Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Izasla je nova knjiga Ozrena Kebe
"Kako je lijepamoja Vectra, odlicna je ! toplo preporucujem!
"A onda sam Ja njoj rekao da ću radije biti mesar nego živjeti od 800 maraka mjesečno. Na šta je ona razočarano odgovorila da ne dolikuje jednom priznatom intelektualcu tako huliti. Na šta sam Ja jogunasto uzvratio da neću da budem intelektualac nego mesar. Pravi pravcati mesar, koji melje otpatke, reže iznutrice, siječe krtinu, sortira teletinu, sjecka plećku, odvaja mozak, narezuje bubrege, odstranjuje masnoću, vadi džigericu. Na šta je ona mirno i dostojanstveno rekla da sam Ja, ustvari, nezreo. Na šta sam Ja još mirnije i još dostojanstvenije odgovorio da nisam nezreo nego umoran i da mi je dosta permanentne bijede. Na šta je ona mudro zaključila da je važnije bogatstvo duha od materijalnog bogatstva. Na šta sam Ja odbrusio da je bogatstvo duha laž, intelektualna prevara, jer postoji samo materijalno bogatstvo. Sve izvan bogatstva je siromaštvo, a sve izvan materije je nepostojeće. Na šta je ona posumnjala da tako pričam jer sigurno opet imam krizu pisanja. Na šta sam Ja oficijelno izjavio da pisanje više nije moj interes. Na šta je ona uzvišeno citirala Danila Kiša koji je afirmativno parafrazirao Claudea Simona koji je rekao da ga jedino zanima kako početi, kako nastaviti i kako završiti rečenicu. Na šta sam joj Ja drsko, drsko i superiorno, citirao Musu Ćazima Ćatića, koji je rekao da piše samo kad mora, a i tada preko kurca... "
«Naravno dao sam oglas: «Prodajem izvrsno očuvanog Kadeta, 1987. benzinac, u odličnom stanju, kao nov, svi dijelovi ispravni, registriran do decembra 2000 ». Kamo sreće da nisam. Pozivima i pitanjima obasula me takva galerija patoloških likova, takva skala psihosomatskih poremećaja, da sam se neopozivo pokajao zbog oglasa. I odlučio da opet čekam da mi proradi hladnjak i da bude suho i toplo vrijeme ne bih li se Ja, kao svi sretni vozači ovog svijeta, još jednom provozao.
Prvi tip koji mi se javio, neuorolog po unutrašnjoj vokaciji, deset minuta energično je zahtjevao da mu opisujem presvlake. Boju, materijal, kvalitet i stepen očuvanosti. Ništa drugo ga nije zanimalo. Drugi je , pak insistirao na boji i kakvoći lima, udavivši me nepotrebnim znanjem. Autentičan primjer savremene preopterećenosti informacijama. Slovenački lakovi nisu kao francuski, a švedski imaju u sebi neku specijalnu emulziju koja ne dozvoljava korodiranje ni na ekstremno niskim temperaturama. Ali imaju jednu manu. Ukisele se na vrućini pa auto smrdi na rasol. Prekinuo sam vezu kada je na red došao hemijski sastav završnog sloja. Slijedeći pacijent pitao me kakv mi je karburator «Šta vam je to?», upitao sam bezazleno. Sad je slušalica spuštena meni.
