Osjećaj krivice

[liaar]

Jučer mi se desila situacija zbog koje nisam haman oka sklopio.

Jučer bila dženaza naninoj sestri, nana ostala jedina od svoje braće i sestara ali haj' to nema veze sa pričom. Javim im ja dan prije dženaze da ću ih ja voziti, nanu na tevhid a dedo i ja ćemo na dženazu.
Dan dženaze, zovu me ujutru da pitaju ima li slučajno mjesta u autu za jednog komšiju koji živi pored njih, ja govorim da nema jer nisam izvadio sjedalicu iz auta od bebe, nemam je gdje u gepek ubaciti zbog kolica i jer je glomazna, te taj komšija kaže da nema veze, on će pješke ići.
Napominjem da je dženaza bila na groblju Orlić na Kobiljoj Glavi, gore podaleko u brdu.

Dan dženaze, ostavimo nanu na tevhid na Šipu i krenemo uz Kobilju Glavu prema groblju, desno kod Amka kad zastoj, stoji sve sigurno nekih 30 minuta. Prošetam da vidim gdje zapelo jer je dedo star pa ne možemo toliko pješke ići do groblja (cca 1.2km udaljeno od mjesta gdje smo stali), neki mi čovjek govori "ma hitna je dole, neki čovjek se srušio na cesti oživljavaju ga". I nakon tih 30 minuta, kolona krene lagano, prolazimo pored hitne kad stvarno čovjek stariji leži na podu, košulja pocijepana, hitna ga oživljava i dalje, onako u vožnji samo bacih oko i hajd' svojim poslom. U povratku sa dženaze kako se spuštamo sa Orlića vidim umjesto hitne stoji policijski kombi i 2 auta, govorim dedi "meščini je umro čovjek dok je policija došla" i fakat kako prolazimo, tijelo pokriveno bijelom plahtom.

Ostavim ja njih kući, na posao završi svoje, sinoć me mama zove i govori "znaš što mi reče da je čovjek umro na putu prema groblju, to ti je taj nanin i dedin komšija koji vas je pitao da ide sa vama, pa je otišao na kraju pješke jer nije bilo mjesta u autu". U tom svemu sam ja ostao kao zaleđen, ne znam šta me snađe.

Znam da je tekst malo duži, kome nije mrsko čitati zbog konteksta je sve tu. Ja iskreno ne znam kako da se osjećam, imam neki osjećaj krivice jer eto ja ga na povezoh pa do gore čovjeka i srce pa nakon toga i moždani udari. Što je najgore, znam ga i ja od kako sam malo dijete bio.

[Truba]

Koliko je imo godina?

mislim da ne bi trebao povezivati neke uzročno posljednične veze... starost naport i uzbuđenje
sam je kriv... nakon nekih godina ne bi trebalo ići na stresne događaje

[liaar]

Koliko je imo godina?

mislim da ne bi trebao povezivati neke uzročno posljednične veze... starost naport i uzbuđenje
sam je kriv... nakon nekih godina ne bi trebalo ići na stresne događaje

Šta znam, 65+ definitivno, vjerovatno i preko 70. Sve kontam možda mu ništa ne bi ni bilo da je išao autom umjesto pješke, iz Posavske u Hrasnom skroz gore na Orlić.

[Karikaturist]

Razumljivo je to i normalno da se tako osjecas, zao mi je sto ti se to desilo.
Proci ce i taj osjecaj - ako nista imas pouku za ubuduce.

[Haris.ba]

Jučer mi se desila situacija zbog koje nisam haman oka sklopio.

Drzace te neko vrijeme. Proce brzo.

[Truba]

Koliko je imo godina?

mislim da ne bi trebao povezivati neke uzročno posljednične veze... starost naport i uzbuđenje
sam je kriv... nakon nekih godina ne bi trebalo ići na stresne događaje

Šta znam, 65+ definitivno, vjerovatno i preko 70. Sve kontam možda mu ništa ne bi ni bilo da je išao autom umjesto pješke, iz Posavske u Hrasnom skroz gore na Orlić.

ma ti si to samo odgodio na dan ili 5 a možda i koji mjesec

ali pogledaj smrtovnicu pa vidi koliko je godina imao pa javi... u prvi mah sam pomislio udes pa ga satralo auto...

