Preminuo Predrag Lucić - Feral Tribune

[kakavdanakneiskustvu]

[Better Man]

Kakav gubitak za sve nas koje je razveseljavao i unosio optimizam medju budalama! Kazu da se zbog bolesti posljednji put pojavio u augustu. Nisam znao da je tako bolestan bio.
Takvi ljudi mogu biti s Kavkaza, Bitole, Zajecara, Varazdina, Slovenjgradeca...a kad procitas sta pise i sta govori, osjetis ga i dozivljavas kao da je tvoj najrodjeniji. Rado sam ga citao i slusao.
Za one koji ne znaju, iza Feral tribune je stajala grupa iznimno talentiranih ljudi pod akronimom VivaLudež. Ovo ''Lu'' iz tog imena je bio Lucic.
RIP, postovani druze!

VivaLudež su Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović. Ode jedna prije svega ljudska gromada, pa onda novinarska. Bilo je divno čitati negove tekstove, kao sve ostalo što je radio. Polako odlaze naši heroji, napuštaju ovu baru punu pokvarenih i podlih ljudi bez imalo ljudskosti. Počivaj u miru velika ljudska gromado.

[elk]

Pocivao u miru.sjajan novinar.

[uglavnomja]

[Jara]

Ko nije čitao Feral Tribun, ne zna šta je propustio!
Nazalost, raznorazni zlotvori i zločinci žive i predugo, pravi ljudi, odlaze prerano!

Svjetlo u mraku rata...crni humor, neponovljiva duhovitost...

[stakasa]

Pokoj mu dusi. Bas me pogodi ova vjest, nisam ni znao da je bio bolestan. Pored toga sto je bio inteligentan, hrabar i duhovit ostavljo je utisak da je dobar ko hljeb. Bas steta, prerano. Od cega je bolovo?

[piupiu]

Pljušte panegiriKI i ditirambi, a ja bi' sad malo Borisa i malo Viktora, a nekako ponajviše da je Predo iza sebe ostavija još koju, ma i zadnju rič...

Predrag Lucić, riječju, bio je rođeni pisac u službi ljudskosti, slobodni beatnik u neslobodnom društvu, rocker u zemlji narodnjaka, Slamnig među nepismenima, Jagger među Thompsonima. Bio je Predrag - svetac bez religije.

http://novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/DUJ ... fresh=true

Adio, Duje, bija si sveti i zgodan i veliki vrag!

[arzuhal]

Zbog Viva Ludeža sam u srednjoj počeo redovno kupovati Feral, RIP.

[kakavdanakneiskustvu]

Pokoj mu dusi. Bas me pogodi ova vjest, nisam ni znao da je bio bolestan. Pored toga sto je bio inteligentan, hrabar i duhovit ostavljo je utisak da je dobar ko hljeb. Bas steta, prerano. Od cega je bolovo?

karcinom

[kakavdanakneiskustvu]

[Ommadawn]

dabogda baklju koju je zapalio imadne ko da ponese....

On je zapalio i nece se tek tako ugasiti. A i ako se ugasi, ostat ce baklja. Neko ce se jednom morati upitati ko je zapalio i zasto.
Dakle, dolaze mlade i nove snage.
Steta sto nam on ovako mlad lijep, hrabar i srdacan ode...
Pocivao u miru!

PS. Kad se sjetim one bosnjacke hajke na njega zbog onog njegovog poema "Ici, mici, Ahmici" onda se ne trebamo cuditi stanju u drzavi.

[kakavdanakneiskustvu]

dabogda baklju koju je zapalio imadne ko da ponese....

On je zapalio i nece se tek tako ugasiti. A i ako se ugasi, ostat ce baklja. Neko ce se jednom morati upitati ko je zapalio i zasto.
Dakle, dolaze mlade i nove snage.
Steta sto nam on ovako mlad lijep, hrabar i srdacan ode...
Pocivao u miru!

PS. Kad se sjetim one bosnjacke hajke na njega zbog onog njegovog poema "Ici, mici, Ahmici" onda se ne trebamo cuditi stanju u drzavi.

da,ili na dezulovica prije dvije ,tri godine

[eltroxin]

Pokoj mu dusi
Bogu mili a ni vragu nisu mrski....

[seln]

So long, Pedja...

