Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Locked
Bossona
Posts: 5142
Joined: 21/12/2020 03:28

#52151 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by Bossona »

mo-town wrote: 31/01/2022 20:26
Bossona wrote: 31/01/2022 19:31

To Dodik pozvao svoje saveznike da sa govornice genocidnog čentiteta popišaju po svim ubijenim i etnički očišćenim hrvatskim žrtvama od strane Karadžićevaca sa kojima su bili i ostali braća po Karadžorđevu od Bobana do Čovića čobana.
Koja perverzija je na pomolu. Ovu nacionalnu sramotu Bosnjaci sebi nikada ne smiju dozvoliti.
Nakon ovoga obracanja Covica, mozda ce im Srbi i oprostiti sto su ih temeljito pocistili iz PC a sada ih tretiraju ko ikebanu.
"Preživljena zemlja Prof. dr. Ivo Komšić
"Razgovor Mate Bobana i Ive Komšića 1992. o podjeli BiH: "Mi ćemo to završiti za petnaest dana"

Piše prof. dr. Ivo Komšić u svojoj knjizi Preživljena zemlja: Tko je, kada i gdje dijelio BiH, Prometej, Zagreb 2006, str. 159-161.
Image

(…) Ovo Bilandžićevo svjedočenje bio je prvi dokaz da se vojni sukobi u BiH, posebno rat i Hrvata i Muslimana, odvijaju po scenariju koji je davno napravljen i koji mi je prezentirao Mate Boban još prije godinu dana. Bilo je to ono jutro kad je Skupština RBiH izglasala raspisivanje referenduma o samostalnosti Bosne i Hercegovine. To je najdramatičnija noć u mom životu.

(…) Kada sam izašao na plato Skupštine dočekao me oštar i prohladan zrak. Još se nije bilo razdanilo. Uz zgradu Filozofskog fakulteta stajao je upaljen džip mog prijatelja. Kada sam ušao, na stražnjem sjedištu vidio sam Matu Bobana. Paško me požurio upozoriti da Mate želi sa mnom razgovarati. Bobana sam poznavao samo iz viđenja kao člana Skupštine i kluba HDZ-a. On je inače bio zastupnik koji se nije eksponirao na sjednicama i mislim da nikada nije izašao za govornicu da nešto kaže. Uz to, nije imao nikakvu značajnu funkciju u HDZ-u.

Boban nije pravio nikakav uvod. Odmah je prešao na stvar. Rekao je kako je veoma važno da razumijem ovu situaciju i kako moja uloga u njoj može biti značajna. Tvrdio je da sam “predsjednik“ inzistira na tome, misleći na Tuđmana.

Prema njegovim riječima, slijede povijesni događaji u kojima bi “njima“ bilo veoma važno da budem uz “njih“ i da preuzmem neku važnu funkciju. Inzistirao sam da mi objasni o kojim se događajima radi.
– Mi pravimo svoju državu, rekao je.
– Koju državu, pitao sam.
– Hrvatsku državu, odgovorio je nervozno i opsovao Isusa (psovka koju ne mogu ni izgovoriti a koja je njemu izgleda bila poštapalica).

Zastao sam i okrenuo se prema njemu na sjedištu iako je to bila neudobna poza. Želio sam ga gledati dok govori. Njegovo voštano lice se jedva razabiralo na prigušenom unutarnjem svjetlu automobila. Nastavio je mirno.

– Pravimo svoju državu u Bosni i Hercegovini koja će biti u granicama bivše Banovine. Drugu polovicu će uzeti Srbi. To je velik i važan projekt. Trebaš nam jer ti znaš kako se to radi. Ti si pametan čovjek. Predsjednik te cijeni. Mi ćemo to napraviti i bez tebe, ali je važno da budeš s nama. Da ne budeš protiv nas.
– Čekaj Mate, prekinuo sam ga. Da li vi računate s tim da će u toj vašoj državi biti pola Muslimana. Što će oni reći o tome?
– Kojih Muslimana, pitao je kao da prvi put čuje za njih.
– Ovih koji su se prošle godine tako izjasnili na popisu, odgovorio sam. Od Kotor Varoši do Neuma njih je u strukturi stanovništva preko 40 posto.

– To ne postoji, opet je reagirao nervozno.
– Kako ne postoji?
– Lijepo – i opet je dodao tešku psovku. – Oni će se morati izjasniti ili kao Hrvati ili kao Srbi.
– A šta ako se ne izjasne? – upitao sam već sa strepnjom i zebnjom.
– Onda ćemo ih pobiti.

– Stani Mate – prekinuo sam ga. – Vi ćete pobiti pola stanovništva ove zemlje. Znaš li ti Mate da je to nemoguće, da je to zločinački projekt, i ti mene zoveš da u tome sudjelujem. Govorio sam vrlo ubrzano, ne više kao odgovor već kao optužbu.
– Mi ćemo to završiti za petnaest dana, prekinuo me je i nastavio. – Oni nemaju ništa, nisu se organizirali, a mi imamo vojsku, imamo naoružanje, imamo sve.
– Ali to je zločin, nastavio sam otimajući se već s njim za riječi. – Ti mene zoveš da sudjelujem u zločinu. Nećete u tome uspjeti, Muslimani će se organizirati kad u to krenete i pobijedit će. Napravit ćete zločin, izgubiti rat i bit ćete krivi, govorio sam već bijesno i bez reda. (…)

– Ti si profesore lud, ti ništa ne razumiješ. Ovo je povijesna situacija, ponovno me prekinuo.
– Ja dobro razumijem ali vi ne razumijete. Bosna se ne može podijeliti bez zločina. Nećete uspjeti i odgovarat ćete jednoga dana za to.
– Znao sam da si lud ali nisam znao da si toliko lud – rekao je ne više kao konstataciju već kao zaključak razgovora. – Vozi, ja ću u Holiday na spavanje.
– Mate, ima još nešto što ti želim reći. Ne samo da neću s vama već kad krenete u taj projekt, ako Muslimani budu branili Bosnu i Hercegovinu, ja ću biti s njihove strane, rekao sam mirno i sa suzama u očima, koje se srećom nisu vidjele.

Do hotela smo došli šutke. On je tu izašao, a mi smo nastavili za Kiseljak. Nismo ništa govorili. Zanijemili smo obojica. Razmijenili smo ukočene poglede pred mojom kućom, gdje sam izašao. Paško je produžio u Kreševo. (…)
https://vijesti.ba/clanak/371787/razgov ... Dj2ui_hmNc
Kada su u pitanju viši ciljevi susjeda preko Une i Komšija preko drine ne poznaju vlastite žrtve, oni su samo topovsko meso njihovih isturenih štabova unutar Bosne u kojoj ne odlučuju o sebi već isključivo slušaju i služe hegeminijama u rasturanju svoje domovine i vlastite kuće. Neki su žrtvovani jer su se našli na pogrešnim lokacijama, drugi su poginuli da bi se realizovao dogovor iz Karađorđeva, dobar dio je napustio Bosnu pa iz susjednih država štekću i sokole svoje čobane u trodecenijskoj misiji samouništenja,...


Gen. Petar Stipetić o izdajnicima: Šusku, Praljku, Bobanu i agresiji na RBIH
General Petar Stipetić :....
"Indikativno je da je na dan pada Vukovara,formirana Herceg-Bosna,a shodno dogovoru Boban-Karadžić Bosanska Posavina je predana u ruke srpskom agresoru.
Ministar obrane HR, Gojko Šušak je naredio da nijedan pripadnik HV ne smije nogom stupiti na tlo BIH u Posavini,a tu istu HV je poslao na drugu stranu BIH u nekoj drugoj nakani( napad na Bošnjake i ARBIH)
Slobodan Praljak i Čermak su planski sijali paniku i nagovarali branitelje B.Posavine da napuste položaje i pređu u Hrvatsku.
User avatar
Str0nz
Posts: 1270
Joined: 27/10/2021 00:45
Grijem se na: Hodza > marfi

#52152 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by Str0nz »

Hrvatska stranka BiH, Koalicija Država i Naša stranka podržali Principe za izmjene Ustava BiH

Image

(Patria) - Danas su u Sarajevu nevladine organizacije Vijeće Kongresa Bošnjačkih intelektualaca, Hrvatsko narodno vijeće u BiH, Srpsko građansko vijeće – Pokret za ravnopravnost i Forum parlamentaraca BiH 1990 nastavili aktivnosti sastanaka sa političkim organizacijama koje imaju svoje zastupnike u PSBIH.

U odvojenim susretima, obavljen je susret sa delegacijom Hrvatske stranke BiH koju je predvodio predsjednik Božo Skopljaković, Koalicijom Država (Platforma za progres, Posavska stranka, NEP, Klub zastupnika u Parlamentu FBIH) ispred koje su bili Mirsad Hadžikadić, Senad Šepić i Adis Arapović, te Našom strankom koju su predstavljali generalni sekretar Nihad Uk i zastupnica u Parlamentu BiH Mirjana Lepić-Marinković.

Delegacije HSBIH, Koalicije Država i NS jasno su izrazili podršku usaglašenim Principima za izmjene Ustava BiH koje su usaglasile nevladine organizacije, a koje je putem web aplikacije www.izmjeneustava.com podržalo više od 62.000 građana Bosne i Hercegovine iz domovine i svijeta, kao i desetine drugih NGO (KBSA, Institut za genocid Kanada, Društvo za ugrožene narode, Centar za promociju civilnog društva, Jevrejsko kulturno društvo La Benevolencija, Udruga Hrvatski dom, Forum građana Tuzle, Mostarski krug i dr.).

Predstavnici i predsjednici stranaka pozvaće zvanično svoje članstvo i simpatizere, koji to do sada nisu učinili, da podrže ponuđene Principe putem web aplikacije www.izmjeneustava.com.

Politički predstavnici istakli su da ponuđeni Principi mogu biti polazna osnova za okupljanje političkih snaga, organizacija civilnog društva, akademske zajednice i demokratskih snaga u BiH kojima je prioritetna borba za državu Bosnu i Hercegovinu u kojoj će svi narodi i građani ostvarivati puna ljudska prava i slobode.

Tokom susreta posebna pažnja posvećena je i pitanju rješavanja državne imovine BiH gdje je jasno usaglašeno da je osnov za sve razgovore provođenje pravosnažne presude Ustavnog suda BiH kojom je jasno presuđeno da je država BiH vlasnik državne imovine, te da se o pitanju vlasništva ne može pregovarati, a da se kroz proceduru i odlučivanje u PSBIH treba definirati obim i način upravljanja i korištenja državnom imovinom od strane nižih nivoa vlasti.

Predstavnici NGO izrazili su zahvalnost na dolasku rukovodstvima političkih organizacija, otvorenom razgovoru i opredjeljenosti da se domaćim i međunarodnim zvaničnicima pošalje jasna poruka da je Bosni i Hercegovini mjesto u euro-atlanskim integracijama te da BiH ima pravo biti uređena kao i sve demokratske države u Evropi.
https://nap.ba/news/89284
Bossona
Posts: 5142
Joined: 21/12/2020 03:28

#52153 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by Bossona »

LARSON: “OSOBE SA LAŽNIM DIPLOMAMA TREBA OTPUSTITI, GRAĐANI BIH MORAJU USTATI I REĆI DOSTA”
Viši savjetnik za borbu protiv korupcije Ambasade SAD u BiH Eric Larson tokom današnje prezentacije Ureda za borbu protiv korupcije i upravljanje kvalitetom Kantona Sarajevo Analiza antikorupcijskog okruženja u javnom sektoru ovog kantona za 2021. godinu u Sarajevu obratio se medijima.

Naime on je kazao da se zahtjeva sistematski pristup koji prati visokorizične sektore poput urbanog planiranja i sektor zdravstvene zaštite da bi se identificiralo kako je takva korupcija organizirana.

On je, prilikom predstavljanja Analize Ureda za 2021. godinu, kazao da se Ured suočava sa ozbiljnim pritiskom.
https://crna-hronika.info/larson-osobe- ... HUg215tSjA
Escobar: Umjesto što trošimo vrijeme s korumpiranim političarima u BiH, preferirao bih ekonomske teme
Američki diplomata Gabriel Escobar je izjavio da će njegova država nastaviti vršiti pritisak za deblokadu državne vlasti
31. 01. 2022.

Ovo je izjavio u intervjuu za kosovski portal Reporteri u kojem je govorio i o stanju u Bosni i Hercegovini.

"Dejton je održavao mir 25 godina i Sjedinjene Američke Države ostaju potpuno posvećene suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine. SAD će nastaviti vršiti pritisak za diplomatsko rješenje političke krize i povratak stranaka bosanskih Srba u državne institucije", naglasio je.

Prema njegovim riječima, činjenica je da korupcija i trenutna situacija u Bosni i Hercegovini pogađaju sve konstitutivne narode te onemogućavaju da ekonomija ove države bude prosperitetna.

Escobar je ukazao kako bi SAD trebale nastaviti djelovati u Bosni i Hercegovini.

"Umjesto što se vrijeme troši na sastajanje s korumpiranim zvaničnicima, više bih preferirao da SAD troše našu energiju u podizanje svijesti o velikom talentu i ekonomskom potencijalu Bosne i Hercegovine. Nadam se da će se političari usaglasiti da je fokusiranje na potrebe njihovih ljudi više potrebno od dobijanja političkih bodova ili težnji za samobogaćenjem i ličnom dobiti", zaključio je u intervjuu za Reporteri.

