Odred policije BOSNA

BISTRIK100
Posts: 194
Joined: 21/05/2012 13:30

#1 Odred policije BOSNA

Post by BISTRIK100 »

Tema o Vikicevim specijalacima

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

https://www.scribd.com/document/3346196 ... orima-Rata
Last edited by BISTRIK100 on 16/04/2018 12:23, edited 2 times in total.
SA-71000
Posts: 39
Joined: 10/04/2018 02:13

#2 Re: Odred policije BOSNA

Post by SA-71000 »

.
Last edited by SA-71000 on 16/10/2019 05:36, edited 1 time in total.
BISTRIK100
Posts: 194
Joined: 21/05/2012 13:30

#3 Re: Odred policije BOSNA

Post by BISTRIK100 »

BISTRIK100
Posts: 194
Joined: 21/05/2012 13:30

#4 Re: Odred policije BOSNA

Post by BISTRIK100 »

Opsada Sarajeva - „Latinica" (cijela emisija)
Gledati od 53 minute
https://www.youtube.com/watch?v=F2CDnvVpHQU
sabanss
Posts: 4541
Joined: 13/08/2006 11:20

#5 Re: Odred policije BOSNA

Post by sabanss »

Jel' zna neko o kome se radi:

https://net.hr/danas/crna-kronika/nezap ... -agenta-2/

Po ovome ispade covjek Dzejms Bond. Sa obzirom da se spominje da je bio specijalac MUP-a pretpostavljam da je bio u BOSNA-i.
TheMule
Posts: 3764
Joined: 04/05/2009 03:34

#6 Re: Odred policije BOSNA

Post by TheMule »

sabanss wrote:Jel' zna neko o kome se radi:

https://net.hr/danas/crna-kronika/nezap ... -agenta-2/

Po ovome ispade covjek Dzejms Bond. Sa obzirom da se spominje da je bio specijalac MUP-a pretpostavljam da je bio u BOSNA-i.
Jeste Dzejms Bond. Ne znam covjeka ali znam za njega veliki heroj Sarajeva i patriota.


Jel se ista radi na tome da se pomogne Camcu?? Najnovije informacije su da Hrvati hoce da ga predaju Tunisu
MaD_ProfessoR
Posts: 797
Joined: 16/11/2012 12:00

#7 Re: Odred policije BOSNA

Post by MaD_ProfessoR »

TheMule wrote:
sabanss wrote:Jel' zna neko o kome se radi:

https://net.hr/danas/crna-kronika/nezap ... -agenta-2/

Po ovome ispade covjek Dzejms Bond. Sa obzirom da se spominje da je bio specijalac MUP-a pretpostavljam da je bio u BOSNA-i.
Jeste Dzejms Bond. Ne znam covjeka ali znam za njega veliki heroj Sarajeva i patriota.


Jel se ista radi na tome da se pomogne Camcu?? Najnovije informacije su da Hrvati hoce da ga predaju Tunisu
Imao sam priliku da treniram s njim prije nekoliko godina.

Pjer Žalica je snimio dokumentarac o njemu

http://www.sagafilm.com/Production/Docu ... lled_Boat/
TheMule
Posts: 3764
Joined: 04/05/2009 03:34

#8 Re: Odred policije BOSNA

Post by TheMule »

MaD_ProfessoR wrote:
TheMule wrote:
sabanss wrote:Jel' zna neko o kome se radi:

https://net.hr/danas/crna-kronika/nezap ... -agenta-2/

Po ovome ispade covjek Dzejms Bond. Sa obzirom da se spominje da je bio specijalac MUP-a pretpostavljam da je bio u BOSNA-i.
Jeste Dzejms Bond. Ne znam covjeka ali znam za njega veliki heroj Sarajeva i patriota.


Jel se ista radi na tome da se pomogne Camcu?? Najnovije informacije su da Hrvati hoce da ga predaju Tunisu
Imao sam priliku da treniram s njim prije nekoliko godina.

Pjer Žalica je snimio dokumentarac o njemu

http://www.sagafilm.com/Production/Docu ... lled_Boat/
Sta ste trenirali?

I usput, da li si slucajno skino ovaj dokumentarac dok je bio okacen, nema ga vise? Nema ga na netu nigdje

Ima li nekih novosti u vezi ovog slucaja?
MaD_ProfessoR
Posts: 797
Joined: 16/11/2012 12:00

#9 Re: Odred policije BOSNA

Post by MaD_ProfessoR »

Jučer sam se slomio tražeći dokumentarac da ga ovdje okačim, al mane nigdje, misteriozno nestao. Bio je neki prosječno dobar snimak na daily motionu, ali nisam uspio da ga nađem, jbg.
Radili smo samoodbranu, vale tudo

P.S.
Nisam čuo ništa novo o slučaju.
TheMule
Posts: 3764
Joined: 04/05/2009 03:34

#10 Re: Odred policije BOSNA

Post by TheMule »

MaD_ProfessoR wrote:Jučer sam se slomio tražeći dokumentarac da ga ovdje okačim, al mane nigdje, misteriozno nestao. Bio je neki prosječno dobar snimak na daily motionu, ali nisam uspio da ga nađem, jbg.
Radili smo samoodbranu, vale tudo

P.S.
Nisam čuo ništa novo o slučaju.
I ja isto trazio cim sa cuo za ovu vijest prije nekoliko dana, i u novinarskim clancima pise video nestao....
TheMule
Posts: 3764
Joined: 04/05/2009 03:34

#11 Re: Odred policije BOSNA

Post by TheMule »

Najnovija vijest je da ga Hrvatska nece predati Tunisu. Valjda ce ga pustiti, ne moze u pritvor bez nekog sudskog procesa....
User avatar
Nekako s proljeća
Posts: 4797
Joined: 01/12/2006 22:59
Location: Pozdrav domovini!

#12 Re: Odred policije BOSNA

Post by Nekako s proljeća »

Image
User avatar
Nekako s proljeća
Posts: 4797
Joined: 01/12/2006 22:59
Location: Pozdrav domovini!

#13 Re: Odred policije BOSNA

Post by Nekako s proljeća »

Image
Image
User avatar
Bancho
Posts: 631
Joined: 01/11/2011 11:45

#14 Re: Odred policije BOSNA

Post by Bancho »









User avatar
Bancho
Posts: 631
Joined: 01/11/2011 11:45

#15 Re: Odred policije BOSNA

Post by Bancho »



Image

Malo literature na temu...
Image

Image
dedomraz
Posts: 83
Joined: 16/01/2013 16:21

#16 Re: Odred policije BOSNA

Post by dedomraz »

Vikićevi Specijalci: Borbe Nikad Nisu Prestale, I Danas Nam Proganjaju Komadante
https://www.bh-vijesti.com/vikicevi-spe ... komadante/
BIH
17. Aprila 2017. Admin
“Svake godine na ovaj dan posjećujemo porodice šehida i poginulih boraca. Obilazimo mezarje redovno, izlazimo jedni drugima u susret i pomažemo jedni druge koliko je to u našoj mogućnosti”, ističe Kovač i kaže da borbe nikada nisu prestale da se vode, samo su prešle iz jednog oblika u drugi. “Danas je stanje takvo kakvo jeste. Proganjaju nam komandante, počev od Kemala Ademovića, kojeg Dnevni avaz proganja bez ikakve potrebe. Optužbe protiv Dragana Vikića čista su besmislica. Mi smo bili i ostali čista jedinica koja je ostala do kraja svijetla obraza”

image

image
U Sarajevu je 5. aprila 2017. godine obilježena 25. godišnjica osnivanja ratne Specijalne jedinice MUP-a RBiH i Dan jedinice Udruženja veterana Odreda policije “Bosna”. Centralna svečanost održana je u Domu policije, a prisustvovali su joj predstavnici svih nivoa vlasti, predstavnici mnogobrojnih boračkih udruženja, kao i druge zvanice i uvaženi gosti. Svečanosti pod nazivom “Veče specijalaca“ prisustvovali su i federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara i federalni ministar za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Salko Bukvarević, koji su ovom prilikom ukazali na posebnost Odreda policije “Bosna”, čiji su pripadnici u izuzetno teškim i često presudnim bitkama pokazali kako se voli i brani domovina. Istakli su kako je to bila jedinica multietničkog sastava koja je uživala neizmjerno poštovanje i povjerenje građana, te formacija koja je odlučno stala u odbranu očuvanja cjelovitosti države Bosne i Hercegovine, kao i istinskih civilizacijskih vrijednosti, zajedništva i suživota.
ZNALI SU DA IDU PROTIV STOTINU PUTA JAČEG NEPRIJATELJA

