Nostalgija
Moderator: Bloo
- Chischo
- Posts: 883
- Joined: 06/06/2004 22:20
- Location: Sarajevo
#1 Nostalgija
Sorry, nemojte me osuđivati, nešto me stislo večeras.
U meni postoji taj zvuk koji je uvijek dolazio ujutro, prije škole, dok sam bio mlađi, a poslije kada sam postao čovjek, uvijek prije odlaska na posao, dok još uvijek ležim, nevoljan da ustanem. Kao da i on negdje ide, pa prolazi pored mene i pozdravi me, ili ukori što još spavam, nisam siguran. Opisao bih ga kao tupi udarac, koji nagovještava da će poslije njega biti čitav niz sličnih, zvukova udara i sudara velikih željeznih predmeta, ingota, kontejnera, željeznih odlijevaka, velikih cijevi, vagona, čeličnih konstrukcija. Uvijek iz istog pravca, odozdo, kako smo zvali pravac kuda se ide prema željezari, iako bez nekog posebnog razloga jer taj dio srednje Bosne je, barem na tom dijelu gdje se prostire Zenica i željezara savršeno ravan. I uvijek bih znao da je tada svanulo, za mene nije bilo bitno je li sunce ispod ili iznad horizonta, jesam li ustao iz kreveta ili ne, za mene je u tom trenutku dan počinjao.
Danas živim 2000 km daleko od Zenice i željezare i taj zvuk sam ponio sa sobom. Svaki dan ga čujem, svaki put mi bude drago, iako razum zna da to nije isti zvuk, ja želim da vjerujem da jest. I to je taj trenutak kada ne znaš jesi li sretan, tužan, kakve su suze koje idu niz lice. Nisam bio svjestan da imam taj zvuk, nisam znao da postoji, nisam znao da je dio mene i da ću ga morati nositi, da ću pisati o njemu, da ću razmišljati je li stvaran ili nestvaran. Prokleti zvuk, prokleta nostalgija.
Stav drugi, početak decembra, hladno sivo njemačko jutro, vozim se sa trojicom kolega na poslovni sastanak, gužva na autobahnu, sa desne strane rijeka Rajna, napaćena, umorna, jedva čeka da se ulije u more i onda se ponada nekom boljem pejzažu. Ulazimo u grad Duisburg, željezara na ulazu u grad, kao od Vrace kad pogledaš preko Bosne, sve isto. Aglomeracija boje narandže koja danima u kuhinji stoji nepojedena. Ograde nemoćno stoje da odbrane ono što već odavno ne mogu da odbrane.
„Wir fahren hier schneller, wegen des Geruchs der Stahlfabrik.” reče jedan od kolega i skrenu u lijevu traku. A u meni vrišti neka nova osoba, moli da stanemo, da se uslikam, da prstima opipam narandžastu prašinu, da vidim je li ima šljokice kao naša zenička, da vidim kakvi su im portiri, ima li Rajna branu, kaskadu i napušteni njemački bunker na svojoj obali. Primjetiše kolege da ne skidam pogled sa koksare, sa konvertorske čeličane i vjerovatno valjaonice, one niske, dugačke, široke hale, pa mi pođoše objašnjavati. „To je fabrika čelika, a ti široki niski dimnjaci sa skelom oko sebe, to su ti čeličane, tu se topi željezna ruda...”. Znam, sve znam...
U meni postoji taj zvuk koji je uvijek dolazio ujutro, prije škole, dok sam bio mlađi, a poslije kada sam postao čovjek, uvijek prije odlaska na posao, dok još uvijek ležim, nevoljan da ustanem. Kao da i on negdje ide, pa prolazi pored mene i pozdravi me, ili ukori što još spavam, nisam siguran. Opisao bih ga kao tupi udarac, koji nagovještava da će poslije njega biti čitav niz sličnih, zvukova udara i sudara velikih željeznih predmeta, ingota, kontejnera, željeznih odlijevaka, velikih cijevi, vagona, čeličnih konstrukcija. Uvijek iz istog pravca, odozdo, kako smo zvali pravac kuda se ide prema željezari, iako bez nekog posebnog razloga jer taj dio srednje Bosne je, barem na tom dijelu gdje se prostire Zenica i željezara savršeno ravan. I uvijek bih znao da je tada svanulo, za mene nije bilo bitno je li sunce ispod ili iznad horizonta, jesam li ustao iz kreveta ili ne, za mene je u tom trenutku dan počinjao.
