Pravna praksa u BiH

Pravna pitanja, dileme, problemi... Razmijenite svoja iskustva.

Moderator: _BataZiv_0809

Post Reply
User avatar
muminovic
Posts: 3306
Joined: 17/08/2013 15:10

#1 Pravna praksa u BiH

Post by muminovic »

Ovdje mozete postavljati zanimljive presude Vrhovnog suda i Ustavnih sudova, evo jedne znacajne od prije par mjeseci, a odnosi se na diskriminatorsku odredbu u Porodicnom zakonu FBiH koja je sada ukinuta.

Broj predmeta AP-369/10
Podnositelj apelacije/ zahtjeva
Sažetak

Apelant je podnio apelaciju Ustavnom protiv Rješenja Kantonalnog suda i Rješenja Općinskog suda donesenih u parničnom postupku radi razvoda braka.

Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), II/3.f) i II/4. Ustava BiH i člana 6. stav 1., člana 8., 12. i 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je odredbom člana 43. Porodičnog zakona muškarac diskriminiran u odnosu na ženu, budući da ona ima pravo na razvod u svako doba, a muškarcu se to pravo ograničava. Ističe da je ženi omogućen razvod braka u svako doba i mogućnost zaključenja novog braka dok se mužu-muškarcu to pravo ograničava, te u periodu od tri godine ne može zaključiti novi brak, jer se ne može razvesti.

Navodi da prethodni brak mora trajati tri godine bez obzira na to što on nema svrhu i što faktički ne postoji, jer ne postoji sadržaj koji brak podrazumijeva. Smatra da je presudom Kantonalnog suda onemogućen da se o njegovom pravu i obavezama odluči u razumnom roku pred sudom.
Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pristup sudu kao segmentom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je apelantova tužba odbačena kao nedopuštena u smislu odredbe člana 43. Porodičnog zakona FBiH, koja je diskriminirajuća, jer dovodi do različitog tretmana apelanta prema spolu, a da za takav različit tretman nema razumnog i objektivnog opravdanja.
User avatar
sioux113
Posts: 92
Joined: 15/09/2013 11:07

#2 Re: Pravna praksa u BiH

Post by sioux113 »

muminovic wrote:Ovdje mozete postavljati zanimljive presude Vrhovnog suda i Ustavnih sudova, evo jedne znacajne od prije par mjeseci, a odnosi se na diskriminatorsku odredbu u Porodicnom zakonu FBiH koja je sada ukinuta.

Broj predmeta AP-369/10
Podnositelj apelacije/ zahtjeva
Sažetak

Apelant je podnio apelaciju Ustavnom protiv Rješenja Kantonalnog suda i Rješenja Općinskog suda donesenih u parničnom postupku radi razvoda braka.

Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), II/3.f) i II/4. Ustava BiH i člana 6. stav 1., člana 8., 12. i 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je odredbom člana 43. Porodičnog zakona muškarac diskriminiran u odnosu na ženu, budući da ona ima pravo na razvod u svako doba, a muškarcu se to pravo ograničava. Ističe da je ženi omogućen razvod braka u svako doba i mogućnost zaključenja novog braka dok se mužu-muškarcu to pravo ograničava, te u periodu od tri godine ne može zaključiti novi brak, jer se ne može razvesti.

Navodi da prethodni brak mora trajati tri godine bez obzira na to što on nema svrhu i što faktički ne postoji, jer ne postoji sadržaj koji brak podrazumijeva. Smatra da je presudom Kantonalnog suda onemogućen da se o njegovom pravu i obavezama odluči u razumnom roku pred sudom.
Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pristup sudu kao segmentom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je apelantova tužba odbačena kao nedopuštena u smislu odredbe člana 43. Porodičnog zakona FBiH, koja je diskriminirajuća, jer dovodi do različitog tretmana apelanta prema spolu, a da za takav različit tretman nema razumnog i objektivnog opravdanja.
Interesantno je, ovo se odnosi na slučaj gdje muž ne može pokrenuti tužbu za razvod braka u slučaju trudnoće supruge i ako imaju zajedničko dijete starosti do 3 godine. To je u skladu sa članom 8. EKLJP., koja je također integrisana u naš ustav, dakle postoji sama kolizija između člana 8. i člana 14. EKPLJ.
Sudska praksa jeste supsidijarni izvor prava, dakle sporedni i može se samo na konkretan slučaj primjeniti, nikako ne može imati supremaciju nad Porodičnim zakonom ( u Americi ili Britaniji je već drugačije). Stvar je vrlo diskutabilna, iako su presude Ustavnog suda konačne i obavezujuće, načelno će se sudovi nižeg ranga uvijek držati odredbi Porodičnog zakona.
User avatar
muminovic
Posts: 3306
Joined: 17/08/2013 15:10

#3 Re: Pravna praksa u BiH

Post by muminovic »

sioux113 wrote:
muminovic wrote:Ovdje mozete postavljati zanimljive presude Vrhovnog suda i Ustavnih sudova, evo jedne znacajne od prije par mjeseci, a odnosi se na diskriminatorsku odredbu u Porodicnom zakonu FBiH koja je sada ukinuta.

Broj predmeta AP-369/10
Podnositelj apelacije/ zahtjeva
Sažetak

Apelant je podnio apelaciju Ustavnom protiv Rješenja Kantonalnog suda i Rješenja Općinskog suda donesenih u parničnom postupku radi razvoda braka.

Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), II/3.f) i II/4. Ustava BiH i člana 6. stav 1., člana 8., 12. i 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je odredbom člana 43. Porodičnog zakona muškarac diskriminiran u odnosu na ženu, budući da ona ima pravo na razvod u svako doba, a muškarcu se to pravo ograničava. Ističe da je ženi omogućen razvod braka u svako doba i mogućnost zaključenja novog braka dok se mužu-muškarcu to pravo ograničava, te u periodu od tri godine ne može zaključiti novi brak, jer se ne može razvesti.

Navodi da prethodni brak mora trajati tri godine bez obzira na to što on nema svrhu i što faktički ne postoji, jer ne postoji sadržaj koji brak podrazumijeva. Smatra da je presudom Kantonalnog suda onemogućen da se o njegovom pravu i obavezama odluči u razumnom roku pred sudom.
Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pristup sudu kao segmentom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je apelantova tužba odbačena kao nedopuštena u smislu odredbe člana 43. Porodičnog zakona FBiH, koja je diskriminirajuća, jer dovodi do različitog tretmana apelanta prema spolu, a da za takav različit tretman nema razumnog i objektivnog opravdanja.
Interesantno je, ovo se odnosi na slučaj gdje muž ne može pokrenuti tužbu za razvod braka u slučaju trudnoće supruge i ako imaju zajedničko dijete starosti do 3 godine. To je u skladu sa članom 8. EKLJP., koja je također integrisana u naš ustav, dakle postoji sama kolizija između člana 8. i člana 14. EKPLJ.
Sudska praksa jeste supsidijarni izvor prava, dakle sporedni i može se samo na konkretan slučaj primjeniti, nikako ne može imati supremaciju nad Porodičnim zakonom ( u Americi ili Britaniji je već drugačije). Stvar je vrlo diskutabilna, iako su presude Ustavnog suda konačne i obavezujuće, načelno će se sudovi nižeg ranga uvijek držati odredbi Porodičnog zakona.
Ustavni sud je naložio Parlamentu i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da
preduzmu odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti kako bi se osiguralo poštivanje ustavnog prava na
pristup sudu bez diskriminacije prema spolu u smislu ove odluke i u svim drugim relevantnim
slučajevima. Ustavni Sud je nalozio promjenu Porodicnog zakona FBiH.
User avatar
muminovic
Posts: 3306
Joined: 17/08/2013 15:10

#4 Re: Pravna praksa u BiH

Post by muminovic »

Ukinuti odredbu da muž ne može tražiti razvod dok je žena trudna
14.10.2013.g.
U Federaciji Bosne i Hercegovine predloženo je ukidanje sadašnje zakonske odredbe prema kojoj muž ne može podnijeti tužbu za razvod braka za vrijeme trudnoće njegove žene ili dok njihovo dijete ne navrši tri godine života.

Ukidanje takvog propisa iz sadašnjeg Porodičnog zakona FBiH predložila je Parlamentu Federalna vlada.

Pozvala se pritom na odluku Ustavnog suda BiH koji je ocijenio da ova odredba pravi diskriminaciju jer žena u ovom slučaju nije uskraćena za mogućnost podnošenja tužbe za eventualni razvod braka.

Prema mišljenju Ustavnog suda, sadašnja zakonska zabrana ne može dati rezultate u pogledu faktičkog razdvajanja i očuvanja bračne zajednice.

Iz Suda je Vladi i Parlamentu naloženo da preduzmu mjere i osiguraju poštivanje zabrane diskriminacije u vezi s pravom na pristup Sudu.

Osim što je nakon toga iz Vlade predloženo brisanje navedene odredbe, istovremeno je najavljena nova odredba u Porodičnom zakonu o obavezi supružnika da podnesu zahtjev za posredovanje ovlašćenoj fizičkoj i pravnoj osobi prije eventualnog pokretanja postupka za razvod braka.

O ovim zakonskim izmjenama tek treba da se izjasni Federalni parlament.
User avatar
sioux113
Posts: 92
Joined: 15/09/2013 11:07

#5 Re: Pravna praksa u BiH

Post by sioux113 »

muminovic wrote:Ukinuti odredbu da muž ne može tražiti razvod dok je žena trudna
14.10.2013.g.
U Federaciji Bosne i Hercegovine predloženo je ukidanje sadašnje zakonske odredbe prema kojoj muž ne može podnijeti tužbu za razvod braka za vrijeme trudnoće njegove žene ili dok njihovo dijete ne navrši tri godine života.

Ukidanje takvog propisa iz sadašnjeg Porodičnog zakona FBiH predložila je Parlamentu Federalna vlada.

Pozvala se pritom na odluku Ustavnog suda BiH koji je ocijenio da ova odredba pravi diskriminaciju jer žena u ovom slučaju nije uskraćena za mogućnost podnošenja tužbe za eventualni razvod braka.

Prema mišljenju Ustavnog suda, sadašnja zakonska zabrana ne može dati rezultate u pogledu faktičkog razdvajanja i očuvanja bračne zajednice.

Iz Suda je Vladi i Parlamentu naloženo da preduzmu mjere i osiguraju poštivanje zabrane diskriminacije u vezi s pravom na pristup Sudu.

Osim što je nakon toga iz Vlade predloženo brisanje navedene odredbe, istovremeno je najavljena nova odredba u Porodičnom zakonu o obavezi supružnika da podnesu zahtjev za posredovanje ovlašćenoj fizičkoj i pravnoj osobi prije eventualnog pokretanja postupka za razvod braka.

O ovim zakonskim izmjenama tek treba da se izjasni Federalni parlament.

Dobro pratiš izmjene i dešavanja, odlično za informisanje.
Da sada prenesemo stvar na praktičnu razinu; hipotetički: ti si sudac koji je zaprimio slučaj o kome govorimo. Kako bi postupio?
Primjenio odluku Ustavnog suda ili bi se držao Zakona, bez obzira na stav Ustavnog suda, jer je Zakon još na snazi?
User avatar
muminovic
Posts: 3306
Joined: 17/08/2013 15:10

#6 Re: Pravna praksa u BiH

Post by muminovic »

sioux113 wrote:
muminovic wrote:Ukinuti odredbu da muž ne može tražiti razvod dok je žena trudna
14.10.2013.g.
U Federaciji Bosne i Hercegovine predloženo je ukidanje sadašnje zakonske odredbe prema kojoj muž ne može podnijeti tužbu za razvod braka za vrijeme trudnoće njegove žene ili dok njihovo dijete ne navrši tri godine života.

Ukidanje takvog propisa iz sadašnjeg Porodičnog zakona FBiH predložila je Parlamentu Federalna vlada.

Pozvala se pritom na odluku Ustavnog suda BiH koji je ocijenio da ova odredba pravi diskriminaciju jer žena u ovom slučaju nije uskraćena za mogućnost podnošenja tužbe za eventualni razvod braka.

Prema mišljenju Ustavnog suda, sadašnja zakonska zabrana ne može dati rezultate u pogledu faktičkog razdvajanja i očuvanja bračne zajednice.

Iz Suda je Vladi i Parlamentu naloženo da preduzmu mjere i osiguraju poštivanje zabrane diskriminacije u vezi s pravom na pristup Sudu.

Osim što je nakon toga iz Vlade predloženo brisanje navedene odredbe, istovremeno je najavljena nova odredba u Porodičnom zakonu o obavezi supružnika da podnesu zahtjev za posredovanje ovlašćenoj fizičkoj i pravnoj osobi prije eventualnog pokretanja postupka za razvod braka.

O ovim zakonskim izmjenama tek treba da se izjasni Federalni parlament.

Dobro pratiš izmjene i dešavanja, odlično za informisanje.
Da sada prenesemo stvar na praktičnu razinu; hipotetički: ti si sudac koji je zaprimio slučaj o kome govorimo. Kako bi postupio?
Primjenio odluku Ustavnog suda ili bi se držao Zakona, bez obzira na stav Ustavnog suda, jer je Zakon još na snazi?

Svakako samo zakona koji je na snazi, odluka Ustavnog suda BIH kao i da ne postoji u konkretnom slucaju.

