Olimpijske igre 2016 - pregled po državama

[cyprus]

60. MALEZIJA


Broj stanovnika: 31 milion
BDP po stanovniku: 26 000 $
Broj takmičara: 32

Zlato: 0
Srebro: 4
Bronza: 1

Malezija je država u jugoistočnoj Aziji. Sastoji se iz dva velika dijela - Malajskog poluostrva i sjevernog Bornea. Između je Južnokinesko more. Ono što je neobično jeste činjenica da Malezija usprkos smještaju u ekvatorskom pojasu ima razmjerno visok stepen ekonomskog i društvenog razvoja. Državna religija je islam, ali su zagarantovana sva prava i pripadnicima drugih religija. Malezija se inače može smatrati multikulturalnom zemljom. Većinski su autohtoni Malajci, ali značajan udio u populaciji čine još Indijci i Kinezi, čiji je uticaj naročito velik u ekonomskim pitanjima.

Obzirom na solidan društveno-ekonomski renome države, može se reći da Malezija dosta podbacuje u sportskom pogledu. Nemaju baš mnogo rezultata sa kojima se mogu pohvaliti i sportova za koje mogu reći da im naročito idu. Izuzetak je naravno badminton. Tu Malezijci (bolje rečeno malezijski Kinezi) spadaju među konkurentnije zemlje u svijetu. Pet od šest olimpijskih medalja koje su osvojili prije Rija su osvojene upravo u badmintonu. Lee Chong Wei je sam dao doprinos sa dva srebra. Njemu se u Beijingu i Londonu u finalu ispriječio isti kineski protivnik - Lin Dan, ali medalja je medalja. Jedinu nebadmintonšku medalju su osvojili u skokovima u vodu. Ako govorimo o najpopularnijem sportu - to je svakako fudbal, ali izgleda da Malezijci jednostavno nisu rođeni za njega. Reprezentacija im je vrlo ispodprosječna. Od svih timskih sportova, najbolje nekako figuriraju u hokeju na travi, ali su i tu daleko od svjetskog vrha. Eh da, relativno su dobri i u onoj mješavini fudbala i odbojke (sepak takrav to zovu), ali međunarodnu konkurenciju im čine manje više samo bliži susjedi.

I pored relativno siromašne sportske tradicije, Malezijci su napravili bum u Rio de Janeiru - naravno, prvenstveno na krilima svojih badmintonaca. Lee Chong Wei je osvojio treće olimpijsko srebro zaredom. Ovaj put je teškom mukom odnio pobjedu nad svojim arch enemyjem Lin Danom u polufinalu, ali mu se u finalu ispriječio drugi Kinez. I malezijski parovi u badmintonu - muški (Goh V Shem / Tan Wee Kiong) i mještoviti (Chang Peng Soon / Goh Liu Ying) su također došli do finala, ali im se nije dalo da svojoj zemlji donesu prvo olimpijsko zlato. Četvrto srebro iz Rija je zasluga Cheong Jun Hoong i Pandelele Rinong, sinhronizovanih skakačica u vodu sa 10-metarske platforme. Azizulhasni Awang je donio historijsko prvo odličje (bronza) u biciklizmu - disciplina keirin. Dakle, Malezija je prije Rija imala osvojenih šest olimpijskih medalja u historiji, sada ih ima 11. Strahovit napredak. Samo još zlato fali...


Cheong Jun Hoong i Pandelela Rinong

[cyprus]

59. TADŽIKISTAN


Broj stanovnika: 8,6 miliona
BDP po stanovniku: 3000 $
Broj takmičara: 7

Zlato: 1
Srebro: 0
Bronza: 0

Tadžikistan je jedna od najplaninskijih država na svijetu, a smješten je u dubokoj azijskoj unutrašnjosti. Njegovom teritorijom dominira planinski sistem Pamira. Ovdje se nalazi i najviši vrh bivšeg Sovjetskog Saveza, koji se u prigodnom vaktu nazivao prvo Staljinov vrh, a kasnije Vrh komunizma. Tadžikistan je inače najsiromašnija od svih bivših sovjetskih republika. Mnogo je prirodnih i društvenih nepogodnosti koje koče napredak ovog prostora. Ova zemlja se od ostalih bivših sovjetskih -stanova razlikuje prvenstveno po porijeklu stanovništva. Naime, Tadžici za razliku od Kazaha, Uzbeka, Turkmena i Kirgiza nisu turski, nego iranski narod. Govore perzijskim jezikom, ali se od Perzijanaca razlikuju po tome što su većinom suniti. Inače, više Tadžika živi u Afganistanu, nego u Tadžikistanu.

Tadžici se mogu pohvaliti sa nekoliko tradicionalnih sportova, ali i sa nekim uspješnim sportistima u konvencionalnim disciplinama. Zanimljivo je npr. da se Nellie Kim, jedna od najuspješnijih gimnastičarki tokom 70-tih i rivalka Nadie Comaneci, rodila upravo na tlu Tadžikistana, i kao takva je SSSR-u donijel pregršt olimpijskih i drugih medalja. Kada govorimo o novijem periodu, onda treba reći da su se tadžikistanski sportisti uglavnom dokazivali u borilačkim sportovima, poput hrvanja, džuda i boksa. U ovim sportovima su osvojene jedine tri olimpijske medalje za nezavisni Tadžikistan. Tadžikistanci su u novije vrijeme dobili i aduta u atletici. Radi se od bacaču kladiva Dilshodu Nazarovu, koji je trostruki azijski šampion i osvajač svjetskog srebra.

Osim što je trenutno najveća sportska zvijezda u svoj zemlji, Dilshod Nazarov je ujedno i predsjednik atletskog saveza Tadžikistana. On je s pravom ponio zastavu Tadžikistana na otvaranju igara u Riju, da bi 15-tak dana poslije toga napravio historijski rezultat za sebe i svoju zemlju. Ovaj 34-godišnjak je nakon trećeg rezultata kvalifikacija nadmašio sam sebe u finalu i pomalo neočekivano osvojio zlato. To je ujedno bila i prva zlatna medalja za Tadžikistan ikada. Ostalih šest predstavnika ove zemlje nisu napravili ništa posebno. Jedino je bokser Anvar Yunusov uspio izboriti jednu pobjedu, ali je i on zaustavljen (nokautiran) već u osmini finala...


Dilshod Nazarov

[hrle1976]

Jos samo malo i do kraja si

[cyprus]

58. JORDAN


Broj stanovnika: 9,8 miliona
BDP po stanovniku: 11 000 $
Broj takmičara: 8

Zlato: 1
Srebro: 0
Bronza: 0

Nastavljam nakon relativno dužeg odsustva, za koje imam veliko opravdanje . Hvala hrletu što mi daje podstrek... Jordan je država nastala prvobitnom podjelom Palestine kao tadašnje britanske mandatne teritorij, kako bi se hašemitskoj dinastiji dala kompenzacija za izgubljeni uticaj na prostoru današnje Saudijske Arabije. Hašemiti su inače jedna od najdugovječinijih postojećih dinastija, a smatra se da potiču od loze poslanika Muhammeda. Za razliku od ostalih kraljevina sa Arabijskog poluostrva, Jordan nema naftno bogatstvo, ali ni nekih drugih naročitih resursa, pa to otežava njegov ekonomski razvoj. Ipak, relativno stabilne prilike u posljednjim decenijama u odnosu na okruženje su doprinijele privrednom jačanju ove zemlje, ali je nakon rata u Siriji, pojačane opasnosti od terorizma i priljeva većeg broja izbjeglica ta stabilnost ostala na klimavim nogama. Jordan je ranije već primio i veliki broj palestinskih izbjeglica. Ova država je bila jedan od najvećih protivnika Države Izrael, te je do 1967. godine kontrolisala Zapadnu Obalu i istočni Jerusalem. Nakon brojnih poraza u ratu sa Izraelom, Jordanci su odlučili zakopati ratnu sjekiru, potpisati trajni mir, te su danas odnosi između ove dvije zemlje relativno dobri.

Jordanska sportska historija je skromna. Jordanci su u sportskom smislu najviše orijentisani na fudbal, u kojem ostvaruju dosta pristojne rezultate u posljednjoj deceniji-dvije. Tu ubrajam dva četvrtfinala na Azijskom kupu, te dolazak do interkontinentalnog baraža za prošlo svjetsko prvenstvo. Tamo se pokazalo da su Urugvajci druga dimenzija, ali i ovo je značajan uspjeh. Tek od 1980. godine Jordan učestvuje na olimpijskim igrama. Nikada nije slao više od deset sportista, a ni oni se do ove godine nisu vraćali sa nekim naročitim uspjesima. Među njima je bilo najviše atletičara, plivača i zanimljivo tekvandoista. Upravo su tekvandoisti ti koji su jedini "pokazivali znakove života" - u prevodu, jedino su oni znali odnijeti i poneku pobjedu. Tako je npr. Ibrahim Kamal 2004. godine došao na korak do prve olimpijskije medalje za Jordan u najtežoj kategoriji, ali je zaustavljen u baražu.

Dvanaest godina kasnije, historijska medalja je ipak stigla. I to naravno u tekvandou. Ahmad Abu Gaush je u kategoriji do 68 kilograma napravio iznenađenje, uspjevši se popeti na sami vrh, odnosno osvojivši najsjajniju medalju. Iako ga prije početka olimpijskog turnira niko nije svrstavao u krug favorita, uspio je da na svom putu prema tronu naniže protivnike iz Egipta, Južne Koreje, Španije i Rusije - sve protivnike koji su kotirali bolje od njega, i koji već imaju pregršt svakojakih medalja. Tako je Abu Gaush, inače sin palestinskog izbjeglice, ispisao jednu od većih under-dog priča u Rio de Janeiru. Jordanska vlada ga je za ovaj poduhvat nagradila sa oko 260 hiljada KM. Rezultati ostalih jordanskih predstavnika su bili mršavi kao i inače. Jedino bih izdvojio još plasman boksera Ishaisha u četvrtfinale superteške kategorije...


Ahmed Abu Gaush (crveni)

[cyprus]

57. KOSOVO


Broj stanovnika: 1,9 miliona
BDP po stanovniku: 10 000 $
Broj takmičara: 8

Zlato: 1
Srebro: 0
Bronza: 0

Kosovo Republjik danas slavi Dan nezavisnosti, pa im je red čestitati, pogotovo nakon što je to napravio Tvump . Pa et' - čestitam. A sada da ispoštujem i drugu stranu - slučaj južne srpske pokrajine Kosova i Metohije jedno je od najzamršenijih političkogeografskih pitanja na karti svijeta, uz Izrael/Palestinu možda i najkontroverznije. Kosovo je do sada priznato od strane 110 zemalja (malo više od polovine), ali još uvijek nije ušlo u punopravno članstvo UN-a. Inače, zanimljiv je 'pattern' - većina zemalja koja je priznala Palestinu nije priznala Kosovo, i obrnuto. Različite strane moderne geopolitičke zavjese, jeb'ga. Inače, riječ je o jednom od najnerazvijenijih dijelova Evrope, koji istovremeno ima i najveći natalitet (usprkos odavno izraženim emigracijskim trendovima).

Obzirom da su sportisti sa Kosova tek posljednjih godina dobili pravo da učestvuju u međunarodnim takmičenjima pod kosovskom zastavom, nema baš smisla puno pričati o sportskim uspjesima Kosovara. Ranije su ovdašnji sportisti nastupali obično pod zastavom Albanije (ili pak Srbije). Možemo samo reći da je Kosovo dalo veliki broj talentovanih fudbalera, koji danas čine osovinu reprezentacija Švicarske i Albanije. Od individualnih sportova, Kosovari već postižu odlične uspjehe u džudu. To se posebno odnosi na Majlindu Kelmendi i Noru Gjakovu. Prva na ove olimpijske igre došla kao svjetska i evropska prvakinja u svojoj kategoriji, a druga kao bronzana u Evropi.