[Ommadawn]

Hajde što je bio novinar, pjesnik, pisac ali što je bio pjevač!!
Bože, nećeš ni ti baš svašta. Ostavi i nama bar nečeg da valja malo duže...

[kakavdanakneiskustvu]

http://www.tacno.net/kultura/stari-most ... ga-lucica/

[Better Man]

Ima ljudi za koje mislite da nikad neće umrijeti, jer je njihovo postojanje fantastično, kao čarolija u koju smrt ne smije dirnuti da ne bi rasula cijeli svijet. Takav je čovjek bio Predrag Lucić, veliki pjesnik, dramski pisac i pozorišni reditelj, jedan od najvažnijih novinara na postjugoslovenskom društvenom i kulturnom prostoru. Njegov odlazak možda nam doista navješćuje rasap jednog svijeta u koji danas vjeruju tek rijetki, ali onima koji čekaju da dođe njihov red preostaje tek da se smiju crnom znamenju.

Rođen je u Splitu 1964. godine. Pozorišnu režiju studirao je u Beogradu. U svijet novinarstva ulazi 1980-ih godina i upravo će žurnalistički rad do kraja njegovog života ostati prepoznat kod najšire publike. Kolumne “Drugačije mlad” objavljuje u sedmičniku Omladinske iskre, gdje uređuje i kulturni “zajebantski podlistak” Le Spizd. Postaje povremeni saradnik i u satiričnom podlistku sedmičnika Nedjeljna Dalmacija, koji se tada zvao Feral. Potkraj 80-ih sa Borisom Dežulovićem i Viktorom Ivančićem dopunjuje i proširuje Feral, koji je 1989. preimenovan u Feral Tribune. Tako je formiran kultni trojac, čije će novinarstvo najbolje supsumirati naslovna sintagma knjige Borisa Pavelića - “Smijeh slobode”. Feral tribune pisao je slobodno, pošteno, istinoljubivo i u ime slobode, rugajući se njenim neprijateljima samim svojim postojanjem. Ujesen slijedeće godine kompletan podlistak seli u Slobodnu Dalmaciju, a Lucić ubrzo postaje i ratni reporter. Studij nikada nije završio, ostajući vjeran dogovoru feralovskog trojca.

Godine novinarstva

Period u kojem je nastao Feral Tribune Lucić je ovako opisivao:

“Godinu prije nego sam upisao Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu, u Splitu sam upoznao Viktora Ivančića. Bio je student elektrotehnike i uređivao FESB – list Fakulteta za elektrotehniku, strojarstvo i brodogradnju koji je, iako se bavio studentskom tematikom, bio prkosniji od većine jugoslavenskih omladinskih novina. U njemu ćete lako pronaći zametke kasnijeg Ferala, kao i Viktorovog Robija K… FESB je u svakom broju čitaocima postavljao isto pitanje: Imate li roditelje? Zašto ih ne napustite? To je bila neka vrsta slogana.

Nakon dobijanja nagrade Sedam sekretara SKOJ-a, Viktor Ivančić i Velimir Marinković su pozvani u Nedjeljnu Dalmaciju da uređuju pretposljednju humorističko-satiričnu stranu – Feral. Viktor mi je ubrzo poslao pismo i ponudio suradnju. Tekstove sam im iz Beograda slao poštom”.

O godinama u kojim nastaje Feral Lucić je uvijek govorio kao o periodu oslobađanja novinarstva od ideoloških stega, ali i kao o periodu nametanja novih okvira neslobode, služenja novim “višim” ciljevima u ime kojih su novinari bili slobodni tek toliko da “pišu svakakve niskosti i gadosti o novim neprijateljima svojih gospodara”. Feral tih godina žestoko kritikuje politiku koju vodi Slobodan Milošević, zbog čega list hrvatski nacionalisti prihvataju sa oduševljenjem. Međutim, oduševljenje je brzo splasnulo, a “heroji nacije” postali su nacionalni izdajnici, koji su jednakom oštrinom počeli da kritikuju i šovinističke ispade Franje Tuđmana. Odbijajući se svrstati na bilo koju stranu, nastavili su ići svijetlim kolosijekom koji su gradili jugoslovenski antifašisti.

