Price, pjesme, intervjui...

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...

Moderator: Chloe

Post Reply
User avatar
Saian
Posts: 15317
Joined: 08/04/2004 21:50

#1201 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by Saian »

hadzinicasa wrote:ono kad zovemo stvari pravim imenom... pa nek se sruci!
You my opposer when I want freedom. You my opposer when I want justice. You my opposer when I want equality. You won't even stand up for me in America for my religious beliefs and you want me to go somewhere and fight but you won't even stand up for me here at home.
Ovaj delegat desno me toliko iznervirao da sam poceo vikat' Ali bomaye! :D :oops:
NeenaSa
Posts: 1700
Joined: 25/04/2012 12:20

#1202 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by NeenaSa »

Kad uletish, bash uletish :D
Velim si , dobro je , nema nikoga ... al' shipak oliti nar :D

Da nastavim o Bogicevicu:
http://www.balkanforum.info/f9/bogdan-b ... ist-50210/
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1203 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

Saian wrote:
hadzinicasa wrote:ono kad zovemo stvari pravim imenom... pa nek se sruci!
You my opposer when I want freedom. You my opposer when I want justice. You my opposer when I want equality. You won't even stand up for me in America for my religious beliefs and you want me to go somewhere and fight but you won't even stand up for me here at home.
Ovaj delegat desno me toliko iznervirao da sam poceo vikat' Ali bomaye! :D :oops:
:D
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1204 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

Filip Mursel Begović ili kastrirano mišljenje

U političkom magazinu Stav od 26. 5. 2016. godine njegov glavni i odgovorni urednik Filip Mursel Begović objavio je tekst pod naslovom: Tajna veza Nenada Veličkovića, bošnjačkih stranaka i Evropske unije. U tom tekstu se tvrdi da je ovaj pisac i profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Srbin, i to ne bilo kakav Srbin, nego veoma opasan po bošnjačku djecu, pogotovu onu u Republici Srpskoj, a uz to je i manjinski Srbin, a kao takav ukras je bošnjačke demokratičnosti, jer njegov manjinski srpski rad toleriraju bošnjačke stranke. Nije prvi put da Filip Mursel Begović nekome određuje nacionalnost na osnovu imena i prezimena i dodjeljuje mu mjesto u ćošku bošnjačkog društvenog prostora. Slično kako je proglasio Veličkovića najprije manjinskim Srbinom, potom srpskim nacionalistom koji tobože „svojim hrđavim izviđačkim nožićem čeprka po identitetu bošnjačke djece“, a onda i saveznikom republičkosrpskih političkih vlasti koje bošnjačkoj djeci oduzimaju pravo na maternji jezik, glavni urednik Stava napadao je i Miljenka Jergovića, a njegov magazin je ovog pisca proglasio starčevićevcem, tuđmanovcem i neoustašom. Po istom modelu je, sjetimo se, Džemaludin Latić, jedno vrijeme savjetnik predsjednika Alije Izetbegovića, svojedobno poručivao preko esdeaovskog Ljiljana Marku Vešoviću da nije poželjan u Sarajevu, među stotinama hiljada Latićevih istomišljenika, jer je vlašina, ime mu se zatrlo.

Nacionalizam ne može bez stalnog izmišljanja neprijatelja, a bošnjački nacionalisti su u tome posebno uspješni, pa one intelektualce i pisce koji su na bezbroj načina i bezbroj puta pokazali svoju intelektualnu odgovornost u odnosu prema BiH i pogotovo Bošnjacima u njoj kritikujući velikosrpski i velikohrvatski nacionalizam – proglašavaju opasnim bošnjačkim neprijateljima. Urednička politika Stava nije ništa drugo do nastavak negdašnje nacionalističke ideologije Ljiljana, Waltera i sličnih medija kojima je cilj bio homogenizirati bošnjačko nacionalno tijelo na osnovu fobije o stalno prisutnom neprijatelju, pogotovu onom koji se izdaje za prijatelja i nedvosmisleno kritikuje ideološke projekte koji su u ratu razarali Bosnu i Hercegovinu. Isto tako, bošnjački nacionalizam usavršio se u proglašavanju izdajnika, anacionalnih autošovinista, koji su najveći mogući demoni jer dolaze iz tobožnje vlastite nacionalne krvno-srodničke grupe. Zato su paranoja i fobija stalna stanja bošnjačkog nacionalizma koji preko Stava dostiže svoju najlicemjerniju i najagresivniju formu. Najlicemjerniju, stoga što se stalno poziva na bošnjačke žrtve tokom krvavog raspada Jugoslavije, a preuzima formativne obrasce velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma i u skladu s tim medijskim linčem progoni svaki oblik drugosti. Najagresivniju, jer onako kako je Miloševićev nacionalizam devedesetih godina prošlog stoljeća preko svojih medija linčovao neistomišljenike, današnji bošnjački nacionalizam u medijima koji propagiraju SDA i Bakira Izetbegovića obrušava se na pisce i intelektualce koje samo po imenu i prezimenu prepoznaje kao nacionalne druge. Otud i dolazi odvratna Begovićeva figura hrđavog izviđačkog nožića koji čeprka po identitetu bošnjačke djece.

Ta figura nastala iz očigledne Begovićeve mržnje ima za cilj prikazati Veličkovića kao osobenog zločinca nad identitetom bošnjačke djece, iako je Veličković kritizirao bošnjački, hrvatski i srpski jezički nacionalizam u školskoj praksi. A potom Begović gradi ram za sliku Veličkovića kao identitarnog zločinca nad bošnjačkom djecom gurajući ga u kontekst republičkosrpskog nacionalizma, pa su Veličković i časopis Školegijum „izraz produžene ruke srpskog šovinizma prema manjinskim Bošnjacima“.

Svako ko je bar jedanput držao taj časopis u rukama zna da do to nije moguće, jer njegova redakcija i saradnici iz broja u broj kritikuju sva tri nacionalizma u bosanskohercegovačkoj školskoj praksi. Svako ko je pročitao bar nešto što je Veličković pisao o bosanskohercegovačkom školskom sistemu zna da je on istoj vrsti kritike izlagao srpski, hrvatski i bošnjački nacionalizam.

Stoga nemam namjeru braniti Veličkovića i pobijati Begovićeve stavove. Uostalom, argumentirano je to učinio sam Veličković u tekstu Ležeći policajac na evropskom putu, objavljenom 4. 6. 2016. na internet stranci Školegijuma. Osnovno pitanje koje se nameće pri čitanju Begovićevog napada na Veličkovića je ono ideološke prirode. Naime, bošnjački nacionalizam je narastao u poslijeratnom periodu i zauzeo javni prostor, te ovladao svim ideološkim aparatima države, medijima, školstvom, religijom, društvenim i humanističkim naukama, a na političkom planu neprestano trpi poraz za porazom zbog nesposobnosti bošnjačkih nacionalističkih elita da sa svojim koalicionim partnerima riješe ustavnu i svaku drugu krizu u BiH. Prikrivanje tog poraza je temeljna medijska strategija Izetbegovićeve SDA, koja i na retoričkom i na političkom planu radikalizira svoje djelovanje. Otud i dolazi Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku Sanjina Kodrića, profesora sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Dijane Hadžizukić, profesorice sa mostarskog univerziteta i izvjesnog Jasmina Hodžića i svaka vrsta podrške takvim blesavim projektima Elvire Dilberović, federalne ministrice za nauku i obrazovanje. Jezik je konačno pretvoren u ideološku batinu.

A nemoć Bakira Izetbegovića i njegove SDA da riješe problem diskriminacije bošnjačke djece u Republici Srpskoj pokušava se prebaciti na teren devetnaestovjekovne forme nacionalnog romantizma i na taj način uvjeriti javnost da se politička i akademska bošnjačka elita tobože bori za nacionalni i kulturni identitet. A radi se o tome da je pitanje prava na nastavu bosanskog jezika bošnjačke djece u RS, kao i bilo koje druge djece na nastavu svog jezika u BiH, čisto pravni i politički problem koji svoj epilog mora dobiti na sudu. Ustavni sud BiH je to pitanje riješio, na isti način na koji će ga riješiti i Međunarodni sud za ljudska prava u Strazburu, ako presudu Ustavnog suda BiH ne provedu vlasti u RS-u.

Prikrivajući političku nemoć Bakira Izetbegovića i njegove SDA, univerzitetski profesori, prije svih Sanjin Kodrić i Sead Šemsović, te novinari i glavni urednik Stava, pokrenuli su poveliku halabuku i objavili polupismenu deklaraciju o bosanskom jeziku, iako je taj jezik standardiziran, iako postoje njegovi pravopisi, gramatike, rječnici itd. Pravo bošnjačke djece u Republici Srpskoj na nastavu bosanskog jezika ne rješava se nikakvim deklaracijama, već u političkom polju i sudskim presudama. Zato je cijela ta profesorska i stavovska halabuka potpuno besmislena.

Međutim, iza njenog besmisla otkriva se agresivni tip ideologije koja pretura po tuđim imenima i prezimenima, na temelju toga određuje nacionalnu pripadnost, prebrojava tuđa krvna zrnca i na osnovu imena proglašava nekoga bošnjačkim satrapom koji hrđavim izviđačkim nožićem čeprka po identitetu bošnjačke djece. Tako je kritika jezičkog nacionalizma postala zločinački identitarni posao.

Pišući o ur-fašizmu Umberto Eko između ostalog ističe tri njegove važne karakteristike: iracionalizam, strah od razlike i poimanje neslaganja i kritike kao činova izdaje. Novi tip bošnjačkog, stavovskog nacionalizama poseže za iracionalizmom, a za njega „mišljenje je oblik kastriranosti“, dok kultura, pogotovu tuđa i kritička „postaje sumnjiva čim se poistovjeti sa kritičkim stavovima,“ kako Eko karakterizira ur-fašizam. Zato se svaka kritika nacionalnog vođe, nacionalizma i njegovog prisustva u znanosti i obrazovanom procesu odmah proglašava neprijateljstvom, pa u skladu s time kritičar čije ima pripada drugoj naciji proglašava se demonskim zločincem, a onaj iz vlastite izdajnikom, autošovinistom, bošnjakofobom i islamofobom.

„Kritički duh izvodi razlike, a uviđanje razlike je znak modernizma. U modernoj kulturi naučna zajednica cijeni neslaganje kao način unapređenja znanja. Za ur-fašizam neslaganje je izdaja“, tvrdi Eko. Ako se pažljivije promotre stavovske reakcije na kritičare jezičkog nacionalizma, onda postaje očito u kojoj mjeri su one puka kopija onih ur-fašističkih. Na koncu za Begovića i njegove novinare nije ni važno šta pišu i kakvim argumentima operiraju kritičari jezičkog nacionalizma, nego je jedino bitno javnosti otkriti nepodobni karakter njihovih krvnih zrnaca. Takav tip mišljenja Eko određuje na sljedeći način: „Nadalje, neslaganje je znak raznolikosti. Ur-fašizam ojačava i pridobiva podršku time što iskorištava i raspiruje prirodni strah od razlike. Prvi znak jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta upravo je strah od došljaka. Ur-fašizam je tako, po definiciji, rasistički.“ Zato u somnabulijama Filipa Mursela Begovića mora Nenad Veličković biti proglašen Srbinom, manjinskim Srbinom sa zahrđalim izvađačkim nožićem.

http://www.skolegijum.ba/tekst/index/989
User avatar
Saian
Posts: 15317
Joined: 08/04/2004 21:50

#1205 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by Saian »

http://www.newyorker.com/news/news-desk ... of-science

The following was delivered as the commencement address at the California Institute of Technology, on Friday, June 10th.

If this place has done its job—and I suspect it has—you’re all scientists now. Sorry, English and history graduates, even you are, too. Science is not a major or a career. It is a commitment to a systematic way of thinking, an allegiance to a way of building knowledge and explaining the universe through testing and factual observation. The thing is, that isn’t a normal way of thinking. It is unnatural and counterintuitive. It has to be learned. Scientific explanation stands in contrast to the wisdom of divinity and experience and common sense. Common sense once told us that the sun moves across the sky and that being out in the cold produced colds. But a scientific mind recognized that these intuitions were only hypotheses. They had to be tested.

When I came to college from my Ohio home town, the most intellectually unnerving thing I discovered was how wrong many of my assumptions were about how the world works—whether the natural or the human-made world. I looked to my professors and fellow-students to supply my replacement ideas. Then I returned home with some of those ideas and told my parents everything they’d got wrong (which they just loved). But, even then, I was just replacing one set of received beliefs for another. It took me a long time to recognize the particular mind-set that scientists have. The great physicist Edwin Hubble, speaking at Caltech’s commencement in 1938, said a scientist has “a healthy skepticism, suspended judgement, and disciplined imagination”—not only about other people’s ideas but also about his or her own. The scientist has an experimental mind, not a litigious one.

As a student, this seemed to me more than a way of thinking. It was a way of being—a weird way of being. You are supposed to have skepticism and imagination, but not too much. You are supposed to suspend judgment, yet exercise it. Ultimately, you hope to observe the world with an open mind, gathering facts and testing your predictions and expectations against them. Then you make up your mind and either affirm or reject the ideas at hand. But you also hope to accept that nothing is ever completely settled, that all knowledge is just probable knowledge. A contradictory piece of evidence can always emerge. Hubble said it best when he said, “The scientist explains the world by successive approximations.”

The scientific orientation has proved immensely powerful. It has allowed us to nearly double our lifespan during the past century, to increase our global abundance, and to deepen our understanding of the nature of the universe. Yet scientific knowledge is not necessarily trusted. Partly, that’s because it is incomplete. But even where the knowledge provided by science is overwhelming, people often resist it—sometimes outright deny it. Many people continue to believe, for instance, despite massive evidence to the contrary, that childhood vaccines cause autism (they do not); that people are safer owning a gun (they are not); that genetically modified crops are harmful (on balance, they have been beneficial); that climate change is not happening (it is).

Vaccine fears, for example, have persisted despite decades of research showing them to be unfounded. Some twenty-five years ago, a statistical analysis suggested a possible association between autism and thimerosal, a preservative used in vaccines to prevent bacterial contamination. The analysis turned out to be flawed, but fears took hold. Scientists then carried out hundreds of studies, and found no link. Still, fears persisted. Countries removed the preservative but experienced no reduction in autism—yet fears grew. A British study claimed a connection between the onset of autism in eight children and the timing of their vaccinations for measles, mumps, and rubella. That paper was retracted due to findings of fraud: the lead author had falsified and misrepresented the data on the children. Repeated efforts to confirm the findings were unsuccessful. Nonetheless, vaccine rates plunged, leading to outbreaks of measles and mumps that, last year, sickened tens of thousands of children across the U.S., Canada, and Europe, and resulted in deaths.

People are prone to resist scientific claims when they clash with intuitive beliefs. They don’t see measles or mumps around anymore. They do see children with autism. And they see a mom who says, “My child was perfectly fine until he got a vaccine and became autistic.”

Now, you can tell them that correlation is not causation. You can say that children get a vaccine every two to three months for the first couple years of their life, so the onset of any illness is bound to follow vaccination for many kids. You can say that the science shows no connection. But once an idea has got embedded and become widespread, it becomes very difficult to dig it out of people’s brains—especially when they do not trust scientific authorities. And we are experiencing a significant decline in trust in scientific authorities.

The sociologist Gordon Gauchat studied U.S. survey data from 1974 to 2010 and found some deeply alarming trends. Despite increasing education levels, the public’s trust in the scientific community has been decreasing. This is particularly true among conservatives, even educated conservatives. In 1974, conservatives with college degrees had the highest level of trust in science and the scientific community. Today, they have the lowest.

Today, we have multiple factions putting themselves forward as what Gauchat describes as their own cultural domains, “generating their own knowledge base that is often in conflict with the cultural authority of the scientific community.” Some are religious groups (challenging evolution, for instance). Some are industry groups (as with climate skepticism). Others tilt more to the left (such as those that reject the medical establishment). As varied as these groups are, they are all alike in one way. They all harbor sacred beliefs that they do not consider open to question.

To defend those beliefs, few dismiss the authority of science. They dismiss the authority of the scientific community. People don’t argue back by claiming divine authority anymore. They argue back by claiming to have the truer scientific authority. It can make matters incredibly confusing. You have to be able to recognize the difference between claims of science and those of pseudoscience.

Science’s defenders have identified five hallmark moves of pseudoscientists. They argue that the scientific consensus emerges from a conspiracy to suppress dissenting views. They produce fake experts, who have views contrary to established knowledge but do not actually have a credible scientific track record. They cherry-pick the data and papers that challenge the dominant view as a means of discrediting an entire field. They deploy false analogies and other logical fallacies. And they set impossible expectations of research: when scientists produce one level of certainty, the pseudoscientists insist they achieve another.

It’s not that some of these approaches never provide valid arguments. Sometimes an analogy is useful, or higher levels of certainty are required. But when you see several or all of these tactics deployed, you know that you’re not dealing with a scientific claim anymore. Pseudoscience is the form of science without the substance.

The challenge of what to do about this—how to defend science as a more valid approach to explaining the world—has actually been addressed by science itself. Scientists have done experiments. In 2011, two Australian researchers compiled many of the findings in “The Debunking Handbook.” The results are sobering. The evidence is that rebutting bad science doesn’t work; in fact, it commonly backfires. Describing facts that contradict an unscientific belief actually spreads familiarity with the belief and strengthens the conviction of believers. That’s just the way the brain operates; misinformation sticks, in part because it gets incorporated into a person’s mental model of how the world works. Stripping out the misinformation therefore fails, because it threatens to leave a painful gap in that mental model—or no model at all.

So, then, what is a science believer to do? Is the future just an unending battle of warring claims? Not necessarily. Emerging from the findings was also evidence that suggested how you might build trust in science. Rebutting bad science may not be effective, but asserting the true facts of good science is. And including the narrative that explains them is even better. You don’t focus on what’s wrong with the vaccine myths, for instance. Instead, you point out: giving children vaccines has proved far safer than not. How do we know? Because of a massive body of evidence, including the fact that we’ve tried the alternate experiment before. Between 1989 and 1991, vaccination among poor urban children in the U.S. dropped. And the result was fifty-five thousand cases of measles and a hundred and twenty-three deaths.

The other important thing is to expose the bad science tactics that are being used to mislead people. Bad science has a pattern, and helping people recognize the pattern arms them to come to more scientific beliefs themselves. Having a scientific understanding of the world is fundamentally about how you judge which information to trust. It doesn’t mean poring through the evidence on every question yourself. You can’t. Knowledge has become too vast and complex for any one person, scientist or otherwise, to convincingly master more than corners of it.

Few working scientists can give a ground-up explanation of the phenomenon they study; they rely on information and techniques borrowed from other scientists. Knowledge and the virtues of the scientific orientation live far more in the community than the individual. When we talk of a “scientific community,” we are pointing to something critical: that advanced science is a social enterprise, characterized by an intricate division of cognitive labor. Individual scientists, no less than the quacks, can be famously bull-headed, overly enamored of pet theories, dismissive of new evidence, and heedless of their fallibility. (Hence Max Planck’s observation that science advances one funeral at a time.) But as a community endeavor, it is beautifully self-correcting.