Kosovo se svojim debitantskim učešćem u Riju fino popiškilo, ne samo na naše istočne komšije, nego i na nas. Na njih zbog same činjenice da su se našli na olimpijskim igrama, a na nas zato što su već u prvom nastupu došli do olimpijske medalje - ono što mi ne možemo već 25 godina. Sada smo i definitivno jedini dio bivše Jugoslavije koji nema olimpijsku medalju na svom kontu. Nego, da se vratimo Kosovu. Zlatna medalja Majlinde Kelmendi možda jeste medijska senzacija o kojoj se dosta pričalo, ali nije nikakvo iznenađenje. Ona je na olimpijski turnir došla kao jedna od favoritkinja u kategoriji do 52 kg, te je svoj status i renome ovom prilikom potvrdila. Na putu do zlata je porazila četiri protivnice, ali to nije išlo baš tako glatko. Samo je prvu protivnicu uspjela eliminisati iponom, dok su u preostale tri borbe nijanse odlučivale. Njena reprezentativna kolegica Nora Gjakova je također imala određene šanse za medalju, ali je poražena u svojoj drugoj borbi. Ostali predstavnici Kosova na ovim igrama (njih šest) se nisu tu našli zahvaljujući ispunjenoj normi, nego zbog pozivnica. U skladu s tim su im i bili rezultati...


Majlinda Kelmendi

[cyprus]

56. SINGAPUR


Broj stanovnika: 5,6 miliona
BDP po stanovniku: 87 000 $
Broj takmičara: 25

Zlato: 1
Srebro: 0
Bronza: 0

Kotrljamo dalje - Singapur. Ovo je zaista specifična država. Spada u red najmanjih na svijetu (površinom je kao neka oveća naša opština), a istovremeno ima čak preko 5 miliona stanovnika. Zapravo je riječ o gradu-državi. Singapur je ujedno i ostrvo u Malajskom moreuzu, koji ima veliki trgovački značaj. Valjda zbog toga, singapurska luka je jedna od najprometnijih na svijetu. Inače, neobično je za jednu zemlju koja je tako blizu ekvatoru da bude ekonomski razvijena. Singapur je i u tom pogledu jedan veliki izuzetak, budući da spada u red najrazvijenijih država svijeta, a zbog svog vrlo brzog razvoja u drugoj polovini proteklog stoljeća je nazvan jednim od četiri famozna azijska tigra. Malajci predstavljaju autohtono stanovništvo, ali u etničkoj strukturi danas dominiraju Kinezi. Pored njih, veliki je broj i Indijaca, te doseljenika iz drugih krajeva svijeta. Singapur je inače bio britanska kolonija, zatim dio Malezije, ali su se Singapurci na kraju odlučili na put samostalnosti - i evo izgleda da se nisu zajebali.

Singapur je dosta poznatiji po ekonomskim, nego po sportskim uspjesima, ali pogrešno bi bilo reći da se nemaju čime pohvaliti i na tom polju. Ova zemlja je domaćin jedne od utrka u kalendaru Formule 1. U posljednjim decenijama nastoje popularizirati i razviti kolektivne sportove kao što su fudbal i košarka, ali su individualni sportovi ono u čemu ipak imaju realnije šanse za međunarodno dokazivanje. To se prvenstveno odnosi na stolni tenis, u kojem se oslanjaju što na 'domaće', što na 'uvezene' Kineze. Tako su npr. na prethodne dvije olimpijade osvojili tri stolnoteniserske medalje. Srebro iz Beijinga i bronzu iz Londona je donijela tročlana ženska ekipa u istom sastavu, a jedna njena članica (Feng Tianwei) je uspjela uhvatiti i pojedinačnu bronzu. Osim stolnog tenisa, u posljednjim godinama je primjetan veliki napredak Singapuraca i u sportovima kao što su plivanje, jedrenje i badminton. Zanimljivo, prvu svoju olimpijsku medalju su osvojili davne 1960. godine, i to u dizanju tegova.

Igre u Rio de Janeriju su se ispostavile kao historijske za ovu malu zemlju iz jugoistočne Azije, jer se po prvi put na olimpijskim igrama svirala njena himna. To znači da je osvojeno prvo zlato za ovu zemlju. Osvojio ga je Joseph Schooling u plivanju na 100 metara leptir stilom. Ovaj uspjeh dobiva epske dimenzije ako se zna da je iza sebe ostavio velikog Michaela Phelpsa, usput srušivši njegov olimpijski rekord. Šta reći nego svaka čast. Iako bi se na osnovu imena reklo da se vjerovatno radi o naturalizovanom plivaču, zapravo je riječ o rođenom Singapurcu (treća generacija). Schooling je bio odličan i u kvalifikacijama utrke na 100 metara slobodnim stilom, ali je imao relativno lošu utrku u polufinalu, pa nije dobio priliku da se u drugom finalu bori za još jednu medalju. Pored njega, dosta dobar je bio i drugi plivač Quah Zheng Wen, koji se plasirao u dva polufinala i bio blizu ulaska u finale na 200 metara leptir. Ženska ping-pong ekipa je ponovo bila u užoj konkurenciji za medalju, ali ovaj put su ih Japanke potukle u borbi za treće mjesto. U individualnoj konkurenciji, dvije Singapurke su stigle do četvrtfinala. Singapurci su najviše takmičara imali ipak u jedrenju, ali nisu ostvarili neke zapažene rezultate. Najbolje su bile Griselda Khng (jest, tako se preziva) i Sara Tan, koje su u klasi 49erFX osvojile 15. mjesto...


Joseph Schooling

[cyprus]

55. PORTORIKO


Broj stanovnika: 3,4 miliona
BDP po stanovniku: 35 000 $
Broj takmičara: 40

Zlato: 1
Srebro: 0
Bronza: 0

Portoriko je ubjedljivo najveća od pet vanjskih teritorija SAD-a. Portorikanci vagaju između sticanja potpune nezavisnosti i dobivanja statusa 51. države SAD-a, a sadašnji status im se za sada čini najadekvatnijim, jer se njime postiže balans između nacionalnog ponosa i ekonomskih beneficija. Ekonomska korist se ogleda prvenstveno u velikom broju američkih firmi koje posluju ovdje. Inače, Portoriko (u prevodu 'bogata luka') je četvrto najveće ostrvo u Karibima. Najveći dio ostrva ima brdsko-planinski karakter. San Juan je glavni grad, a historijski gledano, riječ je o jednom od prvih evropskih naselja u Novom svijetu. U Portoriku se nalazi i jedna od najznačajnijih svemirskih opservatorija na svijetu (Arecibo). Bez obzira na političku pripadnost Portorika SAD-u, njegova zastava je nastala po ugledu na kubansku.

Iako nije član UN-a, Portoriko je već skoro 70 godina član Međunarodnog olimpijskog komiteta, što mu daje pravo nastupa na Olimpijskim igrama. Portorikanci su najviše uspjeha imali u boksu, najpopularnijem domaćem individualnom sportu, gdje su do sada osvojili šest olimpijskih medalja, ali niti jednu u ovom stoljeću. Prvu boksersku bronzu je osvojio Juan Venegas na debitantnskom olimpijskom učešću Portorika u Londonu 1948. godine. Ipak, od 2000. godine, sve više uspjeha počinju ostvarivati i portorikanski predstavnici u drugim sportovima. Najzvučnije ime u tom kontekstu je Javier Culson, atletičar u disciplini 400 metara sa preponama, koji je osim olimpijske bronze, postao vlasnik i dva srebra sa svjetskih prvenstava. Pomenutu bronzu je ostvario također u Londonu, ali 2012. godine, kada je na konto Portorika legla i prva medalja u hrvanju. Daleko najpopularniji timski sportovi u Portoriku su bejzbol i košarka. Bejzbol reprezentacija je aktuelni svjetski viceprvak, dok su košarkaši redovni učesnici svjetskih prvenstava, kao i osvajači brojnih kontinentalnih i regionalnih trofeja.

U Riju je i portorikanski sport ispisao svoje historijske stranice. Naime, iako su Portorikanci ranije osvojili osam olimpijskih medalja, niti jedna nije bila zlatnog sjaja. To je promijenila teniserka Monica Puig, koja je u Riju napravila jedno od najvećih iznenađenja, ne samo teniskog turnira, nego i igara uopšte. Ona je kao nerangirana takmičarka uspjela nanizati šest pobjeda, uključujući i one nad izrazitim favoritkinjama Muguruzom iz Španije, Kvitovom iz Češke i tadašnjom igračicom br. 1 u svijetu, Angelique Kerber iz Njemačke. Nevjerovatnim partijama je iznenadila cijelu sportsku javnost (iako iznenađenja na teniskim olimpijskim turnirima uopšte nisu rijetkost), postavši tako prva ženska osvajačica medalje za Portoriko, te prva vlasnica teniskog zlata među Latinoamerikankama. Svi ostali rezultati Portorikanaca na ovim igrama su ostali u dubokoj sjeni Puigove. Ipak, vrijedi spomenuti da je spomenuti Javier Culson, koji se proslavio na prethodnoj olimpijadi, sada također izborio finale u svojoj atletskoj disciplini, ali je u istom diskvalifikovan zbog preranog starta. Jazuk. Dosta dobar je bio i skakač u vodu Rafael Quintero, koji je završio na solidnom sedmom mjestu u disciplini 10-metarska platforma. Prvi put se na olimpijskim igrama našao i ženski odbojkaški tim, koji se međutim nije baš proslavio. Izgubio je svih pet mečeva, ne osvojivši niti jedan set...


Monica Puig

[cyprus]

54. FIDŽI


Broj stanovnika: 910 hiljada
BDP po stanovniku: 9300 $
Broj takmičara: 54

Zlato: 1
Srebro: 0
Bronza: 0

Evo jedna zemlja koju inače ne bismo očekivali ovako visoko. Fidži je relativno mala, ali u okvirima Okeanije ipak jedna od većih zemalja. Sastoji se iz više ostrva, od kojih se po veličini izdvajaju dva - Viti Levu i Vanua Levu. Na njima živi i većina stanovništva. Kao što je vidljivo na zastavi, Fidži je bivša britanska kolonija. Britanci su ovaj arhipelag koristili prvenstveno za proizvodnju šećera. U svrhu rada na plantažama šećerne trske su svojevremeno doveli i značajan broj Indijaca, pa ne treba da čudi informacija da danas ljudi indijskog porijekla čine skoro polovinu populacije Fidžija. Proizvodnja šećera je ostala glavna privredna djelatnost ove države, s tim što u novije vrijeme veliki značaj dobio i turizam.

Fidži odavno učestvuje na olimpijskim igrama (već 70 godina), ali do prošle godine nisu napravili ništa značajno. Primarni razlog tome je bila činjenica da u olimpijski program nije bio uvršten ragbi. Na Fidžiju su popularne različite varijante ragbija, te je to jedini sport u kome je Fidži konkurentan na međunarodnom nivou. To se posebno odnosi na tzv. ragbi sedam, u kome reprezentacija ove zemlje kao dvostruki svjetski šampion slovi za ponajbolju na planeti. Fidži je dobar i u klasičnom ragbiju, gdje kotiraju kao jedna od najboljih deset selekcija u svijetu. Fudbalska reprezentacija Fidžija je jedna od solidnijih u Okeaniji, ali na globalnom planu su liliputanci. Orijentisanost Fidžijanaca na timske sportove protvrđuje i pristojna popularnost kriketa (uglavnom među Indijcima).

