Odred policije BOSNA

MaD_ProfessoR
Posts: 797
Joined: 16/11/2012 12:00

#26 Re: Odred policije BOSNA

Post by MaD_ProfessoR »

TheMule wrote: 19/05/2018 23:49
MaD_ProfessoR wrote:Jučer sam se slomio tražeći dokumentarac da ga ovdje okačim, al mane nigdje, misteriozno nestao. Bio je neki prosječno dobar snimak na daily motionu, ali nisam uspio da ga nađem, jbg.
Radili smo samoodbranu, vale tudo

P.S.
Nisam čuo ništa novo o slučaju.
I ja isto trazio cim sa cuo za ovu vijest prije nekoliko dana, i u novinarskim clancima pise video nestao....
@TheMule
pojavio se snimak na YT, nakon dugo vremena
Dimu1927
Posts: 3955
Joined: 24/05/2020 17:41
Location: Sarajevo

#27 Re: Odred policije BOSNA

Post by Dimu1927 »

iz jucerasnjeg avaza

Image
TheMule
Posts: 3764
Joined: 04/05/2009 03:34

#28 Re: Odred policije BOSNA

Post by TheMule »

MaD_ProfessoR wrote: 06/04/2021 14:56
TheMule wrote: 19/05/2018 23:49
MaD_ProfessoR wrote:Jučer sam se slomio tražeći dokumentarac da ga ovdje okačim, al mane nigdje, misteriozno nestao. Bio je neki prosječno dobar snimak na daily motionu, ali nisam uspio da ga nađem, jbg.
Radili smo samoodbranu, vale tudo

P.S.
Nisam čuo ništa novo o slučaju.
I ja isto trazio cim sa cuo za ovu vijest prije nekoliko dana, i u novinarskim clancima pise video nestao....
@TheMule
pojavio se snimak na YT, nakon dugo vremena

E hvala profesore. Interesantno je cuti covjeka kako opisuje svoj put do Tuzle/Sarajeva. Nisam znao da je bilo tako. Znam za jednog velikog borca koji je uspio u zadnjim momentima uci u SA, ali sasvim regularno, kroz punktove. Svaka cast tim herojima koji su isli u jednom pravcu dok je dosta drugih islo u suprotnom. Skinucu video u slucaju da opet nestane
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#29 Re: Odred policije BOSNA

Post by Valter Gustav »

POSTJUGOSLAVENSKI REKVIJEM: SARAJEVO, BOSNAE 1992. – 2020
https://www.tacno.net/naslovnica/postju ... 1992-2020/
Autor: Kristijan Ivelić

Gdje sam? I tko sam? Gdje su Jugoslavija, BiH i Sarajevo…?

UBIJANJE JUGOSLAVIJE

Američki bankar neoliberalnih skrupula i hladno pragmatičnog nacionalsocijalističkog nerva Slobodan Milošević, u godini pada Berlinskog zida, na orgiji mitomanije na Kosovu najavljuje i oružane bitke. Potom izvršava eutanaziju SFRJ. Srbija 28. rujna 1990. (godinu prije Slovenije i Hrvatske) donosi neupitno antijugoslavenski, separatistički Ustav. Tim činom Srbija prva, de iure i de facto, izlazi iz pravnoga sustava SFRJ, postavši tako posve autonomna država na svim razinama: politički i administrativno, financijski, vojno i sigurnosno, uz također potpuno neovisnu carinsku politiku. Privid ostanka u SFRJ neovisna Srbija ostvaruje kroz pravnu klauzulu si volam – koja, međutim, samo omogućuje Srbiji prihvaćanje određenih saveznih zakona koji su isključivo u interesu- Srbije. Separatizam je zakrinkan floskulama retorike za međunarodnu javnost i ostatak SFRJ: Miloševićeva „borba za očuvanje Titovih tekovina i teritorijalnog integriteta SFRJ“. Preko poslušnika Veljka Kadijevića i Borisava Jovića, dok neumorno konfabulira o Titu i Jugoslaviji, ubojica Jugoslavije Milošević JNA brzopotezno pretvara u (veliko)srpsku armadu i podređuje sebi Predsjedništvo SFRJ. Ova dva idiota i krvnika u službi balkansko-bankarskog kasapina u svojim publiciranim uspomenama o tom krimenu s ponosom pišu. Uza sve to, nacionalsocijalistički neoliberalni bankar Milošević ipak u jednom dosljedno slijedi Marxovu misao o prvobitnoj akumulaciji kapitala: otcijepljena Srbija upada u monetarni sustav SFRJ i 28. prosinca 1990. u prvom valu pljačka iz primarne misije SFRJ -sitnicu!- iznos od 1,4 milijarde dolara.

Jugoslaven i intelektualni, duhovni aristokrat u najplemenitijem smislu te riječi, beogradski odvjetnik Srđa Popović u neovisnom beogradskom dnevnom listu Danas, tijekom ožujka i travnja 2003. godine, u feljtonu koji je kišovski čas anatomije na truplu ubijene Jugoslavije, predlaže čitateljima misaoni eksperiment post festum. Besprijekornom pravnom argumentacijom, ilustriranom obilnom faktografijom, dokumentacijom i pravnim tragovima iz memoarskih zapisa Kadijevića i Jovića, Srđa Popović dokazuje kako bi- eda je Jugoslavija preživjela- zloglasna trojka Milošević- Kadijević – Jović bila osuđena za teško krivično djelo veleizdaje SFRJ s neizbježnom smrtnom kaznom.

Srbofobi i srbožderi, koji u prethodnom vide krunski dokaz srpske arhikrivnje za zlo, destrukciju i entropiju koji traju na prostorima ubijene Jugoslavije, mogu komotno odjebati u roku odmah i čitati bilo što drugo. Milošević jeste capo di tutti capi, ubojica Jugoslavije, ali je to odradio uz nemalu pomoć prijatelja.

Lažno je višestranačje u Jugoslaviji bez zazora i od samoga početka pokazalo svoje prijeteće i zlokobno, karikaturalno lice: nacionalne partije-pokreti danas su dosegnuli svoju neonacifašističku zrelost. Osim što su eksterminirali Jugoslaviju i bili i ostali kobni za Druge, oni ne prestaju niti posustaju u misiji uništenja naroda koje su posvojili i prisvojili: SPS, SNS, SDS,SNSD i njima slični- istrebljivači Srba u Srbiji i manjem bh.entitetu, HDZ i njezini klonovi – terminatori Hrvata u Hrvatskoj i BiH, SDA i njezine replike – uništavatelji Bošnjaka u BiH.

Stoga niukoliko ne dijelim mišljenje fra Ivana Šarčevića koji, u jednom razgovoru za ovaj portal, hrvatski i bošnjački nacionalizam svodi na reaktivnost – u odnosu na onaj srpski. Držim, naime, da i ova dva, u svojoj zloćudnoj kapacitiranosti i samoniklosti, ne potrebuju, jednako kao i onaj srpski, poticaj i povod izvan vlastitih, malignih i monomaničnih fiksacija.

SARAJEVO: POD VANJSKOM I UNUTARNJOM OPSADOM

Marko Vešović, jedan od najvećih živućih južnoslavenskih pjesnika, jedan od simbola sarajevskog duhovnog otpora pod četverogodišnjom opsadom Miloševićevih i Karadžićevih izvođača radova Memoranduma SANU, čovjek u čijoj sam kući kao srednjoškolac rastao u okružju njegovih tisuća knjiga, izjavio je nedavno da je „Sarajevo u ratu bilo pod vanjskom a danas je pod unutrašnjom opsadom!“. Rijetki su slučajevi – nema ih, zapravo – kada moj voljeni profesor nije u pravu; ovo je tek iznimka koja potvrđuje pravilo.

Četverogodišnja opsada Sarajeva bila je vanjska i unutarnja. Svaka naša borba s hordama iz Beograda i s Pala, a potom i iz Zagreba i Gruda, bila je desetostruko teža, jer smo iza leđa imali Izetbegoviće i SDA. Poslije ubijanja Jugoslavije, stali smo kontra Velike Srbije i Velike Hrvatske. S krvavom mukom smo od TO Sarajeva, policije opće namjene, interventne, naše državne Specijalne i gradske (Laste) stvarali obranu. Bosna i Hercegovina našla se, nakon mučkog umorstva Jugoslavije, između Scile i Haribde, agresivno protubosanskih režima Srbije i Hrvatske te njihovih ekspozitura na Palama i Grudama. A iza naših leđa, ponovit ću, Izetbegovići i SDA.

Sugeriram li da je u Sarajevu pod opsadom to bio trojanski konj usred bosanskohercegovačke prijestolnice? Ne, nipošto – u ovom slučaju, posrijedi je bila trojanska ergela! Jer, Sarajevo nisu obranili predmoderna SDA i njihova anakrona, svemoćna begovska famiglia. Ključni čovjek, koji je animirao obranu grada i- kroz unisoni medijski odjek i reakciju na tisuće ljudi koji su hrlili u glavni grad BiH – svih drugih kritičnih točaka diljem Bosne i Hercegovine, bio je zapovjednik, komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, tada pukovnik policije, Dragan Vikić.

Svi oni koji su vidjeli Bosnu kao malu i drevniju, prvotnu Jugoslaviju, Jugoslaviju prije Jugoslavije, Protojugoslaviju, prepoznali su poziv na zajedništvo u riječima Dragana Vikića. U njima je odjekivao odgoj i etos sarajevskog dječaka rođenog u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. I koji je, bez krzmanja i dvojbi, sad kad je usmrćena Jugoslavija, spreman braniti to i sačuvati u Bosni i Hercegovini.