U odbrani Sarajeva i Bosne i Hercegovine 81 pripadnik ove elitne formacije dao je svoj život, a nekoliko stotina ih je ranjeno. U njenim redovima borilo se preko 1.500 specijalaca. Odredu policije “Bosna”, tokom svog postojanja, uručeno je mnoštvo odlikovanja i priznanja: Orden zlatnog grba s mačevima, četiri Zlatna ljiljana i pet Policijskih medalja za hrabrost, 86 Zlatnih policijskih znački i 60 Srebrenih policijskih znački. Zbog izuzetnog i nemjerljivog doprinosa u odbrani Sarajeva tokom četverogodišnje agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao i zbog angažmana na gotovo svim ratištima širom teritorije BiH, Odredu policije “Bosna” 2002. godine dodijeljena je i Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva.

Fadil Kulo, veteran Odreda policije “Bosna”, kaže da je za njega 5. april vrlo jedinstven i značajan dan, i to iz više razloga. Prisjećajući se 4. i 5. aprila 1992. godine, kaže da mu ti događaji i sada, nakon 25 godina, zvuče pomalo nevjerovatno. U razgovoru za Stav Kulo kaže kako je Specijalna jedinica odmah na samom početku stala u odbranu glavnog grada BiH i odbranila sve ono što se moglo odbraniti, iako su vrlo dobro znali da idu protiv stotinu puta jačeg neprijatelja. “Svi dobro znaju da se na ovaj grad okomilo sve što se moglo okomiti kada su u pitanju Srbi i bivša JNA. Vrlo je važno što smo stali prvi u odbranu i što smo bili spremni da odbranimo najznačajnije objekte u Sarajevu – prvo RTVBiH i Predsjedništvo, a zatim i sve ostalo. Da je to palo, otišla bi i čitava Bosna. Sve se to nekako desilo spontano. Narod je bio zbunjen. Tada sam bio komandir čete za protuoklopno djelovanje. Nosili smo ose i zolje i mogu reći da smo u tim presudnim trenucima odbranili grad. Sjećam se krvi na mostu Suade Dilberović – upravo je moj BOV prvi prešao preko te krvi. Nikada to neću zaboraviti. Prvu osu koja je ispaljena na Jevrejskom groblju ja sam lično iznio iz svog vozila i predao je Mušanu Kovaču, koji je zatim ispalio i neutralizirao to mitraljesko gnijezdo. Poslije toga smo otišli do Jarčedola i, zapravo, smo tek tada vidjeli kakva je sila na brdima oko Sarajeva bila okrenuta na naš grad. To je nezaboravna scena. Nakon toga su se dešavale najteže i strašne stvari”, sjeća se Kulo.

“Kada smo došli na mjesto događaja, naš komandir Dragan Vikić ušao je u Skupštinu i pozvao građane Sarajeva, kazavši im da imamo rat pred sobom i da će predstojati teška borba. Tada smo dobili obavijest da su na mostu ubijene dvije djevojke. Dobro se sjećam tih momenata i šta mi je tada kroz glavu prolazilo. Bilo mi je potpuno neshvatljivo da bilo ko može da puca u goloruke civile, a pogotovo u žene. Šta te uopće može natjerati da pucaš u nenaoružana čovjeka, ni sada mi nije jasno. Pa to su ljudi, nisu životinje. I kad se ide u lov, pravi se neka selekcija. Bio sam ljut. Uzeo sam osu koju je jedan od mojih kolega napunio, opalio i neutralizirao to gnijezdo odakle su ubijene djevojke. Sada, nakon 25 godina, s ponosom kažem da ih je stigla zaslužena kazna”, prepričava Mušan Kovač, pripadnik Specijalne jedinice i pukovnik policije koji je od 1998. godine u mirovini, te dodaje da im je, nakon što su neutralizirali gnijezdo odakle su ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić, ministar unutrašnjih poslova Alija Delimustafić naredio da se povuku i na taj način spriječio da unište tenk i pragu koji su dejstvovali po Marijin‑Dvoru. “Evo, ni danas ne znam zbog čega je to naređeno. Imali smo protuoklopna sredstva, ose i zolje, a bili smo naoružani i pješadijskim naoružanjem”, kaže Kovač.

Kovač je u stalnom kontaktu sa svojim kolegama s kojima se viđa tokom čitave godine. Kaže kako mu je ova 25. godišnjica formiranja ratne Specijalne jedinice MUP-a RBiH – Odreda policije “Bosna” posebno važna, jer ona, zapravo, znači jedno veliko “ne” koje je rečeno agresoru s 4. na 5. april. “Tada smo dali sigurnost građanima da ih se neće moći ubijati kako su to neprijatelji ove zemlje zamislili i isplanirali. Tada su vidjeli da im se ima ko suprotstaviti i tu se zapravo desila prekretnica u odbrani grada Sarajeva. Danas se okupljamo upravo zbog toga. Svake godine na ovaj dan posjećujemo porodice šehida i poginulih boraca. Obilazimo mezarje redovno, izlazimo jedni drugima u susret i pomažemo jedni druge koliko je to u našoj mogućnosti”, ističe Kovač i kaže da se borbe nikada nisu prestale voditi, samo su prešle iz jednog oblika u drugi. “Danas je stanje takvo kakvo jeste. Proganjaju nam komandante, počev od Kemala Ademovića, kojeg Dnevni avaz proganja bez ikakve potrebe. Optužbe protiv Dragana Vikića čista su besmislica. Mi smo bili i ostali čista jedinica koja je ostala do kraja svijetla obraza. Dokazat ćemo to svima i prebrodit ćemo to. Mislim da hoće da nam napakoste iz razloga što smo bili multietnička jedinica. S ponosom uvijek govorim da su komandiri vodova, četa i odjeljenja bili pripadnici iz drugih naroda, ali prije svega građani koji su ostali da brane svoj grad i svoju državu. Bilo je važno ko je patriota i ko voli i brani svoju domovinu, a ljudi koji su počinili zločine nikako nisu bili pod našom ingerencijom niti pod ingerencijom Dragana Vikića”, pojašnjava Kovač.

Prisjećajući se početka rata, Kovač tvrdi kako je neprijatelj planirao okupirati Sarajevo za 5 dana, nakon čega im je produžen rok na 7 dana, zatim i na mjesec. Iako tada to tako nije izgledalo, Kovač je danas uvjeren kako je u čitavoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i međunarodna zajednica umiješala svoje prste: “Mislim da im je međunarodna zajednica u svemu tome pomagala. Svi su oni mislili da smo mi goloruk i bespomoćan narod i da se nikako ne možemo odbraniti. Ali nisu bili svjesni koliko smo opasni upravo zbog toga što smo narod koji voli svoju zemlju i svoj grad. S druge strane, nismo imali kuda da idemo, pa nam je jedina opcija bila da se branimo, i to najbolje i najžešće što možemo. Tako je i bilo. Bili smo stameniti u odluci da nas niko neće pomjerati s naših ognjišta, pa smo tu odluku, kao što se svi, i mi i oni, možemo uvjeriti, proveli do kraja.”

