Pjesme i pjesnici koji nas nadahnjuju

[rikardoreis]

AVE MARIJA

Prodjose kroz tvoje djevicanstvo krstasi s bodezima
i blijedi mjesecari s molitvama
i djecaci brzosagorljivi, i kosmati krakani gorljivi
i tihi kompleksasi otrovani
i malaksali Don Zuani neodoljivi
o Boze moj, o moja Marija
u koliko si prljavih postelja
svoj sveti miris posijala.

Zdravo Marija. niko nije imao milosti ni miloste za tebe.
Jurisali su do tebe preko tvog preklanog pogleda.
Dok ovo jecam, ja tako tuzno mislim na sebe.

Zvali su te gospom od zdravlja
i svi samo jednom pred tobom klecali.
A poslije po krcmama pricali da obicna si
i da se samo pravis svetica.

O, Marija. Moj gorki oreole
gasen u presramne zore
i paljen u vjeri u veceri.

Tvoje su usne zedne tihih dodira.
Podlo te silovase i ruke ti otezase.
Svi su te imali, a ti nikad nikog nisi imala
niko te dodirnuo nije
zato si tako jadno po svetom duhu zacela.

U padu i jadu svi su te s poboznoscu spominjali
preklinjali
bogom kumili
u vezu s nekim gospodinom dovodili.
Svi su tvoju molitvu prosili za sebe.

Ti si ih na koljenima svojim miloscu svojom uznosila
O, jadna Marija.
Ovo je moja molitva za tebe.
Dara Sekulic

[FortunaBela]

JA NEMAM MIRA


Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet citav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit omcu driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, nit da odveže,
Nece me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem glasane gubim:
Umrijeti žudim, a pomoci tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mrije nit mi se živi,
Smijem se placuci, žalošcu se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.

Francesco Petrarca

[KISNI-COVJEK]

Sergeju Jesenjinu



Naš je planet
radostima ubog nešto.
Treba otimati
radost
danima što bježe.
Na svijetu
umrijeti
nije teško.
stvarati život
daleko je teže.


V.Majakovski

[KISNI-COVJEK]

SNJEŽNO POLJE


Snježno polje,bijele mjesečine sjaj,
mrtvački je pokrov prekrio moj kraj.
Po šumama breze sad plaču,znam.
Ko li je tu umro? Da nisam ja sam?


S. Jesenjin

[Orhanowski]

LJUBAV U KOLIBI

Od cega zive djeca u kolibi?
Djeca moja
Zive od moje ljubavi
Ljubav moja
Zivi od pjesme
A pjesma
Od pocetka
Svijeta

O cega zive vrapci pred kolibom?
Vrapci moji
Zive od moje ljubavi
Ljubav moja
Zivi od pjesme
A pjesma
Od pocetka
Svijeta

Ja nisam kukac zeno
U ime ljudske vrste velim:
Prvo ljubav
A onda objed!


Sveti Ilija Ladin

[FortunaBela]

PROZORI

U ovim mracnim sobama
gdje provodim teske dane,
vrtim se tamo-amo
da pronadjem prozore.
- Kad bi se jedan prozor otvorio -
bila bi to utjeha.
Ali prozora nema,
ili ja ne mogu da ih nadjem.
Mozda je i bolje da ih ne nadjem.
Mozda bi svjetlost bila novo nasilje.
Ko zna kakve bi sve nove stvari objelodanila.

Konstantin Kavafi

[Orhanowski]

Kavafi Sada Ok, sama si trazila.


ZIDOVI


Bez milosti, bez obzira, bez stida i prava
zidove oko mene sagradise trostruke.

I sad nepomicno tu stojim i ocajavam.
Ne mislim na drugo: grizem se od muke;

Toliko je posla trebalo obavit vani.
Nikad ne zacuh sum, da su zidari se rojili.

Ah, sto ne pazih kad bjehu zidovi podizani.
Neprimjetno su me od svega svijeta odvojili.

