Dozer wrote: ↑02/05/2023 09:54
Avetinho wrote: ↑02/05/2023 00:17
Na žalost, mislim da smo složenice "nažalost" i "na žalost" već do iznemoglosti izudarali.
(...)
Nije sporno, ali je u nekim slucajevima i kontekstu gramaticki nepravilno.
:
Isto kao i "ce mo", "ce te", "bi smo", "bi ste", "ja bi", itd.
Ni blizu ni sličan slučaj kao sa pomoćnim glagolima iz tvog primjera.
Evo još jednom da ponovim (nisi bio tu svo vrijeme, a ne očekujem da će svak čitat sve što je do sada napisano).
Ovo nije moja teorija
. Za razliku od one budaletine Teodora sa "Teorije, Svega Mi", ne pada mi na pamet da se kitim tuđim perjem i da se razmećem svojom pameću. Naprotiv, sto puta sam naglasio da pravila kojih se ja sam pokušavam pridržavati dolaze iz Pravopisa prof. Riđanovića.
Svaku diskusiju koju ovdje bilo ko od nas vodi o lingvistici lako bismo izgubili protiv prof. Riđanovića da nam se još jednom pruži prilika (Profesor je preminuo prošlog mjeseca). Samo po sebi to ne znači da su "njegova pravila" ispravna, jer teren nije ravnopravan za nas ostale, barem za nas koji po profesiji nismo lingvisti. Ali za mene lično je prof. Riđanović nepremostiv autoritet u toj oblasti. Prof. Riđanović je cijeli život posvetio lingvistici, i apsolutno nije pravila izvlačio iz rukava ili iz stratosfere, a naročito ne po partijskoj dužnosti. O tome će svjedočiti njegovi brojni objavljeni radovi, studije i profesorske pozicije, što ga u mojoj knjizi svrstava ako ne kao najznačajnijeg lingvistu Bosne i Hercegovine ikad (a i tu), a ono bar u njegovo suvremeno vreijeme, to jest sad.
Zašto prof. Riđanović nije bio taj od kojeg će naša država Bosna i Hercegovina zahtijevati zvanični pravopis, mora svakome odmah biti jasno. Za razliku od Halilovića koji je bio očigledni izbor na svim nivoima korumpiranih nazzi partija na vlasti (naročito SDA, ali je dobro uletio i za protivničke ekipe), prof. Riđanović je sačuvao svoj integritet i profesionalni i naučni i ljudski i politički i svakakv drugo, što ga je (a i nas po produžetku) koštalo valjanog Pravopisa Bosanskoga jezika. Svoj Pravopis izdao je relativno nedavno bez ikakve pomoći državnih institucija i naučnih organizacija. Zato je Pravopis u malom tiražu i od gotovo anonimnog izdavača.
Da se vratim na "na žalost" protiv "nažalost". Po Riđanoviću, da složena sintagma ne treba da bude zasebna riječ mora ispunjavati uslove:
--- da svaki dio sintagme mora biti postojeća riječ
--- da je smisao te dvije riječi u kontekstu takav kakav treba biti (što naravno ne isključuje i drugi smisao u drugim kontekstima -- kao "ne idem na žalost prijatelju " i "ne idem, na žalost, prijatelju", što su u postovima gore lijepo primijetili: dva potpuno različita konteksta, ali potpuno razumljiva svakom osim možda nepismenima, uprkos tome što su riječi bukvalno poredane istim redom
--- i, naročito, ako se izmedju dva dijela sintagme može a da se ne izgubi ili promijeni smisao sintagme ubaciti nova nezavisna riječ (napr. "na moju žalost" prema "na žalost moju" ("tj. nažalost moju") -- što čak zvuči rogobatno, i svako ko treba da objasni o čijoj žalosti se radi, htjeće upotrijebiti prvi oblik.
(Ako neko slučajno ima primjedbi o nerazumljivosti konteksta, neka obrati pažnju na koji način naš mozak rješava sintagme kao
I sam sam sam.
Gore gore gore gore, nego što gore gore dole.)
Zahtijevati da ovo bude jedna riječ, a kada je očigledno da može postojati kao dvije, samo zato što "ljepše zvuči" otvara Pandorinu kutiju bez kraja. Neko je gore u drugom kontekstu upotrijebio "sintagmu" "sulice". Zvuči kao jedna riječ, ali naš mozak odlično zna šta znači i da su tu u stvari dvije riječi: "s ulice" ili "sa ulice". Prof Riđanović predlaže u Pravopisu, moli nas, da bukvalno sporijim govorom izgovorimo ove sintagme, pa će nam -- kao na primjer kad pokušavamo odlučiti o glasovima ć i č koji je pravilan -- u velikoj većini slučajeva biti jasnije da li se radi o jednoj ili dvije riječi.
Ja lično sam za sebe znam da je teško napraviti barem taj prvi korak prema nečemu protiv čega nas je životna doktrinacija ali možda i indoktrinacija vodila. Za mene je ta odluka bila relativno laka, što zbog za mene neprihvatljivih ponuđenih rješenja u Halilovićevom Pravopisu, što zbog za mene prihvaljivih u Riđanovićevom. Dodatni impuls je svakako ne samo karakter lingviste Riđanovića, nego i čovjeka Riđanovića, naročito kad se ove dvije kategorije primijene na alternative.