Danas SDA i trenutačni Izetbegović misle da smo mi preživjeli lobotomirani ili toliko u strahopoštovanju pred njihovim cosanostrinskim ovladavanjem policijom, obavještajnim i protuobavještajnim službama, vojskom, sudstvom, medijima, da ćemo se valjda odreći u strahu – sami sebe i istine vlastita pamćenja?

Narodi su htjeli – jer su za govornicu u Skupštini RBiH izlazile desetine govornika svih nacionalnosti, pristigli iz svakog kutka BiH – Dragana Vikića, nikoga iz HDZ ili SDA, dok su čopori SDS pobjegli u šume i špilje Pala i Romanije u danima prije tog 5. travnja 1992.

A baš na taj dan stupio sam u Odred Dragana Vikića.

Otprije sam poznavao Vinka Šamarlića Zmaja, Željka Jandrića, Ivana Čička, po čuvenju Zorana Čegara i, dakako, samoga prvog čovjeka Specijalne jedinice.

Taj dan, pred Svenarodnim parlamentom, u Skupštni RBiH ljudi iz cijele BiH pozorno i s odobravanjem slušaju iskrene, nepripremljene govore Zdravka Grebe, Josipa Pejakovića, Radeta Šerbedžije.

A rečenicu: „Ja sam Dragan Vikić, komandant Specijalne jedinice MUP-a Bosne i Hercegovine…“ prekinule su ovacije: “Dragane, Dragane…“; pljesak, suze, osmijesi, očajnički krici pobunjenih i uplašenih ljudi. Ponovit ću: Karadžićeve horde pobjegle su u jazbine, ubrzo će nastaviti, kroz četiri godine, Miloševićev zločin ubijanja svega što podsjeća na Jugoslaviju. A Bosna je previše podsjećala na nesretnu pokojnicu.

Do konca 1990. živio sam između Sarajeva, Brača, Splita, Vukovara, Osijeka, kao slobodni novinar proputovao Jugoslaviju nekoliko puta. Bez babilonske pometnje jezika, u mojoj najbližoj rodbini izmiješani su Talijani, Česi, Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci, Slovenci. I još, kroz isprepletena kumstva, Židovi, Mađari, Cincari, Nijemci. Prenoćišta na putovanjima nisu bila problem: spavao sam u Skopju i Bitoli, Herceg Novom i Titogradu, Subotici, Novom Sadu, Beogradu, u Hrvatskoj bih, svaka dva-tri mjeseca, navratio i u Zagreb i Rijeku, Ajdovščina, Vipava i Ljubljana čekale su me u Sloveniji. Do pred početak rata, obišao sam i veći dio Europe, osim Njemačke, Skandinavije i Baltika.

I nakon vrbovanja i odvlačenja u paljansku vukojebinu, od strane Karadžićevih žbira, pripadnika Specijalne jedinice srpske nacionalnosti, predvođenih Miodragom Karišikom, Vikićeva jedinica bila je Jugoslavija i Bosna u malom: nije manjkalo – hajdemo u etničko markiranje!- Bošnjaka, Hrvata, Srba, Crnogoraca, bilo je lako pronaći Slovence, Makedonce, Albance, Rome podrijetlom, a djeca iz takozvanih mješovitih brakova bila su zastupljena u svim mogućim jugoslavenskim i bosanskohercegovačkim kombinacijama.

Kad bolje razmislim, Specijalna jedinica Mup-a Republike Bosne i Hercegovine bila je živi podsjetnik na to kako je Jugoslavija doista nekoć izgledala.

PONESI ZASTAVU OD BOSNE VIKIĆU? EJ, KOMANDANTE…

Već spada u narodne običaje i tradiciju koja se, poput svetinje nad svetinjama, brižljivo njeguje na postjugoslavenskim prostorima: da se dokazani i osuđeni ratni zločinci proglašavaju herojima, vitezovima, uzornim građanima društva.

U procesu koji podsjeća na montirane staljinističke procese – gdje je krivnja optuženog čista konfabulacija, a samo je želja za smaknućem neutemeljeno optuženog istinita! – Dragana Vikića se nasilno iz herojstva koje je već odavna na razini partizanskog, Brozovog i Valterovog, želi srozati u pripremljenu stupicu, kaljužu izmišljenoga zločina.

Vikićev pad priželjkuju, utrkujući se u tome, SDS-SNSD, rame uz rame sa SDA i HDZ. Njegova etička i moralna veličina prenapadno, već 30 godina, naglašava njihovu minornost i mizeriju, strukturnu zločinačku amoralnost.

U doba Titove Jugoslavije, Vikić je bio dobro znano ime u svijetu borilačkih sportova na saveznoj razini, a i na Starom kontinentu. Kad su posrijedi milicijske – policijske snage specijalne namjene, on još u socijalističkoj BiH diže jedinicu u istu ravan s postrojbama SR Srbije i SR Hrvatske, a potom ih premašuje, premda su obje imale neusporedivo više novca od SUP-a SRBiH.

Jugoslavenstvo Dragana Vikića bilo je prirodno, a ne parolaško i deklarativno. Kad je beogradski Kasapin ubio SFRJ, Vikić je to sarajevsko i bosansko jugoslavenstvo, kao podrazumijevajuće u bezuvjetnoj odanosti čije je drugo ime iskrena, a diskretna ljubav, prenio na svoju Bosnu i Sarajevo – srce i srce srca Jugoslavije.

Legalist, kojem u to ime nitko nije mogao začepiti usta, pred samu agresiju, govoreći o odlučnu sprječavanju djelovanja svih paramilitarnih postrojbi na teritoriju BiH, među ostalim naglašava da će specijalna jedinica stoga zaustaviti beretke svih boja „plave, zelene, crvene, žute i kakve god…“ Snimak je, koliko pamtim, urađen u predratnoj bazi Specijalne u Krteljima pored Sarajeva.

Tik do Vikića sjedi Alija Delimustafić, face u kiseloj grimasi, tada ministar MUP-a, jedan od čuvenih kapitalaca iz mafiokratskog kadra SDA, i naglašeno – šuti. To su zasigurno u zlopamćenju pohranili oni koji Dragana Vikića niti prije te izjave nisu voljeli, blago kazano.

Uz sve akcije u koje smo u toj prvoj polovici travnja/aprila 1992. upućivani, čekali smo jednu koja i danas stoji kao gušeći zalogaj u grlu, kao propuštena mogućnost i budućnost u kojoj bi još bili živi na deseci tisuća ljudi diljem BiH.

Svenarodni bosanskohercegovački parlament, brojni članovi UJDI-a, užasnuti Miloševićem, pogubnim učincima vladavine tronacionalne koalicije u BiH, krvavom uvertirom u Sloveniji i njezinim narastanjem u klaonicu u Hrvatskoj, konsternirani prljavim igrama režiranim u medijsko-kosovsko- udbaškoj kloaki, grozničavo su pokušavali formirati Vladu nacionalnog spasa BiH te zaustaviti teško predočivu ratnu kalvariju u Bosni. Rad nacionalnih partija bio bi zabranjen, njihova vodstva uhićena, pokrenuo bi se proces rekonstituiranja BiH, uz poziv JNA da se očituje – stoji li iza svojega imena ili je protiv naroda i narodnosti BiH.

Bila je to mješavina straha i nade, želja i naivnosti, optimizma očajnika i idealizma onih koji su vjerovali u tu i takvu, jedino moguću BiH. Premijer Vlade nacionalnog jedinstva trebao je biti Zdravko Grebo, a njezinu jezgru bi činili Bogić Bogićević, Branko Mikulić, Raif Dizdarević, Uglješa Uzelac, Nijaz Duraković. Riječi Dragana Vikića upućene Grebi nedvosmislene su: „Zdravko, do tebe je. Ja čekam s momcima, ti reci i mi završavamo što treba!“.

Dani premišljanja između spasonosnog avanturizma i nimalo ružičastog legalizma okončali su u Grebinom rezigniranom legalizmu; svima ostalima, nakon Grebine odluke, dobre nakane su ishlapjele do konačnoga odustajanja.

Razmislite: zar je ova zamisao mogla promaknuti Vikićevim mrziteljima svih boja?

Odrastao bez oca, pokraj okrutnoga poočima, cijeli život živim u neiscrpnoj pobuni protiv autoriteta i bilo kakve inkarnacije očinske figure. Ali o Draganu Vikiću uistinu puno govori njegov nadimak, bez ikakve veze s teatralnim, patetičnim, mačističkim ratnim nadimcima i kodnim imenima.

Tata i Babo – tako ga i danas, skoro trideset godina kasnije, zovemo.

Izvana diskretne i suzdržane emocije, brižno je brinuo o nama.

Ako danas živimo u doba cinično ubijene humanosti i humaniteta, zaboravljenih pouka naših roditelja, učitelja – kako postati čovjek?- naš Tata, naš Babo nas je, usred rušiteljskog, dehumanizirajućeg i homicidnog kovitlaca zla i ratnoga zločina, učio kako ostati čovjek!

Specijalna jedinica MUP-a Republike Bosne i Hercegovine, na veliku žalost ratnih zločinitelja, njihovih stranaka i nalogodavaca, koji bi da i nas gurnu u kaljuže zločina koje su njihov prirodni habitat, Vikićeva Specijalna jedinica, baš kao niti njezin Tata, Babo, nije otvarala koncentracijske logore, nije klala, spaljivala, do smrti premlaćivala zarobljene, nije obavljala „humane misije“ etičkoga čišćenja, nije upadala i zaposjedala teritorij susjednih država niti ubijala njihove državljane, Vikićevci nisu usmrćene bespomoćnike bacali u jame, nisu silovali ničije majke, sestre, supružnice, srodnice, Vikićevci nisu, tako pomiješani i jednaki u svojem bratstvu koje je evociralo ono najbolje iz ubijene Jugoslavije, u bratstvu koje je čuvalo jedinu mogućnost opstanka Bosne i Hercegovine, Vikićevci, dakle, nisu željeli niti htjeli iskonstruirani, nametnuti, grozomorni bratoubilački rat, bili su prisiljeni braniti se, pokušali preživjeti sa svojim narodima, sa svojim gradom, sa Bosnom u krvoliptanju, u četiri godine nepredočivoga, arhetipskoga orgijanja Thanatosa, u ktoničnoj, infernalnoj opsadi, izmrcvareni, gladni, osakaćeni i samo svoji kao Sarajevo, kao Bosna i Hercegovina, kao svi oni koji su u njoj svoji na svome, bez izmišljenih historiografija, zemljovida koji zatvaraju u granice protiv susjeda, etnokonfesionalnih fantazmi koje svijet potapaju u smrtonosne tmine.

