Intervju: Josip J. Knežević alias Joseph J. Braddock
Oprah objavljuje moju KNJIGU O GOLGOTI SARAJKE MIRNE
JosipSarajlija sa zagrebačkom adresom Josip J. Knežević pod pseudonimom Joseph J. Braddock izdao je roman “Slamanje duše” koji govori o golgoti Sarajke Mirne koja je zajedno sa svoje dvoje djece prošla užase srpskih logora tokom rata u BiH. Sažetak romana poslao je na adresu Oprah Winfrey koja je zainteresirana objaviti ga za američko tržište a sav prihod namijenjen je pomoći nastradalim porodicama iz Srebrenice, Sarajeva, Vukovara i New Orleansa. Knežević za Start, između ostalog, govori o romanu, saradnji sa Oprah, učešću na Prvom Sarajevo Film Festivalu, preživljavanju u Sarajevu i svom odlasku iz grada u septembru 1994.
Razgovarao: Almir Panjeta
Ukoliko se ispuni ambiciozni plan Josipa. J. Kneževića, Sarajlije sa privremenim mjestom boravka u Zagrebu, u septembru ove godine trebao bi se pojaviti kao gost u emisiji Oprah Show i skupiti novac za izgradnju nekoliko desetina kuća za nastradale porodice iz Sarajeva, Srebrenice, New Orleansa i Vukovara. Knežević je autor knjge Slamanje duše koju je nedavno u Hrvatskoj sam objavio pod pseudonimom Joseph J. Braddock i koja govori o golgoti Sarajke Mirne koja je zajedno sa svoje dvoje djece prošla užase srpskih logora tokom rata u BiH. Mirni, kako ju je u romanu nazvao, i njenom mužu Knežević je pomogao da iz BiH odu na Novi Zeland gdje se rodila kćerka začeta u logoru. Hrvatski mediji roman su nazvali ljubavnom pričom Hrvatice i Bošnjaka, ali autor kaže da je to prije svega roman ljubavi, snage i vjere, to je roman svjetlosti i to je roman koji pokazuje i dokazuje koliko je svaka od tih žena bila jaka i što je ona proživjela te što su one prošle u svojim tragadijama. Nakon što je ignorisan od domaćih izdavača, odlučio je prvo izdanje knjige objaviti sam. Sažetak knjige poslao je i na adresu Oprah Winfrey, i nakon desetak dana dobio je odgovor u kojem je pisalo da je slavna TV voditeljica oduševljena pričom te da je zatražila da joj se prevede primjerak romana kako bi se mogao izdati za američko tržište, te ga je pozvala u emisiju. On joj je predložio da uz gostovanje napravi most između spomenuta četiri grada i da sav prihod od prodaje knjige pokloni fondaciji Angel Network iz koje bi se finansirala izgradnja kuća za porodice koje su nakon rata u BiH i Hrvatskoj te nakon uragana Katrina ostale bez krova nad glavom. Roman nije izdat u BiH, a Josip ga nudi izdavačima u BiH uz uslov da se sav prihod pokloni udruženjima zlostavljanih žena. U pripremi je i scenarij za istoimeni film.
Josip J. Knežević završio je režiju na akademiji FAMU u Pragu a na TV Sarajevo je radio od ’80. u informativnom i sportskom programu a rat ga je zatekao u Yutelu kao režisera. Na TV Sarajevo je radio tokom rata a grad je napustio u septembru 1994. kad je, kaže, počeo umirati unutar sebe. Sa dokumentarcem Gnjev jednog Sarajlije učestvovao je 1993. godine na prvom Sarajevo Film Festivalu a kaže da je spasio više od 15 sati arhive ratnih snimaka koje namjerava iskoristiti za još jedan dokumentarac. Njegov blog Ovo malo duše na kojem objavljuje poeziju, jedan je od posjećenijih blogova u Hrvatskoj sa više od 150.000 posjeta.
Zbog čega ste se odlučili roman Slamanje duše objaviti pod pseudonimom Joseph J. Braddock?