Beautifully organized, however, it is not. Seen up close, the scientific community—with its muddled peer-review process, badly written journal articles, subtly contemptuous letters to the editor, overtly contemptuous subreddit threads, and pompous pronouncements of the academy— looks like a rickety vehicle for getting to truth. Yet the hive mind swarms ever forward. It now advances knowledge in almost every realm of existence—even the humanities, where neuroscience and computerization are shaping understanding of everything from free will to how art and literature have evolved over time.

Today, you become part of the scientific community, arguably the most powerful collective enterprise in human history. In doing so, you also inherit a role in explaining it and helping it reclaim territory of trust at a time when that territory has been shrinking. In my clinic and my work in public health, I regularly encounter people who are deeply skeptical of even the most basic knowledge established by what journalists label “mainstream” science (as if the other thing is anything like science)—whether it’s facts about physiology, nutrition, disease, medicines, you name it. The doubting is usually among my most, not least, educated patients. Education may expose people to science, but it has a countervailing effect as well, leading people to be more individualistic and ideological.

The mistake, then, is to believe that the educational credentials you get today give you any special authority on truth. What you have gained is far more important: an understanding of what real truth-seeking looks like. It is the effort not of a single person but of a group of people—the bigger the better—pursuing ideas with curiosity, inquisitiveness, openness, and discipline. As scientists, in other words.

Even more than what you think, how you think matters. The stakes for understanding this could not be higher than they are today, because we are not just battling for what it means to be scientists. We are battling for what it means to be citizens.
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1206 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

"The thing is, that isn’t a normal way of thinking. It is unnatural and counterintuitive. It has to be learned. Scientific explanation stands in contrast to the wisdom of divinity and experience and common sense. Common sense once told us that the sun moves across the sky and that being out in the cold produced colds. But a scientific mind recognized that these intuitions were only hypotheses. They had to be tested.

Edwin Hubble, speaking at Caltech’s commencement in 1938, said a scientist has “a healthy skepticism, suspended judgement, and disciplined imagination”—not only about other people’s ideas but also about his or her own. The scientist has an experimental mind, not a litigious one.


As a student, this seemed to me more than a way of thinking. It was a way of being—a weird way of being. You are supposed to have skepticism and imagination, but not too much. You are supposed to suspend judgment, yet exercise it. Ultimately, you hope to observe the world with an open mind, gathering facts and testing your predictions and expectations against them. Then you make up your mind and either affirm or reject the ideas at hand. But you also hope to accept that nothing is ever completely settled, that all knowledge is just probable knowledge. A contradictory piece of evidence can always emerge. Hubble said it best when he said, “The scientist explains the world by successive approximations.”


Ono sto je mene u ovom clanku zaintrigiralo jeste (ne)mogucnost odvajanja "naucnog" od "stvarnog" Zivota. Sta hocu reci? Ako neko kroz godine treninga (citaj ucenja) stekne nazovimo ga "naucnicki um" koji pociva na tri stuba - Healthy skepticism, suspended judgement and disciplined Imagination - da li je moguce takav um zadrzati samo u nauci. Ili se to, kako posljednjih par recenica kaze - odnosi na citav zivot, pojedinca u drustvu i njegovu ulogu gradjanina kao jedinice drustva.

"But as a community endeavor, it is beautifully self-correcting.

Even more than what you think, how you think matters. The stakes for understanding this could not be higher than they are today, because we are not just battling for what it means to be scientists. We are battling for what it means to be citizens.
"


Ne bi li ovakav "naucnicki um", sve oko sebe trebao i morao posmatrati s istim skepticizmom, (pro)ocjenom (namjerno ova rijec jer "sud" u nasem jeziku ima drugu konotaciju) i mastom s kojom pristupa tezama iz svoje strucne naucne oblasti. Ne bi li tako trebao gledati pojave u drustvu, nacin zivota, odnose s ljudima, sebe samoga? Nije li njegova (naucnikova) odgovornost u drustvu nekako "veca"? Na isti nacin kako testira granice nauke, generise nove ideje, pristupe i promjene, zar ne bi na isti nacin istu ulogu trebao da ima i u drustvo koje "naseljava". Pocevsi od svoje okoline neposredne... porodice, prijatelja, nacina zivota. Moze li neko zaista imati "naucnicki um" i "koristiti ga kao takvog" samo u polju svog strucnog djelovanja. I ako je tako, ima li takva osoba zaista "naucnicki um"? Moze li neko biti veliki naucnik, a mali, uskogrudni covjek? Historija je puna briljantnih ljudi na "pogresnim" stranama, sa tvrdim ubjedjenjima, cesto pogubnim po zajednicu i okolinu. Tu ne vidim sirinu razmisljanja i otvorenost uma "with an open mind, gathering facts and testing your predictions and expectations against them."

Sjajan mi je tekst i otvara pored ovog i jos neka pitanja, nego o ovome sam razmisljala, a ako podjem od sebe, mogu reci da jedno mogu tvrditi, a to je da nista ne mogu tvrditi (pun intended), sto ipak ne znaci da nemam jasne stavove Koje uvijek i iznova iz skepticizma ili radoznalosti stavljam na kusnju, propitujem, ocjenjujem, pa recimo i pred odredjenim cinjenicama, relativno rado i lako mijenjam. Imam li "naucnicki um"? Dovoljno analitican? Dovoljno otvoren? Ne tvrdim.
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1207 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

morala sam... nek' oprosti Forum.
http://www.srna.rs/novosti1/411600/bosn ... ze-bih.htm

BOŠNjAČKA DOMINACIJA DOVELA DO TUČE I RASPADA MASONSKE LOŽE BiH



SARAJEVO, 22. JUNA /SRNA/ - Dugogodišnje međuetničke napetosti u Velikoj masonskoj loži BiH, koje su se, prije svega, ogledale u potpunoj bošnjačkoj dominaciji u ovom prilično zatvorenom i tajnovitom bratstvu, eskalirale su sinoć u otvoreni fizički sukob i masovnu tuču u masonskoj zgradi u naselju Radava, pored Nahorevske ulice u Sarajevu, koja se potom prenijela i na prostor oko zgrade gdje se masoni sastaju, saznaje Srna.

Izvor Srne blizak masonskom bratstvu u BiH ispričao je da se sukob dogodio na godišnjoj Skupštini Velike masonske lože BiH, a da je rezultat svega nekoliko povrijeđene "braće", toljagama i kamenjem polupani skupocjeni automobili i definitivni raspad masonskog bratstva u BiH koje je na ovaj način, umjesto tolerancije i kosmopolitizma, demonstriralo da je BiH "nemoguća i nenormalna država".

Prema njegovim riječima, glavni akteri tuče su bili profesor doktor Izet Rađo, član Olimpijskog komiteta BiH, profesor doktor Edib Delić i doktor Adi Rifatbegović iz Kliničkog centra Tuzla, visoki zvaničnici SDA, sa jedne strane, a s druge strane je bila grupa Srba i Hrvata, u čiju zaštitu je stao profesor doktor Edvin Dervišević sa Univerziteta u LJubljani, koji je na kraju "izvukao najdeblji kraj".

"Ko zna kako bi se sve završilo da se nakon nekoliko minuta nije pojavilo obezbjeđenje iz susjedne vile Larsa Gunara Vigemarka, šefa Delegacije EU u BiH, gdje je upravo bio veliki prijem za strane diplomate u BiH", kaže izvor Srne.

On napominje da su od osnivanja masonskog društva u BiH, prije 16 godina, sve ključne pozicije u Velikoj loži BiH obavljali Bošnjaci.

Pet loža se nalazi u Federaciji BiH - "Ivo Andrić", "Luks Bosnie" /Lux Bosnie/, "Veritas", "Svjetlost Balkana" i Loža "Tuzla-Evropa", dok se u Republici Srpskoj nalazi samo jedna loža - u Banjaluci, gdje više od polovine njenih članova čine Bošnjaci iz Bihaća, Cazina, Kladuše i Sanskog Mosta.

"Na taj način se čak i u Republici Srpskoj željelo Srbe i Hrvate držati pod bošnjačkom kontrolom. Hrvati su u potpunosti marginalizovani, u masonsko bratstvo su mogli ući samo oni poput Željka Komšića, koji su se stavili u službu ostvarivanja bošnjačkih interesa, a od 160 članova masonskog bratstva u ovom trenutku Hrvata je samo 12, Srba 27, a ostalo su Bošnjaci", kaže izvor.

Kada se ima u vidu ogroman uticaj koji masoni imaju na sva značajnija kretanja u svijetu biznisa i politike, ističe izvor Srne, jasno je da je Velika loša BiH postala moćno oružje za ostvarivanje političkih, ekonomskih i propagandnih ciljeva bošnjačke politike.

"To se, između ostalog, ogledalo i u stvaranju najbližih i najsnažnijih veza sa masonima iz Turske, te bratimljenjem loža iz BiH sa ložama iz Turske", navodi on.

Prema njegovim riječima, prvi nagovještaji međuetničkih podjela i nepomirljivih razlika su počeli prije šest godina, kada su čelni ljudi Velike loža BiH iz Sarajeva spriječili namjeru banjalučkih masona da novoformiranoj loži u Banjaluci daju ime Nikole Tesle.

"Ma koliko su doktor Aleksandar Lazarević i profesor doktor Nenad Babić iz Banjaluke bili uporni da loži u Banjaluci daju ime po najvećem naučniku - Nikoli Tesli, bošnjački masoni su ih nadglasali i loža u Banjaluci je dobila bezlično ime 'Feniks", ispričao je izvor Srne.

On dodaje da se problem otvoren tom prilikom vremenom povećavao, Hrvati su u masonskom bratstvu, takođe, počeli tražiti svoja prava, na šta je masonsko rukovodstvo u Sarajevu, sastavljeno od Bošnjaka i nekoliko njihovih poslušnika iz redova Srba i Hrvata, kaznama i eliminacijom uklonilo doktora Lazarevića i profesora Babića, pod prijetnjom isključenja iz masonskog bratstva.

"Na isti način je eliminisan prijetnjama i ucjenama jedan od najuglednijih masona u BiH, doktor Nedeljko Đukić, koji je umjesto da prije tri godine bude izabran za Velikog majstora masona BiH, naprasno izbačen iz bratstva, zbog, po mišljenju masona iz Sarajeva, previše bliske naučne saradnje sa akademicima u Srbiji", ističe izvor Srne.

On navodi da su se problemi samo gomilali, a kada su nakon 16 godina Srbi i Hrvati smogli snage i hrabrosti da zatraže ravnopravnost u bratstvu, dobili su "jasnu poruku toljagama i pesnicama od 'svoje braće' iz Sarajeva u vidu batina".

"Ovo je kraj masonskog eksperimenta u BiH koji je pokazao da ni zvučne titule članova, ni skupa odijela i automobili ne mogu promijeniti nekulturu i zapuštenost društva u BiH, a najmanje mogu promijeniti međuetničke i međureligijske podjele, koje su više nego prisutne i među onima koji se zaklinju sa 'brat je mio koje god vjere bio", zaključio je izvor Srne.

Srna saznaje da su o svemu obaviještene i masonske lože u Srbiji i Hrvatskoj, ali i u Austriji i Sloveniji, pa se može očekivati internacionalizacija problema.

dijr Gad!

a onda spektakl :lol: :
http://www.6yka.com/novost/107946/draga ... -u-avgustu

Nakon briljantnog istraživačkog teksta kolega sa "Srne", radnog naslova "Bošnjačka dominacija dovela do tuče i raspada masonske lože BIH" u kojem se na zdravorazumski način pojašnjava stvarna slika masonerije u nas, kao i sukobi na nacionalnoj bazi koji su doveli do tajnih zidarskih šamarčina, rada toljaga po braći i drugih okrutnosti, red je ljudima pojasniti čitavu stvar.

Ne znam da li kolege, inače sjajni novinari iz "Srne" imaju sve podatke (mislim da imaju, ali ih ne iznose kako ne bi stvarali paniku među narodom), ipak, valja reći istinu.

Tuča između bošnjačke, srpske i ponekog hrvatskog masonskog brata, bila je najobičnija varalica. Mušica tek, kako bi se skernuo pogled javnosti sa krucijalne stvari. A, krucijalna stvar kaže, stoji u dokumentu koji posjedujem, kako se masoni spremaju da izazovu novi rat u Bosni i Hercegovini.

Laka tajna teške sarajevske vode

Prije iznošenja pojedinih stavki o budućem početku rata, treba navesti nekoliko važnih geostrateških činjenica, o kojima su pisali mnogi povijesničari i iskreni ljubitelji istine, a koje su obijesno pripisane njihovim poremećenim umovima.

Još sredinom Drugog svjetskog rata elitni njemački odred u sastavu "Princ Eugen divizije" donio je nekakav sarkofag u Sarajevo. Nijemci su već tada bili sigurni da će doći do poraza na Istočnom frontu, sa sjevera Afrike je izvršena saveznička invazija na Italiju...Njemačka je stajala loše. U to vrijeme, sam vrh države zajedno sa svojim najboljim naučnicima, radio je u Norveškoj na projektu "teška voda". Bila je to, dragi moji, preteča današnje atomske bombe. Zapravo, bila je to prva izolovana supstanca koja je mogla izazvati termonuklearnu reakciju.

Elem, već pod kraj 1944. godine tim njemačkih hemičara i fizičara, napustio je štićen vermahtovim trupama glavni grad Bosne i Hercegovine i ostavio u jednoj zazidanoj komori sarkofag sa nekoliko desetaka litara "teške vode". O tome postoje i povijesni podac. Nije to neka velika tajna. Tajna je, šta je bilo i gdje je sada ta "teška voda", koja je prešla više od pola puta kako bi postala atomska bomba?

E, tajna je konačno razotkrivena. Voda je u Sarajevu, gdje je i bila. Doduše, promijenila je nekoliko adresa, ali nije izašla iz Sarajeva. Partizani je nisu nikad pronašli, a ispred mene je trenutna adresa. No, razumljivo, ne mogu vam je reći.

Sarkofag bi ostao hiljadama godina zaboravljen da se nisu desile Olimpijske igre u Sarajevu. Naime, tek, prilikom radova na jednom od olimpijskih objekata u junu 1982. godine, pronađen je kovčeg i odnesen je u Vijećnicu.

Lokalna dva kustosa (imena ne smijem pominjati) su ga otvorili, vidjeli nešto nalik današnjoj maloj plinskoj boci i odmah zatvorili. Ono što je bitno u čitavoj ovoj priči su dvije stvari. Nikada nikome nisu rekli za sarkofag i sadržaj istog, a njega su pokopali duboko u lagume Vijećnice. Postoji tu još jedna jako važna memorailija, možda krucijalana, no o njoj malo dockan.

Kako god, kustosi su naivno vjerovali da će njihova usta ostati zapečaćena, a laka voda, đavolje zlo, prepuštena zaboravu. No, čaršija kao čaršija, sve se sazna. I zidovi i zemlja su progovorili i "teška voda" je postala laka salonska zabava- pričalica od književnih krugova, liječničkih udruženja do trabunjanja nervnih bolesnika.

Tajna Radovana Karadžića

A, jedan čovjek se kretao i po književnim večerima i po liječničkim konzilijumima i po umobolnicama. Bio je to dr Radovan Karadžić. Pretpostavlja se, a u mom izvoru stoji crno na bijelo kako je on ne samo čuo za "tešku vodu", nego je našao i sarkofag i što je najvažnije PISMO.

Pismo izvijesnog doktora Fridriha Georga, nastanjenog u Drezdenu, koje je bilo zalijepljeno na donjem dijelu boce. Neuropsihijatar Karadžić je uzeo to pismo sa sobom i ono je sve vrijeme bilo uz njega. Do trenutka hapšenja Dragana dr Dabića, kada je prvo preko kanala srbijanske Državne bezbijednosti završilo u rukama beogradskih masona, a onda čudnim putevima dospjelo do mene.

Upravo zato, Radovan je znajući za lokaciju i razornu moć teške vode, uporno granatirao Sarajevo i Vijećnicu pogotovo, ne bi li, nadao se izazvao mikronuklearnu reakciju. Sarajevo je bilo na stvari zatočenik atomske bombe!

Zvuči nevjerovatno, ali i eksperti poput DŽ. G. M. L. i M.M. odavno su potvrdili ove navode. Pa ipak, Sarajevo je preživjelo, do nuklaerne reakcije nije došlo, a Vijećnica je obnovljena.

Šta je bilo sa "teškom vodom"?

Da, sigurno se pitate šta je bilo sa materijalom gotovo spremnim za A-bombu? Za početak, reći ću samo da je on još u Sarajevu. I da će to biti osnovni okidač za rat koji predstoji Bosni i Hercegovini.

Masoni su se dočepali, velim pisma, čiji sadržaj će biti ovdje otkriven, ali su uradili još neke važnije stvari.

Građanski rat u BiH, koji je vođen od 1992-1995. nije bio nikakv bratoubilački rat. Nije bio niti religijski, niti odbrambeni, niti agresija, niti ko zna šta. Vođena je borba između par masonskih loža Bilderberške grupe i Rotšilda za "tešku vodu", čija je proizvodnja i pretvaranje u atomsku bombu 100 hiljada puta, da dobro ste pročitali, 100 hiljada puta jeftinija od konvencionalnog uranijumskog ili plutonijumskog energetskog punjenja. Teške vode se trebalo dočepati! I niko nije uspio. Čini se da će ponovo krenuti lov na vodu.

Početak rata u Bosni u avgustu!

Ova informacija je već nekim nehajnim i neodogovorinim kanalima procurila u javnost. Najvjerovatnije je neko od masonske braće propjevao, pa nema potrebe da se taji. Naime, Bilderberška grupa je na svom nedavnom sastanku zajedno sa Velikom masonskom ložom planete Zemlje, Rotšildima i Džordžom Sorošem, dogovorila plan o početku rata u BiH, sa ciljem zauzimanja lokacije i iznošenja teške vode iz zemlje.

Ovdje je sažetak, kroki plana, za koji sam siguran da ga i kolege iz "Srne" posjeduju:

-Snage albanskih separatista započinju početkom avgusta puškaranje u Makedoniji u okolini Strumice, koje se prenosi na druge dijelove zemlje. Separatistima se pridružuje ostalo nemakedonsko stanovništvo i požar se širi na Sandžak i Bosnu

-Sandžaklije, naoružane od strane bošnjačke masonske lože zahtijevaju otcijepljenje od Srbije i pripajanje matici Bosni. Vrh Republike Srpske, kojim rukovdi srbijanska loža, nagovara Milorada Dodika da se odmah pripoji Srbiji. Kontramjera koju podržavaju i Rusi.

-Rat može početi. U previranjima u kojima će učestvovati najviše lokalne bosanske i srpske policije, ginuće se na entitetskim linijama i rat će biti, kako se to kaže, ograničenog karaktera i ciljanih dejstava.

-Kraj sukoba i puškaranja očekuje se sredinom iduće godine, kada će biti potpisan Dejton dva.

