Priče o najboljim sinovima

[Jazz_Junkie]

Priče o najboljim sinovima

Ugo Vlaisavljević, sarajevski filozof i autor knjige "Rat kao najveći kulturni događaj": Sve curice na Balkanu se pretvaraju u muškarce, među ženama nema žena. Sve su maskulinizirane i podrška su muškom principu. Cijela priča sa učešćem žena u politici neće nauditi etnopolitici dokle god se žene konstituiraju u muškom identitetu.

Sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević profesor je ontologije na sarajevskom Filozofskom fakultetu i prevoditelj sa njemačkog i francuskog jezika. Prije nekoliko godina svojim je tekstom Rat kao najveći kulturni događaj podigao puno prašine i zaradio optužbe da je pobornik i glorifikator rata.

Po svojoj vokaciji prvenstveno filozof jezika, Vlaisavljević nudi manje politički korektne odgovore na pitanja etničkog identiteta i vladavine etničkog na ovim prostorima, a za sebe kaže da ga je iskustvo opsade Sarajeva istinski obilježilo, točnije njegov identitet i ono čime se danas bavi, a to je pokušaj pronicanja u uzroke posljednjih balkanskih ratova.

Urednik je časopisa "Dijalog" i "Transeuropeennes" (Pariz). Autor je knjiga "Ontologija i njeno nasljeđe" (1995.), "Fenomenološka konstrukcija EU" (1995.), "Izvor geometrije i transcedentalna fenomenologija povijesti", "Čitanje Derridinog Husserla" (2003.), "Lepoglava i univerzitet", "Ogledi iz političke epistemologije" (2003.), "Merleau-Pontyjeva semiotika percepcije", "Fenomenološki put u dekonstrukciju" (2003.) i "Rat kao najveći kulturni događaj - k semiotici etnonacionalizma" (2007.) čitanja

Priliku za uvid u njegova razmišljanja i razgovor dobili smo prošlog tjedna kada je u Centru za mirovne studije održao predavanje "Građanski identitet nasuprot etničkom identitetu".

Tvrdite da ne znate odgovor na pitanje to što je etnički identitet?

Kod nas prevladava shvaćanje da je etnički identitet nekakav kolektivni identitet, nešto što je veoma postojano. Etnički identitet bi tako trebao biti neki kroz povijest kontinuirani identitet koji potječe iz nekog vremena praiskona koje je praktično nepamtljivo i trajat će do u beskonačnost.

U kontrastu sa takvim stanovištem, primijetiti neke značajnije promjene u etničkom identitetu subverzivna je aktivnost, a za one koji su tako vječiti u svom identitetu je uznemirujuće.

Govoriti o metamorfozama etničkog identiteta predstavlja vrstu subverzivnog djelovanja?

Da, govoriti o metamorfozama etničkog identiteta može predstavljati neku vrstu subverzivne politike budući da je etnički identitet ugrađen u samo političko onako kako se ono formiralo nakon pada titovskog socijalizma. Uvjeren sam da su vladajuće politike u regionu, bile one elaborirane kao lijeve ili desne, konzervativne ili liberalne, ipak u svojoj suštini etnopolitike. Vrlo je teško pronaći političku opciju koja se na ovaj ili onaj način ne nadovezuje na nešto što bi se načelno moglo zvati etnopolitikom, a kod načelnog shvaćanja etnopolitike, ja sam sklon etnopolitiku gledati kao politiku koja se bavi promidžbom, učvršćivanjem, osiguravanjem kolektivnog identiteta, upravo na ovaj način kako sam ga opisao, kao vječitog, nepromjenjivog.

Za suprostavljeni uvid u prirodu etničkog identiteta važani su francuski mislioci poput Étienna Balibara koji govori o fabrikaciji etničkog identiteta kako nečega što stoji u temelju moderne nacije, modernog nacionalnog identiteta. Fabrikacija podrazumijeva sredstva koja su moćna, složena, sustavna i koja si može danas priuštiti samo moderna država.