Kada je 2012. godine odlučeno da će se ragbi sedam uvrstiti u program olimpijskih igara u Rio de Janeiru četiri godine kasnije, na Fidžiju je to dočekano kao sjajna vijest. Konačno su dobili realnu šansu da skinu mrak sa očiju po pitanju olimpijskih medalja. Ukazana šansa je i iskorištena. Ni muška ni ženska selekcija nisu imale nikakvih problema da se kvalifikuju na turnir. Uz iznenađujući plasman fudbalske reprezentacije (nakon diskvalifikacije Novog Zelanda), sa Fidžija je za Rio otputovao čak 51 sportista, što je više od zbira njihovih predstavnika na pet prethodnih olimpijada zajedno. Muška ragbi reprezentacija je na olimpijskom turniru demonstrirala silu i dominaciju, koja je posebno do izražaja došla u finalu, gdje prema prikazanom Britanci nisu imali šanse. Inače, polovina članova ovog tima svoj hljeb profesionalno zarađuje u Evropi. Ipak, prvo ime im je kapiten Osea Kolinisau, koji igra u domaćoj ligi. Ženska ekipa se nije pokazala toliko moćnom. Ragbijašice Fidžija su zaustavljene u četvrtfinalu od Velike Britanije, na kraju zauzevši osmu poziciju. Kad sam već spomenuo fudbalere, red je da kažem kako su i oni prošli - očekivano, sa 23 primljena gola u tri utakmice. Ali, važno je učestvovati. Imao je Fidži još i predstavnike u osam individualnih sportova, ali i za njih mogu samo ponoviti - važno je učestvovati...


Ragbi sedam reprezentacija Fidžija (Jasa Veremalua, Apisai Domolailai, Kitione Taliga, Josua Tuisova, Semi Kunatani, Viliame Mata, Leone Nakarawa, Vatemo Ravouvou, Osea Kolinisau, Savenaca Rawaca, Jerry Tuwai, Masivesi Dakuwaqa i Samisoni Viriviri)

[cyprus]

53. NEZAVISNI OLIMPIJSKI SPORTISTI


Broj takmičara: 9

Zlato: 1
Srebro: 0
Bronza: 1

Za olimpijski tim pod ovim nazivom u Riju su se zapravo takmičili sportisti iz Kuvajta, obzirom da su isti onemogućeni da nastupaju pod zastavom svoje zemlje, uslijed suspenzije Međunarodnog olimpijskog komiteta Kuvajtskom olimpijskom komitetu. Razlog je bio uobičajen - miješanje vlade u rad komiteta. Kuvajt je inače jedna od bogatih arapskih zemalja u Perzijskom zaljevu. Iako je površinom tek nešto manja od Slovenije, svo njeno stanovništvo zapravo nastanjuje glavni grad i njegova predgrađa - sve ostalo je pustinja. Ova zemlja se našla u središtu zaljevskog rata 1991. godine, nakon što ju je okupirala Sadamova iračka vojska, zbog ekonomskih (nafta) i historijskih razloga (Sadam je Kuvajt smatrao nepravedno otuđenim dijelom Iraka). Šta se kasnije zbilo, manje-više znamo. Još samo da kažem da većina arapskih turista koji pohode našu zemlju, dolazi upravo iz Kuvajta.

Inače, ovo nije bio prvi put da se na olimpijskim igrama pojavi delegacija sa ovim nazivom. Ovakav tim je prvi put oformljen 1992. godine u Barceloni, kada su za njega nastupali sporisti iz SR Jugoslavije i Makedonije. Drugo pojavljivanje nezavisnog olimpijskog tima se desilo 2000. godine, kada su se pod olimpijskom zastavom našli sportisti iz Istočnog Timora, koji će tek dvije godine kasnije dobiti nezavisnost i međunarodno priznanje. Na igrama u Londonu prije pet godina je također postojao ovakav tim. U njegov sastav su ušli sportisti iz tek rasformiranih Holandskih Antila, te države u nastanku - Južnog Sudana. Dakle, ovaj slučaj sa kuvajćanskim sportistima je četvrti takav u olimpijskoj historiji. Kada govorimo o olimpijskim rezultatima kuvajtskih sportista kroz historiju, onda treba spomenuti samo jedno ime - Fehaid Al Deehani. Ovaj strijelac u disciplinama trap i dupli trap je svojoj zemlji donio jedine dvije medalje u historiji, i to u razmaku od 12 godina. Riječ je o bronzama iz Sydneya i Londona. Kuvajćani inače više pažnje pridaju timskim sportovima kao što su fudbal i rukomet, nego individualnim.

Od devet Kuvajćana pod olimpijskom zastavom, čak šest ih se takmičilo u streljačkim disciplinama trap i skit. Interesantno je da su svi odbili da nose tu zastavu na otvaranju, te je ta čast pripala lokalnom volonteru. Sudbina ili eventualno prkos su htjeli da kuvajtski olimpijci svoj najbolji nastup u historiji ostvare baš onda kada je njihov komitet bio pod suspenzijom. To se posebno odnosi na spomenutog Fehaina Al Deehanija, koji je uspio nadmašiti svoje uspjehe sa prethodnih olimpijada, te sada osvojiti i najsjajniju medalju - zlato u duplom trapu. U kvalifikacijskoj rundi se istina jedva uspio ugurati u polufinale kroz raspucavanje, da bi u završnici iznenadio sve i na kraju završio na prvoj poziciji. Ovaj 50-godišnjak je tako postao prvi nezavisni takmičar u historiji koji je osvojio zlatnu olimpijsku medalju. Na njegov uspjeh se nadovezao Abdullah al Rashidi, koji je u skitu osvojio bronzanu medalju. Kod njega je nastup tekao obrnutim tokom - u kvalifikacijama je briljirao i bio najbolji, da bi na kraju jedva spasio bilo kakvu medalju. Sve u svemu, i pored velikog uspjeha za Kuvajćane, ostaje gorak okus zbog činjenice da ove medalje neće ići na historijski konto ove zemlje, kao i da je kuvajtska himna ostala neodsvirana na olimpijskim igrama zbog gluposti...


Fehaid Al Deehani

[cyprus]

52. COTE D'IVOIRE


Broj stanovnika: 26,6 miliona
BDP po stanovniku: 3500 $
Broj takmičara: 12

Zlato: 1
Srebro: 0
Bronza: 1

Napisah Cote d'Ivoire, a ne Obala Slonovače, iz razloga što vlada ove zemlje insistira da se oficijelni naziv države na francuskom jeziku ne prevodi na druge jezike. Ostatak svijeta ih obično kulira po tom pitanju, ali ja evo riješih da ih ispoštujem. Ovo područje je nekada bilo poznato po trgovini slonovačom, po čemu je i država dobila ime. Danas bi ipak prikladniji naziv bio Obala Kakaa, obzirom da se radi o najvećem svjetskom proizvođaču i izvozniku ovog neophodnog sastojka čokolade. Inače, riječ je o jednoj prilično siromašnoj zemlji, sa izraženom podjelom na kršćanski jug i afrički sjever. Iz tog razloga centralno pozicionirani Yamoussukro ima status glavnog grada. Na njegovoj periferiji se nalazi najveća katolička crkva na svijetu - kopija Bazilike Svetog Petra iz Vatikana, samo veća.

Ova država je prvenstveno poznata po svojim fudbalerima. Didier Drogba, braća Toure, Gervinho, Salomon Kalou i mnogi drugi fudbaleri iz ove zemlje su u proteklim godinama spadali u samu svjetsku fudbalsku kremu, pa je i reprezentacija dugo godina smatrana najkvalitetnijom u Africi. Ipak, ova generacija je razočarala ne ostvarivši ništa značajno na svjetskim prvenstvima, a utjeha im može biti osvojeno afričko prvenstveno 2015. godine. Pored fudbalera, manje je poznato da Cote d'Ivoire ima i solidne košarkaše. Nacionalni košarkaški tim je redovan učesnik afričkih prvenstava (dva su i osvojili), a ponekad se nađu i na svjetskoj smotri najboljih. U individualnim sportovima su znatno tanji, a rijetki izuzetak predstavlja atletika. Kroz historiju su imali nekoliko pristojnih sprintera. Jedan od njih je Gabriel Tiacoh, koji je osvojio prvu olimpijsku medalju za svoju zemlju u historiji - srebro u Los Angelesu 1984. godine. U novije vrijeme se ističe Murielle Ahoure, atletičarka koja je u posljednjim godinama osvajala medalje na međunarodnim takmičenjima, uključujući svjetsko prvenstvo.

Ahoure je bila i očigledan izbor za nošenje zastave Cote d'Ivoirea na otvaranju igara u Riju. Međutim, njen nastup je bio blago razočarenje, obzirom da nije uspjela dohvatiti finale, ni na 100, niti na 200 metara (iako je bila blizu). Ono što nije uspjelo njoj, uspjelo je njenoj manje afirmisanoj kolegici Ta Lou. Ona je ušla u finale obje navedene discipline. Zanimljivo, u oba finala je nadmašila sebe postavivši lične rekorde. Međutim, ni to joj nije bilo dvoljno za medalju, te je oba puta završila na odličnom, ali nesretnom četvrtom mjestu. Ipak, Slonovi nisu ostali bez medalje, koju su čekali 30 i kusur godina. Za to su se neočekivano pobrinuli tekvandoisti. Posebno je zasjao prvak Afrike u kategoriji do 80 kilograma, Cheick Sallah Cisse, koji je osvojio prvo zlato za Cote d'Ivoire ikada, pobjedivši Britanca Muhammada u finalu sa 8-6. Da Rio ostane u još boljem pamćenju za stanovnike ove zapadnoafričke države zaslužna je Cisseova reprezentativna kolegica Ruth Gbagbi, koja je uspjela kroz repasaž doći do bronzane medalje u kategoriji do 67 kilograma. Dakle, ova olimpijada je bila uspješnija za Cote d'Ivoire nego sve prethodne zajedno...


Cheick Sallah Cisse

[Logovan]

Samo naprijed.

[cyprus]

51. BAHAMI


Broj stanovnika: 390 hiljada
BDP po stanovniku: 25 000 $
Broj takmičara: 28

Zlato: 1
Srebro: 0
Bronza: 1

Idemo dalje, sve do medalje... Evo sad nešto o Bahamima. Bahami su specifična karipska država, i to prvo po tome što uopšte ne izlaze na Karipsko more. Također, ne spadaju niti u Velike, niti u Male Antile, nego čine zaseban arhipelag sjeverno od spomenuta dva. Ostala karipska ostrva su većinom vulkanska i brdovita, dok su Bahami krševiti i niski. Blizu 90% bahamskog stanovništva je skoncentrisano na jednom ostrvu - New Providenceu. Ipak, najveći historijski značaj ima ostrvo San Salvador, kao najvjerovatnije prvo kopno sa kojim se susreo Kristofor Kolumbo 1492. godine, nakon što se otisnuo iz Evrope. Otkrivši ovo ostrvo, on je zapravo otkrio Ameriku (samo toga nije bio svjesan). Današnji Bahami predstavljaju tropski turistički i bankarski raj. Tu naravno najveći uticaj ima američka klijentela.