U RATU UPOZNALI LJUDE KOJI ĆE IM OSTATI PRIJATELJI DO KRAJA ŽIVOTA

Pripadnik Specijalne jedinice MUP-a RBiH – Odreda policije “Bosna” Željko Lukić sve je vrijeme rata bio aktivni vojnik. Rat ga je zatekao u saobraćajnoj policiji, ali nakon bitke u Otesu i teških gubitaka koje je Specijalna jedinica pretrpjela, poslana je službena depeša za dobrovoljni prelazak u Specijalnu jedinicu. Od 244 čovjeka iz saobraćajne policije, Lukić se jedini prijavio. Bio je to 13. januar 1993. godine. Nakon završetka rata, Lukić ponovo prelazi u saobraćajnu policiju. Trenutno radi kao zaštitar u GRAS-u. Do penzije mu je ostalo još dva mjeseca, međutim, kako i sam kaže, nije siguran da će išta od toga biti, jer u GRAS-u odavno ne plaćaju doprinose. “A i ako dobijem penziju, bit će to onda ona minimalna. Obilježavajući 5. april, prisjetio sam se jedne bitke na Treskavici. Tada mi je komandir voda Senad Lemo naredio da ostanem dolje i da ne idem s njima u akciju oslobađanja ‘Đokinog tornja’. A čudno je to bilo, sjećam se da mi je prije polaska jedna žena na Švrakinom, gledajući u fildžan, kazala da će mi jedan mladić s plavim zaliscima spasiti život. Komandir Lemo imao je plavu kosu i zaliske, meni je zabranio da tada idem s njim, i tako mi spasio život, a on je poginuo”, prisjeća se Lukić.

“U Specijalnoj jedinici bio sam sve do 2002. godine, a poslije toga sam radio u Ambasadi SAD‑a. Poučen iskustvom iz Specijalne jedinice i znanjem koje sam tamo stekao, radio sam na obezbjeđivanju i pratnji visokih ličnosti. U međuvremenu sam završio školu i zaposlio se u Privrednoj banci Sarajevo. Kada je u pitanju 5. april, mislim da su na taj dan svi dobri ljudi i istinske patriote odlučili da daju svoj doprinos u odbrani svoga grada i da stanu, na čelo s komandantom Vikićem, u odbranu našeg grada. Tada sam imao 24 godine i bio sam ispred Skupštine. Bio sam u rezervnoj Specijalnoj jedinici, onda sam nastavio tu i ostao 10 godina. Sada, kada pričam o događajima koji su se desili tog sudbonosnog 4. i 5. aprila, naježim se pri samoj pomisli šta se sve moglo desiti”, kaže Omer Osmanović, pripadnik Specijalne jedinice MUP-a RBiH – Odreda policije “Bosna”.

Osmanović priča kako je u redovnom kontaktu sa svojim kolegama i kako preko Udruženja veterana Specijalne jedinice “Bosna” pomažu porodicama šehida, poginulih boraca i onim saborcima koji ne rade, pa im se pokuša pronaći neki posao. “U ratu su se dešavale teške stvari, međutim, u istom tom ratu, mogu slobodno reći, upoznao sam ljude koji će mi ostati prijatelji do kraja života. Svi su ljudi dobri, ali oni koji su bili sa mnom u tim borbama, to su oni na koje sam se mogao tada osloniti i na koje se, evo, i danas oslanjam. Tu se stvori jedna posebna veza kada ste negdje, ko zna gdje, u hladnoj noći, u hladnom ratu, kada je veoma teško, u nekim presudnim trenucima, i oslanjate se samo na Boga dragog, na druga pored sebe i ni na kog više”, kaže Osmanović.

Ahmed Hadžić Hadžo, natporučnik Specijalne policije u mirovini, danas živi, prema njegovim riječima, lijepim životom. Ima imanje od dva dunuma zemlje koju je naslijedio. Na 400 kvadratnih metara posijao je maline koje su mu lijepa razonoda, a može se ponešto i zaraditi. Ide redovno u ribolov i to ga opušta i odmara. Kaže kako 5. april uvijek doživljava s određenom dozom emocije, prilikom čega se uvijek prisjeti hrabrih saboraca koji su položili svoje živote u odbrani najdraže nam zemlje. “Vrlo je važno da im danas, i dok je svijeta i vijeka, odajemo dužno poštovanje, jer, da njih nije bilo, ni nas danas vjerovatno ne bi ovdje bilo. Što se tiče onih koji su ostali na ovom svijetu, to su moja ratna braća i ljudi koji to nisu preživjeli ne mogu shvatiti kakva je to veza u pitanju. Redovno smo u kontaktu, imamo razna druženja, svečanosti, proslavu dana jedinice, označavanje važnih bitaka. Mogu slobodno reći da jedva čekamo da se vidimo”, tvrdi Hadžić.

Godine 1991. Hadžić je, nakon završetka služenja vojnog roka u JNA i povratka s bugarske granice, upisao policijski kurs na Vracama u Sarajevu. Imao je dobre psihofizičke karakteristike, bio je sportista, karatista. Primljen je na kurs između nekoliko stotina aplikanata. Kurs je uspješno završio nakon šest mjeseci i tada prelazi u Specijalnu jedinicu. “Nakon toga su izvršene naknadne selekcije i na kraju nas je ostalo svega dvadesetak. Tada su nas popularno zvali ‘Zenge’, kao najmlađe pripadnike Specijalne jedinice. Mnogo smo za kratak period naučili od svojih starijih kolega, komandanta Kemala Ademovića, Dragana Vikića, Mušana Kovača, Zorana Čegara, Ivice Šutala, Vinka Šamarlića. Prošli smo strašnu obuku; znali smo rukovati raznim vrstama oružja. Onda nas je dočekao rat. Već smo ranije, prije 6. aprila 1992. godine, radili akcije sklanjanja barikada četnika i paravojnih formacija na raznim mjestima. Od 6. aprila, kada je zvanično počeo rat, pa sve do završetka davali smo nesebično sebe svim svojim bićem u odbrani grada Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Mogu slobodno reći da smo bili uzor mnogim omladincima i građanima i mislim da smo imali veliki značaj u odbrani države. Sama činjenica da smo se suočili s tadašnjom četvrtom vojnom silom u Evropi govori dovoljno o omjeru snaga”, objašnjava Hadžić, te dodaje da se jedna od krucijalnih bitaka desila 18. aprila 1992. godine, kada su pripadnici Specijalne jedinice iz “Pretisa” u Vogošći izvukli svo protuoklopno naoružanje.

“To je naša jedinica uradila na čelu s komandantom Kemalom Ademovićem. Mogu samo reći da bih danas, kad bi ponovo počeo rat, opet bez razmišljanja isto uradio i opet bih stao da odbranim svoju domovinu bez imalo zastoja. Ne bi postojalo nijedno malo mjesto u mojoj glavi za sumnju da li bih ili ne bih stao u odbranu svoje domovine. Bih sigurno, a u tome mi pomaže i činjenica da smo sada mnogo jači i spremniji nego što smo to bili 1992. godine”, konstatirao je Hadžić.
-Superhik-
Posts: 57
Joined: 31/12/2019 03:08

#17 Re: Odred policije BOSNA

Post by -Superhik- »

Evo za Dozera.Raspitivao se za ovaj klip

Vikićevac....Ajnur...akcija snajper....- MTV IGMAN

User avatar
Nekako s proljeća
Posts: 4797
Joined: 01/12/2006 22:59
Location: Pozdrav domovini!

#18 Re: Odred policije BOSNA

Post by Nekako s proljeća »

Autor: Kristijan Ivelić

Gdje sam? I tko sam? Gdje su Jugoslavija, BiH i Sarajevo…?