Podsjećamo, u intervjuu za CNN je sredinom prošlog mjeseca istakao da su od Bosne i Hercegovine po korupciji gori samo Bjelorusija i Azerbejdža
https://www.face.ba/vijesti/bih/escobar ... aMiidDb7xk
Poručili da je sramotno što se samoproglašeni čuvari etnotorova pate i žale na svoj težak život zbog malih primanja i privilegija da ih treba nastaviti podržavati i pomagati da prežive sa svojim porodicama.
Kada je njima teško, kako je onima oko njih sa lažnim diplomama,...??

mishic
Posts: 6082
Joined: 28/04/2011 16:29

#52154 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by mishic »

Raditi na saniranju posljedica a potpuno zanemariti makar pokušaj da se otkloni uzrok, znači raditi uzaludan, beskrajan i beskoristan posao. Ili još jednostavnije, znači uzalud gubiti vrijeme. A očekivati neku korist ili rezultat od takvog posla je puko samozavaravanje.

Sistemska greška uzidana u temelje dejtonske BiH od normalne, suverene i međunarodno priznate Države stvorila je čudovište, Frankeštajn tvorevinu asimetrične konstrukcije podijeljene po ratno-zločinačkim postignućima povampirenih nacionalizama i velikodržavnih projekata koji su bogato nagrađeni za zločin koji su počinili. Stvoren je nepravedan i nezakonit presedan koji će trajno njedriti antagonizme između vještački stvorenih i prihvaćenih a potom i nagrađenih nacionalnih velikodržavnih projekata kojima je to nagrađivanje dalo legitimitet. Taj legitimitet prihvaćen je kao neupitan, trajan i sveti fakat sa kojeg se, zbog te neupitnosti, mogao planirati nastavak dalje borbe za realizaciju planova i ciljeva koji nisu ratom u potpunosti ostvareni.

I na drugoj strani taj silom nametnuti kompromis i pored nepravde kosmičkih razmjera, njenog stalnog uvečanja opstrukcijom provedbe i zloupotrebom suđenja u Hagu, prihvaćen je kao nužno zlo ali s nadom da će u budućnosti, pored mira, donijeti i kakvu takvu perspektivu za obnovu društva i Države.
Ta nada je gušila očaj zbog nepravde, davala snagu da se podnese bol, sputavala želju i potrebu za osvetom i poticala na mirenje sa činjenicama ma kako i koliko bile van pameti.

Na prve znake ponovnog povampirenja naci-fašističkih snaga nije bilo adekvatne reakcije, bar ne one domaće, a djelovanje Visokih predstavnika koji su bili zaduženi i za tumačenje i za provedbu Dejtona, bilo je kako kad. Neki su oklijevali, neki donosili neke mjere, neki samo brinuli postepeno prebacujući svoju zadaću i obavezu na domaće aktere. Tako je ta velika sistemska greška međunarodne zajednice pretvorena u domaći problem za čije rješenje više nije bilo nadležnih.

A problem je iz dana u dan rastao. Iskušavala se odlučnost i oštrina reakcije i domaćih i međunarodnih faktora dok se konačno nije shvatilo da se slobodno i nekažnjeno može krenuti u rušenje ustavnog poretka i to sinhronizovano od politika iz Beograda i Zagreba utemeljenih na sporazumu Miloševića i Tuđmana ali sa novim akterima Dodikom i Čovićem koji su rasturajući BiH i praveći svoje države u stvari željeli sebe i tajkune oko sebe zaštititi od odgovornosti za organizirani višedecenijski kriminal neslučenih razmjera.

Njihovoj ofanzivi i otvorenim atacima na Državu i njene institucije dugo se niko ozbiljno nije suprotstavljao. Institucije su odavno i same kriminalizovane i njima i zapošljavanjem u njima se uveliko trgovalo tako da je njihovo (ne)funkcionisanje dovelo do ravnoteže (ne)moći među vladajućim oligarhijama a opozicija se odavno pogubila u međusobnoj borbi za mrvice koje je ubirala podmirujući lične i stranačke interese.

I tek nakon potpune blokade i Države i Federacije, nakon otvorenih ucjena, prijetnji i konkretnih poteza u pravcu rasturanja BiH počinju se javljati prigušeni i nemušti glasovi koji pozivaju na razum. Pozivaju da se na ultimatume i prijetnje odgovori dogovorom i kompromisom!

Pored paraliziranih institucija države pokreću se vaninstitucionalne nagodbe tokom kojih se shvatilo da se više nema čime trgovati a nametnuti ultimatumi i zveckanje oružjem ozbiljno su ugrozili mir i uznemirili poslovićno inertnu, sporu i nejedinstvenu međunarodnu zajednicu. Strah od rata, ataci na Ustav i ustavni poredak u zemlji uznemirili su demokratsku javnost u svijetu ali i probudili desničarske šičardžije da se svrstaju i podrže domaće aktere koji su kao izvršioci dobili zadatak i podršku da završe ono što je započeto devedesetih godina prošlog stoljeća.

I domaća javnost ozbiljno se uznemirila, o ratu se ponovo otvoreno govorilo, digli su se razumni ljudi u dijaspori a tzv. probosanske snage i dalje su se snebivale deklarativno se izjašnjavajući za potrebu stvaranja jedinstvenog pro-državnog fronta a praktično ne nalazeći ni minimum akcionog jedinstva u realizaciji tog cilja. Ono malo jedinstva koje se pokazalo pred stranim mentorim potvrdilo je da ovdje postoji daleko više snage i volje da se Država sačuva ali je pokazalo i da strani mentori nisu uvijek pouzdan i siguran partner da se to postigne bez ponavljanja grešaka iz Dejtona.

Neum je bio vrhunac dosadašnje drame a pat pozicija višestrano razočarenje nakon koga se očekuju nove kušnje. U ukupnom zbiru svi argumenti kao i rijetko viđena podrška demokratskih snaga u svijetu su na strani probosanskih snaga. Na drugoj strani je dobro sinhronizovana aktivnost Dodika i Čovića uz impute i podršku iz Beograda (masovna) i Zagreba (podijeljena), te dirigentsku palicu Moskve koja preko Balkana i svojih igraća u evropskim desničarskim krugovim nastoji revitalizirati znatan dio SSSR-a i ponovo se pozicionirati kao svjetska a ne samo regionalna sila.

U svemu tome probosnskim snagama koje imaju sve argumente u svojim rukama fale tri ključne stvari:

- Prva je odricanje od ličnih i uskostranačkih interesa, zanemarivanje međusobnih razmirica i animoziteta te stavljanje u prvi plan interesa države i
djelovanja kroz institucije koje se pod hitno moraju očistiti od kriminalnih elemenata ubačenih radi njihova blokiranja

- Druga, napuštanje pozicija defanzivne uloge i prelazak u oštru ofanzivu sporenja Dejtona i njegovih rješenja Haškim presudama ali i njegovim
urušavanjem kako od pojedinaca tako i političkih partija i institucija koje su u funkciji ostvarenja ratnih ciljeva Srbije i Hrvatske u BiH.

- I treća, posegnuti za svim mogućim pravnim sredstvima da se dokumentuje kriminalna aktivnost ključnih aktera rušenja države i njihovo učešće u
udruženim kriminalnim aktivnostima, korupciji, pokroviteljstvu nad narko-tržištem i saradnja sa kriminalnim klanovima koji organizuju likvidacije.

Sva tri ova segmenta moguća su samo uz pomoć i saradnju sa međunarodnim sigurnosnim agencijama, pravnim ekspertima i diplomatskim centrima u koje se mora odlaziti ne čekajući da oni dođu nama na noge. Dokumentovanje i obznanjivanje ovih činjenica dovelo bi do osipanja glasačkog tijela SNSD-a i HDZ-a, stvorilo pretpostavke za trijumf opoziciji a po sistemu spojenih posuda i SDA nebi mogla ostati ni u približno istoj poziciji.

Bilo bi jako bitno da nacionalistički lideri ne budu doživljeni ko nacionalni heroji i da se njihova zlodjela dokumentuju.
Bossona
Posts: 5142
Joined: 21/12/2020 03:28

#52155 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by Bossona »

mishic wrote: 01/02/2022 01:08 Raditi na saniranju posljedica a potpuno zanemariti makar pokušaj da se otkloni uzrok, znači raditi uzaludan, beskrajan i beskoristan posao. Ili još jednostavnije, znači uzalud gubiti vrijeme. A očekivati neku korist ili rezultat od takvog posla je puko samozavaravanje.

Sistemska greška uzidana u temelje dejtonske BiH od normalne, suverene i međunarodno priznate Države stvorila je čudovište, Frankeštajn tvorevinu asimetrične konstrukcije podijeljene po ratno-zločinačkim postignućima povampirenih nacionalizama i velikodržavnih projekata koji su bogato nagrađeni za zločin koji su počinili. Stvoren je nepravedan i nezakonit presedan koji će trajno njedriti antagonizme između vještački stvorenih i prihvaćenih a potom i nagrađenih nacionalnih velikodržavnih projekata kojima je to nagrađivanje dalo legitimitet. Taj legitimitet prihvaćen je kao neupitan, trajan i sveti fakat sa kojeg se, zbog te neupitnosti, mogao planirati nastavak dalje borbe za realizaciju planova i ciljeva koji nisu ratom u potpunosti ostvareni.

I na drugoj strani taj silom nametnuti kompromis i pored nepravde kosmičkih razmjera, njenog stalnog uvečanja opstrukcijom provedbe i zloupotrebom suđenja u Hagu, prihvaćen je kao nužno zlo ali s nadom da će u budućnosti, pored mira, donijeti i kakvu takvu perspektivu za obnovu društva i Države.
Ta nada je gušila očaj zbog nepravde, davala snagu da se podnese bol, sputavala želju i potrebu za osvetom i poticala na mirenje sa činjenicama ma kako i koliko bile van pameti.

Na prve znake ponovnog povampirenja naci-fašističkih snaga nije bilo adekvatne reakcije, bar ne one domaće, a djelovanje Visokih predstavnika koji su bili zaduženi i za tumačenje i za provedbu Dejtona, bilo je kako kad. Neki su oklijevali, neki donosili neke mjere, neki samo brinuli postepeno prebacujući svoju zadaću i obavezu na domaće aktere. Tako je ta velika sistemska greška međunarodne zajednice pretvorena u domaći problem za čije rješenje više nije bilo nadležnih.

A problem je iz dana u dan rastao. Iskušavala se odlučnost i oštrina reakcije i domaćih i međunarodnih faktora dok se konačno nije shvatilo da se slobodno i nekažnjeno može krenuti u rušenje ustavnog poretka i to sinhronizovano od politika iz Beograda i Zagreba utemeljenih na sporazumu Miloševića i Tuđmana ali sa novim akterima Dodikom i Čovićem koji su rasturajući BiH i praveći svoje države u stvari željeli sebe i tajkune oko sebe zaštititi od odgovornosti za organizirani višedecenijski kriminal neslučenih razmjera.

Njihovoj ofanzivi i otvorenim atacima na Državu i njene institucije dugo se niko ozbiljno nije suprotstavljao. Institucije su odavno i same kriminalizovane i njima i zapošljavanjem u njima se uveliko trgovalo tako da je njihovo (ne)funkcionisanje dovelo do ravnoteže (ne)moći među vladajućim oligarhijama a opozicija se odavno pogubila u međusobnoj borbi za mrvice koje je ubirala podmirujući lične i stranačke interese.

I tek nakon potpune blokade i Države i Federacije, nakon otvorenih ucjena, prijetnji i konkretnih poteza u pravcu rasturanja BiH počinju se javljati prigušeni i nemušti glasovi koji pozivaju na razum. Pozivaju da se na ultimatume i prijetnje odgovori dogovorom i kompromisom!

Pored paraliziranih institucija države pokreću se vaninstitucionalne nagodbe tokom kojih se shvatilo da se više nema čime trgovati a nametnuti ultimatumi i zveckanje oružjem ozbiljno su ugrozili mir i uznemirili poslovićno inertnu, sporu i nejedinstvenu međunarodnu zajednicu. Strah od rata, ataci na Ustav i ustavni poredak u zemlji uznemirili su demokratsku javnost u svijetu ali i probudili desničarske šičardžije da se svrstaju i podrže domaće aktere koji su kao izvršioci dobili zadatak i podršku da završe ono što je započeto devedesetih godina prošlog stoljeća.

I domaća javnost ozbiljno se uznemirila, o ratu se ponovo otvoreno govorilo, digli su se razumni ljudi u dijaspori a tzv. probosanske snage i dalje su se snebivale deklarativno se izjašnjavajući za potrebu stvaranja jedinstvenog pro-državnog fronta a praktično ne nalazeći ni minimum akcionog jedinstva u realizaciji tog cilja. Ono malo jedinstva koje se pokazalo pred stranim mentorim potvrdilo je da ovdje postoji daleko više snage i volje da se Država sačuva ali je pokazalo i da strani mentori nisu uvijek pouzdan i siguran partner da se to postigne bez ponavljanja grešaka iz Dejtona.

