Mozda protestom pred zgradom u kojoj je smjesteno predstavnistvo ICTY-ja u Sarajevu?
Haški arhiv
Slučaj Hartmann: Skrivena istina o ratu
Florence Hartmann kao rijetko ko, skupila je hrabrosti i objavila neugodne činjenice o onome što se dešavalo u ratovima 91-95 na području ex-Yu nakon uvida u dokumente Haškog tribunala. To je, po svemu sudeći, neugodna istina. Hartmannovoj će zbog toga biti suđeno. Međutim, malo je onih koji će se boriti za ono na što je ona ukazala – zapisnici sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane nekadašnje Savezne republike Jugoslavije kriju mnogo više nego se pretpostavlja. Haški tribunal je udovoljio Srbiji i oni ostaju zapečaćeni i nakon Miloševićeve smrti.
Piše: Asim Bešlija
Suđenje novinarki i nekadašnjoj portparolki Haškog tužilaštva Florence Hartmann zbog navodnog nepoštivanja suda jer je otkrila detalje sa suđenja koje nije smjela, po svemu sudeći, otvoriće niz pitanja na koja će Haški tribunal i sam UN prije ili poslije morati odgovoriti. Priča je zapravo mnogo krupnija od sudskog gonjenja Hartmannove zahvaljujući kojoj postoji momentum da se konačno sazna šta se to dešavalo na području bivše Jugoslavije i posebno BiH, te razotkriju krivci za brojne počinjene zločine posebno u Srebrenici i drugim dijelovima naše zemlje. Dakle, radi se o jednom historijskom pravu građana i žrtava rata da saznaju pravu istinu koja se danas krije u arhivama Haškog tribunala i koju je tribunal zapečatio udovoljavajući zahtjevima Srbije da zaštiti svoje interese. Istina je tako ostala zapečaćena do daljnjeg a žrtve uskraćene za pravo da znaju.
Tajni zapisnici Vrhovnog savjeta odbrane
BiH tokom suđenja Slobodanu Miloševiću a ni nakon njegove smrti nije uspjela dobiti pristup korištenju zapisnika sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane za koje se pretpostavlja da kriju nepobitne činjenice o povezanosti Miloševićeve Jugoslavije sa zločinima na području BiH. Tako je i slučaj pred Međunarodnim sudom pravde propao a tek je zločin u Srebrenici proglašen genocidom dok su ostala počinjena djela poput prakse formiranja logora i masovnog ubijanja ljudi u njima ostala uskraćena za historijsku pravdu i imenovanje.
Žrtve rata danas su na pola puta do istine a veliki dio nje, prema nekim procjenama, krije se upravo u zapisnicima koje Haški tribunal čvrsto čuva zapečaćene i koji vjerovatno kriju dosta kompromitirajućih dokaza ne samo protiv današnje Srbije nego i njenih vanjskih pomagača. Pitanja je mnogo, odgovora malo a mogli bi se saznati jedino ako Haški tribunal konačno odluči da objavi dokumente i na taj način zatvori jedno poglavlje historije, ili u vjerovatnijoj varijanti, otvori nove procese odgovornosti, revidiranja presuda i daljnjih istraga.
Historiju piše sud
Iako je Haški tribunal između ostalog osnovan kako bi pored suđenja ratnim zločincima, donio pravdu, njegova uloga je također i historijske prirode. Haški tribunal ima ulogu da pomogne žrtvama da saznaju istinu a ta istina u konačnici bi bila ona zvanična historija koja bi se smatrala jedinom relevantnom. Međutim, prema sadašnjem stanju stvari ona je uskraćena čak kroz štićenje dokumenata za sudski proces koji je i zvanično zatvoren. Zato je sasvim legitimno pitanje – šta se to još uvijek krije? Ako bi, na primjer, pomogli majkama Srebrenice ili drugim majkama u BiH da saznaju šta se to stvarno zbilo, zbog čega se dokumenti Vrhovnog savjeta odbrane još uvijek čuvaju tajnim?
Posebno čudi kako država BiH i njeni agenti u Hagu konačno ne započnu neku vrstu pritiska kako bi natjerali sud da odpečati dokumente i omogući uvid, žrtvama, građanama i historiji da ostvare svoje pravo da znaju.
Ono što je uradila Florence Hartmann samo je komadić istine i zbog toga ona će ispaštati dok će s druge strane tribunal, iz nekih čudnih razloga, i dalje dozirati istinu i davati je na kašičicu. Pitanje je uz sve ovo, kakva će to zvanična historija biti ako se sudije koje su zadužene da otkriju istinu i sva zlodjela, zalažu za skrivanje dokaza i ne dozvoljavaju ljudima koji su patili u ratu da barem na taj način dobiju svoju moralnu i inu satisfakciju?
Istina na kašičicu
Podizanje optužnice protiv Hartmannove nije prvo takvo protiv jednog novinara ali jeste protiv jednog državljanina neke zapadne države i bivšeg uposlenika tribunala. Sama činjenca da su informacije počele da cure i da će vjerovatno curiti i dalje radi strogih restrikcija koje tribunal nameće, ukazuje i na integritet samog suda koji se zbog propisane tajnovitosti dovodi u situaciju da potkopava vlastite procese. Niko, naime, ne može garantirati da se istim dokumentima neće oglasiti neki od bivših ili sadašnjih uposlenika suda, čime bi se opet došlo u sitaciju podizanja nove optužnice i tako redom. Na kraju, zašto bi ova vrsta dokaza inače imala toliku zaštitu, šta se krije i koga se štiti? Čini se kao da iza svega stoji jedna nelogična priča o političkom zaustavljanju nečega što će jednog dana morati biti otkriveno i o činjenici da se poigrava sa istinom i kredibilitetom onda kada je to najmanje potrebno.
Vrijeme za djelovanje je upravo sada kada će Florence Hartmann biti možda samo kolateralna šteta, dok oni koji su uistinu bili i još uvijek jesu žrtve, imaju sva prava da saznaju ono što se krije u zapisnicima Vrhovnog savjeta odbrane. Ako se to ne desi sa ovim ili sličnim dokumentima Haškog tribunala, pitanje je kakvog je smisla imalo njegovo postojanje i kome je potrebna djelimična istina?
http://www.sarajevo-x.com/clanak/081116004