Od 1992. godine i olimpijskih igara u Barceloni, Bahami su postali prepoznatljivi kao zemlja uspješnih atletičara, tačnije sprintera, koji većinom treniraju u SAD-u. Od tada su na svakim igrama osvajali medalje, često bivajući broj jedan na svijetu u kategoriji ''broj medalja na broj stanovnika". Posebno su uspješni u štafetnim utrkama. Najtrofejnija i najpoznatija atletska imena sa Bahama su žene: Pauline Davis-Thompson, Debbie Ferguson-McKenzie, Chandra Sturrup, Tonique Williams-Darling, Shaunae Miller itd. Jedini uspješan ne-sprinterski izuzetak među atletičarima predstavlja Leevan Sands, koji je osvajao međunarodna odličja (uključujući i olimpijsko) u troskoku. Ipak, prve olimpijske medalje za Bahame nisu osvojene u atletici. Prije nekih 50-60 godina, Bahamci su se u dva navrata penjali na olimpijsko pobjedničko postolje, i to u jedrenju. Među timskim sportovima, na Bahamima daleko najveću popularnost uživa kriket.

Značaj atletike za bahamski sport tradicionalno odražava struktura njihovih olimpijaca. Od 28 predstavnika ove države u Riju, njih 24 se takmičilo u atletici, i naravno većina u sprinterskim disciplinama. Najviše se očekivalo od svjetske vicešampionke u utrci na 400 metara Shaunae Miller. Ne samo da je opravdala, Miller je i nadmašila očekivanja, popravivši čak i vlastiti rekord. Zahvaljujući prilično neobičnoj završnici, bacivši se u cilj, Miller je uspjela pobijediti rivalku Allyson Felix iz SAD-a, koja dugo godina vlada ovom disciplinom, te tako osvojiti zlatnu medalju. Način njenog ulaska u cilj će ostati jedan od najinteresantnijih momenata kompletnih igara u Rio de Janeiru. Drugu medalju za Bahame na ovim igrama je donijela muška štafeta 4x400 metara, koja je branila zlato iz Londona. Ovaj put nisu uspjeli popeti se na sami tron, ali ni bronza nije neuspjeh. Od ostalih trkača treba spomenuti samo Pedryu Seymour, jer je jedino još ona ušla u finale svoje discipline. Na kraju je završila kao šesta na 100 metara sa preponama. Dva skakača u vis, Barry i Thomas, također su bili finalisti, ali bez spektakularnog rezultata. Plivačici Vanderpool-Wallace je boba falila za ulazak u finale utrke na 50 metara...


Shaunae Miller

[cyprus]

50. KINESKI TAJPEJ


Broj stanovnika: 24 miliona
BDP po stanovniku: 49 000 $
Broj takmičara: 57

Zlato: 1
Srebro: 0
Bronza: 2

Još samo 50 zemalja . Top 50 listu ostvara Kineski Tajpej, što je međunarodno prihvaćeno ime za Republiku Kinu, koja je opet među rajom danas poznatija kao Tajvan. Skoro svi znaju za spor NR Kine i Tajvana, ali malo ko zna potpunu priču, odnosno ko tu koga i kojim povodom. Problem je nastao 1949. godine kada je u Kineskom građanskom ratu poraženi nacionalistički režim Chiang Kai-sheka, sa ostacima vojske i nekim pristalicama uspio pobjeći na Tajvan, te uz pomoć SAD-a tamo zadržati vlast. On je sve do 1971. godine zastupao cijelu Kinu u međunarodnim odnosima (uključujući i UN), kada se konačno desio obrat priznavanjem službenog komunističkog Pekinga za jedinog predstavnika Kine u svijetu. Tajvan (i dalje službeno Republika Kina) se nakon toga demokratizovao i ekonomski preporodio, pa ga svrstavaju u grupu tzv. četiri azijska tigra. Peking međutim i dalje Tajvan posmatra kao svoju odbjeglu provinciju, te ne želi ni čuti da bi Tajvan mogao postati zasebna država. Na samom Tajvanu je javnost podijeljena između održavanja statusa quo i proglašenja službene nezavisnosti, koja de facto odavno postoji. U međuvremenu su odnosi Pekinga i Tajpeja otoplili, s tim da Peking zaprijeti oružjem svaki put kad se malo ozbiljnije pokrene priča o tajvanskoj nezavisnosti.

Iako je izgubila status UN-ove članice, Republika Kina je ostala članica Međunarodnog olimpijskog komiteta, ali je zbog pritiska Pekinga morala promijeniti naziv i zastavu. Kineski Tajpej je, dakle, pod ovim imenom dosad nastupio na deset ljetnih olimpijskih igara, osvojivši ukupno 24 medalje, što kada se uzme populacijska veličina i ekonomska razvijenost nije neka pljačka. Dva najuspješnija sporta u tom kontekstu su im tekvando i dizanje tegova. Na međunarodnom nivou posebno istakli tekvandoista Chu Mu-yen i dizačica tegova Hsu Shu-shing. Hsu je tako svjetska rekorderka u kategoriji do 58 kilograma, sa kombinovano podignutih 288 kilograma. Bejzbol je najpopularniji timski sport, u kojem su Tajvanci 1992. godine uspjeli osvojiti i olimpijsku medalju (srebro).

Spomenuta Hsu Shu-shing je i u Riju bila prvo ime tajvanskog olimpijskog tima. Ona je došla do zlata u svojoj dizačkoj kategoriji, nakon što se njena konkurentkinja Kineskinja Li precijenila u izbačaju, te nije uspjela podići niti jednu zadanu težinu. Njena timska kolegica Kuo Hsing-chun je uspjela doći do bronzane medalje u nešto težoj kategoriji. Na taj način su Tajvanci potvrdili nastavak uspješne tradicije u dizanju tegova. U prethodnom pasosu zaboravih spomenuti da Tajvanci imaju solidnu tradiciju i u streličarstvu, kao i ostale dalekoistočne zemlje. Ovaj put je njihov ženski tim uspio osvojiti treće mjesto, nakon što su u borbi za medalju pobijedili italijanske suparnice. Jedna od članica tog tima, Ta Ya-ing je bila blizu osvajanja i individualne medalje, ali je tijesno izgubila od njemačke protivnice u četvrtfinalu. U četvrtfinalu se završio i olimpijski put badmintonca Choua, stolnoteniserke Li, kao i sestara Chan kao teniskog para. Još bliže medalji je prišla džudistkinja Lien, ali je poražena u repasažu te se kući morala vratiti kratkih rukava. Sve u svemu, jedan prosječan nastup za tajvanske sportiste...


Hsu Shu-shing

[hrle1976]

Jos malo pa do kraja si.

[cyprus]

49. VIJETNAM


Broj stanovnika: 93 miliona
BDP po stanovniku: 6900 $
Broj takmičara: 23

Zlato: 1
Srebro: 1
Bronza: 0

Prije koji dan sam napisao fin tekst kojim sam predstavio Vijetnam, ali zablokirala bila stranica, te mi se sve izgubilo. Naravno, nemam volje da pišem sve isponove, zato samo ukratko. Vijetnam je zemlja poznata prvenstveno po ponajvećem zajebu američke vanjske politike. Vijetnamska epizoda tzv. hladnog rata nije bila nimalo hladna. U epilogu, komunjare izađoše kao pobjednici. Danas je ovo jedna od pet preostalih komunističkih država u svijetu. Komunistička je po jednopartijskom sistemu, ali ne baš i po ekonomskom modelu. Naime, Vijetnamci iskoristiše jeftinu radnu snagu kao adut da se snađu u globalnoj tržišnoj utakmici, tako da im je ekonomija u stanju kontinuiranog progresa. Više im Amerikanci nisu najveći dušmani. Sad su to komšije Kinezi.

Vijetnamci su generalno karine u sportu. Zemlja koja će uskoro imat 100 miliona ljudi do Rija je na svom kontu imala samo dvije olimpijske medalje, i to u tekvandou i dizanju tegova. Ipak, neki napredak je vidljiv i na sportskom polju. Ove medalje su osvojene u proteklih 20 godina, do tada je bila jupa kjampa zjapi. Osim toga, tendencije djeluju takve da će u budućnosti osvajati još medalja. A izgleda da posvećuju dosta pažnje i fudbalu u zadnje vrijeme. Evo im mlada reprezentacija igra na svjetskom prvenstvu.

Olimpijada u Riju je bila historijska za Vijetnam. Njihov pištoljdžija imena Hoang Xuan Vinh je poludio, i osvojio prvo vijetnamsko olimpijsko zlato ikad. I ne samo to, u drugoj disciplini je osvojio još srebro. A tek su mu 42 godine. Kod kuće mu umalo dodjeliše status Ho Shi Mina. Bilo je još nekih solidnih rezultata Vijetnamaca u Brazilu, ali pored ove junačine nisu vrijedni spomena...


Hoang Xuan Vinh

[cyprus]

48. BAHREIN


Broj stanovnika: 1,4 miliona
BDP po stanovniku: 52 000 $
Broj takmičara: 35

Zlato: 1
Srebro: 1
Bronza: 0

Bahrein je sićušna bliskoistočna kraljevina. Ovom ostrvu tepaju da je 'biser Perzijskog zaljeva'. Za razliku od svih država iz okruženja, Bahrein ima taj peh da nema veliko naftno bogatstvo. Međutim, uspjeli su razviti druge ekonomske grane, kao što je islamsko bankarstvo i turizam, tako da ne zaostaju mnogo u životnom standardu za susjedima. Turistička ponuda Bahreina je zanimljiva i sa tog aspekta da su ovdje 'dozvoljene' neke 'stvari' koje nisu u okolnim zemljama, pa Manamu (glavni grad) još nazivaju Sin Cityem. Inače, ovo je država sa većinskim šiitskim stanovništvom, kojom vlada sunitska dinastija. Iz tog razloga, bilo im je zanimljivo u toku Arapskog proljeća.

Bahrein i nema neku naročitu sportsku tradiciju. Tek su u zadnje vrijeme sport shvatili kao način promocije zemlje, pa su odlučili uraditi nešto po tom pitanju. Tako su npr. dosta uložili u razvoj fudbala. Istina, liga im nije toliko napuhana kao katarska, ali reprezentacija im zasigurno spada među 10-tak najjačih na kontinentu. Također, uspjeli su dovesti Formulu 1, kao prva arapska zemlja kojoj je to pošlo za rukom. U atletici su namamili kamaru Kenijaca i Etiopljana da trče za njih. Kao rezultat toga, u Londonu prije pet godina osvojiše historijsko prvo olimpijsko odličje. Tada im je Maryam Yusuf Jamal donijela bronzu iz utrke na 1500 metara. Ova rođena Etiopljanka je utekla iz svoje zemlje tražeći azil širom svijeta, sve dok ga nije našla u Bahreinu. Zauzvrat je samo morala promijeniti ime u neko koje je više nalik arapskom (rođena je kao Zenebech Tola).

U Londonu je za Bahrein nastupilo čak 35 sportista, što je daleko najviše dosad, skoro kao na tri olimpijade prije toga zajedno. Gro njih su naravno bili atletičari, većinom naturalizovani. Od ove prilično velike cifre takmičara, neko je morao ostvariti neki uspjeh. Njih osam je stiglo u finale. Od njih osam, dvoje je ubralo medalje. Dakle, i bahreinski sport je prošle godine ispisao svoje važne stranice. To je zasluga dvije rođene Kenijke. Ruth Jebet je pobjedila u utrci na 3000 metara, a Eunice Kirwa je u maratonu druga stigla na cilj. Kao što vidimo, Bahreinci su izgleda u međuvremenu izgleda prestali tražiti od naturalizovanih sportista da mijenjaju ime. Od ostalih bahreinskih predstavnika, treba izdvojiti i uspjeh domicilnog Alija Khamisa na 400 metara. Sam njegov plasman u finale je bio iznenađenje, a činjenica da je osvojio šesto mjesto uz postavljen državni rekord je svakako razlog da bude prezadovoljan. Ovo je ipak disciplina u kojoj u proteklih 20 godina nije bilo niti jednog Azijca u finalu...