A onda je, štono se kolokvijalno kaže, na lice mjesta došao paćenik koji me izgrdio što auto vozim po kiši. Prvo sam mislio da me zafrkava, ali on mi je najozbiljnije objasnio kako se po nevremenu ne voze kola, nego se uzme kišobran i ide pješke. I vozilo traži pažnju, poučavao me ,ne znajući da Ja i imam auto zato što nemam kišobran. Oči su mu se caklile dok je s pobožnom ljubavlju govorio o svom automobilu, Golfu dvoka, koji su mu dušmani ukrali. Najviše na svjetu mrzim vozače Golfa dvojke jer imaju prepotentnu naviku da omalovažavaju govore o Kadetima. E neka su ti ga ukrali, majku jebo svoju, naslađivao sam se u sebi dok sam lica namještenog u smjernu sućut s razumjevanjem slušao kakve mu je felge imao Golf i koliko mu je motor pretrpio pojačanja. Pošto je ožalošćeni, kako je priča odmicala, postajao sve potreseniji, pakosno sam nastavio da se raspitujem za detalje, za presvlake i sastav završnog laka, za potrošnju i kilomeražu, kao da on prodaje meni a ne Ja njemu, sve s perfidnom namjerom da ga rasplačem i povećam mu bol.
I tako, jednog dana pojavio se nesrećik koji o autu, teško je povjerovati, zna manje od mene. Kakvu sam mu samo priču složio. Rekao sam da je Kadet bolji od Golfa dvojke, pa to svi znaju, jer je u Golfu karburator imao serijsku grešku; da je danas najbolje imati njemački proizvod, peri deri; evo, ovaj moj hladnjak, nov novcat, sad iz fabrike. Čovjek hoće. Zacijenim mu ga kao da prodajem suho zlato. Levat pristane. Odemo do auta. On ga obiđe. Kažem, završni sloj laka je iz Švesdske. Kupac- impresioniran. Prezentacija ide izvsno; svi parametri na mojoj strani. Otključamo vrata. Sjeo je. Ubacio ključ. Okrene. Da, tu je počeo horor. Prvi put ništa. Drugi put isto. Treći, bez promjene. Četvrti- ni glasa. Peti – ni govora. Na šestom, čovjek odustao. Ne znam kako je dotle izdržao; možda zbog laka...»
tvoja šteta... u tom slučaju, prije ove nove Vectre preporučujem da počneš sa Sarajevo za početnike, da malo obnoviš staro gradivo
Je li ti to njemu zbog onog Lepi?
vala, ako ćemo pošteno nisam ni primjetio koji je nik u pitanju. Nego, jednostavno čovjek reče da nikad nije ni čuo za Ozrena Kebu pa mu ponudih jedan od njegovih ranijih naslova da potraži i malo se upozna sa likom i djelom dotičnog
Do prije par mjeseci radio je u Mediacentru, a sada je koliko znam u Graciji (Senadovoj, koja inache izdrzava DANE) glavni urednik.
Rece mi da mu nikada nije bilo bolje i da ga glava ne boli od gluposti, te da je jedino o cemu misli, sminka, cvijece i odjeca.
Kebo je legenda, ziva !
Šta god da mi mislili o njemu, sviđao nam se ili ne – turbo-folk je živ i u odličnoj je fizičkoj i poetičkoj kondiciji. Kako vrijeme prolazi, ide mu sve bolje.
Ozbiljna privredna grana u kojoj se okreću milioni. Uspješno su preuzeti poslovno-poetski principi američke filmske industrije. Principi su jasni – prouči, upamti, beskonačno variraj. Isto kao što u prosječnoj akciji ima više tuča, ubistava, automobilskih trka i helikopterskih potjera nego što ih obični život može podnijeti, tako i turbo-folk rabi formulu hiperboliziranog preljuba i njegove adekvatne konsekvence – uvećane patnje. Sva relevantna istraživanja pokazuju da je preljubu sklono između 20 i 35 posto stanovništva, ali u narodnjacima to je stopostotni blud. Nema čista i nevina čeljadeta. Do lakata smo u krvi. Ili bi tačnije bilo reći u – spermi i vaginalnim sekretima.