UBIJANJE JUGOSLAVIJE

Američki bankar neoliberalnih skrupula i hladno pragmatičnog nacionalsocijalističkog nerva Slobodan Milošević, u godini pada Berlinskog zida, na orgiji mitomanije na Kosovu najavljuje i oružane bitke. Potom izvršava eutanaziju SFRJ. Srbija 28. rujna 1990. (godinu prije Slovenije i Hrvatske) donosi neupitno antijugoslavenski, separatistički Ustav. Tim činom Srbija prva, de iure i de facto, izlazi iz pravnoga sustava SFRJ, postavši tako posve autonomna država na svim razinama: politički i administrativno, financijski, vojno i sigurnosno, uz također potpuno neovisnu carinsku politiku. Privid ostanka u SFRJ neovisna Srbija ostvaruje kroz pravnu klauzulu si volam – koja, međutim, samo omogućuje Srbiji prihvaćanje određenih saveznih zakona koji su isključivo u interesu- Srbije. Separatizam je zakrinkan floskulama retorike za međunarodnu javnost i ostatak SFRJ: Miloševićeva „borba za očuvanje Titovih tekovina i teritorijalnog integriteta SFRJ“. Preko poslušnika Veljka Kadijevića i Borisava Jovića, dok neumorno konfabulira o Titu i Jugoslaviji, ubojica Jugoslavije Milošević JNA brzopotezno pretvara u (veliko)srpsku armadu i podređuje sebi Predsjedništvo SFRJ. Ova dva idiota i krvnika u službi balkansko-bankarskog kasapina u svojim publiciranim uspomenama o tom krimenu s ponosom pišu. Uza sve to, nacionalsocijalistički neoliberalni bankar Milošević ipak u jednom dosljedno slijedi Marxovu misao o prvobitnoj akumulaciji kapitala: otcijepljena Srbija upada u monetarni sustav SFRJ i 28. prosinca 1990. u prvom valu pljačka iz primarne misije SFRJ -sitnicu!- iznos od 1,4 milijarde dolara.

Jugoslaven i intelektualni, duhovni aristokrat u najplemenitijem smislu te riječi, beogradski odvjetnik Srđa Popović u neovisnom beogradskom dnevnom listu Danas, tijekom ožujka i travnja 2003. godine, u feljtonu koji je kišovski čas anatomije na truplu ubijene Jugoslavije, predlaže čitateljima misaoni eksperiment post festum. Besprijekornom pravnom argumentacijom, ilustriranom obilnom faktografijom, dokumentacijom i pravnim tragovima iz memoarskih zapisa Kadijevića i Jovića, Srđa Popović dokazuje kako bi- eda je Jugoslavija preživjela- zloglasna trojka Milošević- Kadijević – Jović bila osuđena za teško krivično djelo veleizdaje SFRJ s neizbježnom smrtnom kaznom.

Srbofobi i srbožderi, koji u prethodnom vide krunski dokaz srpske arhikrivnje za zlo, destrukciju i entropiju koji traju na prostorima ubijene Jugoslavije, mogu komotno odjebati u roku odmah i čitati bilo što drugo. Milošević jeste capo di tutti capi, ubojica Jugoslavije, ali je to odradio uz nemalu pomoć prijatelja.

Lažno je višestranačje u Jugoslaviji bez zazora i od samoga početka pokazalo svoje prijeteće i zlokobno, karikaturalno lice: nacionalne partije-pokreti danas su dosegnuli svoju neonacifašističku zrelost. Osim što su eksterminirali Jugoslaviju i bili i ostali kobni za Druge, oni ne prestaju niti posustaju u misiji uništenja naroda koje su posvojili i prisvojili: SPS, SNS, SDS,SNSD i njima slični- istrebljivači Srba u Srbiji i manjem bh.entitetu, HDZ i njezini klonovi – terminatori Hrvata u Hrvatskoj i BiH, SDA i njezine replike – uništavatelji Bošnjaka u BiH.

Stoga niukoliko ne dijelim mišljenje fra Ivana Šarčevića koji, u jednom razgovoru za ovaj portal, hrvatski i bošnjački nacionalizam svodi na reaktivnost – u odnosu na onaj srpski. Držim, naime, da i ova dva, u svojoj zloćudnoj kapacitiranosti i samoniklosti, ne potrebuju, jednako kao i onaj srpski, poticaj i povod izvan vlastitih, malignih i monomaničnih fiksacija.

SARAJEVO: POD VANJSKOM I UNUTARNJOM OPSADOM

Marko Vešović, jedan od najvećih živućih južnoslavenskih pjesnika, jedan od simbola sarajevskog duhovnog otpora pod četverogodišnjom opsadom Miloševićevih i Karadžićevih izvođača radova Memoranduma SANU, čovjek u čijoj sam kući kao srednjoškolac rastao u okružju njegovih tisuća knjiga, izjavio je nedavno da je „Sarajevo u ratu bilo pod vanjskom a danas je pod unutrašnjom opsadom!“. Rijetki su slučajevi – nema ih, zapravo – kada moj voljeni profesor nije u pravu; ovo je tek iznimka koja potvrđuje pravilo.

Četverogodišnja opsada Sarajeva bila je vanjska i unutarnja. Svaka naša borba s hordama iz Beograda i s Pala, a potom i iz Zagreba i Gruda, bila je desetostruko teža, jer smo iza leđa imali Izetbegoviće i SDA. Poslije ubijanja Jugoslavije, stali smo kontra Velike Srbije i Velike Hrvatske. S krvavom mukom smo od TO Sarajeva, policije opće namjene, interventne, naše državne Specijalne i gradske (Laste) stvarali obranu. Bosna i Hercegovina našla se, nakon mučkog umorstva Jugoslavije, između Scile i Haribde, agresivno protubosanskih režima Srbije i Hrvatske te njihovih ekspozitura na Palama i Grudama. A iza naših leđa, ponovit ću, Izetbegovići i SDA.

Sugeriram li da je u Sarajevu pod opsadom to bio trojanski konj usred bosanskohercegovačke prijestolnice? Ne, nipošto – u ovom slučaju, posrijedi je bila trojanska ergela! Jer, Sarajevo nisu obranili predmoderna SDA i njihova anakrona, svemoćna begovska famiglia. Ključni čovjek, koji je animirao obranu grada i- kroz unisoni medijski odjek i reakciju na tisuće ljudi koji su hrlili u glavni grad BiH – svih drugih kritičnih točaka diljem Bosne i Hercegovine, bio je zapovjednik, komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, tada pukovnik policije, Dragan Vikić.

Svi oni koji su vidjeli Bosnu kao malu i drevniju, prvotnu Jugoslaviju, Jugoslaviju prije Jugoslavije, Protojugoslaviju, prepoznali su poziv na zajedništvo u riječima Dragana Vikića. U njima je odjekivao odgoj i etos sarajevskog dječaka rođenog u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. I koji je, bez krzmanja i dvojbi, sad kad je usmrćena Jugoslavija, spreman braniti to i sačuvati u Bosni i Hercegovini.

Danas SDA i trenutačni Izetbegović misle da smo mi preživjeli lobotomirani ili toliko u strahopoštovanju pred njihovim cosanostrinskim ovladavanjem policijom, obavještajnim i protuobavještajnim službama, vojskom, sudstvom, medijima, da ćemo se valjda odreći u strahu – sami sebe i istine vlastita pamćenja?

Narodi su htjeli – jer su za govornicu u Skupštini RBiH izlazile desetine govornika svih nacionalnosti, pristigli iz svakog kutka BiH – Dragana Vikića, nikoga iz HDZ ili SDA, dok su čopori SDS pobjegli u šume i špilje Pala i Romanije u danima prije tog 5. travnja 1992.

A baš na taj dan stupio sam u Odred Dragana Vikića.

Otprije sam poznavao Vinka Šamarlića Zmaja, Željka Jandrića, Ivana Čička, po čuvenju Zorana Čegara i, dakako, samoga prvog čovjeka Specijalne jedinice.

Taj dan, pred Svenarodnim parlamentom, u Skupštni RBiH ljudi iz cijele BiH pozorno i s odobravanjem slušaju iskrene, nepripremljene govore Zdravka Grebe, Josipa Pejakovića, Radeta Šerbedžije.

A rečenicu: „Ja sam Dragan Vikić, komandant Specijalne jedinice MUP-a Bosne i Hercegovine…“ prekinule su ovacije: “Dragane, Dragane…“; pljesak, suze, osmijesi, očajnički krici pobunjenih i uplašenih ljudi. Ponovit ću: Karadžićeve horde pobjegle su u jazbine, ubrzo će nastaviti, kroz četiri godine, Miloševićev zločin ubijanja svega što podsjeća na Jugoslaviju. A Bosna je previše podsjećala na nesretnu pokojnicu.