[fortaleza]

Došlo mu vrijeme.

Taj osjećaj krivnje je lažan jer ne postoji način kako bi ti mogao zaustaviti njegovu smrt pa i na kratko vrijeme.

[Ateista]

Jučer mi se desila situacija zbog koje nisam haman oka sklopio.

Jučer bila dženaza naninoj sestri, nana ostala jedina od svoje braće i sestara ali haj' to nema veze sa pričom. Javim im ja dan prije dženaze da ću ih ja voziti, nanu na tevhid a dedo i ja ćemo na dženazu.
Dan dženaze, zovu me ujutru da pitaju ima li slučajno mjesta u autu za jednog komšiju koji živi pored njih, ja govorim da nema jer nisam izvadio sjedalicu iz auta od bebe, nemam je gdje u gepek ubaciti zbog kolica i jer je glomazna, te taj komšija kaže da nema veze, on će pješke ići.
Napominjem da je dženaza bila na groblju Orlić na Kobiljoj Glavi, gore podaleko u brdu.

Dan dženaze, ostavimo nanu na tevhid na Šipu i krenemo uz Kobilju Glavu prema groblju, desno kod Amka kad zastoj, stoji sve sigurno nekih 30 minuta. Prošetam da vidim gdje zapelo jer je dedo star pa ne možemo toliko pješke ići do groblja (cca 1.2km udaljeno od mjesta gdje smo stali), neki mi čovjek govori "ma hitna je dole, neki čovjek se srušio na cesti oživljavaju ga". I nakon tih 30 minuta, kolona krene lagano, prolazimo pored hitne kad stvarno čovjek stariji leži na podu, košulja pocijepana, hitna ga oživljava i dalje, onako u vožnji samo bacih oko i hajd' svojim poslom. U povratku sa dženaze kako se spuštamo sa Orlića vidim umjesto hitne stoji policijski kombi i 2 auta, govorim dedi "meščini je umro čovjek dok je policija došla" i fakat kako prolazimo, tijelo pokriveno bijelom plahtom.

Ostavim ja njih kući, na posao završi svoje, sinoć me mama zove i govori "znaš što mi reče da je čovjek umro na putu prema groblju, to ti je taj nanin i dedin komšija koji vas je pitao da ide sa vama, pa je otišao na kraju pješke jer nije bilo mjesta u autu". U tom svemu sam ja ostao kao zaleđen, ne znam šta me snađe.

Znam da je tekst malo duži, kome nije mrsko čitati zbog konteksta je sve tu. Ja iskreno ne znam kako da se osjećam, imam neki osjećaj krivice jer eto ja ga na povezoh pa do gore čovjeka i srce pa nakon toga i moždani udari. Što je najgore, znam ga i ja od kako sam malo dijete bio.

Razumijem osjecaj krivice,svako bi se tako osjecao da dodje u tu situaciju. Sa strane se moze malo objektivnije razmisljati, to sto je isao pjeske nije moglo biti glavni razlog smrti, moglo je samo malo ubrzati mozda, ako i to, tako da objektivno nije tvoja krivica. I da jeste bas zato umro, opet nije tvoja krivica ako nije bilo mjesta i nisi mogao znati da ce zbog toga umrijeti.
Zao mi je, vjerujem da je ruzno naci se u takvoj situaciji...

[zigzag]

Došlo mu vrijeme.

Taj osjećaj krivnje je lažan jer ne postoji način kako bi ti mogao zaustaviti njegovu smrt pa i na kratko vrijeme.

A mogli bi svi skupa dati malo od svog komfora da bi drugima pomagali.

[Chmoljo]

Došlo mu vrijeme.

Taj osjećaj krivnje je lažan jer ne postoji način kako bi ti mogao zaustaviti njegovu smrt pa i na kratko vrijeme.