Sastojci su strogo izmjereni i propisani: jedna žena, dva muškarca ( i obrnuto), prazna čaša (svi tugu utapaju u vinu, niko u pivu, koje se bolje prodaje, ali nema tu poetsku dimenziju), tiha patnja (ja sam investirao u tebe, a ti tako), potoci suza i nesreće (prelaz iz tihe patnje u gubitak dostojanstva, tj. u ridanje i proklinanje, nekad je suptilan, a nekad grub). Ljubav je svedena na imovinsko-pravne odnose. Ti si moje vlasništvo. Odlazeći njemu/njoj, povrijeđena su mi imovinska prava i ja satisfakciju sada tražim putem pjesme, dirljivog stiha i čaše. Nevjerovatna je količina žena koje u turbo-folku, za razliku od stvarnog života, sjede u kafani, opijaju se i oplakuju nesretnu ljubav. Goca Tržan se rasturi, iznesoše je bez svjesti, obauljala se od pive, a prokletniku na kraju poručuje: "Ja ne zaslužujem to." Kao, vidi šta uradi, nesrećo. On je, ako je vjerovati autoru teksta, otišao s drugom, a ona, eto, sjedi u bircuzu, nekontrolirano konzumira alkoholna isparenja i eksplicira nam razmjere i okvire svog bola.
Turbo-folk ne priznaje život. On proizvodi svoju realnost. U kojoj je sve moguće. Evo jednog potresnog stiha, koji nećete naći u životu, ali hoćete na TV Alfa. Izvodi ga Ana Nikolić. Anica liči na JLO i samo što se ne skine gola, što iskreno i toplo pozdravljamo. Kaže:
Hoću da te gledam dok se ljubiš sa njom,
Da shvatim što ti fali u kreveti mom...
Ove riječi zaslužuju pažnju. Prkoseći drugim narikačama i naricateljima iz branše, koji se slomiše objašnjavajući nam kako ih najviše boli pogled na preljubnike, Ana je napravila ontološko-spoznajni korak bez premca – ona hoće da ga gleda dok se ljubi s njom. S kim s njom? Pa to je valjda neka s kojom je ovaj hairlija prevario Anu i zbog kojeg mi sad i slušamo pjesmu. Ana, svaka čast! To nije mazohizam, kako zlobnici i denuncijanti svih boja tvrde, nego autentični heroizam. Gledati ga dok se ljubi s njom. A zašto?
Slijedi antički nastavak: Da shvatim šta ti fali u krevetu mom. Ova spoznajna namjera upućuje na bit problema. Pjesnik koristi originalne metode (on nije rekao da vidim šta ti fali, nego se oslanja na dublji proces, na sintezu zapažanja i promišljanja) a uz to nam nudi i efikasno rješenje: eliminiranje ljubavnog bola. Kad nas neko ostavi, to je zato što smo bili loši (ili samo nedovoljno dobri) u krevetu. Ako unaprijedimo tehnike kunilingusa (muškarci) ili felacija (žene), ako one prouče brzinu, intenzitet i pravovremenu promjenu smjera tokom predorgazmičkog miješanja karlicom, a ako oni operu noge prije i poprave ugao penetracije tokom koitusa, količina nesreće u ovom sumornom svijetu, u ovoj dolini plača, bitno će se smanjiti.
Beskrupulozno preuzimajući i banalizirajući izraze iz drugih muzičkih pravaca, turbo ide novom kreativnom prtinom. Danas već imamo hard-folk, zatim simfo-folk (to je ono kada u Šabana Šaulića zacvili, ničim izazvana, simulacija simfonijskog orkestra), rock and folk, rave-folk (Jelena Karleuša), stadionski folk (Ceca). Industrija, ozbiljna i skoro pa respektabilna industrija. Pomalo odgovorna za rat, strahovito odgovorna za kič, ali neuništiva i samoodrživa. Pa Jelena Karleuša o sebi najozbiljnije priča kao o umjetnici. Njena artistička samosvijest jača je nego u nekih pisaca. Ona je naša Madona. A Svetlana Ražnatović, žena ratnog zločinca Arkana i omiljena pjevačica većeg dijela boraca Armije BiH, već se uključila u legalnu borbu za elminiranje crnog tržišta. Njeni tjelohranitelji s bejzbol palicama obilaze CD-štandove po Srbiji i uništavaju nelegalno spržene Cecine radove.
