao... super, super.

http://www.6yka.com/novost/101825/kako- ... -tv-serije


Jos su mi interesantniji komentari... zazirem od bukvalizma. s razlogom. (iako moram priznati da NIKAD ne citam komentare ispod tekstova... ovi se ukazase.
http://medium.com/@thatdavidhopkins/how ... .41gjxdwml

vidim poznato mi :)

jesi o ovim komentarima na buci govorila?

Kao prvo, previse je banalno kriviti tv program za propast civilizacije. Los TV program je posljedica u jednacini, a ne uzrok. Kada bi to bilo tacno, kultura strebera i intelektualaca bi posljednjig godina bila slavljena i postovana, s obzirom da je geek/nerd kutura postala potpuni mejnstrim. Me]utim, svjedoci smo sve veceg tonjenja u glupost, sve vise se slave polu-ljudi i polu-dostignuca.
Ovaj iznad je prilicno suvisao. Dijelim misljenje da je TV-program samo manifestacija trenda u drustvu i prije je, kako kaze, posljedica nego uzrok bilo chega (iako bi se moglo sad s koka-jaje loop-om dok se boje ne rastope :D). Mislim ipak da je orginalni autor mislio na istovremenost zavrsetka "Prijatelja" i ovih drugih dogadjaja (izbor Busha...) jer niko ozbiljno ne moze vjerovati da je ta serija uzrok nechega sto je diskutabilno i definirati.
Yes, my theory is that Friends may have triggered the downfall of western civilization. You might think I’m crazy.

No zanimljiva je premisa pa da je mal prozhvachem :D Sta je smijesno dovoljnom broju ljudi (da bi sitcom dobio odobrenje za sljedecu sezonu) i sta se dobro prodaje odredjuje to na koji ce nacin profesor paleontologije biti izvor komichnosti. Da li ce to biti samom chinjenicom da se odlucio ozbiljno baviti naukom ili ce se naci neki mozda dio karaktera koji je smijesan, docim je njegovo zanimanje nebitno, diktira publika to jest "(zapadna) civilizacija". Ovo prvo je lakse, a dobijes pride sepet jeftinih i samim tim siroko uspjeshnih fora. I ovo sto se u komentaru spominje o "popularizaciji" nerdova je dobar primjer odsustva te veze uzrok (TV serija) - posljedica (drustvo). Jer Big Bang je poceo 2007, Obama, prosvjetiteljstvo i shangri-la :D (makar eto recimo neki obrat u odnosu na Bush eru) poceli 2008. Jel Big Bang nagovijestio obrnuti trend u drustvu? Tesko, jer ta akcijska prodaja podilazhenja publici i klisheiziranja pod nazivom Big Bang ide ko na halvu, dok Silicone Valley (pogledaj, ako nisi) sumnjam da ce ikad ostvariti toliko masovno poklonishtvo. U obe ove serije su nerdovi glavni protagonisti i dok ove iz prve neces nikad naci u stvarnom svijetu (vjeruj mi, aj nou maj nerds :D) ovi iz Silicone Valley su jako stvarni. S druge strane Big Bang nerdove zna vecina planete, no posto nisu stvarni nemaju ni neku moc da populariziraju taj sloj drustva te populariziraju nauku preko njih. Jer, onako kako se taj sloj prikazuje u toj seriji, on ni ne postoji. To bi mogao biti jedan od razloga sto djevojchice ovih dana samo proklamativno vuku vlagu na dzozle i integrale, docim kad stavis pred njih kakvog nerd-a od krvi i mesa, Atacama odjednom pari agrarna povrsina u usporedbi s njihovim netom vlazhnim, a sad furiozno sve aridnijim medjunozhjem. Dakle, ako serije imaju toliki uticaj i ako su uzrok necheg ili nagovjestaj, ne bi li to ponashanje odn. fascinacija nerdovima trebala biti dosljednija. Kao sto rekoh, samo naoko, jer ovi iz Big Banga su obicne karikature, toliko izvitoperene u svrhu komichnog efekta da je tesko vise pricati o nekoj realnosti, a kamo li utjecaju na istu.

A evo i povezano, izaslo i na klixu :D
http://www.washingtonpost.com/news/ram ... es-flight/

The curly-haired man tried to keep to himself, intently if inscrutably scribbling on a notepad he’d brought aboard. His seatmate, a blond-haired, 30-something woman sporting flip-flops and a red tote bag, looked him over. He was wearing navy Diesel jeans and a red Lacoste sweater – a look he would later describe as “simple elegance” – but something about him didn’t seem right to her.

She decided to try out some small talk.

Is Syracuse home? She asked.

No, he replied curtly.

He similarly deflected further questions. He appeared laser-focused — perhaps too laser-focused — on the task at hand, those strange scribblings.

Rebuffed, the woman began reading her book. Or pretending to read, anyway. Shortly after boarding had finished, she flagged down a flight attendant and handed that crew-member a note of her own.
Finally the pilot came by, and approached the real culprit behind the delay: that darkly-complected foreign man. He was now escorted off the plane, too, and taken to meet some sort of agent, though he wasn’t entirely sure of the agent’s affiliation, he would later say.

What do you know about your seatmate? The agent asked the foreign-sounding man.

Well, she acted a bit funny, he replied, but she didn’t seem visibly ill. Maybe, he thought, they wanted his help in piecing together what was wrong with her.

And then the big reveal: The woman wasn’t really sick at all! Instead this quick-thinking traveler had Seen Something, and so she had Said Something.

That Something she’d seen had been her seatmate’s cryptic notes, scrawled in a script she didn’t recognize. Maybe it was code, or some foreign lettering, possibly the details of a plot to destroy the dozens of innocent lives aboard American Airlines Flight 3950.
She may have felt it her duty to alert the authorities just to be safe. The curly-haired man was, the agent informed him politely, suspected of terrorism.

The curly-haired man laughed.

He laughed because those scribbles weren’t Arabic, or another foreign language, or even some special secret terrorist code. They were math.

Yes, math. A differential equation, to be exact.
Pa ti radi diferencijalne jednacine :D


ovo je iz orginalnog teksta
The theme song itself is filled with foreboding, telling us that life is inherently deceptive, career pursuits are laughable, poverty is right around the corner, and oh yeah, your love life’s D.O.A. But you will always have the company of idiots. They will be there for you.

Don’t I feel better?

Maybe I should unpack this, for the uninitiated.
ovo je sa Bukine stranice
Pjesma koja nas uvodi u seriju je zlosutna i govori nam kako je život zabluda, kako je građenje karijere za ismijavanje, siromaštvo odmah iza ugla, i o da, vaš ljubavni život je “živ ili mrtav”. Ali tu je uvijek ekipa idiota da vam pravi društvo. Oni su tu za vas.

Da li mi je bolje od ovoga?

Možda da raspakujem sve što sam napisao.
D.O.A. je dead on arrival, najblize bi bilo mrtvorodjenche na nasem, "ziv ili mrtav" nije niti okrznulo poruku koju je u orginalu htio prenijeti, mozda da raspakujem sta sam napisao, ne mozes prevest raspakujem, kod nas se kofer i stvari raspakuju, obrazlozhim, podrobnije objasnim, cak i elaboriram, al raspakujem, ne moze i gotovo. No ovo su detalji, priznajem, no iz njih i iblis vreba poslovichno :D , prije nego se zapetljam hocu da kazem da je bitan i ton kojim ovaj Hopkins pise, za moj ukus preemotivno, spominje recimo ovu djecu iz shahovskog kluba i onda mene tjera da razmisljam koliko puta su njega u srednjoj ili osnovnoj objesili na vjeshalicu zbog iznad-prosjechnog interesa za matematiku. Radi sta te zanima i sta zelis, i ne radi to unatoc nekom ili za neciju naklonost. Ako izaberes nauku, imaj dovolno u glavi da se pomiris s tim da ces biti zamoljen da izadjes iz aviona, ako zavrnes diferencijalnu jednacinu pred kakvom hamshom. Racunaj s tim, znas matematiku, to je samo jedan drugi vid matematike. Nista se od toga ne mora desiti, al kad se desi, nemoj da te uhvati iznenadjenog i nespremnog. To je svijet u kojem zivis i sto prije to shvatis prije ces naci konstruktivan nacin da ga ucinis boljim. Konstruktivniji nacin od ove pravednicke uvrijedjenosti i nekog lamentiranja nad vlastitom neshvacenoshcu u ovom okrutnom svijetu. Mnijem da je to opcenito bolji pristup da se zastite djeca iz shahovskog kluba. Osim shaha ih naucis i kako izaci na kraj sa svijetom koji se ne zanima za shah. I to je korisna vjestina, jer dijelis svijet s tim ljudima.
User avatar
Saian
Posts: 15317
Joined: 08/04/2004 21:50

#1189 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by Saian »

p.s. ko god ima vishe od 18 (osjecam se velikodushno :D) i odluci binge-watch Friends, pored toliko drugih stvari je zreo za intervencije :D
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1190 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

Saian wrote:
http://medium.com/@thatdavidhopkins/how ... .41gjxdwml

vidim poznato mi :)

jesi o ovim komentarima na buci govorila?