[Orhanowski]

PROZORI

U ovim mracnim sobama, gdje dane
provodim teske, koracam na sve strane
prozore trazec. - Utjeha ne mala
bila bi prozor otvoriti moci.
Al prozora nema ili ih nije lako
pronaci. Mozda i bolje je tako.
Sa svjetloscu bi nove muke mogle doci.
Tko zna sto bi nam tek ona pokazala.

[Orhanowski]

CULNOST

Radost i utjeha moga zivota jest sjecanje na sate
u kojima uzivah strasti kakve zudjeh.
Radost i utjeha moga zivota jest, sto sam izbjegao,
svaki uzitak iz same navike.


KONSTANTIN KAVAFI, kao i predhodne dvije

[Grom iz vedra neba]

Santic, Ostajte ovdje No.1

Catic, Teubei-Nesuh

[rikardoreis]

ČOVEK PEVA POSLE RATA

Ja sam gazio u krvi do kolena
I nemam više snova.
Sestra mi se prodala,
I majci su mi posjekli sijede kose.
I ja u ovom mutnom moru bluda i kala
Ne tražim plijena:
Oh, ja sam željan zraka! I mlijeka!
I bijele jutarnje rose!

Ja sam se smijao u krvi do kolena
I nisam pitao: Zašto?
Brata sam zvao dušmanom kletim
I kliktao sam kad se u mraku naprijed hrli,
I onda leti k vragu i Bog, i čovjek, i rov!
A danas mirno gledam kako mi željenu ženu
Gubavi bakalin grli
I kako mi s glave raznosi krov;
I nemam volje - il' nemam snage – da mu se svetim.

Ja sam do juče pokorno sagib'o glavu
I besno sam ljubio sram.
I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu –
Ali je danas znam!

Oh, ta ja sam Čovjek! Čovjek!

Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena
I preživeo crvene godine Klanja,
Radi ovog svetog Saznanja
Što mi je donijelo propast.

I ja ne tražim plena:
Oh, dajte meni samo još šaku zraka
I malo bele jutarnje rose –
Ostalo vam na čast!
Dušan Vasiljev (1900-1924)

[FortunaBela]

VI STO IDETE...


Vi što idete tako tužnog lika,
bol pokazujuć, svrnuv oči, niče,
otkud idete da vam blijedo lice
ko da je same samilosti slika?

Dičnu nam gospu vidjeste li, žene,
kako od plača oči joj se vlaže?
Recite ono što mi srce kaže
kada vas vidi tako rastužene.

Idete l' s mjesta koje izaziva
toliku tugu, stante sa mnom malo,
što god s njom bilo, nek mi se ne skriva.

Na oku vidim da je suzom sjalo, od
plača lik vam zgrčen tako biva da već
od tog mi srce drhtat stalo.

DANTE ALIGHIERI

[FortunaBela]

SONET O PRAVDI


Ako li vidiš da me u plač vodi
nevolja nova što mi dušu bije,
rad pravde koja vazda pri tebi je,
Gospode, tih me suza oslobodi:

onoga kazni svojom rukom svetom
koji ubija pravdu, dok ga brani
tiranin, čijim otrovom se hrani,
otrovom što ga rasu cijelim svijetom.

I takav leden strah on eto zada
vjernima tvojim te ni riječ ne zbore,
a ti, iz kojeg sjaj i ljubav sije,

tu krepost, koja gola leži sada,
ovitu svojim velom digni gore,
jer bez nje mira na zemlji nam nije.

DANTE ALIGHIERI

[Orhanowski]

Reče mi jedan čoek



Reče mi jedan čoek

na jednom mestu,

kod jednog čoeka,

jednu stvar,

ne mogu ti reći đe,

odma bi se setio koji je.



Taman se dan od noći odvajao,

kad ono,

no je bolje da ne znamo ni ja ni ti za ovo,

i đe ti bijag počeo pričat,

taman u cik zore,

a zove neko po imenu ta i ta,

dođe tu i tu,

u tome u čemu si,

te ja iz onijeg stopa,

ja s ove bande, on s one,

ojd, ojd, ojd, bolj, bolj, bolj,

kad imam koga i vidjet.