Neum je bio vrhunac dosadašnje drame a pat pozicija višestrano razočarenje nakon koga se očekuju nove kušnje. U ukupnom zbiru svi argumenti kao i rijetko viđena podrška demokratskih snaga u svijetu su na strani probosanskih snaga. Na drugoj strani je dobro sinhronizovana aktivnost Dodika i Čovića uz impute i podršku iz Beograda (masovna) i Zagreba (podijeljena), te dirigentsku palicu Moskve koja preko Balkana i svojih igraća u evropskim desničarskim krugovim nastoji revitalizirati znatan dio SSSR-a i ponovo se pozicionirati kao svjetska a ne samo regionalna sila.

U svemu tome probosnskim snagama koje imaju sve argumente u svojim rukama fale tri ključne stvari:

- Prva je odricanje od ličnih i uskostranačkih interesa, zanemarivanje međusobnih razmirica i animoziteta te stavljanje u prvi plan interesa države i
djelovanja kroz institucije koje se pod hitno moraju očistiti od kriminalnih elemenata ubačenih radi njihova blokiranja

- Druga, napuštanje pozicija defanzivne uloge i prelazak u oštru ofanzivu sporenja Dejtona i njegovih rješenja Haškim presudama ali i njegovim
urušavanjem kako od pojedinaca tako i političkih partija i institucija koje su u funkciji ostvarenja ratnih ciljeva Srbije i Hrvatske u BiH.

- I treća, posegnuti za svim mogućim pravnim sredstvima da se dokumentuje kriminalna aktivnost ključnih aktera rušenja države i njihovo učešće u
udruženim kriminalnim aktivnostima, korupciji, pokroviteljstvu nad narko-tržištem i saradnja sa kriminalnim klanovima koji organizuju likvidacije.

Sva tri ova segmenta moguća su samo uz pomoć i saradnju sa međunarodnim sigurnosnim agencijama, pravnim ekspertima i diplomatskim centrima u koje se mora odlaziti ne čekajući da oni dođu nama na noge. Dokumentovanje i obznanjivanje ovih činjenica dovelo bi do osipanja glasačkog tijela SNSD-a i HDZ-a, stvorilo pretpostavke za trijumf opoziciji a po sistemu spojenih posuda i SDA nebi mogla ostati ni u približno istoj poziciji.

Bilo bi jako bitno da nacionalistički lideri ne budu doživljeni ko nacionalni heroji i da se njihova zlodjela dokumentuju.
:thumbup: :thumbup:
Sociolog
Posts: 4312
Joined: 06/05/2008 17:44
Location: Sarajevo

#52156 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by Sociolog »

Koje je Fahro smece...nagazio Senada Pecanina u Avazu, nazvao sga Vrecom Govana.
Kako napada ljevicu u Avazu.

Fahro fuj,najveca stetocina ove drzave.
izvrsni direktor
Posts: 9143
Joined: 20/12/2018 16:11

#52157 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by izvrsni direktor »

Bossona wrote: 31/01/2022 17:38
izvrsni direktor wrote: 31/01/2022 16:44
Ma udri po dodikovim protivnicima. Jasno je da jaka sda zavisi od jacine dodika. Dodikova opozicija se bori protiv kriminala, sto je suprotno nacelima sda.
Cetnik i kriminalac je pozeljan sda partner.

Ne stavljas nijedan video o dodiku, o gradonacelniku i sda vjecnom koalicionom partneru u srebrenici...?
O SDA i njenom trodecenijskom politički prihvatljivom prostitusianju ne treba trošiti riječi, oni nisu gadljivi biti u koaliciji sa bilo kime i dati im sve što traže samo da bi bili na vlasti.
Dodikova opozicija nije ideološka opozicija Dodiku zbog njegove ideologije već zbog njegove višegodišnje devastacije i pljačke Karadžićeve tvorevine.
]
Ako imas dvije iste ideoologije, s tim da je jedna kriminalna, pljacka drzavu, unistava sistem, saradjuje sa kriminalcima iz druga dva tora, a druga opcija se bori protiv svega toga. Koji su prihvatljiviji od ove dvije opcije?
User avatar
Kolinda
Posts: 5443
Joined: 08/01/2015 13:24

#52158 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by Kolinda »

Str0nz wrote: 31/01/2022 21:59
Hrvatska stranka BiH, Koalicija Država i Naša stranka podržali Principe za izmjene Ustava BiH

Image

(Patria) - Danas su u Sarajevu nevladine organizacije Vijeće Kongresa Bošnjačkih intelektualaca, Hrvatsko narodno vijeće u BiH, Srpsko građansko vijeće – Pokret za ravnopravnost i Forum parlamentaraca BiH 1990 nastavili aktivnosti sastanaka sa političkim organizacijama koje imaju svoje zastupnike u PSBIH.

U odvojenim susretima, obavljen je susret sa delegacijom Hrvatske stranke BiH koju je predvodio predsjednik Božo Skopljaković, Koalicijom Država (Platforma za progres, Posavska stranka, NEP, Klub zastupnika u Parlamentu FBIH) ispred koje su bili Mirsad Hadžikadić, Senad Šepić i Adis Arapović, te Našom strankom koju su predstavljali generalni sekretar Nihad Uk i zastupnica u Parlamentu BiH Mirjana Lepić-Marinković.

Delegacije HSBIH, Koalicije Država i NS jasno su izrazili podršku usaglašenim Principima za izmjene Ustava BiH koje su usaglasile nevladine organizacije, a koje je putem web aplikacije www.izmjeneustava.com podržalo više od 62.000 građana Bosne i Hercegovine iz domovine i svijeta, kao i desetine drugih NGO (KBSA, Institut za genocid Kanada, Društvo za ugrožene narode, Centar za promociju civilnog društva, Jevrejsko kulturno društvo La Benevolencija, Udruga Hrvatski dom, Forum građana Tuzle, Mostarski krug i dr.).

Predstavnici i predsjednici stranaka pozvaće zvanično svoje članstvo i simpatizere, koji to do sada nisu učinili, da podrže ponuđene Principe putem web aplikacije www.izmjeneustava.com.

Politički predstavnici istakli su da ponuđeni Principi mogu biti polazna osnova za okupljanje političkih snaga, organizacija civilnog društva, akademske zajednice i demokratskih snaga u BiH kojima je prioritetna borba za državu Bosnu i Hercegovinu u kojoj će svi narodi i građani ostvarivati puna ljudska prava i slobode.

Tokom susreta posebna pažnja posvećena je i pitanju rješavanja državne imovine BiH gdje je jasno usaglašeno da je osnov za sve razgovore provođenje pravosnažne presude Ustavnog suda BiH kojom je jasno presuđeno da je država BiH vlasnik državne imovine, te da se o pitanju vlasništva ne može pregovarati, a da se kroz proceduru i odlučivanje u PSBIH treba definirati obim i način upravljanja i korištenja državnom imovinom od strane nižih nivoa vlasti.

Predstavnici NGO izrazili su zahvalnost na dolasku rukovodstvima političkih organizacija, otvorenom razgovoru i opredjeljenosti da se domaćim i međunarodnim zvaničnicima pošalje jasna poruka da je Bosni i Hercegovini mjesto u euro-atlanskim integracijama te da BiH ima pravo biti uređena kao i sve demokratske države u Evropi.
https://nap.ba/news/89284
Ima li netko podatak koliko glasova je dobila ova prvoimenovana HRVATSKA STRANKA.....nisu je slučajno stavili na prvo mjesto u naslovu, sigurno nosi ogroman legitimitet biračkog tijela.... :mrgreen:
splinter
Posts: 7349
Joined: 08/10/2011 12:28

#52159 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by splinter »

KRAJ MANDATA
Američki ambasador se oprostio od BiH: Promjene ne dolaze lako, idite korak po korak

https://www.klix.ba/vijesti/bih/americk ... /220201049

Psić Burek i veleposlanik Eric se oprašaju od Sarajeva i BiH.
Sarajevo je lijepo ali je Garmisch-Partenkirchen ljepši. :)
mishic
Posts: 6082
Joined: 28/04/2011 16:29

#52160 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by mishic »

Neshvatljivo je kako sporo i teško u javnost izbija istina oko priprema, organizovanja i pokretanja agresije na RBiH od strane Hrvatske.
Još neshvatljivije je kako se uspješno zataškava istina oko izdaje (prodaje) Posavine.

A i jedna i druga su dokumentovane i činjenićno potvrđene sa bezbroj izvornih dokumenata koje je spasio i zaštitio Hag.
User avatar
Truba
Posts: 81194
Joined: 17/03/2004 09:36
Location: Vizantija

#52161 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by Truba »

Prodaja posavine= 20000 ceda na 6000 bojovnika
Jaka prodaja :mrgreen:
Postena pobjeda
Negdje dobijes negdje izgubis
To je rat
mo-town
Posts: 1573
Joined: 30/12/2021 05:11

#52162 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by mo-town »

A usutise se ljubitelji UZP-a danas popodne. Ni mukajet.
Valjda je i njima bilo premucno gledati.
Za Kolindu znam gdje je ...... :kiss: al' ovi ostali?
Bossona
Posts: 5142
Joined: 21/12/2020 03:28

#52163 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by Bossona »

Black swan wrote: 01/02/2022 21:25 Prodaja posavine= 20000 ceda na 6000 bojovnika
Jaka prodaja :mrgreen:
Postena pobjeda
Negdje dobijes negdje izgubis
To je rat
Image

Onako usput nastade i ostade narodna krilatica među Posavcima "Posavino naša pusta izdaše te kriva usta" !

Ministar obrane HR, Gojko Šušak je naredio da nijedan pripadnik HV ne smije nogom stupiti na tlo BIH u Posavini,a tu istu HV je poslao na drugu stranu BIH u nekoj drugoj nakani( napad na Bošnjake i ARBIH) https://www.youtube.com/watch?v=V8Ad4ouEZh4
mo-town
Posts: 1573
Joined: 30/12/2021 05:11

#52164 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by mo-town »

Black swan wrote: 01/02/2022 21:25 Prodaja posavine= 20000 ceda na 6000 bojovnika
Jaka prodaja :mrgreen:
Postena pobjeda
Negdje dobijes negdje izgubis
To je rat
Da se ne sramotis dalje prvo se malo obrazuj pa lupetaj:
https://www.youtube.com/watch?v=SIkNNo6KIMg
User avatar
mO k3
Posts: 34082
Joined: 23/09/2009 14:16
Location: https://youtu.be/xk7QKTXQGbg

#52165 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by mO k3 »

E moram nešto reci ovo je dobro rekao kada je raz negdje dobiješ negdje izgubiš :)
armin071
Posts: 5265
Joined: 27/11/2008 22:26
Location: prvi red treci dzep.

#52166 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by armin071 »

mo-town wrote: 01/02/2022 21:55
Black swan wrote: 01/02/2022 21:25 Prodaja posavine= 20000 ceda na 6000 bojovnika
Jaka prodaja :mrgreen:
Postena pobjeda
Negdje dobijes negdje izgubis
To je rat
Da se ne sramotis dalje prvo se malo obrazuj pa lupetaj:
https://www.youtube.com/watch?v=SIkNNo6KIMg
Ma ovo je montaža. Njemu je Šušnjara na Dodikovoj “zmiji” objasnio, a veliki vođa potvrdio da Posavina nije imala šanse za opastanak….
mo-town
Posts: 1573
Joined: 30/12/2021 05:11

#52167 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by mo-town »

mO k3 wrote: 01/02/2022 21:57 E moram nešto reci ovo je dobro rekao kada je raz negdje dobiješ negdje izgubiš :)
Ma to je on procitao u Alan Fordu.
mishic
Posts: 6082
Joined: 28/04/2011 16:29

#52168 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by mishic »

Kome do danas nije bilo jasno da Dejtonom uspostavljena nepravda nesmije ostati i opstati, danas mu je, nadam s, e postalo jasno.
Postoje osobe koje su oboljele od pohlepe, njima je malo šta god im date i njihovi apetiti su neutaživi, granice im nema
Čović bi sada po jednu hacijendu poput njegove za svakog Hrvata a za sebe makar po jednu u svakom gradu makar tamo gdje su njegovi većina

E tako je to kada nekome jednom date ono što mu ne pripada pa se on navikne i traži još, pa još i još...
A kada se nađu dva tako nazajažljiva njima je malo i kugla zemaljska
User avatar
skafiskafsnjak
Posts: 31493
Joined: 16/04/2011 18:46

#52169 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by skafiskafsnjak »

Sa dna kace.....

Čovićev salto mortale u Banjoj Luci: Čuvajte RS, ja sada moram ići
http://www.klix.ba/clanak/220202034
mishic
Posts: 6082
Joined: 28/04/2011 16:29

#52170 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by mishic »

RADIKALIZAM I RADIKALIZACIJA
Zbunjeni smo ponekad kako stranci ne razumiju stanje u BiH. A ko ga to razumije?!
Željko Komšić ne može predstavljti Hrvate ali čini se da bi Dragan Čović komotno mogao predstavljati Srbe. Ne postoji zdrava logika kojom bi se mogli objasniti zapleti i raspleti na političkoj sceni. To je ta etnička ili nacionalna zavrzlama. Politička je još složenija. Stranke sa prefiksom demokratska otišle su u kraajnju desnicu, nacionalizam pa i dalje, u nacizam. A one "multietničke" tu multietničnost kupuju sa ponekim plaćenim papkom. A zapravo na političkoj sceni je daleko najveći broj papaka. I to baš papaka koji su sve papkastiji i papanskiji. Ali i sve jeftiniji, valjda zbog velike konkurencije.