Nevoljko i s pritajenim bijesom koji je priznavao samo najbližima i istrpio nekoliko mjeseci, Tata je pristao na to da lik sarajevskoga podzemlja, Jusuf Juka Prazina, sa svojim jedinicama uđe u izmišljeni pričuvni, rezervni sastav Specijalne jedinice. Ne sjećam se jesu li imali službene iskaznice, ali su dobili akreditacije slične našima: uz grb MUP-a i BiH, osobne podatke, gorni lijevi ili desni kut akreditacije za nas iz djelatnog, aktivnog sastava, bio je narančast, a kod njih zelen. Pristanak Tate na takvo što bio je potaknut činjenicom da, doista, gomila skoro još dječaka, dečki i zrelijih muškaraca, nema nikakvu kriminogenu prošlost, svi su oni htjeli u Vikićevu Specijalnu. Uostalom, da je logistički bilo izvedivo Specijalna bi se pretvorila u diviziju ili dvije, od 20-40 tisuća ljudi, teško da bi itko preostao u nekoj drugoj formaciji u Sarajevu.

Juka Prazina je Tatinom zamjeniku, Zoranu Čegaru, u bahatoj samouvjerenosti rekao: „Sad smo zajedno i sve po zakonu, a poslije opet svako svoje!“

Ništa nije bilo po zakonu i poslije opet svako svoje uslijedilo je koliko sutra. Najvjerniji Jukini sljedbenici povjerovali su da su nedodirljivi s onim akreditacijama pa su krenuli u oslobađajuće akcije pljačkanja po gradu, iz dana u dan.

Na dojave smo ih presretali, razoružavali, privodili. U Tati je kuhalo, sve dok nije prekipjelo.

Došao je dan kad je Juka s hrabrim vukovima krenuo oslobađati veći broj građana srpske nacionalnosti od okova nakita, dragocjenosti, novca u njemačkoj, američkoj i inim valutama. Ukupna vrijednost tih skinutih okova iznosila je negdje oko pola milijuna maraka. Ozaren, suludo je upao u našu Komandu, bacio krcatu kožnu torbu na stol za sastanke i tonom uspješnog trgovca arlauknuo: Vikara, da dijelimo pazar!“

Samo zbog njegove jedne štake i fiksatora koji je nosio Tata mu nije podijelio puno konkretniji pazar. U tim minutama, doslovce, nestao je izmišljeni pričuvni sastav Specijalne, a Jukini su vukovi, u pratnji nekolicine naših ljudi, išli od stana do stana, s mukom vraćajući popljačkano.

Drugoga svibnja/maja 1992. u granatiranju našega Doma policije na Mejtašu uništen nam je kompletan vozni park.

Novopridošli bahati tip – u sarajevskom slengu za takve podrugljivo kažu: „Divi ga, hoda k’o da je oslobodio Sarajv’o!“- u Odred, nekakav judaš za kojeg nikad nisam čuo ni kako se zove, i on uvjeren da je zakon na Divljem Zapadu, upao je u krug TAS-a i odatle s kompanjonima dovukao pred bazu 3 nova novcata golfa-dvojke! U onom kaosu poslije granatiranja, dojave su ipak bile brže od vozača golfova.

U bazu više nisu kročili, stvari su ih čekale ispred, izbačeni su iz jedinice i pod pratnjom ljudi iz CSB-a, zajapureni i zblanuti, odvedeni su.

Kasnije smo, kroz rekviriranje, od sarajevske Pošte izuzeli nekoliko jarko, prejarko žutih transportnih kombija- kroz grad pod ciljnicima i cijevima podešenih VBR-ova, tenkova, topova, PAM-ova, PAT-ova, minobacača, sijača, snajpera teško se kretati pod kilogramima opreme. Govorili smo da Ameri i Rusi, svaki put kad slete na Mjesec ili kruže oko Zemlje, vide naše kombije i pozdravljaju nas mahanjem.

Nekoliko naših ljudi stoga je osobne aute ustupilo Odredu.

Tata, Zoran Čegar, Vinko Šamarlić Zmaj, Ivica Šutalo Šoko, Kemal Ademović, Mirsad Fočo, Senad Fazlić Fazla, Miodrag Bukva, Emil Gavranović Gavro, Esad Tokić, Ferdo Damjanić, Samir Čajić Čaja, Ivan Čičak, Darko Božić Grk, Mušan Kovač, Željko Jandrić, Ismir Jusko Švabo, Mirsad Vilić – spominjem jedva dio ljudi iz kruga zapovjedništva Specijalne jedinice.

S Tatom i svima nama dijelili su isti etički i moralni kodeks s kojim se ne rade kompromisi ni pod koju cijenu, iako je rat rasap i regresija svega ljudskog – upravo zato i nasuprot svemu tome što urušava sve to jadno, krhko, ranjivo ljudsko.

Pred svaku akciju, odlazak na položaj, silazak u rov kao u grob, slušali smo u bezbrojnim varijacijama, uvijek iznova, kao mantru, inkantaciju, prisegu, osnaživanje i reanimiranje svih nas:

„Idemo sad, sve znate, nije nam prvi put. Stariji, čuvajte novopridošle, ni’ko se od nas nije naučen rodio, svi znamo da kod nas nema glumatanja i prepotentnih gardova, sjetite se početaka, pomozite novacima, svi počinjemo kao gušteri. Novi, sve što je nejasno pitajte sad, pratite što stariji što rade, ne zalijećite se, foliranja ovdje ne prolaze a Rambo je samo ime jednog od naših pasa pored baze.

I ovdje niste frajeri ni mangupi, nikakvi kolege ni sparing partneri, k…i-palci! Ovdje ste braća. ‘K’o ne konta, skontat će. Čuvajte jedni druge, sranje je sve veće, svima su nam mete na čelu, onaj ranjeni smo mi, onaj ubijeni smo mi. Zarobljeni? Suvišno pitanje, al’ da utvrdimo gradivo: nema iživljavanja, to je kurčenje bez muda, nismo smradovi i gamad, psihopate ne stanuju ovdje nego na Petom na Jagomiru (sarajevska neuropsihijatrija), možda je taj fakat koljač, to ne možeš znat, jeste, svaki od nas može zaglavit i da završimo vezani, sve znamo, al’ ako me pitaš kako oni mogu nama ovo ili ono, ako želiš tako, samo daj, ali si ovdje zalut’o, takav ne trebaš ni Tati nit’ ikom od nas.

Svi gledaju u nas, vjeruju nam, očekuju čuda, nema toga, nismo supermeni, ali zato smo ovdje jer možemo i znamo bolje od drugih i nema zamjene da dođe i odradi ovo onako kako mi možemo, pričamo i odmaramo se kad se vratimo, idemo lagano, sretno, ljudi, idemo i ovo završit…

Znalo se, barem 99% ljudi u Odredu nije u SDA, HDZ, što više, odbojni su im dotični, pristojno kazano. Pokušavala je SDA pronaći svoju zamjenu za Dragana Vikića, uzalud.

Bošnjaci u Specijalnoj bili su, jer nisu u SDA, munafici, svi ostali inovjerci kjafiri- ćafiri (i vlasi, latini, kopilad, jugovići), ali im je bilo savršen dobro da ti isti čuvaju njihove guzice u trezorima, skloništima, podrumima, pa da im se lažno, javno, prijetvorno, ketmanski daje potpora, čije su naličje bili licemjerje i strahopoštovanje.

Prevelik je autoritet bio Vikić, prejaka je bila Specijalna.

Tuđman je preko Šuška, Bobana, pronalazio emisare, nudilo se Tati, ako napusti Specijalnu, da kao general stane na čelo cijelog HVO- a u BiH ili pak prijeđe u Hrvatsku vojsku. Na račun bi odmah legao golemi novčani iznos, spominjale su se kuće i stanovi, od Zagreba do Istre i Dalmacije. Tata je sve presijecao i odbio.

Milošević-Karadžić, i kosovskim kanalima, i preko Repije i Karišika, nudili su milijune maraka, izlazak preko Beograda i dalje, samo da im bivši komandant prepusti Sarajevo – i to se o Tatu odbijalo kao o zid. Istodobno, svi ti koji su povjerovali SDS umobolnostima i otišli na Pale, mjesecima su potom uporno zvali, kajali se, priznali zabludu i pogrešku, molili da se vrate, plakali. Prekasno i uzalud.

Ovo su samo djelomična sjećanja koja pokušavaju barem unekoliko predočiti tko je bio i ostao Dragan Vikić, Tata, Babo, ovodobne brozovsko-valterovske karizme, i tko mu sve nije oprostio što nije pristao biti podobni i poćudni Hrvat ili Srbin ili što je naprosto postojao kao kjafir-ćafir te na njihovu nemoć i žalost, nezamjenjiv, poštovan i voljen branitelj Sarajeva i Bosne kao zajedničkog doma za sve.