Kao prvo, previse je banalno kriviti tv program za propast civilizacije. Los TV program je posljedica u jednacini, a ne uzrok. Kada bi to bilo tacno, kultura strebera i intelektualaca bi posljednjig godina bila slavljena i postovana, s obzirom da je geek/nerd kutura postala potpuni mejnstrim. Me]utim, svjedoci smo sve veceg tonjenja u glupost, sve vise se slave polu-ljudi i polu-dostignuca.
.

Ovaj iznad je prilicno suvisao. Dijelim misljenje da je TV-program samo manifestacija trenda u drustvu i prije je, kako kaze, posljedica nego uzrok bilo chega (iako bi se moglo sad s koka-jaje loop-om dok se boje ne rastope :D). Mislim ipak da je orginalni autor mislio na istovremenost zavrsetka "Prijatelja" i ovih drugih dogadjaja (izbor Busha...) jer niko ozbiljno ne moze vjerovati da je ta serija uzrok nechega sto je diskutabilno i definirati.
e vidis ja nisam isla tako daleko da trazim originalni clanak, sad sam i njega procitala, tenks tu ju. blagodarim. Da mislila sam na taj komentar odnosno njegovu prvu recenicu, jer zaista ne mislim da je covjek ovim htio reci da je STVARNO neki tv program, cak i ako utjecaj TV-a nije ni najmanje za zanemariti, inicirao propast civilizacijskih vrijednosti. upravo ovo sto si napisao. I ne slazem se s pijedestalom na koji se stavljaju geek-nerdovi, koji su gotovo u pravilu iskarikirani toliko da su smijesni i nestvarni onako neprilagodjeni sto opet govori u drustvu u kojem se nalaze i percepciji njih od istoga. nigdje i nikako im se ne ukazuje postovanje Koje zasluzuju time sto su ako nista... svoji. Ono sto je stvarno o njeima, nikome nije interesantno.... nazalost. Sad zvuci kao da velicam sve sto nije Mainstream i da isti smatram nuzno losim, sto nije istina, ali ako se samo malo osvrnem na kako ti rece - manifestacije trenda u drustvu... bolje mi je da sutim.
Saian wrote:
Yes, my theory is that Friends may have triggered the downfall of western civilization. You might think I’m crazy.
No zanimljiva je premisa pa da je mal prozhvachem :D Sta je smijesno dovoljnom broju ljudi (da bi sitcom dobio odobrenje za sljedecu sezonu) i sta se dobro prodaje odredjuje to na koji ce nacin profesor paleontologije biti izvor komichnosti. Da li ce to biti samom chinjenicom da se odlucio ozbiljno baviti naukom ili ce se naci neki mozda dio karaktera koji je smijesan, docim je njegovo zanimanje nebitno, diktira publika to jest "(zapadna) civilizacija". Ovo prvo je lakse, a dobijes pride sepet jeftinih i samim tim siroko uspjeshnih fora. I ovo sto se u komentaru spominje o "popularizaciji" nerdova je dobar primjer odsustva te veze uzrok (TV serija) - posljedica (drustvo). Jer Big Bang je poceo 2007, Obama, prosvjetiteljstvo i shangri-la :D (makar eto recimo neki obrat u odnosu na Bush eru) poceli 2008. Jel Big Bang nagovijestio obrnuti trend u drustvu? Tesko, jer ta akcijska prodaja podilazhenja publici i klisheiziranja pod nazivom Big Bang ide ko na halvu, dok Silicone Valley (pogledaj, ako nisi) sumnjam da ce ikad ostvariti toliko masovno poklonishtvo. U obe ove serije su nerdovi glavni protagonisti i dok ove iz prve neces nikad naci u stvarnom svijetu (vjeruj mi, aj nou maj nerds :D) ovi iz Silicone Valley su jako stvarni. S druge strane Big Bang nerdove zna vecina planete, no posto nisu stvarni nemaju ni neku moc da populariziraju taj sloj drustva te populariziraju nauku preko njih. Jer, onako kako se taj sloj prikazuje u toj seriji, on ni ne postoji. To bi mogao biti jedan od razloga sto djevojchice ovih dana samo proklamativno vuku vlagu na dzozle i integrale, docim kad stavis pred njih kakvog nerd-a od krvi i mesa, Atacama odjednom pari agrarna povrsina u usporedbi s njihovim netom vlazhnim, a sad furiozno sve aridnijim medjunozhjem. Dakle, ako serije imaju toliki uticaj i ako su uzrok necheg ili nagovjestaj, ne bi li to ponashanje odn. fascinacija nerdovima trebala biti dosljednija. Kao sto rekoh, samo naoko, jer ovi iz Big Banga su obicne karikature, toliko izvitoperene u svrhu komichnog efekta da je tesko vise pricati o nekoj realnosti, a kamo li utjecaju na istu.
ja ovo svoje gore napisah ne citajuci ovo sto si ti napisao... isla po redu, vjesajte me... i rekoh haman pa ovo sto si ti, mnogo elokventnije, rekao. Gledam S.V. i slazem se i tu.
Saian wrote: A evo i povezano, izaslo i na klixu :D
http://www.washingtonpost.com/news/ram ... es-flight/

The curly-haired man tried to keep to himself, intently if inscrutably scribbling on a notepad he’d brought aboard. His seatmate, a blond-haired, 30-something woman sporting flip-flops and a red tote bag, looked him over. He was wearing navy Diesel jeans and a red Lacoste sweater – a look he would later describe as “simple elegance” – but something about him didn’t seem right to her.

She decided to try out some small talk.

Is Syracuse home? She asked.

No, he replied curtly.

He similarly deflected further questions. He appeared laser-focused — perhaps too laser-focused — on the task at hand, those strange scribblings.

Rebuffed, the woman began reading her book. Or pretending to read, anyway. Shortly after boarding had finished, she flagged down a flight attendant and handed that crew-member a note of her own.
Finally the pilot came by, and approached the real culprit behind the delay: that darkly-complected foreign man. He was now escorted off the plane, too, and taken to meet some sort of agent, though he wasn’t entirely sure of the agent’s affiliation, he would later say.

What do you know about your seatmate? The agent asked the foreign-sounding man.

Well, she acted a bit funny, he replied, but she didn’t seem visibly ill. Maybe, he thought, they wanted his help in piecing together what was wrong with her.

And then the big reveal: The woman wasn’t really sick at all! Instead this quick-thinking traveler had Seen Something, and so she had Said Something.

That Something she’d seen had been her seatmate’s cryptic notes, scrawled in a script she didn’t recognize. Maybe it was code, or some foreign lettering, possibly the details of a plot to destroy the dozens of innocent lives aboard American Airlines Flight 3950.
She may have felt it her duty to alert the authorities just to be safe. The curly-haired man was, the agent informed him politely, suspected of terrorism.

The curly-haired man laughed.

He laughed because those scribbles weren’t Arabic, or another foreign language, or even some special secret terrorist code. They were math.

Yes, math. A differential equation, to be exact.

Pa ti radi diferencijalne jednacine :D
a ovo je meni malo tuzno....
Saian wrote: ovo je iz orginalnog teksta

The theme song itself is filled with foreboding, telling us that life is inherently deceptive, career pursuits are laughable, poverty is right around the corner, and oh yeah, your love life’s D.O.A. But you will always have the company of idiots. They will be there for you.

Don’t I feel better?

Maybe I should unpack this, for the uninitiated.

ovo je sa Bukine stranice
Pjesma koja nas uvodi u seriju je zlosutna i govori nam kako je život zabluda, kako je građenje karijere za ismijavanje, siromaštvo odmah iza ugla, i o da, vaš ljubavni život je “živ ili mrtav”. Ali tu je uvijek ekipa idiota da vam pravi društvo. Oni su tu za vas.

Da li mi je bolje od ovoga?