- Prije svega jer želim ići prema inozemstvu. Kod nas nitko ne želi govoriti o tome, a taj rat nas je sviju unazadio stotinu godina. Želim na ovaj način svijetu pokazati jednu drugu dimenziju. Kao prvo, htio sam inozemni pseudonim jer balkanska imena nitko ne uzima za ozbiljno. Uzeo sam ime svjetskog šampiona i boksera iz 20-ih koji je iz bijede postao svjetski šampion i koji je uostalom digao Ameriku tih godina i sve ljude koji su u njemu vidjeli sebe. I ja sam vidio sebe u svemu tome i želim postići najviše i nadoknaditi sve što sam izgubio i propustio. Cinderella man s Russell Crowom u naslovnoj ulozi je sjajan film koji mi je dao ideju za moj pseudonim. On ima inicijale moga imena i prezimena jer su moji Josip J. Knežević pa su na neki način slični. Što me inspiriralo? Sve vrijeme rata bio sam u svom rodnom Sarajevu! Priča je isinita a takvih ima na tisuće. U to vrijeme sam napravio prvi dokumentac u svijetu Gnjev jednog Sarajlije i takvih četiri dokumentarna filma, pisao komentare za Dnevnik, režirao ga, radio puno toga.
Kako ste došli do priče koju ste dokumentaristički obradili u romanu? Zbog čega se Mirna (kako je u knjizi zovete) baš Vama odlučila ispovijediti?
- Glavni lik moga romana Slamanje duše Mirna je vidjela moj rad na TV-u i rekla je svojoj prijateljici: Samo on može razumjeti što sam ja prošla u logoru! I tako je ona meni ispričala svoju tragediju, dio svoga života u ta ratna vremena i ja sam sve to zabilježio te ‘92. ali rat mi nije dopustio da sve to realiziram i kasniji život i borba za život u Zagrebu. S obzirom da sam sve vrijeme rata bio u Sarajevu, mogao sam shvatiti nju ali i ugraditi u sve veliki dio sebe, jer bih i ja mogao napisati na desetine knjiga što sam proživio. Što je još važnije, ja sam nju, dvoje djece i muža spasio iz Sarajeva da se izmjesti s konvojem mješovitih brakova i ona je sada na Novom Zelandu.
Jeste li u kontaktu s njima i znate li kako oni danas žive?
- Mi se čujemo s vremena na vrijeme i ona je oduševljena svime ali pod uvjetom kao i prije da nikada ne otkrijem njen identitet, kao i što neću za bilo kakve novce. Oni sada žive jednim mirnim životom. Imaju svoj dom, rodila je dijete iz logora ali i još jedno u miru.
Da li je ona svoj iskaz dala sudskim istražitlejima i da li su istražitelji možda Vas kontaktirali kako bi dijelove ispovijesti eventualno iskoristili protiv zlostavljača?
- Ne, ona nije dala iskaz kao i tisuće njih niti se želi uopće vraćati na takvo što. Ona je prošla strašnu tragediju, istina, željela bi da stradaju mnogi od njih iako su nekolicina njih doživjela smrt, ali svejedno, nitko je nije kontaktirao niti ona želi. Ja sam svjedok mnogih zločina u Sarajevu i nikada me nitko nije kontaktirao ni pitao ni zbog mene, a ni zbog bilo čega drugoga. Dok su se političari skrivali po sefovima banaka, jedino je tada TV Sarajevo radila sa stotinu ljudi, vatrogasci i hitna pomoć s bolnicama, i naravno branitelji grada, a svi ostali se mogu pokriti i šutjeti jer se sve jako dobro zna.
Kako gledate na činjenicu da su neki mediji u Hrvatskoj roman nazvali ljubavnom pričom Hrvatice i Muslimana iako je u prvom planu golgota žene koja je prošla zlostavljanje u logorima?