Brutalnom likvidacijom osmorice zarobljenih vojnika JNA od strane njihovog egzekutora, stranački odanog SDA, Nedžada Herende, ova stranka, nije li razvidno, želi konačno pobjeći od vlastite krivnje i odgovornosti te napokon falsificirati, unakaziti i uniziti ulogu, značenje i kolektivno sjećanje na esencijalno mjesto i funkciju Dragana Vikića u pokušaju obrane Sarajeva i Bosne.

SMRT VOJNIKA SREĆE

U podstanarskim seljakanjima, nevoljkom nomadstvu, nakon povratka u Sarajevo 2016., boreći se s karcinomom trećeg stadija, a poslije srčanog udara i s dijabetesom tipa 2 i trombozom- kronična insomnija kao doživotni dar PTSP-a prati me od 1996. – umornim podstanarenjem po Sarajevu listam našu ratnu i poratnu enciklopediju mrtvih.

U Starom gradu, u ulici Avdage Šahinagića s prozora sam gledao u nju, obnovljenu, danas napadno i kičasto osvijetljenu, a u ratu do temelja spaljenu sarajevsku Vijećnicu, u plamenu koji je progutao milijune knjiga, svezaka. U pozadini, zvono iz bistričkog franjevačkog samostana Svetog Ante…

U ulici Ivana Gorana Kovačića, u kući ispod Jevrejskog groblja. Od djetinjstva slijedim, kao i mnogi koji su nepriopćivo vezani za ovaj grad, obred koji me ispunjava spokojem: odlazak na grob Isaka Samokovlije, polaganje kamenčića na ploču i, desno, na spomen-obilježje eksterminiranim u pošasti Shoah, Holokausta, iščitavanje prelijepih židovskih imena, ispisanih drevnim hebrejskim pismenima i latinicom. Smiren sam tu, a na Gradsko groblje Bare ne ulazim- dođem do ulaza, ali ne idem tamo gdje leži cijela moja obitelj, kapital mojega ratnog profiterstva.

Iz kuće u Kovačićevoj gledam na zgradu Skupštine, Vrbanja Most koji je danas Most Olge i Suade.

Vidim šetnicu Wilsonovog i zgrade i stabla ispred Skupštine gdje smo 21. travnja 1992. u napadu tobožnje JNA i Belih orlova ranjeni Mirsad Fočo, Goran Udovičić, Senad Fazlić Fazla, Semir Frašto stariji i ja, a u akciji su nas vodili Vinko Šamarlić Zmaj i Zoran Čegar.

U ulici Hamdije Čemerlića živio sam u stanu koji gleda na Pofaliće i Vra(t)ca. Na mostu i ulici, dok su se još zvali Bratstvo i jedinstvo, ubijen je vikićevac Ozrenko Mandić Buco, rafalom iz pam-a s Vraca. Bucina smrt u ogoljenoj, užasavajućoj simbolici – u ratu u kojemu je bratstvo i jedinstvo zamijenjeno bratoubilaštvom.

U Azićima, šećem od Stupa do Čarapare: tu negdje je, nakon što sam, pukim slučajem doznao što nas čeka, naš komandir voda Fočo odlučio da izvučemo cijeli naš vod, inače bi smo svi bili pobijeni na spavanju i straži, u potpunom okruženju. No, tek koji mjesec kasnije, od minobacačke granate ginu naš Fočo i Junuz Džaferović, ubrzo potom i Senad Fazlić Fazla, s kojim sam mnogoput bio u tandemu u akcijama.

Iza ulice u kojoj živim, i u kojoj gledam prelijepog crnog psa Luckyja, pasmine cane corso, uličica koja jedva da je nevelik seoski sokak, nosi ime po mojem dragom znancu iz tih ukletih dana, pripadniku HVO Kralj Tvrtko, Krešimiru Zeliću, koji je poginuo baš tu, braneći ulaz u grad.

Tu negdje, u blizini, stanuje još jedan naš čovjek iz Odreda, Irfan Habibović, zbog bolesti ne idem k njemu.

Azići i Stup podsjećaju me na Slavoniju djetinjstva, sve je u Ravnici, umjesto Dunava, Drave i Save, protječe u blizini Dobrinja, a budi me, kao i u slavonska praskozorja, anđeoski gugut grlica…


Autor teksta uz nadgrobni križ na sahrani najboljega ex-yu i bh. policijskoga specijalca, policijskog kapetana Vinka Šamarlića Zmaja, 8. lipnja/juna 1992., sarajevsko groblje Lav
Photo: MILOMIR KOVAČEVIĆ STRAŠNI

Prekidanje šutnje o ratu, nakon dvadeset i više godina, ispisivanje ove ispovijedi, inicirao je moj najbolji učenik- bio sam mu, s ponosom to navodim, prvi trener- i srcem mlađi brat, Alen Ramić (1980.), zanesen idejom jugoslavenstva, ljevice, drugačije Bosne, Sarajlija ali neizlječivi željovac, koji već godinama živi u Grazu, radi tri posla i stiže biti europski amaterski šampion (brazilska škola jiu-jitsu). Kriomice, a želeći mi nešto pokloniti, kontaktirao je moje suborce iz Odreda i voda, Damira Zgodića i druge. U međuvremenu doznajem iz kolumne Semezdina Mehmedinovića da je čovjek kojega nisam vidio od 1995. u gradu, nakon izložbe, zaglavio, ne može natrag u Pariz zbog corone. Pa sam pronašao njegovu mail adresu i razmijenili smo srdačna pisma, osvježili nešto od sjećanja. Milomir Kovačević Strašni jedan je od najvažnijih živućih autora dokumentarne i umjetničke fotografije s južnoslavenskih i bh. prostora, nepatvorene i neokrznute ljudskosti.

A onda su krenuli vikićevci, trag i podsjet Dragana Marinkovića Mace, dragog prijatelja još iz našeg dalekog djetinjstva, kad smo kao klinci ganjali kazalište i glumu, vječnost prije Specijalne i rata.

Pa potom krenuše zvati i slati poruke, braća po oružju, ali zapravo braća po snovima, bolima, patnji, gladi, smrti, prevarenosti, porazu, poniženosti, ljubavi, odanosti, dobroti: Aleksandar Seksan, Dragan Rajević, Senad Malić, pa jedan od mojih, uz Čegara i Foču, prvih komandira, Ivica Šutalo, koji grubim psovkama zakrinkava suze, uspomene i potresenost.

A tu su i preživjela braća iz našeg voda: Bumbar, Elvir, Eki, Buco, Hubi, Meha, Nino,Minja, Čamac, Nerko, Dino Fazla..

Trče preda mnom, sa mnom, svi preživjeli i mrtvi iz naših spotova Vojnik sreće i Ponesi zastavu, svi iz onih dana i noći grobova i uskrsnuća, uskrsnuća i grobova: Kemo, Špico, Cezar, Čelik, Robert, Frašto mlađi, Dragan Miljanović, Đeza, Josip, Milan, Denis, Saša Glušac, Eldin Pekmez, Senči, Dženan i Hari Hodžić, Srđan Pany, Predrag Jovanović, Zvonko Mustafić, Željko Mijatović, Blaž Trupina, Svetozar Petrović, Vlado i Pero Paradžik, Mario, Meša, Fadil, Šefko, Mišo, Janko, Amir, Franjo…

Poraženi smo i potučeni do nogu, a i kako bi drukčije: ni u jednom ratu nema pobjednika.

Pa ipak… Nismo li doslovce, uz najvišu cijenu, živjeli, ne kao patetičnu frazu, ono famozno budimo realni, tražimo nemoguće, bez ikakvih stvarnih izgleda i usprkos njihovom izostanku?

Upravo stoga, možda ovaj distopijski horror zemlje Bosne navješćuje Bosnu kao budući Piemonte na slavenskome jugu, kao združene zajednice, makar ne u istim državnim granicama, emancipacije, društvene pravde, jednakosti i istih mogućnosti za sve, prava na kruh, dom, posao, sigurnu mirovinu, besplatno školstvo i zdravstvo, dostupno svima..

Upravo s dna beznađa treba započeti.

Živjeti i umrijeti prkosni od sna. To bi valjda trebalo biti dovoljno za prekratak ljudski život…



U spotovima Odreda, Specijalne jedinice MUP-a Republike Bosne i Hercegovine, čije je ratno ime bilo Protuterorističko-diverzantski odred BOSNA MUP-a RBiH još smo živi svi mi, oni vidljivi i nevidljivi pred kamerom. Još imamo 23, 25, 27… godina. Još se ne raspadamo u grobovima i stojeći pored njih.

Sarajevo post mortem 1992. – 2020. Nekropolis Sarajevo.
jefff
Posts: 5307
Joined: 05/08/2015 11:16

#30 Re: Odred policije BOSNA

Post by jefff »

uh, podugacko
tempuser
Posts: 17100
Joined: 08/04/2015 10:35

#31 Re: Odred policije BOSNA

Post by tempuser »

jefff wrote: 20/04/2021 17:14 uh, podugacko
Podugačko kad istina ne odgovara, a kad treba spamovati lažima i prepravljenom istorijom onda mogu romani...
Ovo ti treba da čitaš i naučiš napamet:

"Danas SDA i trenutačni Izetbegović misle da smo mi preživjeli lobotomirani ili toliko u strahopoštovanju pred njihovim cosanostrinskim ovladavanjem policijom, obavještajnim i protuobavještajnim službama, vojskom, sudstvom, medijima, da ćemo se valjda odreći u strahu – sami sebe i istine vlastita pamćenja?"
PM72
Posts: 17537
Joined: 30/04/2012 16:54

#32 Re: Odred policije BOSNA

Post by PM72 »

Prigradski kad je pročitao ime autora dobio je alergiju...Kristijan piše o borbama u gradu :bih:
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#33 Re: Odred policije BOSNA

Post by Valter Gustav »

GORKA ISPOVIJEST/ ISTINE I LAŽI O ODBRANI SARAJEVA
'Vojnik sreće' Samir Čajić: Šta se te noći događalo u Velikom parku i zašto ću uvijek braniti komandanta Vikića?!


https://banjalukain.com/clanak/159665/v ... nta-vikica
U tom vremenu građani, narodi i svi ostali (poznato zvuči - ostali) vjerovali su bezuvjetno Draganu Vikiću i njegovoj Specijalnoj jedinici tadašnjeg RSUP-a (današnji Federalni MUP). Vjerovali su jer su znali da oni izdati ne znaju, vjerovali su jer su znali da oni izdati neće, vjerovali su jer su znali da oni vole svoju državu, vole svoj grad i vole sve ljude tog grada... Ovo je priča o jednom od njih koji je među prvima zapjevao: „Za ovaj grad nije umrijeti grijeh"



Izvor: PostScriptum.ba


Samo rijetki znaju šta su to prijelomni trenuci. Takvih je u aprilu i maju 1992. bilo toliko da ih je teško i nabrojati. Sa ove distance, poslije dvadeset i pet godina, teško ih se i prisjetiti, a pogotovo opisati.