-U međuvremenu britanski SAS, specijalne jedinice, koje su istupile iz EUFOR-a, jer gle slučajnosti i Britanija je istupila iz EU, vrše desantnu akciju na Sarajevo i odnose "tešku vodu" u Ujedinjeno Kraljevstvo.

-Time će masonska Velika loža UK, najmoćnija na svijetu zapravo pokušati vratiti Veliku Britaniju na puteve stare vojne supremacije. Sve ostalo je manje važno

-U međuvremenu, BiH će biti podijeljena zona, poput Kipra, a stanovništvo se, kao ni do sada neće pitati o bilo čemu.

Ovo je otprilike plan za koji, ponavljam, ubijeđen sam da zna i Novinska agencija Republike Srpske "Srna", ali ga neće saopštiti. Zato i jesu napravili priču o masonskoj tuči, koja jeste doduše istinita i potpuno vjeodostojna uprkos demantijima pojedinih od aktera, ali je ujedno samo paravan za sve potonje akcije koje sam naveo.

Ovaj tekst i jeste napisan u cilju preveniranja nekakvih budućih sukoba na teritoriji BiH i demaskiranja pravih gospodara rata.

A, sad na kraju ono najvažnije. U mojim rukama se nalazi pismo dr Fridriha Georga, koje je sve vrijeme bilo u posjedu Radovana Karadžića, a koje je preko određenih kanala iz Beograda, Londona i Drvara, došlo do mene. Dabome da vam neću reći kako.

Sadržaj pisma

"Poštovani,

Jeblo vas novinarstvo i istina koju gradite na zajebanciji i senzaciji. Ovaj narod niti ne zaslužuje išta više do li sprdnje sa masonskim ložama, karanja u glavu i odvraćanja od pravih problema životnih, raznoraznim teorijama zavjere. U tu svrhu, dakle, u svrhu manipulacije ljudima, najpametnije je osnovati svoju novinsku agenciju, dati joj epitet "državna" i karati raju. Kolektivno i na gomili. To je moj savjet za sigurnu vladavinu nad stokom koja se narodom zove. Dezinformacije, laži, obmane, neistine, hljeba i igara, namjesto surove realnosti. Evo iskreno, slabo će ko i pismo pročitati, jer nema vremena nitii volje doći do njega.
Oprostite mi zbog mog Turetovog sindroma

Iskreno Vaš
dr Georg Fridrih"

Ovo je pismo, ponavljam, bilo u posjedu Radovana Karadžića i zaista nemam pojma kakve veze ima sa projektom "teške vode" , tučom masona i budućim ratom u Bosni.

Valjda vi znate.
:oops: :D
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1208 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

http://www.bloomberg.com/view/articles/ ... ns-the-day

Culturally Constructed Ignorance Wins the Day

I spend much of my time shrugging off breathless news events. Ebola (now Zika), employment reports, Federal Reserve rate changes, government shutdowns, peak earnings and so on. Much of what passes for earth-shaking news turns out to be, with the benefit of hindsight, something in between idle gossip and fear-mongering. The genuine, not well-anticipated, klix market-moving news -- such as the U.K.’s vote to leave the European Union -- is a relatively rare thing.

However, there is a disconcerting trend that has gained strength: agnotology*. It’s a term worth knowing, since it is going global. The word was coined by Stanford University professor Robert N. Proctor, who described it as “culturally constructed ignorance, created by special interest groups to create confusion and suppress the truth in a societally important issue.” It is especially useful to sow seeds of doubt in complex scientific issues by publicizing inaccurate or misleading data.

Culturally constructed ignorance played a major role in the Brexit vote, as we shall see after a bit of explanation.

Perhaps the best-known example of agnotology is found in the tobacco industry’s claims for many years that the evidence that smoking cigarettes causes cancer was “not yet in.” The position of the industry and its executives was that the hazards of cigarette smoking were an open question. Of course, this was a huge lie, as the industry had scientific evidence that proved that smoking caused cancer, emphysema, heart and lung disease. As Proctor observed, “The tobacco industry is famous for having seen itself as a manufacturer of two different products: tobacco and doubt.”

That doubt, however, allowed cigarette sales to continue for decades before the inescapable truth came to light. And it forestalled broader regulatory oversight by the states and the federal government for years. But the truth can only be held back for so long, and eventually tobacco sales in the U.S. fell off a cliff. But it was too late to save millions of people who became sick and died due to smoking.

Current agnotology campaigns seem to be having similarly desired effects. We see the results in a variety of public-policy issues where one side has manufactured enough doubt through false statements, inflammatory rhetoric and data from dubious sources that they can mislead public opinion in a significant way, at least for a time.

The backers of each of these public issues have used the technique of culturally constructed ignorance to affect public opinion, direct government policy and alter regulatory oversight. Here a just a few examples:
•Iraq has weapons of mass destruction
•Genetically modified crops are dangerous
•Global warming is a scientific hoax
•Vaccines cause autism
•Tax cuts pay for themselves
•Poor people caused the financial crisis

Each of these is, of course, wrong and lacking in any factual basis. Nevertheless, they have a following. Now, you can add Brexit to the list. Watching from across the Atlantic, it was a wonder to see the stream of claims that failed to stand up to even the slightest klix.

Perhaps the biggest was the assertion by Nigel Farage, the loudest advocate for Brexit and leader of the U.K. Independence Party, that leaving would free up 350 million pounds ($460 million) a week that now goes to the EU for use by Britain’s financially stretched National Health Service. Farage was forced to backtrack on this claim almost immediately. He was successful at frightening people with claims about immigration that he also was forced to “row back.”

In the aftermath of the Brexit vote, there is evidence that people didn’t fully understand what they were voting for. Some didn’t think their protest vote would matter, or misunderstood what they were voting for, or what the EU actually was. There seems to be a rise in voters’ remorse the days after. Many blamed the tabloids in the U.K.. The misstatements and myths which were being pressed by the leave campaign about the EU were so rampant and absurd that the European Commission had to put out repeated corrections and maintain a blog to rebut the nonsense.

Democracy is based on the concept of a marketplace of ideas. Supreme Court Justice Oliver Wendell Holmes described the “free trade in ideas” within “the competition of the market.” By the time voters head to the polls, the participants will have chewed over the finer points, the details will be well known to all and, for the most part, everyone more or less understands what’s at stake.

Or not.

The assumption underlying policy debates -- their true purpose in a democracy -- is to engage in a principled argument in order to reach a discernible truth. It isn’t, as we have seen more and more often, to win a short-term victory at any and all costs .

Jonathan Swift once wrote, “Falsehood flies, and the Truth comes limping after it.” That was never truer than today, when falsehoods and Facebook hoaxes can travel around the world at the click of a mouse.

Hyperbole and exaggeration is one thing, creating an alternative universe is something else entirely.


*Fascinating discussion via Wired‘s Clive Thompson, and Stanford historian of science Robert Proctor, on Agnotology:
“When it comes to many contentious subjects, our usual relationship to information is reversed: Ignorance increases.
[Proctor] has developed a word inspired by this trend: agnotology. Derived from the Greek root agnosis, it is “the study of culturally constructed ignorance.”
As Proctor argues, when society doesn’t know something, it’s often because special interests work hard to create confusion. Anti-Obama groups likely spent millions insisting he’s a Muslim; church groups have shelled out even more pushing creationism. The oil and auto industries carefully seed doubt about the causes of global warming. And when the dust settles, society knows less than it did before.
“People always assume that if someone doesn’t know something, it’s because they haven’t paid attention or haven’t yet figured it out,” Proctor says. “But ignorance also comes from people literally suppressing truth—or drowning it out—or trying to make it so confusing that people stop caring about what’s true and what’s not.” (emphasis added)
Fairly amazing, and when it comes to certain issues, its dead on.

What an awesome definition:
Agnotology: Culturally constructed ignorance, purposefully created by special interest groups working hard to create confusion and suppress the truth.
User avatar
Saian
Posts: 15317
Joined: 08/04/2004 21:50

#1209 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by Saian »

Elie Wiesel, Auschwitz Survivor and Nobel Peace Prize Winner, Dies at 87

http://www.nytimes.com/2016/07/03/world ... .html?_r=0

http://www.nytimes.com/1997/10/02/opini ... &smtyp=cur

A Prayer for the Days of Awe

BOSTON— Master of the Universe, let us make up. It is time. How long can we go on being angry?

More than 50 years have passed since the nightmare was lifted. Many things, good and less good, have since happened to those who survived it. They learned to build on ruins. Family life was re-created. Children were born, friendships struck. They learned to have faith in their surroundings, even in their fellow men and women. Gratitude has replaced bitterness in their hearts. No one is as capable of thankfulness as they are. Thankful to anyone willing to hear their tales and become their ally in the battle against apathy and forgetfulness. For them every moment is grace.

Oh, they do not forgive the killers and their accomplices, nor should they. Nor should you, Master of the Universe. But they no longer look at every passer-by with suspicion. Nor do they see a dagger in every hand.

Does this mean that the wounds in their soul have healed? They will never heal. As long as a spark of the flames of Auschwitz and Treblinka glows in their memory, so long will my joy be incomplete.


What about my faith in you, Master of the Universe?

I now realize I never lost it, not even over there, during the darkest hours of my life. I don't know why I kept on whispering my daily prayers, and those one reserves for the Sabbath, and for the holidays, but I did recite them, often with my father and, on Rosh ha-Shanah eve, with hundreds of inmates at Auschwitz. Was it because the prayers remained a link to the vanished world of my childhood?

But my faith was no longer pure. How could it be? It was filled with anguish rather than fervor, with perplexity more than piety. In the kingdom of eternal night, on the Days of Awe, which are the Days of Judgment, my traditional prayers were directed to you as well as against you, Master of the Universe. What hurt me more: your absence or your silence?

In my testimony I have written harsh words, burning words about your role in our tragedy. I would not repeat them today. But I felt them then. I felt them in every cell of my being. Why did you allow if not enable the killer day after day, night after night to torment, kill and annihilate tens of thousands of Jewish children? Why were they abandoned by your Creation? These thoughts were in no way destined to diminish the guilt of the guilty. Their established culpability is irrelevant to my ''problem'' with you, Master of the Universe. In my childhood I did not expect much from human beings. But I expected everything from you.

Where were you, God of kindness, in Auschwitz? What was going on in heaven, at the celestial tribunal, while your children were marked for humiliation, isolation and death only because they were Jewish?

These questions have been haunting me for more than five decades. You have vocal defenders, you know. Many theological answers were given me, such as: ''God is God. He alone knows what He is doing. One has no right to question Him or His ways.'' Or: ''Auschwitz was a punishment for European Jewry's sins of assimilation and/or Zionism.'' And: ''Isn't Israel the solution? Without Auschwitz, there would have been no Israel.''

I reject all these answers. Auschwitz must and will forever remain a question mark only: it can be conceived neither with God nor without God. At one point, I began wondering whether I was not unfair with you. After all, Auschwitz was not something that came down ready-made from heaven. It was conceived by men, implemented by men, staffed by men. And their aim was to destroy not only us but you as well. Ought we not to think of your pain, too? Watching your children suffer at the hands of your other children, haven't you also suffered?

As we Jews now enter the High Holidays again, preparing ourselves to pray for a year of peace and happiness for our people and all people, let us make up, Master of the Universe. In spite of everything that happened? Yes, in spite. Let us make up: for the child in me, it is unbearable to be divorced from you so long.

Elie Wiesel, a professor in the humanities at Boston University, was awarded the Nobel Peace Prize in 1986

Elie Wiesel Bosnia remarks Elie Wiesel talks to Clinton about Bosnia.
http://www.c-span.org/video/?c3342709/e ... ia-remarks
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1210 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

The Online Disinhibition Effect

Abstract:
"While online, some people self-disclose or act out more frequently or intensely than they would in person. This article explores six factors that interact with each other in creating this online disinhibition effect: dissociative anonymity, invisibility, asynchronicity, solipsistic introjection, dissociative imagination, and minimization of authority. Personality variables also will influence the extent of this disinhibition. Rather than thinking of disinhibition as the revealing of an underlying “true self,” we can conceptualize it as a shift to a constellation within self-structure, involving clusters of affect and cognition that differ from the in-person constellation."

http://www.samblackman.org/Articles/Suler.pdf
User avatar
Saian
Posts: 15317
Joined: 08/04/2004 21:50

#1211 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by Saian »

https://www.theguardian.com/cities/2016 ... -transport
Meet the Alaskan cellist who broke barriers by playing Istanbul's ferries

Listening to Jari Piper play Bach on a boat across the Bosphorus had a powerful impact on Laura Pitel – and many others whose mood has been lifted by music that transcends the challenges of daily life here
I was on the boat back from Büyükada, an otherworldly island 75 minutes’ ferry ride from central Istanbul, when a scruffy blonde boy stepped on to the upper deck and planted a cello on the wooden floor. He was wearing cut-off jeans and a trucker cap, and his brow was shiny from the heat. It was hard to tell where he was from and what to expect.

The outward journey had been unpleasant: the boat was packed to the rafters and we stood the whole way, crammed in among fellow tourists looking to escape the heat of the city but instead sweltering in an overcrowded cabin.

The voyage home was far less fraught. We found a place on the upper deck where the breeze flowed freely, and stretched out on the wooden benches for a snooze in the afternoon sun.

It was already a beautiful setting, our ferry chugging slowly through the Sea of Marmara towards the Bosphorus, the vast waterway that runs through the centre of Istanbul. But when the cellist struck up the first notes of the prelude from Bach’s Suite No1 in G Major, it was like being transported into Walt Disney’s Fantasia.

Our surroundings were brought to life by their musical accompaniment. The other boats no longer laboured but glid elegantly past the sprawling cityscape. The wooded hills in the distance unfolded as if part of a stage set. Even the seagulls acquired a new air of majesty as they surfed the breeze alongside our ferry.
Advertisement

The young man in question, I later learned, was called Jari Piper. A classically trained musician who grew up in Alaska, he moved to Istanbul in 2014 to join his older brother Ernie. For two years now, the 25-year-old has earned his keep by serenading commuters and tourists as they ride the city’s many ferries.

Piper’s tales lift the lid on a side of Istanbul that few others get to glimpse. He has learned the inner workings of its public transport system, jostled with fellow buskers, forged unlikely friendships. And he has watched the collective mood of the city’s crowds rise and crash in parallel with Turkey’s recent waves of turmoil.

In the early days, Piper struggled to negotiate the unwritten rules of working Istanbul’s ferries. On the first attempt, he and his brother – who plays guitar – picked an empty cabin, took out their instruments and broke into a song. After a minute, a man selling vegetable peelers came in and began shouting over them; they looked at each other, and began playing louder.

Then a man with a dulcimer arrived and began hammering out a tune. “Everyone, including us, started laughing,” Piper recalls. “And we gave up. I was like, ‘OK Turkey, you win.’ We got pushed out really hard – and it took me a long time to move back on to the boats again.”

Disheartened, for a year he played mainly on Istanbul street corners. He enjoyed it, but the money was not great and in winter it became too cold – for the spectators, if not the hardy Alaskan.
Advertisement

The turning point came by fluke, when on a night out he met a Turkish musician called Hakkan, who plays the cajón (a South American drum box) and is high in the busking pecking order. After hearing Piper play, the “King of the Boats” took the American under his wing — and back on to the ferries.

It was a revelation: “On the street, in a really good hour, I could maybe make 60 lira (about £14),” Piper says. “But on a boat, even when I first started and was new to the public, I could make 150 an hour (£35) – which is like, huge. Huge!”

Since then, he has earned all his money from playing just a few hours a week on the city ferries – which is also testament to the enduring importance of boat travel in Istanbul. Home to somewhere between 14 and 18 million people, road traffic in the city is unbearably bad. New metros are springing up, including the Marmaray rail line, which boasts the world’s deepest underwater railway tunnel (running under the Bosphorus, wincingly close to a major tectonic fault line) – but millions still choose to commute by boat.

The short ferry journeys – with views of Ottoman palaces, hilltop mosques and giant freighters rumbling between the Black Sea and the Mediterranean – are like a meditation break for those frazzled by the otherwise unstoppable pace of life in Istanbul.

The most lucrative lines are rumoured to be rife with racketeering, with sharp-elbowed musicians forcing out those without the right connections. Piper tends to stick to less fraught boats, though there are still pitfalls. Attendants often stop him from boarding when they spy the duck-egg blue of his cello case — or try to cut him-off mid-flow. “That’s the worst part of my day,” he says. “You’re just playing music, making people happy, and then security are like: ‘Go away!’”
Such scrapes have helped him bond with his fellow wayfarers, including a pair of Roma children, Gabriel and Gabriella, who play the accordion under the watchful eye of their grandmother. They like to hide with Piper when the boat turns around, to avoid having to get off and on again and pay a new fare.

Navigating the passengers is a whole other challenge. Turkey is facing one of the most troubled times in its recent history. In the south-east of the country, a bloody war is raging between the Kurdistan Workers’ Party (PKK) and the state. A series of suicide bombings by Kurdish groups and Isis have hit towns and cities across the country. Tourism has plummeted, while the political debate is increasingly fraught and intolerant.
Piper has twice been kicked off by fellow passengers for playing too soon after bombings – accused of frippery in the face of darkness even though, as he puts it, “music and fun aren’t exactly the same thing”.

In March, after a suicide bombing near Istanbul’s central Taksim Square had killed five and wounded dozens, he decided to begin with an expression of sympathy and a few words about seeking solace in music. He was met with a round of applause.

Piper says he has learnt to pick out the different characters from watching as he plays. “Sometimes there’ll be an old, super-conservative couple across from me, so much so that they won’t even acknowledge my existence.” He once had a man stand up and angrily declare that no one understood his stupid music, before loudly storming out.

But on the good days, he finds that playing music in public spaces lifts the invisible barrier between strangers in a city where it is rare even to smile at a passer-by, let alone talk to them. “I’ve met friends, girlfriends, random people, creeps,” he says. “But mostly, really nice people. You open yourself up to the world when you’re playing the ferries here.”
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1212 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

pa sjajno!

User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1213 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

da se nadovezem

http://michaelmoore.com/trumpwillwin/

5 Reasons Why Trump Will Win

Friends:

I am sorry to be the bearer of bad news, but I gave it to you straight last summer when I told you that Donald Trump would be the Republican nominee for president. And now I have even more awful, depressing news for you: Donald J. Trump is going to win in November. This wretched, ignorant, dangerous part-time clown and full time sociopath is going to be our next president. President Trump. Go ahead and say the words, ‘cause you’ll be saying them for the next four years: “PRESIDENT TRUMP.”

Never in my life have I wanted to be proven wrong more than I do right now.

I can see what you’re doing right now. You’re shaking your head wildly – “No, Mike, this won’t happen!” Unfortunately, you are living in a bubble that comes with an adjoining echo chamber where you and your friends are convinced the American people are not going to elect an idiot for president. You alternate between being appalled at him and laughing at him because of his latest crazy comment or his embarrassingly narcissistic stance on everything because everything is about him. And then you listen to Hillary and you behold our very first female president, someone the world respects, someone who is whip-smart and cares about kids, who will continue the Obama legacy because that is what the American people clearly want! Yes! Four more years of this!

