Pišite, pišite lijepo.... o svojim ljubavima......

[ho oponopono]

[Rootboi]

[zipoo]

Ljubi, ljubi, ljubi, ljubi me ona
ljubi me devojka iz snova
Ljubi, ljubi, ljubi, ljubi me ona
ljubi me devojka iz snova
Sa tobom radicu sve
sve sto zelis ti
ljubicu te do zore, ljubavi

[al_akhisari]

...želja za tobom odnekud se rodi, vuče se venama, sapliće u žurbi i galopira mislima; oslušnem je, provirim i u susret joj krenem; i poleti želja, negdje daleko, a opet tebi tako blizu; leti, iza tišine u najmračnijoj tami i iza tišine u kasne večernje sate i doziva i viče; dolazim, dolazim da te vidim, da te skinem brzo i da te ljubim prosto i jako da sve puca; želja za tobom, odnekud se rodi,...a ti nisi tu

[al_akhisari]

...jedna žena stoji u daljini; visoka je, crna, lijepa li je; srce šapne "ona je"; osmjeh te žene i oči njene, u snove mi donose dan; kad je tu, pomislim da mogu sve: da plačem, da se smijem, da volim i da mrzim mogu; u prolazu se izgubih u jednom pogledu u osmjehu njenom; kome se iskre u njenim očima danas smiju, pomislim; plaši me tim nježnim očima, osmjehom crvenih usana, šapatom; ljepotom me svojom plaši; jedna žena crna ima u daljini; poslat ću joj snove svoje i pjesmu ovu...možda tako uspije da razumije dušu moju

[Euphoria]

Volim kada me dodirnu tvoje daljine
Iako se ne viđamo
Mi se osetimo mnogo češće od onih koji su zajedno, svakodnevno

Toliko te dobro znam
Da svoja stanja ne moraš da mi prepričavaš
I da ti ponavljam kako ćeš biti dobro, kada to nisi

Znaš da hoćeš!

Mi nismo neko za svaki dan
Ni ti meni
Ni ja tebi

Ali dokle god postojimo
Postojaćemo zajedno
Nevažno ko se budi i leže pored nas
Nevažno koliko se na trenutke činimo daleki

Naša povezanost je neobjašnjiva
Isto kao što smo mi neobjašnjivi jedno drugom
Pokušavajući sve ove godine da pojasnimo ko smo

Da li samo prijatelji, ljubavnici ili i jedno i drugo
Ili sve to i još mnogo toga drugog

Mi neprekidno razgovaramo
Iako mesecima ne progovorimo ni reč
Uvereni da smo tu jedno za drugo

Zato što znam tvoje misli i nemire
Zato što znaš moje uzlete i padove
Zato što znam tvoje radosti i strahovanja
Zato što znaš moje strasti i ludovanja

Zato što znaš i zato što znam
I kada mislimo da ne znamo ništa...

Kao da nam je zajedno tri života
A ne samo, jedva do pola, ovaj jedan
Sastavljen iz delova

Sve to tvoje kao da je moje
I koliko god da smo na trenutke daleki, suprostavljeni
Mi smo uvek bliski
Najbliži
Na putu ka onom drugom

I večeras
Kada se možda pitaš - gde sam
I sa kim

Znaj da sam tu

I ne samo večeras
Kada ću se možda pitati - gde si
I sa kim

Znaću da si tu

Znaćemo to oboje
S.S.

[Ramzess Veliki]

Dje si do sad ???

[Euphoria]

Dje si do sad ???

[moonca]

Miss--ice ..#pazse

[Euphoria]

Fala Moonci

Svidjaju li ti se stihovi?

[moonca]

Fala Moonci

Svidjaju li ti se stihovi?

Svidjaju...

[Euphoria]

Stefan Simić
Zaprati ga na fb, divno piše

[Rootboi]

[Ramzess Veliki]

Miss--ice ..#pazse

[Euridika]

Stefan Simić
Zaprati ga na fb, divno piše

Jako lijepi stihovi, samo ova tema je zamišljena da forumaši pišu vlastite stihove ili prozu, a ne da kopiraju tuđe (inače, za tuđe citate ima tema na PDF Umjetnost i kultura ).
Zato Miss, probudi pjesnika u sebi i zadaj se na posao, da sutra imamo šta čitati.

[Euphoria]

Primljeno k znanju
Nisam odavno nešto sročila, vrijedi pokušati

Vidi Rootboia i romantika, ko bi rek'o

[Boemica]

Boli te srce?
Da li te mnogo boli?
A, šta da uopšte nije zaboljelo?!

Znači da je neko dotakao tvoje srce,
znači da neko nije odustao od tebe.

Ne tuguj.
Ako od tuge i beznađa, osjećaš bol u grudima,
znači da se kamen na tvom srcu u zemlju pretvara.