Od početka 1993. godine, Feralu više nije bilo mjesta u Slobodnoj Dalmaciji, koju je po nalogu Tuđmanovog režima preuzeo HDZ-ov tajkun Miroslav Kutle. Štrajk novinara i drugih radnika slomljen je raskolom redakcija, a Feralov trojac okuplja novinare ideološki suprotstavljene Tuđmanovom režimu i počinje izlaziti samostalno kao satiričko-politički dvosedmičnik, a od kraja 1993. kao sedmičnik. Prve brojeve kao glavni i odgovorni urednik potpisao je Predrag Lucić.

Lucić je uredio i Feralovu knjižnu ediciju, koja se s punim pravom smatra jednim od najvažnijih izdavačkih projekata 90-ih. Edicija objavljuje autore u rasponu od Marinka Košćeca do Vojina Simića, a unutar biblioteke izlazila su i klasična djela politološke i filozofske literature, od Denisa de Rogemonta do Isaiha Berlina, Mauricea Jolyja i Norberta Bobbija. Biblioteka je objavila i sabrana djela Miljenka Smoje.

Nakon gašenja Feral Tribunea, u svojevrsnom produžetku feralovskog života, Lucić je, zajedno sa Borisom Dežulovićem, od 2007. godine, nastupao u svim bivšim jugoslovenskim republikama, izvodeći pjesnički kabare “Melodije Bljeska i Oluje”, koji se vremenom pretvorio u “Melodije...” (svega i svačega), kako bi reflektirao događaje na postjugoslovenskoj političkoj sceni.

Jugoslovensko opredjeljenje za Lucića je bilo neupitno. Jugoslavija je, prema njegovom mišljenju, bila prva Evropska unija Južnih Slavena:

“I nju su, kao i EU, sanjali najbolji. A srušili najgori… Zna me iznervirati kada čujem europske birokrate – ali i ove naše u Hrvatskoj – da kažu kako se Hrvatska sa Balkana konačno vratila svojima. Kojima?! Pa, nema Europe bez Balkana. A ni obrnuto. Nažalost, na prostoru bivše SFRJ danas imate mnogo onih kojima je pojam ‘regija’ bliži od pojma ‘Jugoslavija’”.

Feral je kao kulturni projekt nastavio čuvati nepomirljivu i buntovničku vatru, koja je u različitim historijskim periodima gorjela u Jugoslaviji, uvijek naglašavajući kojoj tradiciji pripada:

“Ne bih htio da zvuči kao samohvala, ali moram reći da smo se formirali na Azri, Pankrtima, Clashu, na ranim filmovima Emira Kusturice, na “Samo jednom se ljubi”, na “Ko to tamo peva”, na napokon izvađenim iz bunkera i odgledanim filmovima crnog vala, na Miroslavu Krleži, Vitomilu Zupanu, Danilu Kišu i Mirku Kovaču”, govorio je Lucić.

Parodiranje nacionalizma

Paralelno s novinarstvom, Lucićev rad i karijeru obilježili su satirični kupleti, humoristične pjesme i različite parodijske i travestijske forme, kojima je, prije svega, ismijavao jezik nacionalizma.

- S tim jezikom nacionalizma sam u kontaktu najmanje 25 godina. Često ga parodiram u pjesmama i drugim formama naprosto zato što osjećam da sam tako vjerodostojniji s likovima, s tim ešalonom političara, zločinaca, kulturtregera s nacionalističkih jasli, a to često i ponese pjesnika jer taj jezik je jako zgodan za sprdanje, bilo bi ga šteta propustiti. Nasilje nad ljudima i nasilje nad jezikom uvijek paralelno idu, to silovanje jezika možda nije više intenzivno kao devedesetih, ali daleko od toga da ga nema. U satiričnoj poeziji i drugim žanrovima ja koristim te postradale jezike, a koristim i račvasti jezik onih koji ih pokušavaju uništiti, isticao je.

Dijalektika njegove pjesničke satire ogledala su u oneozbiljavanju “velike i svete” ideološke i dogmatske riječi, sada stavljene u veseli kontekst popularnih pjesama. I dok se čitalac smije ideološkom ludilu koje je najednom ostalo bez smisla, istovremeno njegov smijeh postaje i mehanizam odbrane od sadržaja koji ga mora uplašiti. To odlično ilustrira dio “tužne, ali dostojanstvene pjesme ‘Škote, mori Škote...’, kojom je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik popratio rezultate referenduma za nezavisnost Škotske”:

Škote, mori Škote, pokvari mi san

Da predsjednik Škotske ovdje bude dočekan,

Salmonda da primim u Laktašima,

“Bože pravde” da mu sviram sa gajdašima,

Pa da mu odguslim “Flower of Scotland”,

On s rakijom, ja s viskijom: “Živio, my friend!”...