Možda da raspakujem sve što sam napisao.
D.O.A. je dead on arrival, najblize bi bilo mrtvorodjenche na nasem, "ziv ili mrtav" nije niti okrznulo poruku koju je u orginalu htio prenijeti, mozda da raspakujem sta sam napisao, ne mozes prevest raspakujem, kod nas se kofer i stvari raspakuju, obrazlozhim, podrobnije objasnim, cak i elaboriram, al raspakujem, ne moze i gotovo. No ovo su detalji, priznajem, no iz njih i iblis vreba poslovichno :D , prije nego se zapetljam hocu da kazem da je bitan i ton kojim ovaj Hopkins pise, za moj ukus preemotivno, spominje recimo ovu djecu iz shahovskog kluba i onda mene tjera da razmisljam koliko puta su njega u srednjoj ili osnovnoj objesili na vjeshalicu zbog iznad-prosjechnog interesa za matematiku. Radi sta te zanima i sta zelis, i ne radi to unatoc nekom ili za neciju naklonost. Ako izaberes nauku, imaj dovolno u glavi da se pomiris s tim da ces biti zamoljen da izadjes iz aviona, ako zavrnes diferencijalnu jednacinu pred kakvom hamshom. Racunaj s tim, znas matematiku, to je samo jedan drugi vid matematike. Nista se od toga ne mora desiti, al kad se desi, nemoj da te uhvati iznenadjenog i nespremnog. To je svijet u kojem zivis i sto prije to shvatis prije ces naci konstruktivan nacin da ga ucinis boljim. Konstruktivniji nacin od ove pravednicke uvrijedjenosti i nekog lamentiranja nad vlastitom neshvacenoshcu u ovom okrutnom svijetu. Mnijem da je to opcenito bolji pristup da se zastite djeca iz shahovskog kluba. Osim shaha ih naucis i kako izaci na kraj sa svijetom koji se ne zanima za shah. I to je korisna vjestina, jer dijelis svijet s tim ljudima.
ja Imam takodjer "issue" s loshim prevodima. Jednom sam tako, sva u kavaljerskom (prema sebi) modu, uzela knjigu jednu totalnu limunadu, brizljivo je spakovala u koferce za more, reko' da ocejfim na plazi, manje cu plakati, taman... i sve ja tako dodjem, raspakujem se, pobozno spustim knjigu u torbu za plazu, i nadjem se jel' i na toj plazi, raspotegnem svoje krakove, a ima ich, Bog dao.... mala kafanica, velika hladovina.... otvorim... i negdje drugi pasos: "preko ramena je nosio torbu za nosenje".... e uvraga. poljubi i ostavi.

Ja sam u njegovom pisanju cak i prevodu kakav jeste, osjetila da je upravo to i htio, prenaglasiti ovu, pomalo nategnutu poveznicu da bi dokazao svoj point i nekako zastitio tu djecu koja su drugacija. Ovdje takodjer mislim slicno. Uvijek sam smatrala da ako izaberes razlicitost, izabrao si usamljenost. Treba nauciti zivjeti sa svojim izborima i nositi se s tim kako ih svijet percipira. U svijetu zivimo i njega se nikako ne mozemo rijesiti ali ga ne mozemo kriviti sto nas ne razumije i glumiti uvrijedjenu mladu.... Mozemo to prihvatiti i s tim zivjeti. i utjecati na njega. A hranimo mi to malo pogotovo na onim prostorima.. uvijek, gdje ces takav napolje, pa sta ce svijet reci, pa nemoj da se istices, nemoj, nemoj, nemoj, ne valja... uklopi se, ukalupi se... i tako. Umjesto da se razvije medjusobni Respekt. Jer i kod tih drugacijih postoji tendenca gledanja na svijet s visine - (vidi pod "neka hamsha"), nemoj me sad bukvalno shvatiti, ovo je bilo karikiranje da istaknem poentu, kao kakvi su, ignorant i sl. ja to isto radim (vidi pod: "visi nivo svijesti"), zu pomisao da su na neki nacin "bolji". mozda nisu. Mozda su samo drugaciji..... i to je sve.

p.s. ovo s hamshom me nasmijalo :)
User avatar
Saian
Posts: 15317
Joined: 08/04/2004 21:50

#1191 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by Saian »

dobro ovo s hamshom je bilo mozda malo strogo, al je citava prica too close to home sto bi kolege zbibisija rekle, pa mi se zato omaklo


http://www.lupiga.com/vijesti/cuvar-adr ... -da-tonemo

ČUVAR ADRESE: Ne ide moj dida nikako, zar ne vidiš da tonemo

Gotovo je neopisiv gubitak vlastitog grada. Grada koji još uvijek postoji, ali više nije što je bio niti će ikada to biti. Iako onima koji su imali sreću da to ne spoznaju, ovo može zvučati vrlo jednostavno, osjećaji takvog gubitka izazivaju konfuznu emocionalnu neravnotežu. Osobno, nikad ih nisam mogao ni definirati, a kamoli opisati i nisam siguran niti da to želim. No, u takav pothvat upustio se Dragan Markovina, pišući o Mostaru, još jednom u nizu onih gradova kojih zapravo nema, a koji su za cijeli svijet još uvijek tamo. Tko pročita ovaj hrabri obračun s emocijama možda i shvati
Na tekstu koji stoji pred vama imamo zahvaliti izvrsnom časopisu splitskog Filozofskog fakulteta, The Split Mind …


Kao da ga i sad gledam kako zamišljen maršira lukobranom s rukama na leđima. Bila je kasna jesen 93. godine. Upravo u vrijeme kad je moj grad zauvijek nestajao s obala Neretve. S preciznih 88 pogodaka u luk Starog mosta. Pristiglih sa zapada. Bio sam tada u Lumbardi, korčulanskoj otočnoj arkadiji. Utočištu od zla. I dida je bio s nama. On koji je još 1930. godine, kao petnaestogodišnjak napustio svoje malo otočno mjesto u potrazi za školovanjem i boljim životom. Jako me zanimalo kako se tada osjećao dok je neprestano šetao gore dole po lumbarajskom lukobranu i gledao kako se suton spušta na njegovu valu. Što li ga je mučilo te večeri? Je li rekapitulirao svoj život, zaključio krug. Intimno sebi priznao da nije uspio pobjeći kad se od potrage za boljim životom morao uteći nazad svome mjestu. Nije li doveo u pitanje svoju odluku da Mostar smatra sretnom kartom u kojoj će zasnovati obitelj i proživjeti starost.

Sve me to zanimalo, a nisam se usudio pitati ga. Imao sam trinaest godina. Ulazio u pubertet i bio potpuno izgubljen. Bez ičega čvrstog čega bih se mogao uhvatiti. Tijelo mi je pulsiralo životom, a svud oko mene bila je smrt. I očaj. Tek sam sebi počeo postavljati malo ozbiljnija životna pitanja i bilo mi je pretenciozno pitat didu takve stvari. Nekako sam usput osjećao da i on sam bježi od njega. I ne samo on, već i roditelji, brat i svi koji su negdje tamo valjda ostali. Nisam želio buditi u ljudima osjećaj nelagode. I tako sam pustio didu da zamišljeno šeta lukobranom i prati moje mehaničke pokrete. Ići na lignje je definitivno jedna od desetak najviše opuštajućih aktivnosti kojima se čovjek može baviti. Dok si na barci primoran lovit teškim peškafondom kojeg treba pustiti da dotakne dno, zatim povući oko jedan metar te periodično trzati, ta vrsta lignjolova omogućava čovjeku da se ujedno može odati potpunoj kontemplaciji i individualizmu. Jer na barku može ići sam. Lov s mula je, pak sasvim druga priča. Prva razlika je u tome što se lovi lignjarićem, koji je dosta lakši od peškafonda i namijenjen je tome da ga se baci što dalje od mula, pusti da potone i onda pomalo poteže prema kraju. Druga razlika je što je na mulu uvijek puno ljudi koji se druže, komentiraju, zabavljaju i provociraju. Proizvode mediteranski teatar i uspješno ubijaju vrijeme. Obje ove aktivnosti su naravno izrazito opuštajuće, ako se lov ne shvaća ozbiljno, što nikad nisam činio.

Stajali smo tako na mulu, nas nekoliko, pričali svatko svoje priče, smijali se neobavezno, dok je dida brzim korakom šetao uzduž lukobrana i kad god bi prošao pored mene uvijek bi pitao: „Dragane, Dragane, kako stojimo, kako stojimo“? Ja bi se osvrnuo k njemu pa ka praznom lignjariću i rekao mu: „Nije loše, nije loše“. To bi ga zadovoljilo pa bi nastavio šetati i razmišljati. Vratio bih se zatim svome svijetu, uključivao se u raspravu i isključivao iz nje, neprestano gledajući Pelješac s druge strane kanala. Njegov vrh sv. Iliju i Orebić koji se prostro na zaravni uz obalu i vijugao svojim svjetlima prema Stonu. A preko vrha, kojeg sam cijeli život volio gledati i koji me redovito smirivao, budeći u meni osjećaj doma i spokoja, vidio se drugi kanal. Luka Ploče i dolina Neretve.

Pokušavao sam zamisliti kakav je taj pogled na drugu stranu i mislio o tome kako je moj rodni grad tako prokleto blizu. Šezdeset kilometara od ušća, dolinom Neretve, a ja imam dojam da sam tisućama kilometara i svjetova udaljen od njega i njegove rijeke. Od smrti koja je tamo sjedila udobno zavaljena na Bulevaru, prebacujući nogu preko noge i smireno pušeći luksuznu cigaru. Koji je miris u zraku sad tamo, ima li još osušenog lišća platana na mojoj Aveniji? Bi li ih, da sam sada tamo i da šetam ulicom, mogao gaziti i uživati u onom zvuku šuštanja pod cipelom? Sve sam se to pitao i umjesto sv. Ilije zamišljao drugo dinarsko brdo koje mi tako fali i pod kojim sam se rodio. Mali kuk u Podveležju. Tamo je sad sigurno mirno i onaj kaos na gradskim ulicama se, gledano s njega čini tako dalek i čudan. Bitna je samo rijeka koja i dalje punom snagom vijuga kroz grad. I odmara svojim hukom kad zatvorim oči. Da sam barem stariji pa da mogu sjesti u auto i otići.

