Drvosjeca iz Dejcica wrote:
I sam sa ljevičar ali meni je neprihvatljivo podržati bilo kakav oblik terorizma pa makar on bio i u ime plemenitih ciljeva. Kada prihvatimo i opravdamo bilo koji oblik terora i terorizma onda i drugi imaju jednako pravo da opravdaju terorizam u ime vjere, boje kože...itd. Jednostavno tu prestaje svaka logika, pravo i pravda.

I put u pakao je popločan dobrim namjerama kaže stara poslovica.
Sama jezična konstrukcija ''terorizam'' jasno ukazuje na teror kao motivirajući faktor iza svakog djela koje nosi tu etiketu. Dakle, neko nekad negdje pokušava izazvati teror kroz čin terorizma. Teror se može izvazvati jedino u onima koji bi, makar u teoriji, mogli nastradati - a to su pripadnici građanstva, odnosno prosjećan narod. Ono što PKK radi u masovnoj većini nema taj cilj, nije usmjereno protiv tog istog građanstva, te se shodno tome najprije može jedino okarakterisati kao niz politički motivisanih atentata. To nije terorizam.
E sad, drugi je par rukava što se u opšteprihvaćenom, javnom leksikonu svaki oblik nasilnog suprotstavljanja državi/okupatoru/sistemu ili režimu naziva terorizmom. Kad su kod nas demonstranti zapalili zgrade, to se nazvalo terorizmom. Kakvim terorizmom? Nad kim je vršen teror? Nad zgradama? PKK-ovi napadi na turske policajce i vojnike nije teroristički čin, jer takvi napad ne stvaraju objektivno stanje terora u građanstvu, budući da građanstvo nije cilj tih napada niti je nijhovo stanje terora rezultat istog. Ti napadi su udari na isturena odjeljenja države koja nose ime ''vojska i policija''. Može se otići i korak dalje te protumačiti ta djela kao djela (gerilskog) rata, budući da su tzv. hit and run akcije najčešće modus operandi gerilskih jedinica šarolikog dijapazona - od naše narodnooslobilačke vojske, preko Vijetkonga pa do Lorensa od Arabije i arapskih plemena.
Moramo biti jako pažljivi s etiketama i terminima koji se u startu koriste kao način diskvalifikacije nečeg. U Deklaraciji o ljudskim pravima pri Ujedinjenim nacijama čitko stoji da svaki okupirani narod ima pravo na oružano suprotstavljanje okupaciji. Kurdsko pitanje možemo posmatrati kroz dvije prizme - legalističku ili etičku. Prva prizma navodi da Kurdi nisu okupirani jer se nalaze unutar granica međunarodno priznate i suverene države. U tom slučaju, ta ista država u čijim granicama se nalaze ima monopol nad terminom ''terorizam''. Međutim, ako bi isključivo legalistički posmatrali (ne)promijenjivost granica, etički temelj postojanja određenih granica i suverenost država u zadnjih 25 godina ne bi imali raspad SSSR-a, Jugoslavije, rušenja režima od Iraka i Nikaragve do Libije i El Salvadora. Dakle, riječ je prvenstveno o etičkoj kategoriji. Da li pravnik treba da brani ustav i zakon ili istinu i pravdu.
Shodno tome, termini poput terorizma se moraju preispitati u svakom svom pojavnom obliku. Septembar 11. je bio teroristički čin jer su dželati ciljali na uzorak generalnog stanovništva kako bi izazvali stanje terora u ostatku tog istog stanovništva. Dalje, postoji još jedna izrazito bitna karakteristika PKK-ovih napada. Naime, prevashodno su osvetničkog karaktera. Nisu ciljani ka nekim nevidljivim siluetama moći, u nijihovim djelima ne postoji hipertumačenje paušalnih teorija. Nijhovi napadi nisu pravdani teorijama zavjere, niti preintelektualizaciji nečeg nevidljivog. Turska država izvede aviobombardovanje, a PKK uzvrati zasjedom vojnog osoblja, dok se Al Kaida poziva na srednjovjekovne tekstove i raznorazne teorije zavjere koje nemaju jasnog objekta i subjekta. Tu nepostoji paralela između PKK-a i, recimo, Al Kaide.