A mogli bi svi skupa dati malo od svog komfora da bi drugima pomagali.

mogli bi. a mogli bi malo i drugi prestati jahati milenijalce kojima njihovi reoditelji bumeri pametuju kako se oni nisu stresirali u odgajanju djece, a ovi eto bez veze se frustriraju.

nema veze što su danas dramatično drugačije godine i okruženje, i puno je teže podići dijete nego prije 25-30 godina.

ovo prosto govorim iz razloga što je čovjek spomenuo sjedalicu, dakle ima malo dijete. stvarno mi nije namjera praviti našu generacijom nekom žrtvom, okolnosti su takve kakve jesu, ali fazon je u tome što takve okolnosti strašno troše ljude već u četrdesetim i pedesetim godinama. onda stalno čujem kako ljudi u tim godinama, čak i mlađi imaju srčane, moždane, kancere. kako umiru i ostavljaju maloljetnu djecu da se bore sama.

nisam ni autističan da kažem da je jedini faktor, pored lošeg zraka, upitne hrane i vode, slabe zdravstvene preventive. ali sigurno doprinosi. zato zajebavanje sa sjedalicom, nerviranje, peglanje... možda bi postavljač ubrzao sebi poziv za Azraila.

tako da, komfor je za roditelje sa malom djecom često misaona imenica. zato postavljaču teme želim da se što prije pomiri sa tim i nastavi sa životom.

ja sam imao takvu situaciju u porodici gdje je bilo ono: a što se nije mislilo da bi to moglo, pa je to bilo... nema ništa od toga. treba racionalizirati - čovjeku je došlo njegovo vrijeme, nisi ti jedini čovjek sa autom, nije ga niko natjerao da ide ako ne može, i to je to.

[laserShow]

vjerujem da je odredjenje svima zapisano od strane...pa vise sile, neka je neko shvati sebi kako zeli. Da si ga povezao, mogao je u povratku etc

[zigzag]

Starom čovjeku je bilo suđeno da život završi na onom mjestu.

Ali smo postali takvi da gledamo samo ono što će nama biti nagodno makar svi oko nas ostali zapostavljeni. Ovo je zanimljiv slučaj ali treba biti pouka i njemu i nama.

[DaysleepeR]

Osjećaj krivice je subjektivna stvar i ostaće s tobom šta god ti neko rekao da te utješi.

Ako ima neka starija osoba kojoj možeš pomoći da joj život učiniš ljepšim i dužim učini to, jedino tako možeš sebe umiriti.

Mani se ovih fantazija suđeno, ovako onako, neke stvari su nehotične pa se dese, ono što se uvijek pika i čini razliku je šta svojom voljom radimo da bi svima bilo bolje.

[merk030]

Mah, to je "šta bi bilo kad bi bilo", trenutni osjećaj tako da će proći.

[Truba]

Ovo jeste klasični psiholoski problem

ovo je kao ona situacija kamena na prometnici kad prelaziš cestu
a kasnije čuješ kamen frknuo pogodio prozor razbio ili ranio cuku ili dijete

imao si tri opcije

1. sutnuti kamen s ceste
2. proći i ostaviti ne mariti dalje
3. proći i ostaviti te razmišljati što si trebao učiniti

3.a) proći i ostaviti i ne mariti ali početi razmišljati kad čuješ lošu vijest

najbolji su za sebe ljudi br.2

često se nađem u sličnoj situaciji pa šutnem kamen
čisto preventivno

također je činjenica da u muslimanskoj religiji postoji taj oblik fatalizma... sudbine...o tome bismo mogli na drugom mjestu, ali u ovom slučaju čovjek zasigurno ne bi doživio još nekoliko godina života...bolest je uzela svoj danak...čekao se trenutak stresa i umora

[laik1981]

Ako neko kome je potrebna pomoc trazi da mu pomognes i ako mu mozes pomoci onda ne odbijaj da mu pomognes. Samo odbijanje da se pomogne, taman da nikakvih posljedica nema, je dovoljno za griznju savjesti kod bilo kog normalnog covjeka.