Danas živim 2000 km daleko od Zenice i željezare i taj zvuk sam ponio sa sobom. Svaki dan ga čujem, svaki put mi bude drago, iako razum zna da to nije isti zvuk, ja želim da vjerujem da jest. I to je taj trenutak kada ne znaš jesi li sretan, tužan, kakve su suze koje idu niz lice. Nisam bio svjestan da imam taj zvuk, nisam znao da postoji, nisam znao da je dio mene i da ću ga morati nositi, da ću pisati o njemu, da ću razmišljati je li stvaran ili nestvaran. Prokleti zvuk, prokleta nostalgija.
Stav drugi, početak decembra, hladno sivo njemačko jutro, vozim se sa trojicom kolega na poslovni sastanak, gužva na autobahnu, sa desne strane rijeka Rajna, napaćena, umorna, jedva čeka da se ulije u more i onda se ponada nekom boljem pejzažu. Ulazimo u grad Duisburg, željezara na ulazu u grad, kao od Vrace kad pogledaš preko Bosne, sve isto. Aglomeracija boje narandže koja danima u kuhinji stoji nepojedena. Ograde nemoćno stoje da odbrane ono što već odavno ne mogu da odbrane.
„Wir fahren hier schneller, wegen des Geruchs der Stahlfabrik.” reče jedan od kolega i skrenu u lijevu traku. A u meni vrišti neka nova osoba, moli da stanemo, da se uslikam, da prstima opipam narandžastu prašinu, da vidim je li ima šljokice kao naša zenička, da vidim kakvi su im portiri, ima li Rajna branu, kaskadu i napušteni njemački bunker na svojoj obali. Primjetiše kolege da ne skidam pogled sa koksare, sa konvertorske čeličane i vjerovatno valjaonice, one niske, dugačke, široke hale, pa mi pođoše objašnjavati. „To je fabrika čelika, a ti široki niski dimnjaci sa skelom oko sebe, to su ti čeličane, tu se topi željezna ruda...”. Znam, sve znam...
- Aurea Mediocritas
- Posts: 353
- Joined: 24/05/2009 02:04
#2 Re: Nostalgija
Odličan tekst. Poznat mi je taj osjećaj, iako to ne znam tako dobro opisati.
- USAblues
- Posts: 1461
- Joined: 15/06/2008 23:07
#3 Re: Nostalgija
Chischo wrote: ↑04/01/2019 01:06 Sorry, nemojte me osuđivati, nešto me stislo večeras.
U meni postoji taj zvuk koji je uvijek dolazio ujutro, prije škole, dok sam bio mlađi, a poslije kada sam postao čovjek, uvijek prije odlaska na posao, dok još uvijek ležim, nevoljan da ustanem. Kao da i on negdje ide, pa prolazi pored mene i pozdravi me, ili ukori što još spavam, nisam siguran. Opisao bih ga kao tupi udarac, koji nagovještava da će poslije njega biti čitav niz sličnih, zvukova udara i sudara velikih željeznih predmeta, ingota, kontejnera, željeznih odlijevaka, velikih cijevi, vagona, čeličnih konstrukcija. Uvijek iz istog pravca, odozdo, kako smo zvali pravac kuda se ide prema željezari, iako bez nekog posebnog razloga jer taj dio srednje Bosne je, barem na tom dijelu gdje se prostire Zenica i željezara savršeno ravan. I uvijek bih znao da je tada svanulo, za mene nije bilo bitno je li sunce ispod ili iznad horizonta, jesam li ustao iz kreveta ili ne, za mene je u tom trenutku dan počinjao.