E sada, iz svega toga razabrati koje su multietničke a koje ne, koje nacionalne a koje uz to i nacionalistićke, koje demokratske a koje autokratske, koji diktatori su apsolutni gospodari samo svoje, a koji čitavog niza stranaka, ni najveći eksperti na političkoj sceni svijeta nebi razabrali. Tako smo eto uz čitav dugi niz, u glavnom negativnih odrednica, postali unikatni i po tome da se ime, definicija i sadržaj ni po ćemu ne slažu sa ostatkom svijeta.
I po tome smo "slučaj." A o tome da su pojedinci izmijenjali skoro sve "dresove" i skoro da nema stranke u kojoj nisu bili samo nebi li se dokopali kakve političke funkcije, da i ne govorimo. A o tome ko je sve osnivao stranke, kakve, sa kakvim imenima i kojim ciljevima, koliko imao glasača, pogotovu?!

Međutim, ono što mene do kraja buni i o čemu sam i ranije diskutovao, jesu ove optužbe za radikalizam i radikalizaciju. Šta je radikalno a šta ne, ko jeste a ko nije radikalizovan, ko koga, kako i u čemu radikalizuje...?! Stotinu takvih pitanja se može postaviti ali će se oko odgovora rijetko ko s kim složiti. Optužbe idu, u glavnom, na tuđe adrese. Zaboravlja se i činjenica da je radikalizam zarazan i da radikalizam na jednoj, budi radikalizam i na drugoj strani. Nadam se da se možemo složiti makar oko toga da radikalizam načelno nije zdrav, nije dobar ni za jednu stranu i da ga je vrlo teško kontrolirati. A šta sve iz njega može proisteći mi na Balkanu smo se nagledali.

Ipak hoću da upozorim da dugotrajan kontinuitet jedne najprije izmišljene, potom pokušane, zatim djelimično uspjele radikalizacije, na kojoj se još ustrajava, jeste jako opasan. Opasan je prvo za radikalizovane unutar te skupine, potom i za sve ostale najprije u okruženju a potom i šire, i naročito u situaciji kada bi taj namjerno proizvođeni radikalizam počeo da se uvezuje i traži saveznike u sličnim radikalizmima koji nisu sa ovih prostora.

Radikalizaciju jedne populacije na ovim prostorima još osamdesetih godina prošlog stoljeća po projektu SANU-a počeli su instalirati rušitelji bivše Jugoslavije i planeri i graditelji Velike Srbije. Oni su okupili, potom dodatno educirali čitavu skupinu intelektualaca koji su se počeli afirmirati kao poznavaoci Islama, zbog te reputacije čak su jako afirmativno radili na "buđenju" određenih manifestacija uvezujući se i sa oficijelnom Islamskom zajednicom ali i sa pojedinim intelektualcima a sve to s ciljem da nakon toga mogu javno početi "upozoravati" Evropu na opasnost koja sa Balkana prijeti islamskim fundamentalizmom. To su bile te rane pripreme za rasturanje Jugoslavije unutar kojih je naročita pažnja posvećivana BiH jer se planiralo ono što će tek mnogo godina kasnije građani BiH početi da shvataju. (Afere, Pozderci, suđenja a potom izbavljanja iz zatvora intelekt., i dr.) Ta radikalizacija instalirana je planski, spolja, potom su za nju optuživane unutarnje snage a sve s ciljem "upozorenja" Evropi kako bi se od nje dobilo zeleno svjetlo da se poduzmu mjere "kako bi se Evropa zaštitila" od opasnosti koje ona nije ni svjesna a koja dolazi sa Balkana.

Djelimično je to i upalilo pa su zločini koji su se činili u BiH dugo zataškavani, zatim su dugo vremena neki krugovi iz Evrope opravdavali aktivnosti srpske politike, istina se teško i sporo probijala u javnost da bi tek mnogo kasnije mnogima postalo jasno da se čitav jedan narod na ovim prostorima nastoji eliminirati ili makar ozbiljno reducirati.

Nastavak te politike nakon dogovora između Miloševića i Tuđmana, pripast će Tuđmanu. Njemu su okolnosti nabacile lopticu na volej. Dolazak velikog broja stranaca u Hrvatsku sa izbijanjem ratova na prostoru bivše države doveo je brojne svjetske obavještajce u Zagreb a predstavljani su kao novinari, humanitarci, UNPROFOR-ci i dr., a onda se među njima našao i jedan broj onih koji su pokušavali doći do BiH nebi li tamošnjim največim stradalnicima nekako pomogli. To je bila ta velika Tuđmanova šansa koju je on višestruko iskoristio.

Preuzeo je ulogu "predziđa kršćanstava", javio se kao "zaštitnik Evrope od nadirućeg islamskog fundamentalizma i radikalizma", preuzeo kontrolu nad kretanjem tih pojedinaca i grupa, stavio ih pod komandu obavještajaca, među njih infiltrirao belosvjetske protuhe i obavještajce, debelo oporezovao sve što preko njih ulazi u BiH, (novac, hranu, opremu, oružje...) i postao gospodar situacije. Ponavljam ovo po ko zna koji put i za to imam brojne argumente, daleko veći uticaj na dolazak, razmještaj, aktivnosti i kontrolu nad mudžahedinima imali su Franjo i Miroslav Tuđman nego Alija Izetbegović. (Argumenata za ovu tvrdnju ima puno i ovdje nema prostora za njih ali vrijeme je da se ta tema aktuelizira)

Oni (mudžahedini) su iskorišteni za unošenje straha među Hrvate u sredinama gdje se HDZ drugačije nije mogao nametnuti, od njih je pored legalno plaćenog "ratnog Tuđmanova poreza" oteto jako puno novca, opreme i naoružanja, oni su sakrivali aktivnosti od legalnih vlasti i starješina ARBiH a snimali i te snimke distribuirali po svijetu o onome što rade i na kraju među njima su bili istinski, dobronamjerni pomagaći koji su ginuli za BiH ali su među njima dminirali i uveliko se pitali zapadni obavještajci koje je Tuđman plačao a o kojima smo nešto malo u ratu (neosunećeni atentatori na rahmetli Karalića, koji su mrtvi ukradeni iz bolnice nakon što su poginuli) i daleko više nakon rata kada su po narudžbi iz Zagreba vršili diverzije i atentate pa čak uspijevali bježati iz zatvora i vraćati se u Francusku (Diamond i dr.).

Politika radikalizacije Bošnjaka se ponovo pokušava aktualizirati. To i nije baš teško jer radikalni ispadi pojedinih grupa srpske i hrvatske omladine neminovno dobivaju pandan i među Bošnjacima. Nositi se sa tim radikaliziranjem Bošnjacima nije lahko. Ali za sada se čini sve i trude se oko toga. Radi sebe ali i drugih. Jer ako Bošnjaci dignu ruke od toga, te borbe protiv radikalizacije, koju. ponavljam instaliraju drugi radikalizmi, mogli bi smo svi skupa doći u haos koji više niko neće moći kontrolirati. Balkan je i onako postao ozbiljna narko-ruta, narko tržište, ali i domovina narko-bandi koje su u najvećem dijelu proizvod vladajučih elita. Uz sve to je i ova vlastodržačka korupcija pa smo kao sredina postali skoro idealan ambijent za najcrnije scenarije nad kojima ni daleko organiziranije i uređanije zemlje ne mogu imati kontrolu. Ako to krene kod nas onda će zaista biti haos.

Ovo upozorenje je univerzalno, ozbiljno, situacija je opasna, igramo se mnogo čime... Ali ako krene i uzme maha mi puki siromasi možemo izgubiti samo jedno jer i to naše jedno ne vrijedi baš puno dok bi oni koji vladaju, upravljaju svime pa i tim procesima mogli biti najveći gubitnici. Ja znam da oni imaju osječaj skoro neograničene moći ali grdno se varaju. Protiv takvih i tolikih pogroma, ponavljam, ni daleko jače, veće i uređenije zemlje ne mogu se efikasno izboriti a kamo li ova mala zadimljena balkanska krčma u kojoj se zna ko su krčmari i baš oni bi prvi mogli doći na red.

A to bi već bio haos! Zato ga je nužno preduprijediti.
User avatar
asurbanipal
Posts: 6702
Joined: 28/06/2010 15:54
Location: opet sam ti u kafani

#52171 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by asurbanipal »

FARIS ČENGIĆ Savez(na) država od ponedjeljka: Sedam hiljada riječi umjesto sjećanja


Od svog osnivanja 1794. pa do danas, Odesa se borila da preživi negdje između uspjeha i samoubistva. Kao mnoge vibrantne morske luke i multikulturni urbani prostori, grad je stalno pokušavao da potakne svoje bolje demone, nestašne mangupe, one koji su vitalne muze urbanog društva i neumorni stvaraoci književnosti i umjetnosti. Ali, često je umjesto njih puštao s lanca tamnije demone, one koji čekaju u prolazima i šapuću o vjerskom razaranju, klasnoj zavisti i etničkoj osveti. Kada su stvari funkcionisale, Odesa je udomljavala intelektualce i umjetnike čiji je talenat obasjavao svijet. Kada nisu, ime grada je postajalo sinonim za fanatizam, antisemitizam i smrtni nacionalizam.


Charles King, Odesa: genij i smrt u gradu snova

U oktobru i novembru prethodne godine cijeli svijet je preko ekrana gledao posljedice ratnih razaranja u Azerbejdžanu. Jedan aspekt tamošnjih događanja veoma je bitan za nas Bosance i Hercegovce, ali i za druge koji imaju probleme sa etno-nacionalnim vlasništvom nad teritorijom i raznim nivoima autonomije koju manjine imaju u okvirima država. O čemu se tu radi? Potrebno je detaljnije pogledati u (ne)prilike Nagorno Karabaha. Šta se to dešavalo u Azerbejdžanu i Jermeniji zadnjih par mjeseci?

Ljudi se sjećaju rata za Nagorno Karabah s početka 90-tih godina prošlog vijeka i nekoliko manjih sukoba od tada. Znaju da su se borbe odvijale u regiji koja se nalazi u Azerbejdžanu ali koja je uglavnom naseljena Jermenima. Rat koji je tada vođen imao je za rezultat de facto neovisnu jermensku vlast u toj planinskoj oblasti. Ukupno se radilo o oko 150.000 Jermena koji su živjeli (i danas žive) u Nagorno Karabahu.

Ono što ljudi uglavnom ne znaju u vezi tadašnjeg sukoba je to da je država Jermenija zajedno s vojskom Nagorno Karabaha osvojila sedam okolnih oblasti gotovo u potpunosti naseljenih Azerima i protjerala ogroman broj ljudi. Broj azerbejdžanskih izbjeglica iz tih regija se procjenjuje na 500-800.000 a jermenske vlasti su tvrdile kako je odluka o osvajanju donesena zbog sigurnosti Nagorno Karabaha od potencijalnih napada u budućnosti. Jedna od spomenutih regija je i Lačin, ključna teritorija za Jermene jer preko nje prolazi cesta koja spaja Stepankert, glavni grad Karabaha, s Jermenijom. Ostalih šest regija, po opštem konsenzusu Jermena iz 90-tih godina, nisu pripadale njima i trebale su biti vraćene Azerbejdžanu. Ali ništa od toga nije se desilo i već početkom ovog stoljeća niko od Jermena, ni političari ni građani, o tome nisu govorili. Štaviše, da je neko to uopšte spomenuo bio bi proglašen izdajicom ili budalom. U skladu s takvim javnim mnijenjem, centralne vlasti iz Jerevana su, uz podršku jermenskih imigrantskih udruženja, sistemski radile na naseljavanju svojih sunarodnjaka u spomenute regije. Ipak, ta nastojanja nisu donijela velike promjene – od kada je projekat počeo, naseljeno je maksimalno 15-20.000 ljudi. Ipak se tu radilo o razrušenim područjima bez osnovnih infrastrukturnih elemenata i teško je bilo nagovoriti siromašne ljude iz Jermenije da žive u tim područjima.

U proteklih dvadeset godina vođeno je mnogo pregovora o vraćanju spomenutih regija Azerbejdžanu. Manje-više svi vanjski faktori bili su za to, uključujući i UN i međunarodnu Minsk grupu. Bitno je spomenuti da u paket reintegracije teritorije nikada nije bio uključen sam Nagorno Karabah koji je, prećutno i neformalno, shvatan kao autonoman od strane svih aktera. Tu treba isključiti njegov južni dio oko kojeg se sporilo zato što je prije rata iz devedesetih uglavnom bio naseljen Azerima.

U oktobru ove godine, poslije neuspjelih pregovora (ili uspjelih, ko zna), vojska Azerbejdžana napala je upravo južni dio Nagorno Karabaha i osvojila grad Šušu (tu je živjelo blizu 4000 Jermena koji su mahom pobjegli.) Poginulo je nekoliko hiljada ljudi, mahom vojnika, na obje strane, a Azeri su došli u neposrednu blizinu glavnog grada Karabaha, Stepankerta.