Budući da se moderna država upravo oblikuje kao nacija država, a u regionu u kojem mi živimo kao monoetnička nacija država, prije svega, onda su ta državnička sredstva institucija moći vlasti upravo ona na kojima se osigurava vječita postojanost i supstacijalnost etničkog identiteta. Drugim riječima, diramo u slijepu mrlju etnopolitike pokazujući da umjesto naturalizma koji nam se servira kao nešto prirodno, vječito i nepromjenljivo, vezano uz krv i uz tlo, riječ o fabrikaciji koja se provodi sredstvima masovnih medija, školstva i ideologije koju provode partije i partijski ideolozi u javnom mnijenju.

Rat nazivate najvećim kulturnim događajem. Koja bi bila produktivna uloga rata?

Rat je događaj koji se može nazvati najznačajnijom promjenom u samoj strukturi etničkog identiteta, budući da rat predstavlja užas i samo dno moralnosti. Od Prvog svjetskog rata u modernoj političkoj javnosti rat je definiran kao najveće zlo i prihvaćen je samo rat kao obrambeni rat. S obzirom da se danas svaki rat predstavlja kao obrambeni, ne vidi se ta duboka promjena koja se upravo tokom ratnih događanja dešava kao restrukturacija etničkog identiteta, njegova najdublja metamorfoza.

Naš moral nam ne dozvoljava da u ratu vidimo događaj velike promjene kulturnih obrazaca, interpretacije političke i historiografske stvarnosti. Zbog takvih zaključaka bio sam prilično osuđivan da sam pristalica glorifikacije rata, i tu sam se našao u poziciji psihoanalitičara koji je započeo priču o dječjoj seksualnosti.
Kao što jako uznemirava anđeosku nevinost djece povezati sa seksualnošću, tako bih i ja anđeosko lice etničkog identiteta naroda angažiranog u obrambenom ratu, povezao sa nekom fantastičnom promjenom etničkog identiteta tj. napuštanja tog famoznog identiteta predaka. Ali u kakvoj je to metamorfozi riječ? To je sad jedino pitanje. Ona se vidi u vrlo prostoj činjenici. Kad prođe rat u jugoistočnoj Europi, pogotovo kod ovih malih balkanskih naroda, vidite da je sve drastično promijenjeno, tj. da je rat stvarnost zauvijek definirao poslijeratnom stvarnosti. U političkom, kulturnom i svakom drugom smislu i to je ta drastična promjena koda.

Ipak, ta promjena služi učvršćivanju etničkog koda?

Ustvari, promjena paradigme služi ojačavanju iluzije o nepromjenljivosti etničkog identiteta. To je taj paradoks. Isto kao što je glorifikacija rata, epopeja obrane od vlastitog neprijatelja uistinu glorifikacija rata. U ratu se pokazalo da smo najbolji, da smo bili u iskušenju najvećeg zla i da smo podnijeli najveću žrtvu i da nas je upravo naša dobrota koja se izražava u našoj posebnoj nacionalnoj kulturi osnažila da preživimo i da se obranimo.

Reis ulema Mustafa Ćerić jednom je izjavio da je Karadžić napravio više za Bošnjake u pet godina rata, nego čitava povijest. U tom smislu, kolektivno stradanje pomaže u učvršćivanju posebnog bošnjačkog identiteta?

Svaki domoljub to na ovaj ili onaj način izrazi, neprijatelju se duguje samoosviješćenje. Da nije bilo tako jednog sukoba, još dugo bi bili uspavani u vlastitoj svijesti o samima sebi. Ima tu neke duboke zahvalnosti za ratni događaj u kojem vršimo reaproprijaciju vlastitosti , vlastitog bića, uistinu postajemo u vlastitosti ili autentičnosti.

Na koji način uopće može doći do razbijanja vladavine etničkog?

Odgovor na to pitanje je prilično jednostavan. Probajte zamisliti politiku koja ne bi slavila tu reaproprijaciju vlastitog bića i ratnu epopeju. U konkretnom obliku, zamislite politiku koja bi se mogla oduprijeti legitimaciji koju udruge veterana vrše u odnosu na vladajuću politiku. Dakle, jedna ili druga politika, titovski socijalizam ili ova sada politika, na ovaj ili onaj način elaborirana partijskim pluralizmom, uvijek završava ili počinje sa jednom krucijalnom stvari: najboljim sinovima našeg naroda dugujemo upravo ovakvu politiku i političku svijest koju imamo sada.
Veterani su ti koji su čudom preživjeli sukob sa neprijateljem, njihova podrška vladajućoj politici je krucijalna. Sad zamislite politiku koja bi se odrekla svetosti rata, posvećenosti krvi i tlu, zamislite veterane koji ne bi igrali nikakvu ulogu u poslijeratnoj politici i zamislite kodove koji bi bili dovedeni u pitanje, domoljubne kodove, recimo u historiografiji ili književnosti. Teško je to zamisliti.