Samo ja ovo s tobom,

da ostane među nama,

kažem ti ko tebe,

ovo ti pričam s ovu stranu vrata,

to znamo ja i ti i crna zemlja,

to nije da rečeš ko bilo i o čemu bilo,

no zaista biranik između nas,

bez omrazi i ikakve ile,

znaš ga ti posigur.



Te ti on mene tupa i tupa,

da te strag uvati,

da ne vjeruješ ušima,

da se to može desiti onome čoeku,

nije čoče - jes bogomi, - ama veliš li -

velim,

sve istinsku istinu, istinit čoek, nije od

onijeg,

višega čuda nijesam čuja u moje dnevi.



A Bog ti jedan, zađosmo u debeli dan,

zađosmo u duge i široke,

a ono se naoblači, Bog naredi uljev kišani,

meće svećice, pukli Božje nerimi,

suvo ni pod pazuo, sve cicera voda,

a mene koto na vatru, ona uzica bjeljavine,

a oću da čunem šta će mi reći,

te ja poitaj, a on ceki ceki da završim.



Sve da mi je neko pričo ne big vjerovao,

toga kukanja, u snu se snilo,

te savi one đuzine, pa jopet nagradi,

Samosazdana ruko Božja,

šapti, šapti, šapti,

a obrni se da ko ne čune,

taman ko ovo mi,

nije čoče - jes bogomi - e vidio - vidio,

jes - nes, dana mi današnjeg,

more li to bit - more.



Te zivni, zivni, nećemo nikud,

viđi đe je sunce, zaranci, omrkosmo,

te ta dan to tu osta,

zemlje mi u koju ću,

pričam ti ko da ću sjutra da mrem,

ovo bez tebe danas nijesam nikome,

a ne big voleo ni ti posele,

tu nije bilo nikoga do Boga,

pod kaul,

to ni zemlja ne zna,

nemoj preko usta da grdan nijesi,

ne gubi duši mjesta,

e sam ja čoek od svojega posla,

ljudi su me tako cijenili dosad,

a tako mislim i posad,

dok mi se ne uspe zemlja na obraz,

oba mi svijeta,

umrloga mi sata.



Na jad mi dođe dan

i đe ga sretog,

a kućeš mimo ljude,

da me puška ubi bio bi raetni,

to je bilo za nevjerovati,

ne mogu ti reći šta

odma bi se sjetio,

to je on mene u povjerenju,

a mene je ko podkamen,

a to u tebe gledam,

tišti me na dušu,

ne mogu ti reći šta,

ne čula mi se riječ,

gluvo bilo,

olaknulo mi je,

a znam nećeš nikome.



Kune se u jedno dijete, u kamen zatuca,

glave mi,

prs u grlo, jes pa jes, pod garanciju,

ako je on mene lago ja polagujem,

a što bi me lago - da izlaze kolac,

a ne vjerujem bogami,

to je među nama zaista ko najbolji,

ne mogu ti ga kazat,

odma bi se sjetio,

znaš ga ti, da ga ne imentujem,

no otvori oba, vidiš koja su vremena.



Rece mi ta čoek,

kojega nikad očima nijesam vidio,

sad me ne zapitkuj kako to,

iskoči abgara ko đavo iz torbe,

tuknu mi na uvo,

a ne znam vljedomo,

ma nemoj - moj bogomi - ama neka,

e kad je tako - vjeruj bogomi,

tako će i biti,

ovijem riječima zasu,

pomagaj sude nebeski,

a kako to - kako im se trag utro.



Riječe mi pod cijenu života,

ja nikako da se alavertim da se to

može desit.

vjeruj ga - taman je tako,

nije to iz njegove glave,

pade cic na zemlju,

svojijem bi prstom oko izbio,

a on udri, udri, Gospodu se poklanjam,

sve mu zadnja prvu pritiska,

ko da mu kiša naodi iz jezika,

reko bi čoek neće nikad,

nemoj ovo kome,

ni crnoj zemlji,

no prs na usta,

e bi se odma znalo ko je reko,

ma sta veliš - velim bogumi.