Dok ne stupe izmjene i dopune PZ FBIH (ako i stupe u narednu godinu, poznavajuci kako su nam politicari sposobni).
User avatar
sioux113
Posts: 92
Joined: 15/09/2013 11:07

#7 Re: Pravna praksa u BiH

Post by sioux113 »

@ muminović, hvala na odgovoru, i ja dijelim isto mišljenje. Kad smo već kod sudske prakse, trenutno je "vruća" ova presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2184/08 ("Službeni glasnik BiH br. 64/12), kojom se zaposleniku u penzioni staž uračunava vrijeme provedeno u učešću odbrani BiH (vojni staž u dvostrukom trajanju), pritisak je razumljivo veliki, jer mnogi ne žele u penziju. I dosta se polemika vodi oko toga.
User avatar
muminovic
Posts: 3306
Joined: 17/08/2013 15:10

#8 Re: Pravna praksa u BiH

Post by muminovic »

sioux113 wrote:@ muminović, hvala na odgovoru, i ja dijelim isto mišljenje. Kad smo već kod sudske prakse, trenutno je "vruća" ova presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2184/08 ("Službeni glasnik BiH br. 64/12), kojom se zaposleniku u penzioni staž uračunava vrijeme provedeno u učešću odbrani BiH (vojni staž u dvostrukom trajanju), pritisak je razumljivo veliki, jer mnogi ne žele u penziju. I dosta se polemika vodi oko toga.
Upravo sam je procitao, ukupno 6 stranica, zanimljiva presuda, ali ne znam da li si ikad pratio ove presude na koje se Ustavni sud BiH poziva, vrlo cesto kada uzmes tu presudu na koju se pozove i istu procitas od pocetka do kraja, zakljucis da nema aposlutno nikakve povezanosti sa tim sto U. Sud navodi, no dobro, sta se moze, EU sud na kraju kaze svoje, ako udje u meritum predmeta.
User avatar
muminovic
Posts: 3306
Joined: 17/08/2013 15:10

#9 Re: Pravna praksa u BiH

Post by muminovic »

Clan 24. do 28. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima

ODREDBE O STICANJU VLASNIŠTVA GRADENJEM NA TUDEM ZEMLJIŠTU NE
MOGU SE PRIMJENITI U SLUCAJU IZGRADNJE GRADEVINE NA
GRADEVINSKOM ZEMLJIŠTU U DRUŠTVENOJ SVOJINI.

Iz obrazloženja:
Prema pravilima materijalnog prava u pogledu gradevinskog zemljišta u društvenoj
svojini niko ne može gradenjem, pa ni kao savjestan graditelj, steci pravo trajnog korištenja
na gradevinskom zemljištu, jer takva mogucnost nije predvidena propisima, a ne mogu se
analogno primijeniti ni pravila o sticanju prava vlasništva gradenjem na tudem zemljištu, s
obzirom na nacelo da se prava na stvarima u društvenoj svojini nisu mogla sticati mimo
zakonskih pretpostavki i na temelju analogije sa odredbama koje važe za vlasnicko pravni
sistem.
Pravo gradenja i trajno pravo korištenja na gradevinskom zemljištu u društvenoj
svojini tužitelj u ovoj pravnoj stvari, slijedom njegovih tvrdnji, s obzirom na nastanak
spornog odnosa, je mogao steci samo na nacin propisan odredbama Zakona o
gradevinskom zemljištu u društvenoj svojini („Službeni list SR BiH“, broj: 13/74 i 18/75 -
u ovoj pravnoj stvari) i Zakona o prostornom uredenju („Službeni list SR BiH“, broj:
13/74). Pri navedenom je iskljucena mogucnost sticanja ovoga prava dosjelošcu. Stoga se
protivnim pravilima materijalnog prava pokazuje zakljucak nižestepenih sudova da bi
tužitelj, osnovom dosjelosti stekao pravo vlasništva predmetnog zemljišta, koje da služi za
redovnu upotrebu zgrade ciji je vlasnik.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 098268 11
Rev od 26.06.2012. godine)
User avatar
muminovic
Posts: 3306
Joined: 17/08/2013 15:10

#10 Re: Pravna praksa u BiH

Post by muminovic »

Clan 43. Zakona o vlasnicko-pravnim odnosima
Clan 8. Evropske konvencije


DOM POJEDINCA JE FAKTICKO STANJE KOJE NE ZAHTIJEVA POSTOJANJE
PRAVNE OSNOVE.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 000001 10
Rev od 17.01.2012. godine)
User avatar
muminovic
Posts: 3306
Joined: 17/08/2013 15:10

#11 Re: Pravna praksa u BiH

Post by muminovic »

Clan 186. i clan 277. Zakona o obligacionim odnosima

ZAKONSKA ZATEZNA KAMATA NA NENOVCANU MATERIJALNU ŠTETU TECE
POCEV OD DANA NASTANKA ŠTETE, A NA NEMATERIJALNU ŠTETU POCEV
OD DANA PODNOŠENJA TUŽBE, IZUZEV UKOLIKO JE ŠTETA NASTALA
ODNOSNO TUŽBA PODNESENA PRIJE PUŠTANJA U OPTICAJ NOVCANE
JEDINICE KONVERTIBILNA MARKA.
U TIM SLUCAJEVIMA ZAKONSKA ZATEZNA KAMATA NA NENOVCANU
MATERIJALNU I NEMATERIJALNU ŠTETU TECE OD 22.06.1998. GODINE, KAO
DANA PUŠTANJA U OPTICAJ KONVERTIBILNE MARKE.

Iz obrazloženja:
Nižestepeni sudovi su tužiteljici na dosudene iznose nematerijalne štete dosudili
zakonsku zateznu kamatu pocev od dana 17.02.1983.godine kao dana podnošenja tužbe
(prema Zakljucku gradanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 09.03.2003.godine
objavljenog u Biltenu br. 2/03 i 1/05), a na iznos od 1.200,00 KM na ime materijalne štete
(izgubljenje zarade) zakonsku zateznu kamatu pocev od 01.01.1998.godine do isplate, što
bi bilo pravilno da predmetna tužba nije podnesena prije puštanja u opticaj novcane
jedinice KM. Naime, na sjednici Gradanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od
11.04.2011.godine izvršena je dopuna navedenih zakljucaka i to u odnosu na štete kada su
u pitanju parnice u kojim je tužba podnesena prije uvodenja u opticaj novcane jedinice
KM, u kojim slucajevima (kao i u konkretnom) zakonska zatezna kamata na pravicnu
naknadu nematerijalne štete tece od dana 22.06.1998.godine kao dana puštanja u opticaj
novcane jedinice KM
, a što se u konkretnom odnosi i na pojedinacno dosudeni iznos
materijalne štete od 1.200,00 KM na koji je dosudena kamata pocev od 01.01.1998.godine,
dakle kada još uvijek nije bila puštena u opticaj valuta KM. U konkretnom predmetu
tužiteljica je svoj glavni tužbeni zahtjev postavila u KM, pa cijeneci da su kamate i stopa
zatezne kamate uvijek vezane za važecu valutu, a da bi obracun zatezne zakonske kamate
od dana nastanka štete do puštanja u opticaj KM novcane jedinice u konkretnom slucaju
daleko premašila stvarnu štetu nastalu zbog zakašnjenja dužnikove obaveze, ovaj sud je u
odnosu na pocetak toka zakonske zatezne kamate, primjenom cl. 250. st. 1. ZPP odlucio
kao u stavu prvom izreke ove presude.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 052782 11 Rev
od 07.06.2012. godine)
cule64
Posts: 187
Joined: 16/02/2004 00:00

#12 Re: Pravna praksa u BiH

Post by cule64 »

Pravna praksa RH i RS

NAKNADA MATERIJALNE NENOVČANE ŠTETE
Materijalna nenovčana i nereparirana šteta postaje određena
donošenjem prvostupanjske sudske presude
(Čl. 189. st. 2. Zakon o obveznim odnosima – «Narodne novine»,
broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99)
Opseg naknade materijalne nenovčane štete, kao novčane
obveze, može biti poznat tek kada je na pravno obvezujući način
izražen u novcu (tj. kada nenovčana obveza dobije značenje novčane
obveze) - donošenjem prvostupanjske presude i zbog toga se početak
tijeka zatezne kamate određuje od dana donošenja prvostupanjske
presude.
«Predmetom spora je, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski
sud, naknada nenovčane materijalne i nereparirane štete. Opseg naknade
nenovčane materijalne štete, kao novčana obveza, može biti poznat tek
onda kad je na pravno obvezujući način izražen u novcu ili drugim
riječima kada nenovčana materijalna šteta dobije značenje novčane
obveze. Smatra se da takva tražbina postaje određena tek donošenjem
prvostupanjske sudske presude. Zbog toga se i za takav slučaj kamata,
odnosno početak tijeka zatezne kamate određuje od dana donošenja
prvostupanjske presude, a kako je to pravilno odlučio i prvostupanjski
sud te temeljem čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima odredio da
zakonska kamata po stopi utvrđenoj zakonom teče I-tuženiku od dana
donošenja presude, a time pravilno i odbio tužitelja sa zahtjevom za
isplatu kamate od dana štetnog događaja. Naime, presudom
prvostupanjskog suda se nenovčana šteta smatra obvezom naknade štete
novčanog karaktera.»
Županijski sud u Varaždinu, Gž. 392/03-2 od 27. ožujka 2003.

ZAKONSKA ZATEZNA KAMATA NA IZNOS
MATERIJALNE NENOVČANE ŠTETE
Zatezna kamata
(Čl. 189. st. 2. Zakon o obveznim odnosima – «Narodne novine»,
broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99)
Zakonska zatezna kamata na iznos materijalne nenovčane štete
pripada tužiteljici isključivo od dana donošenja prvostupanjske
presude.
«U odnosu na naknadu štete nastale tužiteljici zbog uništene veste,
marame i čarapa, treba upozoriti da se radi o naknadi nenovčane
materijalne štete, koja, prema utvrđenjima prvostupanjskog suda, nije
reparirana, jer tužiteljica nije nabavila novu odjeću koja joj je uništena u
štetnom događaju, pa tužiteljici, kao što to pravilno utvrđuje i
prvostupanjski sud, zbog toga pripada pravo na naknadu štete, u smislu
odredbe čl. 189. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) prema
vrijednosti uništenih stvari na dan presuđenja. No, činjenica da
tužiteljica nije zatražila naknadu štete za uništenu odjeću (vestu, maramu
i čarape) prema vrijednosti na dan presuđenja, nije zapreka da
prvostupanjski sud odluči o osnovanosti navedenog dijela zahtjeva u
visini u kojoj je tužiteljica naknadu štete s te osnove i zatražila, time da
na naknadu nenovčane materijalne štete koja nije reparirana,
tužiteljici pripada zatezna kamata isključivo od donošenja
prvostupanjske presude, a ne od dana procjene troškova uništene
odjeće. Naime, okolnost što je visina štete utvrđena u određeno vrijeme
prije zaključenja glavne rasprave, ne može biti razlogom da se kamate
odrede od dana utvrđenog iznosa štete, jer je tužiteljica imala mogućnost
zahtijevati novu procjenu za oštećene stvari u vrijeme presuđenja, a
sukladno odredbi čl. 189. st. 2. ZOO-a. Kako tužiteljica nije zahtijevala
utvrđenje troškova naknade štete za uništenu odjeću u vrijeme
presuđenja, niti je u tom smislu povećala tužbeni zahtjev, to je sud bio
dužan, u odnosu na naknadu štete za uništenu vestu, maramu i čarape,
odlučiti u okviru zahtjeva postavljenog od strane tužiteljice, jer je
tužiteljica imala mogućnost, kao što je to već navedeno, uskladiti svoj
zahtjev u odnosu na visinu nenovčane materijalne štete prema vrijednosti
na dan presuđenja.»
Županijski sud u Varaždinu, Gž. 90/03 od 27. siječnja 2003.
VS RH, Rev. 430/03 od 03.03.2004.

Zatezna kamata na novčanu naknadu NEMATERIJALNE štete teče od datuma donošenja presude
Osnov: Zakon o obligacionim odnosima
Vrsta: Sudska praksa
Sud: Datum: 1999-03-29 Broj: Rev.190/98
Abstrakt:

Prvostepeni sud je tužiocu dosudio naknadu nematerijalne štete po više osnova, bliže navedenih u izreci pobijane presude, i zateznu kamatu primenom čl. 277 ZOO od dana podnošenja tužbe do presuđenja.

Drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu presudu za dosuđeni glavni dug i kamatu, dok je Vrhovni sud Srbije, preinačio obe presude u delu odluke o kamati, tako što je odbio zahtev za kamatu od podnošenja tužbe do presuđenja, a tuženo preduzeće obavezao da dosuđenu kamatu isplati od dana presuđenja pa do isplate, sa OBRAZLOŽENJEM da je novčana naknada nematerijalne štete izražena brojem novčanih jedinica tek presudom, i da od datuma njenog donošenja teče zatezna kamata po čl. 277 Zakona o obligacionim odnosima.

Tek od presude su ispunjeni uslovi dužnikove docnje, a to su dospelost potraživanja naknade kada je šteta nastala, a određivanjem te naknade i njena visina i kao novčana obaveza prema čl. 394 istog zakona.
Deskriptori: ZOO394 Načelo monetarnog nominalizma; Monetarni nominalizam;
ZOO277 Zatezna kamata; Kada se duguje; Ugovorena kamata
User avatar
muminovic
Posts: 3306
Joined: 17/08/2013 15:10

#13 Re: Pravna praksa u BiH

Post by muminovic »

Cule64 - hvala puno, ali nemoj stavljati praksu RH, ovo je samo za BiH (naslov je: Pravna praksa u BiH)

Član 252. stav 2. Porodičnog zakona F BiH

POKLONI TREĆIH OSOBA ULAZE U BRAČNU STEČEVINU BEZ OBZIRA KOJI IH JE BRAČNI PARTNER PRIMIO I OD KOGA, UKOLIKO SE NE DOKAŽE DA JE TAJ POKLON UČINJEN SAMO JEDNOM BRAČNOM DRUGU.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900294 08 Rev od 09.02.2010. godine)
User avatar
muminovic
Posts: 3306
Joined: 17/08/2013 15:10

#14 Re: Pravna praksa u BiH

Post by muminovic »

Zaključak Građansko-upravnog odjeljenja Vrhovnog suda Republike Srpske od 01.10.2012. godine

16.10.2012.

