Sad konkretno da odgovorim na ovu temu od @KikiBombone. Čitajući početak teme, imao sam dojam da je osoba koja je započela temu uzela moju priču, te izmislila da je riječ sada o kršćaninu, a ne muslimanu. Pisao sam par puta na ovu temu, malo sam sam sebi i dosadan, ali hajde. Neki mi još nevjeruju, kao korisnik ovog foruma ABH017, valjda je to nelogično da neko napusti vjeru, Islam.
Rodio sam se u porodici koja nije pretjerano bila u vjeri, ali su se pridržavali svih propisa, pretežno. Kao malog su me prije osnovne poslali u mekteb. Nakon toga sam bio primoran da idem na vjeronauku, iako normalno kao dijete sam želio da i ja kao i ostali napustim školu nakon trećeg, a ne nakon četvrtog časa, hehe. Znao sam čitati sa mamom Kur'an i pročitati skoro cijeli za vrijeme Ramazana. Otac me znao tjerati da učim u vrijeme raspusta određene dove, sure, da učim neka pravila kako bi imao što bolje ocjene na toj istoj vjeronauci. Poslije sam je zavolio, imali smo dobru mualimu koja nas je puno toga naučila. Išao sam i 4 razreda srednje, doduše najviše radi uspjeha.
Općenito sam bio tipični primjer "Bošnje", povremeno bi popio, svinjetinu izbjegavao, za vrijeme Ramazana bi postio po neki dan, Bajram namaz je obavezan.
Nekad poslije srednje škole i u toku prve godine fakulteta upoznajem momka, velikog vjernika, člana ovog foruma(možda ovo sad čita i

) koji me je uveo u vjeru dosta više nego što sam ikad u njoj bio. Sa njim sam počeo redovno ići na Dzumu namaz. Kako nam je Islam onda postao jedina tema, trudio sam se što više da čitam oko istog, da istražujem, gledam predavanja. Htio sam da što više znam, kako bi bio još više odvažniji