Pred počasnom gardom da prošetam kilt,

On maskirnu šajkaču s oficirski šilt.

Škote, mori Škote, Škote mašala,

Mjesto Škotske da je moja Srpska glasala -

Kraljica bi pukla poput Habsburga, Laktaši bi bili veći od Edinburga!

Predrag Lucić je pripadao jugoslovenskoj humornoj poetskoj tradiciji, kojoj su put krčili i Stanislav Vinaver, i Ivan Slamnig, i Vitomil Zupan, u njegovim pjesmama primjetan je i resantiman poezije Samuela Becketta, ali i muzički stihovi koji su obilježili kulturu jedne historijske epohe cijelog svijeta, poput pjesama Boba Dylana, Leonarda Cohena, Joea Strummera, ali i Džonija Štulića i Tome Bebića, Arsena Dedića, Bulata Okudžave, Predina i Brela...

Lucić je isticao da su ga raspjevali i oni čudesni ljudi kojima nikada nije palo na pamet da pišu, redikuli neodvojivi od melanholične kulise Mediterana, koji će se pojaviti u ciklusima njegove knjige “Mjesec iznad Splita”. Jedan od njih je marangun Marin, opjevan u poemi “Karuzo”, čije posljednje pjevanje glasi ovako:

IX.

Karuza Splićani prate

Na posljednje putovanje

Kavez njihova smijeha

je prazan

Kao njegova kufera dva

Tko ih pronađe

Hoće li znati

Da je otkrio

Izgubljeni grad?

Knjigu “Protiv svih nastava” Lucićevom djelu posvetio je Sinan Gudžević, upisujući ga na vrh parodijske tradicije od antike naovamo.

Split će se sutra posljednji put oprostiti od Predraga Lucića, pjesnika koji je znao da su zavičajna zaklinjanja banalna i da su nacionalne svetinje lažne. Adio, Meštre. Na drugoj strani će biti mirnije.

EDIN SALČINOVIĆ

[Better Man]

INTERVJUI
srijeda
10. januar 2018.
Lucićev posljednji intervju za Oslobođenje: Pitanje jezika nije pitanje nacionalnosti
9:49
Predrag Lucić, novinar, pjesnik i satiričar, koji je jutros preminuo u posljednjem intervjuu za Oslobođenje je 17. novembra 2016. govorio o predstavi “Alan Ford”, književnim uticajima, historiji Ferala, socijalističkoj i nacionalističkoj cenzuri i angažmanu
Lucićev posljednji intervju za Oslobođenje: Pitanje jezika nije pitanje nacionalnosti
/ARHIV
Mirnes Sokolović PIŠE: MIRNES SOKOLOVIĆ PRATI AUTORA
Strip “Alan Ford”, koji je poslužio kao predložak za predstavu, unekoliko ste preregistrirali pomjerivši ga u aktuelni društveno-politički kontekst. Koliko je sam tekst stripa pružao prostora za takav potez?
- Sam “Alan Ford” je stalno u takvim iskoracima, to nikad nije bio strip izvan vremena i prostora, uvijek se referirao na socijalnu zbilju, nepravedne socijalne odnose, na svinjarije u međunarodnoj politici i ratove. Kad čitate “Alana Forda”, to ne možete zaobići. Slijedeći alanfordovsku nit, trebalo je naći gdje bi “Alan Ford” funkcionirao danas, a da to već nismo čitali. Ideja za predstavu je došla iz Gledališča Koper i nakon razgovora s ljudima iz Kamernog, pikirali su na Kokana Mladenovića jer je on već radio uspješnu predstavu o “Alanu Fordu” devedesetih u Beogradu.

Startna ideja je bila da Grupa TNT dođe u Koper i u mojoj komunikaciji sa Mladenovićem počela se slagati priča. Europa je u grdnim problemima, general War poziva Broja 1 da spasi stvar jer se silan novac odlijeva na troškove sigurnosti i ima tu mrtvih ljudi koji su pokušali javiti da se tu nešto čudno događa.