Primjena odredbe člana 33. stav 1. tačka z) u vezi sa članom 98. Zakona o sudovima Republike Srpske (''Službeni glasnik'' RS br. 37/12) i članom 3. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (''Službeni glasnik'' RS br. 59/03 do 29/10)


„ZA SPROVOĐENJE IZVRŠNOG POSTUPKA PO OSNOVU VJERODOSTOJNIH ISPRAVA U KOJIM SU OBJE STRANKE U POSTUPKU PRAVNA ILI FIZIČKA LICA KOJA U SVOJSTVU SAMOSTALNOG PREDUZETNIKA ILI U DRUGOM SVOJSTVU OBAVLJAJU PRIVREDNU ILI DRUGU REGISTROVANU DJELATNOST U VIDU OSNOVNOG ILI DOPUNSKOG ZANIMANJA I PO IZVRŠNIM NOTARSKIM ISPRAVAMA U KOJIM SU OBJE STRANKE U POSTUPKU PRAVNA LICA, AKO JE POSTUPAK IZVRŠENJA POKRENUT PRIJE STUPANJA NA SNAGU ZAKONA O SUDOVIMA REPUBLIKE SRPSKE (''SLUŽBENI GLASNIK'' RS BR. 37/12), STVARNO SU NADLEŽNI REDOVNI SUDOVI PRVOG STEPENA, A NE OKRUŽNI PRIVREDNI SUDOVI“.



Zaključak Građansko-upravnog odjeljenja Vrhovnog suda Republike Srpske od 01.10.2012. godine
condy
Posts: 7814
Joined: 22/09/2011 14:34

#15 Re: Pravna praksa u BiH

Post by condy »

muminovic wrote:Ukinuti odredbu da muž ne može tražiti razvod dok je žena trudna
Tu odredbu zakona ne treba ukinuti. Njen smisao je zaštita djeteta i trudne žene. To je obaveza svakog muškarca, ako ima i malo ljudskosti.

Zakonodavac treba da postroži uvjete za razvod braka.

Kod nas razvod braka je obična procedura koja iziskuje par mjeseci vremena i nešto malo novca. Tipično za nas, jer šta nama znači uloga porodice u društvu?

Kad je sud odbio da razvede brak ?

Razvod braka ne ovisi samo od volje supružnika već i od toga da li su bračni odnosi teško i trajno narušena. To su činjenice koje se moraju dokazati i od kojih ovisi razvod braka. Normalno je da ima i problema u zajedničkom životu muškarca i žene ali je normalno da ih društvo i država potiče i pomaže da ih zajednički rješavaju a ne da izlaz vide u podnošenju tužbe za razvod braka.
User avatar
muminovic
Posts: 3306
Joined: 17/08/2013 15:10

#16 Re: Pravna praksa u BiH

Post by muminovic »

condy wrote:
muminovic wrote:Ukinuti odredbu da muž ne može tražiti razvod dok je žena trudna
Tu odredbu zakona ne treba ukinuti. Njen smisao je zaštita djeteta i trudne žene. To je obaveza svakog muškarca, ako ima i malo ljudskosti.

Zakonodavac treba da postroži uvjete za razvod braka.

Kod nas razvod braka je obična procedura koja iziskuje par mjeseci vremena i nešto malo novca. Tipično za nas, jer šta nama znači uloga porodice u društvu?

Kad je sud odbio da razvede brak ?

Razvod braka ne ovisi samo od volje supružnika već i od toga da li su bračni odnosi teško i trajno narušena. To su činjenice koje se moraju dokazati i od kojih ovisi razvod braka. Normalno je da ima i problema u zajedničkom životu muškarca i žene ali je normalno da ih društvo i država potiče i pomaže da ih zajednički rješavaju a ne da izlaz vide u podnošenju tužbe za razvod braka.

Dobro to je tvoje licno misljenje, ali Ustavni sud BiH je to misljenje oglasio neustavnim.

Broj predmeta AP-369/10
Podnositelj apelacije/ zahtjeva H. K.

Sažetak

Apelant je podnio apelaciju Ustavnom protiv Rješenja Kantonalnog suda i Rješenja Općinskog suda donesenih u parničnom postupku radi razvoda braka.

Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), II/3.f) i II/4. Ustava BiH i člana 6. stav 1., člana 8., 12. i 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je odredbom člana 43. Porodičnog zakona muškarac diskriminiran u odnosu na ženu, budući da ona ima pravo na razvod u svako doba, a muškarcu se to pravo ograničava. Ističe da je ženi omogućen razvod braka u svako doba i mogućnost zaključenja novog braka dok se mužu-muškarcu to pravo ograničava, te u periodu od tri godine ne može zaključiti novi brak, jer se ne može razvesti. Navodi da prethodni brak mora trajati tri godine bez obzira na to što on nema svrhu i što faktički ne postoji, jer ne postoji sadržaj koji brak podrazumijeva. Smatra da je presudom Kantonalnog suda onemogućen da se o njegovom pravu i obavezama odluči u razumnom roku pred sudom.

Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pristup sudu kao segmentom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je apelantova tužba odbačena kao nedopuštena u smislu odredbe člana 43. Porodičnog zakona FBiH, koja je diskriminirajuća, jer dovodi do različitog tretmana apelanta prema spolu, a da za takav različit tretman nema razumnog i objektivnog opravdanja.

na sjednici održanoj 24. maja 2013. godine suci koji su ucestvovali u odlucivanju:

Valerija Galić, predsjednica
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija

Dakle u vijecu je bilo 4 zene i 5 muskaraca, nema nijedno izdvojeno misljenje, dakle saglasna odluka svih od 9 sudija.
Last edited by muminovic on 21/10/2013 14:18, edited 1 time in total.
condy
Posts: 7814
Joined: 22/09/2011 14:34

#17 Re: Pravna praksa u BiH

Post by condy »

muminovic wrote:
condy wrote:
muminovic wrote:Ukinuti odredbu da muž ne može tražiti razvod dok je žena trudna
Tu odredbu zakona ne treba ukinuti. Njen smisao je zaštita djeteta i trudne žene. To je obaveza svakog muškarca, ako ima i malo ljudskosti.

Zakonodavac treba da postroži uvjete za razvod braka.

Kod nas razvod braka je obična procedura koja iziskuje par mjeseci vremena i nešto malo novca. Tipično za nas, jer šta nama znači uloga porodice u društvu?

Kad je sud odbio da razvede brak ?

Razvod braka ne ovisi samo od volje supružnika već i od toga da li su bračni odnosi teško i trajno narušena. To su činjenice koje se moraju dokazati i od kojih ovisi razvod braka. Normalno je da ima i problema u zajedničkom životu muškarca i žene ali je normalno da ih društvo i država potiče i pomaže da ih zajednički rješavaju a ne da izlaz vide u podnošenju tužbe za razvod braka.

Dobro to je tvoje licno misljenje, ali Ustavni sud BiH je to misljenje oglasio neustavnim.

Broj predmeta AP-369/10
Podnositelj apelacije/ zahtjeva H. K.

Sažetak

Apelant je podnio apelaciju Ustavnom protiv Rješenja Kantonalnog suda i Rješenja Općinskog suda donesenih u parničnom postupku radi razvoda braka.

Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), II/3.f) i II/4. Ustava BiH i člana 6. stav 1., člana 8., 12. i 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je odredbom člana 43. Porodičnog zakona muškarac diskriminiran u odnosu na ženu, budući da ona ima pravo na razvod u svako doba, a muškarcu se to pravo ograničava. Ističe da je ženi omogućen razvod braka u svako doba i mogućnost zaključenja novog braka dok se mužu-muškarcu to pravo ograničava, te u periodu od tri godine ne može zaključiti novi brak, jer se ne može razvesti. Navodi da prethodni brak mora trajati tri godine bez obzira na to što on nema svrhu i što faktički ne postoji, jer ne postoji sadržaj koji brak podrazumijeva. Smatra da je presudom Kantonalnog suda onemogućen da se o njegovom pravu i obavezama odluči u razumnom roku pred sudom.

Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pristup sudu kao segmentom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je apelantova tužba odbačena kao nedopuštena u smislu odredbe člana 43. Porodičnog zakona FBiH, koja je diskriminirajuća, jer dovodi do različitog tretmana apelanta prema spolu, a da za takav različit tretman nema razumnog i objektivnog opravdanja.

na sjednici održanoj 24. maja 2013. godine suci koji su ucestvovali u odlucivanju:

Valerija Galić, predsjednica
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
Ustavni sud BiH u svojoj Odluci nije naložio da se ta odredba zakona briše ili ukida već da je potrebno da se mijenja na način da se onemogući diskriminacija muškarca. Dakle, Ustavni sud ne dovodi u pitanje pravi smisao postojanja te zakonske zabrane, što se očigledno gubi iz vida. To je veoma bitno za razlikovati jer neće biti diskriminacije ukoliko se i ženi zakonski onemogući pod istim uvjetima kao i muškarcu podnošenje tužbe za razvod braka, dok je trudna odnosno dok dijete ne navrši određeni broj godina, koji se treba korigovati.
User avatar
muminovic
Posts: 3306
Joined: 17/08/2013 15:10

#18 Re: Pravna praksa u BiH

Post by muminovic »

Sve zavisi kako tumacis, no bitno je da vise nece biti diskriminacije, a malo je vjerovatno da se NITI MUZ NITI SUPRUGA nece moci razvesti do odredjenih godina zivota, jer bi to fakticki opet bila diskriminacija, ako im brak ne funkcionise, pitanje bi bilo koja je svrha da ih drzava cini zatocenim na odredjeni vremenski period ako oni to ne zele ?



27. U konkretnom slučaju apelantova tužba za razvod braka je, u suštini, konačno odbačena kao
nedozvoljena u smislu odredbe člana 43. Porodičnog zakona FBiH. Naime, prema navedenoj odredbi,
muž nema pravo da podnese tužbu za razvod braka za vrijeme trudnoće žene, ili dok njihovo dijete ne
navrši tri godine života. U predmetnom postupku je utvrđeno da je apelant muž tužene, te da u vrijeme
podnošenja tužbe maloljetno dijete apelanta i tužene nije navršilo tri godine zbog čega apelant, u smislu
spomenute odredbe, nema pravo na podnošenje tužbe za razvod braka.

28. Ustavni sud smatra da je nesporno da odredba člana 43. Porodičnog zakona FBiH, na osnovu
koje je apelantova tužba odbačena, sama po sebi dovodi do različitog tretmana supružnika, odnosno
muškarca i žene u odnosu na njihovo pravo na pristup sudu u smislu dozvole da se podnese tužba za
razvod braka. Dakle, navedenom odredbom apelantu je kao mužu, odnosno muškarcu, uskraćeno
pravo na pristup sudu u odnosu na tuženu kao njegovu suprugu. S druge strane, žena može nesmetano,
bez ikakvog ograničenja, podnijeti tužbu za razvod braka kako za vrijeme trudnoće, tako i za vrijeme
dok dijete ima manje od tri godine života. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, predmetna odredba
sama po sebi dovodi do razlike supružnika u pogledu pristupa sudu prema spolu. Ustavni sud ponavlja
da pravo na pristup sudu nije neograničeno, ali da za bilo kakvo ograničenje tog prava mora postojati
razumno i objektivno opravdanje.


29. Stoga se Ustavnom sudu postavlja pitanje da li za tako različit tretman supružnika postoji
razumno i objektivno opravdanje, odnosno da li ta odredba ima svoju opravdanost u praksi u smislu
zaštite interesa djece, kako je to predviđeno odredbom člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku
konvenciju. Naime, navedenim članom Protokola broj 7 državama je dato široko polje procjene da
mogu preduzeti mjere koje su neophodne da bi zaštitile interes djece.

Ustavni sud zapaža da
je nesporno da predmetna odredba ograničava pravo muža na razvod braka za vrijeme trudnoće žene,
odnosno dok njihovo dijete ne navrši tri godine života, a to pravo nije ograničeno ženi-majci. Međutim,
prema mišljenju Ustavnog suda, u realnom životu, čak i uz postojanje navedene odredbe, ne može se
spriječiti da muž, odnosno otac djeteta, i bez razvoda fizički napusti majku i dijete. S druge strane,
Ustavni sud zapaža da Porodični zakon ima niz odredaba koje precizno reguliraju koja su to prava i
dužnosti roditelja u pogledu staranja i izdržavanja njihove djece. Tako je odredbom člana 130.
propisano da su roditelji zajednički i prvenstveno odgovorni za razvoj i odgoj djeteta. Stavom 2.
člana 131. Porodičnog zakona propisano je da se roditelj ne može odreći roditeljskog staranja. Dalje,
Porodičnim zakonom su regulirana i pitanja izdržavanja bračnog druga koji nema dovoljno sredstava
za život. Stoga, proizlazi da se razlozi i svrha odredbe člana 43. Porodičnog zakona, koje je navelo
Ministarstvo u svom odgovoru, ostvaruju putem drugih odredaba Porodičnog zakona koje precizno
reguliraju pitanje zaštite interesa djeteta, kao i bračnog druga koji nema dovoljno sredstava za život.
Dakle, ne postoji zakonska prepreka da se, u skladu sa drugim odgovarajućim odredbama Porodičnog
zakona, zaštite interesi djeteta i žene-majke ukoliko postoji potrebа za takvom zaštitom.

Ustavni sud smatra da navedena odredba dovodi do različitog tretmana muškarca u odnosu na
ženu, dakle prema spolu, u odnosu na njihovo pravo na pristup sudu, a da za takvo različito postupanje
ovaj sud ne vidi bilo kakvo objektivno i razumno opravdanje. Navedeno Ustavni sud nije mogao
zaključiti ni iz informacije koju je dobio od nadležnog ministarstva.


Imajući u vidu zaključke u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je neophodno preduzeti
odgovarajuće legislativne mjere kojima će se osigurati pravo na pristup sudu za oba supružnika bez
diskriminacije prema spolu u smislu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije.
36. Stoga je Ustavni sud naložio Parlamentu i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da
preduzmu odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti kako bi se osiguralo poštivanje ustavnog prava na
pristup sudu bez diskriminacije prema spolu u smislu ove odluke i u svim drugim relevantnim
slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 106/03 od 27. oktobra 2004. godine, objavljena u
„Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 23/05, stav 35).