Jer je naš identitet - neidentitet neprijatelja?

Da, interesantno je da je etnički identitet relacioni i da se on upravo konstituira u ratnom događaju kao identitet koji je toliko dalek od identiteta neprijatelja, to je kao razlika između nečovjeka i čovjeka, humanosti i nehumanosti. Naš humanizam je dokazan u ratnom okršaju sa zvijerima u ljudskom obliku. Na isti način je socijalistički humanizam živio u etnonacionalizmu, dokazivao se u epopeji narodnooslobodilačke borbe.

Ali izlaz?

Izlaz bi bio u jednoj vrsti demilitarizacije, dakle u jednom dužem periodu mira. Nešto što je vrlo zanimljivo sa etnopolitikom je da je ona izložena entropiji. Koja je osnovna poluga etnopolitike? Lyotard je pokazao da je to klasični način na kojem počivaju i plemenska društva, a to je narativna pragmatika. Etnički identitet osiguravate pričajući samo najvažnije priče, i te priče su uvijek priče o ratu. Socijalizam je propao onog časa kad mlađi ljudi više nisu mogli slušati ratne priče.

Budući da se nalazimo u modernom dobu, etnopolitika je u stalnom iskušenju, etnonaracija, metaetnička priča stalno je izložena tipičnom dešavanju modernosti, a to je entropija, gubljenje privlačnosti.

Ne možete ponovno začarati moderni svijet, ali etnopolitika neprekidno pokušava začarati taj svijet. Etnopolitika je paganska u svojoj suštini, iako se stilizira kroz monoteističke religije. Za nju su elementi vode, zemlje, tla mitski elementi. Vjerujem da je jedan duži proces pacifikacije proces koji suštinski ugrožava etnopolitiku, jer ona stalno mora remilitizirati stvarnost.

Volimo se začaravati idealističkim pogledom na prijeratni bosanski suživot, kultni komšiluk, koji konstantno produciraju neki pisci proizašli iz tog kruga.

Zanimljivo je da ste spomenuli pisce. Pisci koji se smatraju izuzetnima, odgovaraju vladajućim etnopolitikama na jedan izuzetan način. Znam jednog bošnjačkog pisca koji je u egzilu i koji je odlazeći iz BIH u Ameriku, iako se tako nešto nikad ne bi moglo očekivati od nekoga tko je patriota i domoljub, u jednom intervjuu rekao da će mu od svega najviše nedostajati ezan, glas imama sa minareta.

Komšiluk je jedan od temeljnih ideologema BiH. Ne mislim da su to bili loši odnosi, ali sam analizirajući tradiciju dobrosusjedstva pokazao da ona uvijek podrazumijeva žestoku distancu, čak onda kad je taj odnos najbliži. Dobrosusjedski odnos je postavljen kao osiguranje udaljenosti. Pokazao sam da najintimnije, najbliskije druženje podrazumijeva vjerski blagdan osiguran vjerozakonom. Kad susjed susjeda pušta u svoju kuću, za svoju trpezu, tada u tom času, sam bog ili čista transcedencija osigurava beskonačnu distancu između gosta i onoga koji ugošćuje, jer se na vjerski blagdan pokazuje da su oni u vjeri različiti i da je njihov identitet, identitet razlike između dvije vjere.

Dakle, moglo bi se reći da oni koji glorificiraju dobrosusjedske odnose, glorificiraju i etnopolitiku?

Ustvari plediraju za jednu politiku korektnosti, politiku beskonačne distance sa koje se onda šalju najumilnije poruke. Građanski identitet nije identitet osiguravanja takve beskonačne distance, pogotovo sa stanovišta boga. Građanski identitet je fragilan i dopušta mogućnost da vam taj susjed uđe u kuću i da postanete bliski neosigurani transcedencijom.