Strah i novac

Grupa TNT, nakon što otvori cvjećarnicu u Kopru, vidi da tu ima nekoliko industrija, industrija sigurnosti prije svega, zemlje se krcaju bodljikavom žicom, žica je ušla i u ljudske mozgove i trgovina žicom se potencira. Evropska trojka vodi tu priču, to su one tri svinjske glave iz stripa, umjesto tri gradska vijećnika iz New Yorka. Istovremeno se pojavljuju i izbjeglice koje Baby Kate vadi iz mora.

Kroz priču smo provukli industriju porobljavanja, industriju političkog marketinga, ali strah i novac ostaju ključni moment koji smo nastojali uhvatiti u vraćanju “Alana Forda” danas i ovdje i to će, nažalost, još dugo biti aktualno.

Koliko je crnohumorni stripovski jezik “Alana Forda” bilo moguće iskombinovati sa savremenim političkim žargonom i jezikom propagande?
- Što se tiče jezičke priče “Alana Forda”, valja krenuti od sjajnog prevoda Nenada Brixyja, strip je na našem jeziku sasvim druga priča u odnosu na onaj na talijanskom. Ovog puta smo gledali da u jeziku sačuvamo briksijevštinu, likovi komuniciraju jezikom stripa, nema tu ni psihologiziranja, to je stripovska igra. Što se mene tiče, “Alan Ford” je jedna od mojih lektira iz djetinjstva, strip je nesvjesno ulazio kasnije u moje kuplete u Feralu, a presudno je utjecao na jezik i drugih feralovaca. Prve strip-parodije osamdesetih u Nedjeljnoj Dalmaciji smo radili na kadrovima iz “Alana Forda”, to je bio strip koji nas je najviše obilježio i mi smo taj jezik negdje upili.

U predstavi ima i dosta songova koji funkcioniraju i u kontekstu “Alana Forda” i u kontekstu savremenih priča o žici, o ropstvu, transportima preko Mediterana. Songovi su urimovani, ali sam nastojao da zadrže alanfordovsku jezičku razigranost, a Nebojša Pop Tasić je napravio maestralne prepjeve na slovenski. Zanimljiv je jezički miks u predstavi, evropska trojka govori na jezicima Evropske unije, koje smo ubacivali igrajući se na probama. Tu ima multipliciranja, tupavljenja, birokratskih općih mjesta, a u songovima se koristi i slovenski jezik i jezici štokavskih naroda i narodnosti, što nekad i miksamo.

S obzirom na to da je Vaša satirična poezija karakteristična po tome što usvaja jezik nacionalizma da bi ga dognala ad absurdum, možete li reći šta žongliranje tim jezikom zla donosi poeziji?
- S tim jezikom nacionalizma sam u kontaktu najmanje 25 godina. Često ga parodiram u pjesmama i drugim formama naprosto zato što osjećam da sam tako vjerodostojniji s likovima, s tim ešalonom političara, zločinaca, kulturtregera s nacionalističkih jasli, a to često i ponese pjesnika jer taj jezik je jako zgodan za sprdanje, bilo bi ga šteta propustiti. Nasilje nad ljudima i nasilje nad jezikom uvijek paralelno idu, to silovanje jezika možda nije više intenzivno kao devedesetih, ali daleko od toga da ga nema. U satiričnoj poeziji i drugim žanrovima ja koristim te postradale jezike, a koristim i račvasti jezik onih koji ih pokušavaju uništiti.

I lingvisti su tu odigrali svoju ulogu?
- Ljudi iz jezikoslovne branše su uspjeli uvjeriti ljude da svoj materinji jezik moraju učiti do sudnjeg dana, jer tobože niko ne vlada dobro rođenim jezikom, pa zato izdaju toliko pravopisa i jezičnih savjetnika. Evo, ako se i složimo s njima, ako i uzmemo da to nije isti jezik i da se uopće ne razumijemo, da nismo imali ni minute zajedničke povijesti, ostaje činjenica da sada u svim zemljama bivše Jugoslavije dijelimo istu političku, socijalnu i kulturnu poziciju uništenih ljudi i obezvrijeđenih prostora, i do nebesa uzdignutih mitova, dok se na zemlji događa vulgarna pljačka, uništenje i tjeranje ljudi da idu van. I šta bi sad trebalo - da o tome šutimo na svim službenim jezicima?