Do konca 1990. živio sam između Sarajeva, Brača, Splita, Vukovara, Osijeka, kao slobodni novinar proputovao Jugoslaviju nekoliko puta. Bez babilonske pometnje jezika, u mojoj najbližoj rodbini izmiješani su Talijani, Česi, Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci, Slovenci. I još, kroz isprepletena kumstva, Židovi, Mađari, Cincari, Nijemci. Prenoćišta na putovanjima nisu bila problem: spavao sam u Skopju i Bitoli, Herceg Novom i Titogradu, Subotici, Novom Sadu, Beogradu, u Hrvatskoj bih, svaka dva-tri mjeseca, navratio i u Zagreb i Rijeku, Ajdovščina, Vipava i Ljubljana čekale su me u Sloveniji. Do pred početak rata, obišao sam i veći dio Europe, osim Njemačke, Skandinavije i Baltika.

I nakon vrbovanja i odvlačenja u paljansku vukojebinu, od strane Karadžićevih žbira, pripadnika Specijalne jedinice srpske nacionalnosti, predvođenih Miodragom Karišikom, Vikićeva jedinica bila je Jugoslavija i Bosna u malom: nije manjkalo – hajdemo u etničko markiranje!- Bošnjaka, Hrvata, Srba, Crnogoraca, bilo je lako pronaći Slovence, Makedonce, Albance, Rome podrijetlom, a djeca iz takozvanih mješovitih brakova bila su zastupljena u svim mogućim jugoslavenskim i bosanskohercegovačkim kombinacijama.

Kad bolje razmislim, Specijalna jedinica Mup-a Republike Bosne i Hercegovine bila je živi podsjetnik na to kako je Jugoslavija doista nekoć izgledala.

PONESI ZASTAVU OD BOSNE VIKIĆU? EJ, KOMANDANTE…

Već spada u narodne običaje i tradiciju koja se, poput svetinje nad svetinjama, brižljivo njeguje na postjugoslavenskim prostorima: da se dokazani i osuđeni ratni zločinci proglašavaju herojima, vitezovima, uzornim građanima društva.

U procesu koji podsjeća na montirane staljinističke procese – gdje je krivnja optuženog čista konfabulacija, a samo je želja za smaknućem neutemeljeno optuženog istinita! – Dragana Vikića se nasilno iz herojstva koje je već odavna na razini partizanskog, Brozovog i Valterovog, želi srozati u pripremljenu stupicu, kaljužu izmišljenoga zločina.

Vikićev pad priželjkuju, utrkujući se u tome, SDS-SNSD, rame uz rame sa SDA i HDZ. Njegova etička i moralna veličina prenapadno, već 30 godina, naglašava njihovu minornost i mizeriju, strukturnu zločinačku amoralnost.

U doba Titove Jugoslavije, Vikić je bio dobro znano ime u svijetu borilačkih sportova na saveznoj razini, a i na Starom kontinentu. Kad su posrijedi milicijske – policijske snage specijalne namjene, on još u socijalističkoj BiH diže jedinicu u istu ravan s postrojbama SR Srbije i SR Hrvatske, a potom ih premašuje, premda su obje imale neusporedivo više novca od SUP-a SRBiH.

Jugoslavenstvo Dragana Vikića bilo je prirodno, a ne parolaško i deklarativno. Kad je beogradski Kasapin ubio SFRJ, Vikić je to sarajevsko i bosansko jugoslavenstvo, kao podrazumijevajuće u bezuvjetnoj odanosti čije je drugo ime iskrena, a diskretna ljubav, prenio na svoju Bosnu i Sarajevo – srce i srce srca Jugoslavije.

Legalist, kojem u to ime nitko nije mogao začepiti usta, pred samu agresiju, govoreći o odlučnu sprječavanju djelovanja svih paramilitarnih postrojbi na teritoriju BiH, među ostalim naglašava da će specijalna jedinica stoga zaustaviti beretke svih boja „plave, zelene, crvene, žute i kakve god…“ Snimak je, koliko pamtim, urađen u predratnoj bazi Specijalne u Krteljima pored Sarajeva.

Tik do Vikića sjedi Alija Delimustafić, face u kiseloj grimasi, tada ministar MUP-a, jedan od čuvenih kapitalaca iz mafiokratskog kadra SDA, i naglašeno – šuti. To su zasigurno u zlopamćenju pohranili oni koji Dragana Vikića niti prije te izjave nisu voljeli, blago kazano.

Uz sve akcije u koje smo u toj prvoj polovici travnja/aprila 1992. upućivani, čekali smo jednu koja i danas stoji kao gušeći zalogaj u grlu, kao propuštena mogućnost i budućnost u kojoj bi još bili živi na deseci tisuća ljudi diljem BiH.

Svenarodni bosanskohercegovački parlament, brojni članovi UJDI-a, užasnuti Miloševićem, pogubnim učincima vladavine tronacionalne koalicije u BiH, krvavom uvertirom u Sloveniji i njezinim narastanjem u klaonicu u Hrvatskoj, konsternirani prljavim igrama režiranim u medijsko-kosovsko- udbaškoj kloaki, grozničavo su pokušavali formirati Vladu nacionalnog spasa BiH te zaustaviti teško predočivu ratnu kalvariju u Bosni. Rad nacionalnih partija bio bi zabranjen, njihova vodstva uhićena, pokrenuo bi se proces rekonstituiranja BiH, uz poziv JNA da se očituje – stoji li iza svojega imena ili je protiv naroda i narodnosti BiH.

Bila je to mješavina straha i nade, želja i naivnosti, optimizma očajnika i idealizma onih koji su vjerovali u tu i takvu, jedino moguću BiH. Premijer Vlade nacionalnog jedinstva trebao je biti Zdravko Grebo, a njezinu jezgru bi činili Bogić Bogićević, Branko Mikulić, Raif Dizdarević, Uglješa Uzelac, Nijaz Duraković. Riječi Dragana Vikića upućene Grebi nedvosmislene su: „Zdravko, do tebe je. Ja čekam s momcima, ti reci i mi završavamo što treba!“.

Dani premišljanja između spasonosnog avanturizma i nimalo ružičastog legalizma okončali su u Grebinom rezigniranom legalizmu; svima ostalima, nakon Grebine odluke, dobre nakane su ishlapjele do konačnoga odustajanja.

Razmislite: zar je ova zamisao mogla promaknuti Vikićevim mrziteljima svih boja?

Odrastao bez oca, pokraj okrutnoga poočima, cijeli život živim u neiscrpnoj pobuni protiv autoriteta i bilo kakve inkarnacije očinske figure. Ali o Draganu Vikiću uistinu puno govori njegov nadimak, bez ikakve veze s teatralnim, patetičnim, mačističkim ratnim nadimcima i kodnim imenima.

Tata i Babo – tako ga i danas, skoro trideset godina kasnije, zovemo.

Izvana diskretne i suzdržane emocije, brižno je brinuo o nama.

Ako danas živimo u doba cinično ubijene humanosti i humaniteta, zaboravljenih pouka naših roditelja, učitelja – kako postati čovjek?- naš Tata, naš Babo nas je, usred rušiteljskog, dehumanizirajućeg i homicidnog kovitlaca zla i ratnoga zločina, učio kako ostati čovjek!