- Uopće ne razmišljam o tome jer je to na svakom novinaru da sam odluči o tome a velika, većina nije ga ni pročitala da bi o njemu dala sliku.To je izvrstan roman koji baš nije naišao na odaziv od kritike jer valjda očekuju da im platim kako bi ga ocijenili. Ali ja znam da sam napisao bestseller i da će vrijeme pokazati da je to jedan od najboljih romana u posljednje vrijeme sa ovih prostora. Možda zvuči prepotentno, ali nije. Oni koji ga pročitaju znat će da sam u pravu. To je roman ljubavi, snage i vjere, to je roman svjetlosti i to je roman koji pokazuje i dokazuje koliko je svaka od tih žena bila jaka i što je ona proživjela te što su one prošle u svojim tragadijama. To su za mene sve žene heroji i one moraju imati posebno mjesto u društvu, a ne biti prozivane i to je primitivizam tko to čini.
Kako ste došli u kontakt s Oprah i u kojoj je fazi suradnja s njom?
-Vrlo jednostavno, kao i sa ostalim izdavačima: Penquin, Virgin, Avon Books itd....Poslao sam mail i dobio odgovor u roku 10 dana. Kod nas u Hrvatskoj i Bosni mnogim institucijama sam poslao mailove i dopise, ali nitko me nije zarezivao ni jedan posto. Zbog toga u meni još ima gnjeva jednog Sarajlije. Onda sam došao na ideju realizacije da svoj roman dam u humanitarne svrhe ali na poseban način: da spojim Sarajevo, Vukovar, Srebrenicu i New Orleans jednim jedinstvenim mostom ljubavi, vjere i mira, i da se od moga romana izgradi u svakom gradu po naselje od desetak kuća gdje će se te obitelji zbrinuti. To će biti kruna moga života - da ljudima dam život na neki način. Oprah će promovirati knjigu, pozvati me u emisiju i to će biti najveća potvrda i na poseban način dostojanstveni prikaz žrtava rata, dignut će Bosnu, Sarajevo i Hrvatsku na jedan viši nivo.
Kako ste uspjeli objaviti roman?
- Knjigu sam tiskao o svom trošku, jer nitko nije imao razumijevanja za ovu priču. Svi su veliki rodoljubi i hvale se i pričaju a ovakvo što nisu podržali. Neke izdavačke kuće su 100 metara od mjesta moga stanovanja a nisam dobio odgovor po šest mjeseci a svi drugi iz inozemstva su mi odgovorili u roku od 10 dana pa i sama Oprah. Njen tim je to zainteresiralo jer je ona i sama bila zlostavljana i silovana. Bila je oduševljena ali nije znala moju ideju do kraja. Pozvali su me u emisiju. Onda sam ja došao na ideju, što već dugo želim, a to je da napravim most između ova četiri grada.
Kad bi se knjiga mogla pojaviti na američkom tržištu?
- Plan je, ako sve završim u naredna dva mjeseca i nađem nekog partnera i sponzora - jer sve sam radim, a sam sam finasirao i roman i tiskao u Hrvatskoj - da se sve realizira tijekom rujna i listopada. To će biti veliki TV prijenos gdje će se satelitskim mostom spojiti ti gradovi, a kada je Oprah u svemu, onda vam ne moram govoriti što to znači.Takav projekt nije nikada realiziran u svijetu. Ona je zaslužila Nobelovu nagradu za mir, za koju ću je predložiti. Dakle, u onom trenutku kada budem gost u emisiji knjiga će biti u cijelom svijetu i svi oni koji kupe primjerak će dati krov nad glavom stotinama obitelji, a to je najvažnije u svemu tome.
Kakve su bile Oprine reakcije na ideju?
- Ona nije mogla vjerovati u sve to. Osnova je da ja dajem svoj roman u njenu humaniratnu mrežu i organizaciju Angel Network s ciljem da se od prodaje dio sredstava usmjeri i napravi naselje od desetak kuća u svakom od tih gradova. San mi je gostovati kod nje i zbrinuti te obitelji. Ona će pokazati roman u svojoj emisiji i nakon toga više ništa nije važno. Kada ona podigne roman u emisiji, to će biti ispunjenje moga sna i onda može govoriti tko što hoće. Ona je najmoćnija žena na svijetu i kada ona podigne roman Slamanje duše - Soul shattering - on je prodan u milijune primjeraka, a to su stotine milijuna dolara za njenu organizaciju i krovovi za domove postradalih ljudi. Nadam se da će nakon toga i mnogi veliki umjetnici krenuti mojim stopama.