Danas živim 2000 km daleko od Zenice i željezare i taj zvuk sam ponio sa sobom. Svaki dan ga čujem, svaki put mi bude drago, iako razum zna da to nije isti zvuk, ja želim da vjerujem da jest. I to je taj trenutak kada ne znaš jesi li sretan, tužan, kakve su suze koje idu niz lice. Nisam bio svjestan da imam taj zvuk, nisam znao da postoji, nisam znao da je dio mene i da ću ga morati nositi, da ću pisati o njemu, da ću razmišljati je li stvaran ili nestvaran. Prokleti zvuk, prokleta nostalgija.
Stav drugi, početak decembra, hladno sivo njemačko jutro, vozim se sa trojicom kolega na poslovni sastanak, gužva na autobahnu, sa desne strane rijeka Rajna, napaćena, umorna, jedva čeka da se ulije u more i onda se ponada nekom boljem pejzažu. Ulazimo u grad Duisburg, željezara na ulazu u grad, kao od Vrace kad pogledaš preko Bosne, sve isto. Aglomeracija boje narandže koja danima u kuhinji stoji nepojedena. Ograde nemoćno stoje da odbrane ono što već odavno ne mogu da odbrane.
„Wir fahren hier schneller, wegen des Geruchs der Stahlfabrik.” reče jedan od kolega i skrenu u lijevu traku. A u meni vrišti neka nova osoba, moli da stanemo, da se uslikam, da prstima opipam narandžastu prašinu, da vidim je li ima šljokice kao naša zenička, da vidim kakvi su im portiri, ima li Rajna branu, kaskadu i napušteni njemački bunker na svojoj obali. Primjetiše kolege da ne skidam pogled sa koksare, sa konvertorske čeličane i vjerovatno valjaonice, one niske, dugačke, široke hale, pa mi pođoše objašnjavati. „To je fabrika čelika, a ti široki niski dimnjaci sa skelom oko sebe, to su ti čeličane, tu se topi željezna ruda...”. Znam, sve znam...
- vjesticanametli
- Posts: 15704
- Joined: 15/02/2008 09:31
- Location: Sarajevo X
#4 Re: Nostalgija
Ne znam imal sta da mi ne fali, a sve mi je super ....jel covjek proklet...ne znam sta hocemo
- dr_Evil
- Posts: 12436
- Joined: 01/07/2019 15:35
- Location: Ispod Koscele
#5 Re: Nostalgija
Sreca pa ne znam da pisem kao ti, ne bi mi kraja bila, ja samo zakoljem bocu viskija i gledam u ono sivo nebo, ljeti se moze fini dugi dani, ali cim zima ufati ko da me neko toljagom opali :S onda odem do bosne a tu jos gore, nikome nije ni do viskija.. nostalgija dobro recesChischo wrote: ↑04/01/2019 01:06 Sorry, nemojte me osuđivati, nešto me stislo večeras.
U meni postoji taj zvuk koji je uvijek dolazio ujutro, prije škole, dok sam bio mlađi, a poslije kada sam postao čovjek, uvijek prije odlaska na posao, dok još uvijek ležim, nevoljan da ustanem. Kao da i on negdje ide, pa prolazi pored mene i pozdravi me, ili ukori što još spavam, nisam siguran. Opisao bih ga kao tupi udarac, koji nagovještava da će poslije njega biti čitav niz sličnih, zvukova udara i sudara velikih željeznih predmeta, ingota, kontejnera, željeznih odlijevaka, velikih cijevi, vagona, čeličnih konstrukcija. Uvijek iz istog pravca, odozdo, kako smo zvali pravac kuda se ide prema željezari, iako bez nekog posebnog razloga jer taj dio srednje Bosne je, barem na tom dijelu gdje se prostire Zenica i željezara savršeno ravan. I uvijek bih znao da je tada svanulo, za mene nije bilo bitno je li sunce ispod ili iznad horizonta, jesam li ustao iz kreveta ili ne, za mene je u tom trenutku dan počinjao.