Ruth Jebet

[cyprus]

47. RUMUNIJA


Broj stanovnika: 20 miliona
BDP po stanovniku: 24 000 $
Broj takmičara: 97

Zlato: 1
Srebro: 1
Bronza: 2

Rumunija je nama prilično geografski bliska zemlja, ali o kojoj izgleda ne znamo mnogo. Valjda je razlog tome jezička barijera. Naime, rumunski jezik spada u romansku grupu, a zvuči slično kao talijanski. Zahvaljujući predrasudama, mi Rumune još uvijek gledamo sa dozom podsmijeha kao fukare. Rumunija naime za vrijeme Ceausescua jeste bila jedna od najsiromašnijih zemalja istočnog bloka, za koju je Jugoslavija bila pojam prosperiteta i blagostanja. Međutim, vremena su se promijenila, a Rumuni su nas prešišali u svakom pogledu. Imaju jednu od najbrže rastućih ekonomija u Evropskoj uniji. Ipak, daleko od toga da su sve svoje probleme riješili. Inače, furaju se na Francuze, koji su im uzor u svemu. Na kraju krajeva, Buçuresti i zovu Parisom istoka.

Iako ekonomski raste, čini se da Rumunija u posljednje vrijeme stagnira kada je u pitanju sport. O tome npr. svjedoči stanje u tamošnjem fudbalu. Tokom 90-tih su imali reprezentaciju koja se mogla nositi doslovno sa svakom selekcijom na svijetu. Tu generaciju je predvodio legendarni Gheorghe Hagi. Današnja Rumunija nema praktično nijedno fudbalsko ime svjetske klase, a njen nacionalni tim se već odavno srozao na nivo evropskog prosjeka. Rumuni su tradicionalno bili prepoznatljivi po svojoj gimnastičkoj školi. Kada se spomene rumunski sport, prva asocijacija je obavezno Nadia Comaneci. Naravno, riječ je o nesporno najpoznatijoj i najboljoj gimnastičarki svih vremena. Rumuniji je samo sa dvije olimpijade donijela čak devet medalja. Trend rumunske stagnacije je vrlo izražen i u ovom sportu. Drugi najtrofejniji sport za ovu zemlju je veslanje. Ono što je Comaneci za gimnastiku, to je Elisabeta Lipa za veslanje. Rumuni su u prošlosti imali i vrlo uspješne atletičare. Najpoznatija je vjerovatno bivša dugoprugašica Gabriela Szabo. Najpoznatije sportsko ime iz Rumunije danas je vjerovatno Simona Halep, jedna od trenutno najboljih teniserki na svijetu. Sveukupno, Rumuni imaju preko 300 olimpijskih medalja, što govori da se radi o zemlji sa vrlo izraženom sportskom tradicijom. Ipak, samo jedna medalja je osvojena na zimskim igrama (u bobu), što dokazuje da za razvoj ovih disciplina nije dovoljno samo imati planine.

Olimpijske igre u Riju su bile prilično razočaravajuće za Rumuniju. Osvojene su samo četiri medalje, što je daleko najmanje u zadnjih 60 godina. Nije to ni veliko iznenađenje, obzirom da trendovi i ukazuju na kontinuirano smanjenje broja medalja u zadnje dvije decenije. Obraz rumunskog sporta su ovaj put spasile takmičarke u mačevanju. Ana Maria Brânză, Loredana Dinu, Simona Gherman i Simona Pop su u timskoj konkurenciji discipline mač bile uspješnije od Amerikanki, Ruskinja i u finalu Kineskinja, te se jedine u Rumuniju vratile sa najsjajnijom medaljom. Usprkos tome što Simona Halep nije zbog straha od Zica virusa otputovala u Brazil, rumunska zastava se zavijorila i iznad jednog od teniskih podija. Naime, muški dubl Tecau/Mergea je uspio doći do finala, gdje su nabasali na Nadala i Lopeza koji su ipak bili prejaki. Saldo medalja su još malo popravili ženski osmerac u veslanju, te naturalizovani Čečen Albert Saritov u hrvanju. Oni su dodali po jednu bronzu. Inače, ovo je bio prvi put nakon duuuugo vremena da nije osvojena niti jedna medalja u gimnastici...


Ana Maria Brânză, Loredana Dinu, Simona Gherman i Simona Pop

[cyprus]

46. INDONEZIJA


Broj stanovnika: 264 miliona
BDP po stanovniku: 12 000 $
Broj takmičara: 28

Zlato: 1
Srebro: 2
Bronza: 0

Indonezija je ostrvska zemlja na jugoistoku Azije, koja zahvata ogroman arhipelag od hiljade i hiljade ostrva. Posebno se izdvajaju četiri velika - Java, Sumatra, Borneo i Celebes. Borneo je površinom najveći, ali je Java daleko najnaseljenija. Java je zapravo najnaseljenije ostrvo na svijetu, a na njoj živi više Indonežana nego na svim ostalim ostrvima zajedno. Na Javi se nalazi i glavni grad Jakarta, jedna od najvećih metropola svijeta. Od ostalih većih gradova, izdvojio bih još Bandung, mjesto prve konferencije Pokreta nesvrstanih 1955. godine. Osim po ostrvima, Indonezija je poznata i po velikom broju vulkana, a spomenut ću samo Krakatau i Tamboru. Ono što je za Indoneziju najčešće ističe kao osnovna informacija jeste činjenica da se radi o najmnogoljudnijoj većinski muslimanskoj državi. Ipak, u Indoneziji živi i razmjerno veliki broj kršćana, ali i pripadnika drugih religija. Tako je npr. Bali, kao turistički najatraktivniji dio Indonezije, naseljen uglavnom hindusima. Indonezija inače razdvaja Indijski od Tihog okeana, ali istovremeno i čini svojevrsni kopneni most od Azije prema Australiji i Okeaniji. Zbog toga je ovo područje bilo važno za prvobitno naseljavanje tih oblasti. Tako su recimo Polinežani i Mikronežani lingvistički i genetski slični Indonežanima.

Dok bi se o geografiji i historiji Indonezije moglo govoriti danima, sportske rubrike ove zemlje su mnogo kraće. Iako je riječ o populacijski ogromnoj zemlji, Indonezija nije do sada producirala mnogo svjetski poznatih sportista. To je sindrom koji, kao što smo vidjeli, imaju mnoge azijske zemlje. Nacionalni sport im je badminton, te je većina osvojenih olimpijskih medalja u dosadašnjoj historiji osvojena upravo kroz ovaj sport. Indonezija je badmintonska velesila, pa ne treba čuditi odakle im čak 19 olimpijskih medalja iz ovog sporta. Neki od najboljih igrača badmintona svih vremena dolaze iz Indonezije: Taufik Hidayat, Tony Gunawan, Rudy Hartono itd. Zapravo, otkako je ovaj sport postao olimpijskim 1992. godine, Indonezija je i počela osvajati medalje. Do tada je imala samo jednu - streličarsku bronzu. Vrijedi istaknuti i još jedan noviji trend - Indonežani su u novom mileniju počeli veću pažnju posvećivati i dizanju tegova, tako da su se i medalje iz ovog sporta počele polako nagomilavati. Na posljednjih pet olimpijskih igara je osvojeno deset dizačkih medalja.

U istom tonu za Indonežane su protekle i olimpijske igre u Brazilu. Od 30-tak sporista koji su se takmičili u Riju, samo su badmintonci i dizači tegova imali realne šanse da osvoje medalju. Predstavnici u badmintonu su bili pod posebnim pritiskom, jer su četiri godine ranije u Londonu napravili veliki podbačaj ne osvojivši niti jednu medalju. Ovaj put nisu dozvolili takvu bruku. Miješoviti par Tontowi Ahmad i Liliyana Natsir je pomeo svoju konkurenciju, pobijedivši na putu do zlatne medalje u šest mečeva, ne izgubivši niti seta. Čak ih ni kineski protivnici Zhang i Zhao (inače branioci olimpijskog zlata) u polufinalu nisu uspjeli ozbiljnije uzdrmati. Poslije njih je malezijski par Chan/Goh u finalu bio još lakši zalogaj. Ostali predstavnici Indonezije u badmintonu su uglavnom ispali u četvrtfinalu. Dizači tegova su također imali uspješan nastup. Eko Yuli Irawan u muškoj i Sri Wahyuni Augustiani u ženskoj konkurenciji su uspjeli osvojiti po srebro...


Tontowi Ahmad i Liliyana Natsir

[cyprus]

45. SLOVENIJA


Broj stanovnika: 2,1 milion
BDP po stanovniku: 34 000 $
Broj takmičara: 60

Zlato: 1
Srebro: 2
Bronza: 1

Ovim tempom ako nastavim, mogao bih možda završiti do naredne olimpijade , ali ipak ne odustajem. Sada nešto o našoj slavenskoj braći - Slovencima. Slovenija je nama najbliža zemlja sa kojom ne graničimo. Nalazi se tamo gdje Dinaridi dodiruju Alpe, istovremeno razdvajajući jadransku od panonske oblasti. Na zapadu Slovenije se nalazi regija Kras, koja je dala globalno ime kraškom (karstnom/krškom) tipu reljefa. Slovenija je još i zemlja gdje nastaje rijeka Sava, gdje se nalazi Triglav, Bledsko jezero, Postojnska jama, sporni Piranski zaljev, NE Krško, Ljubljana i Maribor, Planica i Kranjska gora, i još dosta toga, a na samo 20 hiljada četvornih kilometara. A ja evo u svojih 30 godina nažalost još ne kročih na tlo Slovenije . Nego, jedna stvar mi je kod Slovenaca vrlo fascinantna - nalaze se na strateški tako bitnoj poziciji, između Srednje Evrope, Balkana i Italije, a kroz historiju su ih mašili svi veći belaji. Kako? Osim bitke na Soči, ja ne znam ni za jednu drugu veću makljažu na ovom području (možda ovdje ima poznavalaca historije koji me mogu demantovati).

Slovenija je uspješan primjer kako mala zemlja može razviti svoj sport do jednog vrlo pristojnog nivoa. Tako na svakoj olimpijadi ova država biva pri samom vrhu tabele koja pokazuje odnos broja osvojenih medalja i veličine populacije. Inače, Slovenija je uspjela i ono što nijedna druga država te veličine nije - da skoro podjednako dobro izbalansira uspjehe u ekipnim i individualnim, kao i ljetnim i zimskim sportovima. Slovenci tradicionalno imaju vrlo konkurente reprezentacije u rukometu i košarci. U fudbalskom svijetu im je ugled ipak manji, ali i tu su se dosad tri puta uspjeli plasirati na veliko takmičenje, dok se Maribor evo također treći put probio u Ligu prvaka. Kada je riječ o individualnim sportovima, onda tu u prvi plan upadaju sportisti iz zimskih disciplina - posebno skijaši i skakači. Tina Maze je najpoznatija i najuspješnija slovenačka sportistkinja, te jedna od najboljih skijašica svijeta u ovom stoljeću. Osim nje, svakako treba spomenuti Petera Prevca, Primoža Peterku, Jureta Košira, Petru Majdič, Špelu Pretnar, Uršku Hrovat, Roberta Kranjeca itd. Sva ova imena su itekako dobro poznata ljubiteljima zimskih sportova širom svijeta. Ne treba zaboraviti ni čitav spektar sportista iz "ljetnih" disciplina. Slovenija je osvajala brojne medalje i u veslanju, streljaštvu, džudu, atletici i drugim sportovima. Tu ću izdvojiti samo veslački dvojac Iztok Čop / Luka Špik. A grehota bi bila ne spomenuti i velika imena svjetske gimnastike - Leona Štukelja i Miroslava Cerara. Prvi je nastupao za prvu, a drugi za drugu Jugoslaviju.