Prošla su otprilike dva mjeseca od objavljivanja knjige, kakve su reakcije publike?
- Reakcije su sve pozitivne. Od onih da ne mogu razumjeti da je to napisala muška osoba, do toga da svi odreda kažu da su plakali čitajući ga. Ponosan sam na njega. Ovo je sjajna knjiga a film će biti isti takav, kakav još nije viđen. Znam da jesu jer i sam plačem čitajući neke dijelove koje sam napisao. Roman je dobio potpore Ministarstva kulture Hrvatske, ali i kao presedan Ministarstva kulture Crne Gore! Recenzent je Jevrem Brković, akademik i predsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti DANU. To govori o težini romana i još mnogo toga.
Da li ste planirali knjigu promovirati u Sarajevu ili u drugim bh. gradovima?
- Jesam, planirao sam je promovirati jer sam ja kao režiser i novinar govorio protiv rata kada su svi drugi šutljeli i to svi koji su slušali na TV-u znaju. Kasnije su svi govorili ali iz drugih pobuda, da bi dobili press akreditacije i izašli iz Sarajeva ili osnovali neke firme za svoju korist. Ja sam ostao vjeran TV Sarajevo za 25 pfeninga mjesečno a pušio sam cigareta dnevno za sto maraka, onda je jasno sve. Ako se javi netko od izdavača, ja sam spreman dati je za neku udrugu žena žrtava rata iako sam na gubitku. Iako nemam ništa, dao bih je u te svrhe i svi oni koji je kupe kupit će je za njih.
Kako ste doživjeli napuštanje Sarajeva 1994.?
- To mi je bio jedan od najtežih trenutaka – 11. 9. 1994. kada sam polijetao UNPROFOR-ovim avionom. Plakao sam, na avion su pucali a meni su pred očima bile sve moguće i nemoguće slike. Meni su u Sarajevu uništili sve zbog moga pisanja i ja sam spavao u kancelariji na TV Sarajevo sve vrijeme rata - tri godine na vojničkom krevetu. To nitko ne može razumjeti, ali meni su unatoč svemu to lijepe godine bile, ma kako zvučalo sada, jer, toliko dobrih ljudi oko sebe nikada nisam imao. Sarajevo je zauvijek moj grad i ja ga i danas u pjesmama opjevavam. Ja ga volim i za njega sam i zbog njega sam ostao i bio spreman poginuti, ali sam ipak otišao kada se sve smirilo jer sam jednostavno želio živjeti. Bio sam počeo umirati unutar sebe.
Koga danas imate ovdje?
- U Sarajevu imam familije, imam sina Dejana koji studira Pravni fakultet i koji je dobar dečko, imam kuma Kusturicu, imam prijatelja dosta s kojim sam drugovao a koji su ostali u njemu. Meni u Sarajevu nitko ne može ništa zamjeriti i reći i ja se ponosno uvijek vraćam i posjećujem ga. Samo me njegovi ožiljci bole jer znam da je na tom mjestu poginuo netko.
Imate li u planu vratiti se?
- Nikada u životu nisam ga ni mislio napuštati jer sam imao sve i tko zna gdje bih dogurao da sam ostao, ali nevažno. Nikada u životu ne možete reći nikada, jer samo On gore zna sve a mi ne znamo ništa. Možda se vratim, ali za to treba imati posao i sve drugo što sada nemam dolje, ali ako dobijem uvjete možda se i vratim jer sam Sarajevu dao mnogo, dat ću mu i ovim romanom.
Na siteu kažete da ste u posjedu najveće ratne arhive. Imate li u planu od toga sastaviti možda još neki dokumentarac ili arhivu upotrijebiti na neki drugi način?