You need to exit that bubble right now. You need to stop living in denial and face the truth which you know deep down is very, very real. Trying to soothe yourself with the facts – “77% of the electorate are women, people of color, young adults under 35 and Trump cant win a majority of any of them!” – or logic – “people aren’t going to vote for a buffoon or against their own best interests!” – is your brain’s way of trying to protect you from trauma. Like when you hear a loud noise on the street and you think, “oh, a tire just blew out,” or, “wow, who’s playing with firecrackers?” because you don’t want to think you just heard someone being shot with a gun. It’s the same reason why all the initial news and eyewitness reports on 9/11 said “a small plane accidentally flew into the World Trade Center.” We want to – we need to – hope for the best because, frankly, life is already a shit show and it’s hard enough struggling to get by from paycheck to paycheck. We can’t handle much more bad news. So our mental state goes to default when something scary is actually, truly happening. The first people plowed down by the truck in Nice spent their final moments on earth waving at the driver whom they thought had simply lost control of his truck, trying to tell him that he jumped the curb: “Watch out!,” they shouted. “There are people on the sidewalk!”

Well, folks, this isn’t an accident. It is happening. And if you believe Hillary Clinton is going to beat Trump with facts and smarts and logic, then you obviously missed the past year of 56 primaries and caucuses where 16 Republican candidates tried that and every kitchen sink they could throw at Trump and nothing could stop his juggernaut. As of today, as things stand now, I believe this is going to happen – and in order to deal with it, I need you first to acknowledge it, and then maybe, just maybe, we can find a way out of the mess we’re in.

Don’t get me wrong. I have great hope for the country I live in. Things are better. The left has won the cultural wars. Gays and lesbians can get married. A majority of Americans now take the liberal position on just about every polling question posed to them: Equal pay for women – check. Abortion should be legal – check. Stronger environmental laws – check. More gun control – check. Legalize marijuana – check. A huge shift has taken place – just ask the socialist who won 22 states this year. And there is no doubt in my mind that if people could vote from their couch at home on their X-box or PlayStation, Hillary would win in a landslide.

But that is not how it works in America. People have to leave the house and get in line to vote. And if they live in poor, Black or Hispanic neighborhoods, they not only have a longer line to wait in, everything is being done to literally stop them from casting a ballot. So in most elections it’s hard to get even 50% to turn out to vote. And therein lies the problem for November – who is going to have the most motivated, most inspired voters show up to vote? You know the answer to this question. Who’s the candidate with the most rabid supporters? Whose crazed fans are going to be up at 5 AM on Election Day, kicking ass all day long, all the way until the last polling place has closed, making sure every Tom, Dick and Harry (and Bob and Joe and Billy Bob and Billy Joe and Billy Bob Joe) has cast his ballot? That’s right. That’s the high level of danger we’re in. And don’t fool yourself — no amount of compelling Hillary TV ads, or outfacting him in the debates or Libertarians siphoning votes away from Trump is going to stop his mojo.

Here are the 5 reasons Trump is going to win:

1Midwest Math, or Welcome to Our Rust Belt Brexit. I believe Trump is going to focus much of his attention on the four blue states in the rustbelt of the upper Great Lakes – Michigan, Ohio, Pennsylvania and Wisconsin. Four traditionally Democratic states – but each of them have elected a Republican governor since 2010 (only Pennsylvania has now finally elected a Democrat). In the Michigan primary in March, more Michiganders came out to vote for the Republicans (1.32 million) that the Democrats (1.19 million). Trump is ahead of Hillary in the latest polls in Pennsylvania and tied with her in Ohio. Tied? How can the race be this close after everything Trump has said and done? Well maybe it’s because he’s said (correctly) that the Clintons’ support of NAFTA helped to destroy the industrial states of the Upper Midwest. Trump is going to hammer Clinton on this and her support of TPP and other trade policies that have royally screwed the people of these four states. When Trump stood in the shadow of a Ford Motor factory during the Michigan primary, he threatened the corporation that if they did indeed go ahead with their planned closure of that factory and move it to Mexico, he would slap a 35% tariff on any Mexican-built cars shipped back to the United States. It was sweet, sweet music to the ears of the working class of Michigan, and when he tossed in his threat to Apple that he would force them to stop making their iPhones in China and build them here in America, well, hearts swooned and Trump walked away with a big victory that should have gone to the governor next-door, John Kasich.

From Green Bay to Pittsburgh, this, my friends, is the middle of England – broken, depressed, struggling, the smokestacks strewn across the countryside with the carcass of what we use to call the Middle Class. Angry, embittered working (and nonworking) people who were lied to by the trickle-down of Reagan and abandoned by Democrats who still try to talk a good line but are really just looking forward to rub one out with a lobbyist from Goldman Sachs who’ll write them nice big check before leaving the room. What happened in the UK with Brexit is going to happen here. Elmer Gantry shows up looking like Boris Johnson and just says whatever shit he can make up to convince the masses that this is their chance! To stick to ALL of them, all who wrecked their American Dream! And now The Outsider, Donald Trump, has arrived to clean house! You don’t have to agree with him! You don’t even have to like him! He is your personal Molotov cocktail to throw right into the center of the bastards who did this to you! SEND A MESSAGE! TRUMP IS YOUR MESSENGER!

And this is where the math comes in. In 2012, Mitt Romney lost by 64 electoral votes. Add up the electoral votes cast by Michigan, Ohio, Pennsylvania and Wisconsin. It’s 64. All Trump needs to do to win is to carry, as he’s expected to do, the swath of traditional red states from Idaho to Georgia (states that’ll never vote for Hillary Clinton), and then he just needs these four rust belt states. He doesn’t need Florida. He doesn’t need Colorado or Virginia. Just Michigan, Ohio, Pennsylvania and Wisconsin. And that will put him over the top. This is how it will happen in November.

2 The Last Stand of the Angry White Man. Our male-dominated, 240-year run of the USA is coming to an end. A woman is about to take over! How did this happen?! On our watch! There were warning signs, but we ignored them. Nixon, the gender traitor, imposing Title IX on us, the rule that said klix in school should get an equal chance at playing sports. Then they let them fly commercial jets. Before we knew it, Beyoncé stormed on the field at this year’s Super Bowl (our game!) with an army of Black Women, fists raised, declaring that our domination was hereby terminated! Oh, the humanity!

That’s a small peek into the mind of the Endangered White Male. There is a sense that the power has slipped out of their hands, that their way of doing things is no longer how things are done. This monster, the “Feminazi,”the thing that as Trump says, “bleeds through her eyes or wherever she bleeds,” has conquered us — and now, after having had to endure eight years of a black man telling us what to do, we’re supposed to just sit back and take eight years of a woman bossing us around? After that it’ll be eight years of the gays in the White House! Then the transgenders! You can see where this is going. By then animals will have been granted human rights and a fuckin’ hamster is going to be running the country. This has to stop!

3The Hillary Problem. Can we speak honestly, just among ourselves? And before we do, let me state, I actually like Hillary – a lot – and I think she has been given a bad rap she doesn’t deserve. But her vote for the Iraq War made me promise her that I would never vote for her again. To date, I haven’t broken that promise. For the sake of preventing a proto-fascist from becoming our commander-in-chief, I’m breaking that promise. I sadly believe Clinton will find a way to get us in some kind of military action. She’s a hawk, to the right of Obama. But Trump’s psycho finger will be on The Button, and that is that. Done and done.

Let’s face it: Our biggest problem here isn’t Trump – it’s Hillary. She is hugely unpopular — nearly 70% of all voters think she is untrustworthy and dishonest. She represents the old way of politics, not really believing in anything other than what can get you elected. That’s why she fights against gays getting married one moment, and the next she’s officiating a gay marriage. Young women are among her biggest detractors, which has to hurt considering it’s the sacrifices and the battles that Hillary and other women of her generation endured so that this younger generation would never have to be told by the Barbara Bushes of the world that they should just shut up and go bake some cookies. But the kids don’t like her, and not a day goes by that a millennial doesn’t tell me they aren’t voting for her. No Democrat, and certainly no independent, is waking up on November 8th excited to run out and vote for Hillary the way they did the day Obama became president or when Bernie was on the primary ballot. The enthusiasm just isn’t there. And because this election is going to come down to just one thing — who drags the most people out of the house and gets them to the polls — Trump right now is in the catbird seat.
4The Depressed Sanders Vote. Stop fretting about Bernie’s supporters not voting for Clinton – we’re voting for Clinton! The polls already show that more Sanders voters will vote for Hillary this year than the number of Hillary primary voters in ’08 who then voted for Obama. This is not the problem. The fire alarm that should be going off is that while the average Bernie backer will drag him/herself to the polls that day to somewhat reluctantly vote for Hillary, it will be what’s called a “depressed vote” – meaning the voter doesn’t bring five people to vote with her. He doesn’t volunteer 10 hours in the month leading up to the election. She never talks in an excited voice when asked why she’s voting for Hillary. A depressed voter. Because, when you’re young, you have zero tolerance for phonies and BS. Returning to the Clinton/Bush era for them is like suddenly having to pay for music, or using MySpace or carrying around one of those big-ass portable phones. They’re not going to vote for Trump; some will vote third party, but many will just stay home. Hillary Clinton is going to have to do something to give them a reason to support her — and picking a moderate, bland-o, middle of the road old white guy as her running mate is not the kind of edgy move that tells millenials that their vote is important to Hillary. Having two women on the ticket – that was an exciting idea. But then Hillary got scared and has decided to play it safe. This is just one example of how she is killing the youth vote.

5The Jesse Ventura Effect. Finally, do not discount the electorate’s ability to be mischievous or underestimate how any millions fancy themselves as closet anarchists once they draw the curtain and are all alone in the voting booth. It’s one of the few places left in society where there are no security cameras, no listening devices, no spouses, no kids, no boss, no cops, there’s not even a friggin’ time limit. You can take as long as you need in there and no one can make you do anything. You can push the button and vote a straight party line, or you can write in Mickey Mouse and Donald Duck. There are no rules. And because of that, and the anger that so many have toward a broken political system, millions are going to vote for Trump not because they agree with him, not because they like his bigotry or ego, but just because they can. Just because it will upset the apple cart and make mommy and daddy mad. And in the same way like when you’re standing on the edge of Niagara Falls and your mind wonders for a moment what would that feel like to go over that thing, a lot of people are going to love being in the position of puppetmaster and plunking down for Trump just to see what that might look like. Remember back in the ‘90s when the people of Minnesota elected a professional wrestler as their governor? They didn’t do this because they’re stupid or thought that Jesse Ventura was some sort of statesman or political intellectual. They did so just because they could. Minnesota is one of the smartest states in the country. It is also filled with people who have a dark sense of humor — and voting for Ventura was their version of a good practical joke on a sick political system. This is going to happen again with Trump.

Coming back to the hotel after appearing on Bill Maher’s Republican Convention special this week on HBO, a man stopped me. “Mike,” he said, “we have to vote for Trump. We HAVE to shake things up.” That was it. That was enough for him. To “shake things up.” President Trump would indeed do just that, and a good chunk of the electorate would like to sit in the bleachers and watch that reality show.

(Next week I will post my thoughts on Trump’s Achilles Heel and how I think he can be beat.)

ALSO: http://www.alternet.org/election-2016/m ... p-will-win

Yours,
Michael Moore
User avatar
Saian
Posts: 15317
Joined: 08/04/2004 21:50

#1214 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by Saian »





http://www.advocate.com/world/2016/1/05 ... -begs-cash
A Ugandan LGBT group called Sexual Minorities Uganda sued Lively over his trips to the nation in the last decade, where, they claim, he convinced local legislators to embrace antigay laws that cost them their freedom, comfort, and privacy.

SMUG was able to bring the case to court under a statute allowing foreigners to sue Americans in U.S. federal court.
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1215 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

http://www.slobodnaevropa.org/a/catic-m ... 91385.html

Ćatić: Ima li BiH intelektualce i akademsku zajednicu

Nekolicina sarajevskih intelektualaca obznanila je svoje neslaganje sa nedavnim huškačkim nasrtajima i pozivom na javni linč profesora Nenada Veličkovića, publiciste i istoričara Vuka Bačanovića, te novinarke Borke Rudić.

„Oštro osuđujemo svaki oblik napada na drugo i drugačije, a posebno prijetnje smrću, zastrašivanje, huškanje i svekoliki govor mržnje i njegov, po svemu sudeći, postepeni otklon u fašisoidnost na etno nacionalistički način“, kaže se, između ostalog, u otvorenom pismu.

Na žalost, radi se o zanemarljivo malom broju ljudi koji su prepoznali opasnost uspostave jednoumlja na ovom prostoru. O tome razgovaram sa kolegom Zoranom Ćatićem, urednikom Studentskog IFM radija i liderom Centra za kulturu i medijsku dekontaminaciju Sarajevo.

RSE: Nedavno je grupa, istina malo manja grupa, ovdašnjih intelektualaca, uputila javnu podršku ljudima koji „doživljavaju javni linč zbog izražavanja drugačijeg mišljenja“. Radi se o dvadesetak intelektualaca. Ostali šute ili su možda na moru?

Ćatić: I kada nije vrijeme godišnjih odmora, uglavnom šute. Ono što se pitam već godinama je, imamo li mi intelektualce i akademsku zajednicu? Sa teškom mukom ovo izgovaram, ali bojim se da nikada nismo nakon rata ponovo formirali društvo na način na koji treba. Bojim se da mi nemamo osnovne segmente društva. Morali bi prvo spoznati da smo društvo u nastajanju i da počnemo raditi na tome. Ne čudi me odsustvo bilo kakvih reakcija, na bilo kakva dešavanja, koja su aktuelna.

Tiha akademska elita

RSE: Ovo saopštenje mi se doima dosta nježnije, uvijenije, umjerenije, puno je pjesničkih figura.

Ćatić: Sve je ovdje na taj način, u pokušaju da se nešto kaže i da se zauzme neki stav, da se ne pretjera u smislu zamjeranja nekom ili nečem drugom. Više ljudi nisu sigurni šta su „frontovi“, ko je ovdje protiv koga, ko je za koga i na koji način treba reagovati. Bojim se da su kriteriji onoga što je ispravno i onoga što nije ispravno obrisani. Više nemamo uvida u bilo šta.

Pri tome, i u ovim konkretnim slučajevima, o kojima pričamo, vjerujem da glavni akteri koji napadaju, pa i velika većina onih koji ih brane, i ne znaju o čemu se tu radi, da nisu pročitali ni ono šta je Veličković pisao. Ni taj nesretni Vuk Bačanović ne zna šta je zapravo htio da kaže, a našao se u situaciji da mora da se vadi, pa se vadi na drugi način. A da ne govorim o ovima koji sjede i napadaju sa društvenih mreža, sakriveni iza nik nejmova. To je suludo.

Ima tu još jedna dosta šizofrenična situacija, ali ne u tom segmentu, uzimam je za primjer. Prije par dana je objavljena informacija da je dozvoljeno Radončiću, i ljudima koji su u procesu istrage, da odu na godišnji odmor. Apsolutno niko nije reagovao. Potpuno sam frapiran tom viješću, ali na žalost nisam frapiran izostankom reakcije i činjenicom da niko ne reaguje.

RSE: Šta se krije iza te sintagme akademska elita, ne znam, ali imam osjećaj da oni svojim mukom, svojim nečinjenjem, pothranjuju sve ove procese. Čitava priča i nastaje tu gore, a onda tek slijede ovi egzekutori po zadatku, po zovu srca, ili naprosto po navici.

Ćatić: Posmatram to kroz prizmu da je kod nas intelektualna elita ona, koja je na različite načine, kroz svoje poslove, na budžetu, ima redovnu platu, ima kakvu takvu egzistenciju i ne sekira se. Oni koji bi željeli da napreduju na toj ljestvici, pa da im plata, sa 800 KM skoči na 2.000, pokušavaju, nekim intervencijama, zauzimanjem busija, napadanjem ovih ili onih u interesu nečega, da se dignu na toj ljestvici.

Običan svijet, koji živi od minimalca ili nekog sitnog honorarnog rada, nema vremena da se bavi tim stvarima. On može biti tu samo u ulozi navijača, koji će eventualno navečer sjesti, pa po društvenim mrežama mlatiti praznu slamu.

Onoga trenutka, kada bi imali kakvu-takvu egzistenciju, mislim da bi se stvari poredale kako treba. O nivou svijesti, o nekim drugim aspektima, ove i društvenih normi o kojima pričamo, ne vidim apsolutno ništa od toga.

Amputacija neistomišljenika

RSE: Nije nužno slagati se sa stanovištima, ni profesora Veličkovića, niti Vuka Bačanovića, niti kolegice Borke, ali dio ove sredine pomalo vrijeđa da su uvijek na udaru oni ljudi koji drugačije misle ili ponekad drugačije misle. Mi imamo sredine koje su obilježene mnogo tamnijim bojama. Tamo postoje različita mišljenja. Postoje grupe ljudi koji otvoreno i javno govore i imaju prostor da govore.

Ćatić: Meni, koji jako puno putuje u manja mjesta, koja imaju puno ozbiljnije probleme, sve ovo izgleda nekako smiješno i besmisleno. Mi u velikim gradovima imamo mnogo veće mogućnosti, nego ljudi u izbjegličkom kampu u Višći, koji žive tamo već dvadeset godina. Njihova djeca nisu došla ni do Živinica. Ljudi koji žive u Bočinji, imaju po šestero, sedmero djece, a ta djeca nisu vidjela nikada plastelin u životu. Mislim da su to ozbiljne stvari, a da se mi, u velikim gradovima, bavimo trivijalnim stvarima, gdje neko nekoga napada iz potpuno suludog razloga, ne znajući zapravo šta bilo ko od tih ljudi radi i šta je cijela priča u pozadini. Posebno ne treba izgubiti iz vida, mislim da je to jedna od osnovnih stvari, da su ovo vrlo fine, artiljerijske pripreme za ono što slijedi drugog oktobra, a to su izbori.

RSE: Nedavno je na meti bio Marko Vešović, možda je i zbog toga onako diskretno išetao iz naše kulturne sredine. Sjećamo se bračnog para Vlaisavljević, sa kojima se opet ne moramo slagati, ali oni su bili miljenici sarajevskih medija, sada nemaju gdje objaviti nešto. Profesor Veličković godinama otvara oči u vezi sa tim kakvu ćemo sutra djecu imati, razbija stereotipe o nekim velikim emocijama, razgrađuje ove ideološke narative. Vuk, umjesto instant zabluda, nudi neke istorijske činjenice. Također je bio jedno vrijeme ljubimac urednika, sada ga izbacuju zbog statusa na FB. Ko god se zapravo protivi matici i generalno uspostavljenom mišljenju, mora biti amputiran, kao da smo osvanuli u nekom davno minulom vremenu?!