Zbog takvih događanja na terenu, na brzinu je uz rusko pokroviteljstvo sazvana mirovna konferencija na kojoj je potpisano da će osvojene teritorije, uključujući i grad Šušu, zajedno sa sedam oblasti koje okružuju Karabah pripasti Azerbejdžanu. Azeri se neće pomjerati sa područja koje su već osvojili a druge oblasti će biti predate u novembru i decembru. Obezbijeđen je koridor širok 5 km kroz Lačin koji povezuje Jermeniju sa Nagorno Karabahom kao i 2000 ruskih vojnika za održavanje koridora i cijele granice Karabaha. Rusi će obezbjeđivati i jermenske vjerske objekte iz predatih regija a doći će i turski posmatrači da nadgledaju koridor.

Sam Nagorno Karabah (bez južnog dijela) de facto ostaje autonoman. (U tekstu sporazuma ta se oblast uopšte ne spominje i veoma je zanimljivo kako gotovo niko, uključujući strane novinare, ništa ne govori o tome.) Ipak 2000 ruskih vojnika na tom području garant su neformalne i takoreći potpune autonomije za Jermene u Karabahu i sjedinjenosti sa državom Jermenijom kroz Lačinski koridor. Ako neko bude htio pomjerati granicu, morat će preći preko Rusa.

Sporazum su potpisali azerbejdžanski predsjednik Alijev, jermenski predsjednik Pašinjan i Putin. Predsjednik samoproglašene Republike Artsakh (kako Jermeni zovu Nagorno Karabah) također je pristao na uslove mira.

Za razliku od Azerbejdžana u kojem su se pobjeda i povrat okupiranih teritorija veselo slavili na ulicama, u Jermeniji su pokrenuti ozbiljni protesti. I upravo je taj epilog sukoba, ta snažna reakcija jermenske javnosti segment koji nas ovdje zanima. Evo šta se sve, hronološki, dešavalo.

Premijer Pašinjan je, pretpostavljajući kakvu će reakciju među njegovim sunarodnjacima takvi uslovi mira izazvati, neposredno po potpisivanju sporazuma čiji je tok držan u strogoj tajnosti, u pokušaju da jermenskoj javnosti objasni njegove detalje i razloge za pristanak, rekao kako se to moralo učiniti. Tvrdio je da je poslije konsultacija sa vrhom jermenske vojske zaključio kako bi svaki otpor bio uzaludan i kako bi moćna i bogata azerbejdžanska vojska uzela cijeli Karabah i pobila tamošnje ljude da nisu odmah potpisali.

Međutim, to za nezadovoljne protestante nisu bile ubjedljive riječi nego su promtno optužili Pašinjana za „izdaju“, „prodaju oslobođenih oblasti“ i „kapitulaciju“. Nisu smatrali da je potpisani sporazum dobar nego da su azerbejdžanska osvajanja „samo početak“ i kako će im „Turci“ (kako neki Jermeni nazivaju Azere) „uzeti sve“.

S liderima opozicije i desničarskih nevladinih organizacija na čelu, demonstranti su isti dan zauzeli Skupštinu Jermenije u glavnom gradu Jerevanu. Predsjednika Skupštine su ispred zgrade izvukli iz auta i ozbiljno pretukli. Čovjek je završio u bolnici i prvih nekoliko sati nije se znalo hoće li preživjeti.

Demonstracije su nastavljene bez pauze što je dovelo do ostavki nekoliko bitnih premijerovih saradnika. Premijerova kćerka je izjavila kako su demonstranti upali u sobe njenih mlađih sestara.

Obavještana služba Jermenije izašla je u javnost sa optužbom da je nekoliko ljudi spremalo atentat na premijera Pašinjana te kako su ti ljudi pohapšeni. Jedan od njih je bivši šef obavještajne službe a drugi je bivši ministar. Čak je i bivši predsjednik pozvan na razgovor u službu.

Izrevoltiran stalnim demonstracijama pod njegovim prozorom, premijer Pašinjan je preko Twittera, kojeg inače voli koristiti za političke poruke, zaprijetio da će poslati vojsku na demonstrante. To je izazvalo još žučnije reakcije ljudi na ulicama.

Uz svu danonoćnu gungulu, još nekoliko ostavki bitnih političara (ministri odbrane, vanjskih poslova i ekonomije) i više tekstova protiv premijera, predsjednik države izašao je u javnost i rekao da se moraju raspisati novi izbori ako se ne želi građanski rat i krvoproliće.

I ruske vlasti su osjetile potrebu da odreaguju u smislu podrške sporazumu i želje da se ne rasplamsa nezadovoljstvo u Jerevanu: prvo je šef ruske obavještajne službe sazvao konferenciju za štampu i ustvrdio kao su u zadnja događanja u vezi demonstracija i protivljenja sporazumu uključeni zapadni obavještajci (engleska služba) koji svojim djelovanjem i promovisanjem lažne priče o Pašinjanovoj izdaji žele potkopati mir. Njihov cilj je stvaranje nereda u Jermeniji, rekao je. Zatim je apelovao na jermenski narod da se ne da lako prevariti.

Iza njega čak je i Putin dao TV intervju tokom kojeg je tvrdio kako je Pašinjan (bitno je reći da s njim ranije nije bio u dobrim odnosima) propustio priliku da zadrži grad Šušu; to su mu navodno Azeri nudili. S obzirom da je Pašinjan u više navrata do tada tvrdio kako nije bilo opcije da Jermeni zadrže grad, Putin je time demantovao premijera ali ga je u stvari podržao u trenutno najbitnijoj stvari: Pašinjan dakle ništa nije izdao niti prodao, on je pokušao vojno da zadrži Šušu, a kada je uvidio da od toga nema ništa brzo je odlučio da potpiše sporazum kako cijeli Nagorno Karabah ne bi otišao Azerima i kako ne bi stradalo mnogo Jermena.

Demonstracije na ulicama Jerevana i drugih jermenskih gradova se i danas nastavljaju, nekad su veće a nekad manje, ali sa sigurnošću se može reći da je premijer izgubio podršku javnosti i njegova budućnost je pod znakom pitanja. Jedino što ga drži na vlasti je slaba politička alternativa.

Ova zaista ozbiljna previranja, za koja ne možemo reći kako će završiti, dešavaju se dakle zbog sedam pokrajina koje su trebale biti vraćene Azerbejdžanu neposredno iza rata 1994. – nekoliko komada zemlje na kojima su ranije gotovo u potpunosti živjeli Azeri i koji su zbog sukoba morali bježati. Istina jeste da su zadnjih 20 godina tamo živjeli Jermeni ali tu se radi o, kako smo rekli, 15-20 hiljada ljudi koji su uglavnom na poticaj Vlade i emigrantskih udruženja naseljeni da bi se zemlja označila kao jermenska. (Bez obzira na ovu činjenicu, čovjeku mora biti žao i tog nesretnog svijeta, siromašnog uglavnom, koji je živio u ruinama od gradova i koji sada mora bježati.)

Dakle, uzimajući sve rečeno u obzir, posebno stavljajući akcenat na snažnu reakciju zbog predaje zemlje koja se svakako trebala vratiti, pitam se kakva bi tek reakcija bila da se dala zemlja koja je nacionalna i sveta, zemlja na kojoj su oduvijek živjeli sunarodnjaci ljudi koji su donijeli takvu odluku? Ti prognani ljudi, iskorijenjeni sa svoje djedovine, ne bi to mirno prihvatili. Vjerovatno bi gledali da šta sruše i koga ubiju. Da ne govorimo o političarima – konkurentima (desnima ili lijevima, svejedno) koji bi bez dileme iskoristili takvu situaciju da imenuju izdajnike i profitere. Mnogi među njima bi zbog kvadrata međe prolili krv nedužnih mladića i jedva čekali da u svetoj borbi strada i kakav licemjerni premijer.

Priča o jermenskim protestima za nas u BiH bitna je iz više razloga. Vjerujem da su sličnosti vidljive na prvi pogled. Ipak jedna tema, ona o kojoj se gotovo nikako kod nas nije govorilo, posebno je značajna: na primjeru Nagorno Karabaha možemo vidjeti šta može snaći veoma popularnog premijera ili predsjednika koji pristane na mirovni sporazum koji podrazumijeva davanje komada nacionalne zemlje drugima (suparničkoj i bitnoj grupi) bez velikih borbi i, što je možda važnije, dugotrajnih patnji civila.

Slijedeći ovakvu logiku može biti korisno istražiti detalje nekoliko pokušaja sklapanja sporazuma o različitim stepenima autonomije manjih grupa u BiH i na taj način DAVANJA komada zemlje drugima. Pogledaćemo, u okvirima našeg interesa, šta je prije rata u BiH značilo za vodeće bošnjačke i bh. političare potpisivanje pretvaranja BiH u (kon)federaciju sa jasno definisanim nacionalnim teritorijama za manje bh. nacije i, s druge strane, šta je značilo ostajanje BiH u Jugoslaviji. Kako su ideju takvih sporazuma prihvatile različite grupe većinske bh. nacije, mase i elite, i kakav oblik protivljenja sporazumima se mogao očekivati da se išlo u ozbiljnu implementaciju.

Ovdje bih istakao tri bitna događaja koji su imali karakter ili su bili bili na tragu (kon)federalnih sporazuma prije rata a koji su podrazumijevali „davanje“ dijelova BiH lokalnim Srbima i Hrvatima ili pak cijelu teritoriju BiH Jugoslaviji:

Zulfikarpašićev i Filipovićev Istorijski sporazum Srba i Muslimana iz ljeta 1991.
Dogovaranje Karadžić-Čengić u Skupštini BiH u februaru 1992.
Kutiljerov plan iz 1992.


Sporazum Zulfikarpašića i Filipovića

Na početku da kažem par riječi o ovom poznatom dvojcu bh. politike. Bitno je istaći da su spomenuta dva čovjeka javne ličnosti bogatih biografija; namjera ove karakterizacije nije njihovo predstavljanje nego iznošenje onih podataka koji su bitni za temu kojom se ovdje bavimo.

Adil Zulfikarpašić bio je za većinu ljudi u Sarajevu 1990. zagonetna ličnost jugoslovenske emigracije, biznismen koji se vratio u zemlju poslije četrdesetogodišnjeg boravka u Švicarskoj. Dijete iz bogate begovske kuće od oca gradonačelnika Foče, član komunističke partije od 17. godine i partizan, iz Jugoslavije je otišao u prilično maglovitim okolnostima 1946. sa mjesta zamjenika ministra trgovine BiH. Baveći se trgovačkim i bankarskim poslom u Cirihu, zaradio je veliki novac, ali je paralelno bio zainteresovan za stanje u Jugoslaviji, posebno u BiH. Od 1960. do 1967. izdavao je časopis Bosanski pogledi a u istom gradu je također osnovao Bošnjački institut, mjesto na kojem je skupljena velika i vrijedna građa u vezi istorije BiH i Bošnjaka. Povezao se sa zapadnim liberalnim strankama i u jednom periodu obavljao funkciju potpredsjednika Svjetske liberale. Imao je stalne kontakte sa različitim grupama jugoslovenske emigracije. Valja istaći da je ovaj aspekt njegovog iskustva prvenstveno vezan za antijugoslovenske i antikomunističke emigrantske grupe od kojih su neke imale liberalni karakter. Ovo je možda najbitnija tačka njegove biografije vezano za našu svrhu: Zulfikarpašićeva jugoslovenska politička realnost, ono što je on vidio u vezi Jugoslavije prije povratka i naočale kroz koje je posmatrao jugoslovensku krizu bili su pod velikim uticajem stavova srpskih i hrvatskih nacionalista o zemlji, granicama i podjelama. To je bilo na potpuno drugom kraju u odnosu na većinu ljudi u BiH koji su odgajani u duhu bratstva i jedinstva i komunističkom pokušaju prevazilaženja pitanja nacije. Ono što se u Jugoslaviji nikako nije smjelo reći u emigraciji je govoreno javno, bez suzdržavanja i na potpuno drukčiji način. Zulfikarpašić je u svojim kontaktima i inicijativama u kojima je učestvovao morao izlaziti na kraj sa mnogim antibošnjačkim i antibosanskim stavovima i u tom okviru formirati svoje u vezi Bosne i bošnjaštva. S obzirom da je vrijeme s kraja osamdesetih u Jugoslaviji donijelo rast nacionalističkih stremljenja koji su bili pod snažnim uticajem emigrantskih udruženja, Zulfikarpašić je bio mnogo opremljeniji da odgovori novoj realnosti nego što su to bile bh. političke elite. (Ovdje isključujem jedan manji dio komunističkih elita Muslimana koji su također stvari gledali drukčije i dugo se borili za bolji položaj nacionalne grupe kojoj su pripadali. Tu se radilo o ljudima na istaknutim političkim pozicijama, profesorima i umjetnicima. Na ovom mjestu ne govorimo o kasnijim muslimanskim političkim prvacima na čelu sa Izetbegovićem iz prostog razloga što se ne zna da su oni u tom periodu, ili prije, razmišljali o naciji i problemima vezanim za naciju. Može se reći da je njihovo viđenje cijele problematike bilo pojednostavljeno – njihova glavna preokupacija bila je u vezi položaja vjernika muslimana u široj državnoj zajednici i njihovoj obespravljenosti. Oni su mnogo više bili muslimani nego Muslimani.) Zbog takvog emigrantskog iskustva, zbog učešća u NOB-u i vjerovatno cjelokupnog političkog iskustva vani gdje je mogao vidjeti kako međunacionalni problemi nisu rijetkost i kako postoje isprobane demokratske metode njihovog rješavanja, Zulfikarpašić je odmah nastupio kao neko ko traži dogovor među narodima, prvenstveno dogovor elita. Znao je da na našim prostorima žive specifični ljudi čije reakcije na podjelu zemlje mogu dovesti do velikog krvoprolića. Također je bio protiv dijeljenja po regijama u BiH. Dobro je detektovao teritoriju i resurse kao ključne tačke i da tu nema pričanja u prazno, prenemaganja niti negiranja takvih problema.