- Da, ja sam spasio arhivu TV Sarajevo i snimao materijal na trake i presnimavao jer nikoga nije bilo da to radi. To su isto radili i montažeri koji su tada bili na TV Sarajevo a zna se ko su, jer nas je samo 100 ostalo od nekoliko tisuća u zgradi i to nekoliko mjeseci. To je sramota da nitko o tome ne kaže i ne kaže hvala svim tim ljudima, meni i ne treba. Nikada ništa od toga nisam prodao nikome a sve sam iskoristio, bar jedan dio u svoja četiri dokumentarna filma i na desetine priloga za dnevnik, i to su prvi i jedini dokumentarci u to vrijeme. Želim jednog dana napraviti dokumentarni film, ali pravi dokumentari film, duševni, da svijet shvati što je Sarajevo i što je bilo. Ali za to trebaju sredstva i još puno toga.
Da li ste imali priliku nakon rata dolaziti na Sarajevo Film Festival, i kako Vam sve to izgleda u odnosu na SFF iz ‘93. kad ste predstavili film Gnjev jednog Sarajlije?
- Imao sam priliku ali u biti nitko me ne poziva na festival iako sam bio njegov prvi sudionik, ali dolazio sam kao gost. Drago mi je da je Sarajevo dobilo taj festival jer to je velika stvar za taj grad. Tome je zaslužan prije svega prvi čovjek festivala kojeg ne poznam ali ga cijenim.
Mnogi rat u BiH danas nazivaju nesretnim događajima na prostoru bivše Jugoslavije. Kako Vi na to gledate?
- Ma kakva nesreća?! Bolje da ne psujem! To svi oni koji su se prošetavali kroz moje Sarajevo govore a ne poznaju ga. Nema tu nesreće a u Srbiji će reći da je nesretan događaj. To je ludost! Sve je bilo planirano ali su mislili da će nas slomiti u jednom danu. E, zajebali su se! Sarajevo i tu dušu nitko ne može slomiti i zato sam nazvao roman Slamanje duše. Ona je nesalomiva kao i moj grad. Nesreća je u prometu, a u ratu nema nesreće jer ga izazivaju oni koji sve planiraju.
Mislite li da se o ratu i svemu što nam se desilo treba više pisati?
- Da, ali ne treba pisati huškački i nacionalistiški, primitivno i prizemno. Treba svim tim žrtvama dati pijadestal, dignitet, treba pisati s dušom, snimati s dušom, treba pisati s imenom i prezimenom. Treba raditi priču po priču jer svaka je drugačija i time ćemo svima, pa i nama, pokazati koliko smo veliki. Sve što radimo drugačije, sramotimo se i sramotimo sve one žrtve i badava nam godišnjice i klanjanje njima ako ih ne poštivamo. A moramo ih poštivati jer danas živimo u miru, kao što moramo poštivati sve civile žrtve rata i sve borce invalide i ne smijemo to zaboravljati i praviti se kao da ništa nije bilo. Pogledajte oko sebe i vidjet ćete na tisuće ožiljaka grada. Moj sin je bio sve vrijeme rata dolje i on je za mene heroj kao i sva djeca u to vrijeme i svi građani.
Vaš blog sa poezijom je vrlo popularan. Planirate li možda objaviti i knjigu poezije?
- Da, dobio sam potporu Ministrastva kulture hrvatske za roman Slamanje duše i za zbirku poezije Ovo malo duše. Pišem i scenarije i imam nekoliko orginalnih scenarija čije teme ne postoje na TV, ali zbog raznoraznih klanova ne dolazim do izražaja. Ono što ja imam može pomoći i Bosni i Hrvatskoj u svijetu na putu do Europe. Imam blog, imam ih nekoliko ali najaktualniji je na
http://jjbraddock.bloger.hr i posjećuje me preko 150.000 ljudi a to sve govori. Ono što privlači moje čitatelje je jednostavnost izričaja, riječi i osjećaja.
http://www.startbih.info/Default.asp?broj=242&ID=275
citaoci knjige? forumasi? gledaoci emisije "Oprah show"? 
[/quote]