Ćatić: To je neminovno. To je proces kroz koji moramo proći. Mislim da trebamo uzeti knjige pa pročitati, to ima kod Andrića, to ima kod Selimovića. Sve te stvari dolaze nakon ratova, u društvima i zemljama kakva je naša. Neminovne su te stvari i te čistke. Bojim se da smo mi izgubljene i potrošene generacije koje će svoj život provesti u ovoj suludoj situaciji, prije nego što se stvari počnu ponovo vraćati na svoje mjesto. Tako da mene to ne čudi.

Često se igram sa tim stvarima, vadeći citate i pričajući o autobiografskoj knjizi Alekse Šantića. Napisao je pismo u kojem se obraća, nakon pada Austrougarske, tadašnjim vlastima. Kao da čitate danas pismo nekoga od socijalno ugroženih. Nikakve razlike tu nema, samo je problem što mi živimo to historijsko-istorijsko-povijesno vrijeme. To su neminovne stvari koje ćemo morati proći.

RSE: Do koje mjere će se moći i ovako zaključivati - osobno nisam zavirivao u ove popisne listove, niti pregledavao biografije, ali evo, i Nenad i Vuk i Borka, ne samo po imenima, ovdje se doživljavaju kao Srbi. Može li neko biti posve zločest da izvede neke zločaste zaključke? Mora li se uopšte biti zločest, da bi se to uradilo?

Ćatić: Apsolutno da. To se već radi. To je potpuno jasno. I Ugo i Sanja i Vuk i Borka. To je potpuno normalna stvar na žalost, i našoj djeci, samo zato što nije regulisan i nije uspostavljen sistem. Danas neka djeca, klinci, odrastaju upravo na toj matrici. Samo pogledajte komentare na društvenim mrežama. Dozvoljeno je svakome da kaže svoje mišljenje, a da pri tome nema nikakvu odgovornost. Samim tim može se uraditi bilo šta, s tim što iz naše pozicije mi pričamo može li neko biti zločest. Klincima je to nešto što je na prvu i što se podrazumijeva, to su ta imena. To jeste problem koji mi ne želimo da vidimo, niti ko želi da rješava. Oni, kojima je to u interesu, samo to potpiruju.

Nesvjesni autizam medija

RSE: Šta se desilo u našim medijima da se tako autistički zatvaraju pred drugim i drugačijim?

Ćatić: Kao bilo koji drugi segment, mediji, da bi mogli da egzistiraju, da bi mogli bilo šta da rade, da imaju bilo kakve prihode, oni se moraju povinovati svim politikama i svim stvarima koje su aktuelne. Ima tu jedan dio nesvjesnog autizma, koji je stigao i u kome niko više ne razmišlja ni o čemu. U kojem je sve postalo normalno, u kome se sve objavljuje, u kome se trči za političarima, da bi ovi dali izjavu. To su sve neki razlozi zbog kojih sam se, u konačnici, ispisao iz medija.

RSE: Ima li šanse? Vidi li se svjetlo na kraju ovog tunela? Može li se izaći iz ove situacije?

Ćatić: Neminovno je da će se izaći iz ove situacije, samo se bojim da će to biti jedan dugotrajan proces. Sve zemlje su prolazile kroz to. U najbližem okruženju Hrvatska, koja se polako čisti, polako dolazi, ona ima ogromne probleme. I u Srbiji se to također dešava, s tim što su oni u zaostatku za Hrvatskom. Mi smo opet u zaostatku za svima njima. Stvari će se poredati i doći na svoje mjesto, ali bojim se da ćemo mi potrošiti živote. Eventualno djeca ili unuci će možda moći osjećati neke normalne stvari, neke normalne društveno-političke poruke. Mediji će ponovo biti mediji. Ne može ovo još predugo trajati, ne zato što ćemo mi doći svijesti, nego zato što nećemo više imati para.

RSE: Ostaje nam da se nadamo da će djeca, ili barem unuci, drugačije o ovome razgovarati.

Ćatić: Izašla je informacija, još jedan od velikih uspjeha, uspjeli smo dobiti kredit od 63 milona nečega, da bi se dale penzije. U neka doba više nećemo moći dobijati kredite i onda više neće biti para. Šta će se onda desiti, to još uvijek ne znamo, ali ne bih volio da slutim.
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1216 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1217 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

krenulo me:
http://uk.businessinsider.com/17-equati ... 014-3?IR=T

The 17 equations that changed the course of history

Mathematics is all around us, and it has shaped our understanding of the world in countless ways.

In 2013, mathematician and science author Ian Stewart published a book on 17 Equations That Changed The World. We recently came across this convenient table on Dr. Paul Coxon's twitter account by mathematics tutor and blogger Larry Phillips that summarizes the equations. (Our explanation of each is below):

Stewart 17 Equations Gauss' Law Corrected Larry Phillips, via @paulcoxon on Twitter

Here is a little bit more about these wonderful equations that have shaped mathematics and human history:

pythagorean theorem chalkboardShutterstock/ igor.stevanovic

1) The Pythagorean Theorem: This theorem is foundational to our understanding of geometry. It describes the relationship between the sides of a right triangle on a flat plane: square the lengths of the short sides, a and b, add those together, and you get the square of the length of the long side, c.

This relationship, in some ways, actually distinguishes our normal, flat, Euclidean geometry from curved, non-Euclidean geometry. For example, a right triangle drawn on the surface of a sphere need not follow the Pythagorean theorem.

2) Logarithms: Logarithms are the inverses, or opposites, of exponential functions. A logarithm for a particular base tells you what power you need to raise that base to to get a number. For example, the base 10 logarithm of 1 is log(1) = 0, since 1 = 100; log(10) = 1, since 10 = 101; and log(100) = 2, since 100 = 102.

The equation in the graphic, log(ab) = log(a) + log(b), shows one of the most useful applications of logarithms: they turn multiplication into addition.

Until the development of the digital computer, this was the most common way to quickly multiply together large numbers, greatly speeding up calculations in physics, astronomy, and engineering.

3) Calculus: The formula given here is the definition of the derivative in calculus. The derivative measures the rate at which a quantity is changing. For example, we can think of velocity, or speed, as being the derivative of position — if you are walking at 3 miles per hour, then every hour, you have changed your position by 3 miles.

Naturally, much of science is interested in understanding how things change, and the derivative and the integral — the other foundation of calculus — sit at the heart of how mathematicians and scientists understand change.

Isaac Newton
Isaac Newton Wikimedia Commons


4) Law of Gravity: Newton's law of gravitation describes the force of gravity between two objects, F, in terms of a universal constant, G, the masses of the two objects, m1 and m2, and the distance between the objects, r. Newton's law is a remarkable piece of scientific history — it explains, almost perfectly, why the planets move in the way they do. Also remarkable is its universal nature — this is not just how gravity works on Earth, or in our solar system, but anywhere in the universe.

Newton's gravity held up very well for two hundred years, and it was not until Einstein's theory of general relativity that it would be replaced.

5) The square root of -1: Mathematicians have always been expanding the idea of what numbers actually are, going from natural numbers, to negative numbers, to fractions, to the real numbers. The square root of -1, usually written i, completes this process, giving rise to the complex numbers.

Mathematically, the complex numbers are supremely elegant. Algebra works perfectly the way we want it to — any equation has a complex number solution, a situation that is not true for the real numbers : x2 + 4 = 0 has no real number solution, but it does have a complex solution: the square root of -4, or 2i. Calculus can be extended to the complex numbers, and by doing so, we find some amazing symmetries and properties of these numbers. Those properties make the complex numbers essential in electronics and signal processing.

cube
A cube. Wikimedia Commons


6) Euler's Polyhedra Formula: Polyhedra are the three-dimensional versions of polygons, like the cube to the right. The corners of a polyhedron are called its vertices, the lines connecting the vertices are its edges, and the polygons covering it are its faces.

A cube has 8 vertices, 12 edges, and 6 faces. If I add the vertices and faces together, and subtract the edges, I get 8 + 6 - 12 = 2.

Euler's formula states that, as long as your polyhedron is somewhat well behaved, if you add the vertices and faces together, and subtract the edges, you will always get 2. This will be true whether your polyhedron has 4, 8, 12, 20, or any number of faces.

Euler's observation was one of the first examples of what is now called a topological invariant — some number or property shared by a class of shapes that are similar to each other. The entire class of "well-behaved" polyhedra will have V + F - E = 2. This observation, along with with Euler's solution to the Bridges of Konigsburg problem, paved the way to the development of topology, a branch of math essential to modern physics.

bell curve
The normal distribution. economicshelp.org


7) Normal distribution: The normal probability distribution, which has the familiar bell curve graph to the left, is ubiquitous in statistics.

The normal curve is used in physics, biology, and the social sciences to model various properties. One of the reasons the normal curve shows up so often is that it describes the behavior of large groups of independent processes.

8) Wave Equation: This is a differential equation, or an equation that describes how a property is changing through time in terms of that property's derivative, as above. The wave equation describes the behavior of waves — a vibrating guitar string, ripples in a pond after a stone is thrown, or light coming out of an incandescent bulb. The wave equation was an early differential equation, and the techniques developed to solve the equation opened the door to understanding other differential equations as well.

9) Fourier Transform: The Fourier transform is essential to understanding more complex wave structures, like human speech. Given a complicated, messy wave function like a recording of a person talking, the Fourier transform allows us to break the messy function into a combination of a number of simple waves, greatly simplifying analysis.

The Fourier transform is at the heart of modern signal processing and analysis, and data compression.

10) Navier-Stokes Equations: Like the wave equation, this is a differential equation. The Navier-Stokes equations describes the behavior of flowing fluids — water moving through a pipe, air flow over an airplane wing, or smoke rising from a cigarette. While we have approximate solutions of the Navier-Stokes equations that allow computers to simulate fluid motion fairly well, it is still an open question (with a million dollar prize) whether it is possible to construct mathematically exact solutions to the equations.

11) Maxwell's Equations: This set of four differential equations describes the behavior of and relationship between electricity (E) and magnetism (H).

Maxwell's equations are to classical electromagnetism as Newton's laws of motion and law of universal gravitation are to classical mechanics — they are the foundation of our explanation of how electromagnetism works on a day to day scale. As we will see, however, modern physics relies on a quantum mechanical explanation of electromagnetism, and it is now clear that these elegant equations are just an approximation that works well on human scales.

12) Second Law of Thermodynamics: This states that, in a closed system, entropy (S) is always steady or increasing. Thermodynamic entropy is, roughly speaking, a measure of how disordered a system is. A system that starts out in an ordered, uneven state — say, a hot region next to a cold region — will always tend to even out, with heat flowing from the hot area to the cold area until evenly distributed.

The second law of thermodynamics is one of the few cases in physics where time matters in this way. Most physical processes are reversible — we can run the equations backwards without messing things up. The second law, however, only runs in this direction. If we put an ice cube in a cup of hot coffee, we always see the ice cube melt, and never see the coffee freeze.

AP050124019477
Albert Einstein Associated Press


13) Relativity: Einstein radically altered the course of physics with his theories of special and general relativity. The classic equation E = mc2 states that matter and energy are equivalent to each other. Special relativity brought in ideas like the speed of light being a universal speed limit and the passage of time being different for people moving at different speeds.

General relativity describes gravity as a curving and folding of space and time themselves, and was the first major change to our understanding of gravity since Newton's law. General relativity is essential to our understanding of the origins, structure, and ultimate fate of the universe.

14) Schrodinger's Equation: This is the main equation in quantum mechanics. As general relativity explains our universe at its largest scales, this equation governs the behavior of atoms and subatomic particles.

Modern quantum mechanics and general relativity are the two most successful scientific theories in history — all of the experimental observations we have made to date are entirely consistent with their predictions. Quantum mechanics is also necessary for most modern technology — nuclear power, semiconductor-based computers, and lasers are all built around quantum phenomena.

15) Information Theory: The equation given here is for Shannon information entropy. As with the thermodynamic entropy given above, this is a measure of disorder. In this case, it measures the information content of a message — a book, a JPEG picture sent on the internet, or anything that can be represented symbolically. The Shannon entropy of a message represents a lower bound on how much that message can be compressed without losing some of its content.

Shannon's entropy measure launched the mathematical study of information, and his results are central to how we communicate over networks today.

16) Chaos Theory: This equation is May's logistic map. It describes a process evolving through time — xt+1, the level of some quantity x in the next time period — is given by the formula on the right, and it depends on xt, the level of x right now. k is a chosen constant. For certain values of k, the map shows chaotic behavior: if we start at some particular initial value of x, the process will evolve one way, but if we start at another initial value, even one very very close to the first value, the process will evolve a completely different way.

We see chaotic behavior — behavior sensitive to initial conditions — like this in many areas. Weather is a classic example — a small change in atmospheric conditions on one day can lead to completely different weather systems a few days later, most commonly captured in the idea of a butterfly flapping its wings on one continent causing a hurricane on another continent.

17) Black-Scholes Equation: Another differential equation, Black-Scholes describes how finance experts and traders find prices for derivatives. Derivatives — financial products based on some underlying asset, like a stock — are a major part of the modern financial system.

The Black-Scholes equation allows financial professionals to calculate the value of these financial products, based on the properties of the derivative and the underlying asset.
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1218 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

http://www.economist.com/blogs/graphicd ... ly-chart-3

THREE years ago Thomas Herndon, a young graduate student from the University of Massachusetts Amherst, made a splash among economists. Given an assignment to replicate the analysis behind a published academic paper, he pored over the data used for an influential study on government debt written by Carmen Reinhart and Kenneth Rogoff, both professors at Harvard. Much to the authors’ embarrassment, Mr Herndon found the most elementary of mistakes: they had accidentally omitted five rows of their spreadsheet when calculating an average. When included, the missing figures weakened the paper’s conclusion substantially.

Unsurprisingly, spreadsheet snafus are not unique to economics. A Recent Study https://genomebiology.biomedcentral.com ... 016-1044-7 in the journal Genome Biology looked at papers published between 2005 and 2015, and found spreadsheet-related errors in fully one-fifth of articles on genomics that provided supplementary data alongside their text. Although the papers themselves were not necessarily affected, such bugs can create complications for other scientists trying to replicate or build on previous work.

The syntax of genomics makes it particularly difficult for off-the-shelf software to digest. First, spreadsheets often confuse gene symbols for dates. The authors found that Microsoft Excel would often interpret “SEPT2”, which corresponds to the gene Septin 2, as “September 2nd”. The programme also tended to mistake identification codes like “2310009E13” for numbers in scientific notation—in this particular instance, the code would be read as 2.310009 times 1019. Such hiccups can be quickly resolved by diligent researchers. But they are easy to overlook, and analysts using more sophisticated software may not know to check for them.

The paper’s most worrisome finding is that mistakes seem to be proliferating. The authors find that the number of genomics papers packaged with error-ridden spreadsheets is increasing by 15% a year, far above the 4% annual growth rate in the number of genomics papers published. If we extrapolate current trends indefinitely into the future, then by 2025 every spreadsheet attached to a genetics paper will have an error—unless, of course, there is an error in the spreadsheet we used for this calculation.
User avatar
fatamorgana
Posts: 26857
Joined: 16/02/2010 22:35
Location: došao je tiho i ušao u .... banoviće

#1219 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by fatamorgana »

Znači da su brojke ipak relativne, stvar mišljenja ....
User avatar
fatamorgana
Posts: 26857
Joined: 16/02/2010 22:35
Location: došao je tiho i ušao u .... banoviće

#1220 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by fatamorgana »

A ovo je tako divno, inspirativno, Tarzan u epizodi "Bwana ugnjetava Bantustan" ....
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1221 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

Dobar, iako o susjedima... primjenjiv i "u nas".
http://www.jutarnji.hr/globus/Globus-po ... i/4726733/


Kako su u politiku ušli manijakalni depresivci, infantilni i maligni narcisi, neizlječivi psihopati, zloćudni sociopati i bolesni egoisti
AUTOR:
Mirjana Kasapović

Šezdesetih godina prošlog stoljeća poznati njemački politolozi Erwin K. Scheuch i Hans-Dieter Klingemann popularizirali su tezu o “normalnoj patologiji” u zapadnim demokracijama. Pojam su vezali za pojavu desnih radikalnih stranaka koje su odstupale od vrijednosti liberalnih demokracija, ali ih nisu bitno ugrožavale zato što su bile rubne političke pojave koje nisu imale znatniju potporu građana. I sam izraz “normalna patologija” sugerira kako nisu posrijedi opasne političke bolesti koje bi ugrozile i, u konačnici, razorile demokraciju. Malo se političke patologije moglo podnijeti; štoviše, na neki je perverzan način pridonosila političkom zdravlju demokracije.

Narativi i diskursi psihoanalitičkih teorija mnogo su prije oblikovanja teze o “normalnoj patologiji” ušli u analizu politike, ali je njezino eksploatiranje u politološkoj literature potaknulo njihovo umnožavanje i učestalost. Sastavni dio politološkog vokabulara postali su termini fobija, frustracija, histerija, katarza, manija, narcizam, neuroza, shizofrenija i dr. Kako su u politici rasli utjecaj i moć pojedinaca, vođa stranaka, vlada i država, u politološki su vokabular ulazili sve sofisticiraniji psihoanalitički pojmovi: manijakalni depresivci, infantilni i maligni narcisi, granični slučajevi, neizlječivi psihopati, zloćudni sociopati, bolesni egoisti, egomanijaci – a sve to kako bi se opisali tipovi političkih ličnosti koji su svojim djelovanjem proizvodili nepoželjne pa i pogubne društvene posljedice. Pretjerano? Nimalo. Povijest je puna takvih likova, ali ne treba se vraćati duboko u nju. Dostatno se sjetiti sjevernokorejskog diktatora Kim Džung Una, filipinskog predsjednika Rodriga Dutertea, američkoga predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa, bivšega venezuelanskog predsjednika Huga Cháveza ili bivšega talijanskog premijera Silvija Berlusconija. A rječnik je prikladan i za opis nekih pojava i aktera suvremene hrvatske politike.

Godinama kasnije nizozemski politolog Cas Mudde, vrstan analitičar populizma, suprotstavio je staroj tezi o “normalnoj patologiji” postavku o “patološkoj normalnosti”. Vezao ju je za pojavu nove vrste političkih stranaka, radikalnih desnih populista, koje nisu kao njihove prethodnice ostale na periferiji političkog života, nego su uspješno prodirale u njegovu glavnu struju. Činile su to zahvaljujući masama privlačnoj ideologiji - ako se u populizmu može govoriti o ideologiji u konvencionalnom smislu - koju su tvorile četiri glavne sastavnice:

(a) nativizam – uvjerenje da država pripada isključivo jednoj nativnoj zajednici, naciji, a da svi nenativni elementi, kao što su manjinske i useljeničke etničke skupine, pojedinci i ideje, narušavaju homogenost nacije i ugrožavaju opstojnost nacionalne države;

(b) nacionalizam – uvjerenje da je smisao svake nacije uspostava ekskluzivne nacionalne države prema starim načelima “jedna nacija, jedna država” i, ako je ikako moguće, “cijela nacija, jedna država”, te svakodnevno podsjećanje građana na njihov nacionalni identitet sustavnim medijskim evociranjem povijesnih događaja, proslavama kojekakvih obljetnica, tkanjem nacionalnih mitova, otprilike onako kako Hrvatska televizija konstruira kontinuitet hrvatske nacionalne svijesti i nepromjenjivost nacionalnog identiteta od Nikole Šubića Zrinskoga do Blage Zadre, od Sigeta do Trpinjske ceste;

(c) autoritarnost – poslušnost i podložnost vrhovnome autoritetu u svim oblicima društvenog života, od obitelji preko crkve do države;

(d) antagonizam narod–elite - poučavanje da su elite ukrale državu narodu, opljačkale je, unizile i upropastile, pa treba, upravo onako kako je mostovac Vlaho Orepić poručivao sa svoga izbornog plakata, “vratiti državu narodu”.