Čini se da taj jugoslovenski jezički prostor osjećate kao jednu cjelinu, služeći se lako svim tim danas raznim jezicima?
- Generacijama odraslim u Jugoslaviji bilo je normalno upijati različite riječi i igrati se njima kao što se igra loptom, žogom i topkom. To se odlično vidi upravo na Brixyjevom prijevodu “Alana Forda” koji se najnormalnije čitao u svim dijelovima Jugoslavije. Pitanje jezika nije pitanje nacionalnosti, pa od jezika ne treba praviti predmet nacionalne religije. Jezik je živ i ne možeš ga zatarabiti. Uostalom, sve te razlike među štokavskim jezičnim varijantama bile su žive i za vrijeme Jugoslavije i ništa ih nije moglo ubiti. Baš kao što ni danas svi ti streljački vodovi jezikoslovaca i jezičnih higijeničara ne mogu poubijati žive sličnosti i istosti. A onaj tko svoj jezik hoće napraviti takvim da ga susjedi ne razumiju, na koncu postiže to da taj zauzlani jezik postane nerazumljiv i njegovim izvornim govornicima. I što god da jezični carinici izmisle, ne uspijevaju spriječiti ljude da normalno komuniciraju niti ih natjerati da se obraćaju samo onima iza svog nacionalnog plota.

Koji pisci su Vam bili bliski što se tiče humorne poezije?
- Ivan Slamnig je tu na prvom mjestu. On je imao tu nimalo olaku duhovitost, koja je bila jezički razigrana, ali je uvijek nosila i zemaljsku muku. Teške su bile cipele u kojima je išla Slamnigova stopa. I Vinaver mi je bio važan, pogotovo njegov maestralan prevod “Gargantue i Pantagruela”, ali i njegova urnebesna poezija. A koliko samo životnog i smrtnog humora ima u poeziji koja se ne smatra humornom, u pjesmama Vitomila Zupana ili Becketta, koji mi sad prvi padaju na pamet... Pa onda u stihovima koji su mi dolazili s muzikom: i Dylan i Cohen i Strummer, i Džoni Štulić i Toma Bebić, i Arsen i Predin, i Brel i Okudžava... Dakle, nije me raspjevavala samo poezija, nego tu ima raznoraznih i raznorodnih utjecaja, književnih, filmskih, teatarskih, stripovskih i, naravno, onih čudesnih životnih, od ljudi kojima nikad nije palo na um da pišu. Niko od nas nije neispisana knjiga, pa mislim da ne treba zatomljivati utjecaje.

Ako se vratimo na istoriju Ferala, možete li uporediti pritisak u novinarstvu koji se osjeća u mirnodopskom vremenu sa onim dok rat još traje?
- Moram reći da je ratni pritisak bio pošteniji, barem iz mog iskustva i iskustva ljudi iz Ferala. Tu su stvari bile jasno pozicionirane. Kad smo objavljivali antiratne tekstove, antihuškačke tekstove ili recimo onu postolujnu reportažu o ljudima koji idu u pljačku po Kninu kao na ekskurziju, bilo nam je jasno šta možemo očekivati. Sve to što smo radili u Feralu, možda nije pristojno raditi dok traje rat, ali ja mislim da nije pristojno da rata uopće bude. A ovaj rat koji je počeo devedesetih ne pokazuje namjeru da prestane. I danas je življi i nametljiviji nego u vrijeme dok se pucalo. Mi to permanentno ratno stanje još uvijek osjećamo u medijima koji ustrajno huškaju, kao da sav ratni plijen još nije podijeljen. Sve što je došlo poslije rata je podmuklije, sve što se vadi iz neraščišćenih ratnih računa, počev od optužnica i suđenja za ratne zločine.