Oni koji su bili savremenici svega što se dešavalo i danas nose slike tog doba u svojim mislima. I danas njihova jutra počinju sa istim slikama kroz koje su prošli tog aprila i maja '92. Nije se lahko nositi sa tim slikama. Pitaju se da li je moglo biti drugačije i zašto sada žive ovakve živote?


Neki od njih su digli ruku na sebe i napustili ovaj svijet a da nikada nisu dobili odgovore na bezbroj pitanja. Tada oni nisu postavljali uslove, tada oni nisu tražili izgovore, tada su stali na branik domovine ne pitajući nikoga i ništa. Znali su, kao što i sada znaju, da imaju samo jednu domovinu. Domovinu za koju su ponudili svoju krv i svoje živote.


U tom vremenu građani, narodi i svi ostali (poznato zvuči - ostali) vjerovali su bezuvjetno Draganu Vikiću i njegovoj Specijalnoj jedinici tadašnjeg RSUP-a (današnji Federalni MUP). Vjerovali su jer su znali da oni izdati ne znaju, vjerovali su jer su znali da oni izdati neće, vjerovali su jer su znali da oni vole svoju državu, vole svoj grad i vole sve ljude tog grada.


Ovo je priča o jednom od njih koji je među prvima zapjevao: „Za ovaj grad nije umrijeti grijeh.“


Sa osobitim zadovoljstvom obavili smo ovaj interview sa Samirom Čajićem - Čajom, nasmijanim herojem, nasmijanim „vojnikom sreće“.


PS: Gospodine Čajiću, hvala Vam za ovaj razgovor. Na početku, dozvolite mi da Vam čestitam 5. april, dan Specijalne jedinice „Bosna“. Vi ste jedan od poznatijih članova te jedinice.


Čajić: Hvala na čestitkama. Taj 5. april je praktično bio drugi dan našeg rata, odnosno od početka krizne situacije. Ono što se desilo nakon napuštanja naše baze u Krteljima, koja se nalazi između civilnog i sportskog aerodroma Butmir, mogu reći, dijelilo je Bosnu i Hercegovinu od toga da opstane ili da šapatom padne. Međutim, moja Specijalna jedinica, bez obzira na sve nedaće, udare i prijetnje, i komandantu Draganu Vikiću i nama specijalcima ostala je jedinstvena i ostali smo lojalni legalno izabranoj Vladi i Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Mi smo lično obezbjeđivali nekoliko vitalnih i ključnih tačaka i objekata u gradu, zgradu Radiotelevizije Sarajevo, Predsjedništva, MUP-a i Skupštine Republike BiH, odnosno Izvršnog vijeća. Moram naglasiti da je sa mnom u jedinici bio i Ismir Jusko-Švabo, sadašnji državni ministar za promet i komunikacije. Odličan specijalac, odličan sportista i vrlo, vrlo pošten čovjek.


Mi smo već tada imali dosta informacija koje smo dobili od veoma dobrog tadašnjeg Centra za vezu MUP-a RBiH, koji je bio izuzetno dobro opremljen i tehnički i kadrovski. Od njih smo dobili pouzdane informacije gdje i kada terorističke skupine SDS-a spremaju određene diverzije i barikade. Mi smo tim pokušajima uspješno odoljevali i te pokušaje razbijali. Te aktivnosti su se dešavale tokom 5. 6. i 7. aprila.


PS: Koliko vam je u vašim aktivnostima pomagao tadašnji Sektor državne bezbjednosti RBiH sa Munirom Alibabićem na čelu?


Čajić: Iako sam poznavao načelnika Sektora Munira Alibabića, kao policajac policajca, nisam učestvovao u tim razgovorima. Ono što sam kao aktivan policajac u tom trenutku znao je da su i Sektor državne bezbjednosti i Sektor javne bezbjednosti bili pod jednim ministrom, a ne kao danas gdje je sve podjeljeno i iscjepkano, pa se ne zna ni ko pije ni ko plaća, gdje su svi ljuti jedni na druge. (Moj utisak je da se uzimaju prevelike plate za jako malo posla koji se radi.) Munira Alibabića cijenim kao profesionalca i moji komplimenti za njegov rad i ponašanje. (koji su uvijek bili jasni i transparentni).


PS: Možete li nam opisati tu presudnu noć u vašoj bazi u Krteljima? Znamo da je određeni broj pripadnika jedinice srpske nacionalnosti napustio jedinicu... Da li je bilo onih i koji su ostali pod komandom Dragana Vikića i kakva je Vaša pozicija u jedinici bila u tom trenutku?


Čajić: Kada govorimo o noći između 4.i 5. aprila, obzirom da je na taj dan bio muslimanski vjerski praznik Bajram, veliki broj pripradnika jedinice bošnjačke nacionalnosti je odsustvovalo taj dan. Ja sam noć prije toga bio dežurni, radio sam na obezbjeđenju zgrade RTV-a, što znači da sam svakako 4. aprila bio slobodan. U to vrijeme stanovao sam u jednom naselju na Ilidži i od mojih komšija i kolega, koji su prolazili pored naše baze, dobio sam informaciju da se nešto dešava u bazi i da se u i oko baze nalazi određeni broj sumnjivih likova. Ja sam odmah svojim vozilom otišao u bazu. Kada sam tamo stigao vidio sam da je baza napuštena.


Nakon nekoliko sati sam saznao da je komandant Vikić dao odobrenje da svi policajci srpske nacionalnosti koji žele da odu, mogu da uzmu svoje stvari, znači naoružanje, i da službenim putničkim vozilima mogu napustiti bazu koja je legitimno i legalno bila naša, jer žele da idu da prave neki svoj srpski MUP. Koliko se ja sjećam, bila su dvojica pripadnika srpske nacionalnosti koji su negodovali. Obojica su, čudnim spletom okolnosti, poginuli. Njihova imena su Pupić Milorad i Lizdek Mile. Lizdek Mile je bio tehničko lice, policajac koji je vodio magacine. Bio je probosanski orijentiran kao i Pupić Milorad. Kasnije smo čuli da su poginuli u napadu na Centar za obrazovanje kadrova „Mijo Kerošević-Guja“, odnosno današnja Policijska škola na Vracama. Rečeno je da su poginuli, ali ja sam dobio informacije od nekih ljudi da su ubijeni jer nisu htjeli da sudjeluju u napadima na nas, svoje kolege, kao i na ustavni poredak Bosne i Hercegovine.


Ključni momenat je bio 4. april. Mi tada organizovano, u nekoliko kolona, prebacujemo naoružanje u tadašnji Dom milicije na Džidžikovcu koji je, po naredbi ministra MUP-a i komandanta Vikića, određen kao naša nova baza. Zadnja kolona koja je organizovana, nakon što smo osposobili neke sabotirane transportere, je krenula. Da kratko pojasnim. Nas je bilo malo za sistem vojnog organizovanja, međutim, za prilike civilnog organizovanja, mi smo bili jedna jako dobro obučena i opremljena specijana jedinica koja je, u biti, radila vojne poslove pri miliciji. Mi smo imali dva voda specijalaca sa komandnim kadrom. Postojao je mehanizovani vod i njega su činile posade koje se bave mehanizacijom, sa nišandžijama i postojao je helikopterski vod. Mi smo tada imali svoja tri helikoptera. Jedan je bio na servisu u Sloveniji, ali ga je kasnije ratni zločinac Fikret Abdić iskoristio za svoje privatne potrebe i na kraju ga je prodao. Jedan naš pripadnik, pilot helikoptera, je sve vrijeme bio uz helikopter. Tražio je da mu se dozvoli da helikopter prebaci u Sarajevo, ali se to nikada nije desilo. On je tamo dočekao i početak i kraj rata.


Kada smo krenuli u toj organizovanoj koloni sa dva transportera, dva borbena vozila, petnaestak manjih džipova i većim dijelom naoružanja i opreme prema Sarajevu, nas su pred Butmirom dočekale naše straže. Kažem „naše“ jer se radilo o naselju gdje žive Bošnjaci i koje je bilo lojalno vlastima BiH. Rekli su nam da su uočili razmiještanje jakih snaga policije i rezervista u uniformama i da su cijevi okrenuti prema nama. Očigledno nam je bila postavljena zasjeda. Naš kolega, Kenan Delić, je bio zamjenik komandira na aerodromu i bio je dežurni te noći. Mislim da je njegov komandir bio Srbin i da je napustio svoje radno mjesto.


