"
Nevjerovatno" odavno već nije apsolutan, nepromjenjiv pojam. Zar nisu dovoljno nevjerovatne opšteprihvaćene tvrdnje da je sve što postoji u Kosmosu bilo sabijeno u gotovo bezdimenzionalnoj tački, da se fizička građa mjeseca može u prirodnim procesima sabiti do gustoće pri kojoj bi to nebesko tijelo imalo radijus od jedne četvrtine milimetra, da je život nastao i razvijao se slučajno, da sile prirode djeluju bez fizičke povezanosti uzroka i posljedica, da se do najvećih pomaka u spoznajama o Kosmosu došlo razmišljanjem a ne posmatranjem i mjerenjem, da jedna organska molekula posjeduje uputstvo za izgradnju čovjeka, da milijarde ljudi vjeruju u bukvalno protumačena "čuda" vezana za Sudnji dan i da se čak raduju kazni koja čeka one koji ne dijele to njihovo mišljenje?
Zar nije i samo vjerovanje - nevjerovatno?
Stephen Hawking je matematički dokazao da
Singularitet nije u vremenu ili prostoru nego izvan oboje.
Teolog Toma Akvinski je rekao „
Bog je kreirao Svemir“, što jednostavno znači da
svi uobičajeni lanci počinju u Bogu. Bog (čitaj
Svijest) je
Neuzrokovani Uzrok.
U fizici, svi uobičajeni lanci
počinju u Singularitetu. Singularitet sam po sebi
nema uzrok. Tokom 1000 godina i više kršćanski teolozi su tvrdili da postoji jedan i samo jedan „postignuti“ (uistinu postojeći) infinitet
i taj infinitet je Bog. Kozmološki Singularitet je
postignuti infinitet. Kosmološki Singularitet jeste Bog. Teolog tvrdi da je
Kosmološki Singularitet Judeo-kršćanski Bog, bez obzira na to što
'običan' čovjek to sebi ne može dočarati.
Elektroni koji nose struju u žicama (električnim)
imaju temperaturu od 80.000 stepeni celzijusa (žica se ne grije zato što postoji ograničenje koje sprječava prelaz energije sa elektrona na žicu).
Da biste uistinu shvatili šta je Bog i kako On može biti u vezi sa svemirom
morate koristiti teoriju koja je izvan svakodnevne „zdravo-razumske“ fizike.
Ako već ne razumijete Zakon postojanja i ne posjedujete svjesnost o postojanju Nevidljivih svjetova onda vaš pristup stvarnosti bi trebao da je takav da (barem) vjerujete da je neophodno i da
moramo prihvatiti implikacije fizičkih zakona kakve god one bile. Ako zakoni
impliciraju postojanje Boga, onda
Bog postoji. Kosmos će završiti u
finalnom singularitetu. Zakoni fizike govore da je
naš Kosmos jedan od neograničenog broja kosmosa od kojih svi počinju i završavaju u singularitetu.
Kratke crtice moderne fizike i jedna teološka
(o „mnogim svjetovima“):
- Stephen Hawking: „Interpretacija Mnogih-Svjetova (Many-Worlds Interpretation) je trivijalno istinita.“ (trivijalno = nevažno, neozbiljno, nije vrijedno razmatranja).
- Murry Gell-Mann: „Interpretacija Mnogih-Svjetova je ok.“
- Richard Feynman: „Mislim da smo prisiljeni prihvatiti Interpretaciju Mnogih-Svjetova ako je kvantna mehanika tačna.“
- Leon Lederman: „Ne vidim način da se izbjegne Interpretacija Mnogih-Svjetova, ali bih volio da neko pronađe izlaz.“
- Ivan 18:36 „Isus je odgovorio: 'Moje kraljevstvo nije od ovog svijeta'“.
Klasična nauka ne može proučavati duh, dušu i njene odlike (svjesnost) jer su izvan direktnog dosega materije (iako su povezane – kako – vidjeti Model:
http://planame.blogger.ba/arhiva/2008/03/14/1430604).
U fizici i hemiji nema svjesnosti. Onome kome je svjesnost uronjena u materiju neizbježno je misliti da je ona tijelo u kojem prebiva.
"
U fizici ili hemiji ne možemo pronaći ništa što se imalo odnosi na svjesnost. A ipak svako od nas zna da svjesnost postoji, jednostavno jer je svi imamo. Stoga svjesnost mora biti dio prirode, ili opštije govoreći, dio stvarnosti, što znači da se, bez obzira na zakone hemije ili fizike, obrazložene u kvantnoj teoriji, moraju uvažiti i posve drugačiji zakoni.“ Niels Bohr
Iako se stalno ponavlja da je nauka najpouzdanija forma znanja, jasno je da i ona ima svoj na vjeri zasnovan sistem vjerovanja. Cjelokupna znanost temelji se na vjerovanju da je priroda uređena na racionalan i razumu dostupan, shvatljiv način.