Amerika i Evropa spiskale su milijarde dolara pokušavajući preko politike obnoviti bivšu Jugoslaviju. Nije uspjelo. Pa su probali s ekonomijom. Crna ekonomija je prihvatila izazov i bez njihovih smiješnih projekata i okruglih stolova, a bijela se raspada. Sport će prije izazvati novi bratoubilački rat, nego što će bilo koga ujediniti. Novinarstvo isto. Ko ne vjeruje, nek pogleda 80 posto sarajevskih novina i odmah će vjerovat. Dosadašnji pokušaji revitalizacije nisu uspjeli. A tu, pod nosom, dešava nam se proces kojeg svi ignoriraju: još dok je trajao rat, dok smo pucali jedni na druge, mi smo slušali Draganu, a oni Hakalu. Najprodavanija ilegalna kaseta u Hrvatskoj je Cecin Zaboravljeni grad. Ali je zato omiljena pjesma Slobodana i Mire Marković – Ginem splitske grupe Magazin. Neko će prigovoriti da to nije folk. I nije. Ali jeste turbo; turbo-pop.
Dakle, postoji vitalan i konzistentan faktor oko kojeg se bivša Jugoslavija ujedinjuje. To je danas respektabilno tržište od 25 miliona stanovnika. Turbo-folk je nekad bio pokriće za klanja i protjerivanja. Danas, nećete vjerovat, miri i zbližava ljude. E, kad je tako, završimo ovaj ogled jednim dramatičnom stihom, proizvoljno skinutim sa lokalne radiostanice:
Ostale su suze, da peku i da bole,
Jer nemaju ni one koga sad da vole.
pesak wrote:Nemojte se cuditi...kod nas, u Srbiji, nema sanse da cujemo za nekog kao sto je Ozren Kebo. Informacije su strogo kontrolisane.
a zašto to
Pitaj Kostunicu i Tadica- premijera i predsednika foliranske demokratije. Nema slobode i nema demokratije u Srbiji danas. Ko drugacije kaze, klevece i laze...
Izlozba Rikarda Larme
Palestina i Izrael, sukob i suzivot
Covjek koji je iz jednog rata otisao u drugi danas otvoreno priznaje da je na svojim fotografijama ocajnicki trazio detalj, motive i situacije suzivota. Nije da takvih detalja nema, ali je u traganju za njima Rikard Larma mnogo cesce nailazio na prizore i travove sukova. Izgleda da je to univerzalno pravilo: kada se konfrontraju sukob i suzivot, zna se sta prvo strada.
Suzivot ima tu nesrecu da je osjetljiv, rijedak, lako unistiv. Ali ponekad i obnovljiv. Cak i priroda poznaje fenomen ozivljavanja vec odumrlih stvari. Legenda kaze da nadomak drevno Jerihona, palestiskog grada na istocnoj obali Mediterasnkog mora, raste cuvena jerihonska ruza (Anastatica hierochuntica), priobalna biljka nesvakidasnjeg svojstva: jednom uvenula, kada se njene latice poprskaju vodom, ona ponovo procvjeta. Za takvom jednom obnovljenivom izaelsko-palestinskom ruzom na svojim fotografijama traga i Larma. Nalazio ju je na neocekivanim mjestima. Recimo, u ortodoksnom zidovskom naselju sjedi stara Palestinka i Jevreju prodaje grozdje. Pri toj razmjeni dobara njihove ruke neminovno se dodiruju. Ili, na check-pointu rukuju se izraelski vojnik i dva Palestinca; taksisti. (Larma:"Ja hocu da to bude glavna slika. Nekako se joj nadam, iako ne znam koliko je ta nada osnovana.") ...Zajednicka molitva za mir koju organiziraju clanovi organizacije Peace Now...