Od nastanka samostalne države Hrvatskoj nije nedostajalo “normalne patologije”, ne računajući rat i ratnu patologiju. Uvijek je bilo desnih radikalnih stranaka, ali su ostajale na marginama politike. Pogleda li se sastav svih saziva Hrvatskog sabora, uočljiva je njihova slaba zastupljenost. Osim HSP-a, koji je u jednom razdoblju bio na putu da se “normalizira”, radikalna desnica praktično je ostala izvanparlamentarna opcija. Istina, djelomice je pronalazila put do parlamenta kroz HDZ, kao i na posljednjim izborima, ali je unutar njega uglavnom bila pod kontrolom bilo zbog međunarodnih bilo zbog unutarnjih razloga.

No u mandatu protekle Vlade svjedočili smo o prijelazu iz stanja “normalne patologije” u “patološku normalnost”. Kako je odmicao kratki i nesretni mandat Vlade Domoljubne koalicije i Mosta, parlamentarnom i medijskom politikom sve su više dominirali desni politički radikali koje je Tomislav Karamarko, tadašnji predsjednik HDZ-a, proglasio strateškim političkim partnerima HDZ-a.

Ivanu Tepešu iz Hrvatske stranke prava Ante Starčević (HSP AS) dodijelio je mjesto potpredsjednika Hrvatskog sabora, a njegovu stranačkom kolegi Peri Ćoriću namijenio je ulogu istaknutog zastupnika i neformalnog glasnogovornika Domoljubne koalicije. Prije toga je Ružu Tomašić, nekadašnju predsjednicu HSP-a AS, još jedne pravaške sekte, prometnuo u glasnogovornicu desnog krila HDZ-a, darovao joj mjesto na listi HDZ-a na izborima za Europski parlament i omogućio da zasjedne u Bruxellesu. Istaknuti zastupnik Domoljubne koalicije postao je i Ladislav Ilčić, član ultrakonzervativne klerikalne civilne udruge Hrast. Prominentna ličnost postao je i desni populist Milivoj Špika, predsjednik minornog BUZ-a, koji je potkraj mandata postao glavni tumač zbivanja u vladajućoj koaliciji i Saboru uopće, najavljujući rekonstrukciju Vlade, glasovanje o nepovjerenju Vladi, raspuštanje Sabora – dakle krucijalne političke događaje.

Tako je radikalna politička desnica s margine ušla u parlament. Ili, točnije rečeno, ona je doslovce uvedena u glavnu struju institucionalne hrvatske politike mimo volje birača. Prepušten joj je parlamentarni i medijski prostor koji je bio u golemu nerazmjeru s njezinom političkom snagom, kao što su potvrdili rujanski izbori. HSP AS sa svojom Domovinskom koalicijom nije prešao petpostotni prag ni u jednoj izbornoj jedinici osvojivši manje od jedan posto glasova u zemlji. Uvaženi potpredsjednik Hrvatskog sabora Ivan Tepeš dobio je 201 preferencijski glas. Hrast se nije usudio ni izaći na izbore. Tomašić, sada kao predsjednica nekakve Konzervativne stranke, doživjela je debakl u koaliciji s HDSSB-om i dobrano pogurala tu stranku njezinu kraju, kao što je uostalom sve stranke u kojima je bila u savezu u nekom trenutku snažno gurnula u političku provaliju. Radi li to ona proračunato, to jest prema nečijem nalogu? Ili je jednostavno nesposobna? BUZ i Špika ostali su izvan parlamenta unatoč potpori Milana Bandića. Od zastupničkih perjanica vladajuće koalicije u prošlom sazivu Sabora nije ostalo ni traga ni glasa. Ostali su ondje gdje im je i mjesto – na rubovima izvaninstitucionalne politike.

Drugu stranu politike “patologizacije normalnosti” činilo je marginaliziranje umjerene desnice. Dok su radikalni marginalci carevali parlamentom i medijima, HDZ i njegovi “strateški povijesni partneri” u Domoljubnoj koaliciji ovili su se velom šutnje. U HDZ-u, tradicionalno, nitko ne govori i ne istupa bez odobrenja šefa stranke. Čudno, ali najviše se disonantnih javnih tonova iz te stranke čulo u vrijeme Franje Tuđmana. Ivo Sanader, Jadranka Kosor i Tomislav Karamarko gradili su HDZ kao autoritarnu prezidencijalističku stranku u kojoj je poslušnosti najviših stranačkih dužnosnika i tijela šefu stranke postala u vrhovni kanon ponašanja. Za mandata protekle Vlade, javno je politički govorio samo ministar kulture Zlatko Hasanbegović, koji i sam došao u HDZ iz radikalnih pravaških krugova, umnogome zato da bi objašnjavao prijepore vezane za svoj politički profil, ali i zato što je njegov profil bio blizak Karamarkovu pa nije bilo opasnosti da dovede u pitanje njegovu politiku.

Branko Hrg, tadašnji predsjednik HSS-a, upravo je dovršavao proces tihe eutanazije vlastite stranke njezinim utapanjem u HDZ pa nije imalo smisla da taj posao javno reklamira. Kada su mu oteli stranačko kormilo iz ruke i odlučili zaustavati proces “strateške eutanazije” HSS-a, taj je bivši komunist optužio novoizabranog vođu HSS-a, koji nikad nije bio komunist, da paktira s komunistima, razbjesnio se, a onda smjestio na izbornu listu HDZ-a kao tobože neovisan kandidat i tako ušao u Sabor. Darinko Kosor, predsjednik HSLS-a, objektivno dovršava proces eutanazije svoje stranke koji se zahuktao za vrijeme predsjednikovanja Đurđe Adlešič i Ivana Čehoka, njezinim utapanjem u HDZ. Kosor se javno hvali da je HDZ izabrao samo njegovu stranku za koalicijskog partnera na rujanskim izborima zato što su njemu i još dvojici članova HSLS-a darovana čak tri od 140 mjesta na listama HDZ-a. Oni na tim listama figuriraju kao ono što su u političkoj stvarnosti – hrvatski liberali u HDZ-u. Tako će Kosor, koji je jedini ušao u Sabor zahvaljujući dobrohotnosti HDZ-a, a ne bijednom broju preferencijskih glasova koji svjedoče o tome što građani Zagreba misle o HSLS-u i njegovu predsjedniku, možda biti posljednji formalni zastupnik te stranke u parlamentu.

Vidljivu i važnu promjenu koju je donio Andrej Plenković čini to što je smjestio Karamarkove radikalne “strateške partnere” ondje gdje im je mjesto: posve ih je otkačio i tako odškrinuo vrata konverziji “patološke normalnosti” hrvatske politike u politiku s, doduše, nešto više od uobičajene “normalne patologije”. Ostaje mu još da vidi što će s desnim radikalima u svojoj stranci koji, kako su pokazali posljednji izbori, imaju jaku potporu biračkog tijela HDZ-a.
User avatar
Saian
Posts: 15317
Joined: 08/04/2004 21:50

#1222 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by Saian »

fatamorgana wrote:Znači da su brojke ipak relativne, stvar mišljenja ....
gotovo uvijek, ako se nisi potrudio dalje od microsoft excel-a :D

... and now for something completely different

In June of 1971, 26-year-old Michael Reagan married his 18-year-old fiancée in a beautiful ceremony that took place in Hawaii, but which sadly couldn’t be attended by his dad, the future President of the United States, Ronald Reagan. A few days before the ceremony, however, Michael did receive something invaluable that would be treasured for years to come: a heartfelt, loving, and sage letter of fatherly advice, on the subject of love and marriage.

“It was straight from Dad’s heart,” Michael said of the letter in his 2004 book, In the Words of Ronald Reagan, “Honest, old-fashioned, and wise. I cried when I read it, and I’ve read it many times in the years since then.”

(Source: Reagan: A Life In Letters; Image: Ronald Reagan, via.)

Michael Reagan
Manhattan Beach, California
June 1971

Dear Mike:

Enclosed is the item I mentioned (with which goes a torn up IOU). I could stop here but I won't.

You've heard all the jokes that have been rousted around by all the "unhappy marrieds" and cynics. Now, in case no one has suggested it, there is another viewpoint. You have entered into the most meaningful relationship there is in all human life. It can be whatever you decide to make it.

Some men feel their masculinity can only be proven if they play out in their own life all the locker-room stories, smugly confident that what a wife doesn't know won't hurt her. The truth is, somehow, way down inside, without her ever finding lipstick on the collar or catching a man in the flimsy excuse of where he was till three A.M., a wife does know, and with that knowing, some of the magic of this relationship disappears. There are more men griping about marriage who kicked the whole thing away themselves than there can ever be wives deserving of blame. There is an old law of physics that you can only get out of a thing as much as you put in it. The man who puts into the marriage only half of what he owns will get that out. Sure, there will be moments when you will see someone or think back to an earlier time and you will be challenged to see if you can still make the grade, but let me tell you how really great is the challenge of proving your masculinity and charm with one woman for the rest of your life. Any man can find a twerp here and there who will go along with cheating, and it doesn't take all that much manhood. It does take quite a man to remain attractive and to be loved by a woman who has heard him snore, seen him unshaven, tended him while he was sick and washed his dirty underwear. Do that and keep her still feeling a warm glow and you will know some very beautiful music. If you truly love a girl, you shouldn't ever want her to feel, when she sees you greet a secretary or a girl you both know, that humiliation of wondering if she was someone who caused you to be late coming home, nor should you want any other woman to be able to meet your wife and know she was smiling behind her eyes as she looked at her, the woman you love, remembering this was the woman you rejected even momentarily for her favors.

Mike, you know better than many what an unhappy home is and what it can do to others. Now you have a chance to make it come out the way it should. There is no greater happiness for a man than approaching a door at the end of a day knowing someone on the other side of that door is waiting for the sound of his footsteps.

Love,

Dad

P.S. You'll never get in trouble if you say "I love you" at least once a day.
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1223 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

http://www.nytimes.com/2015/08/24/opini ... rance.html

The Case for Teaching Ignorance

By JAMIE HOLMESAUG. 24, 2015

IN the mid-1980s, a University of Arizona surgery professor, Marlys H. Witte, proposed teaching a class entitled “Introduction to Medical and Other Ignorance.” Her idea was not well received; at one foundation, an official told her he would rather resign than support a class on ignorance.

Dr. Witte was urged to alter the name of the course, but she wouldn’t budge. Far too often, she believed, teachers fail to emphasize how much about a given topic is unknown. “Textbooks spend 8 to 10 pages on pancreatic cancer,” she said some years later, “without ever telling the student that we just don’t know very much about it.” She wanted her students to recognize the limits of knowledge and to appreciate that questions often deserve as much attention as answers. Eventually, the American Medical Association funded the class, which students would fondly remember as “Ignorance 101.”

Classes like hers remain rare, but in recent years scholars have made a convincing case that focusing on uncertainty can foster latent curiosity, while emphasizing clarity can convey a warped understanding of knowledge.

In 2006, a Columbia University neuroscientist, Stuart J. Firestein, began teaching a course on scientific ignorance after realizing, to his horror, that many of his students might have believed that we understand nearly everything about the brain. (He suspected that a 1,414-page textbook may have been culpable.)

As he argued in his 2012 book “Ignorance: How It Drives Science,” many scientific facts simply aren’t solid and immutable, but are instead destined to be vigorously challenged and revised by successive generations. Discovery is not the neat and linear process many students imagine, but usually involves, in Dr. Firestein’s phrasing, “feeling around in dark rooms, bumping into unidentifiable things, looking for barely perceptible phantoms.” By inviting scientists of various specialties to teach his students about what truly excited them — not cold hard facts but intriguing ambiguities — Dr. Firestein sought to rebalance the scales.

Presenting ignorance as less extensive than it is, knowledge as more solid and more stable, and discovery as neater also leads students to misunderstand the interplay between answers and questions.

People tend to think of not knowing as something to be wiped out or overcome, as if ignorance were simply the absence of knowledge. But answers don’t merely resolve questions; they provoke new ones.

Michael Smithson, a social scientist at Australian National University who co-taught an online course on ignorance this summer, uses this analogy: The larger the island of knowledge grows, the longer the shoreline — where knowledge meets ignorance — extends. The more we know, the more we can ask. Questions don’t give way to answers so much as the two proliferate together. Answers breed questions. Curiosity isn’t merely a static disposition but rather a passion of the mind that is ceaselessly earned and nurtured.

Mapping the coast of the island of knowledge, to continue the metaphor, requires a grasp of the psychology of ambiguity. The ever-expanding shoreline, where questions are born of answers, is terrain characterized by vague and conflicting information. The resulting state of uncertainty, psychologists have shown, intensifies our emotions: not only exhilaration and surprise, but also confusion and frustration.

The borderland between known and unknown is also where we strive against our preconceptions to acknowledge and investigate anomalous data, a struggle Thomas S. Kuhn described in his 1962 classic, “The Structure of Scientific Revolutions.” The center of the island, by contrast, is safe and comforting, which may explain why businesses struggle to stay innovative. When things go well, companies “drop out of learning mode,” Gary P. Pisano, a professor at Harvard Business School, told me. They flee uncertainty and head for the island’s interior.

The study of ignorance — or agnotology, a term popularized by Robert N. Proctor, a historian of science at Stanford — is in its infancy. This emerging field of inquiry is fragmented because of its relative novelty and cross-disciplinary nature (as illustrated by a new book, “Routledge International Handbook of Ignorance Studies”). But giving due emphasis to unknowns, highlighting case studies that illustrate the fertile interplay between questions and answers, and exploring the psychology of ambiguity are essential. Educators should also devote time to the relationship between ignorance and creativity and the strategic manufacturing of uncertainty.

The time has come to “view ignorance as ‘regular’ rather than deviant,” the sociologists Matthias Gross and Linsey McGoey have boldly argued. Our students will be more curious — and more intelligently so — if, in addition to facts, they were equipped with theories of ignorance as well as theories of knowledge.


Jamie Holmes is a fellow at New America and the author of the forthcoming book “Nonsense: The Power of Not Knowing.”
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#1224 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by hadzinicasa »

http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i ... acaja-2710

Regina Ammicht-Quinn je voditeljica Instituta za etiku u znanostima Sveučilišta u Tübingenu te bivša ministrica za integracije pokrajine Baden-Wüttenberg. Autorica je nekoliko knjiga, od kojih se izdvajaju: Guter Sex: Moral, Moderne und die katholische Kirche (2013.); Körper – Religion – Sexualität: Theologische Reflexionen zur Ethik der Geschlechter (2004.). Objavljujemo njezino predavanje koje je u siječnju 2015. održala na Filozofskom fakultetu u Rijeci, u sklopu tribina Religija i javnost. Tekst će biti objavljen (uz razgovore Ivana Šarčevića, Predraga Lucića, Drage Bojića, Viktora Ivančića, Terese Forcades, itd.) u knjizi koju uređuju Zoran Grozdanov i Nebojša Zelić, Vjera u dijalog: razgovor religijskog i sekularnog, u izdanju udruge CeKaDe i Ex librisa iz Rijeke

Govorit ću o nezgodnoj temi. Već je dovoljno nezgodno govoriti o ženskim tijelima. Međutim, pobačaj je najkontroverznija tema, i to ne samo kada se zdravstveni, politički, društveni ili tržišni stavovi sukobljuju s kršćanskim vjerovanjem, već i unutar samih kršćanskih zajednica. Danas ću ponuditi etički pristup koji želi izbjeći zamku uobičajenih diskursa «za život (pro life)» nasuprot «za izbor (pro choice)». No, započet ću s religijom i pozicijama koje je religija pripisala ženskim tijelima.

Image

Eva – Marija i malo Adama

Izvorno, ovo je slika u boji iz misala, molitvene knjige, koja datira iz kasnoga 15. stoljeća. [1] Ona pokazuje dvije žene u središnjoj ulozi koje stoje svaka na jednoj strani drveta. Vrlo su slične i jedna zrcali drugu. Lica su im gotovo ista; mogle bi biti sestre, mogle bi biti i ista žena. Međutim, istovremeno, postoji velika razlika: jedna žena je odjevena, a druga je gola. S jedne strane, velika količina kose zakriva tijelo od ušiju do pozadine koljena, dok golo tijelo, središte ove osobe, dospijeva u središte naše pozornosti. S druge strane, preobilje kose prekriva čitavo tijelo. Kruna i aureola koja se širi do ušiju zaokružuju glavu te žene; ovdje, kao središte naše pozornosti i kao središte te osobe, pojavljuje se glava s krunom.

To je, naravno, Marija koja stoji na desnoj strani drveta, «desnoj» u smislu «moralno i teološki ispravnoga». Svetu hostiju koju je uzela sa svoje strane drveta dijeli onima čije je spasenje očito i blisko. A na lijevoj strani je Eva, lijevoj u latinskome smislu riječi sinister, na pogrešnoj strani drveta, na strani zla. Ona dijeli jabuke koje uzima iz usta zmije. Na nevidljivi način, na njenoj strani slike, napisano je prokletstvo, istom snagom kojom je spasenje ispisano na čitavoj drugoj strani. Adam opušteno leži u sredini, dok stablo (i zmija) u isto vrijeme sakrivaju njegov penis, iz kojega drvo i raste. Čini se kao da se zmija, drvo spoznaje i penis prožimaju.

Za promatrače koji su upoznati s poviješću kršćanskoga nauka i pobožnosti, prekrivena Marija, slobodna od istočnoga grijeha, slobodna od požude, neokaljana svojim rodnim manama, nositeljica je apsolutne, vječne i rastjelovljene čistoće. Gola Eva, žena na pogrešnoj strani, nije povezana s budućnošću, ljepotom ili majčinstvom već sa seksualnošću ili, točnije, sa seksom i grijehom: «Ti si vrata đavla,» piše Tertulijan početkom trećega stoljeća: «Ti si ona koja raspećaćuje to (zabranjeno) stablo: ti si prva izdajica božanskoga zakona; ti si ta koja je uvjerila onoga kojega đavao nije bio dovoljno hrabar napasti. Ti si tako olako uništila Božju sliku, muškarca. Zbog tvoje izdaje – tj. smrti – Sin Božji je morao umrijeti.» [2]

Sve to odjekuje iz ove slike. No, Eva je prekrasna žena; na taj način ovo tumačenje, na određenoj razini, proturječi estetskom dojmu slike – možemo samo zamisliti dojam koji je izvršila na one muškarce kojima je bila dostupna ova knjiga za molitvu.