Tucismo se taman nonje, og junace,

e volig bi da nijesmo,

e može bit nešto pa čudno na mene,

to se mene uvijek šćelo,

da me snadju jadi na pravdi Višnjega,

da se sve izlize i istanji,

na kule na vile,

da se spuze ko led između prsta,

pa da od toga ne bidne ništa,

pa će bit da sam ja reko,

a ova godina znaš kakva je bila,

ni suve, ni sirove, ni okoliša,

kuj bi ona pilez, prosula po famelja,

desetoro onijeg puza,

jedno drugome do uva,

no riječ iz usta ko kamen iz ruka,

je li - jes, nije čoče - jes bogomi,

nema se kuj,

a u jednu ruku milo mi je te mi reče,

da to ne cug ne big prežalio,

ne smijem ti reći šta,

no se pripazi dobro.



Nemoj da bi ovo kome za otkup života,

ja ovo tebe, a ti nemoj nikome,

to on ne bi drugome,

a mene je ko podkamen stanac,

povrg svega jada još i to,

nemoj me ništa pitat,

kazo big ti da mogu,

nemoj ovo daljit,

to je čoek koji zna svake niti,

nijesam ti smio ni ovoliko,

ako jes - ako nije.



Te ti se on mene takvu i takvu stvar,

da me ne zapadne jedne da izgovorim,

koliko izgovori li ti odje,

no ne zaboravi na koju si,

medom ti se presjekla,

dušmanin ti je ne prekinuo,

taj jezik u vilice ne uvodi,

a imo je i rasta, noći mi noćasnje,

valjetno ime Božje,

granu zora a on zaparadio,

sve iz jednog vitilja ,

a ja sluša, sluša, sluša,

ovijeg mi nebesa, aug, aug.



Tako ni prođe dan i noj, dvije

poluredice,

sve od rasvita do smirovista,

granu li to zore - ogranu bogami,

ne umješmo se razdvojit,

taman ko ovo mi,

ne bilo primjenjeno,

no ja ne mišljag ni o čemu no o

svome jadu,

ali kad navlači priču i jade zaboravig,

a pogotovu kad mi spomenu za toga čoeka,

to i to, tu i tu, na tome i tome mjestu.



A nije ni do Bog,

a jes bogomi,

a prekrsti se lijevom kod desne,

može li to bit - može bogomi,

nemo me sad ništa pripitkivat,

i da ti kažem nećes mi vjerovati,

a mene da je neko drugi vaistinu ne big,

to je ostalo tu i tutilo,

i tu zapečati,

zemlje mi u koju ću,

oba mi svijeta,

umornog mi sata,

ovoga mi nimeta,

života mi svačijega,

no otvori četvere,

i pazi,

ne smijem ti reći na što,

i nemoj,

ne mogu ti reći šta,

no dobro utuvi i ne izvrzaj iz glave,

e ćeš svakoga svoga u crno zavit,

svakoga ko ima ise u tebe,

nemo me ništa zapitkivat,

nijesam ti smio ni voliko.




Marija Beckovic, veliki cetnik ali i veliki pjesnik.

[rikardoreis]

"Ceracemo se jos" - rece Matija.
Orhanowski, ne bih sad da popujem al matija ne zasluzuje da se pominje.
Mozda sam staromodan, mozda iskljuciv, netolerantan, stagod, al za mene su jedino dobri ljudi pjesnici, pa makar ne napisali nijedan stih. Nikako ne mogu da svarim podjelu "ovaj je los covjek i dobar pjesnik" i obratno.

[Orhanowski]

Razumijem da ga ne volis, ne volim ga ni ja i za mene je covjek -hulja, ali poezija... Jebat ga sad, i Tin Ujevic je bio clan musolinijeve fasisticke partije, pa ga smatramo svojim i ponosimo se sto je 6 godina proveo u Sarajevu. I Avdo je Sidran pred rat falio Slobu Milosevica, pa nam nije zasmetalo da ga proglasimo nacionalnim pjesnikom. I Novak Kilibarda je dokazani cetnik, nista manji od Beckovica, pa je u Sarajevu zivio nekoliko godina, sve do nedavno, i uzivao respekt i postovanje vlasti i sarajevske elite.
Nisam imao nikakvih konotacija, postavio sam pjesmu kao pjesmu, nista vise.