V. Relevantni propisi

U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br.
35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:
Član 41.
Bračni partner može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni.
Član 42.
Razvod braka može se zahtijevati tužbom ili zahtjevom za sporazumni razvod braka.
Član 43.
Muž nema pravo na tužbu za razvod braka za vrijeme trudnoće žene ili dok njihovo dijete ne
navrši tri godine života.
Član 124.
(1) Dijete ima pravo na staranje o životu, zdravlju i razvoju osobnosti.
(2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je
djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi.
Dijete ima pravo održavati osobne odnose i neposredne kontakte i sa nenom i djedom.
(3) Dijete ima pravo na zaštitu od nezakonitog miješanja u njegovu privatnost i porodicu.
Član 129.
(1) Roditeljsko staranje je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju za cilj zaštitu
osobnih i imovinskih prava i interesa.
(2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.
Član 130.
(1) Roditelji su zajednički i prvenstveno odgovorni za razvoj i odgoj djeteta.
(2) Roditelji treba da osiguraju zaštitu djeteta koja je nužna za njegovu dobrobit.
Član 131.
(1) Ograničenje i oduzimanje roditeljskog staranja moguće je odlukom nadležnog organa iz
razloga i na način propisan ovim Zakonom.
(2) Roditelj se ne može odreći roditeljskog staranja.
Član 138.
(1) Roditelji imaju dužnost i pravo izdržavati dijete u skladu sa odredbama ovog Zakona.
(2) Dužnost roditelja je djetetu osigurati životne uvjete potrebne za njegov razvoj.
Član 152. stav 1.
(1) Ako su roditelji zanemarili staranje o zdravlju i odgoju djeteta, ili kada je roditeljima potrebna
pomoć u odgoju djeteta, organ starateljstva odredit će nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog
staranja koji će trajati dok to bude u interesu djeteta a najkraće tri mjeseca.
Član 215.
Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje
mogućnosti i sposobnosti.
Član 224.
Bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a
nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog partnera
srazmjerno njegovim mogućnostima.
Član 249. stav 1.
(1) U postupku za izdržavanje maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta nad kojim roditelji
ostvaruju roditeljsko staranje, sud može po službenoj dužnosti odrediti privremene mjere radi
davanja izdržavanja.
User avatar
muminovic
Posts: 3306
Joined: 17/08/2013 15:10

#19 Re: Pravna praksa u BiH

Post by muminovic »

Zakonska zatezna kamata - član 186. Zakona o obligacionim odnosima i član VI.4 Ustava BiH

02.08.2012.

ZAKONSKA ZATEZNA KAMATA NA NENOVČANU MATERIJALNU ŠTETU TEČE POČEV OD DANA NASTANKA ŠTETE.



Zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 11.05.2010. godine
User avatar
muminovic
Posts: 3306
Joined: 17/08/2013 15:10

#20 Re: Pravna praksa u BiH

Post by muminovic »

Primjena odredbe člana 33. stav 1. Zakona o sudovima Republike Srpske u vezi sa članom 433.b Zakona o parničnom postupku

16.10.2012.

Primjena odredbe člana 33. stav 1. Zakona o sudovima Republike Srpske (''Službeni glasnik'' RS br. 37/12) u vezi sa članom 433.b Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik'' RS br. 58/03 do 49/09)



„ZA POSTOJANJE STVARNE NADLEŽNOSTI OKRUŽNIH PRIVREDNIH SUDOVA POTREBNO JE DA SU ISPUNJENA KUMULATIVNO OBA USLOVA IZ ČLANA 33. STAV 1. TAČKA A) ZAKONA O SUDOVIMA REPUBLIKE SRPSKE :



- DA SE RADI O SPORU KOJI SE ODNOSI NA PRAVA I OBAVEZE PO OSNOVU PRAVNOG PROMETA ROBE, USLUGA, VRIJEDNOSNIH PAPIRA, VLASNIČKIH I DRUGIH STVARNIH PRAVA NA NEKRETNINAMA, KAO I NA PRAVA I OBAVEZE PROISTEKLE IZ VRIJEDNOSNIH PAPIRA,



- DA SU OBJE STRANKE U POSTUPKU PRAVNO ILI FIZIČKO LICE KOJE U SVOJSTVU SAMOSTALNOG PREDUZETNIKA ILI U DRUGOM SVOJSTVU OBAVLJA PRIVREDNU ILI DRUGU REGISTROVANU DJELATNOST U VIDU OSNOVNOG ILI DOPUNSKOG ZANIMANJA“.



Zaključak Građansko-upravnog odjeljenja Vrhovnog suda Republike Srpske od 01.10.2012. godine
User avatar
muminovic
Posts: 3306
Joined: 17/08/2013 15:10

#21 Re: Pravna praksa u BiH

Post by muminovic »

Primjena člana 43a. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine

31.05.2012.

Pravno shvatanje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine o primjeni člana 43a. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine



Za odlučivanje o zahtjevu osuđenog za zamjenu kazne zatvora do jedne godine novčanom kaznom, stvarno i mjesno nadležan je prvostepeni sud koji je donio pravomoćnu presudu kojom je izrečena kazna zatvora.
U okviru stvarno i mjesno nadležnog suda, funkcionalno nadležno za postupanje po tom zahtjevu je vanraspravno vijeće (član 23. stav 6. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine) odnosno sudija pojedinac ako je riječ o djelu za koje je nadležan sudija pojedinac.
Odluku o zahtjevu osuđenog sud donosi nakon održanog ročišta na kojem je strankama i branitelju bilo omogućeno kontradiktorno raspravljanje o zahtjevu odnosno okolnostima koje su od značaja za donošenje odluke o zahtjevu.
Ukoliko usvoji zahtjev osuđenog, sud će donijeti presudu kojom će kaznu zatvora do jedne godine izrečene pravomoćnom presudom zamijeniti novčanom kaznom, a, ukoliko nađe da je zahtjev neosnovan donijeće rješenje o njegovom odbijanju.
Pri zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom jedan dan kazne zatvora izjednačava se sa 100,00 (stotinu) KM novčane kazne a sa jednim dnevnim iznosom novčane kazne kada je utvrđeni dnevni iznos novčane kazne veći od 100,00 (stotinu) KM.
Pri odlučivanju o zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom sud će voditi računa o svim relevantnim okolnostima koje se odnose na ličnost osuđenog i učinjeno krivično djelo kao o svrsi kažnjavanja i svrsi izvršenja kazne zatvora.



Usvojeno na sjednici Krivičnog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 01.11.2011.



__________________________________



Članom 18. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 42/10) iza člana 43. dodat je novi član 43a. koji se odnosi na zamjenu kazne zatvora.

U dosadašnjoj primjeni navedenog instituta određena pitanja su se pojavila kao sporna. Pri njihovom rješavanju sudovi su različito postupali što je dovelo do nejednakog položaja osuđenih osoba – podnositelja zahtjeva za zamjenu kazne zatvora do jedne godine novčanom kaznom u postupku odlučivanja o njihovom zahtjevu. Iz tih razloga donijeto je ovo Pravno shvatanje.

Pri zauzimanju navedenog Pravnog shvatanja, imalo se u vidu:

Pomenuta zakonska odredba propisuje mogućnost zamjene jedne vrste kazne drugom vrstom kazne (zamjenu kazne zatvora iz pravomoćne presude novčanom kaznom), a ne samo jedan poseban oblik ili način izvršenja kazne zatvora izrečene pravomoćnom presudom. Na takav zaključak upućuje i odredba člana 43c. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH) - Kućni zatvor sa elektronskim nadzorom, koja je dodata u KZ FBiH članom 1. Zakona o dopunama KZ FBiH („Službene novine FBiH“, broj 42/11) i koja se odnosi na izvršenje kazne zatvora kao kućnog zatvora sa elektronskim nadzorom propisujući da osobe osuđene na kaznu zatvora do jedne godine tu kaznu mogu izdržavati i kao kućni zatvor sa elektronskim nadzorom. Navedena zakonska odredba, dakle, ne predviđa zamjenu izrečene kazne zatvora do jedne godine kućnim zatvorom sa elektronskim nadzorom, koji u KZ FBiH nije ni predviđen kao posebna vrsta kazne nego određuje samo takvu mogućnost izdržavanja odnosno izvršenja kazne zatvora do jedne godine.

S obzirom da odredba člana 43a. KZ FBiH predviđa izmjenu u pogledu odluke o kazni pravomoćne presude suda kojom je izrečena kazna zatvora u trajanju do jedne godine, odluku o zamjeni kazne zatvora do jedne godine novčanom kaznom može donijeti samo sud koji je izrekao pravomoćnu presudu.

Kako je odredbom člana 25. stav 6. ZKP FBiH propisana funkcionalna nadležnost vijeća sastavljenog od trojice sudija za donošenje odluka izvan glavnog pretresa, funkcionalno nadležno tijelo za odlučivanje povodom zahtjeva osuđenika za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom je vanraspravno vijeće iz člana 25. stav 6. ZKP FBiH, osim u slučajevima kada je pravomoćnu presudu donio sudija pojedinac, u kojem slučaju bi sudija pojedinac bio i funkcionalno nadležan za donošenje odluke o zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom.

Takođe, s obzirom da se prilikom zamjene kazne zatvora novčanom kaznom mijenja pravomoćna presuda u pogledu izrečene kazne, to se može učiniti samo presudom jer je Zakonom o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hrecegovine (ZKP FBiH) inače određeno da se kazne mogu izreći samo presudom. Osim toga, ZKP FBiH poznaje institut nepravog ponavljanja krivičnog postupka (član 340a.) koji podrazumijeva preinačenje pravomoćnih presuda u odluci o kazni bez ponavljanja krivičnog postupka, a koje se takođe vrši presudom.

Nadalje, budući da odredba člana 43a. KZ FBiH zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom predviđa samo kao mogućnost, te da predviđa različite načine zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, presuda kojom se zamjenjuje kazna zatvora novčanom kaznom može se donijeti tek nakon što se povodom zahtjeva osuđenika održi sjednica vanraspravnog vijeća nadležnog suda ili ročište pred sudijom pojedincem nadležnog suda, kako bi se omogućilo tužitelju da se izjasni o zahtjevu osuđenika i osiguralo kontradiktorno raspravljanje o okolnostima koje su relevantne za odluku suda povodom zahtjeva osuđenika.

S obzirom da, za razliku od odredbe člana 47. stav 1. KZ FBiH, odredba člana 43a. stav 2. KZ FBiH ne propisuje supsidijarnost zamjene kazne zatvora novčanom kaznom u određenom iznosu pri čemu se dan izrečene kazne zatvora izjednačava sa 100,00 KM u odnosu na zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom u dnevnim iznosima, odluka o tome na koji način će se od ova dva moguća načina zamijeniti kazna zatvora novčanom kaznom leži isključivo na sudu koji je nadležan za donošenje odluke o zahtjevu osuđenika za zamjenu izrečene kazne zatvora novčanom kaznom.

Kako položaj osuđenika može biti različit u zavisnosti od toga za koji način zamjene kazne zatvora novčanom kaznom se sud odluči, pri donošenju te odluke sudovi bi se trebali držati određenih kriterija kojima bi se osigurala jednakost osuđenih osoba u ovom postupku, izbjegla arbitrarnost pri odlučivanju i neizvjesnost u pogledu sadržine te odluke ukoliko se zahtjev osuđenika usvoji.

Ukoliko bi se izrečena kazna zatvora zamjenjivala novčanom kaznom u određenom iznosu (pri čemu se jedan dan kazne zatvora izjednačava sa 100,00 KM novčane kazne) samo u slučajevima kada zamjena novčanom kaznom u dnevnim iznosima nije moguća, osobe koje ne ostvaruju plaću i nemaju drugih dohodaka (čija je visina osnov za određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne), zbog nemogućnosti da im se na zakonom propisani način odredi visina dnevnog iznosa novčane kazne i kojima bi se, usljed toga, zamjena izrečene kazne zatvora vršila tako što bi se jedan dan kazne zatvora izjednačavao sa 100,00 KM, bile bi dovedene u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na osuđenike koji ostvaruju neto plaće i druge dohotke (i kojima bi dnevni iznos novčane kazne, u pravilu, bio niži od 100,00 KM).

S obzirom na to, kako bi se osigurala jednakost građana pred zakonom a i omogućilo poštovanje odredbe člana 49. stav 3. KZ FBiH, kojom je propisano da će sud pri odmjeravanju novčane kazne uzeti u obzir imovno stanje učinitelja, pri zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom u smislu člana 43a. KZ FBiH bi, u pravilu, trebalo jedan dan izrečene kazne zatvora izjednačiti sa 100,00 KM novčane kazne. Drugi predviđeni način zamjene kazne zatvora novčanom kaznom (pri kojem se jedan dan izrečene kazne zatvora izjednačava sa jednim dnevnim iznosom novčane kazne) trebalo bi primjenjivati samo u slučajavima u kojima bi, primjenom člana 47. stav 5. KZ FBiH, visina dnevnog iznosa novčane kazne prelazila iznos od 100,00 KM.

U prilog ovom shvatanju, ukazuje se da je odredbom člana 57. stav 3. KZ FBiH - Uračunavanje pritvora i ranije kazne propisano da se, u slučaju uračunavanja pritvora u kaznu zatvora odnosno novčanu kaznu, dan pritvora izjednačava sa jednim danom zatvora odnosno sa 100,00 KM.

Kako je zamjena kazne zatvora novčanom kaznom na zahtjev osuđenika zakonom predviđena samo kao mogućnost, pri ocjeni da li će uvažiti zahtjev osuđenika i izrečenu kaznu zatvora zamijeniti novčanom kaznom, nadležni sud je dužan voditi računa o svim okolnostima koje se odnose na učinjeno krivično djelo i ličnost osuđenika. Zamjena izrečene kazne zatvora do jedne godine novčanom kaznom bi imala opravdanja samo u slučajevima kada sud ocjenom navedenih okolnosti dođe do zaključka da se i novčanom kaznom može ostvariti svrha kažnjavanja i svrha izvršenja kazne zatvora.
cule64
Posts: 187
Joined: 16/02/2004 00:00

#22 Re: Pravna praksa u BiH

Post by cule64 »

muminovic wrote:Primjena člana 43a. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine

31.05.2012.