Specijalna jedinica MUP-a Republike Bosne i Hercegovine, na veliku žalost ratnih zločinitelja, njihovih stranaka i nalogodavaca, koji bi da i nas gurnu u kaljuže zločina koje su njihov prirodni habitat, Vikićeva Specijalna jedinica, baš kao niti njezin Tata, Babo, nije otvarala koncentracijske logore, nije klala, spaljivala, do smrti premlaćivala zarobljene, nije obavljala „humane misije“ etičkoga čišćenja, nije upadala i zaposjedala teritorij susjednih država niti ubijala njihove državljane, Vikićevci nisu usmrćene bespomoćnike bacali u jame, nisu silovali ničije majke, sestre, supružnice, srodnice, Vikićevci nisu, tako pomiješani i jednaki u svojem bratstvu koje je evociralo ono najbolje iz ubijene Jugoslavije, u bratstvu koje je čuvalo jedinu mogućnost opstanka Bosne i Hercegovine, Vikićevci, dakle, nisu željeli niti htjeli iskonstruirani, nametnuti, grozomorni bratoubilački rat, bili su prisiljeni braniti se, pokušali preživjeti sa svojim narodima, sa svojim gradom, sa Bosnom u krvoliptanju, u četiri godine nepredočivoga, arhetipskoga orgijanja Thanatosa, u ktoničnoj, infernalnoj opsadi, izmrcvareni, gladni, osakaćeni i samo svoji kao Sarajevo, kao Bosna i Hercegovina, kao svi oni koji su u njoj svoji na svome, bez izmišljenih historiografija, zemljovida koji zatvaraju u granice protiv susjeda, etnokonfesionalnih fantazmi koje svijet potapaju u smrtonosne tmine.

Nevoljko i s pritajenim bijesom koji je priznavao samo najbližima i istrpio nekoliko mjeseci, Tata je pristao na to da lik sarajevskoga podzemlja, Jusuf Juka Prazina, sa svojim jedinicama uđe u izmišljeni pričuvni, rezervni sastav Specijalne jedinice. Ne sjećam se jesu li imali službene iskaznice, ali su dobili akreditacije slične našima: uz grb MUP-a i BiH, osobne podatke, gorni lijevi ili desni kut akreditacije za nas iz djelatnog, aktivnog sastava, bio je narančast, a kod njih zelen. Pristanak Tate na takvo što bio je potaknut činjenicom da, doista, gomila skoro još dječaka, dečki i zrelijih muškaraca, nema nikakvu kriminogenu prošlost, svi su oni htjeli u Vikićevu Specijalnu. Uostalom, da je logistički bilo izvedivo Specijalna bi se pretvorila u diviziju ili dvije, od 20-40 tisuća ljudi, teško da bi itko preostao u nekoj drugoj formaciji u Sarajevu.

Juka Prazina je Tatinom zamjeniku, Zoranu Čegaru, u bahatoj samouvjerenosti rekao: „Sad smo zajedno i sve po zakonu, a poslije opet svako svoje!“

Ništa nije bilo po zakonu i poslije opet svako svoje uslijedilo je koliko sutra. Najvjerniji Jukini sljedbenici povjerovali su da su nedodirljivi s onim akreditacijama pa su krenuli u oslobađajuće akcije pljačkanja po gradu, iz dana u dan.

Na dojave smo ih presretali, razoružavali, privodili. U Tati je kuhalo, sve dok nije prekipjelo.

Došao je dan kad je Juka s hrabrim vukovima krenuo oslobađati veći broj građana srpske nacionalnosti od okova nakita, dragocjenosti, novca u njemačkoj, američkoj i inim valutama. Ukupna vrijednost tih skinutih okova iznosila je negdje oko pola milijuna maraka. Ozaren, suludo je upao u našu Komandu, bacio krcatu kožnu torbu na stol za sastanke i tonom uspješnog trgovca arlauknuo: Vikara, da dijelimo pazar!“

Samo zbog njegove jedne štake i fiksatora koji je nosio Tata mu nije podijelio puno konkretniji pazar. U tim minutama, doslovce, nestao je izmišljeni pričuvni sastav Specijalne, a Jukini su vukovi, u pratnji nekolicine naših ljudi, išli od stana do stana, s mukom vraćajući popljačkano.

Drugoga svibnja/maja 1992. u granatiranju našega Doma policije na Mejtašu uništen nam je kompletan vozni park.

Novopridošli bahati tip – u sarajevskom slengu za takve podrugljivo kažu: „Divi ga, hoda k’o da je oslobodio Sarajv’o!“- u Odred, nekakav judaš za kojeg nikad nisam čuo ni kako se zove, i on uvjeren da je zakon na Divljem Zapadu, upao je u krug TAS-a i odatle s kompanjonima dovukao pred bazu 3 nova novcata golfa-dvojke! U onom kaosu poslije granatiranja, dojave su ipak bile brže od vozača golfova.

U bazu više nisu kročili, stvari su ih čekale ispred, izbačeni su iz jedinice i pod pratnjom ljudi iz CSB-a, zajapureni i zblanuti, odvedeni su.

Kasnije smo, kroz rekviriranje, od sarajevske Pošte izuzeli nekoliko jarko, prejarko žutih transportnih kombija- kroz grad pod ciljnicima i cijevima podešenih VBR-ova, tenkova, topova, PAM-ova, PAT-ova, minobacača, sijača, snajpera teško se kretati pod kilogramima opreme. Govorili smo da Ameri i Rusi, svaki put kad slete na Mjesec ili kruže oko Zemlje, vide naše kombije i pozdravljaju nas mahanjem.

Nekoliko naših ljudi stoga je osobne aute ustupilo Odredu.

Tata, Zoran Čegar, Vinko Šamarlić Zmaj, Ivica Šutalo Šoko, Kemal Ademović, Mirsad Fočo, Senad Fazlić Fazla, Miodrag Bukva, Emil Gavranović Gavro, Esad Tokić, Ferdo Damjanić, Samir Čajić Čaja, Ivan Čičak, Darko Božić Grk, Mušan Kovač, Željko Jandrić, Ismir Jusko Švabo, Mirsad Vilić – spominjem jedva dio ljudi iz kruga zapovjedništva Specijalne jedinice.

S Tatom i svima nama dijelili su isti etički i moralni kodeks s kojim se ne rade kompromisi ni pod koju cijenu, iako je rat rasap i regresija svega ljudskog – upravo zato i nasuprot svemu tome što urušava sve to jadno, krhko, ranjivo ljudsko.

Pred svaku akciju, odlazak na položaj, silazak u rov kao u grob, slušali smo u bezbrojnim varijacijama, uvijek iznova, kao mantru, inkantaciju, prisegu, osnaživanje i reanimiranje svih nas:

„Idemo sad, sve znate, nije nam prvi put. Stariji, čuvajte novopridošle, ni’ko se od nas nije naučen rodio, svi znamo da kod nas nema glumatanja i prepotentnih gardova, sjetite se početaka, pomozite novacima, svi počinjemo kao gušteri. Novi, sve što je nejasno pitajte sad, pratite što stariji što rade, ne zalijećite se, foliranja ovdje ne prolaze a Rambo je samo ime jednog od naših pasa pored baze.

I ovdje niste frajeri ni mangupi, nikakvi kolege ni sparing partneri, k…i-palci! Ovdje ste braća. ‘K’o ne konta, skontat će. Čuvajte jedni druge, sranje je sve veće, svima su nam mete na čelu, onaj ranjeni smo mi, onaj ubijeni smo mi. Zarobljeni? Suvišno pitanje, al’ da utvrdimo gradivo: nema iživljavanja, to je kurčenje bez muda, nismo smradovi i gamad, psihopate ne stanuju ovdje nego na Petom na Jagomiru (sarajevska neuropsihijatrija), možda je taj fakat koljač, to ne možeš znat, jeste, svaki od nas može zaglavit i da završimo vezani, sve znamo, al’ ako me pitaš kako oni mogu nama ovo ili ono, ako želiš tako, samo daj, ali si ovdje zalut’o, takav ne trebaš ni Tati nit’ ikom od nas.

Svi gledaju u nas, vjeruju nam, očekuju čuda, nema toga, nismo supermeni, ali zato smo ovdje jer možemo i znamo bolje od drugih i nema zamjene da dođe i odradi ovo onako kako mi možemo, pričamo i odmaramo se kad se vratimo, idemo lagano, sretno, ljudi, idemo i ovo završit…

Znalo se, barem 99% ljudi u Odredu nije u SDA, HDZ, što više, odbojni su im dotični, pristojno kazano. Pokušavala je SDA pronaći svoju zamjenu za Dragana Vikića, uzalud.