P.S. Ovaj cu post editovati, jer nema smisla da na ovoj temi diskutujemo o necemu sto nije poezija, dakle izbrisacu sve ovo i umjesto toga cu postaviti jednu pjesmu za koju vjerujem da ce se svima svidjeti.

[FortunaBela]

Ništa ti nemoj brisati, imaš pozitivne komentare i dobar izbor pjesnika...

[rikardoreis]

Razumijem da ga ne volis, ne volim ga ni ja i za mene je covjek -hulja, ali poezija... Jebat ga sad, i Tin Ujevic je bio clan musolinijeve fasisticke partije, pa ga smatramo svojim i ponosimo se sto je 6 godina proveo u Sarajevu. I Avdo je Sidran pred rat falio Slobu Milosevica, pa nam nije zasmetalo da ga proglasimo nacionalnim pjesnikom. I Novak Kilibarda je dokazani cetnik, nista manji od Beckovica, pa je u Sarajevu zivio nekoliko godina, sve do nedavno, i uzivao respekt i postovanje vlasti i sarajevske elite.
Nisam imao nikakvih konotacija, postavio sam pjesmu kao pjesmu, nista vise.

P.S. Ovaj cu post editovati, jer nema smisla da na ovoj temi diskutujemo o necemu sto nije poezija, dakle izbrisacu sve ovo i umjesto toga cu postaviti jednu pjesmu za koju vjerujem da ce se svima svidjeti.

Orhanowski, u redu je, to je samo moje misljenje. Al, eto, nisam mogao drzat jezik za zubima, opekli me onakvi, brate! Nisam znao za Tina,ali vjerujem da su on i Avdo bar kratkorocno bili u zabludi zbog raznih okolnosti koje su ih navele da cine to sto cine, a Matija nema namjeru da se mijenja. Pa i ja prvi sam bio u zabludi u maju 1992. kad sam kao sedamnaestogodisnjak naivno i iskreno navijao za KK Partizan u finalu Kupa Sampiona, pa sam protiv istih navijaca mjesec dana kasnije bio primoran da se branim.

P.S. nemoj brisat ,al vala, mozes stavit iduci put nekog drugog, ima toliko boljih pjesnika

[mala-i]

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.


Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.


Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.


Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.


Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.




Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.


Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.



Vesna Parun

[mala-i]

za frankofile ovu i most mirabo znam napamet

Demain, des l'aube, a l'heure ou blanchit la campagne,
Je partirai. Vois-tu, je sais que tu m'attends.
J'irai par la foret, j'irai par la montagne.
Je ne puis demeurer loin de toi plus longtemps.

Je marcherai les yeux fixés sur mes pensées,
Sans rien voir au dehors, sans entendre aucun bruit,
Seul, inconnu, le dos courbé, les mains croisées,
Triste, et le jour pour moi sera comme la nuit.

Je ne regarderai ni l'or du soir qui tombe,
Ni les voiles au loin descendant vers Harfleur,
Et quand j'arriverai, je mettrai sur ta tombe
Un bouquet de houx vert et de bruyere en fleur

Victor Hugo

[rikardoreis]

eh, frankofilu...ja ti znam samo onu pjesmicu:
en, du, trois-junapel francois
quatr, senk, siz - junapel maurice
a ne znam ni to napisat kako treba.
a bas je francuski romantican, bas onako za pjesama...

[stranacc]

meni je helem zakon

[uozo]

Vois Sur Ton Chemin

Vois sur ton chemin
Gamins oublies egares
Donne leur la main
Pour les mener
Vers d'autres lendemains

Sens au coeur de la nuit
L'onde d'espoir
Ardeur de la vie
Sentier de gloire

Bonheurs enfantins
Trop vite oublies effaces
Une lumière dorée brille sans fin
Tout au bout du chemin

Sens au coeur de la nuit
L'onde d'espoir
Ardeur de la vie
Sentier de la gloire

Bruno Coulais


Pjesmica iz filma "Les Choristes"

[novel]