Ova slika opisuje požudu; a također opisuje i disciplinu požude. Erotska požuda i čežnja za spasenjem isprepliću se i tvore poseban i moćan obrazac. Grijeh, spasenje, spoznaja i prokletstvo pregovaraju preko ženskih tijela i složenih rodnih uloga.

No, za razliku od Tertulijana, ova slika ne opisuje jednostavni dualistični svijet u kojemu su žene na jednoj, a muškarci na drugoj strani. Dualizam slike nije rodni dualizam, već moralistički dualizam, a taj moral je nametnut rodnim pitanjima. Svijet je podijeljen na dobar i na loš dio; žene aktivno oblikuju oba dijela, a moralni dualizam nagoni žene da odaberu strane. Međutim, monopol na tumačenje, moć definiranja koja je strana «dobra», a koja je «zla» počiva iznad glava, na vrhu stabla, a njezina konotacija je muška. Adam leži na tlu: bolji dijelovi njegova tijela, njegova glava i gornji dio tijela, iako su u potpunosti funkcionalni, koliko to mogu biti, smješteni su na «dobroj» strani, a njegovi manji dijelovi tijela, koliko god bili funkcionalni, nalaze se na «zloj» strani.

Vizualna i estetska poveznica između roda, orođenih tijela, seksa i morala predstavljaju simbolični obrazac, moralni raspored koji određuje sadržaje roda i morala. Na ovoj slici, ženska tijela su mjesta na kojima se pregovaraju važna pitanja – Što je spasenje? Tko će biti izbavljen?

Marija je ona koja donosi spasenje, a ne grijeh

U pučkoj pobožnosti, ona je «Božja majka, kći i zaručnica» (Laurencije von Schueffis, 17. stoljeće) te utjelovljuje tri moguće faze života žene, tri funkcije koje su definirane i u odnosu su prema muškarcu. Tu ne postoji žena za sebe i po sebi.

Katolička pobožnost Marije je na začudan način proturječna. I dok je štovanje Marije produbljivano i dogmatski učvršćivano tijekom stoljeća, sve do uloge Marije kao «suotkupiteljice», one koja sudjeluje u našemu spasenju, slika Boga je postajala sve više i više muškom; i dok je Marija kao djevičanska majka u estetskom i duhovnom smislu uzdignuta, «stvarne» žene bivaju isključene iz preuzimanja uloge vjerskoga autoriteta. Stoga i nastaje dvostruki ideal ženstvenosti: ideal djevičanske majke Marije, kraljice, ženskoga mjesta bijega i (duhovne) bliskosti – i ideal svete poslušne i neosobne sluškinje Marije. Prvi ideal je onkraj čak i imaginativnog dosega «normalnih» žena. No, i drugi ideal je izvan dosega jer «normalne žene» nikada ne mogu postići zahtijevani stupanj nijekanja samih sebe. No, trebale bi tome težiti. Kolektivne slike Eve i Marije u katoličkoj povijesti dovode do situacije u kojoj žene, odrasle u toj tradiciji, imaju isto tajno ime: Eva-Marija, što je oznaka napuknute konstrukcije bivanja ženom, u kojoj je žena koja donosi spasenje nedohvatljiv ideal, a stvarnost «normalne» žene vrlo je udaljena od onog izbavljujućeg.

No, naravno, danas je sve drugačije. Na javome području, Eva nije jedina žena koja se prikazuje golom. Također, oni koji primaju darove gologa ženskoga tijela ne plaše se da će otići izravno u pakao. Međutim, zahtijev za čistoćom i dan danas oblikuje ženska tijela. On može biti sekulariziran kada se, na regresivan način, čistoća premiješta s genitalne na oralnu čistoću; tada se ne radi o neokaljanoj duši već o neokaljanom i prečesto vrlo mršavom tijelu; a žena koja ima manje mesa još je više (zavodnički) čista. No, čitavo područje seksualnosti i seksualne čistoće još je i danas snažno osporavano, posebno u religijskom kontekstu.

Kršćanstvo, seksualnost i neke posljedice

Mladi ljudi – a ovdje govorim o Njemačkoj – ne zanimaju se pretjerano za kršćansko, napose katoličko učenje o seksualnosti. Ili, bolje rečeno, uopće se ne zanimaju. Ono im se čini strano, gotovo vanzemaljsko.

Dobro je ne odbaciti tradicije u potpunosti, već, umjesto toga, treba istražiti njezina značenja onkraj onoga što se ponekad pokazuje kao zastarjelo i uvredljivo. To istraživanje ovdje neću poduzeti. Spomenut ću samo dva ugaona kamena koji obilježavaju religijske, ali i konzervativne sekularne pozicije.

Prvi ugaoni kamen: duboko nepovjerenje prema tijelu, njegovim potrebama i željama; ovo je naslijeđe grčkoga «duha vremena» tijekom prvih kršćanskih stoljeća te uvelike prožima učenja. Ono uvodi restriktivnu i kontrolirajuću etiku tijela i spolnosti. Da to kažemo na grubi teološki način: Možemo prihvatiti, podnositi, možda i tolerirati seksualni čin sve dok ga čini oženjeni heteroseksualni par s ciljem začinjanja djeteta u tom, vrlo problematičnom, procesu.

Drugi ugaoni kamen: žarište na čistoći i to prvenstveno na ženskoj čistoći. To nije samo duhovni i moralni zahtjev već i praktičan učinak patrilinearne ekonomije. Samo ako se žene suzdrže od seksualnog čina prije i izvan braka, samo tada može biti reda u ovosvjetovnim stvarima; «pravo» nasljeđivanje zemlje, titula, krava, kruna, ovise o čistoći majke.

Trudnoća žene je (uglavnom) posljedica njezina spolnoga života koji se ne treba sakrivati. Ono što se događa iza zatvorenih vrata izlazi u javnost. Ako ovo «izlaženje u javnost» remeti konvencije, ono je imalo i ima vrlo opasne posljedice. Književnost je puna trudnih žena koje si oduzimaju živote, umiru tijekom pobačaja i oduzimaju život svojoj novorođenoj bebi.

Trudnoća i dijete vidljive su posljedice spolnoga čina. Čim postanu vidljive, postaju i kažnjive. U drugačijem slučaju, reći će tako neki raniji argumenti protiv kontracepcije, ne bismo znali što žene čine i ne postoji mogućnost da se održe moralni standardi.

Pobačaj: neke brojke

Trudnoće su vrlo krhke. Ako uključimo vrlo rane pobačaje – prije no što majka zna da je trudna – samo oko polovice svih plodnih jajašca završi u rođenju djeteta. To se naziva spontani pobačaj.

U našem slučaju, govorimo o induciranom pobačaju. Teško je pronaći i sastaviti brojke o induciranom pobačaju; postoji veliki broj nezabilježenih i nepoznatih slučajeva.

Koristit ću podatke koje daje Svjetska zdravstvena organizacija. Ove brojke su procjene iz 2012. godine. [3]

Između 1995. i 2003. godine stopa pobačaja (broj pobačaja na 1000 žena u trudničkoj dobi – tj. između 15 i 44 godine) na svjetskoj razini pala je s 35 na 29. Do 2008. godine gotovo se nije mijenjala i iznosi 28.

Područje južne Afrike, kojom dominira država Južna Afrika, u kojoj je pobačaj legaliziran 1997., ima najmanju stopu pobačaja od svih afričkih područja i iznosi 15 na 1000 žena 2008. godine. Istočna Afrika ima najvišu stopu – 38.

No, najmanje i najviše područne stope pobačaja nalaze se u Europi gdje je, u općenitom smislu, pobačaj uglavnom legalan. U Zapadnoj Europi, stopa je 12 na 1000 žena, a u Istočnoj je 43. Razlika u stopama između ova dva područja ukazuje na relativno rijetku upotrebu kontracepcije u Istočnoj Europi.

Zapadna Europa, južna Afrika i Sjeverna Europa imaju najmanje stope pobačaja u svijetu, odnosno 12, 15 i 17.

U Južnoj Africi, gdje je pobačaj legaliziran 1997., broj smrti povezan s pobačajem na godišnjoj je razini pao za 91%.

Vrlo restriktivni zakoni o pobačaju nisu povezani s rjeđim pobačajima. Na primjer, stopa pobačaja je 29 na 1000 žena trudničke dobi u Africi i 32 na 1000 u Latinskoj Americi – u područjima u kojima je pobačaj uglavnom i u većini zemalja ilegalan. U Zapadnoj Europi, gdje je pobačaj uglavnom dozvoljen, stopa je 12 na 1000.

Svjetska zdravstvena organizacija definira nesiguran pobačaj kao proceduru za prekid trudnoće koju izvodi pojedinac kojemu nedostaju nužne vještine ili u okolini koja ne zadovoljava minimalne medicinske standarde, ili oboje.

Gotovo polovica svih pobačaja u svijetu nesigurni su i gotovo svi nesigurni pobačaji (98%) događaju se u zemljama u razvoju. U svijetu u razvoju, 56% svih pobačaja su nesigurni, a tek 6% u razvijenom svijetu.

2008. godine, više od 97% pobačaja u Africi (mimo Južne Afrike) bili su nesigurni. U Latinskoj Americi, 95% svih pobačaja su bili nesigurni. Sveukupna stopa pobačaja u Africi, gdje je velika većina pobačaja ilegalna i nesigurna, ne pokazuje pad posljednjih godina.

Procijenjeni godišnji broj smrti od nesigurnih pobačaja pao je od 56000 žena godišnje 2003. godine na 47000 2008. godine.

Komplikacije uslijed nesigurnih pobačaja važan su uzročnik zdravstvenih problema kod žena u zemljama u razvoju. Procjene iz 2005. godine ukazuju da 8.5 milijuna žena godišnje doživljavaju komplikacije zbog nesigurnih pobačaja te im je potrebna zdravstvena skrb, a tri milijuna žena ne prima potrebnu zdravstvenu njegu.

Nesiguran pobačaj ima značajne negativne posljedice mimo neposrednih učinaka na zdravlje žena. Na primjer, komplikacije zbog nesigurnog pobačaja mogu umanjiti plodnost žene, povećati ekonomski teret siromašnim obiteljima; uzrokovati smrt majke i ostaviti već rođenu djecu bez majke; uzrokovati dugotrajne zdravstvene probleme poput neplodnosti; i skončati u značajnim troškovima već preopterećenih zdravstvenih sustava.

Hrvatska: UN izvještava o uobičajenim stopama pobačaja u Makedoniji i iznimno niskim stopama u Hrvatskoj (manje od 6 na 1000 žena). [4] Ta stopa, upućuje UN, duguje utjecaju konzervativnih snaga, pokušajima države da ograniči pristup pobačaju i visokim troškovima procedure; i, nadasve, nepotpunim izvještajima.

Prema istraživanju iz 2013. godine, koje je provedeno među 1500 mladih ljudi u Hrvatskoj (u dobi od 14 do 27 godina), 38,9% anketiranih je reklo da bi pobačaj trebao biti zakonit, 28,7% je reklo da bi trebali biti dopušteni samo oni pobačaji koji se događaju iz zdravstvenih razloga, 20% nije bilo sigurno u odgovor, a 12,4% je reklo da bi pobačaj trebao biti nezakonit. [5]


«Za izbor» (pro choice) i «za život» (pro life)

U kontekstu pobačaja, «za izbor» i «za život» su glavne fraze. Politike ženskih identiteta izmanipulirane su politikama identiteta fetusa, što skončava u binarnoj strukturi «za život» i «za izbor».

Ova pojednostavljena dualistička rasprava ima ozbiljnih nedostataka – na teorijskoj, ali i na praktičnoj i političkoj razini.

«Za život» izgleda znači: zaštita ljudskog bića od samoga početka. Ovdje se nalazi:

Prvi problem: Početak života je, poput njegova završetka, proces, a ne točka. Život može započeti s kontracepcijom, s aktivnošću novoga genoma, s ugnježđenjem, sa sposobnošću života izvan maternice, sa sposobnošću osjećaja boli, s rođenjem. Sve to čini početak života.

U kršćanskoj povijesti, teorije uspješnog ulaženja duše u tijelo bile su ključne kako bi se odredilo kada nerođeni «život» postaje osobom: za Tomu Akvinskog do 40. dana ako je dijete muško, a do 80. (ili 90.) dana ako je dijete žensko. U židovstvu se uglavnom govorilo o 40 dana, a u islamu najviše 120 dana. [6] Ova odgođena humanizacija embrija osporavana je tijekom povijesti s idejama da se ulazak duše u tijelo događa u trenutku začeća, pa u trenutku prvoga udaha i u svim trenucima koji se događaju između toga. To ne znači da se Crkva nije odredila protiv pobačaja – no treba li se pobačaj u određenom trenutku trudnoće smatrati ubojstvom variralo je prema učenjima i prema vremenu tih učenja.

Ove prenatalne dijagnoze prije pojave ultrazvuka imaju zajedničku praktičnu osnovu: Toma Akvinski je vjerovao da se duša pokazuje kada se beba počne kretati u utrobi – a za njega dječaci su se počeli prije kretati od djevojčica. U stvarnome životu, stoljećima su žene bile trudne, a fetus se smatrao djetetom u trenutku u kojem je dijete dokazalo svoje postojanje tako što se kretalo u utrobi – negdje između 90. i 120. dana.

Drugi problem: Ljudski život i život alge uvelike su različiti. Poput alga, ljudi se mogu ili ne mogu razvijati. No, za razliku od algi, uzroci razvoja nisu ograničeni prvenstveno na biološke. Ispunjenje, sreća ili ljubav one su kategorije koje pokazuju da ljudski život nije puki biološki život kojim upravlja metabolizam, već je to život u svim svojim kvalitetama.

To znači: kada razmatramo biologiju – u začetku života kao i u svom razvoju – biologija se gleda kroz kulturu. Početak života nije samo biološko, već je biološki informirano kulturalno pitanje.

«Za izbor» izgleda znači: ljudski život je ljudski u punom smislu te riječi kada i ukoliko mogu izabrati ono što me se najviše tiče. To je istina. Do određene točke. Biti u mogućnosti izabrati koga voljeti i za koga se vjenčati, što studirati i što odjenuti, gdje i kako živjeti itd. važan je dio našega postojanja.

Međutim, inflatorno poimanje autonomije (osoba je osoba samo kada je potpuno autonomna) naslijeđe je zapadne i patrijarhalne tredicije. Samoodređenje je središnja točka u ljudskome životu. No ne i jedina i nikada se u potpunosti ne živi. Ljudski život nije sav o neovisnosti, već je istovremeno i o ovisnosti i međusobnoj ovisnosti. «Odnosna autonomija» je primjereniji izraz za ljudski život. [7]

Ono što možemo naučiti iz argumentacije „za život“ jest bezuvjetno prihvaćanje nerođenog djeteta – čak i ako je ono drugačije od prihvaćenog standarda zdravlja ili ljepote. Ono što možemo naučiti iz argumentacije „za izbor“ jest bezuvjetno prihvaćanje dostojanstva žena – koje nisu vozila niti spremnici već osobe. Istovremeno, moramo napustiti tu kontroverznu dihotomiju. Život je previše kompliciran za binarne rasprave.

Dopustite da vas podsjetim na neke priče koje su u protekloj godini bile u vijestima:

Dok je velik broj jezidskih žena i djevojaka – do 5000 – i dalje u ISIS-ovom zarobljeništvu, pitanje je: što s onima koje su pobjegle? U strahu od odbacivanja, mnoge poriču silovanja. Barem javno. „Jezidi, mala etno-religijska manjina koncentrirana na sjeveru Iraka, već je bila konzervativna, izolirana zajednica. Sada su obitelji rastrgane između empatije s patnjom žena i tradicionalnih plemenskih kodova časti koji nikada nisu bili suočeni s ovakvom kušnjom.“ Govori se o legaliziranju pobačaja za žene i djevojke koje se vraćaju trudne. Pitanje na koje se treba odgovoriti je hoće li se prvenstvo dati osramoćenom životu s djetetom bez oca ili životu osramoćenom zbog pobačaja. [8] (prosinac, 2014)

Gong Qifeng se prisjeća kako je „nekoliko ljudi pritiskalo njenu glavu, ruke, koljena i zglobove za bolnički krevet prije nego što su joj u trbuh gurnuli špricu s lijekovima za prijevremeni porod. Bila je trudna sedam mjeseci“ i „prisiljena na pobačaj od strane vlasti kineske južne pokrajine Hunan u ime nacionalnog ograničenja brojnosti obitelji... Iako je Kina u studenom proglasila da će olabaviti svoju politiku „jednog djeteta“ i dopustiti većem broju parova drugo dijete, cjelokupni sustav je i dalje ostao isti te se od lokalnih vlasti i dalje zahtijeva da se drže populacijskih kvota.“ Gong je zbog prisilnog pobačaja mentalno oboljela. [9] (siječanj, 2014)

Christina Quintanilla, tinejdžerica i majka jednog djeteta u Salvadoru, bila je sedam mjeseci trudna sa svojim drugim djetetom. „Quintanilla kaže da je počeo porod, ali je ubrzo izgubila svijest. Sljedeća stvar koje se sjeća jest da ju je njezina majka podigla iz lokve krvi s poda kupaonice. Ona i njena majka kažu da je dijete bilo mrtvorođeno. Kad se u probudila bolnici, uhitili su je zbog ubojstva svog djeteta. „Žena optužena za prekid trudnoće u Salvadoru može biti kažnjena s pedeset godina zatvora... Ona je osuđena na trideset godina. Odslužila je četiri godine prije nego što je na njezin slučaj naišao mladi odvjetnik i uspio da se njezina presuda sruši. Uspio je uspješno argumentirati da nitko nikada nije ustanovio uzrok smrti njenog djeteta. [10] (rujan 2014)

Žena u Irskoj je proglašena klinički mrtvom 3. prosinca 2014., ali doktori su „osjećali da je ne mogu povući s aparata zbog nejasnoća oko ustavnog statusa fetusa“. [11] Bila je petnaest tjedana trudna i obitelj je tražila da je se makne s aparata kako bi je mogli sahraniti. Viši savjetnik, „predstavljajući interese nerođenog djeteta, izjavio je da ustav zahtijeva da pravo na život nerođenog djeteta ima prvenstvo u slučajevima u kojima je to „izvedivo“ i da to pravo nadjačava pravo majke, koja ništa ne osjeća, na dostojanstvenu smrt». [12] Sud je 26. prosinca presudio u korist obitelji nakon što je otac od majke tužio irsku zdravstvenu službu. Ovo je bio odjek drugog slučaja: Savita Halappanavar, 31-godišnja zubarica u Irskoj, preminula je u studenom 2012. uslijed problematične trudnoće u 17 tjednu. Doktori su joj odbili izvršiti pobačaj, zato jer je fetus imao otkucaje srca. [13]

Prije skoro 25 godina, nobelovac Amartya Sen tvrdio je da u svijetu nedostaje više od 100 milijuna žena, najviše zbog zanemarivanja ženskih beba, ali također i zbog spolno selektivnih pobačaja. „Dostupnost modernih tehnika određivanja spola fetusa učinilo je takve selektivne pobačaje mogućim i jednostavnim te se naširoko koriste u mnogim društvima“, napisao je 2003. godine. „U usporedbi s normalnim omjerom koji je oko 95 djevojčica na 100 dječaka (omjer koji bilježimo u Europi i Sjevernoj Americi), Singapur i Tajvan imaju 92, Južna Koreja 88, a Kina samo 86 djevojčica na 100 dječaka.“ [14] Od 1990-ih na nekim je područjima zabilježeno 25 posto više poroda muške djece nego ženske. [15] Albanija, Kosovo, Makedonija, i Crna Gora pokazuju veliku brojnost muške djece. [16] A gruzijske novine postavljaju pitanje: „Slijedi li Južni Kavkaz put Kine?“ [17]

U nizu ovih priča može se naći tvoja sestra, prijateljica, majka, ujna, unuka – djevojke i žene koje poznajete, djevojke i žene koje su izuzetno zabrinute hoće li joj dijete u ovom trenutku njenog života uništiti odnos ili je zauvijek usidriti u lošem odnosu; hoće li joj dijete zaustaviti napredovanje u karijeri; hoće li biti sposobna s još jednim djetetom ispuniti svoje obaveze prema ostalih dvoje djece, svome poslu, uskladiti kućni budžet i svoje bolesne roditelje; hoće li joj zdravlje izdržati; hoće li je obitelj odbaciti; hoće li je njena religijska zajednica prezirati. I tako dalje.