Bošnjaci u Specijalnoj bili su, jer nisu u SDA, munafici, svi ostali inovjerci kjafiri- ćafiri (i vlasi, latini, kopilad, jugovići), ali im je bilo savršen dobro da ti isti čuvaju njihove guzice u trezorima, skloništima, podrumima, pa da im se lažno, javno, prijetvorno, ketmanski daje potpora, čije su naličje bili licemjerje i strahopoštovanje.

Prevelik je autoritet bio Vikić, prejaka je bila Specijalna.

Tuđman je preko Šuška, Bobana, pronalazio emisare, nudilo se Tati, ako napusti Specijalnu, da kao general stane na čelo cijelog HVO- a u BiH ili pak prijeđe u Hrvatsku vojsku. Na račun bi odmah legao golemi novčani iznos, spominjale su se kuće i stanovi, od Zagreba do Istre i Dalmacije. Tata je sve presijecao i odbio.

Milošević-Karadžić, i kosovskim kanalima, i preko Repije i Karišika, nudili su milijune maraka, izlazak preko Beograda i dalje, samo da im bivši komandant prepusti Sarajevo – i to se o Tatu odbijalo kao o zid. Istodobno, svi ti koji su povjerovali SDS umobolnostima i otišli na Pale, mjesecima su potom uporno zvali, kajali se, priznali zabludu i pogrešku, molili da se vrate, plakali. Prekasno i uzalud.

Ovo su samo djelomična sjećanja koja pokušavaju barem unekoliko predočiti tko je bio i ostao Dragan Vikić, Tata, Babo, ovodobne brozovsko-valterovske karizme, i tko mu sve nije oprostio što nije pristao biti podobni i poćudni Hrvat ili Srbin ili što je naprosto postojao kao kjafir-ćafir te na njihovu nemoć i žalost, nezamjenjiv, poštovan i voljen branitelj Sarajeva i Bosne kao zajedničkog doma za sve.

Brutalnom likvidacijom osmorice zarobljenih vojnika JNA od strane njihovog egzekutora, stranački odanog SDA, Nedžada Herende, ova stranka, nije li razvidno, želi konačno pobjeći od vlastite krivnje i odgovornosti te napokon falsificirati, unakaziti i uniziti ulogu, značenje i kolektivno sjećanje na esencijalno mjesto i funkciju Dragana Vikića u pokušaju obrane Sarajeva i Bosne.

SMRT VOJNIKA SREĆE

U podstanarskim seljakanjima, nevoljkom nomadstvu, nakon povratka u Sarajevo 2016., boreći se s karcinomom trećeg stadija, a poslije srčanog udara i s dijabetesom tipa 2 i trombozom- kronična insomnija kao doživotni dar PTSP-a prati me od 1996. – umornim podstanarenjem po Sarajevu listam našu ratnu i poratnu enciklopediju mrtvih.

U Starom gradu, u ulici Avdage Šahinagića s prozora sam gledao u nju, obnovljenu, danas napadno i kičasto osvijetljenu, a u ratu do temelja spaljenu sarajevsku Vijećnicu, u plamenu koji je progutao milijune knjiga, svezaka. U pozadini, zvono iz bistričkog franjevačkog samostana Svetog Ante…

U ulici Ivana Gorana Kovačića, u kući ispod Jevrejskog groblja. Od djetinjstva slijedim, kao i mnogi koji su nepriopćivo vezani za ovaj grad, obred koji me ispunjava spokojem: odlazak na grob Isaka Samokovlije, polaganje kamenčića na ploču i, desno, na spomen-obilježje eksterminiranim u pošasti Shoah, Holokausta, iščitavanje prelijepih židovskih imena, ispisanih drevnim hebrejskim pismenima i latinicom. Smiren sam tu, a na Gradsko groblje Bare ne ulazim- dođem do ulaza, ali ne idem tamo gdje leži cijela moja obitelj, kapital mojega ratnog profiterstva.

Iz kuće u Kovačićevoj gledam na zgradu Skupštine, Vrbanja Most koji je danas Most Olge i Suade.

Vidim šetnicu Wilsonovog i zgrade i stabla ispred Skupštine gdje smo 21. travnja 1992. u napadu tobožnje JNA i Belih orlova ranjeni Mirsad Fočo, Goran Udovičić, Senad Fazlić Fazla, Semir Frašto stariji i ja, a u akciji su nas vodili Vinko Šamarlić Zmaj i Zoran Čegar.

U ulici Hamdije Čemerlića živio sam u stanu koji gleda na Pofaliće i Vra(t)ca. Na mostu i ulici, dok su se još zvali Bratstvo i jedinstvo, ubijen je vikićevac Ozrenko Mandić Buco, rafalom iz pam-a s Vraca. Bucina smrt u ogoljenoj, užasavajućoj simbolici – u ratu u kojemu je bratstvo i jedinstvo zamijenjeno bratoubilaštvom.

U Azićima, šećem od Stupa do Čarapare: tu negdje je, nakon što sam, pukim slučajem doznao što nas čeka, naš komandir voda Fočo odlučio da izvučemo cijeli naš vod, inače bi smo svi bili pobijeni na spavanju i straži, u potpunom okruženju. No, tek koji mjesec kasnije, od minobacačke granate ginu naš Fočo i Junuz Džaferović, ubrzo potom i Senad Fazlić Fazla, s kojim sam mnogoput bio u tandemu u akcijama.

Iza ulice u kojoj živim, i u kojoj gledam prelijepog crnog psa Luckyja, pasmine cane corso, uličica koja jedva da je nevelik seoski sokak, nosi ime po mojem dragom znancu iz tih ukletih dana, pripadniku HVO Kralj Tvrtko, Krešimiru Zeliću, koji je poginuo baš tu, braneći ulaz u grad.

Tu negdje, u blizini, stanuje još jedan naš čovjek iz Odreda, Irfan Habibović, zbog bolesti ne idem k njemu.

Azići i Stup podsjećaju me na Slavoniju djetinjstva, sve je u Ravnici, umjesto Dunava, Drave i Save, protječe u blizini Dobrinja, a budi me, kao i u slavonska praskozorja, anđeoski gugut grlica…
Image

Prekidanje šutnje o ratu, nakon dvadeset i više godina, ispisivanje ove ispovijedi, inicirao je moj najbolji učenik- bio sam mu, s ponosom to navodim, prvi trener- i srcem mlađi brat, Alen Ramić (1980.), zanesen idejom jugoslavenstva, ljevice, drugačije Bosne, Sarajlija ali neizlječivi željovac, koji već godinama živi u Grazu, radi tri posla i stiže biti europski amaterski šampion (brazilska škola jiu-jitsu). Kriomice, a želeći mi nešto pokloniti, kontaktirao je moje suborce iz Odreda i voda, Damira Zgodića i druge. U međuvremenu doznajem iz kolumne Semezdina Mehmedinovića da je čovjek kojega nisam vidio od 1995. u gradu, nakon izložbe, zaglavio, ne može natrag u Pariz zbog corone. Pa sam pronašao njegovu mail adresu i razmijenili smo srdačna pisma, osvježili nešto od sjećanja. Milomir Kovačević Strašni jedan je od najvažnijih živućih autora dokumentarne i umjetničke fotografije s južnoslavenskih i bh. prostora, nepatvorene i neokrznute ljudskosti.

A onda su krenuli vikićevci, trag i podsjet Dragana Marinkovića Mace, dragog prijatelja još iz našeg dalekog djetinjstva, kad smo kao klinci ganjali kazalište i glumu, vječnost prije Specijalne i rata.

Pa potom krenuše zvati i slati poruke, braća po oružju, ali zapravo braća po snovima, bolima, patnji, gladi, smrti, prevarenosti, porazu, poniženosti, ljubavi, odanosti, dobroti: Aleksandar Seksan, Dragan Rajević, Senad Malić, pa jedan od mojih, uz Čegara i Foču, prvih komandira, Ivica Šutalo, koji grubim psovkama zakrinkava suze, uspomene i potresenost.

A tu su i preživjela braća iz našeg voda: Bumbar, Elvir, Eki, Buco, Hubi, Meha, Nino,Minja, Čamac, Nerko, Dino Fazla..