Ja sam tada bio specijalac u 1. timu Upadnog voda, znači bio sam policajac specijalac bez ikakvih komandnih dužnosti. Stigla je naredba naših komandira da se sruši žičana ograda koja je razdvajala privatne posjede od aerodroma, sa kolonom smo prešli preko aerodroma zatim kroz Dobrinju i krenuli prema Domu milicije. Nakon našeg odlaska baza je opljačkana od strane raznih organizovanih i neorganizovanih grupa. Bilo je tu svašta za uzeti jer je baza bila dobro opremljena. Poslije je i zapaljena i u potpunosti je izgorjela. Nakon dolaska u Dom milicije mi smo pristupili organizovanju odbrane baze. Mi smo bili jedinica republičkog MUP-a ili, kako se tada zvao, Republički sekretarijat za unutrašnje poslove BiH i naš direktni nadređeni je bio ministar RSUP-a. U tom trenutku ministar je bio nesretni Alija Delimustafić, ali je on bio legalno izabran na funkciju. (Sad, to što je on zalutao na tu funkciju, neka neko drugi da pojašnjenje šta i kako.)



samir-cajic-i-dragan-vikic


PS: Znači, od tog trenutka vi organizujete svoj rad u novoj bazi u Domu milicije na Džidžikovcu. Možete li se sjetiti kada su se desila ubistva u Velikom parku, tj. kada ste vi saznali za taj događaj i na koji način?


Čajić: Prije tog događaja mi smo izvršili jednu dobro organizovanu akciju na poziv tadašnjeg komandata Teritorijalne odbrane Hasana Efendića, obzirom da smo jedini bili organizovani, opremljeni i obučeni da možemo djelovati. Zauzeli smo kompleks namjenske industrije „Pretis“ u Vogošći. To je bila akcija naše specijalne jedinice koju su sačinjavali svi raspoloživi policajci specijalci sa pridruženim patriotama. (ljudima koji su prošli selekciju, tj. koji su prethodno provjereni od strane policije). Ta akcija se desila u noći između 17. i 18 aprila. To je bila naša druga akcija, a prva se desila 5. aprila, prilikom napada na policijsku školu na Vracama gdje su bili zarobljeni mladi kadeti škole zajedno sa profesorima. Tada je bivša JNA pokazala svoje pravo lice i pokazala da više nije Narodna Armija. Dok smo išli prema Vracama usput smo nailazili na grupe građana koji su se kretali prema Skupštini. Tada se i komandant Vikić obratio građanima u Skupštini. Sjećam da su neki političari bili i fizički napadnuti od strane građana jer im građani nisu htjeli dozvoliti da govore u Skupštini, ali su dozvolili komandantu Vikiću. Prisutni građani su sa oduševljenjem primili Vikića i dozvolili mu da govori. Bili su to vrlo emotivni momenti.


Ja nisam bio u Skupštini, bio sam raspoređen ispred objekta jer smo očekivali sukobe. Tada je pucano na građane iz hotela Holiday Inn, iz tadašnje Vojne bolnice i sa područja iznad zgrade Unioninvesta na Vrbanji. Mi smo djelovali po jasno uočenim ciljevima. To su bili sudbonosni dani za Bosnu i Hercegovinu i grad Sarajevo. Već tada su teritorije bile označene. Mi smo se fokusirali na Vraca, jer smo vidjeli da su tamo terorističke grupe. Kažem terorističke jer u tom trenutku još uvijek nije bilo proglašeno ratno stanje u zemlji.


Akciju „Pretis“ koja je izvedena u noći 17. na 18. april izveli smo u saradnji sa drugim organizovanim grupama patriota. Iz „Pretisa“ smo izvukli oko 900 projektila koji su nam dobro došli u nastavku rata, u odbrani protiv agresora i spriječavanju presjecanja grada.


Sjećam se događaja u noći 22. aprila 1992. godine, kada su se desila ta ubistva. Slagao bih kada bih rekao da se ne sjećam, iako ima određeni broj ljudi koji se tih događaja nikako ne sjećaju.


Neko kaže da se to desilo po danu, a ja se sjećam da je bila noć, jer je večera bila od 18:00 do 20:00 sati. Mi smo u svakom trenutku očekivali naredbe za naredne aktivnosti. Obzirom da smo bili i protivoklopna grupa, uvijek je išlo protivokolopno naoružanje, dva ili tri čovjeka sa automatskim naoružanjem, jedan snajperista i komandir grupe. Ja sam tada bio i komandir jedne takve grupe koja je maksimalno imala do 10 ljudi.


Tu noć, nakon večere, mi smo se okupili da razgovaramo o trenutnoj situaciji i kako da što optimalnije rasporedimo ljudstvo i resurse. U svaku akciju je išla druga grupa. Već su pale i prve žrtve a bilo je i ranjenih. Naša prva žrtva bio je Ozrenko Mandić – Buco. Dok smo razgovarali čuli smo pucnjeve i prepoznali smo koja je vrsta oružja u pitanju, ali smo bili iznenađeni jer smo čuli i prigušivač.


U trenutku kada je pucanje prestalo, jedan od specijalaca je ustrčao uz stepenice i povikao da je baza napadnuta. Mi smo odmah reagovali i nas petnaest smo zauzeli položaje pred bazom. Pogledali smo preko ograde, jer je baza bila utvrđena, prema saobraćajnici koja prolazi ispod baze, Ulica Tina Ujevića, i vidjeli mrtva tijela zarobljenika koji su svirepo ubijeni. Tada sam vidio Nedžada Herendu kako hoda oko tih tijela. Nas nekoliko smo povikali: “Šta to radite? Dobili smo odgovor da je sve u redu.


Tada smo dobili naredbu da se svi povučemo u Dom milicije. Ja sam lično čuo kada Dragan Vikić govori da se odmah mora obavijestiti CSB (Centar službi bezbjednosti Sarajevo) i da se to uradi u skladu sa pravilima. Mi nismo bili jedinica koja se bavi istragama i uviđajima, mi to nismo ni znali raditi. Rečeno je da se vratimo u bazu kako bi nadležne službe mogle uraditi svoj posao. Nakon rata, ja sam proveo godinu i po na Odjeljenju za krvne delikte i naučio sam kako se rade uviđaji, ali u tom trenutku nisam to znao.


Narednog jutra vidjeli smo da su tijela uklonjena, ali je na licu mjesta bilo nekoliko policajaca. Meni lično je bilo čudno kako je sve brzo urađeno. Vratili smo se svojim redovnim dužnostima. Vjerujem da su Stanica javne bezbjednosti Centar i CSB imali informacije šta se desilo prethodne noći. Šta su svi oni uradili u ovom slučaju, ne znam. Samo se sjećam kako je tadašnji ministar odbrane Jerko Doko izjavio kako su ti ljudi razmjenjeni i kako su htjeli da pređu na drugu stranu. Ja samo pitam: šta je tada radila a šta sada radi Služba državne bezbjednosti? Bavili su se glupostima tokom rata i nakon rata, pa su nakon dvadeset pet godina odlučili da nekoga optuže. Mene kao čovjeka i kao veterana Specijalne jedinice, kao poštenog policajca, brine da se nakon dvadeset pet godina neko sjetio da pokrene ovu tužbu, da optuže mog komandanta. Srce mi se steglo kada sam slušao optužnicu. U optužnici je Dragan Vikić opisan kao monstrum. Za tog čovjeka, ja sam bio spreman tada a i sada da dam svoj život. U toj situaciji, Dragan Vikić je uradio sve što je trebao da uradi po policijskim procedurama.


PS: Iz Vašeg prethodnog odgovora može se zaključiti da ste Vi bili pomalo zbunjeni svim što se dešavalo te noći. Kada ste Vi saznali pravu istinu o događajima te noći? U ratu ili poslije rata?


Čajić: Ja sam u narednih nekoliko dana nakon događaja saznao pravu istinu. Da su ti ljudi ubijeni.


PS: Koliko leševa je bilo na licu mjesta?


Čajić: Nisam ih brojao, ali sam kasnije saznao da ih je bilo osam. Tokom rata imao sam priliku upoznati ljude koji su ih zarobili i predali ih policiji Novi Grad. Od tih ljudi saznao sam da su ti zarobljenici bili u pratnji pripadnika ojne i civilne policije Novi Grad. I, nakon svega, komandant Vikić je optužen da je pomagao u skrivanju tih leševa, što apsolutno nije istina. Ja ne znam gdje je Tužilaštvo našlo uporište za takve optužbe. Prvo, Dragan Vikić kao čovjek nije takav da bi nešto tako učinio.


Zarobljenici su bili dovedeni kod nas pred bazu. Međutim, njihovoj pratnji je rečeno da ne mogu biti prihvaćeni u našu bazu i da treba da ih vode ili u Centralni zatvor ili u vojni zatvor u kasarni „Viktor Bubanj“ . Zbunjen sam, iznenađen i razočaran inertnošću naših organa jer je Dragan Vikić ostavljen da se brani kao civil protiv koga je prijavu podigao drugi civil. Dragan Vikić u ovom trenutku ima samo sebe i svog advokata. Naše udruženje je izjavilo da se nadaju da će sve biti u redu.


Ja sam zagovarao ideju da se mi svake sedmice okupimo i da, sve dok traje ova agonija za našeg komandanta, pružamo našu podršku. Međutim, ta ideja nije naišla na odobravanje većine koja sada vodi Udruženje specijalaca.


PS: Da li je Vama kao iskusnom policajcu, specijalcu i čovjeku koji je prošao pola Bosne i Hercegovine u borbama protiv agresora čudna sljedeća situacija: U trenutku kada je blokiran grad da li je bilo naivno dovesti zarobljene pripadnike agresorske vojske pred vašu bazu i tu ih streljati? Pitanje Vam postavljam zbog toga što sve to liči na namještaljku koja bi se u pogodnom trenutku mogla iskoristiti protiv Dragana Vikića.