Život je kompliciran, zamršen, nejasan. Što nam je činiti?

Etički pristup

Je li pobačaj dobra stvar?

U većini slučajeva: ne. Nije.

Žene nakon pobačaja mogu osjetiti olakšanje, ali u većini slučajeva ostaju miješani osjećaji. Ono može značiti olakšanje od tereta čija je težina bila neizdrživa, izbjegavanje budućnosti koja je izgledala neizdrživo. Ali također može značiti krivnju i sram.

Istraživanje sa ženama koje su imale pobačaj u Njemačkoj otkriva da visok postotak tih žena izjavljuje da su protiv pobačaja. U načelu. Ovaj jaz između „načela“ i „života“ treba ispitati, prvo i najvažnije s etičkim interesom.

Etika rasuđuje i argumentira na različitim razinama: na jednoj razini usredotočena je na ispravnost čina u situaciji konflikta; na drugoj razini, usredotočuje se na ono što se u antici nazivalo „dobar život“, a što je danas često shvaćeno kao potraga za dobrim društvom.

U slučaju pobačaja, etički diskurs na svim stranama okreće se k individualnom činu u situaciji dileme. Odgovornost za činjenje ispravne stvari otvoreno je stavljeno na ramena svake pojedine trudne žene. Da bi bili sigurni da će se učiniti ispravna stvar, mnogi etički diskursi se pozivaju na zakon. Čini se nužnim zabraniti pobačaj zakonom jer inače ne možemo garantirati da će žena biti pouzdana, da će učiniti „ispravnu stvar“ u moralnom kontekstu.

Ovo je opasno nerazumijevanje etike. P ... donijeti.

Kako to možemo postići?

Prva stvar koju etika treba uzeti u obzir jest da svi pobačaji nisu isti. Pobačaj u kontekstu rodne nejednakosti u kojem ženske bebe nisu ništa osim tereta loše sreće drugačiji je od pobačaja u kontekstu siromaštva; ratnih zločina, očekivanog isključenja iz obitelji i/ili društva, u kontekstima u kojima se gubitak kontrole nad svojim životnim planom čini najvećim grijehom; u kontekstu moguće onesposobljenosti ili zdravstvenih problema; u kontekstu rasizma, itd.

Druga stvar koju etika treba uzeti u obzir jest da diskurs o pobačaju ne može biti diskurs usredotočen na pojedinku. To je društveni diskurs. Etika se ne može ograničiti na kontekst pojedine izolirane „utrobe“, na dihotomiju između „života“ i „izbora“. Razlozi za nelagode vezane uz trudnoću idu onkraj toga. Postoji kulturalna podsvijest koja se nalazi u pozadini pojedine trudnoće. U svojoj analizi „višestrukih moderniteta“, Charles Taylor to naziva „društvenim imaginarijem“ [18], neuhvatljivim skupom razumijevanja, pozadinskih praksi i horizonata zajedničkih očekivanja koji nisu uvijek eksplicitno artikulirani, ali unatoč tome daju ljudima smisao njihovih života. Pojedine konfliktne situacije imaju kulturalnu dubinu.

Treća stvar koju etika treba uzeti u obzir jest da se kao etičari, i kao građani, kao članovi Crkve, kulturnog konteksta, trebamo prestati pitati: Što „loše“ žene čine? Pitanje je prije: Što je kulturna podsvijest, kulturna klima koja daje povod strahu zbog rađanja neplaniranog djeteta? Koje vrste odnosa, obitelji, koje vrste škola i sveučilišta, radnih mjesta, institucija socijalne države i zdravstvene skrbi, religijskih zajednica mogu ublažiti taj strah?

Ukoliko želimo izbjeći pobačaje, nema smisla paradirati s plakatima koji omalovažavaju „loše“ žene (ili nositi staklenku s abortiranim embrijem u torbi i vaditi ju u svakoj prikladnoj ili neprikladnoj prilici – kao što mi kolega iz Južne Afrike kaže o lokalnom biskupu). Moramo izgraditi svoje društvo i na kraju globalno društvo koje je adekvatno za potrebe koje često previđamo zato jer klima moraliziranja ne ostavlja prostor za prepoznavanje potreba.

Hoće li to zaustaviti pobačaje? Neće. Ali će učiniti svijet ugodnijim mjestom za život. I možda će u svijetu koji je ugodniji za život biti manje pobačaja, i bit će lakše podariti život.

Religijske institucije i religijske zajednice imaju posebnu odgovornost.

Teologija, posebno katolička teologija treba duboko promisliti o slici žene koju pruža. Nepovjerenje u moralnu sposobnost žene, patrilinearna ekonomija i inherentna grešnost seksualnosti čine mozaik koji je neprijateljski prema životu.

Teologija treba promjenu sustava simbola. Trebamo odbaciti jasnu suprotnost Eve i Marije kao konstrukcije ženstvenosti. Trebamo odbaciti simbolički svijet u kojem žene, budući da ne mogu biti djevice i majke u isto vrijeme, trebaju biti barem jedno ili drugo, čiste bez seksualnih želja ili čiste u ljubavi sa svojom djecom. Za ženu u krizi, pobačaj može izgledati kao spasenje i tragedija u istome. Reći joj da je to najgore kršenje koda čistoće, višestruki prijestup, zato jer su imale seks i ne prihvaćaju posljedice, ne pomaže.

Seksualna etika i moralni stav prema pobačaju nije srž kršćanskog identiteta. U svijetu gladi, ratova i genocida, odgovoriti na radikalan poziv religije znači, prvo i najvažnije, djelovati za pravednost i mir, za pravedni mir i mirotvornu pravednost. Ukoliko djeluje na takav način, religija je „za život“ – ona je za život s posebnom pažnjom na život siromašnih i isključenih, među kojima su i žene. Marcella Althaus-Reid, argentinsko-britanska teologinja, ne prestaje nam govoriti da dijete prostitutka u toaletu autobusnog kolodvora, koja je počinila višestruke pobačaje, nije ništa drugo no slika Krista. [19]

Ukoliko želimo izbjeći pobačaje, trebamo, prije svega, imati pristup kontracepciji i seksualnom odgoju.

Trebamo odnose, obitelji, škole, sveučilišta, zdravstvene i socijalne institucije, religijske zajednice koje će olakšati bol s kojom se žena može suočiti – ne preuzeti odlučivanje nego ostvariti prostor u kojem se odluke mogu donijeti bez straha. I moramo vratiti očeve nazad u priču.

Potrebno je da religijske institucije i zajednice kritički preispitaju svoj doprinos „kulturalnom imaginariju“ u kojem žene imaju tajno ime Eva-Marija; potrebno je da religijske institucije i zajednice prestanu zauzimati moralno superioran položaj i osuđivati žene u problemima; potrebno je da se religijske institucije i zajednice prestanu pitati što „loše žene“ čine i počnu pitati što svi možemo učiniti da osiguramo okolinu koja je nježna prema potrebitima.

I time nećemo spriječiti pobačaje.

Trebamo dakle, osigurati pristup sigurnim pobačajima za žene koje se u svojoj situaciji ne mogu vidjeti kao one koje rađaju.

I nadasve trebamo religiju koja je prostor milosti.
User avatar
wewa
Posts: 14765
Joined: 27/05/2010 15:20
Location: djah na brdu, djah u ravnici

#1225 Re: Price, pjesme, intervjui...

Post by wewa »

odlican tekst, h - hvala za share!

http://www.jutarnji.hr/komentari/miljen ... e/5290419/

Baracka Obamu moglo bi se pamtiti po selfieju. U njegovoj eri slikavanje telefonom raširilo se svijetom, a riječ selfie, koja je, navodno, prvi put zabilježena 2002, na nekom australskom internetskom forumu, zahvaljujući njemu - premda i ne samo njemu - na kraju 2013. postala je riječ godine, ušla je u Oxfordski rječnik engleskog jezika, što je naše nemušte jezikotvorce navelo da pokušaju skovati domaću inačicu. I tako je nastao sebić - potvrda bizarne i neobjašnjive prevlasti umanjenica u hrvatskome na zor jezikotvorstvu.

Ponegdje se, na internetu, može naći da je prvi selfie snimljen još 1839, i da ga je načinio Robert Cornelius, tehnikom dagerotipije. Drugdje piše da je za širenje selfieja zaslužan Kodak, čiji je model Brownie omogućavao da fotograf uz pomoć zrcala snimi samoga sebe. Pa onda spominju rusku kneginju Anastaziju, koja je kao trinaestogodišnjakinja 1914. uslikala sebe i slala fotografiju prijateljici. Ali naravno da ni jedno ni drugo nisu selfieji. Riječ je, naprosto, o autoportretima. A to je nešto drugo, i starije je od fotografije i dagerotipije. Starije čak i od slikarstva. Prvi autoportret nastao je kada je čovjek prvi put vidio svoje lice na mirnoj površini vode, i kada je zapamtio ono što je vidio. Bio je to autoportret po sjećanju.

Riječ selfie nastala je kada se pojavilo nešto što više nije bilo autoportret. Nikako ne može biti riječ o sinonimu, jer bi se u tom slučaju selfiejima najednom mogli smatrati svi autoportreti u povijesti. Ne radi se čak ni o tome da su tvorci selfieja bili toliko neuki da nisu znali za riječ - autoportret. Možda uopće nisu bili neuki, nego im je trebala riječ kojom će nazvati nešto što ranije nije postojalo.

Prvi fotoaparati na mobilnim telefonima služili su bilježenju činjenica svijeta oko sebe. Izumitelj, naime, nije računao da će čovjek, vođen nekim majmunskim nagonom, stvar uperiti u svoju njušku. Tek kada su se na smartfonima pojavili dvosmjerni objektivi - dobro, dobro, vi ćete mi reći kako se to zove, a ja ću nastaviti da ih nazivam dvosmjernim objektivima - nastao je selfie. Sve ono prije njih bila je, istina degenerirana, varijanta autoportreta. Selfie podrazumijeva mogućnost ogledanja u objektivu, telefon kao zrcalo i kao mirnu površinu vode u kojoj se čovjek ogleda na svom povratku u iskonsko, predcivilizacijsko stanje.

Tako se, godinu ili dvije nakon što je selfie postao riječ godine, raširilo i termin duck face ili duckface. To je ono pućenje usana i uvlačenje obraza kojim ženke, ali i mužjaci, istovremeno nadomještaju estetskog kirurga i dijetu za mršavljenje, predstavljajući se tako u sebi poželjnom izdanju.

Ali Barack Obama s duck face više nije imao ništa. U to je vrijeme povijest već kliznula svojim tokom, mimo njegove volje i utjecaja. Čim je zavladala duck face moda, bilo je već prilično izvjesno da pobjeđuje neki Donald Trump. Sve to skupa nema previše veze s ideologijom, ali ima s politikom.

Zahvaljujući njemu, selfieji su se munjevito raširili svijetom. Širili bi se i bez njega, ali možda ne tako, bez imalo otpora i srama u prilikama kada, ne obazirući se na društvo oko sebe, protežete desnicu ruku i zaljubljeno, bez imalo istinske autorefleksije, virkate u sebe i okidate.

Besramna era započela je, naime, Obaminim selfiejem od 10. prosinca 2013, kada se američki predsjednik, uz prigodan kez od umnjaka do umnjaka, uslikao s tadašnjom danskom premijerkom Helle Thorning-Schmidt i britanskim premijerom, u međuvremenu također već bivšim, Davidom Cameronom. Ajfon je, istina, bio premijerkin, Obama ga je samo pridržavao, kao što je i Cameron samo gurao nos u Helleino uho, e ne bi li i on izašao na slici, a nevolja povijesnih razmjera nastala je zahvaljujući revnom profesionalnom fotoreporteru, koji je samo radio svoj posao, pa je fotografirao ovo troje selfiedžija, a uz njih i Michelle Obamu, koja je sjedila uz njih i mrgodna lica pratila zbivanja izvan fotografije.

Ova je fotografija munjevitom brzinom obišla svijet. Ali to je manje važno, važnije je da će ona, uz prigodnu legendu, obilježiti jednu kratku povijesnu epohu, koja je obuhvatila jedan, na žalost, dug fragment naših života. Na toj se fotografiji Obaminog selfieja, naime, najbolje i najtačnije vidi što se zbilo s nama i sa svijetom za vrijeme njegove vladavine.

To što se američki predsjednik ponaša kao idiot nije ništa novo ni naročito zanimljivo. Tako su se ponašali i drugi vladari, carevi, kraljevi i sultani, naročito u vrijeme kada bi se njihovi imperiji našli u fazi dekadencije i bliske propasti, i kada bi se, slijedom toga, raspadali vrijednosni sustavi i moralni okviri zajednice. Međutim, na toj je fotografiji, ipak, bilo nešto epohalno novo. Nešto što je vezano za prigodu i kontekst u kojem je snimljena.

Zbilo se to, naime, na komemoraciji, praktično na sprovodu Nelsona Mandele. Dok se svijet opraštao od velikoga južnoafričkog vođe, robijaša i zatočenika savjesti svijeta, koji je u svojoj zemlji sproveo mir među narodima i među ljudima različite boje kože, to troje ljudi - ne naročito bistri Englez, prva premijerka u danskoj povijesti i Barack Obama - zajebavali su se poput socijalističkih osmoškolaca za ekskurzije u Beograd, gdje su išli posjetiti Kuću cvijeća i grob najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Ali dok su klinci uvijek imali dobrih razloga da budu cinični prema naslijeđu, političkom, duhovnom i maršalskom, svojih očeva i matera, dok je bljedoputoj Dankinji, možda, moglo biti i svejedno što je tamo neki Crnac oslobađao svoju zemlju od naslijeđa bjelačke mržnje i crnačke želje za osvetom, Barack Obama postao je to što jest zahvaljujući upravo - Nelsonu Mandeli. Onom nad čijim se odrom, eto, kezi. Ali ne zato što je u međuvremenu prezreo Mandelu, nego zato što je selfie označio kraj svih uvjerenja. On je, Barack Obama, vladao svijetom u vrijeme kada je trijumfirala selfie kultura, u vremenu savršene neodgovornosti i nepristojnosti. Pogledajte malo tu sličicu - naći ćete je na sve strane po internetu - pa se zapitajte kakva bi bila suštinska razlika između onoga što ona prikazuje i Donalda Trumpa. Kakva je razlika između slike Baracka Obame i riječi koje će njegov nasljednik izgovarati u predizbornoj kampanji dvije-tri godine kasnije?

Zanimljivo je i ono što će u danima koji su slijedili nastati iz Obamine selfie-afere. Osim što je, dugoročno, američki predsjednik svakog selfiedžiju oslobodio svakog srama, pa onda nije više bilo zazorno ni pucati selfieje nad žrtvama prometne nesreće, a kamoli loviti poznate po javnim mjestima i vabiti ih da se ovjekovječe u vašem smartfonu, zanimljivi su bili dnevni komentari događaja. U hrvatskim tabloidima, koji su, možda, avangarda planetarnog žutila - jer ono što u nas vidite, tek ćete jednoga dana gledati u novinama civiliziranog svijeta tokom procesa njegove decivilizacije - ali i u tradicionalno prljavom, intelektualno i moralno ograničenom The Sunu - iskonstruirana je prigodna aferica na temu bračnih odnosa Baracka i Michelle.

Naime, na fotografiji na kojoj američki predsjednik s Dankinjom i Britancem snima selfie, Michelle mrgodno gleda na svoju stranu, dok na sljedeće dvije, snimljene nakon toga, ona ih gleda s priličnim zaprepaštenjem u izrazu lica, a onda mužu nešto i govori. U naravi fotografije je da prikazuje djelić stvarnosti, da usmrćuje čovjeka u nasumično odabranom trenutku, da neki njegov izraz lica, grimasu, gestu, pokret zaustavlja u vremenu i čini reprezentativnim, iako su najvjerojatnije - slučajni. Koliko ste puta samo vidjeli sebe na slici, u raspoloženju u kojemu pouzdano niste bili dok ste se slikali. Fotografija, dakle, prikazuje objektivno stanje stvari u trenutku koji ne mora biti, najčešće i nije, reprezentativan za širi kontekst i za niz prethodnih i kasnijih trenutaka koji tvore stvarno stanje stvari.

Ali, hajde, prihvatimo da fotografija prikazuje Michelleinu ljutnju na Baracka. Zašto bi se ona ljutila? Naši tabloidi, i rečeni The Sun, zaključili su da je ljubomorna na Helle Thorning-Schmidt. Nije im ni na um palo da bi, možda, bilo normalno da razumno i pametno čeljade svoga partnera poziva na red kako bi se trebalo ponašati na sprovodu. Ili im je i to na um palo, ali takav scenarij naprosto ne pogoduje svijetu površnih majmunarija, selfieja i tabloida. Ovome čitatelju, međutim, do danas je ostala sitna nada da je Michelle Obama tom prigodom zbilja popizdila na svoga muža. Ako jest, još uvijek nada u ovaj svijet nije uzaludna.

Na kraju, pitate li se još uvijek - a moderno je pitati se takvo što - zašto je pobijedio Trump, zaboravite na velike političke analize, zaboravite na tobožnju prevlast svijeta društvenih mreža i interneta nad civilizacijom pismenosti i tradicionalnih medija, zaboravite na ideologiju, i razmislite o selfieju općenito. A onda i o selfieju Baracka Obame i danske premijerke. Sve se vidi na fotografiji jednog fotoreportera (predstavnika tradicionalnih medija). Ako Obama već nije i stvarao svijet Donalda Trumpa - a jest i to - Trump je u odnosu na Obamu izraz kontinuiteta, a ne incidenta i skandala.
Post Reply