Danas živim 2000 km daleko od Zenice i željezare i taj zvuk sam ponio sa sobom. Svaki dan ga čujem, svaki put mi bude drago, iako razum zna da to nije isti zvuk, ja želim da vjerujem da jest. I to je taj trenutak kada ne znaš jesi li sretan, tužan, kakve su suze koje idu niz lice. Nisam bio svjestan da imam taj zvuk, nisam znao da postoji, nisam znao da je dio mene i da ću ga morati nositi, da ću pisati o njemu, da ću razmišljati je li stvaran ili nestvaran. Prokleti zvuk, prokleta nostalgija.
Stav drugi, početak decembra, hladno sivo njemačko jutro, vozim se sa trojicom kolega na poslovni sastanak, gužva na autobahnu, sa desne strane rijeka Rajna, napaćena, umorna, jedva čeka da se ulije u more i onda se ponada nekom boljem pejzažu. Ulazimo u grad Duisburg, željezara na ulazu u grad, kao od Vrace kad pogledaš preko Bosne, sve isto. Aglomeracija boje narandže koja danima u kuhinji stoji nepojedena. Ograde nemoćno stoje da odbrane ono što već odavno ne mogu da odbrane.
„Wir fahren hier schneller, wegen des Geruchs der Stahlfabrik.” reče jedan od kolega i skrenu u lijevu traku. A u meni vrišti neka nova osoba, moli da stanemo, da se uslikam, da prstima opipam narandžastu prašinu, da vidim je li ima šljokice kao naša zenička, da vidim kakvi su im portiri, ima li Rajna branu, kaskadu i napušteni njemački bunker na svojoj obali. Primjetiše kolege da ne skidam pogled sa koksare, sa konvertorske čeličane i vjerovatno valjaonice, one niske, dugačke, široke hale, pa mi pođoše objašnjavati. „To je fabrika čelika, a ti široki niski dimnjaci sa skelom oko sebe, to su ti čeličane, tu se topi željezna ruda...”. Znam, sve znam...
- Zmaj_od_Panonije
- Posts: 128
- Joined: 16/12/2019 18:05
- Location: Planeta Zemlja
#6 Re: Nostalgija
I mene zna spucati, pogotovo je bilo teško prve 2 godine dok nisam uspio naći bolji posao.
I dalje mi nedostaju roditelji, porodica ali znam, čak i da se vratim u BiH da bih osjećao 10x veći nemir nego što ga osjećam kad sam u "tuđini".
Dok sam bio u BiH nisam ni pomišljao ići vani, već sam htio da se borim za bolje sutra. Nažalost sam se toliko razočarao u BH narod da sam otišao više iz revolta nego iz potrebe.
Danas kad me spuca nostalgija, dođem na klix, otvorim neki članak i pročitam komentare - bude mi odmah jasno zašto sam otišao i zašto se ne planiram vratit. Najbolji lijek protiv nostalgije je doza realnosti.
I dalje mi nedostaju roditelji, porodica ali znam, čak i da se vratim u BiH da bih osjećao 10x veći nemir nego što ga osjećam kad sam u "tuđini".
Dok sam bio u BiH nisam ni pomišljao ići vani, već sam htio da se borim za bolje sutra. Nažalost sam se toliko razočarao u BH narod da sam otišao više iz revolta nego iz potrebe.
Danas kad me spuca nostalgija, dođem na klix, otvorim neki članak i pročitam komentare - bude mi odmah jasno zašto sam otišao i zašto se ne planiram vratit. Najbolji lijek protiv nostalgije je doza realnosti.
-
- Posts: 415
- Joined: 13/01/2020 20:16
#7 Re: Nostalgija
Planiram početi tražiti nešto, bilo šta da se radi od ljeta u EU, pa da vidimo tu nostalgiju
- ExNihilo
- Posts: 17073
- Joined: 23/01/2008 07:05
- Location: In the sheltering shade of the forest
#8 Re: Nostalgija
Uvijek je tako. Slika, zvuk, ili miris kojeg nisi ni znao da nosiš u sebi. Sve ono što si mislio da će ti nedostajati, za šta si se pripremao, što si očekivao, pokaže se banalnim.