. Znao sam slušati čak i uživo nekoliko predavanja na temu Islama. Što sam dublje ulazio sve više sam bio "navučeniji". Na jednom počinjem sanjati strašne snove na temu Islama. Sanjao sam berzah, da sam umro i tom istom drugu da sam govorio, blago tebi pa si klanjao redovno, pa te više nije strah. Nakon toga sanjao i predzanke sudnjeg dana, izlazak sunca na zapadu, dolazak Ise (Isusa), što za nekog ko je u vjeri nije mala stvar, nema svako priliku da sanja jednog od poslanika. Sanjao sam nakon toga i da sam bio blizu da upadnem u dzehennem. Poslije sam shvatio da se mozak poigravao sa mnom.
S obzirom da sam u to vrijeme smatrao da su to opomene kako bi počeo redovno klanjati, počeo sam sa jednim namazom. Podne namaz mi je postao obavezan. Trudio sam se da održim taj jedan namaz, a planirao sam već naredne godine(2015 ili 2016 godina, više nisam ni siguran) da budem redovno klanjao bar 4 namaza(za sabah bi naknadno se natjerao haha). Počeo sam i da klanjam namaze u dzamiji. Neopisivo lijep osjećaj, gledaš ljude koji prolaze pored džamije i razmišljaš, eh kuku vama, ne znate šta propuštate i kakva vas kazna očekuje. Kupio sam i veliku knjigu "Zbirka Hadisi Kudsija", koja će mi danas poslužiti da iznesem neke greške, tj stvari koje se kose sa sadašnjom naukom iz te iste. Toliko sam duboko ušao u vjeru da sam htio i da učim arapski, tražio predavanja za početnike. S obzirom na sve te činjenice, počeo sam i raspravljati najviše sa kršćanima o tome koja je vjera ispravnija. GLedao sam debate i čudio im se kako svi ne pređu na islam, međutim, najveći mi je problem bilo raspravljati sa ateistima. Inače sam smatrao da ti ljudi nisu nikad dovoljno proučili Kur'an, a oni koji jesu, da su odmah prešli na Islam. Jer je očigledno da je knjiga poslata od samog Boga. Na moju sreću, ili nesreću, sam dovoljno dobro poznavao engleski, te sam odlučio da pogledam video:
Lawrence Krauss vs Hamza Tzortzis - Islam vs Atheism Debate
https://www.youtube.com/watch?v=uSwJuOPG4FI
Pojma nisam imao ko je Lawrence Krauss, a malo sam znao o Hamzi. Reko hajde da vidim kako "naš" musliman dere ateistu i kako i na koji način se on bori protiv argumenata koje prezentuju ateiste. Ni tad nisam sumnjao ni malo u vjeru, samo sam htio da je još više utvrdim. Već nakon prvih sat vremena sam ostao bez riječi. Ne samo da ja imam problema u raspravama sa ateistama, nego i najveći predavači islamski ih imaju. Nevjerovatno. Lawrance Krauss mi je otvorio mozak i to nije imalo nikakve veze sa šejtanovim došaptavanjem. Stvari koje je poznati fizičar objašnjavao su imale smisla. Tada još nisam skoro ništa znao o Teoriji Evolucije, razmišljao sam kao i većina vjernika, " ne zove se džabe teorija". To je uticalo na to da sam kratki period prestao redovno klanjati. Poslije toga sam odlučio da trebam još više biti u vjeri. Počeo sam redovno klanjati i Ikindiju namaz, išao i na Akšam namaz, ali... Nisam se mogao oduprijeti tome da ne pogledam još poneki video na temu "Ateizam vs Islam". U svakome videu, nevjernici i njihove tvrdnje, dokazi, primjeri, su imali više smisla. Čitao sam, istraživao, dok nisam jednostavno shvatio da ne mogu vjerovati u nešto što ima toliko nelogičnih stvari u sebi, a pogotovo da tome posvetim čitav život. Prestao sam klanjati, povremeno bi još učio Ajetul Kursiju pred spavanje dok nisam shvatio da su ružni snovi posljedica mog mozga, a ne šejtana. Pročitao sam i neke knjige, za koje imamo prijevod, od Christophera Hitchensa - bog nije velik, te od Richarda Dawkinsa - Iluzija o Bogu. Počeo sam gledati dokumentarne filmove od velikog Neil DeGrasse Tysona. Prvi put učim neke stvari o evoluciji, o tome kako je od vuka "nastao" pas. Što sam više ulazio u tu temu religija mi je manje imala smisla, nauka više, samim time sam postajao sve veći i veći nevjernik.
Za nekog ko je proveo 20/21 dio svog života u vjeri, teška, vrlo teška je ovo bila promjena. Roditeljima još nisam rekao, niti planiram. Otac je stariji, čitav život je bio u vjeri i nema smisla da sad u vrijeme kad on ne zna koliko dugo će živjeti, da mu je pričam o tome kako nema života poslije smrti. Majka ne može ni da zamisli to da Bog ne postoji. Tu su i dalje pitanja " što to nisi otišao na džumu?", ali ih sve manje ima. Iskreno sam sretniji bio u Islamu. Kakav ću bit za 5 godina, ne znam. Kad god bi se ružno osjećao, sama pomisao na dzennet i sve njegove blagodati o Svemogućem koji će ispraviti svu nepravdu na svijetu. Fali mi i džuma i redovni namaz. Fali mi to kad se vraćam kasno da na glas učim sve sure koje poznajem. Fali mi lijepo učenje Kur'ana. Sa nekim ljudima sam izgubio kontakt, osjećam nekakav stid, jer sam do nedavno sa njima pričao sve najljepše o vjeri, a sad ne samo da ne pričam najljepše nego pričam najgore. Zeznuto je sve to. Pričao sam sa par ljudi za koje smatram da su inteligentniji, najčešće je riječ o Bošnjacima, programerima. Htio sam da čujem njihovo mišljenje oko nelogičnosti u Islamu i greškama koje se pojavljuju. Ni jedan nije htio dublje ulaziti u to, kažu znaju za sve to, ali se prave "ludi" i nastavljaju živit onim životom kojim sam ja živio prije početka odlaska na džumu. Tako je i najbolje. Sretni su oni koji ne znaju engleski

.