Odbijam priznati. Sve odbijam priznati, gradim iluziju, svjesno pristajem na laž. Tako je lakše, a možda i dođe koja lignja pa sve bude bolje, barem na čas. Muči me nogomet. On mi ruši iluziju, a ja mu to mazohistički dopuštam. Sam sudjelujem u vlastitom mučenju. I želim još. Nije bilo utakmice Veleža na koju nisam otišao s tatom. Sjećam se četvrtfinala Kupa Uefa protiv Borussije iz Dortmunda, sjećam se Deverićevog gola u dresu Hajduka iz 89. minute, sjećam se Alena Bokšića, Zvezde kao europskog prvaka i genijalnog Belodedićevog gola. Volim taj stadion Pod bijelim brijegom. Poznajem svaki metar njegovih tribina i perivoja na ulazu. Prekrasan pogled na grad koji se pruža s gornje zapadne tribine. Sva lijepa sjećanja vezana su uz odlaske na taj stadion. A iznad kreveta me, kad se vratim s liganja, čeka kalendar HŠK Zrinjski. Neke obnovljene tvorevine koja mi je oduzela Velež, zauvijek ga prognala s vlastitog stadiona i legitimira se na tom kalendaru s predratnim fotografijama između dva svjetska rata.

Ne znam što bi mislio o tom kalendaru. Da je možda simbol novog doba. Kako, kad više ničega tamo nema? Zašto ga uopće držim na zidu? Valjda zato što me podsjeća na stadion i grad. I zato što volim gledati stare fotografije. Na kraju krajeva, svaki dan me u nekoliko navrata podsjeća da ne smijem pristati na laž i iluziju. Gasim svjetlo i idem spat. Bit će bolje ujutro, možda budem odmoran. Pregurao sam tu zimu, uživao u sljedećem ljetu, 94. godine i tamo negdje u istu kasnu jesen te godine, prvi put nakon godinu i po dana otišao u Mostar. Tata je nastavio za Sarajevo, a ja sam noćio kod dide i bake u njihovom stanu u Radićevoj ulici.

Taj stan, u maloj zgradi s početka pedesetih godina, bio je jedva nešto više od 200 metara zračne linije udaljen od one magične crte koja je na Bulevaru razdvajala dva grada i dva svijeta. Rat još službeno nije bio okončan, ali je potpisano primirje koje se ipak kako-tako poštovalo. Na obje strane do temelja spaljenog nekadašnjeg Bulevara narodne revolucije i isto tako temeljito poravnate ulice Alekse Šantića bile su barikade dvaju zaraćenih vojski, sastavljenih od ljudi koji su se jako dobro poznavali, zajedno odrastali i činili sve one uobičajene životne stvari družeći se. Središta grada više nije bilo. Osim u ogoljenim, izrešetanim zidovima zgrada bez krovova. Ništa tu nije imalo smisla. Pola zgrade u kojoj je bio legendarni restoran Jagnje, točno ona polovica koja je gledala na Bulevar, jednostavno je nestala. Više je nije bilo. Ostale su samo, a i danas su u istom stanju, dvije male ulazne stube kojima se ulazilo u restoran. Više nisu vodile nikuda, osim na šoderom prosuti plato. Lijevo od njih bila je ulica, a desno je ostao stajati zid nekadašnje kuhinje, na kojemu su paradoksalno ostale, a i danas stoje, čitave kuhinjske pločice zalijepljene na zid. Majstor koji ih je postavljao, ako je još uvijek živ, ne može napisati bolju preporuku za vlastiti obrt. Negdje po sredini tog zida ostale su i dvije cijevi od sudopera, zabijene u zid i to bi, otprilike bilo sve što je ostalo od te zgrade.

Nedavno sam gledao neke stare slike grada iz vremena prije rata i sve sam ulice i građevine uspio odmah prepoznati, osim te zgrade. Više od sat vremena sam stajao nad slikom i kad sam već skoro odustao i pripisao je nekoj pogrešci, uvjeren da to nije slika iz Mostara, prepoznao sam mjesto po rupi na asfaltu koja je oduvijek bila tu. Tako je nekako izgledao cijeli centar grada, a dobrim dijelom tako izgleda i danas. Znam da su se barikade mogle prolaziti i da su se ljudi mogli kretati između dva dijela grada, uz predočenje nekog dokumenta, ali to je sve što znam. Ubijte me! Tada imao skoro četrnaest godina, bio sam dva dana u gradu, ali tih višesatnih šetnji gradom se jednostavno ne sjećam, osim u ponekom bljesku. Sjećam se detaljno dobrog dijela života sve od šeste godine pa nadalje. Svakog dana provedenog u ratu, svega što mi se nakon toga dogodilo, pa čak i večernjih razgovora s didom tih dana. Svega se sjećam osim onoga što sam vidio. Mora da je bilo strašno kad je mladi organizam tako uspješno uspio blokirati svako sjećanje. Znam da su mi rekli da ne idem tim smjerom i da ni u kom slučaju ne idem u istočni dio grada. Kao što znam da je to bilo nemoguće spriječiti. Čovjek, ako je imalo normalan, ne može ići ulicom i ne skrenuti na jednu stranu, ako to želi, zato jer mu je netko rekao da to ne čini.

Htio sam vidjeti most kojeg više nije bilo, doći u Stari grad, normalno zaokružiti cijeli grad i praviti se da je sve u redu. A bojao sam se. Jako i ozbiljno. Kao rijetko kad. Pa nisam odmah krenuo direktno, do kraja Radićeve pa prema gimnaziji i onda preko ceste. Išao sam zaobilaznim putem preko Rondoa i franjevačke crkve. Valjda sam išao tim putem, jer je jedino čega se sjećam bilo to da sam došao do Radobolje, male pritoke Neretve koja izvire duboko u zapadnom dijelu grada i ulijeva se u rijeku ispod Starog mosta. Znam da sam se spustio ispod malog mostića na Radobolju koja se tu račva u dva rukavca. Taj rukavac je, kao i onaj drugi, bio širok maksimalno pet metara, a dubok jedva pola metra. Bio sam u kvartu zvanom Dum. Oprao ruke u Radobolji i umio se s njom. Nadajući se da će to biti dovoljna zamjena za Neretvu. Ali nije bila. Zapadni dio grada je, naime samo malim dijelom kod gradskog bazena dodirivao rijeku, čije su obje obale, sve do južnog izlaza iz grada ostale u onome što je danas poznato kao istočni Mostar. A obala je na tom dijelu izrazito strma i nema Starog mosta. Samo Carinski most, koji već dvije godine nije premošćivao rijeku. Dvije cestovne trake s obje strane sunovraćivale su se u Neretvu kao u lijevak. Ista stvar bila je od 92. godine i sa svim ostalim gradskim mostovima, osim sa Starim. Valjalo je krenuti dalje.

Sljedeći bljesak kojeg nosim u glavi je onaj što mi ga je obrambeni refleks psihe milostivo ostavio, samo zato da znam zašto mi je uskratio sva druga sjećanja. Znam da sam prešao viseći drveni most, jedini koji je tada premošćivao rijeku. Postavili su ga pedesetak metara sjevernije od Starog mosta i izlazio je u Kujundžiluk na istočnoj strani. To što sam tada vidio po količini užasa ne može se usporedit s ničim sličnim u životu. Mosta nije bilo, samo dva kraja luka koja su uzaludno molila prema nebu da im se dopusti premošćivanje rijeke. Na tih zadnjih, sve zajedno možda četiri metra mosta i s jedne i s druge strane, nije se moglo stati. Stavljena je čelična armatura na ulaz iz sigurnosnih razloga. Od kula koje su okruživale most nije ostalo ništa osim izgorjelih, izrešetanih, ogoljelih dijelova zidova, a ostatak Starog grada nije bio u ništa boljem stanju. Jedino je kršni i masivni Hum, koji se izdizao visoko sa zapadne obale izgledao isto. A rijeka je i dalje išla prema jugu i plodnoj dolini, odmah iza Huma. Cijeli istočni dio grada prema kojem sam gledao, bio je temeljito srušen i spaljen. Ničeg više tamo nije bilo. Baš ničeg. A ljudi koji su pokraj mene prolazili gledali su u svoje cipele. S izrazom nemoći, tuge, bijesa, želje za osvetom i prepuštenosti sudbini.

Zanimljivo nitko nije želio gledati prema mjestu na kojem je stajao most. Nitko osim mene. Nisu gledali iz jednog vrlo jednostavnog razloga. S rušenjem tog mosta prestao je postojati grad kao takav. Sagrađen sredinom 15. stoljeća, a urbanistički u jezgri formiran stoljeće nakon toga, Mostar je podignut isključivo kao trgovište oko mosta. Ljudi su se tu naselili da bi na mjestu na kojem se najsigurnije premošćivala Neretva trgovali s trgovcima koji su išli iz Bosne prema jadranskim lukama. Nestankom tog mosta i svih mostova preko rijeke, u koje se viseći drveni pješački most nikako nije mogao ubrojiti, grad je izgubio svoju temeljnu funkciju i smisao. Mostara nema, ako se u njemu ne može prijeći rijeka.