Pomoci nekome, uciniti lijepo djelo je lijep osjecaj za obje strane.

Sto se tice konkretnog dogadjaja i ishoda nisi ni na koji nacin kriv. Kriv si u onom dijelu gdje si mogao pomoci nekom, a nisi i normalno je da te grize savjest.

[Truba]

ti ko prorocica iz delfa... kriv si ali nisi kriv jesi kriv si nisi

[laik1981]

Pa nije kriv sto je covjek umro ali je kriv sto mu nije pomogao kad je ovaj od njega to trazio, a mogao je pomoci bez da sebi nasteti.

[Karikaturist]

A ti ko loncu poklopac. Reko si sta imas, pusti i druge sad.

[zigzag]

Ovo jeste klasični psiholoski problem

ovo je kao ona situacija kamena na prometnici kad prelaziš cestu
a kasnije čuješ kamen frknuo pogodio prozor razbio ili ranio cuku ili dijete

imao si tri opcije

1. sutnuti kamen s ceste
2. proći i ostaviti ne mariti dalje
3. proći i ostaviti te razmišljati što si trebao učiniti

3.a) proći i ostaviti i ne mariti ali početi razmišljati kad čuješ lošu vijest

Nekad ranije, postojala je samo opcija broj 1.

Danas se ide u filozofiju.

[laserShow]

Nekad ranije, postojala je samo opcija broj 1.

Isto je bilo i ranije, samo sto se nije toliko uocavalo. Sada je sve dostupno na klik. Stara vremena nisu bila bolja, vec su bila vise nedostupna za promatranje drugog i drugacijeg.

[TatamataTiktok]

Jučer mi se desila situacija zbog koje nisam haman oka sklopio.

Jučer bila dženaza naninoj sestri, nana ostala jedina od svoje braće i sestara ali haj' to nema veze sa pričom. Javim im ja dan prije dženaze da ću ih ja voziti, nanu na tevhid a dedo i ja ćemo na dženazu.
Dan dženaze, zovu me ujutru da pitaju ima li slučajno mjesta u autu za jednog komšiju koji živi pored njih, ja govorim da nema jer nisam izvadio sjedalicu iz auta od bebe, nemam je gdje u gepek ubaciti zbog kolica i jer je glomazna, te taj komšija kaže da nema veze, on će pješke ići.
Napominjem da je dženaza bila na groblju Orlić na Kobiljoj Glavi, gore podaleko u brdu.

Dan dženaze, ostavimo nanu na tevhid na Šipu i krenemo uz Kobilju Glavu prema groblju, desno kod Amka kad zastoj, stoji sve sigurno nekih 30 minuta. Prošetam da vidim gdje zapelo jer je dedo star pa ne možemo toliko pješke ići do groblja (cca 1.2km udaljeno od mjesta gdje smo stali), neki mi čovjek govori "ma hitna je dole, neki čovjek se srušio na cesti oživljavaju ga". I nakon tih 30 minuta, kolona krene lagano, prolazimo pored hitne kad stvarno čovjek stariji leži na podu, košulja pocijepana, hitna ga oživljava i dalje, onako u vožnji samo bacih oko i hajd' svojim poslom. U povratku sa dženaze kako se spuštamo sa Orlića vidim umjesto hitne stoji policijski kombi i 2 auta, govorim dedi "meščini je umro čovjek dok je policija došla" i fakat kako prolazimo, tijelo pokriveno bijelom plahtom.

Ostavim ja njih kući, na posao završi svoje, sinoć me mama zove i govori "znaš što mi reče da je čovjek umro na putu prema groblju, to ti je taj nanin i dedin komšija koji vas je pitao da ide sa vama, pa je otišao na kraju pješke jer nije bilo mjesta u autu". U tom svemu sam ja ostao kao zaleđen, ne znam šta me snađe.

Znam da je tekst malo duži, kome nije mrsko čitati zbog konteksta je sve tu. Ja iskreno ne znam kako da se osjećam, imam neki osjećaj krivice jer eto ja ga na povezoh pa do gore čovjeka i srce pa nakon toga i moždani udari. Što je najgore, znam ga i ja od kako sam malo dijete bio.