Da se vratimo na sadašnjost. Tvrdite da je vrlo lako objasniti razloge zašto je politička scena u BiH strukturirana tako kako je. Odnosno zašto je bošnjačka scena pluralnija, srpska homogena, a hrvatska podijeljena?


Bošnjačka nacija je u političkom smislu pluralnija, socijaldemokrati i liberali su stranke sa bošnjačkom većinom koje iako odriču sebi nacionalni predznak, naknadno ga dobivaju.

Srpska scena je dodikovska, dakle jedan vođa, jedna partija, jedan narod, dok se hrvatske političke stranke akumuliraju negdje između ovog osakaćenog pluralizma i ovog potpunog monizma.

To se može objasniti bez neke priče o mentalitetu i mistifikacije, naprosto u jednom strukturalističkom smislu. Uvijek je jedna većinska nacija građanska, njen državni patriotizam i ustavni patriotizam se manje, više izjednačavaju.

Takva je bila situacija sa Srbima u Jugoslaviji. Nacionalizam se stalno interpretirao kao građanski nacionalizam, u odnosu na njih, svi su bili separatisti.
Tako je i danas u BiH, to je, naprosto strukturalna pozicija. Srbi se pojavljuju kao nacionalisti, odnosno u empatičnom, naglašenom smislu riječi, kao separatisti. Hrvati, budući da predstavljaju, u populacionom smislu riječi, manjinu, između te dvije politike stalno iznova realtikuliraju političke pozicije. Njima u nacionalnom smislu odgovara građanska Bosna i Hercegovina, ali istinski građanska, i odgovara im zaštita nacionalnih interesa, što opet podrazumijeva i separatizam.
Evo, pogledajte sad primjer Kosova, sada Albanci plediraju za multietničko Kosovo, dakle onog časa kad imate jednu enklavu, jednu državu u kojoj ste većinski narod, vaša nacionalna opcija je građanska.

Hrvatska je onda u tom ključu, u puno boljoj poziciji?

Da to je dobro pitanje, znate zašto? Zato što bosankohercegovački problem nije naprosto bosanskohercegovački, i prilično me iritira kad se sve svodi na kompleksnost lokalne državice. Model koji je uveden u cijeloj regiji najbolje je ispunila Slovenija, zato je odmah i ušla u EU. To je model monoetničke nacije države. Cijeli postjugoslavenski prostor je sačinjen od enklava monoetničkih nacija država. Najveća je sreća da budete etnički što čistiji, i onda ste na putu izgradnje građanske države. Cijela stuktura je perfidna, ali se najočitije izražava u problematičnim područjima multietničnosti poput BiH. Ne mislim da je to samo bosanskohercegovački problem, prije svega to je jedna opereta ili parodija izgradnje niza monoetničkih nacija država.

Na predavanju ste imali zanimljivu ideju razbijanja monoetničkog identiteta miješanjem imena, npr. da Hrvat da svom djetetu neko ime koje se prepoznaje kao „ultra srpsko"?

Da to je više bila šala, ali treba ići radikalno poput Étienna Balibara koji danas govori o europskom rasizmu i apartheidu. Ako se on usuđuje da o tome govori u okviru europske razine demokracije, onda je to razlog više da ovdje otvoreno govorimo o rasizmu, naročito poslije genocida i etničkog čišćenja.

Rasizam unutar kojeg se pojavljuje i izražava lokalni etnonacionalizam je rasizam vlastitih imena. Najbitnija razlika između čovjeka i nečovjeka, i na njoj počiva etničko čišćenje, razlika je između onoga koji ima pravo, naše ime i onoga koji ima tuđe ime, tj. loše ime koje otkriva njegovu neljudskost. Semiotika je bila privilegiran način da otkrijem taj rasizam na pravi način. O tome nitko ne želi otvoreno govoriti.

Onog časa kad saznate tuđe ime nekoga tko vam je možda izgledao privlačno, ljudski, dobar i tako dalje, ali čim saznate da ima to loše ime, tog časa vidite da zloća čuči u njemu. Rasizam vlastitih imena počiva na kanonizaciji jednog arsenala vlastitih imena. Prva obaveza nemiješanje sa drugima, a druga obaveza nedavanje tuđih imena svojoj djeci.

Rasizam vlastitih imena osigurava isto naslijeđe, koje onda osigurava monoetničnost?