I pametniji i gluplji, obrazovaniji i neobrazovaniji, relativno imućniji i manje imućni, oni s većim i oni s manjim traumama, svi su intuitivno osjećali tu jednostavnu istinu i na nju su odgovarali jedinim oružjem kojeg su imali. Očajem. Osim te sličice, do povratka u zapadni dio grada, više se ničeg ne sjećam. Tamo, na zapadnoj strani, u dijelu grada u kojem sam odrastao i u kojem sam znao napamet svaku ulicu i kutak, ljudi su prema ovome bili posve ravnodušni. Bulevar nisu prelazili, a rijetko su i do njega odlazili. Stvarali su iluziju normalnog života. Tko zna, možda su pronašli utjehu Radobolje. Najvrednije što se u tom modernom dijelu grada nalazilo bilo je Partizansko groblje. Veličanstveni spomenik arhitekta Bogdana Bogdanovića, podignut na prirodnom brežuljku s pogledom na grad. S tog mjesta, koje se nalazilo u ravnini sa zapadnom tribinom stadiona, obožavao sam gledati grad. Krenuo sam prema njemu. Kontaktna zona bila je avetinjski pusta.

Neposredno preko puta Partizanskog groblja bilo je staro Veležovo igralište koje je pretvoreno u skup neuglednih kafića i središte noćnog života novog sloja. Količina kiča i neukusa koja je od tada, sve do danas uklela to mjesto, ne da se opisati. Kontrast te neugledne kontinuirane buke i blještavila u odnosu na sablasnost spomenika uklopljenog u borovu šumu perverzno je fascinirao. Razbijene ploče s imenima poginulih, kukasti križevi posvuda na kamenu. Narkomanske šprice i nevjerojatne količine smeća. Samo je grad i dalje ležao pod brijegom, umoran, izbrisan i star. Odlučio sam obići i stadion. Vrata su bila otvorena.

Prošlo je tek nešto više od godinu dana od kad je njegov travnjak pretvoren u sabirni logor za one lošega imena. Korov je počeo izjedati betonske tribine. Ali ipak sam krenuo prema našem mjestu, mom i tatinom s kojega smo pratili utakmice, udobno se smjestio, zatvorio oči i mirno čekao intro veležove himne Rođeni, rođeni. Da je do kraja odslušam i sačekam momke u crvenim dresovima da istrče na travnjak. Kad sam otvorio oči, dole nije bilo ničega osim šahovnice kojom je prefarban spomenik igračima Veleža, poginulim u antifašističkoj borbi. Tužan je moj grad, do boga tužan.

Te večeri Hajduk je igrao jednu od svojih legendarnih europskih utakmica. Ključno gostovanje kod Steaue u Bukureštu na kojem se prolazilo skupinu ili iz nje ispadalo. Dida je živio u prizemlju. Nije, kao ni inače, imao živaca gledati utakmicu na miru ispred televizora, već je šetao gore dole ispod otvorenog balkona i svako malo se derao: „Dragane, Dragane, kako stojimo?“. A stajali smo ubij bože, očajno. Nula se činila kao odličan rezultat, utakmica je bila tvrda i na nož. Prostora za strepnju je itekako bilo. A ja sam smirenim i veselim tonom, baš kao onomad na lukobranu povikao didi kroz balkon: „Nije loše, nije loše“. I bio sam u pravu. Igrala se 89. minuta kad je Vučević izdržao start na sredini terena i sjajno dubinskom loptom pronašao Asanovića. Ovaj se s desnog krila sjurio prema šesnaestercu Steaue, ušao u njega, pogledao vratara i mirno zabio gol u bliži kut njegovog gola. 1:0 za Hajduk. Iz ničega. Možda ipak ima nade. Dida, bio sam u pravu. Hajduk je tada zadnji put prezimio u Europi. Bili smo sretni dida i ja te večeri. Dovoljan je bio jedan bljesak i jedan gol da svo zlo ovoga svijeta nataloženo u toj nesretnoj kotlini i nekoć prelijepom gradu nestane. Sutra sam otišao iz Mostara natrag na Korčulu. U novi život i novi svijet.

Prošlo je od tada šesnaest godina. Čini mi se kao da je bilo sinoć, neposredno prije trećeg piva. Dida je umro u desetom mjesecu 98. godine, par mjeseci nakon bake. Na isti datum u mjesecu. Uvjeren sam da je odlučio umrijeti. Dobro se sjećam kako sam zadnji put kad sam ga vidio, mjesec dana prije smrti, na odlasku dugo plakao kad sam se ukrcao u auto prema otoku. Nekako sam osjećao da se više nećemo vidjeti. Sad sam u Splitu. I dobro je. Dok me ne sastavi neki tupi osjećaj boli i praznine. Usput sam nešto i odrastao pa sad ne moram gledati preko vrha Pelješca i zamišljati ušće i dolinu rijeke. Sjednem u auto i krenem. Kao večeras. Deset je sati navečer, subota. Auto se pomalo zagrijava iznutra. Slušam neku laganu muziku. Cesaria Evora, Arsen Dedić, Calexico, Paolo Conte. I vozim se lagano prema gradu. Izlazim iz Splita. Gledam taj prekrasni grad sa Klisa. Njegova svjetla i more. Zamičem kroz tunel prema Dugopolju. Uključujem se na autoput i stišćem gas do kraja. Cesta je prazna. Jurim prema boli. Gledam vrh Biokova i uživam. Opušten sam. Bit će bolje uskoro. Mora bit. Silazim s ceste u Zagvozdu pa vijugam okukama do Imotskog. I dalje do granice u Vinjanima Gornjim. Carinici me čudno gledaju i puštaju da idem dalje. Jurim kroz zapadnu Hercegovinu. Posušje, Široki, Polog. I tu sam. Fali još petnaest minuta do ponoći.

Svijetli moj grad u kotlini ispod mene. Kao da se ništa nije dogodilo. Svijetli i mirno spava. Spuštam se prema gradu, pokušavam nazrijeti rijeku. Na semaforu sam kod Starog veležovog. Promatram novi sloj kako se zabavlja. Nastavljam niz Aveniju. Zaobilazim subotnju policijsku patrolu na Rondou i okolo, preko Nazorove i Hotela Mostar izbijam na Bulevar. Tiho je na granici svjetova. Preko puta gimnazije parkiram auto. Tu je nekad bila robna kuća Hit. Sad je ogromna rupa nezavršenog Hrvatskog narodnog kazališta, opasana ogradom zadnjih petnaest godina. Tik do ograde, izrešetana stoji fontana, koja radi. Trag smisla u sveopćem izostanku istoga. Pijem vodu na njoj. To zahtijeva posebnu vještinu koju naučiš u djetinjstvu, jer se nemoguće napiti, a da te ne okupa, ako ne znaš strategiju. Smijem se sam sa sobom dok se sjećam odrastanja i gledam niz spaljeni, tek djelomično obnovljeni Bulevar.

Preko puta ceste kuhinjske pločice i dvije ulazne stube i dalje traju. Iza gimnazije, koju je u neomaurskom stilu podigla Austrija prije 110 godina i koja je nekim čudom izbjegla potpuno rušenje, nalazi se zgrada nekadašnje biblioteke podignute u isto vrijeme u secesijskom stilu. Spaljena je do temelja, ali se iz ostataka fasade naziru mirisi Beča i Zagreba. Jedva vidljivi trag pripadnosti europskom svijetu. Ta pusta ulica, koja je nekad bila korzo i vrvjela od ljudi, zvala se Sofijino šetalište, pa Šetalište kralja Aleksandra. Ja je pamtim kao Lenjinovo šetalište, a oni koji bi je trebali pamtit kao ulicu Nikole Šubića Zrinjskog vjerovatno je neće zapamtit jer ne prolaze njom. Ona naime vodi prema njima.

Ljudi se u Mostaru dijele na preživjele i one koji više nisu s nama. Zatim se dijele na one koji su ostali i one otišle. Ovi koji su ostali, pak dijele se na one koji su ostali u istim stanovima i one koji su ih zamijenili za adekvatniju stranu. Oni otišli dijele se na one koji su sve prodali, prebrisali i nikad se neće vratiti, one koji su se vratili umrijeti i one koji su vrata povratka ostavili otvorenima, ali prilično je izvjesno da se nikad neće vratiti. Tu je naravno i vrlo brojna skupina onih koji su sa svih strana doselili. Sve u svemu, ništa više nije isto.