Slovenci su u Riju. za svoje standarde, imali prosječan, ali uspješan nastup. Osvojene su četri medalje, od kojih i jedna zlatna. Najsjajnije odličje je vlasništvo Tine Trstenjak, koja je opravdala ulogu favorita u džudaškoj kategoriji do 63 kilograma i bez većih problema savladala svoje protivnice. Druga slovenačka predstavnica u ovom sportu, Anamari Velenšek, došla je do bronze u kategoriji do 78 kilograma. Dok su njima ovo bile prve olimpijske medalje, do svog ukupno trećeg odličja je došao jedriličar Vasilij Žbogar, koji je bio drugoplasirani u klasi Finn. Četvrtu medalju (srebro) za Sloveniju u Brazilu je osvojio Peter Kauzer, poznato ime u svijetu kajakaštva. Slovenci su inače bili blizu da se podebljaju sa još po jednom medaljom u džudu i kajaku, ali je kajakašica Ponomarenko završila kao četvrta, a džudista Gomboc je poražen u ključnoj borbi u repasažu od Uzbekistanca Sobirova. Jedina reprezentacija Slovenije na proteklim igrama je bio muški rukometni tim. Slovenci su igrali dosta dobro u grupi (četiri pobjede i poraz od Njemačke), ali su u četvrtfinalu poraženi od Danaca, te je tako propala prilika za olimpijsko odličje, jedino koje im nedostaje. Sve u svemu, Slovenci su jedna zdrava sportska nacija, na koju se mnogi mogu ugledati...


Tina Trstenjak (u bijelom)

[cyprus]

44. ETIOPIJA


Broj stanovnika: 102 miliona
BDP po stanovniku: 2100 $
Broj takmičara: 38

Zlato: 1
Srebro: 2
Bronza: 5

Etiopija je jedna od najmnogoljudnijih afričkih zemalja. Specifična je po mnogo toga. Smještena je na Etiopsko-somalijskoj visoravni, koju razdvaja veliki tektonski jarak. Većina Etiopljana živi na velikoj nadmorskoj visini, obzirom da su tamo klimatski uslovi znatno povoljniji nego u niskim predjelima, gdje se prostiru pustinje i prašume. Prema dosadašnjim istraživanjima naučnika, dalo bi se zaključiti da ljudska vrsta potiče upravo sa ovog prostora. Etiopija ima veoma dugu historiju, kao nijedna druga subsaharska država. Zbog toga je svoju državnost uspjela očuvati čak i u vrijeme kolonijalizma. Zapravo, uspjeli su je zaposjesti jedino talijanska fašistička đubrad pred Drugi svjetski rat, ali nije im to bilo dugog vijeka. Opjevani Haile Selassie je bio posljednji etiopski car, a rastafarijanci ga i danas posmatraju kao božanstvo. Osim po njemu, Etiopija je u XX stoljeću nažalost postala poznata i po enormnom siromaštvu i gladi, ali se situacija u proteklih par decenija značajno popravila, obzirom na visoke stope ekonomskog rasta. Zemlja je etnički prilično heterogena, a u historijskom smislu su Amhari ti koji imaju dominantnu ulogu. Oni su nosioci etiopskog kršćanstva - jednog od najstarijih ogranaka kršćanske religije. U Etiopiji živi i veliki broj muslimana, posebno na istoku. Zanimljivo je da Etiopija ima i svoje autohtone Jevreje, s tim da ih se većina u novije vrijeme iselila u Izrael.

Za razliku od geografske, historijske i kulturološke raznolikosti Etiopije, njen sport je lako predstaviti. Zahvaljujući fizičkim predispozicijama i nadmorskoj visini na kojoj obitavaju, Etiopljani su uz Kenijce postali vodeća svjetska velesila u dugoprugaškim atletskim disciplinama, sa posebno izraženom dominacijom u najdužim utrkama - na 5000 i 10000 metara, te maratonu. Upravo iz Etiopije dolaze i svjetski rekorderi u muškoj i ženskoj konkurenciji na pet i deset hiljada metara, a što je malo iznenađujuće i u ženskoj konkurenciji na 1500 metara. Brojna su etiopska imena koja su ostavila traga u svjetskoj atletici. Ja ću zasad spomenuti samo tri - Haile Gebrselassie, Kenenisa Bekele i Tirunesh Dibaba. Svo troje spadaju među najznačajnije atletičare svih vremena. Njih troje su zajedno osvojili 12 olimpijskih i 19 svjetskih odličja. Dibaba je aktuelni vlasnik ženskog svjetskog rekorda na 5000 metara, a Bekele u muškoj konkurenciji i na 5000 i na 10000 metara. Priču o uspjesima etiopskih sportista u ovim atletskim dispciplinama možemo širiti unedogled, ali o ostalim sportovima je teško kazati bilo šta. Etiopija se nikada nije ni približila nekom značajnom uspjehu na olimpijskom ili svjetskom nivou u drugim sportovima. Više kao kuriozitet treba spomenuti pojavljivanje ove države u dva navrata na zimskim olimpijskim igrama. Robel Teklemariam je tom prilikom u nordijskom trčanju demonstrirao geslo "važno je učestvovati".

Od 38 etiopskih olimpijaca u Riju, samo njih troje nisu bili atletičari. Zanimljivo je da je čast da nosi zastavu svoje zemlje na otvaranju igara dobio baš jedan od to troje - plivač Habte. Međutim, fokus javnosti je naravno ostao na etiopskim dugoprugašima, prvenstveno na sestrama Dibaba (Genzebe i spomenutoj Tirunesh). Ipak, prvo ime među etiopskim predstavnicima ovaj put je bila Almaz Ayana, koja je pobjedila na 10000 metara i uz to postavili novi svjetski rekord. Stari je popravila za čak 14 sekundi. Bila je to luda utrka u kojoj su gotovo sve učesnice popravile neki od rekorda (najmanje lični). Ayana je kasnije ovom uspjehu dodala i bronzu na 5000 metara. Usprkos obaranju svjetskog rekorda, Etiopljani ne mogu biti zadovoljni sveukupnim nastupom svojih predstavnika, jer je to bilo jedino osvojeno zlato, a oni su navikli na više. Kenijci su ih ovaj put žestoko nadmašili. Utjehu su pronašli u ukupnom zbroju od osam medalja, što nije malo. Sestre Dibaba su osvojile po srebro i bronzu. Treća Dibaba, po imenu Mare (nije u srodstvu sa ove prethodne dvije) je također uzela bronzu. Muškarci su općenito razočarali, ali su do medalja uspjeli doć maratonac Feyisa Lilesa, Tamirat Tola na 10000 i Hagos Gebrhiwet na 5000 metara. Lilesa je skrenuo pažnju svjetske javnosti na loš tretman naroda Oromo od strane etiopskih vlasti, te je nakon toga zatražio azil u SAD-u, bojeći se povratka nazad u svoju zemlju...


Almaz Ayana

[cyprus]

43. ČEŠKA REPUBLIKA


Broj stanovnika: 11 miliona
BDP po stanovniku: 35 000 $
Broj takmičara: 105

Zlato: 1
Srebro: 2
Bronza: 7

Češka Republika je centralnoevropska zemlja i hrletova domovina . Prepoznatljiva je po mnogo toga, a možda ponajviše po glavnom gradu Pragu, jednoj od najposjećenijih turističkih destinacija u svijetu (bio prošle godine). Česi su poznati i po pivu, tramvajima, Škodi, banjama u Karlovim Varima, crtanim filmovima iz komunističkog vakta, Janu Husu i husitskim ratovima itd. Češka Republika se sastoji od dvije velike historijske regije - Češke (Bohemija) i Moravske, a pripada joj i mali segment Šlezije. Ova zemlja je jedan od najuspješnijih primjera tranzcije iz socijalističke u kapitalističku privredu, te se danas odlikuje jednom od najmanjih stopa nezaposlenosti u EU. U posljednje vrijeme se međutim za nju veže antiimigrantski sentiment, ali je manje poznato da je ovo još iz bivšeg sistema ovo omiljena destinacija za vijetnamske migrante. Zanimljivo je i da su Česi nacija koja ima prilično malu dijasporu u odnosu na druge slavenske i istočnoevropske države - nikada nisu masovno bili naklonjeni niti emigraciji. I evo jedan funfact vezan za nas: latinična slova sa kvakama u našoj abededi (Č, Ž i Š) su uvedena iz češkog jezika.

Česi imaju vrlo bogatu tradiciju u mnogim sportovima. Kao zasebna država nastupaju od 1993. godine, ali jasno je da su i većinu uspjeha bivše Čehoslovačke ostvarili upravo Česi. Kada je riječ kolektivnim sportovima, daleko veći naglasak je stavljen na fudbal i hokej na ledu nego na ostale sportove. Češki hokejaši su od nezavisnosti čak šest puta osvajali svjetsko prvenstvo, a isto toliko je ranije osvojila i Čehoslovačka. Dominik Hašek i Jaromir Jagr spadaju među najveća imena u ovom sportu svih vremena. Česi su imali i odličnih fudbalskih generacija (što nije slučaj sa ovom trenutnom). Čehoslovačka je bila olimpijski i evropski prvak u fudbalu, te je igrala dva finala svjetskog prvenstva (oba izgubila). Od 1993. godine, Česi su jednom bili u finalu i jednom u polufinalu evropskog prvenstva. Mnogi češki sportisti su se istakli i u individualnim disciplinama. Dugoprugaš Emil Zatopek sa nadimkom Češka Lokomotiva je jedan od njih. On je vlasnik pet olimpijskih medalja, ali je naročito impresionirao 1952. godine u Helsinkiju, kada je u razmaku od tek nekoliko dana osvojio zlata na pet i deset hiljada metara, te u maratonu, pri tom sruštivši dotadašnje rekorde u sve tri discipline. Nikada više niko nije napravio ništa slično. U komunističkom periodu, Čehoslovačka je imala i vrlo uspješnu gimnastičku školu. Najbolji izdanak iste je bila Vera Časlavska, koja je osvojila ukupno 11 olimpijskih medalja. Ne treba zaboraviti niti legende svjetskog tenisa, što Ivan Lendl i Martina Navratilova svakako jesu. Iz nešto novijeg perioda prvenstveno valja izdvojiti Jana Železnog, još uvijek aktuelnog svjetskog rekordera u bacanju koplja (98,5 metara). Od raspada Čehoslovačke, broj međunarodnih medalja je opao, a najtrofejniji češki sport je postao kajak/kanu.

Iako su osvojili deset medalja na posljednjim igrama, što je OK broj, ne vjerujem da Česi mogu biti prezadovoljni svojim performansom u Riju, jer su osvojili samo jedno zlato, a pretendovali su na veći broj. Jedini češki olimpijski pobjednik iz Rija je džudista Lukaš Krpalek iz kategorije do 100 kilograma. On je inače bivši svjetski šampion i najuspješniji češki džudista svih vremena. Nakon što se na ovim igrama dosta mučio u početnim krugovima, zablistao je u polufinalu i finalu, pobjedivši iponom konkurente iz Francuske i Azerbejdžana. Kada je riječ o kajakašima, oni se ni ovaj put nisu vratili bez uspjeha. Osvojene su tri medalje - srebro Josefa Dostala, te bronze Jiržija Prskaveca i četverca (Dostal, Havel, Šterba i Trefil). I teniseri, tj. bolje reći teniserke su bile solidne. Petra Kvitova je došla do bronze, slično kao i ženski (Šarafova / Strycova) i mješoviti par (Štepanek / Hradecka). Veteranka Barbora Špotakova, inače veliko ime bacanja koplja, također se vratila sa bronzanom medaljom. Isto je pošlo za rukom i Ondreju Syneku, proslavljenom veslaču. Jubilarnom desetom češkom medaljom (srebrenom) u Riju, priču je zaokružio biciklista Jaroslav Kulhavy u kros kantriju. Bilo je tu još zapaženih rezultata, ali nažalost nemam vremena da ih sve navedem. Zanimljivo je da Česi ovaj put nisu imali niti jednu reprezentaciju u kolektivnim sportovima...