Не для бесед и ликований,
Не для кровавых совещаний,
Не для расспросов кунака,
Не для разбойничей потехи
Так рано съехались адехи
На двор Гасуба старика.
В нежданой встрече сын Гасуба
Рукой завистника убит
Вблизи развалин Татартуба.
В родимой сакле он лежит.
Обряд творится погребальный.
Звучит уныло песнь муллы.
В арбу впряженные волы
Стоят пред саклею печальной.
[Двор полон тесною толпой.
Подъемлют гости скорбный вой
И с плачем бьют нагрудны брони,
И, внемля шум небоевой,
Мятутся спутанные кони.]
Все ждут. Из сакли наконец
Выходит между жен отец.
Два узденя за ним выносят
На бурке хладный труп. Толпу
По сторонам раздаться просят.
Слагают тело на арбу
И с ним кладут снаряд воинской:
Неразряженную пищаль,
Колчан и лук, кинжал грузинской
И шашки крестовую сталь,
Чтобы крепка была могила,
Где храбрый ляжет почивать,
Чтоб мог на зов он Азраила
Исправным воином восстать.

[Salko sto je u vodu skako]

VJEČITA ROMANTIKA

I

Ne pitaj me, zašto volim
da smo jedno što smo Dva;
na pođimo, ja te molim,
u Ravenu i Arqua.

Ja ne kradem, no ja živim
svih pjesnika stare sne;
i ljepoti još se divim,
makar bio blackboule.

Ja sam kao plavo cvijeće
i tražio Bimini,
i bacao, romor sreće,
u noć mrki halali.

I ja ljubav jošte ljubim,
i ljubavno tražim zlo,
te i pamet često gubim,
te sam često rigolo.

Ali rudnik naših mašta
za oboje liči snu,
dok je dalek pokoj bašta
i sanjani naš Peru.

Ne pitaj me, zašto volim
da smo jedno što smo dva;
no pođimo, ja te molim,
u Ravenu i Arqua.


II

Ili ćemo tek u snima
slušat jeku mandolina,
i u strasnim večerima
sjećati se krinolina?

Ili ćemo tek u nadi
što nam pozno srce burka
čuditi se serenadi,
umrlomu snu mazurka?

Ili ćemo tek u slutnji
da slušamo šum fontena,
ili ćemo, u pomutnji,
brati stručak mesliđena?

Ili ćemo vesti bole
u jeftine filigrane,
a marame u simbole
plemstva duše rastrgane?

Vječna Evo! zar će s tobom
da se drevna varka vrati?
zar ne uginu sa grobom
starih ljudi Bajka-Mati?

Hoćemo li iskat klupu
još u hladu kestenova?
Vraćati se sanku glupu
Juana i Casanova?

Hoćemo li Satelitu
da vratimo lice čarno?
i u starom, smiješnom Mitu
da grlimo Legendarno?

Hoćemo li nazdravljati
iz fetiša-cipelica?
ili ćemo suze trati
kraj prepuklih ludih žica?


III

Do dubina moga mraka
odeta u falbala,
i sa čipkom, svilo laka,
ti se snizi, u Pieta.

S dušom vjere evo zuri
u tvoj čedni dekolte,
izranjeni kurjak suri,
prekršten u Ribanpre.

Jer je i ta nježnost moja,
o najdraža svih Mimi,
tek magijska eho tvoja
i ljubavna mimikri.

Ti me vraćaš bogu vjere,
kada sjedaš za moj sto,
i u meni Bayard pere
sve što zgriješi moj Pierot.

Starom gradu Veronika
obraća me tvoj fru-fru,
te ja bivam sin Monika,
uzveličan u Gesu.

Do dubina moga mraka,
odeta u falbala,
i sa čipkom, pjeno laka,
ti se snizi, u Pieta.


IV

No i od tog našeg Rima,
proslavljena uz kristale,
pored malo loših rima,
a na slavu crkve pale,

u meni će još da traje,
trubaduru, čar Madone,
da mi stalan polet daje
taj konopac na balkone,

gdjeno mjesec šara slike,
gdjeno bršljan blago raste,
gdje veronske ljubavnike
pozdravljaju srodne laste.

-- Docnije će ta mi dirka
da navjesti pogreb zvona,
- il da bude samo svirka
kafanskog orkestriona. "

( Tin Ujević )