Pripadam onima sa otvorenim vratima. Teška srca im pripadam i tražim tragove romantike u svemu tome. Izgleda da je ta skupina uvjerljivo najbrojnija. Znam to po mraku brojnih stanova diljem grada. U sate i doba godine kad je gotovo nemoguće da baš nitko nije u kući. Svaka zgrada u gradu tako je, čim nestane dnevne svjetlosti, gotovo polovicom u mraku. To je mrak praznih stanova izvornih vlasnika, koji nemaju stomak za povratak, a nostalgija, ponos i memorija im zabranjuju prodaju tih stanova. Tužan je taj svijet. Rastrgan i podijeljen između vlastitih egzistencija, geografije, emocija, boja i mirisa. Nedefiniran, u stalnom preispitivanju. Nikad dovršen i smiren.
Svaki put kad parkiram auto u dvorište ispred zgrade obavezno podignem pogled prema rodnom haustoru i gledam stanove s prva tri kata u potpunom mraku. Tri stana u nizu. Dolazim u ime sve trojice i vjerujem da i oni tako gledaju na stvar. A s druge strane ceste, odmah ispod prolaza, na prvom katu zgrade, čijim sam stubištem prošao nebrojeno puta, stoji jedan prozor. Razbijenog stakla i puknute roletne koja visi nad prolazom već dugi niz godina. Zamišljam košmar vlasnika stana koji očito godinama ne dolazi. Ne želi i ne može. Odbija ga prodati. Odbija se uopće pojaviti u gradu. Ni ne zna da nema više prozora, da kiša i vjetrovi gostuju u njegovom domu. Da vrijeme uporno prolazi monotonim ritmom i da njegov stan i njegov svijet nisu hermetički zatvoreni, kako se možda nada.

Sjedim na trijemu biblioteke i gledam u nebo kroz njezine izgorjele zidove. Već je davno prošla ponoć. U daljini čujem glasove, bijesnu vožnju, poneki urlik. U stanu u kojem sam se rodio nema me tko dočekati, ali ponio sam ključ. Pročitao sam u jednom romanu, pa se sam nazivam, čuvarom adrese. Onaj koji redovito obiđe adresu, tek toliko da otključa i plati račune. Taj sam. Imam gdje prenoćiti, iako me u stanu proganjaju sjene. Ali zadovoljan zaspem. Postaje sve tiše, život se povlači i nestaje. Prolaze sati. Malo mi je i hladno, sve sam gladniji i žedniji. Fiziologija me rastura. Ali ne želim ići. Udišem Mostar punim plućima. Razmišljam o raspadu svijeta koji me odgojio. I šutim. Sam sa sobom šutim. I plačem. Intenzivno i dugo plačem, počinjem jecati i razbijati tišinu Lenjinove. Sve bi dao da sad dida prođe, ubrzan i zamišljen, prošeta se korzom s rukama na leđima, pogleda me blago i s ljubavlju pa upita: „Dragane, Dragane, kako stojimo?“. Ali dide nema, počiva na Maslinama pa mogu mirno naglas reći: „Ne ide moj dida nikako, zar ne vidiš da tonemo“.


Dragan Markovina
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1192 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

pa gdje si ovo iskopao...

gubitak svog grada. alkar S - u sridu.
bas me potreslo. i mozda se vratim da nekad nesto napisem kad se skuha, a mozda i ostavim ovo samo ovako...
User avatar
Saian
Posts: 15317
Joined: 08/04/2004 21:50

#1193 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by Saian »

http://fivethirtyeight.com/features/bef ... ne-system/
It’s a David and Goliath story, only David is armed with a whistle from a box of Cap’n Crunch cereal and Goliath is a telecommunications giant. In “Little Blue Box,” the latest in the “Signals” series from FiveThirtyEight and ESPN Films, producer-directors David Beilinson, Suki Hawley and Michael Galinsky recount the 1960s story of a group of hackers known as phone phreaks who found a way to avoid long-distance charges. Two of those phreaks just happened to be students named Steve Wozniak and Steve Jobs.
User avatar
Saian
Posts: 15317
Joined: 08/04/2004 21:50

#1194 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by Saian »

User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1195 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

Saian wrote:
and Xanax :lol:

ostalo nije tako fani. nije fani et ol. vrlo je primjenjivo - od satire (citaj internet i twitt revolucionara) do kolicine neosjetljivosti onih koju mogu i trebaju nesto promijeniti, ne samo tamo, ne samo "unas" nego svugdje. tacno je malo i depresivno, a da se doooobr covjek zapita.

sjajan je. sjajan!
User avatar
Saian
Posts: 15317
Joined: 08/04/2004 21:50

#1197 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by Saian »

http://pilenaopako.picigin.net/2016/05/ ... je-gotova/


Hrvatska priča je gotova
31/05/2016 by Damir Pilić

Intervju Damira Pilića s Borisom Budenom – Slobodna Dalmacija, 28. svibnja, 2016

Sad je priča dovršena, a to je konačna integracija Hrvatske u globalni kapitalizam. Zato Orešković ne mora znati hrvatski jezik. To je simbolički završetak jedne epohe: hrvatski jezik više nije potreban, osim u Crkvi. Po mom sudu, hrvatska priča je završena

Jedan od najbritkijih umova Balkana, zagrebački filozof i kulturni teoretičar Boris Buden već godinama živi u Berlinu, a trenutno radi kao gostujući predavač na Sveučilištu Bauhaus u Weimaru. Objavio je više knjiga i studija o postkomunizmu i drugim temama iz područja filozofije, politike, kulture i umjetnosti.

Prošlog tjedna Buden je boravio u Splitu, gdje je na poziv udruga Teserakt, queerANarchive i Cenzura Plus sudjelovao na tribini “Fašizacija Splita: U izazovima nove ideologizacije”, te održao predavanje na temu “Ustaška kultura danas”. To su i bile glavne teme našeg razgovora, pri čemu smo imali na umu staru novinarsku opasku: “Budena čitamo danas da bismo znali kako će nam biti sutra.”

– U Hrvatskoj već mjesecima traje sukob između onih koji tvrde da je na djelu fašizacija društva i onih koji to negiraju. Kako vi to vidite iz Berlina?

– Obje strane su u pravu. Ako govorimo o historijskom fašizmu, on uključuje fašističku Italiju, Hitlerovu nacističku Njemačku, ali i činjenicu da je 1940-ih godina pod vlašću i vodstvom Hitlera i Mussolinija gotovo cijela Europa formirala kvislinške režime koji su u većoj ili manjoj mjeri provodili fašističku politiku, u mjeri u kojoj se to tiče odnosa prema Židovima i rasnih zakona, odnosno podržavali Hitlerovu vojnu mašineriju na Istočnom frontu. Drugo je pitanje što je politički, kulturno i historijski preživjelo od toga, u kojim transformacijama se to danas javlja. Naravno, kad danas Hasanbegović dolazi u Jasenovac, on ne ide s nožem klati djecu, ali tvrditi da zbog toga nije fašist jest formalno točno, ali je jednako tako banalno. U Hrvatskoj postoji cijeli niz elemenata koje možemo smatrati fašističkima.

– Koji su to elementi?

– Pođimo od toga da je u Hrvatskoj provedeno etničko čišćenje. U Hrvatskoj su uništavane knjige – znamo da je skoro 40 posto knjižnog fonda u Hrvatskoj uništeno.

– Dakle, vi fašizaciju hrvatskog društva ne vidite samo u današnjem vremenu, nego još od početka postojanja tog društva?

– Apsolutno. Ja imam tezu da sama Tuđmanova ideologija ima elemente fašizma. Recimo, ta teza o pomirenju koja ukida u naciji sve razlike, sve konflikte, pogotovo klasne konflikte. Ta ideja da je nacija s onu stranu svih podjela – to je protofašistička ideja. I ono najvažnije: kao što je fašizam odigrao svoju povijesnu ulogu u stabilizaciji kapitalizma za vrijeme krize 1930-ih, tako se ni ova politička situacija ne može promatrati izvan konteksta postkomunističkoe transformacije društva, koja uključuje uvođenje Hrvatske u režim globalnog kapitalizma. Ja tvrdim da temeljni hrvatski ideološki motivacijski moment, kojim se legitimira hrvatska država, nije nikakav tisućljetni državni san, u smislu da su Hrvati tisuću godina sanjali da imaju državu.

– Zar nisu?

– Da, pa se Buga probudi i pita: “Tugo, što si sanjala?” A Buga veli: “Državu.” “Joj”, kaže Buga, “ja isto.” Ma dajte, to je smiješno, iako djeca te viceve uče u školi, ljudi vjeruju u to, i ti vicevi su u Ustavu. Ja tvrdim: Ustav Republike Hrvatske nije zasnovan ni na fašizmu ni na antifašizmu, nego na vicevima o narodu koji kroz tisuću godina traži svoju povijest.

– A koji je onda taj temeljni hrvatski ideološki moment?

– U prvom redu bih rekao: rasizam. Rasistički oblik nacionalne identifikacije. To nije samo nekakva mržnja prema Srbima i mržnja prema Balkanu, nego i shvaćanje Europe kao jednog superiornog civilizacijskog cilja i kulturnog kruga koji je po sebi nešto bolje od Afrike, Azije i svega drugoga. To shvaćanje baštini rasističku i fašističku ideju Europe, ujedinjene, arijevske Europe koja se bori protiv komunističkog totalitarizma, koji je azijatski oblik i način vladavine i tako dalje.