Lukaš Krpalek

[cyprus]

42. ARMENIJA


Broj stanovnika: 2,9 miliona
BDP po stanovniku: 8900 $
Broj takmičara: 32

Zlato: 1
Srebro: 3
Bronza: 0

Armenija (kod nas još poznata i kao Jermenija, ona što se trese) je mala zakavkaska država, nastala raspadom Sovjetskog Saveza. Poznato je da su Armenci nekada živjeli na znatno širem području, ali se to promijenilo u Prvom svjetskom ratu, kada je ovaj narod doživio progon u Osmanskom Carstvu, koji se danas u svijetu često karakteriše kao genocid, iako se Turska tome oštro protivi. Zanimljivo je da se planina Ararat, koja ima veliki simbolički značaj za armenski narod danas nalazi sa turske strane granice. Ipak, u međuvremenu su Armenci stekli i većeg neprijatelja od Turaka – Turcima bratski, a njima susjedni Azerbejdžan. Armenija pruža svaku moguću podršku Republici Artsah (ranije Nagorno Karabah), inače odmetnutoj azerbejdžanskoj teritoriji koja je naseljena Armencima. Zbog tog konflikta je mržnja između dva naroda dobila neshvatljive razmjere. Armenci inače imaju izuzetno veliku i uticajnu dijasporu širom svijeta, a pripadnike ovog naroda ćemo jednostavno prepoznati po prezimenima koji završavaju na –yan. Još vrijedi spomenuti armensku crkvu, jedan od najstarijih kršćanskih ogranaka na svijetu.

Armeniju rijetko ko posmatra kao sportsku silu, prvenstveno zato što u timskim sportovima ostvaruju veoma loše rezultate. Iako je fudbal u ovoj zemlji prilično popularan, do sada nisu ostvarili neke značajne uspjehe na ovom planu, osim što su izbacili jedno ime koje spada u svjetsku klasu – Henrikh Mkhitaryan. Međutim, postoje sportovi u kojima se Armenci imaju čime pohvaliti. To se prvenstveno odnosi na dizanje tegova i borilačke sportove, u prvom redu hrvanje. Iz čitavog niza kvalitetnih hrvača treba naročito izdvojiti Artura Aleksanyana, trostrukog svjetskog i evropskog prvaka u svojoj disciplini. Kada se govori o armenskom sportu, nemoguće je zaobići pomen šaha, obzirom da je ovaj narod dao nekoliko sjajnih šahovskih velemajstora. Trenutno najuspješniji su Levon Aronyan (drugi na svjetskoj rang listi) i Sergei Movsesyan. Čak i veliki Gari Kasparov je po majci porijeklom Armenac. Inače, mnogi sportisti armenskog porijekla su se isticali i pod zastavama drugih zemalja u različitim disciplinama (Agassi, Nalbandian, Djorkaeff i dr.).

Armenci su na ranijim olimpijskim igrama osvajali medalje uglavnom u hrvanju i dizanju tegova, a takav trend je nastavljen i u Riju, s tim što im se ova olimpijada može okarakterisati i kao vjerovatno najuspješnija. Za najsjajniju medalju, tek drugu za Armence od sticanja nezavisnosti, pobrinuo se već spomenuti Artur Aleksanyan, koji je tako postao aktuelni i svjetski i olimpijski prvak u hrvanju grčko-rimskim stilom (kategorija do 98 kilograma). Najviše problema je zapravo imao u prvom krugu protiv talijanskog suparnika, da bi kasnije borbe (protiv Rumuna, Turčina i Kubanca) glatko dobio bez izgubljenog poena. Malo je nedostajalo i za drugo hrvačko zlato Armenaca u Brazilu, ali je Migran Arutyunyan tijesno izgubio u finalu kategorije do 66 kilograma od srpskog predstavnika Štefaneka. Ipak, teško da je srebrom bio nezadovoljan, pogotovo jer je u polufinalu bio bolji od protivnika iz Azerbejdžana. Poznato je da takve borbe izazivaju veliku pažnju i napetost, jer su Azeri također vrlo uspješni u ovom sportu. Armenskom saldu medalja su doprinijeli i dizači tegova Martirosyan i Minasyan sa još dva srebra. Od ostalih sportova treba spomenuti solidan rezultat gimnastičara Merdinyana, koji je uspio ući u finale discipline konj sa hvataljkama, kao i učešće čak pet boksera, od kojih je većina svoj olimpijski turnir okončala u drugom kolu…


Artur Aleksanyan

[cyprus]

41. TURSKA


Broj stanovnika: 83 miliona
BDP po stanovniku: 28 hiljada $
Broj takmičara: 103

Zlato: 1
Srebro: 3
Bronza: 4

Ovo otvaranje zimskih igara u Pyeongchangu me je podsjetilo da bih trebao nastaviti sa ovom davno započetom temom, ne bih li je završio do Tokya . Inače, polako ulazim u krug država koje je maltene suvišno predstavljati, jer se o njima već mnogo zna. Takva je zasigurno i Turska. Ova država na dva kontinenta sa impresivnom historijom i ambicioznim planovima za budućnost trenutno pretendira da se nametne kao svojevrsni lider čitavog islamskog svijeta. Doduše, to su prvenstveno ambicije turskog predsjednika, jednog i jedinog - Recepa Tayyipa Erdogana, u raji poznatog kao Brko. Turska je bez sumnje važan geopolitički faktor, obzirom da ima sve veći upliv na Bliski istok, da kontroliše ulaz u Crno more, da je teško zaobilazna u priči o energetskim tokovima, i da kao članica NATO-a i (vječni) kandidat za EU predstavlja most između istoka i zapada. Ovo je i turistička velesila, obzirom da posjeduje mnoga atraktivna ljetovališta na sredozemnoj, egejskoj, ali i crnomorskoj obali, a o Istanbulu, jednom od najvažnijih gradova svjetske historije, ne treba ni govoriti. Ekonomski zamah koji su Turci ostvarili u protekle dvije decenije je impozantan, ali pred njima stoje brojni problemi koji prijete narušavanju takvog trenda - od unutrašnjeg sukoba sa kurdskim separatistima i političkim neistomišljenicima vladajuće partije, ratova u susjednim zemljama, poljuljanih međunarodnih odnosa, masovnih migracija, do čisto finansijskih turbulencija...

Iako je Turska država koja se može pohvaliti sa čitavim nizom sportskih uspjeha, mora se konstatovati da oni s obzirom na veličinu turske populacije i njen nacionalni ponos i nisu toliko veliki, koliko bi se moglo očekivati. Naime, Turci imaju problem sa stvaranjem i profiliranjem kvalitetnih mladih sportskih kadrova. Dva najpopularnija sporta su svakako fudbal i košarka. U fudbalu imaju dva polufinala (svjetsko i evropsko), koja su istina došla kao prilično iznenađenje, jer turska selekcija ne spada baš u sami vrh svjetske fudbalske elite, iako fudbalski klubovi ulažu velika sredstva u vlastiti razvoj, ali prvenstveno dovodeći strane zvijezde. U košarci kotiraju bolje - turska liga spada u red najjačih u evropskoj zoni, a i reprezentacija je generalno konkurentnija na najvišem nivou. U tom pogledu imaju dva finala - opet jedno svjetsko, jedno evropsko. Istina, oba su izborena na domaćem parketu, što im ipak nije bila dovoljna prednost da nadmaše SAD i SRJ u borbama za zlato. Kada je riječ o olimpijskim igrama, Turci su tu osvajali medalje isključivo u individualnim sportovima. Najviše uspjeha su imali u hrvanju, gdje su četvrta najuspješnija nacija svih vremena. Posebno se to odnosi na period do 1970-tih godina, kada su apsolutno dominirali ovim sportom. Posebno se izdvajaju briljantni performansi turskih hrvača u Londonu 1948. godine i Rimu 1960. godine. Iz tog vremena bih posebno izdvojio višestrukog šampiona Mustafu Dagistanlija. Turska škola hrvanja je i nakon toga ostala konkurentna, ali je izgubila primat u svijetu. Zadnjih decenija su Turci postali prepoznatljivi i po uspjesima u dizanju tegova. Dva imena su se naročito istakla na tom polju, te su danas široko poznata i izvan uskog kruga fanova ovog sporta. To su Naim Süleymanoglu i Halil Mutlu, zanimljivo obojica rođena u Bugarskoj. Njih dvojica zajedno imaju nevjerovatnih šest olimpijskih, te po 12 svjetskih i evropskih zlata (total 30). Pored hrvanja i dizanja tegova, Turci imaju respektabilne rezultate i u tekvandou i boksu.

Nakon što se na prethodne dvije olimpijade nisu baš proslavili, Turci su u Riju imali imperativ popravljanja salda medalja, što su djelomično i ostvarili. To je prvenstveno ostvareno kroz osvajanje tri srebrene i četiri bronzane medalje, ali sa onim najsjajnijim odličjima je opet zaštopalo. Zapravo, zlato je zasjalo u turskim rukama tek pretposljednjeg takmičarskog dana, kada je Taha Akgül, višestruki svjetski i evropski prvak u najtežoj kategoriji hrvanja slobodnim stilom, uspio glatko poraziti sve svoje protivnike na putu do finala, gdje je uz nešto više problema pao i Iranac Ghasemi. Akgülovom uspjehu su prethodili i drugi uspjesi turskih hrvača Kayaalpa, Yaşara, Ildema i Demirtaşa, koji su se okitili srebrenim, odnosno bronzanim medaljama u svojim kategorijama. Od Rize Kayaalpa se očekivalo zlato, obzirom da je također riječ o svjetskom prvaku, ali je on u finalnoj borbi totalno podbacio. Čast turskog dizanja tegova je spasio naturalizovani Turkmen Daniyar Ismayilov, osvojivši srbero u kategoriji do 69 kilograma. Zanimljivo, da se takmičio za svoju matičnu zemlju, to bi bila prva turkmenistanska medalja ikad. Još jedan naturalizovani Turčin je došao do medalje u Riju. Riječ je o rođenom Kubancu Yasmaniju Copellu, atletičaru koji je stigao treći na cilju u utrci na 400 metara sa preprekama. U turskom olimpijskom timu je bilo još nekoliko naturalizovanih sportista, koji su ostvarili vrlo dobre rezultate, ali nisu uspjeli doći do prva tri mjesta. Jedina žena koja je za Tursku uzela medalju je Nur Tatar, koja je u tekvando kategoriji do 67 kilograma stigla do bronze. Jedina reprezentacija Turske koja je sudjelovala na ovim igrama je bila ženska košarkaška, ali je ona svoj takmičarski put završila u četvrtfinalu...