Muhamed Filipović, poznati profesor filozofije, čovjek koji se dugo vremena bavio muslimanskim pitanjem u BiH. Jedan od onih komunističkih intelektualaca koji je drukčije gledao na poziciju Muslimana i aktivno se trudio da se ona poboljša. Učestvovao je na više naučnih konferencija u Jugoslaviji na kojima se raspravljalo o statusu Muslimana i BiH. Nekoliko puta je javno, u komunističkim medijima, prokazan kao muslimanski nacionalist. Iako dobro integrisan u jugoslovensko društvo i socijalizovan u takvom okviru, po porijeklu i rođačkim vezama bio je dio muslimanske gradske subkulture, odlično ju je poznavao i učestvovao u njenom bitisanju. Radio je na pomoći da Izetbegovićeva grupa 1983. dobije pravično suđenje i organizovao potpisivanje peticija u vezi brisanja člana zakona o verbalnom deliktu zajednu sa drugim jugoslovenskim intelektualcima. Osnovao je Forum za zaštitu muslimana 1990., organizaciju koja je trebala reagovati na svako pojedinačno kršenje prava Muslimana.

Filipović je predvidio da će po padu komunizma nacionalne sile ostati najjače i praktično jedine. („zato što su samo one preživjele komunizam; liberalizam i druge ideologije su ugušene.“) Radio je na ideji da se pomogne Muslimanima da zadrže svoju zemlju.

Uvidjevši da bi Muslimani mogli ostati u veoma lošem položaju između Srba i Hrvata u pokušaju podjele Bosne i da će njihova odbrana u oružanom sukobu biti teška, zajedno sa Zulfikarpašićem odlučio je predložiti sporazum sa Srbima.

Dakle, Zulfikarpašić i Filipović su obojica neovisno jedan od drugoga zaključili kako su stvari jako loše i kako se ide ka sukobu. Nužno je bilo doseći sporazum i relaksirati tenzije. Njih dvojica su u Skupštini BiH imali samo tri poslanika te nisu imali mandat za pregovore sa Srbima. Otišli su Izetbegoviću, rekli mu da Muslimani nemaju nikakvih šansi u sendviču između Srba i Hrvata i da ih on lično treba ovlastiti za pregovore. Izetbegović je bio za, rekao da shvata u kakvoj opasnosti se Muslimani nalaze, ali je insistirao da njih dvojica moraju sami razgovarati sa srpskim predstavnicima zato što njemu oni više ne vjeruju. Poslije toga su Zulfikarpašić i Filipović otišli u Beograd na razgovor sa Miloševićem.

Sporazum je dosta brzo dostignut – dvije delegacije su počele od krajnjih zahtjeva, dakle od principa preko kojih ni jedna delegacija nikako nije mogla preći. Za Muslimane to je bio teritorijalni integritet BiH a za Srbe zajednička država Jugoslavija pa su se dogovorili da BiH ostane u Jugoslaviji kao nedjeljiva republika (nisu detaljno definisali položaj republika u Jugoslaviji). Usmeno je rečeno da bi Izetbegović trebao biti prvi predsjednik predsjedništva nove Jugoslavije i da vojnici Muslimani neće ići van BiH. Još par tačaka, veoma povoljnih za Muslimane, bilo je dodato.

Obje delegacije bile su zadovoljne ishodom, jedina nesuglasica bila je vezana za formulaciju Jugoslavije kao „saveza država“ ili „državnog saveza“. Na ovom mjestu bitno je primijetiti kako se u sporazumu Hrvati uopšte ne spominju. Zulfikarpašić je kasnije rekao kako je za Miloševića bilo prihvatljivo da bh. Hrvati odcijepe zapadnu Hercegovinu, ako budu tako htjeli, ali je on odlučno ustao protiv takve varijante i insistirao na teritorijalnom integritetu BiH.

Kada se Zulfikarpašić vratio iz Beograda i na TVSA objašnjavao šta su on i Filipović postigli, na televizijski broj iz centrale SDA došao je fax u kojem je stajalo kako SDA ne stoji iza takvog dogovora. („Gledao sam u Adila, bukvalno je pozelenio.“ – primijetio je tada Muhamed Čengić.) Očigledno je postojala grupa u SDA (Zulfikarpašić ih je nazivao radikalno – vjerska) koja je bila protiv dogovora. Ta grupa je u svom čvrstom ubjeđenju da se ne treba dogovarati sa Srbima u vezi statusa BiH u Jugoslaviji, bila podržana od strane drugih protivnika sporazuma koji su to radili iz svojih razloga (Stjepan Kljuić, tadašnji predsjednik HDZ-a BiH, u prošlogodišnjem intervjuu govori kako su SDA-ovci Omer Behmen i Safet Isović najzaslužniji za odbijanje sporazuma. Hrvatski dužnosnici su taj sporazum pokušavali spriječiti na sve načine zbog opasnosti veoma nepovoljnog rata za Hrvate u slučaju da Muslimani ostanu neutralni ili da pređu na stranu Srba pa je Kljuić pozvao Behmena i Isovića i pokazao im planove srpske politike zauzimanja BiH koje su presrele hrvatske obavještajne službe. Kljuić ne kaže šta je tačno pokazao a slične papire su vidjeli i drugi muslimanski političari.) Filipović je pretpostavljao da je problem koji je ta grupa iz SDA imala s njim i Zulfikarpašićem bio u tome što je, bez obzira na Izetbegovićevu podršku, aktivnosti pregovaranja preuzela njihova mala MBO stranka sa samo tri poslanika u skupštini BiH i što su to uopšte radili njih dvojica, ljudi omraženi od strane članova spomenute grupe. Međutim, mora se dodati da se u okviru tog dijela SDA stvorio i ogroman otpor prema ostanku u Jugoslaviji. Jednom kada su osjetili da mogu ići dalje u nezavisnost nisu se nikako toga htjeli odreći. Mislili su da im je Jugoslavija smetnja, nezavisnost je bila imperativ i takvo viđenje situacije ih je potpuno obuzelo. (Oni su, kako reče Filipović, „intrinsički“ gledali samo u svoj doživljaj svijeta.) Nisu htjeli pristati na bilo kakve zahtjeve ili razloge srpskih predstavnika, zahtjeve i razloge koji su već na startu bili diskreditovani nepovjerenjem prema njihovim iznosiocima i u tom smislu o tim opcijama se nije smjelo ni raspravljati. Dio tog nepovjerenja bio je izazvan akcijama srpskog vođsta a dio životnim iskustvima tih ljudi. („Oni nikada u životu nisu imali Srbina za prijatelja“ – Muhamed Čengić). Treba istaći da se tu radilo o veoma tvrdoglavim i stamenim ljudima koji su bili spremni za mnogo više od potencijala sukoba da dostignu ideale nezavisnosti.

U takvom ubjeđenju da Bosna može sama i da sami trebaju forsirati svoje ideje, ovi ljudi su bili podržani od strane velikog dijela elite Muslimana ljevičara (i pokojeg nemuslimana). Oni su opet unijeli drukčiju vrstu argumentacije: BiH treba biti građanska država što podrazumijeva nezavisnu državu bez bilo kakvih teritorijalnih autonomija (čitaj torova) koje predstavljaju veoma opasno rješenje, ono koje vodi u podjelu svete nam domovine. Ljevičari intelektualci, isključujući jedan manji dio njih koji su drukčije osjećali situaciju, kao što je bio Filipović, preuzeli su jugoslovenski građansko-komunistički narativ u kojem nije bilo mjesta za nacije (ili je bilo mjesta ali su bile prezrene) i preko noći ga jednostavno aplicirali na BiH. Tu se u principu radilo o procesu veoma sličnom onom koji se desio srpskim intelektualcima u Jugoslaviji – činjenica je da su Srbi bili najveći narod u Jugoslaviji isto kao što je činjenica da su Muslimani bili najveći narod u BiH. (Ovo nije ništa neobično – nema mjesta na planeti gdje elite dominantne nacije u multinacionalnoj zajednici ne zagovaraju građansku državu. Ovdje dodatno imamo komunistički doprinos.). Ne sporim da je tu bilo i izvornog bosanstva i da su ti ljudi imali drukčiji osjećaj i odnos prema BiH u odnosu na Jugoslaviju ali osnovna podloga, kostur tog shvatanja, bio je jugoslovenski. Ako neko ima prigovor na ovo i insistira na autentičnosti bh. ljevičarskih elita, postavljam sljedeće pitanje: Gdje su ti ljudi politički i grupno socijalizovani i stvoreni? U Tvrtkovoj Bosni ili u Titovoj Jugoslaviji?

Koliko su mlađe lijeve elite bile protiv dogovora govori prošlogodišnji tekst Jasmina Durakovića o časopisu Bosanski pogledi, novini koju je pokrenuo Zulfikarpašić 1990. neposredno poslije prvih demokratskih izbora po uzoru na časopis istog imena koji je izdavao 60-tih godina u Cirihu. Ukratko, Duraković govori o tome kako su u Bosanskim pogledima svi članovi redakcije bili protiv Zulfikarpašićevog i Filipovićevog sporazuma i za nezavisnost BiH. Kada im je Zulfikarpašić rekao da je i on za nezavisnost ali da će, ako se to bude radilo bez pristanka Srba, zbog toga ovdje nastati pakao, niko to nije htio shvatiti ozbiljno ili su ostajali uz takav stav bez obzira na mogućnost rata. (Zulfikarpašić na zanimljiv način iznosi svoj stav po ovom pitanju u knjizi Bošnjak: Znao sam da ne smijemo dozvoliti da padne krv jer je onda sve gotovo. Ima zemalja gdje ljudi padaju u nesvjest kada vide krv, na Balkanu padaju u delirijum.) Duraković, koji je tada bio urednik Bosanskih pogleda, ipak je dopustio štampanje snažno anti-sporazumski orijentisanog teksta autora Senada Avdića što je dovelo do sutrašnjeg zatvaranja novina od strane vlasnika. (Jesam demokrata ali nisam toliki da u mojim novinama govorite protiv mog sporazuma – rekao je tom prilikom Zulfikarpašić.)

Ovakvim poklapanjem osnovnih ideja o BiH i njenoj nezavisnosti lijevih i desnih elita Muslimana ostvaren je idejni i, doduše, neformalni savez tih grupa, savez koji je ispunjavao planove desnih za, najblaže rečeno, dominacijom u BiH, i planove lijevih za zajednicu jednakih građana Bosanaca i Hercegovaca ali takvu u kojoj neće biti mjesta za drukčije definisanje srpstva i hrvatstva mimo onoga što su oni zamislili kao ispravno. Svakako to nije uključivalo bilo kakve teritorijalne definicije tih grupa.

Uz elite treba govoriti i o ponašanju i stavovima muslimanskih masa: kada se čulo da je u Beogradu dostignut sporazum, pored spomenute neformalne lijevo-desne koalicije elita koja je bila protiv, odjednom se čuo i teški romor sarajevske čaršije. To se desilo tako brzo i spontano da uopšte ne ostavlja prostora za sumnju da je bilo režirano. Naprotiv, bilo je izvorno i beskompromisno. Šta su bili osnovni postulati i zahtjevi takve reakcije? Najbolje se može predstaviti riječima samih nezadovoljnika: „nećemo biti građani drugog reda“; „nećemo da nam bradati rezervisti i četnici iz Srbije kroje kapu i odlučuju šta će biti s nama“; „poklopiće nas a mi hoćemo da sami odlučujemo o svojoj sudbini“. Ovakvi stavovi su, bez ikakve dileme, predstavljali uvjerenja masa.

Na ovom mjestu nije zgoreg spomenuti jednu anegdotu na koju me nedavno podsjetio jedan prijatelj iz škole a koja prilično dobro ocrtava atmosferu koja je tada vladala: dakle, taj moj prijatelj je krajem 1991. otvorio vrata svoje učionice i ušetao u bučnu svađu i vrištanje. Učenici četvrtog razreda najelitnije sarajevske gimnazije podijelili su se na nacionalne grupe i vrištali jedni na druge: oni iz muslimanskih familija bili su za nezavisnost BiH a oni iz srpskih za ostanak u Jugoslaviji. Ovo je zanimljivo kao ilustracija tadašnje teške polarizovanosti u svim slojevima društva i ozbiljnosti svađe. Nikako se nije mogla osporiti privrženost Srba ostanku u Jugoslaviji kao ni želja Muslimana za nezavisnošću. Bitno je primijetiti da ovdje govorimo o djeci ljudi koji su u većini slučajeva pripadali profesionalnom i rukovodećem kadru u Sarajevu. Mogu samo zamisliti šta se dešavalo u drugim školama ili onima van Sarajeva.