Nasuprot ovim prizorima imamo podmukle nagovjestaje nasilja. Subota je, otac je izveo djecu u setnju, drzi ih za ruku, a preko ramena neizbjezan ukras svih nestabilnih podrucja - automatska puska... Djecak jase tenkovsku cijev iz koje - tako zavodljivo, tako lazno - viri cvijet. Jerihonska ruza?... Izraelski bageri ruse palestinske kuce, a ispred tog prizora, u prvom planu, ruke Palestinaca sklopljene u znak pobjede...
Palestinci su - ko zna kako, ali da je bilo hrabro to niko ne moze poreci - objesili svoju zastavu iznad check-pointa izraelske vojske. Vidimo vojnika kako skida zastavu.
Fragmenti na Larminim fotografijama cesto su s one strane realnosti na kakvu smo navikli. Palestinci, umjesto kamenja, bacaju grudve jer je, sasvim neocekivano, u medjuvremenu pao snijeg. Snjezna intifada. Ili, isto tako paradoksalno, ali istinito: Izraelci, nakon samoubilackog cina nekog Palestinca, kamenjem gadjaju dzamiju...
Mozda se neko i nece sloziti sa Larminim koloristickim intervencijama. To je, medjutim, njegovo autorsko pravo. Intervencije nisu nastale dodavanjem boje na crno-bijelim fotografijama, nego je Larma sa svojih radova eliminirao boju ostavljajuci tek njene, najcesce crvene, dakle, krvave - tragove tamo gdje mu se cini da takav potez ima poruku. S porukom ili bez nje ova izlozba svjedoci o jednom prostoru koji vec decenijama nema mira. I koji na taj mir ima pravo makar koliko i ostatak svijeta. Na transparentu rasironom preko ulice, uoci Clintonovog dolaska u Betlehem, gorka i ironicna poruka: We have a dream same as yours.
Ali, eto, postoje narodi koji nemaju pravo na snove. U to se svakodnevno uvjeravamo. Dok jedan za drugim nestaju gradovi Gazi i Zapadne obale, dok tragedija Jenina sporo i tesko osvaja pravo na postojanje, Rikard Larma svojim fotoaparatom trazi ono sto je nekad davno izgubio u Bosni. Bez izgleda na uspjeh, ali trazi.
Je li se mo¾e negdje iskopati onaj njegov tekst iz Slobodne Bosne o ki¹obranima i pregledom politièke situacije u zemlji i svijetu? Te je godine za tu kolumnu osvojio titulu novinara godine (u neèijem izboru, pojma nemam èijem).
Šta se desi kad mirni i dostojanstveni bosanac izgubi razum?
By:
Ozren Kebo
Mirko pazi snajper!
Podnaslov: Otvoreno pismo deprimiranog Sarajlije narodima i narodnostima bivše Jugoslavije.
Draga braćo
Kako,zbog cega,ko,gdje i kada,s kim a protiv koga,na koliko nacina,i, na kraju, zasto,zasto,zasto....
RETRO
A ponekad ( ali samo ponekad) iz cista mira, izgubim razum. Vjerovatno posljedica rata. Akumulirani stres u tim se trenucima ispoljava kao nekontrolirani bijes. Nije ni cudo. Toliko smo granata prezivjeli, toliko jada dozivjeli da bi logicnije bilo da smo stalno poremeceni, a tek u ekstremnim situacijama- smireni & blazeni. Ali niko ne bira svoju sudbinu. Kad mi se desi napad, ne mogu vladati sobom. U tom uzvisenom stanju postajem intelektualno neuracunljiv, politicki neodgovoran, emocionalno neprepoznatljiv. Medicinski neutvrden.
Zato se unaprijed – jos dok sam pri zdravoj pameti – ogradujem od redova koji slijede. Pazite, ogradujem se. I izvinjavam svima koje cu- sto s razlogom ,a sto bez razloga- uvrijediti. Ali ovo treba napisati... nek cijeli svijet zna kako nam je u casovima tuge, kokuzluka i beznada...