– Mislite li i vi da je komunizam azijatska tvorba?

– Istina je, naravno, suprotna: komunizam i marksizam su autentičan proizvod Europe i Zapada, sadržan ne samo u filozofiji i kritici političke ekonomije, nego i u činjenici klasne borbe unutar Europe. I to je sve projicirano negdje drugdje, u neki drugi identitet s kojim Europa tobože nema nikakve veze. Ta Europa, dakle, živi u nekoj zamišljenoj transklasnoj idili, a ovi koji zagovaraju klasne konflikte su primitivni Azijati koji pripadaju negdje drugdje. U našoj situaciji to nisu bili Azijati, ali se sjećamo kako se isticala, i još uvijek se ističe, ta pripadnost Srednjoj Europi i tom kulturnom krugu, dok su Srbi istovremeno označavani kao neki balkanski primitivci. Sjećamo se kako je ranih 90-ih postojala ta kovanica “srbokomunizam”, kao da je komunizam nešto srpsko, da pripada Srbima.

– Rekli ste nedavno da možete i danas zamisliti kako je Europa ujedinjuje na fašističkoj osnovi i oslobađa Breivika kao novovjekog Hitlera i vođu borbe za arijevsku Europu?

– Da. Europa nije nikakva konstanta. Dolazak izbjeglica je pokazao da rasizam u Europi postaje politička kategorija. On je uvijek bio prisutan, ali nije bio politička kategorija: sada će taj rasizam osvajati parlamente, zauzimati pozicije, ulaziti u interesne odnose s kapitalom i s drugim političkim pozicijama.

Danas je svakome jasno da je Europa u krizi. Ali ne zato što dolaze ti migranti, kao nekakav strani i nepripadajući višak koji prijeti da će potopiti taj europski brod, nego je riječ o široj i dubljoj krizi. Zar smo zaboravili grčku krizu? Ili krizu dugova, odnosno činjenicu koja sad izlazi na vidjelo, naime da Europa uopće nije demokratski konstituirana, da tu nema nikakve demokratske transparentnosti u donošenju odluka. Dakle, tu postoji cijeli niz problema, a najveći problem je odnos između još uvijek postojećih nacionalnih država i transnacionalne forme demokracije koja nije razjašnjena do kraja.

– Spomenuli ste srednjoeuropski identitet kao jedan od identiteta Hrvatske. U zadnje vrijeme baš u tim zemljama vladajuće desne političke opcije negiraju vrijednosti liberalne demokracije, nasrću na kulturu i medije, te promiču ksenofobiju. Možemo li reći da su Hrvati napokon došli na svoje?

– Ne bih rekao da Hrvati tamo pripadaju. Hrvati, za razliku od tih zemalja Srednje Europe, imaju tradiciju borbenog antifašističkog pokreta. Štoviše – pobjedničkog antifašističkog pokreta, partizanskog, koji je dobio rat protiv fašizma. To nijedna od tih zemalja nema.

– Ali ministar Hasanbegović javno kaže da je to floskula, a vi ste nedavno u intervjuu za portal lupiga.com izjavili da je u pravu?

– Apsolutno. On je u pravu, jer da to nije floskula, onda on ne bi bio ministar. Da to nije floskula, onda ne bi ovdje po Splitu bila ušata “U” na zidovima i svastike. Onda se stadionima ne bi orili ustaški pokliči “Za Dom spremni”. I onda Splitom ne bi vladao takav jadnik od gradonačelnika kao Baldasar.

– Jadnik?

– Ja sam već napisao da je on jadnik, i ostajem pri tome. To je bijeda socijaldemokracije, dokaz njene historijske dekadencije i kompletne ispražnjenosti tog političkog projekta koji nije u stanju artikulirati niti minimum svoje lijeve i antifašističke tradicije. Socijaldemokratski gradonačelnik koji kleči pred crnokošuljašima – to više nije kriza socijaldemokracije, nego njena parodija.

– U svojim tekstovima ne štedite ni Milanovića?

Zašto bih štedio Milanovića? On je utjelovljenje te krize. To je taj zakašnjeli “blairizam”. Dakle, kad se “blairizam”, kao ideja nekakvog trećeg puta, historijski i ideološki potpuno ispuhao, on još uvijek živi u liku Zorana Milanovića, koji obećava otprilike što? Obećava neoliberalni kapitalizam, ali kao malo sporije.

– Je li Milanović izdao lijevu ideju u Hrvatskoj, ili je ta izdaja počinjena još i ranije, u vrijeme Račana?

– Već sam više puta rekao, u jednom zaoštrenom smislu, da za rat – koji se po mome sudu ne samo mogao, nego i morao izbjeći – jednako s hrvstake strane držim odgovornim Račana i Tuđmana. Možda Račana još i više, jer je to bio trenutak, devedesete i devedeset prve, kada su se oni trebali suprotstaviti onom najradikalnijem hrvatskom nacionalizmu i kada su one Srbe koji nisu išli s Miloševićem, kao i mnoge druge koji nisu podržavali hrvatsku radikalnu nacionalističku politiku, trebali okupiti u taj blok. Račan je trebao zaprijetiti Franji Tuđmanu da ga neće pratiti. Trebao je ići u sukob s hrvatskim nacionalizmom. Taj sukob se nikad nije dogodio.

– Valjda zbog straha da će ih proglasiti nacionalnim izdajnicima?

– Pa ionako su proglašeni izdajnicima, već punih 25 godina. Sad je još gore, sad su boljševici. Cijeli vic je u tome da se izbjegavanje konflikta ne isplati. Ista je priča i s odnosom prema hrvatskoj Katoličkoj crkvi. Zašto ta hrvatska socijaldemokracija nije ušla u politički sukob s hrvatskom Katoličkom crkvom? Ako ta institucija više uopće niti u jednom trenutku ne krije da je to politička institucija kojoj je Bog zadnja rupa na svirali, onda je kao takvu treba i tretirati – kao otvoreno političku instituciju. I onda treba ili ići s njom zajedno, kao što radi HDZ i profašistička desnica, ili je tjerati da se izjasni oko čega se oni zapravo okupljaju: oko nacionalizma, mržnje prema Srbima, privatizacije itd., ili zbog Boga? To nije više stvar sekularizacije. Treba artikulirati taj sukob i čovjek mora reći da neće više s njima, da ih neće pratiti. Da je sukob s Katoličkom crkvom otvoren prije 25 godina, danas ne bismo imali ove probleme.

– Izjavili ste svojedobno da Sveto Trojstvo za Katoličku crkvu u Hrvata predstavljaju seks, nekretnine i Ante Pavelić?

– Da. Seks u smislu opsesije kako to drugi ljudi rade, u smislu zavirivanja pod tuđe plahte. Ja sam ipak prevodio Freuda i njegov tekst, otprije više od sto godina, o seksualnom moralu. Crkva zastupa određeni seksualni moral. Tu postoji činjenica opsesije seksualnim životom hrvatskih građana: upotrebljavaju li kondome, rade li to prije braka ili ne…

– Znate da je jedan ovdašnji kardinal nedavno upozorio žene da ih predbračni seks čini “štracama”?

– Znam. Ljudi se zezaju s tim, ne shvaćajući da je to političko pitanje. To nije zezancija. To da ti netko propisuje što ćeš ti sa svojim tijelom činiti – to je političko pitanje. Tijelo je političko pitanje.

– A nekretnine?

– Pitanje nekretnina nije slučajno. Pojam “sekularizacija” dolazi izvorno ne od ideje “privatnosti”, nego od činjenice preuzimanja vlasništva nad crkvenim dobrima od strane države. Dakle, pitanje nekretnina i pitanje vlasništva je ključno pitanje. Ja uopće ne mislim da je povratak te nacionalizirane crkvene imovine nekakva transhistorijska pravda, da to tako treba biti i da to nema nikakve veze s političkim odnosima. Naprotiv, mislim da hrvatsko društvo nije trebalo pristati na povratak nacionalizirane crkvene imovine.

– Ostaje još Ante Pavelić. Koliko je on, po vama, bitan za identitet Katoličke crkve?

– Tu postavljam pitanje: zar je teško odreći se tog ustaškog nasljeđa? Ja mislim da nije, ali očito da postoji interes. Očito u hrvatskoj Katoličkoj crkvi postoje vrlo konkretna simpatija prema ustaštvu, uključujući i Antu Pavelića kao vođu ustaškog pokreta. I nije stvar samo u tome što vidimo konkretne popove kako slave Pavelića, nego je riječ o ustaškoj nostalgiji koja je očigledno prisutna u javnim artikulacijama predstavnika hrvatske Katoličke crkve.

Kako ocjenjujete navadu našeg državnog vrha da svaki put kad osude ustaštvo, u paketu osude i komunistički totalitarizam?