Ne postoji istraživač, naučnik koji misli (vjeruje) da je univerzum besmislena zbrka stvari koje su nasumice bačene jedna na drugu ili jedna pored druge. Kad fizičari hoće da dublje prodru u subatomsku strukturu, ili kad astronomi hoće da pruže svoj pogled dalje u kosmos, oni očekuju da tamo nađu savršen matematički poredak. Racionalna utemeljenost kosmosa najbolje je iskazana zakonima fizike, kao fundamentalnim pravilima na kojima počiva priroda. Zakoni gravitacije i elektromagnetizma, zakoni koji regulišu svijet unutar atoma, zakoni gibanja – sve to je izraženo u savršenim matematičkim odnosima.
Ali, otkud su ti zakoni fizike?
Naučnici kažu da njihov zadatak nije da ispituju porijeklo zakona, već samo da ih otkriju i primijene. Pa ipak, naučnik mora vjerovati da univerzumom upravljaju pouzdani, nepromjenjivi, apsolutni i univerzalni matematički zakoni. Mi moramo vjerovati (sve dok ne razumijemo kako stvarnost funkcioniše) da zakoni fizike neće otkazati, a to znači moramo vjerovati da se nećemo sutra probuditi u situaciji da se toplota mijenja od strašne hladnoće do užasne vrućine, ili da se brzina svjetlosti mijenja iz sata u sat. Ako pitate fizičare zašto su zakoni fizike ovakvi kakvi jesu, oni odgovaraju da to nije naučno pitanje ili jednostavno kažu: „Niko to ne zna“. No, najčešći odgovor je: Nema razloga zašto su zakoni fizike ovakvi kakvi su – oni su naprosto takvi i tačka.
Jasno je, dakle, da su i religija i nauka zasnovani na vjeri, a to je uvjerenje da postoji nešto izvan univerzuma.
"
Ako ono što smatramo stvarnim zavisi od naše teorije, kako onda možemo od stvarnosti praviti temelj naše filozofije? Nema smisla pitati odgovara li teorija stvarnosti, jer mi ne znamo kakva je stvarnost neovisna od teorije." Stephen Hawking
Svijet "fizičkog eksperimenta", u kojem živimo, potisnuo je "svijet prosuđivanja uz pomoć duha", u kojem bismo trebali živjeti. Koliko je to budalasto može se shvatiti na sljedećem primjeru.
Kada bi se, nekim čudom, dogodilo da nijednog drugog čovjeka osim vas nikada u životu ništa nije zabolilo, svi "oni" skupa ne bi mogli napraviti "fizički eksperiment" kojim bi potvrdili taj vaš osjećaj i bili bi čvrsto uvjereni da vi izmišljate. Kada bi, nekim čudom, ipak bilo moguće "fizičkim eksperimentom" evidentirati neko specifično stanje organske građe vašeg tijela, mozga i genoma i povezati ga sa činjenicom da je vas, ali samo vas, zaista nešto zabolilo, oni takav dokaz ne bi mogli prihvatiti. Da bi bili prihvaćeni kao dokaz (ti vaši osjećaji kao proizvod tog i takvog specifičnog tjelesnog stanja), iste rezultate eksperimenta bi se moralo dobiti i eksperimentom izvršenim na drugim ljudima, a kako njih nikada ništa (ni slično, a kamoli isto) nije zabolilo i ne boli, a vama i onako niko ne vjeruje, zaključak je jedini mogući: hvala Eksperimentu - bol ne postoji.
U suštini, insistiranje na tome da se zna čija su neka razmišljanja, odnosno zahtjev za iznošenjem autorstva tj. izvora nečijeg, odnosno nekog promišljanja, stava, pogleda na svijet je proizvod (na kapitalistički tj. socijal-darvinistički način) degenerisanog uma, koji u svemu vidi i traži konkurenciju, nadmetanje, materijalni interes, borbu... i intelektualnog konformizma, tzv. pravila „rek'o čovjek koji zna“; pa kakve veze ima
Ko je rek'o - jel' „zeko rek'o“ il' je „'neko'* rek'o“ (*znate već, kad se za nekoga kaže on je „neko“, „nešto“
), napisao, izjavio... ako to što se čita ima ili nema smisla za razum/ijevanje onog koji upražnjava „obradu iskazanih podataka i/ili spoznaja“.
Takvo što je siguran znak da u razumu čitaoca nema pouzdanog oslonca na osnovu kojeg bi se pravila jasna procjena dospjelih informacija. Sva shvatanja i zaključci izvedeni na način da je za prosuđivnje njihove valjanosti relevantnost onoga
ko je rekao na znatno višem nivou od onog
šta je rekao su klasičan primjer do/sipanja vode u najčešće prazno i svakako šuplje „bure“.