Imajući kompletnu sliku pred sobom, atmosferu i pritiske, uopšte nije čudno što je Izetbegović na kraju odlučio da odbije sporazum sa Srbima. Iako su Zulfikarpašić i Filipović (i svi srpski kritičari) u više navrata govorili o tome kako ih je Alija prevario tako što ih je namjerno gurnuo u pregovore da bi ih diskreditovao pa se kasnije povukao, to vjerovatno nije tako. Vjerujem da je Izetbegović zaista htio sporazum kojim bi se umanjila mogućnost rata i amortizovala goruća nacionalna problematika u BiH. Ipak, on je na svojoj koži osjetio protivljenje sporazumu svih klasa u Muslimana – lijevih i desnih intelektualaca, Muslimana i Bosanaca, i masa. Nije teško zamisliti kako u tim danima predsjedniku Izetbegoviću uz lupanje vratima u kabinet ulaze desetine ljutitih muslimanskih uglednika koji su bili apsolutno protiv sporazuma. Sigurno je da su neki spominjali izdaju. Da je prihvatio sporazum, Izetbegović ne bi više imao baznu podršku, ne bi bio to što jeste i vjerovatno ne bi ostao čelni u Muslimana. Ko zna šta bi se još desilo.


Dogovor Čengić – Karadžić

Javni pokušaj dogovora Muhameda Čengića i Radovana Karadžića iz februara 1992. na bini Skupštine BiH i pred TV kamerama, počeo je iz istog razloga kao i Zulfikarpašićev i Filipovićev: Čengić je, poslije mnogih veoma teških razgovora sa srpskom delegacijom, mislio da bi bilo pametno, imajući u vidu uzavrelu situaciju u zemlji i potencijal ozbiljnog sukoba, predložiti regionalizaciju BiH koja bi uzela u obzir ekonomske, kulturne, nacionalne i druge razloge. Kao neko ko je, kao poslovan čovjek, cijeli život sklapao ugovore i sporazume, shvatio je i, što je možda važnije, osjetio da je dosegnuta kritična tačka, ona koju srpsko vođstvo neće preći i da je davanje koncesije u vidu podjele na regije u kojima bi u nekima od njih Srbi bili većina bila nužnost. Takav stav Muhameda Čengića bio je i pod uticajem tradicionalnih razmišljanja čovjeka koji dolazi iz Podrinja, mjesta stradanja Muslimana u II svjetskom ratu, punog ružnih stereotipa Muslimana o Srbima i Srba o Muslimanima. Samo što su u slučaju Čengića, ti stavovi bile kombinovani s tradicionalnim metodama prevazilaženja međunacionalnih trvenja kao i pričama najbližih srodnika o pomoći jednih drugima i ljudskosti u teškim vremenima. Takva kombinacija modernog biznis razmišljanja jugoslovenskog i sarajevskog mainstreamaša i dobrih balkanskih tradicija dovela je do zanimljivih Čengićevih stavova vezano za pokušaje dogovaranja: ( „Ja znam da su četnici sposobni napraviti užasne stvari, vidjeli smo u prošlom ratu. Baš to pokušavam preduhitriti i baš zato se dogovor mora postići.“ ) Naravno, ostali uslovi iz takve predložene regionalizacije vezani za privredne, kulturne i druge razloge ostavljali su otvorenim razne mogućnosti u tim okvirima, takve koje su mogle povećati ili smanjiti površine potencijalnih regija/kantona i njihove ingerencije ali osnovna logika podjele na nacionalne kantone nije bila sporna. (Ovdje treba imati na umu da se ništa od zločina i zle krvi nije još bilo desilo i da bi dogovorene relacije centralne vlasti i autonomnih oblasti vjerovatno bile bliže i funkcionalnije nego ove današnje.) Druga je sada stvar što se tokom pregovora o konkretnoj podjeli moglo ponovo doći do tačke sukoba, ali to je bila konsekvenca neostajanja u Jugoslaviji; Čengić je smatrao da se ništa drukčije nije moglo dogovoriti imajući u vidu cijelu atmosferu. Konačni rezultat proizišao iz Dejtona snažno podržava takav stav.

Tokom spomenute burne sjednice Skupštine BiH Muhamed Čengić se okrenuo prema Izetbegoviću koji je sjedio pored njega u prvom redu, tik ispred bine, i rekao mu da bi bilo pametno predložiti regionalizaciju BiH. Izetbegović mu je odgovorio da izađe i to predloži, ali da on misli kako mu taj prijedlog srpski predstavnici neće podržati. Kada je Čengić izašao i stojeći pored Karadžića rekao da je regionalizacija dobro rješenje, nastao je haos – muslimanski poslanici toliko su vikali da se morala pozvati pauza. Ispred skupštinske sale Čengića su razbješnjeli poslanici SDA napali kako je izdao BiH i da on nije pozvan da predlaže ovakve stvari. Čengić ih je uputio na Aliju, rekavši kako ga je on podržao da iznese taj prijedlog. Cijela grupa je otišla do Izetbegovića i svoje frustracije prenijela na njega. Nije mi poznato kako je tekla ta rasprava.

Kako god, poslije pauze, Izetbegović je izašao na binu i rekao da se nastavlja sa aktivnostima za pripremu referenduma o nezavisnosti, od dogovora o regionalizaciji nema ništa. Kada su to čuli, srpski predstavnici su napustili Skupštinu a referendum je izglasan bez njih.

I ovaj primjer pokušaja dogovaranja sličan je onom prethodnom – Izetbegović je reagovao na žučnu reakciju ostalih muslimanskih predstavnika, u ovom slučaju dominantno desnih. Mala je šansa da je htio samo diskreditovati Muhameda Čengića – želio je u najgorem slučaju vidjeti kako će to proći bez sopstvenog direktnog eksponiranja. Na ovom mjestu treba dodati da dogovor o regionalizaciji nije bio potpuno u koliziji sa idejama barem dijela SDA vođstva – u tom periodu odvojeni kantoni za Muslimane nekim su ljudima u SDA intimno odgovarali jer oni svakako nisu htjeli preveliko miješanje sa drugima nego komad zemlje gdje će njihov uticaj, kulturni ili bilo koji drugi, biti dominantan. Problem je bio u definisanju veličine te teritorije koju su htjeli za sebe: nekoliko kantona ili cijela BiH. Ne zna se šta je Izetbegović mislio o takvim idejama. Ipak, ono što je bila razlika između Izetbegovića i drugih njemu bliskih muslimanskih prvaka koji su imali takve tendencije je u tome što je on bio realan u smislu onoga što može dobiti za svoju nacionalnu grupu, nije u tom smislu bio isključiv, a zajedničko življenje mu je bilo prihvatljivo. Također, dobro je vidio opasnosti koje prijete na putu ostvarenja takvih krajeva.


Kutiljerov plan

Treći sporazum o kojem želim govoriti je tzv. Kutiljerov plan. Ista stvar se desila vezano za dinamiku prihvatanja i neprihvatanja sporazuma, s tim što je Izetbegović u ovom slučaju zaista potpisao sporazum o kantonizaciji BiH pa kasnije povukao potpis. Ponovo je reagovao na otpor ali ovaj put tek kada se vratio sa zaključenih pregovora jer je naišao na veliko protivljenje cjelokupne muslimanske (veliko i malo m) javnosti.

Mislim da je već jasno kako u toj činjenici sveobuhvatnog muslimanskog otpora i žučnih reakcija različitih grupa treba tražiti razloge poznatog čestog mijenjanja stavova Izetbegovića a ne u nekoj karakternoj mani. (Čak je i Kutiljero pao u takvo pogrešno razmišljanje. Tvrdio je da je pročitao Izetbegovića već na prvom zajedničkom ručku – „njemu se ne može vjerovati, jedno govori na sastancima a drugo javno.“)

Ovdje treba spomenuti podršku koju je Izetbegović za nezavisnu BiH dobio od američkog ambasadora u Jugoslaviji Vorena Cimermana poslije njegovog povratka sa pregovora u Lisabonu. Dakle, pored protivljenja sporazumu lokalnih muslimanskih elita i masa, poslije Izetbegovićevog povratka u igru su ušli i Amerikanci. Izetbegović je dugo razgovarao sa Cimermanom i poslije tog razgovora povukao je potpis na Kutiljerov plan. Mora se priznati da Izetbegoviću u ovoj situaciji nije bilo lako i pitanje je šta bi bilo koji drugi čelni političar uradio imajući u vidu sve grupe koje su podupirale nezavisnost i referendum. (Rijedak disonatni ton došao je od realističnog i street smart Muhameda Čengića koji je tada pitao Izetbegovića: Imaš li ti garancije Amerikanaca da će nas braniti ako Milošević napadne? Izetbegović mu je odgovorio da nema.)

Na ovom mjestu treba primijetiti da Cimerman nije bio samo predstavnik najveće svjetske sile nego i neko sa prosperitetnog i kulturnog Zapada, taj uspješni i civilizovani čovjek koji zna kako se stvari tamo rade, šta se može a šta ne može, te je to imalo velikog uticaja na Izetbegovića i druge muslimanske političare. Mi smo bili zemlja tek izašla iz komunizma sa željom da uđe u krug zapadne civilizacije kojoj smo bespogovorno vjerovali te su nam stavovi Zapadnjaka imali veliku težinu.

Bitno je u ovom smislu primijetiti još jednu tendenciju vezano za dinamiku relacije lijevih i desnih muslimanskih elita; sličnu ulogu Cimermanovoj imali su i još uvijek imaju lijevi sarajevski intelektualci i dojučerašnji lideri lijevih partija, posebno oni koji su vezani za prominentne NGO-ove. Kada se govori o uređenju BiH oni su uvijek čvrsto stajali na poziciji kako treba rješavati stvari pravim civilizovanim metodama (čitaj nenacionalni razlozi i građanska BiH) što odgovara i poklapa se sa ultimativnim željama desnih bošnjačkih struja. Kao što smo ranije zaključili, i ovdje možemo primijetiti kako ovim grupama razlozi nisu isti ali je konačni stav identičan. Na ovaj način lijevi učvršćuju tvrdoglave konzervativce u njihovim centralističkim željama i težnji da prošire svoj kanton na cijelu BiH. Ako su desničari ranije imali dilema da li je to moguće i ako su se mogli poistovijetiti sa liderima srpskih ili hrvatskih nacionalnih partija pa im dati pravo za njihove nacionalne želje, poslije konačne potvrde civilizovanih i učenih „antinacionalista“, naših Zapadnjaka, više ih nemaju.

Svi spomenuti sporazumi i dogovori imali su dvije ključne kritike od strane muslimanskih elita: prva je da bez obzira šta da su muslimanski političari dogovorili, Srbi bi ih prevarili pošto su svakako planirali osvajanje BiH, a druga, po mom mišljenju bitnija kritika, je da se prihvatanjem logike podjele i uopšte pregovora sa Karadžićem i njegovom svitom njih legitimira kao pregovarače u ime bh. Srba te se tako pristaje na podjelu zemlje – čini se najveći grijeh prema majci Bosni.

Prva primjedba („prevarili bi vas svakako, imali su plan“) problematična je iz sljedećih razloga: najprije, to je post festum zaključak. Upravo zato što se rat desio na ovako okrutan i ružan način, ljudi zaključuju da je to krucijalni dokaz kako se morao desiti. Pobrkan je razlog i posljedica. Da su spomenuti ljudi uspjeli napraviti funkcionalan sporazum ne bi bilo ni ovakvog iskustva Muslimana pa bi i percepcija sporazuma bila drukčija. Drugo, pogledajte samo ko su bili zagovarači sporazuma a ko kritičari. S jedne strane Zulfikarpašić, Filipović, Čengić i, uvjetno rečeno, Izetbegović; s druge strane bili su razni behmeni, lijevi i desni novinari, kruti profesori i narod. Kao što možemo vidjeti, obje grupe su ozbiljno heterogene: lijevi, desni, liberali. Ali reći ću vam gdje leži razlika: u prvoj grupi su bili ljudi navikli da prave ozbiljne dogovore i da se pri tome izlažu rizicima. Ovi ljudi su bili mangupi iz Kingovog citata s početka teksta, ljudi koji su odlično razumijevali tuđe perspektive i tačke ispod kojih se ne ide. Potpuno religijska i komunističko-moralistička kritika ovih ljudi kao neprincipijelnih i izdajnika je pogrešna iz perspektive posla koji su pokušavali da urade. Ni narod niti spomenute elite nikada se ovakvim poslom nisu bavili i njihova kritika je bespredmetna i nekompetentna. Upravo su takvi ljudi bili pogrešni u datom istorijskom momentu, a spomenuti mangupi pravi za dogovor i spašavanje onoga što se spasiti moglo. Rijetko ko je ove ljude u njihovom ranijem životu uspio prevariti pa ne bi ni Milošević ili Karadžić. I šta „prevariti“ u ovakvim poslovima uopšte znači? Prvom prilikom kada se dogovor ne ispoštuje on se prekida i pokuša se nešto drugo s njim učiniti.