To je jedna lažna postpolitička, postideološka, postkonfliktna pozicija. Oni kao imaju pregled nad tom historijom u kojoj su lijeve i desne budale zagovarale pogrešne ideologije, ali je onda došao Karamarko – odnosno Tuđman – i shvatio da zapravo nema razlike. Svi znamo da je to lažna pozicija. Ne postoji uopće nikakav ekvivalent i nikakva jednakost između tih dvaju sistema. Svi znamo da se na stadionima ne ori “Smrt fašizmu – sloboda narodu”. Teza o jednakosti dvaju totalitarizama je klasična teza historijskog revizionizma.

– Je li ovo što Karamarko radi totalitarizam?

– Ljudi to doživljavaju kao totalitarizam, ali to nije to. Posrijedi je radikalna politizacija hrvatskog društva, što je zasluga Karamarka, koji odbacuje ideju pomirenja. To je antagonizacija, a ne ta postpolitička idila svih Hrvata koji se ujedinjuju oko jednog projekta. To je danas preuzeo taj srcedrapateljni, oreškovićevski, mostovski i grabarkitarevićevski diskurs: “Okrenimo se budućnosti, zaboravimo razlike i ostvarimo reforme!” Dakle: okrenimo se ekonomiji, pustimo ideologiju!

– Vi tvrdite da je upravo taj diskurs čista ideologija?

Naravno. Jer ne postoji ekonomija izvan ideologije. Postoji ekonomija bogatih i ekonomija siromašnih. Okrenimo se čijoj ekonomiji? Okrenimo se reformama koje će koristiti kome? Ako je očigledno i dokazano da se i kod nas i u svijetu razlike između bogatih i siromašnih uslijed spomenutih reformi povećavaju, ne vidim razloga zašto bi se onda govorilo o zajedničkom interesu. Znate onu tezu liberala da plimni val diže sve, i velike brodove i male barke? Međutim, taj plimni val ovdje, kao što vidimo, diže samo velike brodove, a potapa sve male barke. Dakle, to je laž. I svaki govor o reformama za mene je paradigmatični ideološki govor. Znači, nama svima Hrvatima u interesu je da prodamo sve i privatiziramo sve, do zadnjega što je ostalo. A onaj koji se protivi je tko? Pa naravno – komunistički totalitarist, boljševik, nevjernik, onaj koji se ševi prije braka i tako dalje.

– Poznata je vaša teza o autodestruktivnom karakteru hrvatskog nacionalizma. Čak tvrdite da je hrvatski državotvorni projekt posve propao?

– Mislim da postoji i točka u kojoj je taj projekt propao, a on je propao u trenutku kad je postalo jasno da nije moguće održati tu razliku između tzv. liberalnog nacionalizma – nekakvog građanskog, neustaškog, finog i uljuđenog, koji nikoga ne mrzi i ne protjeruje, koji ne ide na etničko čišćenje i ne slavi fašizam, i koji je čak u stanju generirati neka kulturna dobra i kulturnu produkciju – od ovog fašističkog nacionalizma, koji je nasljeđe Ante Pavelića i ustaštva, te je zasnovan na etnorasističkom konceptu nacije. To naprosto nije uspjelo.

– Mislite na Ivu Sanadera i njegov neuspješni pokušaj da iz HDZ-a odstrani tvrdi nacionalizam i zamijeni ga tim građanskim?

– Ne, mislim na Vladu Gotovca, na naše liberale, također i na Vesnu Pusić, koja je početkom 90-ih pisala o liberalnom nacionalizmu kao o projektu za Hrvatsku. Međutim, nije uspjelo. Nikako se taj Ante Pavelić nije mogao odrezati i ostaviti u historiji, pa se to stalno vuče. I tako opet dolazimo do pitanja o dva totalitarizma: zašto su onda predstavnici ustaškog totalitarizma posvuda prisutni kao nekakvi heroji današnjice, a drugi su bačeni u ropotarnicu povijesti, drugima su svi spomenici uništeni? Cijeli taj kompleks antifašističke borbe, koji je bio dio svjetske antifašističke koalicije, sve je to bačeno u koš. Dakle, ne može se govoriti o distanci prema oba totalitarizma, ako se istovremeno identificiraš s jednim. Više ni najnaivniji čovjek ne guta takve priče.

– Dakle, hrvatska socijaldemokracija je izdala lijevu ideju, dok je hrvatski nacionalizam uništio hrvatsku državu. Što je ostalo?

– Svi znamo za onaj argument koji ide u prilog hrvatskom antifašizmu, a on glasi: da nije bilo hrvatskog antifašističkog pokreta, ne bi bilo Hrvatske. Tu svi zamišljaju Dražu Mihailovića i kralja Petra, koji bi vladali Jugoslavijom da nije bilo komunista. To je apsolutno točno, ali time ultimativna legitimacija antifašizma postaje nacionalistička. To znači da je antifašizam dobar samo onoliko koliko služi ideji hrvatske države i državnosti. A da slučajno nema veze s tom idejom hrvatske države, onda kao ne bi bilo nikakvog razloga da se taj antifašizam poštuje. To je problem, ta argumentacija naše socijaldemokracije i naših građanskih opcija ostaje u okviru nacionalističke logike.

To nas podsjeća na činjenicu da je ustaški pokret imao taj autodestruktivni moment. Naime, da nije bilo partizana, Hrvatska bi stvarno propala, ustaše bi uspjele uništiti tu Hrvatsku. I onda su došli komunisti i pokušavali sljedećih pedeset godina toj hrvatskoj naciji utisnuti nekakav socijalni sadržaj i izgraditi tu naciju, modernizirati je i smjestiti u svijet, da bude ravnopravna s drugima. To je bio jedan klasični modernistički projekt, koji je bio dramatičan, ali su i njegovi rezultati dramatični.

– Kako biste opisali te rezultate?

– Ti rezultati su svuda oko nas. Mi živimo u tim stanovima. Mi smo baštinili tu modernizaciju. Komunistički subjekt je bio u stanju pokrenuti taj projekt. Jugoslavenski komunistički pokret je bio ozbiljna ideologija koja je imala potrebu odrediti se i prema svijetu i prema povijesti. Međutim, kad se 1991. vraća hrvatski nacionalizam, onda se i to ustaštvo, taj samodestruktivni element, ponovo aktivira. Od Tuđmana do Karamarka, što oni rade? Oni dovršavaju Pavelićev nedovršeni projekt samouništenja hrvatske nacije.

– Koliko su blizu cilja?

Po mom sudu, oni su već uspjeli u tome. Po mom sudu, ta nacija nema budućnosti. Mislim da Hrvatska nikad više neće biti suverena i samostalna država koja će odlučivati sama o sebi i biti “svoja na svome”, nikad više neće ovladati svojim prirodnim i naslijeđenim bogatstvima. Ona je uključena kao gubitnik u mehanizam globalnog kapitalizma, i njeni ljudi su isporučeni zakonitostima tog globalnog kapitalizma i njegova tržišta, logici njegove kulturne reprodukcije i uništenja tih tzv. malih kultura.

– Je li to dovršetak procesa tranzicije u Hrvatskoj? Na predavanju ste rekli da nije bitno zna li premijer Orešković hrvatski jezik, jer je njegov zadatak da dovrši hrvatsku tranziciju?

– Takav slučaj je zadnji put zabilježen u Srednjem vijeku, kad vladari nisu znali jezik svojih podanika. Orešković je ideolog – to je ona ideologija koja kaže: “Okrenimo se budućnosti i budimo zajedno!” Prije svega, glupo je reći da se moramo okrenuti budućnosti, jer Hrvatska nema budućnost. Kako ćete se okrenuti nečemu čega nema? Sada je priča dovršena, a to je konačna integracija Hrvatske u globalni kapitalizam. Zato Orešković ne mora znati hrvatski jezik. To je simbolički završetak jedne epohe: hrvatski jezik više nije potreban, osim u Crkvi. Po mom sudu, hrvatska priča je završena.

– Na predavanju ste govorili o jakim i slabim državama. Pretpostavljam da Hrvatsku uvrštavate u slabe?

– Hrvatska je jako moćna država, jer je uspjela uništiti sve – društvo, jezik, kulturu. Prema tome, moćna je. Ali vam ne može osigurati penziju. I neće. Umirat ćete kao muhe.
User avatar
Saian
Posts: 15317
Joined: 08/04/2004 21:50

#1198 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by Saian »


You my opposer when I want freedom. You my opposer when I want justice. You my opposer when I want equality. You won't even stand up for me in America for my religious beliefs and you want me to go somewhere and fight but you won't even stand up for me here at home.
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1199 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

ono kad zovemo stvari pravim imenom... pa nek se sruci!
You my opposer when I want freedom. You my opposer when I want justice. You my opposer when I want equality. You won't even stand up for me in America for my religious beliefs and you want me to go somewhere and fight but you won't even stand up for me here at home.
NeenaSa
Posts: 1700
Joined: 25/04/2012 12:20

#1200 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by NeenaSa »

Osobno, u isti ravan, chetri "B".
Bogdan Boganovic i Bogic Bogicevic.
Intervju sa Bogdanom:

Tko vlada jezikom:
http://de.wikipedia.org/wiki/Bogdan_Bogdanovi%C4%87
Last edited by NeenaSa on 05/06/2016 17:21, edited 1 time in total.
Post Reply