Taha Akgül

[cyprus]

40. BELARUS


Broj stanovnika: 9,5 miliona
BDP po stanovniku: 19 hiljada $
Broj takmičara: 124

Zlato: 1
Srebro: 4
Bronza: 4

Bjelorusija je zemlja sa izrazito kontinentalnom klimom u istočnoj Evropi. U reljefnom smislu je uglavnom ravna, a mjestimično i prilično močvarna. Njeni najveći gradovi su skoro pa ravnomjerno raspoređeni širom zemlje, dok se u središtu nalazi Minsk - dvomilionski glavni grad. Sve ove gradove gotovo u potpunosti odlikuje suri socijalistički tip gradnje, jer su historijske jezgre većinom uništene u Drugom svjetskom ratu, pa su Sovjeti u procesu obnove morali primijeniti princip 'Jovo nanovo'. Iako je nezavisnost stekla kao i ostale bivše sovjetske republike, Bjelorusija je nakon nekih unutrašnjih previranja ostala usko vezana uz Rusiju, te se smatra njenim najvjernijim satelitom. Od svih bivših republika SSSR-a, Bjelorusija u najvećoj mjeri baštini svoje sovjetsko nasljeđe. Bjelorusi su ostavili čak i istu zastavu iz tog perioda - jedino su uklonili sa nje srp i čekić. Ovu državu danas smatraju posljednjom evropskom diktaturom, budući da njome vlada višedecenijski predsjednik Aleksandar Lukašenko, koji je praktično ugušio svoju opoziciju. Službeni jezici su bjeloruski i ruski, ali nema potrebe da iko uči bjeloruski da bi se sporazumio u ovoj zemlji - većina stanovnika puno bolje govori ruski, kojeg preferira i vladina administracija. Zanimljivo je da skoro svako lokalno ime i prezime ima svoju i rusku i bjelorusku varijantu. Iako nacionalna ekonomija nije na nekom zavidnom nivou, službeni pokazatelji govore o najnižem stepenu nezaposlenosti u svijetu (ispod 1%), a gradovi (posebno Minsk) su veoma uređeni i ubrajaju se među najsigurnije u svijetu u pogledu kriminala. Bjelorusija je inače poznata kao značajan izvoznik traktora.

Bjeloruski sport se oslanja na nasljeđe sovjetske škole, na osnovu čega su ostvareni brojni uspjesi u raznolikim individualnim disciplinama. Kolektivni sportovi međutim u tom pogledu zaostaju. Fudbal je kao i u ostatku Evrope najpopularniji, ali nije produkovao spomena vrijedne rezultate, sa izuzetkom plasmana BATE Borisova u Ligu pravaka u nekoliko navrata. Zapravo se može reći da se najbolji rezultati ostvaruju u hokeju i rukometu. Tu je bjeloruska reprezentacija gotovo redovan sudionik velikih takmičenja, ali bez spektakularnih ostvarenja. Ipak, kada je riječ o individualnim sportovima, tu je širok spektar imena kojima se Bjelorusi mogu pohvaliti. Najviše ih je iz atletike. Tu u prvom redu spadaju vlasnice olimpijskog zlata - Julia Nesterenko (sprinterka), Elina Zvereva (bacačica diska) i Janina Korolčik (bacačica kugle). Posebno treba izdvojiti senzacionalni uspjeh Nesterenkove koja je u Atini 2004. godine uspjela iza sebe ostaviti favorizirane Amerikanke i Jamajčanke u utrci na 100 metara, i tako napraviti jedno od najvećih iznenađenja u novijoj historiji svjetskog sprinta. Iz ostalih sportova svakako treba izdvojiti šesterostruku svjetsku i dvostruku olimpijsku prvakinju u veslanju Ekaterinu Karsten. Bjelorusija ima poznata imena i u tenisu - Maks Mirnji i Viktorija Azarenka. Njih dvoje su u paru 2012. došli do olimpijskog zlata. Sa pojavom biatlonke Darje Domračeve se značajno uvećao i bjeloruski saldo zimskih olimpijskih medalja. U Sočiju se čak tri puta penjala na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja. Da se ovo ne bi pretvorilo u pretjerano najbrajanje imena, ovdje ću stati, ali uz napomenu da ih ima još dosta, kako iz sovjetskog, tako i iz perioda nezavisnosti, koji su dostigli sami svjetski vrh u svojim sportovima.

Kao što je vidljivo, najsvjetlije trenutke bjeloruskog sporta su ostvarile žene. Iz nekog razloga Bjeloruskinje djeluju privrženije sportu nego Bjelorusi, što je neobičan primjer u svijetu. Nagađam da bi čari votke mogli biti faktor koji odvraćaju bjeloruske muškarce sa pravog puta. Tako je i u Rio otputovala bjeloruska delegacija u kojoj su, kao i obično, brojčano dominirale žene. Međutim, ovaj put su se ipak uspjesima više istakli muškarci, napravivši time određenu devijaciju u odnosu na uobičajene trendove. To se prvenstveno odnosi na gimnastičara Vladislava Gončarova, koji je uspio u skakanju na trampolinu nadmašiti favorizovane Kineze i okitit se zlatom. Mislim da se nemoguće onoliko okretati u zraku i pritom biti konzument votke, tako da mislim da ovaj mladić predstavlja svijetli primjer za bjelorusku omladinu kojim putem treba ići. Dobri su bili i predstavnici u hrvanju - Džavid Hamzatov i Ibrahim Sajdov (naturalizovani Dagestanci - njima je votka haram) koji su došli do bronze, te njihova reprezentativna kolegica Marija Mamašuk, koja se popela jednu stepenicu više na podiju. Dizači tegova Vadim Stelcov i Darja Naumova su također postali srebreni. Predstavnici u najtrofejnijim bjeloruskim sportovima atletici i veslanju su zakazali. Obraz su spasili jedino bacač kladiva Ivan Tihon (srebro) i ženski četverac u kajaku (bronza). Aleksandra Herasimenja je došla do podija u najkraćoj i najjednostavnijoj plivačkoj disciplini - 50 metara slobodno. Općenito gledano, ovo su bile najtanje ljetne igre za Bjelorusiju dosad - prvi put nije osvojen dvocifren broj medalja. To ne treba da čudi, jer je ovo samo nastavak negativnog trenda u bjeloruskom sportu, koji je najjači bio zapravo u toku 90-tih. Međutim, svi olimpijci sa osvojenom medaljom su dobili svoje mjesto na poštanskim markicama u Bjelorusiji, pa ako nekad dobijete neko pismo od tamo, nemojte se čuditi ako ih ugledate...


Vladislav Gončarov

[cyprus]

39. AZERBEJDŽAN


Broj stanovnika: 9,9 miliona
BDP po stanovniku: 18 hiljada $
Broj takmičara: 56

Zlato: 1
Srebro: 7
Bronza: 10

Možda više nije ni zanimljivo, jer prošlo je dosta vremena, ali rekao sam da ću privest kraju ovo što sam otpočeo, i još ne odustajem . Dva mjesta ispred svog velikog brata, a tri ispred ljutih neprijatelja, Azerbejdžan se na ovoj listi pozicionirano na 39. mjesto. Ko ne zna mnogo o Azerbejdžanu, evo nekih blic informacija. Azerbejdžan nije ni evropska, ni azijska zemlja, već i evropska i azijska, odnosno valjda evroazijska. Smještena je u kavkaskoj regiji na obalama Kaspijskog mora, odakle crpi naftno bogatstvo, te shodno tome i relativno solidan ekonomski standard. Pare od nafte u posljednje vrijeme dosta koristi da se promoviše na međunarodnom nivou, što je posebno vidljivo u sferi sporta, ali i na Eurosongu. Dominantno stanovništvo su Azeri, turkofoni narod iranskog porijekla. U vjerskom pogledu su većinom šiiti, ali generalno nisu naročito religiozni. Ovo je jedna od najsekularnijih većinski muslimanskih država, a u tom krugu je jedna od rijetkih koja ima dobre odnose sa Izraelom. Najbolje odnose ima naravno sa Turskom, a o njihovom odnosu sa Armencima su već legende i romani ispričani, a ja ne bih da se previše ponavljam. Umjesto toga, jedna posve drugačija pikanterija - ovo je zemlja sa najvećim brojem blatnih vulkana na svijetu.

Fudbal je najpopularniji sport u Azerbejdžanu, ali usprkos enormnim naporima, oni još uvijek nisu uspjeli da izdignu svoj nacionalni tim bar na neki prosječan nivo. Umjesto toga, neki uspjeh jesu ostvarili u klupskom fudbalu, gdje je ove sezone njihov šampion Qarabag prvi put zaigrao Ligu prvaka. Ipak, puno više uspjeha imaju u futsalu, u kome su redovni učesnici evropskih prvenstava, a na posljednjem svjetskom su igrali u četvrtfinalu. Od ostalih timskih sportova se izdvajaju respektabilni rezultati njihove ženske odbojkaške reprezentacije. Ipak, većinu svojih sportskih uspjeha Azeri vežu uz individualne discipline. Posebno se to odnosi na hrvanje, koje ima status nacionalnog sporta. To je sport u kojem Azerbejdžan predstavlja globalnu silu. Brojni olimpijski, svjetski i evropski prvaci u hrvanju nastupaju ili su nastupali za Azerbejdžan, kao npr. Namig Abullayev, Farid Mansurov, Toghrul Asgarov, Sharif Sharifov itd. Azeri imaju šta reći i u većini drugih borilačkih sportova, pa su medalje osvajane i u boksu, džudu, tekvandou... Najuspješnija sportistkinja iz Azerbejdžana je Zemfira Meftahatdinova, koja se nije tukla ni sa kim, nego pucala iz dvocijevke - riječ je o streljačkoj šampionki Evrope, svijeta, ali i olimpijskih igara. U Azerbejdžanu je rođen i šahovski prvak Gari Kasparov, ali ovi to ne vole isticat, obzirom na njegovo armensko porijeklo. Za razliku od njega, brojni sportisti koji nisu rođeni ovdje su nastupima pod azerbejdžanskom zastavom ovoj zemlji donijeli slavu.

Azerbejdžanski izlet u Rio je bio više nego plodonosan. Osvojeno je čak 18 medalja, što znači da je skoro svaki treći njihov predstavnik došao do pobjedničkog podija. Niti jedna druga zemlja u Riju nije imala takav omjer. Međutim, zanimljivo je da to tog prilično velikog broja odličja, samo jedno je bilo ono najsjajnije. To zlato nije osvojio neki hrvač kako bi se dalo očekivati, nego tekvandoista Radik Isayev. Ne može se reći da je njegov trijumf iznenađujući, obzirom da se on već ranije okitio zlatom na evropskom i svjetskom nivou. Ipak, za azerbejdžanski tekvando je sada donio i prvo olimpijsko zlato. Hrvači su očekivano pobrali veliki broj medalja - čak devet. Među njima su bile i naturalizovane Ukrajinke Marija Stadnik i Natalija Sinišin. Tu su bila i dvojica naturalizovanih hrvača iz kavkaskog dijela Rusije (Sharif Sharifov i Khetag Gazyumov), te jedan Iranac (Sabah Shariati), dok su ostalo bile domaće snage - Toghrul Asgarov, Rasul Chunayev, Haji Aliyev i Jabrayil Hasanov. Bez obzira na žetvu medalja, u hrvačkom timu i nisu bili pretjerano oduševljeni, jer je izostalo zlato, što je inače rijetkost. Rasul Chunayev je najviše iskritikovan, jer je izgubivši od armenskog protivnika svojoj zemlji donio 'nacionalnu sramotu'. Ni izborena bronza ga nije dovoljno 'oprala'. Džudisti Rustam Orujov i Elmar Gasimov su doprinijeli saldu medalja sa dva srebra. Slično su uradili i bokseri Sotomayor (naturalizovani Kubanac) i Shakhsuvarly. Shvatili ste da Azeri vole naturalizovati. To im je donijelo dodatnog uspjeha i u tekvandou. Pored zlatnog Isayeva, do medalje su za Azerbejdžan došli i Iranac Beigi, te Dagestanka Abakarova. Historijske prve medalje su osvojene u kajak/kanuu. I to je zasluga rođenih Ukrajinaca - Valentina Demjanenka i Inne Osipenko-Radomske. Možda bismo i mi trebali ovako...


Radik Isayev