Sve i da nije umro to necu da komentarisem ovo pokazuje kakav si ti kao covjek,kad ti je mrsko izvadit pisljivu sjedalicu da nekom pomognes,zapitaj se malo druze.

[zigzag]

Dovoljno je što on sam ima osjećaj krivice. To je znak da je čovjek.

[TatamataTiktok]

Dovoljno je što on sam ima osjećaj krivice. To je znak da je čovjek.

Ima ga vecina kad se nesto desi,da se ovo nije desilo on nebi ni otvorio temu vjeruj mi.

[liaar]

Jučer mi se desila situacija zbog koje nisam haman oka sklopio.

Jučer bila dženaza naninoj sestri, nana ostala jedina od svoje braće i sestara ali haj' to nema veze sa pričom. Javim im ja dan prije dženaze da ću ih ja voziti, nanu na tevhid a dedo i ja ćemo na dženazu.
Dan dženaze, zovu me ujutru da pitaju ima li slučajno mjesta u autu za jednog komšiju koji živi pored njih, ja govorim da nema jer nisam izvadio sjedalicu iz auta od bebe, nemam je gdje u gepek ubaciti zbog kolica i jer je glomazna, te taj komšija kaže da nema veze, on će pješke ići.
Napominjem da je dženaza bila na groblju Orlić na Kobiljoj Glavi, gore podaleko u brdu.

Dan dženaze, ostavimo nanu na tevhid na Šipu i krenemo uz Kobilju Glavu prema groblju, desno kod Amka kad zastoj, stoji sve sigurno nekih 30 minuta. Prošetam da vidim gdje zapelo jer je dedo star pa ne možemo toliko pješke ići do groblja (cca 1.2km udaljeno od mjesta gdje smo stali), neki mi čovjek govori "ma hitna je dole, neki čovjek se srušio na cesti oživljavaju ga". I nakon tih 30 minuta, kolona krene lagano, prolazimo pored hitne kad stvarno čovjek stariji leži na podu, košulja pocijepana, hitna ga oživljava i dalje, onako u vožnji samo bacih oko i hajd' svojim poslom. U povratku sa dženaze kako se spuštamo sa Orlića vidim umjesto hitne stoji policijski kombi i 2 auta, govorim dedi "meščini je umro čovjek dok je policija došla" i fakat kako prolazimo, tijelo pokriveno bijelom plahtom.

Ostavim ja njih kući, na posao završi svoje, sinoć me mama zove i govori "znaš što mi reče da je čovjek umro na putu prema groblju, to ti je taj nanin i dedin komšija koji vas je pitao da ide sa vama, pa je otišao na kraju pješke jer nije bilo mjesta u autu". U tom svemu sam ja ostao kao zaleđen, ne znam šta me snađe.

Znam da je tekst malo duži, kome nije mrsko čitati zbog konteksta je sve tu. Ja iskreno ne znam kako da se osjećam, imam neki osjećaj krivice jer eto ja ga na povezoh pa do gore čovjeka i srce pa nakon toga i moždani udari. Što je najgore, znam ga i ja od kako sam malo dijete bio.

Sve i da nije umro to necu da komentarisem ovo pokazuje kakav si ti kao covjek,kad ti je mrsko izvadit pisljivu sjedalicu da nekom pomognes,zapitaj se malo druze.

Evo ja ću doći sa autom, ti je uguraj uz gepek sve sa kolicima od djeteta, ja ti auto prepišem.

Već sam na poslu bio kad su me zvali, nisam imao gdje ni sa sjedalicom ni sa kolicima.

Dovoljno je što on sam ima osjećaj krivice. To je znak da je čovjek.

Ima ga vecina kad se nesto desi,da se ovo nije desilo on nebi ni otvorio temu vjeruj mi.

za šta bih je napisao tad, pitao me čovjek da ga povezem ja nisam, šta da osjećam?