Za moju muku krivi su mi drugi, a samo sebe imam da se iskalim na njemu. Sto se , za promjenu, ne bih malo iskalio na drugima, da barem na tren vide kako nam je zbog onoga sto su nam uradili? I nemoj poslije bilo ko da prigovara. Ovo je samo objektivan prikaz subjektivnog ludila, kao posljedice onoga sto nam se desilo u ratu. Mozete to nazvati i Sarajevskim sindromom,ako hocete, bas me briga. Evropa me drzala za ruke,dok me komsija klao, a susjed mu asistirao.I da znate, rekoncili...Opa,evo napada.Pazite,sad ce.Sad ce da me prihvati.Samo sto nije.Evo dolazi.Krecemo...
Dakle,
OTVORENO PISMO UVRIJEDENOG SARAJLIJE NARODIMA I NARODNOSTIMA BIVSE JUGOSLAVIJE
Horor. Bijesan sam na sve i svakoga. Uzas jedan kako sam bijesan. Svi su mi krivi i nigdje postenog naroda u nasoj okolini. Svi su nas izdali,prevarili,prodali. Da ne govorim sad o ovima sto su nas zaklali. O njima ovdje bez uspjeha trubimo vec deset godina. Nego mislim na ove civilizirane. Sta se sve moglo izbjeci da ste vi, bivsa braco, onda dorasli izazovu. I sami znate epilog rata u nekadasnjoj nam domovini. Epilog staje u jedan sumoran i bezadezan niz: stotine hiljada ubijenih, jedno milion protjeranih, mucenja silovanja,razaranja i sakacenja. Sve to mogli smo rjesiti mirnim putem, kao recimo Cesi i Slovaci, samo da je bilo dobre volje. Ali nije je bilo. Svako od vas je svojom malom nacionalnom sebicnoscu doprinio nasoj ukupnoj nesreci. I svako je od vas prosao bolje od nas, jedini koji su organizirali antiratne protestem dok su u vas bjesnili mitinzi.
Nisam do sada imao vremena da se bavim svojim gnjevom. Ali sada imam. Sad sam sistematski ogorcen.Analitican. Sad sam definitivno bijesan. Juce sam se sjetio kanistera u ratu i opasno se uznemirio. Necu vise da budem rekoncilijantan. Hocu da revitaliziram svoju bol. Hocu da njegujem svoju patnju.
Krenimo onda redom...
JUGOSLAVIJA,MOJA DEZELA:
Draga braco Slovenci, to sto ste vi uradili je cista izdaja.Ostavimo sad na stranu Ljubljansku banku, to je cista pljacka. Nego, o izdaji je rijec: znali ste da ce vase osamostaljenje kostati 200.000 nasih glava ( mi,kakvi smo, to nismo znali!), a ipak ste se otcjepili. Da ja znam da ce zbog mog odlaska stradati toliko ljudi kod vas, nikad ne bih otisao. A vi ste otisli. Bilo vam je tijesno u Jugoslaviji. A sad, kad je sve proslo ( mi poklani, zemlja razorena), sad cete biti prvi koji ce je rekonstruirati. Sad se to zove obnavljanje pokidanih veza. Vec ste krenuli u rekonstrukciju. Jer, Slovenija je vama potaman, ali je Merkatoru, Adriji, Lisci i Laskom pivu tijesno. Sad vam trebaju i Sarajevo, i Leskovac, i Zagreb, i Niksic. Ali cemo to organizirati tako da meni ,kad idem u Ljubljanu, trebaju viza i originalan poziv onog koji me zove, a vama, kada dolazite ovamo, ne treba nista. Samo pasos. To se onda u poslovnom svijetu zove obostrano uvazavanje partnera. A kako bi bilo da nas vise ne postujete, da nas prestanete uvazavati? Dovoljna je ravnopravnost.