Pravno shvatanje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine o primjeni člana 43a. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine



Za odlučivanje o zahtjevu osuđenog za zamjenu kazne zatvora do jedne godine novčanom kaznom, stvarno i mjesno nadležan je prvostepeni sud koji je donio pravomoćnu presudu kojom je izrečena kazna zatvora.
U okviru stvarno i mjesno nadležnog suda, funkcionalno nadležno za postupanje po tom zahtjevu je vanraspravno vijeće (član 23. stav 6. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine) odnosno sudija pojedinac ako je riječ o djelu za koje je nadležan sudija pojedinac.
Odluku o zahtjevu osuđenog sud donosi nakon održanog ročišta na kojem je strankama i branitelju bilo omogućeno kontradiktorno raspravljanje o zahtjevu odnosno okolnostima koje su od značaja za donošenje odluke o zahtjevu.
Ukoliko usvoji zahtjev osuđenog, sud će donijeti presudu kojom će kaznu zatvora do jedne godine izrečene pravomoćnom presudom zamijeniti novčanom kaznom, a, ukoliko nađe da je zahtjev neosnovan donijeće rješenje o njegovom odbijanju.
Pri zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom jedan dan kazne zatvora izjednačava se sa 100,00 (stotinu) KM novčane kazne a sa jednim dnevnim iznosom novčane kazne kada je utvrđeni dnevni iznos novčane kazne veći od 100,00 (stotinu) KM.
Pri odlučivanju o zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom sud će voditi računa o svim relevantnim okolnostima koje se odnose na ličnost osuđenog i učinjeno krivično djelo kao o svrsi kažnjavanja i svrsi izvršenja kazne zatvora.



Usvojeno na sjednici Krivičnog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 01.11.2011.



__________________________________



Članom 18. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 42/10) iza člana 43. dodat je novi član 43a. koji se odnosi na zamjenu kazne zatvora.

U dosadašnjoj primjeni navedenog instituta određena pitanja su se pojavila kao sporna. Pri njihovom rješavanju sudovi su različito postupali što je dovelo do nejednakog položaja osuđenih osoba – podnositelja zahtjeva za zamjenu kazne zatvora do jedne godine novčanom kaznom u postupku odlučivanja o njihovom zahtjevu. Iz tih razloga donijeto je ovo Pravno shvatanje.

Pri zauzimanju navedenog Pravnog shvatanja, imalo se u vidu:

Pomenuta zakonska odredba propisuje mogućnost zamjene jedne vrste kazne drugom vrstom kazne (zamjenu kazne zatvora iz pravomoćne presude novčanom kaznom), a ne samo jedan poseban oblik ili način izvršenja kazne zatvora izrečene pravomoćnom presudom. Na takav zaključak upućuje i odredba člana 43c. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH) - Kućni zatvor sa elektronskim nadzorom, koja je dodata u KZ FBiH članom 1. Zakona o dopunama KZ FBiH („Službene novine FBiH“, broj 42/11) i koja se odnosi na izvršenje kazne zatvora kao kućnog zatvora sa elektronskim nadzorom propisujući da osobe osuđene na kaznu zatvora do jedne godine tu kaznu mogu izdržavati i kao kućni zatvor sa elektronskim nadzorom. Navedena zakonska odredba, dakle, ne predviđa zamjenu izrečene kazne zatvora do jedne godine kućnim zatvorom sa elektronskim nadzorom, koji u KZ FBiH nije ni predviđen kao posebna vrsta kazne nego određuje samo takvu mogućnost izdržavanja odnosno izvršenja kazne zatvora do jedne godine.

S obzirom da odredba člana 43a. KZ FBiH predviđa izmjenu u pogledu odluke o kazni pravomoćne presude suda kojom je izrečena kazna zatvora u trajanju do jedne godine, odluku o zamjeni kazne zatvora do jedne godine novčanom kaznom može donijeti samo sud koji je izrekao pravomoćnu presudu.

Kako je odredbom člana 25. stav 6. ZKP FBiH propisana funkcionalna nadležnost vijeća sastavljenog od trojice sudija za donošenje odluka izvan glavnog pretresa, funkcionalno nadležno tijelo za odlučivanje povodom zahtjeva osuđenika za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom je vanraspravno vijeće iz člana 25. stav 6. ZKP FBiH, osim u slučajevima kada je pravomoćnu presudu donio sudija pojedinac, u kojem slučaju bi sudija pojedinac bio i funkcionalno nadležan za donošenje odluke o zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom.

Takođe, s obzirom da se prilikom zamjene kazne zatvora novčanom kaznom mijenja pravomoćna presuda u pogledu izrečene kazne, to se može učiniti samo presudom jer je Zakonom o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hrecegovine (ZKP FBiH) inače određeno da se kazne mogu izreći samo presudom. Osim toga, ZKP FBiH poznaje institut nepravog ponavljanja krivičnog postupka (član 340a.) koji podrazumijeva preinačenje pravomoćnih presuda u odluci o kazni bez ponavljanja krivičnog postupka, a koje se takođe vrši presudom.

Nadalje, budući da odredba člana 43a. KZ FBiH zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom predviđa samo kao mogućnost, te da predviđa različite načine zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, presuda kojom se zamjenjuje kazna zatvora novčanom kaznom može se donijeti tek nakon što se povodom zahtjeva osuđenika održi sjednica vanraspravnog vijeća nadležnog suda ili ročište pred sudijom pojedincem nadležnog suda, kako bi se omogućilo tužitelju da se izjasni o zahtjevu osuđenika i osiguralo kontradiktorno raspravljanje o okolnostima koje su relevantne za odluku suda povodom zahtjeva osuđenika.

S obzirom da, za razliku od odredbe člana 47. stav 1. KZ FBiH, odredba člana 43a. stav 2. KZ FBiH ne propisuje supsidijarnost zamjene kazne zatvora novčanom kaznom u određenom iznosu pri čemu se dan izrečene kazne zatvora izjednačava sa 100,00 KM u odnosu na zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom u dnevnim iznosima, odluka o tome na koji način će se od ova dva moguća načina zamijeniti kazna zatvora novčanom kaznom leži isključivo na sudu koji je nadležan za donošenje odluke o zahtjevu osuđenika za zamjenu izrečene kazne zatvora novčanom kaznom.

Kako položaj osuđenika može biti različit u zavisnosti od toga za koji način zamjene kazne zatvora novčanom kaznom se sud odluči, pri donošenju te odluke sudovi bi se trebali držati određenih kriterija kojima bi se osigurala jednakost osuđenih osoba u ovom postupku, izbjegla arbitrarnost pri odlučivanju i neizvjesnost u pogledu sadržine te odluke ukoliko se zahtjev osuđenika usvoji.

Ukoliko bi se izrečena kazna zatvora zamjenjivala novčanom kaznom u određenom iznosu (pri čemu se jedan dan kazne zatvora izjednačava sa 100,00 KM novčane kazne) samo u slučajevima kada zamjena novčanom kaznom u dnevnim iznosima nije moguća, osobe koje ne ostvaruju plaću i nemaju drugih dohodaka (čija je visina osnov za određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne), zbog nemogućnosti da im se na zakonom propisani način odredi visina dnevnog iznosa novčane kazne i kojima bi se, usljed toga, zamjena izrečene kazne zatvora vršila tako što bi se jedan dan kazne zatvora izjednačavao sa 100,00 KM, bile bi dovedene u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na osuđenike koji ostvaruju neto plaće i druge dohotke (i kojima bi dnevni iznos novčane kazne, u pravilu, bio niži od 100,00 KM).

S obzirom na to, kako bi se osigurala jednakost građana pred zakonom a i omogućilo poštovanje odredbe člana 49. stav 3. KZ FBiH, kojom je propisano da će sud pri odmjeravanju novčane kazne uzeti u obzir imovno stanje učinitelja, pri zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom u smislu člana 43a. KZ FBiH bi, u pravilu, trebalo jedan dan izrečene kazne zatvora izjednačiti sa 100,00 KM novčane kazne. Drugi predviđeni način zamjene kazne zatvora novčanom kaznom (pri kojem se jedan dan izrečene kazne zatvora izjednačava sa jednim dnevnim iznosom novčane kazne) trebalo bi primjenjivati samo u slučajavima u kojima bi, primjenom člana 47. stav 5. KZ FBiH, visina dnevnog iznosa novčane kazne prelazila iznos od 100,00 KM.

U prilog ovom shvatanju, ukazuje se da je odredbom člana 57. stav 3. KZ FBiH - Uračunavanje pritvora i ranije kazne propisano da se, u slučaju uračunavanja pritvora u kaznu zatvora odnosno novčanu kaznu, dan pritvora izjednačava sa jednim danom zatvora odnosno sa 100,00 KM.

