Mislim da tu grijesis.
Prioritet treba da ima sirotinja, a ne bolesni. Iz razloga sto je sirotinji lakse pomoci, nego bolesniku. Za samo - jednu operaciju vani potrebno je toliko love, da je to basnoslovna suma, za mene, koji sam vani, koji to ne bih mogao sebi prisutiti, iz dzepa, a kako je tek onima u BiH. Osim toga - cesto oni kojima se pomaze - "lape" lovu i izgube se. Niti ti jave, kako je i sta bilo. Ni jeli bolje ni gore. Ni nista. Samo bitte zahlen, i salji dalje, prosi i moli. To je ono sto covjeka iritira. Ako ja investiram novac i vrijeme, hocu da znam, da li je projekat propao ili ne. Drugi problem je sto se rijetko skupi - onoliko koliko se trazi. Sta se desava onda. To niko - ne zna. I niko o tome ne govori. Najcesce je - potrebno ovoliko i ovoliko. Ok, ali sta ako ne moze se skupti toliko, a moze ovoliko. I sta ako se ne skupi nikad - toliko koliko treba za operaciju? Jel ide lova familij ina knjizicu, a dijete ce i dalje - besplatno se ljeciti, ma kako bezuspjesno po BiH, il' sta ce biti. Nije mi stalo do para, ali - ne volim seme - u kojima se preko nekog bolesnog, dobro zaraduje, na osnovu medijske prisutnosti, a bilo je i ima jos uvijek takvih slucajeva.
Zbog toga, kazem, pomognem sirotinju koliko mogu, dobra stranica za to je
http://www.sadake.de koja drzi sve transparentno - po pitanju ko je poslao, za koji projekat i koliko love, te salju svoje ljude koji kasnije napisu pricu o tome sta su vidjeli i kako je prosao - susret. Do sada, to je jedini - pokusaj koji je ostao na nivou, jer mozes da izaberes, kome da pomognes, ili da posaljes u generalni fond, pa da oni dodjele tu lovu onome kome je najpotrebnije, uz to drze tvoje ime i lovu koju si poslao, na spisku, tako da se zna koje poslao koliko i kad, i kad je to sve uruceno familiji. Nazalost - "na divlje" skupljanje i prebacivanje love, jos uvijek fercera, ali zbog takvih slucajeva, oni koji imaju legitimne razloge potrazenja pomoci - nece biti pomognuti od strane ljudi - koji ne vjeruju da te pare idu, za svrhe za koje su potrebne. Jos jedna od stvari koje ljudi ne razumiju je transfer novcem. U biH i dalje - maltretiraju sa ziro racunima i sranjima. Samo transfer - novca, u BiH kosta $50 dollara, bez obzira na cifricu. Ako je ozbiljna cifrica, onda ti i tu udare taksu. Alternativnog nacina - nema, jer vecina ovih ljudi - ne konta. Ne konta da ja ne mogu ici s uplatnicom u banku da uplatim. Da mi treba hejbet nekih brojeva. Da mi uzmu pola love na tranfer. I uz sve to - nemam vremena da stojim u redovima po banci i na salterima, za prebacivanje novca. Ja u banci nisam bio, ne znam kad. Sve transakcije idu preko interneta i ATM masine. Ne vidim zivog nikog - i ne zelim, da vidjam zivog ikog - jer me to samo usporava. Dakle - trebaju ljudi sposobni da se lova uplacuje preko interneta, kartica, paypal racuna, nazovi kako hoces. Da mogu na kompjuteru za 10 minuta poslati pare. Ako ne mogu - onda i necu. Jer vrijeme je bitan faktor u svemu ovome. Nemam strpljenja ni zivaca, da se peglam. Jednostavno, je to tako. I zbog toga - oni koji imaju bolju logistiku dobiju vise i love. Oni koji nemaju, nece dobiti nista osim poznanika, familije i sugradjana. A moguce je da je takvima potrebnije i da je bolest - izljecivija i slicno.
Nadalje. Radi se ovdje o problemu nerealnih ocekivanja. Drugovi moji - svi umiremo i umrijecemo. Smrt - je jedina pravda. Za neke dodje kad se ne nadaju. Drugi umiru tek kad trebaju poceti da zive. U BiH - umjesto da postoji sluzba, doktora, koji mogu odrediti - prioritet odredjenog slucaja po pitanju - npr. sanse da takva osoba, ima uspjesan treatman, bazirano na literaturi - takvo nesto, ne postoji. To trebam ja - da odradujem da li da posaljem pare - za neki tretman koji ima sansu od 10% - da ce uspjeti? Jer - niko o tome ne govori. Koliko je sve realno? Ljudi misle - da u Italiji - ili negdje drugdje, tehnika je ta koja zivote spasava. To je istina samo donekle. Dakle - treatmani koji su ekpsterimentalne prirode, ne treba finasirati. Kostaju previse i ako je kome u interesu da takvog covjeku pomogne neka ga ukljuci u istrazivacki projekat koji bi trebao pokriti troskove ljecenja.
Uglavnom pomazem, u zavisnosti od toga koliko osjecam da je situacija transparenta, da ja mogu pomoci i da pomoc nije uzaludna. Ukoliko mi nije situacija transparenta, ukoliko mogu procjeniti da je to uzaludan pokusaj, i ukoliko mi treba par sati, vozanja i posjete po bankama, utoliko - necu pomoci. Zasto. Zato sto i da bi ti se pomoglo - ti moras sam sebi pomoci, tj. pomoci - meni da ti ja pomognem. Ukoliko to osobe koje traze pomoc, ne odrade, tu logistiku, informacije, transparentnost, i ukoliko me poslje onog sto im doniram - nikad ne kontaktiraju - utoliko je manja sansa - da cu pomoci nekom drugom poslje njih. Zasto, jer imam i ja, sa 80% familije u BiH - gdje i kome pomoci, a nisam ni u Americi - postao milioner, cak sto vise, svi smo mi ovdje, narucito omladina u dugovima.
?
, pa sam tako skontala da od mene niko nikada nece dobiti ni penija sa takvim razmisljanjem. Cuj, give me the money and shut the hell up 
da se odmorim 
) mi se jednostavno gadi. Svi suhi keksovi su mi se zgadili do te mjere, da mi i one keks torte imaju neku gorcinu u ukusu. I tako dalje bih mogao nabrajati do besvijesti. To su stvari koje su dolazile do obicnih ljudi, samo zato sto su bile losijeg kvaliteta. 