Ne tuguj.
Ako si se uhvatio za glavu od očaja,
znači da si pred velike utjehe vratima.
Ako ne pogneš vrat, ne možeš proći kroz ta vrata.

Ne tuguj.
Ako pada snijeg na planinama kojima vjeruješ,
to je da bi se sutra rasvjetale ravnice.

Ako osjećaš kako se u tebi lišće raspada,
to je da bi moglo doći proljeće.

Ne tuguj.
Nije On prestao da ti se nada,
pa da ti odustaneš od sebe.

[arzuhal]

Čiji su to stihovi?

[Boemica]

Čiji su to stihovi?

Nađi autora

[arzuhal]

Šta'š tražiti nekoga ko tebe pronađe... Pa haj budi realna

[Boemica]

Šta'š tražiti nekoga ko tebe pronađe... Pa haj budi realna

slabo sam te razumjela

[sikstinajn]

...

[Rootboi]

Topla, zlatna boja sunčevog zalaska prekrila je skoro svaki krajičak obale,
osim mora, ono je i dalje bilo plavo.
Glasna tišina, da, to bi zasigurno bio opis koji priliči tom trenutku,
tek blagi vjetar i skoro neprimjetni šum talasanja površine mora.
Ako postoje trenutci koji odmaraju dušu ,ovo je zasigurno jedan od njih.
Njegove oči su bile opčarane tim momentom.
Ovaj prizor je bio ispred njega ali u njemu je bio jedan potpuno drugi...

-Pričaj mi..?
-Šta da ti pričam?- nasmješio se gledajući u lice koje se smjestilo udobno u njegovom krilu i čiju je mliječnu bjelinu još više pojačavala mjesečeva svijetlost ističući svu njegovu ljepotu.

-Pričaj mi nešto lijepo..
-Hm..? Jel' znaš onu priču o žabi i škorpiji ? Ne! Ne! Čekaj znam! Pričaću ti o Princu Nosonji..
-A šta je sa konjem i škorpijom... Prekide ga gledajući u njeg malo začudjeno onim velikim bistrim okama.
-Misliš žabi?
-Ma ja ,to ,kako god...
-Predosmislio sam se, ispričaću ti to neki drugi put,
ovo je bajka, znaš da bajke imaju sretan svršetak?
-Ne želim! Ne svidja mi se! Pričaj mi onu drugu o Magarcu i škorpiji...
-Misliš Žabi...?
-Da to , kako god,pričaj mi plizzz? Zatrepta zavodljivo očima.
-Kako bi ti mogao odoliti...topiš me tim pogledom, znaš mi slabosti,
ustvari slag'o sam...
-Jesi?!
-Da, nije plural,
jednina je,kao i ti,
slabost.
-A jel'?
-Da ,znaš da si ti moja jedina slabost...
-O da, znam i rado volim to čuti uvijek i iznova...
ali sad stvarno želim čuti tu priču?!

-Priča je jako kratka,
Škorpija na obali rijeke pridje žapcu i upita da li može da je prenese na svojim ledjima na drugu stranu rijeke, žabac odgovori da može ali da ne želi jer se boji da će ga škorpija ubosti, škorpija ga uvjeri da neće jer ako to uradi oboje će se udaviti u tom slučaju.
Žabac je oklijevao ali na kraju pristane, škorpija mu se popne na ledja i on krene plivati prema drugoj obali.
Negdje na polovini puta škorpija ubode žapca, osudivši ih oboje na propast.
Umirući žabac se okrene i upita škorpiju zašto je to uradila a škorpija odgovori:
„Nisam mogla odoljeti, to je u mojoj prirodi.“

-Zašto je žaba postala žabac?
-Onako ,došlo mi u trenutku i promjenio sam.
-Ja sad treba se ne nadjem uvrijedjena?
-Zašto bi bila?
-Pa ne znam , ta neka mala činjenica da sam impulsivna ili ti ga da sam kao škorpija što bi neki rekli.
-Pa šta ali ja nisam žabac- nasmiješi se.
-Da u pravu si...ali kako znam da nisi bio, možda te neka princeza poljubila pa si postao ovaj princ što si sad?
Mrzim te!!!
-Zašto to sad? – krajičci njegovih usana se razvukoše u osmijeh zavodljivo.
-Zato što sad razmišljam o tom iako znam da nije istina,
znaš koliko sam ljubomorna da ne mogu ni zamisliti nekog drugog pored tebe , pa makar bio i izmišljen.
Ljubomorna sam na vjetar što ti mrsi kosu,
ljubomorna sam na prazan džep u kaputu što ti dotiče ruku...

-Znam škorpijo, radije bi me ubola i vidjela kako tonem nego kako plivam s nekim il' ka nekom...