Čajić: Ja se u potpunosti slažem sa Vašom procjenom. Prije svega, ti zarobljenici nisu smjeli biti ubijeni. Kao policajac, ja znam šta su ti koji su ih doveli trebali uraditi. Prva stvar je da se ustanovi ko je te ljude pobio a zatim da se ustanovi i ko je naredio likvidaciju. Vjerujem da pratnja koja je dovela te zarobljenike nije na svoju ruku odlučila to da uradi. Ja u to ne vjerujem. Ali, vjerujem u sud. Vjerujem u istinu i pravdu.


Ja sam u ovoj situaciji subjektivan, ali nastojim biti objektivan. Uviđaj koji je urađen morao je biti kvalitetniji a policijski i sudski organi su u toj situaciji morali djelovati brže. To je bila prilika da se uhapse svi odgovorni i da im se sudi. Zašto se moralo čekati dvadeset i pet godina? Očigledno je ovo povoljan trenutak za nekoga, ali je vrlo nepovoljan za našeg komandanta Dragana Vikića, čovjeka koji je penzionisan. Dragan Vikić ima šezdest i jednu godinu i neprimjereno je da se sada dovodi pred sud kao neki kriminalac. Dragan Vikić je čestit i korektan čovjek, i ako je on nešto uradio, uradio sam i ja.


PS: Pored Dragana Vikića, komandanta Specijalne jedinice „Bosna“, optužen je i Jusuf Pušina tadašnji pomoćnik ministra za policiju (uniformisani sastav). Kakvo je Vaše mišljenje o tome, obzirom da su optuženi za istu stvar?


Čajić: Sve što sam rekao za gospodina Vikića odnosi se i na gospodina Pušinu. Ne mogu govoriti o tome šta je gospodin Pušina uradio ili nije, ali poznavajući njegov karakter, smiješno je da je i on optužen za istu stvar. Neophodno je da se svi svjedoci i svi oni za kojima su izdate potjernice privedu na sud. Tužilaštvo je broj svjedoka smanjilo sa dvjestopedeset na osamdeset i procjena je da će ovaj proces trajati duže od dvije godine. To će biti mučan i težak proces, ali moje kolege i ja, istinski prvoborci, pratimo proces i to nam je trenutno najvažnija stvar. Mislim da će još mnogo stvari izaći na vidjelo ali i da će se pojaviti i pravi krivci. Mislim da je ovo proces koji će uzdrmati našu javnost. To je moje mišljenje i stojim iza njega. Ja znam da komandant Vikić nije mogao uraditi ono za šta je optužen ali, otprilike, znam ko je to mogao uraditi.


PS: Gospodin Fahrudin Radončić, predsjednik Saveza za bolju budućnost, izuzetno se zalaže za otkrivanje i procesuiranje onih koji su odgovorni za ubistvo Joze Leutara i Nedžada Ugljena, a oglasio se i u vezi ovog zločina koji se desio u Velikom parku. Molimo Vaš komentar.


Čajić: Gospodina Radončića izuzetno cijenim i poštujem i podržavam njegov zahtjev da se ova teška djela procesuiraju i rasvjetle i da se svi koji su sudjelovali u tome stave iza rešetaka i da odgovaraju. Kao čovjek, kao otac, kao sin i kao brat mogu samo zamisliti kako je tim porodicama koje su izgubile svoje bližnje na tako svirep način. Ja sam još uvijek pod policijskom zakletvom da se čuva ustavni poredak i da se čuva ono što je najsvetije a to je ljudski život. Kada se, konačno, uvede vladavina prava, mislim da će tada ova država izaći na zelenu granu.



samir-cajic-caja-2


PS: Da se sada prebacimo sa ratnih na neke druge teme. Kako je tekao Vaš poslijeratni životni put? Vi ste sportista i bivši specijalac. Kada ste napustili policiju i čime se od tada do danas bavite?


Čajić: Federalni MUP, tj. Antiterorističku jedinicu, čiji sam bio član, napustio sam 1997. godine iz dva razloga. Jedan je plata. Drugi je što je tada je formiran MUP Kantona Sarajevo i trebao im je kadar za Jedinicu za podršku. Ja sam se javio na interni oglas. Ispunjavao uslove za zamjenika komandira Jedinice i primljen sam na to mjesto. Nakon mog prelaska formirali smo Jedinicu. Tokom rada, ja sam, kao pošten policajac, prijavio određene nepravilnosti u radu nekih policajaca u Jedinici, očekujući disciplinsko procesuiranje krivaca, međutim, tadašnji ministar MUP-a Ismet Dahić je mene smijenio. Nakon smjene, otišao sam u Sektor kriminalističke policije, Odjeljenje za krvne delikte, gdje sam vodio referat Ratni zločini i genocid i sve delikte koji su bili pod ingerencijom Međunardonog suda u Hagu. Radeći u tom Odjeljenju imao sam prilike da mnogo naučim i da jako puno saznam i pročitam. Mislim da je to jedno od najjačih odjeljenja u MUP-u Kantona Sarajevo. Međutim, bio sam izložen velikim pritiscima i mobingu uskog kruga ljudi bliskih Ismetu Dahiću i odlučio sam da napustim MUP.


Nakon toga sam se zaposlio, opet preko konkursa, u trgovačko preduzeće „Mercator“ kao šef unutrašnje zaštite. Kasnije se „Mercator“ širio u Bosni i Hercegovini i otvoreni su centri u Brčkom, Mostaru i još nekoliko centara u Sarajevu. U tom trenutku „Mercator“ je imao oko 2000 radnika. Sve je bilo dobro do momenta kupovine „Mercatora“ od strane „Agrokora“. Uz pomoć Slovenaca otvorio sam vlastitu agenciju za zaštitu lica i imovine. Posao je išao dobro. Sve svoje obaveze prema radnicima i državi smo izvršavali. Međutim, ovo je specifična branša, privatna zaštita je zahtjevan i mukotrpan posao, slabo plaćen ali vrlo aktuelan. Volio bih da se aktivira i Zakon o detektivskim agencijama, koji je neko sakrio u ladicu. Ovim putem apelujem na vlasti da se taj zakon usvoji. Zakon je „zapeo“ na Predstavničkom domu Parlamenta Federacije. Mi imamo potrebu za tim zakonom. Privatne detektivske agencije dolaze iz Republike Srpske u Federaciju i rade taj posao, a mi ne možemo to raditi ni u Federaciji a pogotovo ne na teritoriji cijele države. U Republici Srpskoj postoji taj zakon. Taj zakon je jako potreban da bismo mi, iskusniji policajci, mogli raditi taj posao na legalan način. Živimo u vrijeme kapitalizma kada je izražena potreba za tom vrstom usluga i informacijama koje bi se prikupljale na zakonit način.


PS: Možete li uporediti bezbjednosnu situaciju u gradu Sarajevu sada sa onom koja je bila godinu dana prije rata? Sa stanovništa običnog građanina.


Čajić: Moram reći da smo prije rata imali mnogo organizovaniji sistem života. Danas imamo mnogo bogatiji život, ali elita koja je stekla ogromno bogatstvo preko državnih i društvenih firmi sada lijepo živi, dok veliki dio srednjeg sloja društva živi mjesec za mjesec, uz kredite i kartice. Ako uporedim period godinu dana prije rata sa sadašnjim trenutkom rekao bih da je situacija ista. Zašto? Zato što je godina prije rata bila krizna godina i sve je mirisalo na rat. Danas ne miriše na rat, ali miriše na socijalni bunt. Narod je nezadovoljan. Ne može plaćati komunalije, ne može plaćati hranu, ne može platiti sve što je potrebno djetetu za školovanje. Mi, Bosanci i Hercegovci, poznati smo kao tvrdoglav narod koji može trpiti, ali se nadam da će prevladati razum u političkim partijama na vlasti, a i onima u opoziciji i da će naći rješenje za zapošljavnje omladine i da se mlade generacije nauče raditi, jer današnja omladina ne zna raditi. Znaju uživati, ali ne znaju raditi. Imaju diplome, ali nisu kvalifikovani. Imam dojam da neki ljudi i ne žele da rade. Mi imamo problem da nađemo zaštitare. Žale se kako je mala plata. Plata jeste mala, ali kada se više radi više se i zaradi. Mi u državi imamo ogroman administrativni aparat. Nikada nisu bile veće plate zaposlenika na budžetu. Te plate je potrebno smanjiti. Za mene je nezamislivo da u ovoj državi neko ima platu od 5000-6000 KM. Imate i institucije kao što je, recimo, Agencija za bankarstvo, gdje postoje plate od preko 10 000 KM. Meni je to nezamislivo.


PS: Izgleda da je ovaj sistem pravljen upravo za takve?


Čajić: Moj utisak je da su određeni zakoni usvojeni tako da se uvede nešto novo ali da se zadrži i nešto iz bivšeg sistema. Sve što njima odgovara. Državna administracija se mora smanjiti i potrebno je izvršiti privatizaciju kompanija u državnom vlasništvu. Privatni kapital je taj koji reguliše tržište a mi smo u kapitalizmu. Ja sam za to da Vodoprivreda, Elektroprivreda i šume ostanu u državnom vlasništvu. Sve ostalo treba privatizovati putem međunarodnih javnih tendera. Tako bi se stabilizovali i fondovi PIO i Zdravstvenog osiguranja koji su na rubu kolapsa. Ja, kao građanin koji ima državno zdravstveno osiguranje, moram da se liječim kod privatnog ljekara.


PS: Svi građani koji mogu sebi priuštiti liječenje kod privatnog ljekara a imaju i državno zdravstveno osiguranje korsite usluge privatnih ljekara. Možda je u pitanju nepovjerenje prema ljekarima u državnim ustanovama, ali ima još jedna stvar o kojoj građani uporno govore a to je korupcija na svim nivoima.


Čajić: Apsolutno se slažem.