Kako je zamjena kazne zatvora novčanom kaznom na zahtjev osuđenika zakonom predviđena samo kao mogućnost, pri ocjeni da li će uvažiti zahtjev osuđenika i izrečenu kaznu zatvora zamijeniti novčanom kaznom, nadležni sud je dužan voditi računa o svim okolnostima koje se odnose na učinjeno krivično djelo i ličnost osuđenika. Zamjena izrečene kazne zatvora do jedne godine novčanom kaznom bi imala opravdanja samo u slučajevima kada sud ocjenom navedenih okolnosti dođe do zaključka da se i novčanom kaznom može ostvariti svrha kažnjavanja i svrha izvršenja kazne zatvora.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2809/12,
rješavajući apelaciju M. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2.
alineja 2, člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i
Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 24. maja 2013. godine donio je
2
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija M. T.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz
člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Širokom
Brijegu broj 64 0 K 016615 12 Kž 2 od 12. juna 2012.
godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Širokom
Brijegu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu
odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu da, u
skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne
i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja
ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o
preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Ova odluka se dostavlja Vijeću ministara Bosne i
Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Vladi
Republike Srpske i Vladi Distrikta Brčko Bosne i
Hercegovine s ciljem preduzimanja aktivnosti u okviru
svojih nadležnosti radi ostvarivanja ustavnih prava
apelanta i drugih lica koji se nalaze u identičnoj situaciji u
smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za
3
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom
iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine,
Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Vladi Republike
Srpske i Vladi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da, u
skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne
i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove
odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o
preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djejstvo Odluke o
privremenoj mjeri broj AP 2809/12 od 28. februara 2013.
godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i
Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i
Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i
«Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i
Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac,
advokati iz Mostara, podnio je 27. jula 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem
tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu:
Kantonalni sud) broj 64 0 K 016615 12 Kž 2 od 12. juna 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u
Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 K 016615 11 K 2 od 25. aprila 2012.
godine. Apelant je podneskom od 3. septembra 2012. godine dopunio apelaciju.
2. Apelant je istovremeno tražio od Ustavnog suda da donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi
se odgodio postupak izvršenja kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
4
3. Odlučujući o apelantovom zahtjevu, Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP
2809/12 od 28. februara 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda http://www.ustavnisud.ba)
usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je privremeno odgođeno izvršenje
kazne zatvora izrečene pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj 64 0 K 016615 10 K od 30.
juna 2011. godine do donošenje konačne odluke Ustavnog suda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda zatraženo
je 20. februara 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju
5. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. februara 2013. godine, a Općinski sud je
odgovor na apelaciju dostavio 7. marta 2013. godine.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su
podnosiocu apelacije 6. i 13. marta 2013. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom
sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Presudom Općinskog suda broj 64-0-K-016615 10 K od 30. juna 2011. godine, koja je
potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 K 016615 11 Kž od 6. marta 2012. godine, apelant
je proglašen krivim zbog izvršenja krivičnog djela bludnje radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa
krivičnim djelom spolni odnos s djetetom iz člana 207. stav 3. Krivičnog zakona Federacije BiH (u
daljnjem tekstu: KZFBiH), pa ga je sud primjenom navedenog zakonskog propisa i čl. 42. i 43.
KZFBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Primjenom odredbe člana 76. KZFBiH
apelantu je uz izrečenu kaznu zatvora izrečena i sigurnosna mjera zabrana obavljanja zvanja
nastavnika u trajanju od tri godine, jer je apelant krivično djelo počinio u vezi sa svojim pozivom, te
zbog postojanja opasnosti da bi takvo obavljanje moglo potencijalno djelovati da počini novo krivično
djelo vezano uz svoj poziv, odnosno zvanje i dužnost.
9. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 K 016615 11 K 2 od 25. aprila 2012. godine odbijen je kao
neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom. Općinski sud
je u obrazloženju rješenja naveo da je odredbom člana 43a. KZFBiH propisano da se izrečena kazna
zatvora do jedne godine može, na zahtjev osuđenika, zamijeniti novčanom kaznom koja se plaća u
jednokratnom iznosu u roku od 30 dana. Također, Općinski sud je naveo da je zamjena kazne zatvora
novčanom kaznom zakonom predviđena samo kao mogućnost, što upućuje da se u konkretnom slučaju
radi o diskrecionom pravu suda u pogledu primjene navedene zakonske odredbe, a ne o obavezi suda.
Dalje je istaknuto da je sud, pri ocjeni da li će uvažiti zahtjev osuđenika i izrečenu kaznu zatvora
5
zamijeniti novčanom kaznom, dužan voditi računa o svim okolnostima koje se odnose na krivično
djelo i osobu osuđenika, odnosno da bi zamjena kazne zatvora novčanom kaznom imala opravdanje
samo u slučajevima kada sud ocjenom svih okolnosti zaključi da se i novčanom kaznom može ostvariti
svrha kažnjavanja i svrha izvršenja kazne zatvora. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je,
ocjenjujući vrstu i težinu krivičnog djela, njegovu društvenu opasnost, posebno ocijenio činjenicu da su
predmetnim krivičnim djelom oštećena malodobna djeca, odnosno učenice koje moraju uživati
posebnu zaštitu društva, te činjenicu da je predmetno krivično djelo počinio apelant kao nastavnik
kome su djeca bila povjerena radi odgoja i obrazovanja, te da je on izvršenjem krivičnog djela
iskoristio i zloupotrijebio svoj položaj nastavnika, kao i broj oštećene djece predmetnim krivičnim
djelom, što povećava društvenu opasnost djela, zbog čega je sud odbio zahtjev za zamjenu kazne
zatvora novčanom kaznom. Konačno, Općinski sud je naveo da se novčanom kaznom, u konkretnoj
situaciji, ne može postići svrha kažnjavanja propisana članom 42. KZFBiH, niti svrha izvršenja kazne
zatvora i da kao takva ne može preventivno utjecati na apelanta kao počinioca da ubuduće ne čini
krivična djela, niti na druge potencijalne počinioce krivičnih djela, zbog čega je na osnovu člana 43a.
KZFBiH odlučeno kao u izreci rješenja.
10. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio
Rješenje broj 64 0 K 016615 12 Kž 2 od 12. juna 2012. godine kojim je žalbu odbio i osporeno
rješenje u cijelosti potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju svog rješenja naveo da je odredbom
člana 43a. KZFBiH određeno da ocjenu opravdanosti zamjene izrečene kazne zatvora u trajanju do
jedne godine novčanom kaznom vrši sud, te, stoga, ocjena suda da zahtijevana zamjena izrečene kazne
zatvora novčanom kaznom nije opravdana sama po sebi i ne predstavlja povredu krivičnog zakona.
Dalje, Kantonalni sud je naveo da navedena zakonska odredba mogućnost zamjene veže isključivo za
visinu izrečene kazne zatvora u trajanju od jedne godine, te kad se ne bi ocjenjivale druge relevantne
okolnosti, osim visine izrečene kazne, zamjena bi bila obligatorna. S obzirom na navedeno zakonsko
određenje, Kantonalni sud je ocijenio da je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine samo
uvjet da se može podnijeti zahtjev za zamjenu. Pošto navedena odredba ne propisuje druge uvjete, to je
sud dužan ocijeniti relevantne okolnosti kako bi utvrdio da li su ispunjeni uvjeti za njenu primjenu, a
što je u konkretnom slučaju i učinjeno.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana
II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana
6
II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te pravo da se ne bude suđen ili
kažnjen dvaput po istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant
ukazuje da su osporena rješenja donesena kao rezultat nezakonite, proizvoljne i diskriminirajuće
primjene odredbe člana 43a. KZFBiH, te nepravilnog postupka u cjelini, u smislu odredbe člana 6. stav
1. Evropske konvencije i člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant naglašava da je, u
skladu sa odredbom člana 43a. KZFBiH, podnio zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom,
jer su se za to stekli svi zakonom predviđeni uvjeti. Međutim, zahtjev je odbijen uz obrazloženje da je
sud vodio računa o svim okolnostima koje se odnose na krivično djelo i osobu osuđenika tako da se
postupak pretvorio u ponovno suđenje. U vezi s tim apelant je istakao da zahtjev za zamjenu kazne
zatvora novčanom kaznom treba ocijeniti isključivo u sferi osuđenika, njegovoj slobodno izraženoj
volji, a ne isključivo u sferi diskrecionog prava suda. Naime, prilikom izricanja kazne zatvora u
trajanju od jedne godine prvostepenom sudu su bile poznate mogućnosti odredbe člana 43a. KZFBiH i
tom prilikom je sud ocijenio vrstu i težinu krivičnog djela, njegovu društvenu opasnost, kao i zaštićeno
dobro. Apelant je u dopuni apelacije dostavio Rješenje Apelacionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine
(u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 1 3 K 00328 12 Kž 2 od 22. augusta 2012. godine kao primjer
važeće sudske prakse navedenog suda, koja je suprotna praksi redovnih sudova u konkretnom slučaju,
čime je ukazao na kršenje principa vladavine prava i pravne sigurnosti, odnosno, iako to eksplicitno
nije naveo, na kršenje člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao, između ostalog, da pred navedenim sudom
nije došlo do kršenja prava navedenih u apelaciji. Navedeno je da je prvostepeni sud na pravilno
utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu člana 43a. KZFBiH kojom je regulirano pitanje
zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, budući da je sud u tom postupku, suprotno stajalištu
iznesenom u apelaciji, ovlašten da procjenjuje opravdanost primjene ovog instituta, jer primjena ovog
instituta zavisi od ocjene suda koji može, ali ne mora, udovoljiti zahtjevu.
13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da nije sporno da je odredbom
člana 43a. KZFBiH propisano da se izrečena kazna zatvora može, na zahtjev osuđenika, zamijeniti
novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku od 30 dana. Međutim, kako je
istaknuto, isto tako je nesporna činjenica da je zamjena kazne zatvora novčanom kaznom zakonom
predviđena samo kao mogućnost, što upućuje da se u konkretnom slučaju radi o diskrecionom pravu
suda u pogledu primjene ove zakonske norme. Navedeno je da bi zamjena kazne zatvora novčanom
kaznom imala opravdanje samo u slučajevima kada sud ocjenom svih okolnosti zaključi da se i
novčanom kaznom može ostvariti svrha kažnjavanja i svrha izvršenja kazne zatvora. Općinski sud je
7
naveo da odbijanje apelantovog zahtjeva za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom, pri čemu je sud
ocijenio svrhu kažnjavanja, ni u kom slučaju ne znači povredu prava optuženika zagarantiranih
Ustavom BiH i odredbama Evropske konvencije, te njenim protokolima. Na kraju odgovora Općinski
sud je zaključio da se, s obzirom na sve navedeno, ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da je zamjena
kazne zatvora isključivo ostavljena na volju osuđenika, jer je jasno da ni zakonodavac prilikom
donošenja navedene odredbe tako što nije imao u vidu, jer bi, u protivnom, u navedenoj odredbi,
umjesto sintagme može se, bila sintagma zamijenit će se.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
(«Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 42/10) u relevantnom dijelu glasi:
Zamjena kazne zatvora
Član 43a.
(1) Izrečena kazna zatvora u trajanju do jedne godine može se, na zahtjev osuđenika,
zamijeniti novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku do 30 dana.
(2) Kazna zatvora zamjenjuje se novčanom kaznom tako što se svaki dan izrečene kazne
zatvora izjednačuje s jednim dnevnim iznosom novčane kazne ili sa 100 KM ako se
novčana kazna utvrđuje u određenom iznosu.
(3) Ako se novčana kazna ne plati u roku iz stava (1) ovog člana, sud će donijeti odluku o
izvršenju kazne zatvora. Ako se novčana kazna plati samo djelimično, izvršit će se kazna
zatvora srazmjerno iznosu koji nije plaćen.
15. Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik
Bosne i Hercegovine» broj 8/10, u daljnjem tekstu: KZBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Zamjena kazne zatvora
Član 42a.
(1) Izrečena kazna zatvora do jedne godine može se, na zahtjev osuđenog, zamijeniti
novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku do 30 dana.
(2) Kazna zatvora zamjenjuje se novčanom kaznom tako što se svaki dan izrečene kazne
zatvora izjednačava s jednim dnevnim iznosom novčane kazne ili sa 100 KM, ako se
novčana kazna utvrđuje u određenom iznosu.
(3) Ako se novčana kazna ne plati u roku iz stava (1) ovog člana, sud će donijeti odluku o
izvršenju kazne zatvora. Ako se novčana kazna plati samo djelimično, izvršit će se kazna
zatvora srazmjerno iznosu koji nije plaćen.
8
16. Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik
Republike Srpske» broj 108/10) u relevantnom dijelu glasi:
Izricanje kazne zatvora
Član 33. stav 2.
(2) Izrečena kazna zatvora koja ne prelazi šest mjeseci, može se na zahtjev osuđenog
zamijeniti novčanom kaznom, shodno odredbi člana 36. st. 2. i 3. ovog zakona.
Zamjena novčane kazne
Član 36. st. 2. i 3.
(2) Ako osuđeni ne plati novčanu kaznu u roku koji je utvrđen presudom, sud će bez
odlaganja donijeti odluku da se kazna zamijeni kaznom zatvora.
(3) Novčana kazna će se zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svaki započeti
dnevni iznos novčane kazne, odnosno ako je novčana kazna bila izražena u određenom
iznosu, za svakih započetih 50 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora, ali zatvor u
tom slučaju ne može biti duži od šest mjeseci.
17. Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine
(«Službeni glasnik Distrikta Brčko» broj 21/10, u daljnjem tekstu: KZBD) u relevantnom dijelu glasi:
Zamjena kazne zatvora
Član 43a.
(1) Izrečena kazna zatvora do jedne godine može se, na zahtjev osuđenog, zamijeniti
novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku do 30 dana.
(2) Kazna zatvora zamjenjuje se novčanom kaznom tako što se svaki dan izrečene kazne
zatvora izjednačava s jednim dnevnim iznosom novčane kazne ili sa 100 KM, ako se
novčana kazna utvrđuje u određenom iznosu.
(3) Ako se novčana kazna ne plati u roku iz stava (1) ovog člana, sud će donijeti odluku o
izvršenju kazne zatvora. Ako se novčana kazna plati samo djelimično, izvršit će se kazna
zatvora srazmjerno iznosu koji nije plaćen.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu
nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude
bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju
samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni
9
lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac
apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 64 0
K 016615 12 Kž 2 od 12. juna 2012. godine protiv koga nema drugih djelotvornih pravnih lijekova
mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 25. juna 2012. godine, a apelacija
je podnesena 27. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila
Ustavnog suda.
21. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelacija usmjerena protiv odluka koje su donesene u
postupku u kojem je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio zamjenu izrečene kazne zatvora
novčanom kaznom. Dakle, s obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju se postavlja pitanje
primjenjivosti standarda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije u odnosu na osporena rješenja.
22. U ranijim ovakvim slučajevima Ustavni sud je usvojio stav da su apelacije u odnosu na član
II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. Evropske konvencije ratione materiae
inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, npr., odluke o dopustivosti broj AP 4792/11 od
19. jula 2012. godine i broj AP 2720/11 od 12. oktobra 2011. godine, dostupne na web-stranici
Ustavnog suda http://www.ustavnisud.ba).
23. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u svojoj praksi, izuzetno, imajući u vidu
okolnosti konkretnog slučaja, ovakve aplikacije smatrao dopustivim, ističući da je moguće akcesorni
postupak, nakon okončanja krivičnog postupka, dovesti u vezu s pravom na pravično suđenje, odnosno
da postoje posebne okolnosti koje taj postupak čine integralnim dijelom krivičnog postupka u kojem je
odlučivano o osnovanosti krivične optužbe protiv aplikanta. Tako je u predmetima Smith protiv
Njemačke i Buijen protiv Njemačke (vidi predmet Smith protiv Njemačke, predstavka broj 27801/05
od 1. aprila 2010. godine, i predmet Buijen protiv Njemačke, predstavka broj 27804/05 od 1. aprila
2010. godine) Evropski sud, između ostalog, naveo: [...] Tačno je da Sud generalno smatra da se
krivični dio člana 6. stav 1. ne primjenjuje na postupak koji se odnosi na izvršenje konačne krivične
presude (vidi, Enea protiv Italije [VV], broj 74912/01, stav 97, od 17. septembra 2009). Međutim,
Sud, također, smatra da u slučaju osuđujuće presude, postoji “određivanje ... bilo koje krivične
optužbe”, u smislu člana 6. stav 1, sve dok kazna nije definitivno određena (vidi, Eckle protiv
Njemačke od 15. jula 1982, stav 77, Serija A broj 51) . U presudi Eckle protiv Njemačke podnosioci
prijava pravosnažno su osuđeni u dva različita postupka. U takvim slučajevima, u skladu sa
njemačkim zakonom, dužnost sudova je da donesu jedinstvene kazne, ako je potrebno, i na vlastitu
inicijativu. U tom predmetu Evropski sud ispitivao je dužinu trajanja postupka, te zaključio da postoji
10
kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije (u obzir je uzet datum kada je pravosnažno okončan
postupak po izrečenoj jedinstvenoj kazni). Evropski sud je konstatirao da postoji „utvrđivanje bilo
kakve krivične optužbe“ sve dok kazna nije definitivno određena.
24. Konačno, Ustavni sud podsjeća i na svoju praksu usvojenu u predmetu broj AP 2402/08 (vidi,
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2402/08 od 25. marta 2011. godine, dostupna na webstranici
Ustavnog suda http://www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci zapazio da
apelant ne osporava odluku kojom je direktno odlučeno o krivičnoj optužbi, te da apelacija nije
usmjerena niti na vrstu, niti na visinu izrečene kazne, što su činjenice koje Ustavni sud, u pravilu,
ne razmatra pri odlučivanju o kršenju prava na pravično suđenje, već je usmjerena protiv odluke
kojom je izrečena novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora. U vezi s tim, Ustavni sud je u
konkretnom slučaju ocijenio da su na predmetni slučaj primjenjivi član II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelacija odnosi na primjenu materijalnog
prava u aspektu izvršenja sankcije izrečene prilikom odlučivanja o krivičnoj optužbi protiv
apelanta, pa je Ustavni sud zaključio da se, ustvari, radi o jedinstvenom postupku „utvrđivanja
krivične optužbe“, jer odluka o dopuštenosti izvršenja ili zastarjelosti izvršenja izrečene kazne
predstavlja sastavni dio suđenja, odnosno utvrđivanja krivične optužbe.
25. Imajući u vidu navedeno, slijedi da su i Evropski sud i Ustavni sud usvojili stav da se u izuzetnim
slučajevima član 6. Evropske konvencije može primijeniti i u akcesornom postupku koji je integralni
dio krivičnog postupka.
26. Dalje, Ustavni sud sud zapaža da je podnesen određeni broj apelacija koje pokreću isto pravno
pitanje u vezi sa primjenom zakonske norme, koja je sadržajno gotovo identična u materijalnom
krivičnom pravu na svim nivoima vlasti (na nivou BiH, entitetā i Distrikta Brčko Bosne i
Hercegovine), ali koju redovni sudovi na području Bosne i Hercegovine tumače na dijametralno
suprotan način. S obzirom na navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da ovakve apelacije, prije svega,
pokreću ustavno pitanje vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravne
sigurnosti kao njen prvi kriterij koji, između ostalog, podrazumijeva da uspostavljeni mehanizmi i
institucije djeluju u skladu sa zakonima koji su opći, određeni, jasni, postojani i koji se jednako
primjenjuju prema svakome (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 16/08 od 28. marta 2009. godine,
«Službeni glasnik BiH» broj 50/09, tačka 39).
27. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da je navedeni problem u primjeni jedne zakonske norme
koja regulira pitanje zamjene kazne zatvora novčanom kaznom identificirao i ranije rješavajući