MALA ZEMLJA ZA VELIKI UMOR:
Pa sta bi, braco Hrvati? Ko nas zavadi? Ne prepoznajete nas? Pa to smo mi, vase cvijece! Kad bih bar malo stida vidio, cini mi se da bi lakse bilo. Ali nista. Zar da Gojko Susak bude veci hrvat od Viktora Ivancica? Vi ste izmedu Ljerke Mintas – Hodak i Heni Erceg, birali Mintas- Hodakovu? Kakva grandiozna glupost. Punih deset godina drazi vam je Vladimir Seks od Predraga Lucica. Vesnu Pusic vrijedate gdje stignete, samo zato sto je kazala ono sto vam treba reci. Stipe Mesic vam je bio dobar dok je pricao viceve o Hercegovcima. A kad je priznao da su vase trupe napale Bosnu, 100.000 Hercegovaca okupiralo je Split da izrazi neslaganje. I sve vam je u ovom ratu bilo nedosljedno. Razaranje Dubrovnika je divljacki cin, a razaranje Mostara legitimna odbrana nacionalnih interesa. A kada su na Zagreb ispaljene one cetiri granate, napisali ste o tome deset ratnih romana. Jedanaesti u pripremi. Ali sve to zalud. Istinu o proslom ratu trazit ce u Feralu , ne u Vijesniku.
SRBIJA, U MAJKE JEDINA:
Pa kako vas nije stid, braco Srbijanci? Zaista, kako vas nije stid? Pa sta bi od onog hrabrog, ushicujuceg, prostodusnog naroda koji principe nikad nije zrtvovao radi interesa? Ali jeste zbog gluposti! Jeste li vi oni isti Srbi koji su spasavali Slovence u Drugom svjetskom ratu? Jeste li vi oni Srbi sto su se hrabro suprostavili i cetnicima i Njemicima? Jeste li? Jeste ili niste? Pogledajte se danas. Milosevica ste slavili,a Bogdana Bogdanovica otjerali. Za Seselja glasali, a Mirku Kovacu glavu razbili. Fasizam vas je razjeo, a proci ce jos deset godina dok priznate da je ikakvog fasizma i bilo tu. Unistili ste desetine gradova, jednu prosperitetnu zemlju, nekoliko naroda i stotine hiljada ljudskih sudbina. I niko makar jednu da kaze.Milosevica sad optuzujete sto nije kvalitetno vodio rat. Dakle, malo nas je pobio. Pa znate li vi uopce sta ste sve uradili protekle decenije? I hocete li to ikada saznati? Kad vam je NATO samo na 70 dana pokazao sta ste nama radili punih 1300, kukali ste kao da vam je za vratom ( za gradom) divlji Ratko Mladic,a ne pitomi Wesley Clark, koji svaki put kaze kad ce i sta gadati. ( da nam je bio jedan takav uljuden agresor 1992 godine, suhim zlatom bismo ga platili) Jos ste dobro prosli,sta ste zasluzili.
JOS SE NIJE OSAMOSTALILA, A KAD CE NE ZNAMO:
Pa gdje ce vam dusa, braco Crnogorci? Eto , to je sve sto vam mogu reci danas. I sta drugo bi, covjek mogao da vam kaze. Cojstvo i junastvo? Viste ste ukrali videorekordera nego sto ste izvezli Niksickih piva. Besprimjerni heroizam! Gace Tereze Kesovije su vas najslavniji trofej.
Sve ono sto smo mi govorili 1992. vi sada ponavljate 2001. Ali ste tada nas ubijali zbog onoga sto cete vi govoriti danas. I sad treba da predemo preko svega sto je bilo. Tu izvinjenje nije u funkciji oprosta i kajanja, nego lakseg sunjanja kroz istoriju. Sa Cetinja vila klice, oprosti nam Dubrovnice. Tesko. Iz Sarajeva Mujo vazi, oprost nix Haag vam je na snazi.
Malo ste zakasnili. Imali ste priliku da se razduzite kad i sav normalan svijet. Niste htjeli? Nepopravljiva greska. Sad bi bilo steta razdvajati dva oka.Neka ih u jednoj glavi.