[Yenna]

Topla, zlatna boja sunčevog zalaska prekrila je skoro svaki krajičak obale,
osim mora, ono je i dalje bilo plavo.
Glasna tišina, da, to bi zasigurno bio opis koji priliči tom trenutku,
tek blagi vjetar i skoro neprimjetni šum talasanja površine mora.
Ako postoje trenutci koji odmaraju dušu ,ovo je zasigurno jedan od njih.
Njegove oči su bile opčarane tim momentom.
Ovaj prizor je bio ispred njega ali u njemu je bio jedan potpuno drugi...

-Pričaj mi..?
-Šta da ti pričam?- nasmješio se gledajući u lice koje se smjestilo udobno u njegovom krilu i čiju je mliječnu bjelinu još više pojačavala mjesečeva svijetlost ističući svu njegovu ljepotu.

-Pričaj mi nešto lijepo..
-Hm..? Jel' znaš onu priču o žabi i škorpiji ? Ne! Ne! Čekaj znam! Pričaću ti o Princu Nosonji..
-A šta je sa konjem i škorpijom... Prekide ga gledajući u njeg malo začudjeno onim velikim bistrim okama.
-Misliš žabi?
-Ma ja ,to ,kako god...
-Predosmislio sam se, ispričaću ti to neki drugi put,
ovo je bajka, znaš da bajke imaju sretan svršetak?
-Ne želim! Ne svidja mi se! Pričaj mi onu drugu o Magarcu i škorpiji...
-Misliš Žabi...?
-Da to , kako god,pričaj mi plizzz? Zatrepta zavodljivo očima.
-Kako bi ti mogao odoliti...topiš me tim pogledom, znaš mi slabosti,
ustvari slag'o sam...
-Jesi?!
-Da, nije plural,
jednina je,kao i ti,
slabost.
-A jel'?
-Da ,znaš da si ti moja jedina slabost...
-O da, znam i rado volim to čuti uvijek i iznova...
ali sad stvarno želim čuti tu priču?!

-Priča je jako kratka,
Škorpija na obali rijeke pridje žapcu i upita da li može da je prenese na svojim ledjima na drugu stranu rijeke, žabac odgovori da može ali da ne želi jer se boji da će ga škorpija ubosti, škorpija ga uvjeri da neće jer ako to uradi oboje će se udaviti u tom slučaju.
Žabac je oklijevao ali na kraju pristane, škorpija mu se popne na ledja i on krene plivati prema drugoj obali.
Negdje na polovini puta škorpija ubode žapca, osudivši ih oboje na propast.
Umirući žabac se okrene i upita škorpiju zašto je to uradila a škorpija odgovori:
„Nisam mogla odoljeti, to je u mojoj prirodi.“

-Zašto je žaba postala žabac?
-Onako ,došlo mi u trenutku i promjenio sam.
-Ja sad treba se ne nadjem uvrijedjena?
-Zašto bi bila?
-Pa ne znam , ta neka mala činjenica da sam impulsivna ili ti ga da sam kao škorpija što bi neki rekli.
-Pa šta ali ja nisam žabac- nasmiješi se.
-Da u pravu si...ali kako znam da nisi bio, možda te neka princeza poljubila pa si postao ovaj princ što si sad?
Mrzim te!!!
-Zašto to sad? – krajičci njegovih usana se razvukoše u osmijeh zavodljivo.
-Zato što sad razmišljam o tom iako znam da nije istina,
znaš koliko sam ljubomorna da ne mogu ni zamisliti nekog drugog pored tebe , pa makar bio i izmišljen.
Ljubomorna sam na vjetar što ti mrsi kosu,
ljubomorna sam na prazan džep u kaputu što ti dotiče ruku...

-Znam škorpijo, radije bi me ubola i vidjela kako tonem nego kako plivam s nekim il' ka nekom...

Znam priču o škorpiji i žabi...
Predobra. I fkt istinita.

[al_akhisari]

...ponekad u svitanje, a češće u smiraj dana, obuzme me neki čudan osjećaj; da mogu, tad bih svu tu gomilu neizgovorenih, poluizgovorenih riječi, sve svoje stihove i pjesme svoje, pustio vjetru da ih nosi; da ih nosi do dalekih, udaljenih mjesta, do najbližih zvijezda da ih nosi; tebi, da ih čuješ u šapatu tihom ih nosi; znaš, ima jedno mjesto, tu u tvome gradu, pored tvoga doma, mjesto na kome te sretoh, toliko puta; kako ja volim da prođem tom ulicom, tim komadom našeg grada; svaki put, tu još uvijek vidim tvoje oči; ponekad, bile su snene, samo rijetko tužne i najčešće radosne; te su oči imale različite dubine; katkad su djelovale savršeno plošno, katkad se moglo vidjeti daleko, sve do dna; vjetre, tiho šapni joj,…volio sam da gledam svoj odraz u njima