apelaciju broj AP 2705/12 u kojoj je, između ostalog, naveo: … Ustavni sud nalazi da je potrebno
ukazati […] da odredbe člana 43a. KZFBiH u stavu 1. propisuju mogućnost, ali samo uz postojanje
11
zahtjeva osuđenika […]. Iz navedenog slijedi da citiranim odredbama nije propisano kada, zbog
čega, odnosno u kojim slučajevima sud udovoljava ovakvom zahtjevu osuđenog lica, a u kojim ne,
što bi eventualno moglo voditi do različitog postupanja prema osuđenim licima i time kršenju
principa vladavine prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2705/12 od 13. novembra
2012. godine, tačka 16, dostupna na http://www.ustavnisud.ba). Navedeno jasno ukazuje da je Ustavni sud
već ranije ukazao na nepreciznost odredbe koja regulira ovo pitanje zbog čega je takva odredba
podložna različitom tumačenju.
28. Ustavni sud ukazuje na stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:
Vrhovni sud FBiH) koji se o primjeni člana 43a. KZFBiH izjasnio u Pravnom shvatanju Vrhovnog
suda FBiH, koje je objavljeno u Biltenu sudske prakse, januar-decembar 2011. godine. Naime, iz
Pravnog shvatanja Vrhovnog suda FBiH o primjeni člana 43a. KZFBiH proizlazi: 1. Za odlučivanje o
zahtjevu osuđenog za zamjenu kazne zatvora do jedne godine novčanom kaznom stvarno i mjesno
nadležan je prvostepeni sud koji je donio pravosnažnu presudu kojom je izrečena kazna zatvora. 2.
U okviru stvarno i mjesno nadležnog suda, funkcionalno nadležno za postupanje po tom zahtjevu je
vanraspravno vijeće (član 23. stav 6. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i
Hercegovine), odnosno sudija pojedinac ako je riječ o djelu za koje je nadležan sudija pojedinac. 3.
Odluku o zahtjevu osuđenog sud donosi nakon održanog ročišta na kojem je strankama i braniocu
bilo omogućeno kontradiktorno raspravljanje o zahtjevu, odnosno okolnostima koje su od značaja
za donošenje odluke o zahtjevu. 4. Ukoliko usvoji zahtjev osuđenog, sud će donijeti presudu kojom
će kaznu zatvora do jedne godine izrečene pravosnažnom presudom zamijeniti novčanom kaznom,
a, ukoliko nađe da je zahtjev neosnovan, donijet će rješenje o njegovom odbijanju. 5. Pri zamjeni
kazne zatvora novčanom kaznom jedan dan kazne zatvora izjednačava se sa 100,00 (stotinu) KM
novčane kazne a sa jednim dnevnim iznosom novčane kazne kada je utvrđeni dnevni iznos novčane
kazne veći od 100,00 (stotinu) KM. 6. Pri odlučivanju o zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom
sud će voditi računa o svim relevantnim okolnostima koje se odnose na ličnost osuđenog i učinjeno
krivično djelo, kao i o svrsi kažnjavanja i svrsi izvršenja kazne zatvora. Dalje, isto pravno pitanje sa
aspekta primjene propisa koji važe u Republici Srpskoj je pokrenuto apelacijom broj AP 4536/10 (u
kojoj su redovni sudovi prvobitno odbili apelantov zahtjev u tom predmetu za zamjenu kazne zatvora
novčanom kaznom a, zatim, u istom postupku donijeli odluke kojim su udovoljili tom zahtjevu). Osim
toga, isto pravno pitanje sa aspekta primjene Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine je pokrenuto u
predmetu broj AP 4533/12 u kojem je Sud BiH, u konačnici, odbio apelantov zahtjev za zamjenu
kazne zatvora novčanom kaznom. Sa druge strane, Ustavni sud primjećuje da je stav Suda BiH u vezi
sa primjenom ovog instituta bio gotovo identičan praksi entitetskih sudova, ali da navedeni sud u
12
posljednje vrijeme napušta dosadašnju praksu. Naime, Apelaciono vijeće Suda BiH je u obrazloženju
Rješenja broj S 1 3 K 00328 12 Kž 2 od 22. augusta 2012. godine (kojim je ukinuto rješenje tog suda
kojim se odbija zahtjev optuženog za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom i predmet vrećen na
ponovno postupanje) koje je apelant dostavio kao dokaz za tvrdnju da Sud BiH pitanje primjene ovog
instituta shvata drugačije od redovnih sudova u konkretnom slučaju, između ostalog, navelo:
Analizirajući navedenu odredbu, prema ocjeni ovog vijeća, primjena sporne odredbe nije
fakultativna, kako se tumači pobijanim rješenjem, odnosno njena primjena ne može zavisiti od
ocjene samog suda, budući da bi ona zapravo podrazumijevala naknadnu ocjenu opravdanosti
zamjene pravosnažno izrečene kazne zatvora do jedne godine novčanom kaznom, kako se osnovano
prigovora žalbom. Da je zakonodavac imao intenciju da ostavi mogućnost da sud u primjeni
instituta zamjene kazne zatvora novčanom kaznom (ponovo) ocijeni prirodu i težinu djela,
srazmjernost tako dobijene novčane kazne sa tim djelom i mogućnošću postizanja svrhe
kažnjavanja, onda bi za tu svrhu predvidio i posebnu vrstu postupka. Ustavni sud zapaža da je
Apelaciono vijeće Suda BiH u obrazloženju Rješenja broj S 1 2 K K 006662 12 Kž od 29. decembra
2012. godine uporedilo ovaj institut sa institutom zamjene novčane kazne kaznom zatvora, navodeći u
tom kontekstu: Ako se ima u vidu navedena namjena ove odredbe, onda se može osnovano zaključiti
da je zakonodavac tretira slično institutu zamjene neplaćene novčane kazne kaznom zatvora iz
člana 46. KZBiH s tom razlikom što je ovdje zakonodavac zamjenu kazne zatvora novčanom
kaznom uvjetovao zahtjevom osuđenog, tj. prepustio je njegovom vlastitom izboru. Dakle, ako se
bez ikakvih dodatnih i posebnih uvjeta novčana kazna kao lakša, bez suđenja i glavnog pretresa
može da prevodi u zatvor kao težu kaznu za osuđenog, zašto bi se u obrnutom slučaju, kada se teža
kazna, tj. kazna zatvora prevodi u lakšu, novčanu kaznu, postavljali neki dodatni uvjeti, a pogotovo
oni koji se odnose na ponovnu ocjenu težine i prirode krivičnog djela ili težine izrečene kazne.
29. Dakle, sve navedeno jasno ukazuje da na prostoru Bosne i Hercegovine postoji različit pristup
primjeni i tumačenju jedne zakonske norme, što za sobom povlači pitanje kršenja principa pravne
sigurnosti kao prvog kriterija vladavine prava, odnosno pitanje kršenja osnovnih ustavnih prava, pa
upravo ta posebna okolnost dodatno učvršćuje stav Ustavnog suda da se u konkretnom slučaju pruže
garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Budući da je Ustavni sud već ispitao dopustivost predmetne apelacije u odnosu na član 16. stav
1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud će, dalje, ispitati dopustivost apelacije u odnosu na član 16. st 2.
i 4. Pravila Ustavnog suda.
31. U skladu sa članom 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao
očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku,
13
odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom
zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom
zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
32. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije
očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije
dopustiva.
VII. Meritum
33. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz
člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu
izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo da se
ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku
konvenciju, istovremeno ukazujući na kršenje principa pravne sigurnosti iz člana I/2. Ustava Bosne i
Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog
člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi
sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične
optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom
roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
36. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnovani su na tvrdnji da su redovni
sudovi, odlučujući o podnesenom zahtjevu za zamjenu izrečene kazne zatvora novčanom kaznom,
proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava (član 43a. KZFBiH) odbivši njegov zahtjev kao
neosnovan, pri čemu su se sudovi upustili u ponovnu ocjenu vrste i težine krivičnog djela, njegovu
društvenu opasnost, tako da se postupak pretvorio u ponovno suđenje.
37. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje proizvoljne primjene i tumačenja
materijalnog prava od redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi
Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih
sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene
materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna
14
2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne
sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i
dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10.
maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno
došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu,
pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili
diskriminacijska. Međutim, relevantne okolnosti konkretnog slučaja upućuju na zaključak da je
neophodno da Ustavni sud analizira primjenu materijalnog prava prilikom donošenja osporenih
rješenja, jer je to od suštinskog značaja za poštivanje prava apelanata na pravično suđenje.
38. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu da mu se
zatvorska kazna zamijeni novčanom kaznom odbili zahtjev ocjenjujući ponovo okolnosti pod kojima je
djelo učinjeno, ličnost osuđenika, svrhu kažnjavanja i dr., zapravo sve što je Općinski sud razmatrao
prilikom izricanja kazne zatvora u postupku koji je prethodio.
39. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su relevantne odredbe materijalnog prava (odredbe čl.
43a. stav 1. KZFBiH, 42a. stav 1. KZBiH, 33. stav 2. KZRS, te člana 43a. KZBD) koje se odnose na
institut zamjene kazne zatvora novčanom kazne sadržajno gotovo identične i suštinski u relevantnom
dijelu glase da se izrečena kazna zatvora do jedne godine, odnosno šest mjeseci može, na zahtjev
osuđenog, zamijeniti novčanom kaznom [...], pa se, prema jezičkom tumačenju, zaista može izvesti
zaključak da je primjena navedenih odredaba fakultativna, odnosno da njihova primjena zavisi od
ocjene samog suda. Nejasnoća same odredbe je i podstakla Vrhovni sud FBiH da u Pravnom shvatanju
Vrhovnog suda riješi nedoumice u vezi sa primjenom odredbe člana 43a. KZFBiH, zaključivši da će
sud prilikom odlučivanja o zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom voditi računa o svim
relevantnim okolnostima koje se odnose na ličnost osuđenog i učinjeno djelo, kao i o svrsi
kažnjavanja i svrsi izvršenja kazne zatvora, upravo onako kako su to učinili redovni sudovi u
konkretnom slučaju. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, sa druge strane, istu jezičku nedoumicu u
vezi sa primjenom odredbe člana 42a. stav 1. KZBiH Sud BiH riješio tako što je zaključio da iz
prirode i namjene same odredbe (otklanjanje štetnih posljedica kratkotrajnih zatvorskih kazni i
rasterećenja zatvorskih ustanova – što je jedna od preporuka Evropske komisije) proizlazi da se
radi o takvoj odredbi čija primjena ne podliježe naknadnoj ocjeni opravdanosti zamjene
pravosnažno izrečene kazne zatvora do jedne godine novčanom kaznom (citat iz obrazloženja
Rješenja Suda BiH broj S 1 2 K 006662 12 Kž od 29. februara 2012. godine). Dakle, iz navedenog
proizlazi sasvim suprotan stav od stava drugih sudova i, konačno, stava Vrhovnog suda FBiH u vezi sa
15
primjenom odredbe člana 43a. KZFBiH, što jasno ukazuje na to da sudovi gotovo identičnu zakonsku
odredbu tumače na potpuno drugačiji način.
40. Ustavni sud, dalje, zapaža da relevantnim odredbama kojima je reguliran ovaj institut nije
propisano kada, zbog čega, odnosno u kojim slučajevima sud udovoljava ovakvom zahtjevu osuđenog
lica, a u kojim ne, na šta je Ustavni sud ukazao u svojoj Odluci broj AP 2705/12 (op.cit., AP 2705/12,
tačka 16) iznoseći svoja zapažanja u vezi sa nepreciznošću odredbe člana 43a. KZFBiH. Osim te
činjenice koja ukazuje na nepreciznost zakonske norme, Ustavni sud, dalje, zapaža, a što, također,
smatra vrlo bitnim, da o zahtjevu osuđenog odlučuje isti sud koji je već odlučivao o krivičnoj
odgovornosti optuženog. Dakle, za postupanje povodom takvih zahtjeva stvarno i mjesno nadležan je
sud koji je vodio krivični postupak, koji je prilikom izricanja kazne zatvora vodio računa o svim
relevantnim okolnostima koje se odnose na individualizaciju i svrhu kazne, sve što ponovo isti sud
(kao u predmetnoj apelaciji) ponovo ocjenjuje i u postupku povodom zahtjeva za zamjenu kazne
zatvora novčanom kaznom, što je, također, vrlo upitno sa aspekta pravne sigurnosti. Budući da o
zahtjevu za korištenje ovog instituta raspravlja isti sud koji je izrekao krivičnopravnu sankciju,
zaključivši da se jedino kaznom zatvora može postići svrha kažnjavanja, nameće se pitanje koja će to
okolnost, koja zakonskom normom nije precizirana, utjecati na taj isti sud da prilikom razmatranja
zahtjeva osuđenog, koji ispunjava zakonske uvjete za korištenje ovog instituta, promijeni mišljenje i
eventualno udovolji njegovom zahtjevu. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća na navode Općinskog
suda iznesene u odgovoru na apelaciju da je zamjena kazne zatvora novčanom kaznom zakonom
predviđena samo kao mogućnost, što upućuje da se u konkretnom slučaju radi o diskrecionom
pravu suda u pogledu primjene ove zakonske norme, a da bi zamjena kazne zatvora novčanom
kaznom imala opravdanje samo u slučajevima kada sud ocjenom svih okolnosti zaključi da se i
novčanom kaznom može ostvariti svrha kažnjavanja i svrha izvršenja kazne zatvora.
41. Ustavni sud smatra da upravo navedeno, s obzirom na nepreciznost zakonske norme, otvara
mogućnost za proizvoljnu primjenu ovog instituta u praksi ukoliko se prihvati stav da isti sud koji je
izrekao krivičnu pravnu sankciju u postupku odlučivanja o zahtjevu za zamjenu kazne zatvora
novčanom kaznom ponovo utvrđujе sve relevantne okolnosti bitne za utvrđivanje kazne, što je u
ranijem postupku već jednom utvrdio. U slučaju da se zahtjevu udovolji, to bi dovelo u sumnju svrhu
krivičnopravne sankcije koja je izrečena prilikom utvrđivanja krivičnopravne odgovornosti osuđenog.
Prihvatajući ovakvo tumačenje u okolnostima da sud može, a ne mora, udovoljiti zahtjevu za
zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom, odnosno da se prilikom primjene ove zakonske norme
radi o diskrecionom pravu suda, ostaje nejasno koje to, eventualno, nove okolnosti, a koje sud nije
imao u vidu prilikom izricanja krivičnopravne sankcije, mogu utjecati na sud da udovolji zahtjevu ako
16
takve okolnosti zakonskom odredbom nisu precizirane. Ustavni sud, dakle, smatra da stav Općinskog
suda iznesen u odgovoru na apelaciju, prema kojem sintagma može se u spornoj odredbi, zapravo,
podrazumijeva ponovno preispitivanje svrhe krivičnopravne sankcije u kontekstu svih relevantnih
okolnosti, nužno nameće pitanje da li je, onda, zakonodavac trebalo da propiše i uvjete i okolnosti pod
kojima će se udovoljavati zahtjevima osuđenika, (a nije), odnosno da li je trebalo da propiše i posebnu
proceduru za takav postupak (a što, također, nije).
42. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da je osporenim rješenjima povrijeđen princip vladavine
prava, koji je zagarantiran članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud podsjeća da prvi
kriterij vladavine prava predstavlja princip pravne sigurnosti, koji, između ostalog, podrazumijeva da
uspostavljeni mehanizmi i institucije djeluju u skladu sa zakonima koji su opći, određeni, jasni,
postojani i koji se jednako primjenjuju prema svakome, a da bi se osigurala ustavna garancija
vladavine prava i otklonila moguća diskriminacija, navedene norme morale bi biti preciznije, odnosno
sadržavati objektivnije kriterije za prihvatanje ili odbijanje zahtjeva. Također, ovaj princip
podrazumijeva i zabranu arbitrarnosti u odlučivanju i postupanju svih organa vlasti koji moraju
djelovati isključivo u skladu sa zakonom i u okviru ovlaštenja koja su im zakonom dodijeljena, te
postojanje institucionalnih garancija u tom smislu (op.cit., U 16/08, tačka 39). Dakle, princip
vladavine prava zahtijeva da zakoni budu dovoljno precizni i jasni kako bi se izbjegla proizvoljnost u
odlučivanju.
43. U tom kontekstu Ustavni sud smatra, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog
aspekta (nepreciznosti zakonske norme) pokretali slična pravna pitanja, da javna vlast, odnosno
organi koji provode postupak, nesporno moraju voditi računa o dosljednoj primjeni pozitivnih
propisa. Međutim, ukoliko imaju dileme u vezi sa primjenom, u takvoj situaciji zakon treba da
tumače u korist stranke koja je u pitanju (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i
meritumu broj AP 4101/09 od 30. marta 2012. godine, tačka 54, dostupna na http://www.ustavnisud.ba).
44. Dakle, pošto relevantne odredbe koje reguliraju pitanje zamjene kazne zatvora novčanom
kaznom, zbog svoje nepreciznosti, ostavljaju mogućnost da ih redovni sudovi različito tumače, Ustavni
sud smatra da takve odredbe nisu formulirane na način koji bi zadovoljio princip vladavine prava,
odnosno princip pravne sigurnosti kao njegovog osnovnog elementa. Prema tome, primjena spornih
odredaba u praksi dovodi do pravne nesigurnosti osuđenika koji ispunjavaju propisane uvjete u
ostvarivanju tog zakonom predviđenog prava. Upravo zbog navedenog, te okolnosti da predmetna
odredba u gotovo identičnom tekstu egzistira kako u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i
krivičnim zakonima entiteta, tako i u Krivičnom zakonu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, Ustavni
sud smatra neophodnim ovu odluku dostaviti nadležnim organima na svim nivoima vlasti radi
17
preduzimanja aktivnosti iz okvira njihove nadležnosti, kako bi se sporne odredbe kojima je regulirano
pitanje zamjene kazne zatvora novčanom kaznom precizirale, prije svega, u jezičkom smislu, te kako
bi se na taj način otklonila različita tumačenja nadležnih sudova prilikom njihove primjene, a kako to
proizlazi iz obrazloženja ove odluke.
45. Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno apelantovo
pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske
konvencije u vezi sa principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine,
Ostali navodi
46. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale navode
koji upućuju na kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i
člana 10. Evropske konvencije i prava da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu iz
člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno apelantovo
pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske
konvencije u vezi sa principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, jer u
situaciji kada je zakonska odredba koja se odnosi na zamjenu kazne zatvora nejasna i kada rezultira
različitim tumačenjem i primjenom, ovu zakonsku odredbu nije tumačio i primijenio u korist stranke
koja je u pitanju.
48. Danom donošenja ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri
broj AP 2809/12 od 28. februara 2013. godine.
49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda,
Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Aneks ove odluke, u smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, čini izdvojeno mišljenje
suprotno odluci potpredsjednika Miodraga Simovića, kojem se pridružuje potpredsjednik Tudor
Pantiru.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i
obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić
18
Izdvojeno mišljenje o neslaganju potpredsjednika, prof. dr. Miodraga Simovića u
predmetu broj AP 2809/12 od 24. maja 2013. godine
Žao mi je što ne mogu dijeliti mišljenje većine u Sudu u pogledu ovog predmeta. Osnovni
razlog za moje neslaganje vezan je za pitanje dopustivosti apelacije u smislu člana VI/3.b) Ustava
Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Apelant se žali na rješenjā Općinskog suda u Širokom Brijegu i Kantonalnog suda u Širokom
Brijegu, kojima je odbijen njegov prijedlog da se izrečena kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom.
Stoga je Ustavni sud trebalo da pruži odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive
garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
Pravo na pravično suđenje koje je utvrđeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije u svojoj
19
prvoj rečenici glasi: „Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve
krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku
pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.“ Međutim, u predmetnom slučaju
apelant je podnio apelaciju protiv rješenjā redovnih sudova u kojima je isključivo raspravljano o
pitanju postojanja zakonskih pretpostavki da se dozvoli zamjena izrečene kazne zatvora novčanom
kaznom, a ne o „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta.
Dakle, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama koje su donesene u
postupku u kojima je odlučivano o krivičnoj optužbi protiv apelanta, proizlazi da član 6. Evropske
konvencije nije primjenjiv. Pošto Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6.
Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa
Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud je, također, trebalo da zaključi da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o
apelantovom pravu iz člana II/3.b) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 3. i 10. Evropske
konvencije, kao ni o njegovom pravu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi
da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i
Evropskom konvencijom.
U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog
suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna
sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je trebalo da odluči da odbaci kao nedopuštenu
apelaciju M. T. podnesenu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 016615
12 Kž 2 od 12. juna 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 016615
11 K 2 od 25. aprila 2012. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne
i Hercegovine.
condy
Posts: 7814
Joined: 22/09/2011 14:34