PS: U Bosni i Hercegovini postoji mnogo boračkih organizacija i situacija je na granici haosa. Recite nam da li je boračkoj populaciji Bosne i Hercegovine potreban ovoliki broj udruženja?


Čajić: Mislim da nije. Ja se konstantno zalažem da se taj broj smanji. U to je, u velikoj mjeri, upetaljana politika. Pojedinci iz SDA vode i organizuju ta boračka udruženja. Izgleda da je Ministarstvo za boračka pitanja na Federalnom nivou dotjerano do zida, pa se priprema novi zakon. Vidjet ćemo kakav će biti taj zakon. Oni traže reprezentativna udruženja. Međutim, to je pogodno tlo za političke manipulacije. Svaki borac prvo treba ići na reviziju a nakon toga da se uvrsti u jedinstveni registar. Međutim, tendencija je da se postojeći registar uvede u zakon. Međutim, to nije registar boraca, to je registar primalaca naknada koje se finansiraju preko Ministarstva za boračka pitanja. U tom registru ja sam evidentiran kao primalac, jer imam određeni stepen invaliditeta iz rata i na osnovu toga primam naknadu od nekih 50 KM.


Takođe sam registrovan kao primalac na osnovu ratnog odlikovanja koje sam dobio. Znači, ja sam u registru primalaca. Registar branilaca treba da sadrži vrijeme, jedinicu i mjesto gdje se pojedinac nalazio. Takav pristup ne odgovara većini udruženja, ali ne ovima koji su na vlasti. Nedavno je izašao podatak da imamo 590.000 boraca.


Ja ne mogu da vjerujem da se neko usudio izjaviti tako nešto. Nas nije bilo ni upola toliko. Trenutni registar je isključivo registar primalaca koji je svima dostupan. Boračka udruženja treba regulisati po uzoru bivše Jugoslavije, tj. SUBNOR-a. Znači, treba formirati jedno udruženje i da se mi svi registrujemo kao članovi i da svaki borac ima jedan glas. Tako da prilikom imenovanja rukovodstva svaki borac ima priliku da glasa za koga želi. To bi bio demokratski izbor. Problem koji imamo danas je što se ne zna ko je nadležan, ko šta treba da radi, a što je najgore u čitavoj situaciji, to jako puno košta. Podatak koji sam našao govori da u Federaciji ima 160 boračkih udruženja. Znači 160 ljudi na rukovodećim mjestima prima naknade iz budžeta. Očigledno je da je to nekima vrlo unosan biznis. Ubijeđen sam da je nepotrebno imati 160 ljudi i da se to može riješiti jednim jedinstvenim udruženjem.


Ima ljudi koji su spremni na reformi raditi dobrovoljno i besplatno dok se se ne dovede u red. Sav novac koji se bespotrebno troši na postojeća udruženja može se iskoriti u bolju svrhu, recimo da se podijeli borcima kroz jedan pristojan borački dodatak. Mislim da je svaki borac svojim angažmanom u ratu minimalno zaradio da ga jednom mjesečno nagradiš sa jednim hljebom, jednom litrom mlijeka i jednom kutijom cigareta kroz dodatak. Mnogo djece je izašlo iz prava, mnogo očeva i majki naših sehida je nestalo, oduzimaju sebi živote. Nedavno sam pročitao da je od rata do danas 5000 boraca oduzelo sebi život. Pitam i Vas i sve druge, da li su ovi borci sebi oduzeli život od ljepote? Tih 5000 ljudi je 5000 porodičnih tragedija. Sa tugom se sjetim svojih saboraca,njih 81 poginulog i preko 300 ranjenih.


PS: Da li ste član neke političke partije?


Čajić: Ja sam član Saveza za bolju budućnost. U Savezu trenutno nemam neku zvaničnu funkciju, radim u Općinskom odboru SBB-a Općine Novi Grad. Na zadnjim izborima sam izabran u Općinsko vijeće kao četvrti na listi. Sve svoje kapacitete, znanje i vještine usmjeravam preko SBB-a sa ciljem poboljšanja stanja u zemlji. U politiku sam ušao jer smatram da je to jedini način da se može ostvariti nešto što naša okolina traži od nas i da jedino na taj način možemo promijeniti stvari na bolje. Ja nisam ušao u politiku da izvučem neku korist. Ja sam ostvaren čovjek. Vjerujem u Boga i vjerujem da će svako dobiti šta zaslužuje. Ipak, politika je javna i transparentna stvar a vjera je privatna i svaki iskreni vjernik će svoju vjeru držati za sebe. Takav čovjek neće nikada nikoga uvrijediti ni pokrasti. Svima koji žele da se bave politikom poručujem da se politikom trebaju baviti tako što će prepoznati negativnosti u svojoj okolini i na njih ukazati. Možda će vas u svemu tome i politika prepoznati pa ćete napredovati.


Ja volim grad Sarajevo. Za njega sam dao svoju krv. Mnogo kolega sam izgubio u ratu, raznih nacionalnosti, ali želim istaći da sam ja prije sve, Bosanac i Hercegovac od glave do pete.


PS: Ukoliko bude trebalo, da li bi „Vojnik sreće“ opet obukao uniformu i stao na branik svoje domovine?


Čajić: Tu nema nikakve dvojbe. Braniti svoju domovinu, njenu čast, ugled i teritorij je ustavna obaveza i to je neupitno. Ne samo za mene, nego i za svakog normalnog čovjeka. Naravno, u situaciji kada smo suočeni sa pravim neprijateljem. Ova talasanja danas koja se dešavaju ne mogu rezultirati ratom kakav smo imali. Mi imamo unutrašnji problem i razmjerice koje trebamo riješiti i otvoreno reći ko je ovu državu pokrao, kako i na koji način. Kompanije rade, a radnici nisu zbrinuti. Eto nam prve borbe, borbe protiv korupcije i nepotizma.


PS: Ima li volje da se ovi problemi riješe?


Čajić: Ja vidim napredak. Zatvori se polahko pune. Javna je tajna u Sarajevu koliko koštaju određena radna mjesta u državnim firmama. Prije rata su se takve situacije rješavale po hitnom postupku. Ali, ima napretka. I u Tužilaštvu se neke stvari raščišćavaju. Vrijeme „radi“ za sve nas poštene. Neće moći ovi kriminalci još dugo.


PS: Možete li nam reći nesto privatno o sebi i o svojoj porodici? Da li se još uvijek bavite sportom?


Čajić: Ja se sportom više ne bavim ali se bave moja djeca. Imam četvoro djece i želim da im budem oslonac i potpora u njihovim mladim životima i da dobiju što kvalitetnije obrazovanje. Imam i jedno unuče. Za mene važi ona narodna „Nije ni dedo kao što je izgled'o“. Živim normalan život kao i većina mojih Bosanaca i Hercegovaca. Družim se sa prijateljima. Malo kritikujemo, malo radimo i idemo u pravcu da se ponovo uspostave izgubljene moralne vrijednosti. Nepotizma je uvijek bilo, ali u manjoj mjeri. Potrebno je uspostaviti sistem vrijednosti da se , kada se raspiše konkurs za radno mjesto, zaposli najbolji. Da se ne dešavaju situacije da kvalitetan i obrazovan kadar bude najbolji na testu, ali ne prođe na intervjuu jer u panelu sjede tri podobna partijska poslušnika i prođe neko ko to ne zaslužuje.
-M84-
Posts: 127
Joined: 06/03/2021 12:42

#34 Re: Odred policije BOSNA

Post by -M84- »

Ne znam da li je ovaj dirljivi susret istina.

https://www.vecernji.hr/vijesti/zivotna ... iv-1155562

Zanimljivo, Alija Izetbegović na samrtnoj je postelji imao potrebu vidjeti Dragana Vikića. On se dan prije Izetbegovićeve smrti, s nekoliko suboraca, zadržao kod Izetbegovića punih 45 minuta. Kad su ušli na vrata, Izetbegović je počeo pjevušiti ratnu pjesmu Mladena Vojčića Tife “Ponesi zastavu, Dragane Vikiću”. “Možda sam ti rekao, možda nisam... Znaš, bio sam dolje u Emiratima, pitao me jedan šeik, valjda su oni vidjeli na CNN-u: ‘Kako to da ti onaj komandant nije musliman? Kakva ti je to vojska?! Diraju li te?’” – rekao je Izetbegović Vikiću u razgovoru. “Diraju, otkad znam za sebe, ja sam u nekom kuršlusu s tim nekakvima na vlasti” – odgovorio sam mu. “Ti si za mene najveći borac za Bosnu i Hercegovinu. Ostani takav kakav jesi”, uzvratio mi je Izetbegović. Unatoč tome što su iz osiguranja stalno tražili da napuste bolesničku sobu, Izetbegović nije dao Vikiću da ode.
User avatar
agent_zero
Posts: 10478
Joined: 27/01/2010 23:58
Location: tamni vilajet SDA zlotvora!

#35 Re: Odred policije BOSNA

Post by agent_zero »

Jedinica za posebne namjene RSUP BiH, 1989.

Image
-M84-
Posts: 127
Joined: 06/03/2021 12:42

#36 Re: Odred policije BOSNA

Post by -M84- »

Dragan Vikić otkrio nepoznate detalje o pokušaju Srba da iznutra razbiju Specijalnu jedinicu

Sociolog
Posts: 4312
Joined: 06/05/2008 17:44
Location: Sarajevo

#37 Re: Odred policije BOSNA

Post by Sociolog »

Evo malo sire o njemu,

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/79 ... hamac.html

Da li je ovaj lik, stvarno fakat ovako ozbiljan lik bio?
Dimu1927
Posts: 3955
Joined: 24/05/2020 17:41
Location: Sarajevo

#38 Re: Odred policije BOSNA

Post by Dimu1927 »

Post Reply