(E, sad, šta je tu voda, ko je bure i gdje su sve rupe (u znanju) kroz koje „zaključci“ cure, je priča za sebe i za razmišljanje -
ni u kom slučaje samo za tebe, belfy.)
Na kraju krajeva, i ovdje se dođe do vjerovanja – tuđem znanju, zvanju, autoritetu, nadređenom, tituli, starijem... već kako ko i iz čega i prema kome crpi i iskazuje povjerenje – znači,
v j e r e !!!
Evo i nekoliko citata (mentalnih „ortopedskih pomagala“) – da ne bude „zeko rek'o“
– umovima kojima je takvo što potrebno ili čak neophodno:
"Šta znači intelektualac? To podrazumijeva ljude koji o stvarima razmišljaju duže nego drugi ljudi, možda? No, mnogi od njih prelaze preko drugih ljudi govoreći: "Sve mi to shvatamo"… Kolosalna zabluda intelektualaca je njihovo vjerovanje da tačno znaju šta čovječanstvu treba i njihovo neumorno nastojanje da stvaraju ljude na svoju jadnu sliku i priliku… Humanističko obrazovanje se velikim dijelom sastoji od pretvaranja krasnih mladih ljudi u bezbojne kopije vlastitih učitelja."
Paul Fayerabend
"Naučite iz nauke to da morate sumnjati u ono što govore stručnjaci…. Nauka je vjerovanje u neznanje stručnjaka…. Svako pokoljenje koje svojim iskustvom nešto otkrije, mora to prenijeti dalje, ali prenijeti uz onu tananu ravnotežu poštovanja i nepoštovanja, tako da se trka nastavi, da na mlade ljude ne pređu u prevelikim količinama greške starijih kruto prenijete, ali ipak da pređu u dovoljnim količinama one pametne stvari koje im stariji imaju dati, nagomilanu mudrost starijih: uz nju, opet, i svijest da mudrost može biti lažna!"
Richard Feynman
„Za izoštravanje zdravog razuma, suočavanje suprotstavljenih stavova često je, uistinu, na obostranu korist jer ispravlja misli i otvara nove poglede. Ali po naobrazbi i po mentalnoj snazi oba diskutanta moraju biti donekle jednaki. Ako jednom od njih nedostaje naobrazbe, neće razumjeti onog drugog jer s njim nije na istom nivou. Ako mu nedostaje mentalne snage, bit će ogorčen i naveden da se koristi nečasnim trikovima, što će završiti u grubosti.
Jedino je sigurno pravilo, prema tome, ono koje Aristotel spominje u zadnjem poglavlju svojih Topika: ne raspravljati s prvom osobom koju sretneš, nego samo s onima koje poznaješ i za koje znaš da imaju dovoljno inteligencije i samopoštovanja da ne zastupaju apsurdnosti; koji se oslanjaju na razum, a ne na autoritet i koji slušaju razum i po njemu se ravnaju; i koji, konačno, vrednuju istinu, koji su voljni prihvatiti razum čak i od svog suparnika te koji su dovoljno pravedni da istrpe kad im se dokaže da su u krivu, ako je istina na strani suparnika. Iz ovoga slijedi da je jedva jedan čovjek u stotinu njih vrijedan tvoje rasprave s njim. A ostale pusti neka govore šta god hoće, jer svako je slobodan da bude budala — desipere est jus gentium.“
Artur Schopenhauer
Borbu protiv gluposti moguće je voditi na mnogo načina. Neki od njih se mogu s pravom nazvati glupim, jer stvaraju više štete nego koristi. Na primjer, osobe koje svaki dan popiju dva alkoholna pića bolje pamte, imaju bolje verbalne vještine i veću sposobnost brzog razmišljanja nego što je to slučaj sa osobama koje uopšte ne konzumiraju alkohol. Poznato je kakve posljedice ostavlja iza sebe ponašanje vođeno geslom „cilj opravdava sredstva“. Činiti sve što je u vašoj moći da postanete 'pametniji' nije baš uvijek mudra odluka. Naime, od vas zavisi hoćete li danas popiti dva ili četiri pića i biti dva ili četiri puta pametniji, ali ne i broj pića koje ćete piti nakon godinu dana upražnjavanja takve prakse. Kletva „dabogda im'o pa nem'o“ odnosi se i na pamet, odnosno razum.
Obratiti pažnju na svoju pažnju ili što već Ljubo često ponovi -
sve vam je dozvoljeno, ali vam sve nije od koristi!
u potpisu (samo) ČOVJEK