#23 Re: Pravna praksa u BiH

Post by condy »

U vezi primjene člana 43a. KZ FBiH i Odluke Ustavnog suda BiH, dugogodišnji sudija tog suda Miodrag Simović ima izdvojeno mišljenje, u kojem se ne slaže sa tom Odlukom jer smatra da je izjavljena apelacija inkompatibilna sa Ustavom BiH, odnosno da je nedopuštena. U prilogu toga je i sam stav Ustavnog suda BiH iz ranijih Odluka tog suda. Međutim, Ustavni sud BiH mijenja svoje ranije stavove, i odlučuje o toj apelaciju u meritumu.

Simović smatra da pitanje koje je pokrenuto u toj apelaciji ne uživa zaštitu Evropske konvencije i Ustava BiH, i to je po njemu nesporno jer u konkretnom slučaju apelacija se podnosi radi " raspravljanja o pitanju postojanja zakonskih pretpostavki za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom " a ne o pitanju " osnovanosti bilo kakve krivične optužbe ", kako to propisuje odredba čl. 6 st. 1 EKLJP.

Dakle, ova Odluka Ustavnog suda je diskutabilna.
User avatar
muminovic
Posts: 3306
Joined: 17/08/2013 15:10

#24 Re: Pravna praksa u BiH

Post by muminovic »

condy wrote:U vezi primjene člana 43a. KZ FBiH i Odluke Ustavnog suda BiH, dugogodišnji sudija tog suda Miodrag Simović ima izdvojeno mišljenje, u kojem se ne slaže sa tom Odlukom jer smatra da je izjavljena apelacija inkompatibilna sa Ustavom BiH, odnosno da je nedopuštena. U prilogu toga je i sam stav Ustavnog suda BiH iz ranijih Odluka tog suda. Međutim, Ustavni sud BiH mijenja svoje ranije stavove, i odlučuje o toj apelaciju u meritumu.

Simović smatra da pitanje koje je pokrenuto u toj apelaciji ne uživa zaštitu Evropske konvencije i Ustava BiH, i to je po njemu nesporno jer u konkretnom slučaju apelacija se podnosi radi " raspravljanja o pitanju postojanja zakonskih pretpostavki za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom " a ne o pitanju " osnovanosti bilo kakve krivične optužbe ", kako to propisuje odredba čl. 6 st. 1 EKLJP.

Dakle, ova Odluka Ustavnog suda je diskutabilna.
Misljenja sam da odluka U. suda nije diskutabilna, nego usvojena u skladu sa pravilnikom Ustavnog suda u velikom vijecu, ako jedan sudac misli drugacije ima pravo da da svoje izdvojeno misljenje sto je i uradio, ali to ne umanjuje znacaj same odluke.

Sto se tice "kvaliteta" sudaca, to je druga tema, pa se treba vidjeti kako su birani i na koji nacin, u sudu radi npr jedna Seada Palavric, koja prije ustavnog suda nikad nije radila kao sudija, niti ima ijednu odluku/rjesenje presudu napisanu u zviotu do te funckije.

No tako je kako je.
condy
Posts: 7814
Joined: 22/09/2011 14:34

#25 Re: Pravna praksa u BiH

Post by condy »

muminovic wrote:
condy wrote:U vezi primjene člana 43a. KZ FBiH i Odluke Ustavnog suda BiH, dugogodišnji sudija tog suda Miodrag Simović ima izdvojeno mišljenje, u kojem se ne slaže sa tom Odlukom jer smatra da je izjavljena apelacija inkompatibilna sa Ustavom BiH, odnosno da je nedopuštena. U prilogu toga je i sam stav Ustavnog suda BiH iz ranijih Odluka tog suda. Međutim, Ustavni sud BiH mijenja svoje ranije stavove, i odlučuje o toj apelaciju u meritumu.

Simović smatra da pitanje koje je pokrenuto u toj apelaciji ne uživa zaštitu Evropske konvencije i Ustava BiH, i to je po njemu nesporno jer u konkretnom slučaju apelacija se podnosi radi " raspravljanja o pitanju postojanja zakonskih pretpostavki za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom " a ne o pitanju " osnovanosti bilo kakve krivične optužbe ", kako to propisuje odredba čl. 6 st. 1 EKLJP.

Dakle, ova Odluka Ustavnog suda je diskutabilna.
Misljenja sam da odluka U. suda nije diskutabilna, nego usvojena u skladu sa pravilnikom Ustavnog suda u velikom vijecu, ako jedan sudac misli drugacije ima pravo da da svoje izdvojeno misljenje sto je i uradio, ali to ne umanjuje znacaj same odluke.

Sto se tice "kvaliteta" sudaca, to je druga tema, pa se treba vidjeti kako su birani i na koji nacin, u sudu radi npr jedna Seada Palavric, koja prije ustavnog suda nikad nije radila kao sudija, niti ima ijednu odluku/rjesenje presudu napisanu u zviotu do te funckije.

No tako je kako je.
Slažem se u dijelu kada spominješ " kvalitet " sudaca.

Nekada ti " mali " prvostepeni sudovi mogu imati pravilnije pravno rezonovanje od ovih " najviših ". To nije nemoguće jer se to pokazalo i u ovom slučaju. U biti obrazloženja Općinskog suda i Kantonalnog suda, u predmetnom slučaju, su itekako uvjerljiva. Nedopustivo je, nemoralno i nepravedno je da osuđeno lice za krivično djelo bludnjih radnji, i to nad djecom ( kvalifikovani oblik ), osuđeno na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, tek tako, jednostavno podnošenjem zahtjeva od par rečenica izigra cjelokupni krivični sistem i represivni mehanizam tako što će kaznu zatvora od godinu dana za tako teško krivično djelo jednostavno staviti van snage. To nema nigdje. To je sramota.

Ne plaća se novčana kazna za bludnje radnje, zapamtite to, već se za bludnje radnje treba slati osoba na robiju, bez izuzetka. Nema tu filozofiranja, smicalica, pravnih zavrzlama, polemike, to je jasno ko dan, kazna zatvora i ništa drugo bez izuzetka.

Ustavni sud po meni je pomilovao osuđenika za bludnje radnje nad djecom.
Post Reply