KOSOVSKI BOZURI:
E, braco, braco. Draga braco Albanci. Pocesali se niste dok je nas tralo. Ma ni pocesali. A na kraju ste dobili ono sto je trebalo pripasti nama, i samo nama:izvornu i autenticnu vojnu intervenciju. Pa vam ni to ne bude dosta, nego onda krenete u teror nad Srbima, cisto onako da svijetu pokazete da vojno nije trebalo stititi Albance, nego Bosance. Ali zalud dokazi, oni jos nisu shvatili svu vrijednost dobre bosanske duse. Mi kad smo potpisali Dejton i rekli da pristajemo na mir, dosao je mir. Nasa rijec je besa. U vas je tek nakon vojne intervencije poceo rat. Pravi rat. A onaj G. Dabl Ju B. Opet iz toga nije izvukao pouku. Nego uzima vojnike nama, pa salje vama.
TAMO GDJE VJECNO SUNCE SJA:
A tu smo, braco Makedonci! Dosla maca na vratanca. Sjela koka na jajca. Prihajal djavo po svoje. Neka! Neka malo. Svakom njegovo. Deset godina nas medunarodna zajednica ubjeduje kako su Makedonci razumnim ponasanjem, i prije svega, mudrom politikom Kire Gligorova, izbjegli krvoprolice. Ko biva, mi smo ovdje krvarili samo zato sto nismo dovoljno mudri. Glupi i necivilizirani se kolju, a mudri i uljudeni dogovaraju. U tim pohvalama na vas racun postojala je i indirektna optuzba na nas. Pa sta onda sad bi? Zakazala poslovicna makedonska mudrost? Jel to nema vise Kire, pa vi odmah iskoristili da se malo pokoljete? Pa ne budite glupi. Nemojte ratovati! Rijesite mirno i dostojanstveno sve vase nesuglasice! Dajte malo mudrosti. Uzdignite se bar jednom iznad balkanske politike sile i pokazite sta moze diplomacija. Nemojte dozvoliti da zaracene strane odreduju slijed dogadaja. Uzmite stvar u svoje ruke. Organizirajte mirovne proteste i koncerte protiv rata. Nek vam djeca po asfaltu crtaju mirovne crteze. To garant pali. Razum ce pobjediti!
Gledam kako Albanci pucaju po slobodarskom Tetovu. Pa mi nesto tesko oko srca. Mozda je to zato sto se i danas sjecam kako se Tetovo prolamalo od protesta protiv masakriranja Sarajeva. Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Tetovljani su nesebicno protestovali protiv srpskog izivljavanja nad nasim gradom. Pa je sad red da vratimo istom mjerom. Gromoglasnim protestom.
JUGONOSTALGICAR:
I na kraju jos samo jedna stvar: uprkos svim ovim neoborivim cinjenicama, oficijelno izjavljujem da je Jugoslavija najracionalniji ekonomsko- kulturni ovir za sve nas. Ne zbog nas, vidjeli smo kakvi ste. Ne zna covjek sta je gore, imati vas za susjeda ili za neprijatelja. Nego zbog politicko – historijske logike koja sve ovdasnje narode, uprkos teskim stradanjima, danas tjera da obnavljaju medusobne veze. Kada ovih dana cak i Zlatko Canjuga priznaje da je Tudmanov izolacionizam bio pogresan, onda je jasno u kom pravcu ide sudbina. Uostalom, zar nije prijatnije zivjeti u trzistu od 25 miliona stanovnika, nego u koncentracionim logorima u kojima svaka mjesna zajednica ima svoju Premijer ligu?
Čitao sam ono njegovo Sarajevo za početnike, ako se ne varam! Više autobiografski dnevnički zapis tipičan za tu ratnu prozu koja je bila jedno vrijeme u inflaciji. Čovjek je novinar i znam da je Mostarac, a jedna sekvenca u romanu govori o Mostaru.