Trče preda mnom, sa mnom, svi preživjeli i mrtvi iz naših spotova Vojnik sreće i Ponesi zastavu, svi iz onih dana i noći grobova i uskrsnuća, uskrsnuća i grobova: Kemo, Špico, Cezar, Čelik, Robert, Frašto mlađi, Dragan Miljanović, Đeza, Josip, Milan, Denis, Saša Glušac, Eldin Pekmez, Senči, Dženan i Hari Hodžić, Srđan Pany, Predrag Jovanović, Zvonko Mustafić, Željko Mijatović, Blaž Trupina, Svetozar Petrović, Vlado i Pero Paradžik, Mario, Meša, Fadil, Šefko, Mišo, Janko, Amir, Franjo…

Poraženi smo i potučeni do nogu, a i kako bi drukčije: ni u jednom ratu nema pobjednika.

Pa ipak… Nismo li doslovce, uz najvišu cijenu, živjeli, ne kao patetičnu frazu, ono famozno budimo realni, tražimo nemoguće, bez ikakvih stvarnih izgleda i usprkos njihovom izostanku?

Upravo stoga, možda ovaj distopijski horror zemlje Bosne navješćuje Bosnu kao budući Piemonte na slavenskome jugu, kao združene zajednice, makar ne u istim državnim granicama, emancipacije, društvene pravde, jednakosti i istih mogućnosti za sve, prava na kruh, dom, posao, sigurnu mirovinu, besplatno školstvo i zdravstvo, dostupno svima..

Upravo s dna beznađa treba započeti.

Živjeti i umrijeti prkosni od sna. To bi valjda trebalo biti dovoljno za prekratak ljudski život…

U spotovima Odreda, Specijalne jedinice MUP-a Republike Bosne i Hercegovine, čije je ratno ime bilo Protuterorističko-diverzantski odred BOSNA MUP-a RBiH još smo živi svi mi, oni vidljivi i nevidljivi pred kamerom. Još imamo 23, 25, 27… godina. Još se ne raspadamo u grobovima i stojeći pored njih.

Sarajevo post mortem 1992. – 2020. Nekropolis Sarajevo.
User avatar
Nekako s proljeća
Posts: 4797
Joined: 01/12/2006 22:59
Location: Pozdrav domovini!

#19 Re: Odred policije BOSNA

Post by Nekako s proljeća »

Image
-Superhik-
Posts: 57
Joined: 31/12/2019 03:08

#20 Re: Odred policije BOSNA

Post by -Superhik- »

Dragan Vikic:U Sarajevu za vreme rata pucalo se sa svih strana !
jefff
Posts: 5307
Joined: 05/08/2015 11:16

#21 Re: Odred policije BOSNA

Post by jefff »

Nije toliko vezano za temu ali eto. Dva pripadnika MUPa vode se kao poginuli nakon prestanka ratnih dejstava. Sta se desilo?

Image

Sinanovic Miralem
13.08.1969 - 05.11.1995
PS za OBL

Image

Gusic Senad
06.06.1974 - 05.11.1995
PS za OBL
User avatar
Nekako s proljeća
Posts: 4797
Joined: 01/12/2006 22:59
Location: Pozdrav domovini!

#22 Re: Odred policije BOSNA

Post by Nekako s proljeća »

Neki intervju iz časopisa ''Stav'', izbacio mi internet pri kraju valjda jer algoritam reaguje na traženi pojam-''šestoaprilska nagrada odredu SJP ''Bosna. Boldirano mi je bilo predmet zanimanja da na jednom mjestu nađem primjer odnosa bosanskogercegovačke javnosti ka oblicima zahvalnosti . Osim kolektivne nagrade grada Sarajeva, naveden je i jedan dio zvaničnih državnih priznanja i odlikovanja. Respekt za naš sastavni dio Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine. Vječni rahmet, slava i hvala našim sarajevskim lavovima. Nikada neće biti mrtvi dok je nas preživjelih da dostojanstveno hodamo ili nažalost sa protezom klocamo sarajevskim ulicama.
Pozdrav domovini!

''

Danas je peti april, datum koji puno znači svakom pripadniku Udruženja veterana Odreda policije “Bosna”. Vikićevim specijalcima. Pripadnicima jedinice specijalne namjene MUP-a Republike Bosne i Hercegovine, jedinice koja je odigrala ključnu ulogu u odbrani grada Sarajeva, u odbrani strateških pravaca u gradu i jedinici koja je održala moral građana i boraca opsjednutog Sarajeva.

Pripadnici Odreda policije “Bosna” u izuzetno teškim i često presudnim bitkama pokazali su kako se voli i brani domovina. Bila je to i ostala jedinica multietničkog sastava koja je uživala neizmjerno poštovanje i povjerenje građana, formacija koja je odlučno stala u odbranu očuvanja cjelovitosti države Bosne i Hercegovine, kao i istinskih civilizacijskih vrijednosti, zajedništva i suživota.

U odbrani Sarajeva i Bosne i Hercegovine 81 pripadnik ove elitne formacije dao je svoj život, a nekoliko stotina ih je ranjeno. U njenim redovima borilo se više od 1.500 specijalaca. Odredu policije “Bosna”, tokom svog postojanja, uručeno je mnoštvo odlikovanja i priznanja: Orden zlatnog grba s mačevima, četiri Zlatna ljiljana i pet Policijskih medalja za hrabrost, 86 Zlatnih policijskih znački i 60 Srebrenih policijskih znački.

Zbog izuzetnog i nemjerljivog doprinosa u odbrani Sarajeva tokom četverogodišnje agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao i zbog angažmana na gotovo svim ratištima širom teritorije BiH, Odredu policije “Bosna” 2002. godine dodijeljena je i Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva.

Prvih dana aprila 1992. godine komandir Dragan Vikić ušao je u Skupštinu Republike Bosne i Hercegovine i pozvao građane Sarajeva, rekao im da imamo rat pred sobom i da će predstojati teška borba.

„Tada smo dobili obavijest da su na mostu ubijene dvije djevojke. Dobro se sjećam tih momenata i šta mi je tada kroz glavu prolazilo. Bilo mi je potpuno neshvatljivo da bilo ko može da puca u goloruke civile, a pogotovo u žene. Šta te uopće može natjerati da pucaš u nenaoružana čovjeka, ni sada mi nije jasno. Pa to su ljudi, nisu životinje. I kad se ide u lov, pravi se neka selekcija. Bio sam ljut. Uzeo sam osu koju je jedan od mojih kolega napunio, opalio i neutralizirao to gnijezdo odakle su ubijene djevojke. Sada, nakon 25 godina, s ponosom kažem da ih je stigla zaslužena kazna”, kazao je za Stav Mušan Kovač, jedan od najbližih Vikićevih suradnika.

Danas su pripadnici ove jedinice u svakodnevnom kontaktu sa svojim suborcima i preko Udruženja veterana Specijalne jedinice “Bosna” pomažu porodicama šehida, poginulih boraca i onim saborcima koji ne rade, pa im se pokuša pronaći neki posao
Izvor važi za nezvanično glasilo poluitičkog subjekta -SDA, prošlogodišnji link: https://arhiv.stav.ba/danas-je-peti-apr ... ecijalaca/
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#23 Re: Odred policije BOSNA

Post by Valter Gustav »

Opsada Sarajeva - „Latinica" (cijela emisija)
nookey
Posts: 1016
Joined: 13/10/2010 21:42

#24 Re: Odred policije BOSNA

Post by nookey »

BISTRIK100 wrote: 09/04/2018 23:45 Tema o Vikicevim specijalacima

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

ima li nastavak ovoga pročitah u jednom dahu?
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#25 Re: Odred policije BOSNA

Post by Valter Gustav »

nookey wrote: 31/03/2021 15:14
BISTRIK100 wrote: 09/04/2018 23:45 Tema o Vikicevim specijalacima

Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

ima li nastavak ovoga pročitah u jednom dahu?
Nema.Ima knjiga o Vikicevim specijalcima Muhamed Gafic "Sarajevski rulet" imam sva tri dijela,kao jedna knjiga.
Post Reply