Kad se analizira rasizam vlastitih imena, postoji izvjesna cirkulacija, otkriva se kruženje vlastitih imena. Semiotički povlašteno područje za istraživanje je lokalno groblje. Budući da se groblja uvijek stiliziraju kao monoetnička, čini se da su ona Najveća je sreća da budete etnički što čistiji, i onda ste na putu izgradnje građanske države. Cijela stuktura je perfidna. uzori gradnje monoetničkih nacija država. Idealna nacija država bi bila tlo na kojem su oduvijek posvećena naša imena.
Ne postoji nijedan rat na Balkanu koji neće promijeniti glavne ulice. Pritom se pokazuje da je taj tip nekrofilije vezan uz vlastita imena konstitutivan za filijaciju, jer nikad ne znate kako ide naslijeđe, a etnicitet obećava vječni život, narod koji ostaje isti iz pokoljenja u pokoljenje, zajedno na istom tlu. Samo vlastita imena to osiguravaju.

Na rasizam vlastitih imena može se nadovezati nepostajanje ženskog imena?

Bilo mi je zanimljivo da politiku endogamne filijacije povežem sa kruženjem vlastitih imena, kao patrijarhalnog imena, očevog, muškog imena koje se nasljeđuje. Time se dokazuje da za etnopolitiku žensko ime ne igra nikakvu konstitutivnu ulogu i da je pravo istinsko ime - prezime, jer se ono jedino nasljeđuje.

Prezime može imati u svojoj etimologiji neko žensko ime, ali ženska imena se uvijek instauriraju da bi bila nasljednička i da se prenose upravo kao ime oca koje se nasljeđuje sa oca na sina. U tom smislu, ne postoji žensko ime jer se ono uvijek nakalemljuje uz prezime koje u svoje naručje hvata žensko ime i time ga maskulinizira tj. defeminizira. Taktika da se zadrži djevojačko ime nije ništa drugo nego taktika koja ugrožava ono što majka nije htjela preuzeti, očevo ime kao svoje supružničko ime. Tako se ono što je u jednom periodu bilo upravo patrijarhalno, u drugom pojavljuje kao subverzivno, a u trećem se opet pretvara u staru filijaciju.

Dakle, to ne bi trebalo biti područje ženske borbe?

Borba za ženski identitet ne bi trebala biti borba oko imena, osim ako se ne radi o ironičnoj igri koja ne bi trebala ni izaći iz registra simboličkog, ironiziranje funkcije i uloge vlastitog imena, pogotovo u ovoj ulozi nasljedstva. Etnopolitika ne dozvoljava frivolan odnos prema vlastitom imenu, jer se na osnovu njega ubija i na osnovu njega se vječno živi. Ako je to funkcija vlastitog imena u etnopolitici, onda treba činiti upravo suprotno. Ime treba ironizirati. Svi pseudonimi, umjetnička imena ili estradna imena su nešto što može biti model.

Smatrate da na Balkanu među ženama ne postoje žene?

Sve curice na Balkanu se pretvaraju u muškarce, među ženama nema žena. Sve su maskulinizirane i podrška su muškom principu. Cijela priča sa učešćem žena u politici isto tako neće nauditi etnopolitici, to je čista iluzija, dokle god se žene konstituiraju u muškom identitetu. Na ovim prostorima se spolnost doživljava upravo kao fizička spolnost koju prepoznajete kao ženskost, međutim djelovanje, diskurs, načela su maskulinizirana.

Izvor: H-Alter

-----------------------------------

Ovaj razgovor koji je vodila saradnica hrvatskog magazina H-Alter, Jelena Svircic, sa profesorom Ugom Vlaisavljevicem dozivljavam kao odgovarajucu analizu balkanskih etnonacionalizama (koje on razmatra u raznim pojavama) i trenutasnjeg, kao i tradicionalnog, drustvenog profila. Posebno je pogodio metode izgradnje danasnjih identiteta na nasim prostorima, koje baziraju na, kako on kaze, "neidentitetu neprijatelja". Smatram da je je veoma korisno i poucavajuce procitati ovaj interview zbog nekoliko konstruktivnih prijedloga na pitanje svladavanja getoizacije monoetnicke (ne)kulture kolektiviranja i daljne dezintegracije bh. drustva, pa i sire.