Drugi dio ovog dijela kritike odnosi se na postojanje fiksnog plana uništenja i osvajanja BiH. Ponovo ulazimo u religijski i moralistički diskurs (partizanski filmovi su sigurno imali uticaja) u kojem su neprijatelji krvoloci po rođenju, oni koji nemaju razuma niti ljudskih osobina pa se ne mogu ni predomisliti niti se može s njima razgovarati. Jednostavna ideološka ideja da ONI žele sve zauzeti i pobiti bila je izvrnuta kako tada tako i danas. Naravno da je dio toga tačan – to dokazuju užasni zločini nad Bošnjacima – ali i konačni dogovor jednako potvrđuje da su resursi, vlast i zemlja ono što su ti ljudi željeli.

Druga primjedba je ona koja se odnosi na pristajanje na logiku podjele i uzdizanje predstavnika SDS-a kao legitimnih srpskih predstavnika: ovo je priča o izvornom grijehu. Po poznatoj logici, jednom kada je čovjek to učinio pao je iz raja. Isto tako, i ovi naši političari jednom kada su pristali na podjele bilo je gotovo. Sve što se čini, čini se da bi se vratilo nazad u izvorno stanje (a povratka, znamo, nema). Alternativno, ako se trenutno ne možemo vratiti a ono možemo ponovo ne učiniti istu grešku. Sve se može prihvatiti osim jednostavne realnosti da bh. Srbi i Hrvati autentično žele autonomiju i da se s tim problemom mora uhvatiti u koštac. U tom kodu treba čitati i pad Aprilskog paketa ustavnih promjena iz 2006. Najbitniji argument bio je da se potpisivanjem ustavnih promjena pristaje na logiku podjele (koja kao ne postoji). Zanimljivo je da su isti oni ljudi koji su bili najgrlatiji protivnici predratnih sporazuma najviše uticali na neprihvatanje Aprilskog paketa.

(Po ovom pitanju situaciju komplikuje svojevremena Karadžićeva tvrdnja da je Krajišnik, kao glavni pregovarač u ime bosanskih Srba u Lisabonu, prihvatanjem Kutiljerovog plana i privoljavanjem Izetbegovića da ga također prihvati uspio uvući i Evropu i Bošnjake u logiku podjele i prihvatanja delegacije bosanskih Srba kao partnera u pregovorima te da poslije toga više nije bilo povratka. Ovo se uzima kao ultimativni dokaz da su u pravu oni koji su bili protiv pregovora sa bh. Srbima. A nije li moguće da je sam Karadžić imao problema sa svojima u vezi sa ostankom u BiH i teritorijom koju su u Lisabonu isposlovali a koja je bila za trećinu manja od onoga što su željeli pa je izmišljao svoje i Krajišnikove uspjehe?)

Na kraju, poslije 3 i po godine rata potpisan je Dejton, sporazum koji je gotovo isti kao svi prethodni po pitanju kantonizacije BiH. Pričalo se, a i danas se priča o Holbrukovom zavrtanju ruku svim prisutnim liderima u Dejtonu. Bošnjaci posebno ističu zavrtanje ruku njihovim predstavnicima. Ali, to su politička pretjerivanja i skidanje sopstvene odgovornosti. Ne kažem da su neistinita, naprotiv, ali te sile nisu bile najbitnije. Najbitnije je bilo utišati unutarnacionalnu opoziciju sporazumima. A to je, pod uticajem ratnih stradanja i patnje, nekako došlo samo od sebe. Pa znamo onu: potpiši Alija makar bila avlija.

Po tvrdnji veoma upućenog čovjeka, Izetbegović po povratku iz Dejtona cijelu sedmicu nije izašao iz kuće nego je samo šutio i klanjao. Iako je ovo možda karikatura i politički motivisano sjećanje, ono ipak govori o nelagodi Izetbegovića po povratku u Sarajevo i o sopstvenom propitivanju da li je učinio pravu stvar. Naravno, nije znao kakvu će tačno reakciju među Bošnjacima izazvati ovakav sporazum. Valjalo je prihvatiti ono što je potpisano i izaći ljudima na oči. Ne znam da li je mislio hoće li biti kakvih protesta ili žešćih napada na njega.

Zanimljivo je da se generalno prihvata kao činjenica da je Dejton zaustavio rat koji je buktao, a ne prihvata se da su predratni sporazumi, eventualno povoljniji za Bošnjake, mogli zaustaviti početak rata – rata koji možda nije morao da se desi upravo zbog dogovora, ili nije morao da se desi u takvom kapacitetu.

Ipak, desilo se ono što se moralo desiti i sada imamo ovo što imamo. Rat je, „kao najveći kulturni događaj“ (Ugo Vlaisavljević), donio jednu potpuno drukčiju realnost za Bošnjake od onoga što su imali ranije. Da ponovo spomenemo našeg antijunaka Behmena: naravno, nije Behmen u vremenu prije rata bio jedini isključivi čovjek s teretom prošlosti (znamo da se u njegovom slučaju radilo o teškom stradanju pod komunistima). Dakle, postojali su i drugi ljudi isklesani teškim životnim iskustvima i spremni da se bore protiv „neprijatelja“. Naravno, takvi ljudi su se nalazili na svim tačkama ideološkog spektra uključujući i one na visokim mjestima u komunističkom režimu. Oni su prije rata iz petnih žila upozoravali na opasnosti koje prijete od četnika a ratna događanja su ih utvrdila u njihovim ubjeđenjima. (Pri tom su mainstreamaši iz prošlog režima prenijeli ideju neprijatelja iz jugoslovenske mitologije i traume grupnog stradanja iz II svjetskog rata, a muslimani dodali strahote stradanja pod komunizmom i prikladne elemente vjerske mitologije.) E u tom segmentu se desila jedna zanimljiva konvergencija: naši behmeni, lijevi i desni, su htjeli dokazati da su u pravu a karadžići su htjeli zavaditi narode da bi onemogućili zajednički život i ostvarili podjelu. Na kraju su uspjeli i jedni i drugi. Kada se ovo kaže, daleko od toga da im je odgovornost za posljedice ista, naprotiv, strašna je razlika između njih po tom pitanju. (Karadžić je puno toga morao uraditi vezano za dobijanje podrške među Srbima za odvojenu državu srpskog naroda. Nije htio samo istjerati Muslimane iz Zvornika i Prijedora nego je isto tako morao nekako istjerati Srbe iz Sarajeva. U tom smislu poučan je razgovor Muhameda Čengića i Karadžića s početka 1992.: M.Č: „Neće ljudi da se dijele Radovane, šta je tebi? Zajedno žive oduvijek kao prijatelji i komšije, na kraju, ima mnogo miješanih brakova.“ R.K.: „Hoće, hoće, vidjećeš da hoće.“) Danas, zbog užasnog ratnog iskustva i njegove zvanične interpretacije, ogroman broj Bošnjaka liči na spomenute behmene.

Da na kraju kažemo i par riječi o srpskoj kritici izetbegovića. Poznato je da je on među Srbima prokazan kao islamista i fundamentalista, glavni zlikovac i protivnik svekolikog srpstva. Mislim da je ovaj tekst drukčije postavio Izetbegovićevu djelatnost i poziciju. Najlakše je i najoportunije jednostavno i beskompromisno etiketirari suparničkog lidera. To rade mnogi srpski intelektualci. Pametniji je svojevremeni stav Biljane Plavšić koja je govorila kako je postojala grupa Mladih Muslimana koja je imala uticaj na Izetbegovića i da su to bili članovi nekih starih begovskih familija. Naravno i ovo je u cjelini problematično, jer niti su svi ti ljudi bili članovi grupe Mladi Muslimani, niti su svi imali isti stav, niti se u većini slučajeva radilo o starim begovskim familijama. Baš naprotiv, kao što smo prethodno vidjeli, upravo su potomci najbitnijih bh. begovskih familija pokušavali napraviti sporazum. U ovo uključujem i samog Izetbegovića. A, kao što smo zaključili u tekstu, uticaj lijevih „begovskih“ predstavnika i masa bio je jednako bitan. I u njihovom slučaju težnja je bila da se sporazum ne postigne. Inače, kritika koja na ovakav način govori o fundamentalistima, tajnim muslimanskim grupama i begovima je standardno komunistička.


https://preokret.info/index.php/2022/01 ... B4q-L8gPkc
saimidin
Posts: 2753
Joined: 20/05/2011 17:53

#52172 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by saimidin »

https://www.klix.ba/vijesti/bih/vlada-r ... /220202162

Prakticno rasturanje :bih: se nastavlja 8 februara, smrt od hiljadu rezova ili umrijeti necemo ali spasa nam nema

Sve je razvuceno smisljeno, ali ide jedno po jedno na principu zateznja I popustanja, kao kod ribarenja

"Nacrtom zakona predviđeno da će početi da se primjenjuje godinu dana nakon usvajanja, jer je toliko vremeno potrebno za formiranje VSTS-a RS."

Iz tuzilastva :bih: se cuje samo cvrcak :-) :izet:
User avatar
fosna2014
Posts: 7123
Joined: 28/05/2014 15:17
Location: ... u Francuskoj revoluciji.

#52173 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by fosna2014 »

Večeras sepet gostovanja na temu IZ. Biće zanimljivo čuti šta kaže ovaj Slaven iz HRS (FTV). Ili svi pušu u isti rog?
User avatar
Str0nz
Posts: 1270
Joined: 27/10/2021 00:45
Grijem se na: Hodza > marfi

#52174 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by Str0nz »

Osovina Dodik-Čović u problemu, HDZ na testu, hoće li podržati izradu zakona o državnoj imovini?

(Patria) - Na sutrašnjoj sjednici Predstavničkog doma PSBiH bit će razmatrana inicijativa zastupnica Mirjane Marinković-Lepić i Aide Baručija kojom se nalaže Vijeću ministara BiH da u roku od 30 dana u zakonodavnu proceduru dostavi Zakon o državnoj imovini.

Ovo su prvi znaci da će se pitanje državne imovine rješavati isključivo na državnom nivou, a poznato je da Milorad Dodik ističe konstantno da se ovo pitanje treba riješiti sporazumom između kantona, RS-a i Brčko Distrikta. Namjerno u izjavama izostavlja titulara državu, ali i Federaciju. To je koncept sastavljene države na kojoj Dodik radi 25 godina, a što je jučer u zaključcima koje je donijela NSRS i ovjerio. On traži i i da viši organi vlasti dostavljaju materijale Narodnoj skupštini RS gdje bi se aminovale tačke koje treba usvojiti Vijeće ministara BiH, Predsjedništvo BiH ili Parlament BiH.

Jasno je i da Dodik ne priznaje Odluku visokog predstavnika u BiH kojom se donosi Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine, kao i presude Ustavnog suda u vezi ove materije.

Muharem Cero, stručnjak za pitanje državne imovine ističe da je jako dobra poruka da je ovakva Inicijativa uopće ušla u Parlament BiH, jer se time zapravo dokazuje da je državna imovina pitanje koje će se rješavati isključivo na državnom nivou.

„Pitanje je sada da li će vladajuće stranke napokon smoći snage da uđu u do, za sada nezaštićeni, bunar zvani državna imovina u kojem je nastala koruptivno kriminalna pljačka BiH“, kazao je Cero za Patriju.

Jasno je da SNSD neće podržati ovu inicijativu, ali će na pravom ispitu ponovo biti HDZ BiH.

Nikola Lovrinović (HDZ) ranije je govorio da su za njega inicijative donosile više štete nego koristi, te je kritizirao i ovu o zakonu o državnoj imovini koja je na dnevnom redu sutrašnje sjednice 3. februara.


Ovim se zapravo ruši osovina Dodik-Čović i raskrinkava njihova tijesna veza, jer su Izborni zakon i podršku zastupnika iz RS-a na određeni način vezivali za državnu imovinu i rješavanje ovog pitanja.


„Nije baš za očekivati da prođe, ali priželjkujemo takav ishod i da se da nalog Vijeću ministara da u roku od 30 dana izradi takav zakon“, dodaje Cero.

Poznato je da je i visoki predstavnik Christian Schmidt pod utjecajem PIC-a krenuo u proces formiranja ekspertske grupe koja ima za cilj pomoći u izradi Zakona o upravljanju i korištenju državne imovine Bosne i Hercegovine, a poslane su i poruke Parlamentu BiH u kojima se traži kooperativnost i obavljanje ovog posla.

Schmidt je u skladu s agendom 5+2, odnosno ciljevima koje institucije BiH trebaju ispuniti prije zatvaranja OHR-a dužan ispuniti i ovaj uslov.

Obaveza donošenja zakona o državnoj imovini stoji od 2011. godine, od presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
https://nap.ba/news/89357
archi_a
Posts: 10356
Joined: 11/12/2011 18:11

#52175 Re: Politicko desavanje u BiH (all inklusive)

Post by archi_a »

Vratili se velikosrbi danas u Parlament BiH i kaže Novaković-Bursać:" mi ćemo danas glasati samo o četiri tačke koje su za nas bitne, između ostalog Gp Bratunac, o ostalom nećemo, nećemo se nikako izjašnjavati"!
To ne može neki bošnjak danas odbiti da glasa za ove 4 tačke? To ne može reći:"e nema sad odobrenja za Gp Bratunac, sad nećete nikako, ništa!"?!? Kakva nazadna velikosrpska politika :-)
Last edited by archi_a on 03/02/2022 12:14, edited 1 time in total.
Locked