Nakon što ste se susreli sa Tuđmanovim cenzorima, kako su se činila ona vremena osamdesetih u kojim je djelovala socijalistička cenzura?
- Nama je bilo inspirativno to što nova demokratska vlast hoće biti veći cenzor od prethodne. Osamdesetih su već pucale stege, ne zato što je neko rekao da se popusti, nego je to bio nezaustavljiv zamah u muzici, teatru, filmu, novinama... Svejedno su javni tužioci pokušavali što revnije raditi svoj posao i kad bi dobili novine na svoj sto, padao bi im mrak na oči i naredili bi muriji da pokupe novine sa kioska. Bilo je tu i uredničke cenzure, pa se moralo ratovati sa urednicima i njihovim crnim flomasterima.

Uhođenje i prisluškivanje

Tuđman nije znao šta bi tačno uradio sa Feralom, čudom se čudio kad smo počeli udarati po novoj hrvatskoj vlasti, jednako pošteno kao što smo udarali i po prethodnoj jugoslavenskoj. Pa nismo mi ismijavali komuniste zato da bi nam poslije njih došao netko koga se ne smije zajebavati. Pritom su neki komunisti s kraja osamdesetih bili kudikamo liberalniji od mnogih novokomponiranih demokrata. Poslije 1990. to više nisu bili pokušaji cenzure, to su bili pokušaji ubojstva. Kako drugačije nazvati javno spaljivanje novina, linč putem državnih medija, uhođenje i prisluškivanje, sudsko iživljavanje, huškanje onih koji ništa ne čitaju na one koji, eto, svašta pišu...

Je li za slobodu u pisanju bilo važno to što je Feral bio u privatnom vlasništvu?
- Mi smo privatnici postali iz nužde, jer drugačije nije išlo. Dok smo mogli slobodno pisati u Slobodnoj Dalmaciji, nije nam padalo na pamet pokretati svoje novine. A kad se više nije moglo, mi smo samo željeli nastaviti pisati kako smo pisali. Posudili smo lovu za štampanje dva broja i krenuli. Nisu nas zanimale priče da će doći velike pare iz inozemstva da se pokrene oporbeni list. Pa nismo mi pisali zato što je nekom iz Amerike ili Europe ovdje trebala oporba. I gurali smo dok smo mogli, dok nismo postali propali “novinski magnati”.

Tada je slobodu gušila država, a danas to puno perfidnije radi kapital. Sada se događa da se, naprimjer, knjiga “Gazda” Saše Paparelle na Interliberu može naći samo na štandu Sandorfa, a da su je, usprkos potražnji, odbili prodavati svi ostali izdavači, i veliki i osrednji, samo zato da se ne zamjere velikom gazdi distribucije novina i knjiga. Film “Gazda” se također ne prikazuje ni u jednom multipleksu, nema ga u redovnoj distribuciji, nego samo u nezavisnim kinima. A ljudi se jagme za karte. Toliko o slobodnom tržištu.

Koliko je novinarski angažman smislen u pokušaju uticaja na stvarnost kada su takve stvari u pitanju?
- Novinarski posao danas ne bih preporučio ni svom ni prijateljevom djetetu, ali u pravo novinarstvo se ionako ne ide po preporuci. U to se ide protiv struje, baš zato što je jaka i moćna i što ti šanse da skreneš maticu nisu velike. U to ideš jer ne možeš prešutjeti. Pa neka ovi što prešućuju barem znaju da njihovo prešućivanje neće ostati prešućeno.

[kakavdanakneiskustvu]

http://zurnal.info/novost/20910/o-porno ... nad-splita

[MisterNo1]

https://youtu.be/B7ADx98ifwk

Hoćemo li mu ovo halaliti?

[seln]

https://youtu.be/B7ADx98ifwk

Hoćemo li mu ovo halaliti?

Sta ba halaliti?

[Ommadawn]

https://youtu.be/B7ADx98ifwk

Hoćemo li mu ovo halaliti?

Ti fakat ali fakat treba mnogo toga da procitas iz satire da bi razumio o cemu Lucic ovdje pjeva.

[MisterNo1]

svejedno što je pesma prvenstveno u svrhu ismevanja Kordiću slučaj Ahmići je iskorišteni u lošem kontekstu.

Ja mu evo halalim.

[Ommadawn]

Kazem ti citaj, mozda nekada i skontas.
Satira i sarkazam!

[MisterNo1]

Ej drug, hvala ti što me prosvetli, inače ne bi prepoznao satiru i sarkazam.

Ponovo kažem loš je kontekst, a ti misli šta želiš.