A iz dubine psihe provrije ono neosviješteno.
A iz dubine psihe provrije ono neosviješteno.
-
- Posts: 1495
- Joined: 04/04/2011 22:16
#9 Re: Nostalgija
definitivnoZmaj_od_Panonije wrote: ↑19/01/2020 16:46 Danas kad me spuca nostalgija, dođem na klix, otvorim neki članak i pročitam komentare - bude mi odmah jasno zašto sam otišao i zašto se ne planiram vratit. Najbolji lijek protiv nostalgije je doza realnosti.
- Jack Be Nimble
- Posts: 11078
- Joined: 15/01/2010 18:31
#10 Re: Nostalgija
Joj sjecam se ovih osjecaja. A nakon prve posjete ta nostalgija je nestala, jer sam shvatio da je ta nostalgija u stvari sjecanje na moje djetinstvo.
- Maraschino
- Posts: 18997
- Joined: 10/11/2006 16:15
- Location: ...
#11 Re: Nostalgija
sta ono bjese nostalgija???
...ili je u meni izgorila.
...ili je u meni izgorila.
- Russki
- Posts: 19647
- Joined: 28/05/2012 15:38
- Location: Mentmore Towers
#13 Re: Nostalgija
Jesam li ja jedini ovdje kojeg pukne nostalgija za zemljama u kojim sam bio (ili zemlje u kojima ste bili)?
- Jack Be Nimble
- Posts: 11078
- Joined: 15/01/2010 18:31
#14 Re: Nostalgija
I ja sam bas o tome razmisljao od kako se ova tema pojavila. Nemam vise te nostalgije prema bosni, ali pojavila se za mjestima u kojima sam bio za vrijeme faksa i zadnjih 15 godina. Al opet to je vise sjecanje na proslost i moj zivot u jednom vremenu.
- sve_ovo_ja
- Posts: 1960
- Joined: 13/07/2016 11:10
#15 Re: Nostalgija
Od novembra do marta sam jedna osoba (težak sam sebi, kamo li drugima), često padne na pamet uspomena iz djetinjstva, škole, faxa, porodica...
Od marta do novembra skroz drugačije, ljepši i duži dani, mir neki unutrašnji.
Opet što neko napisa, izgubi se realnost o stanju dole kad se čovjek prisjeća samo ljepih stvari...
Od marta do novembra skroz drugačije, ljepši i duži dani, mir neki unutrašnji.
Opet što neko napisa, izgubi se realnost o stanju dole kad se čovjek prisjeća samo ljepih stvari...
-
- Posts: 1062
- Joined: 13/06/2014 12:02
#16 Re: Nostalgija
Isti sam tisve_ovo_ja wrote: ↑13/04/2020 13:25 Od novembra do marta sam jedna osoba (težak sam sebi, kamo li drugima), često padne na pamet uspomena iz djetinjstva, škole, faxa, porodica...
Od marta do novembra skroz drugačije, ljepši i duži dani, mir neki unutrašnji.
Opet što neko napisa, izgubi se realnost o stanju dole kad se čovjek prisjeća samo ljepih stvari...
- Rockefeller
- Posts: 7323
- Joined: 02/02/2015 13:05
- Location: Rijeka Sćona
#18 Re: Nostalgija
U kojoj ti drzavi zivis? Poz iz BerlinajOFLA wrote: ↑06/05/2020 20:06 Nostalgija za rodnim krajem me je dobro drmala prvih deset godina, zatim sam postao svjestan da to ni najmanje nije nostalgija za rodnim krajem već nešto drugo, i jednako bih bio nostalgičan i da sam u sred Bosne, da nigdje nikad nisam otišao, opet bi me drmala ista nostalgija.
Samo zato što je to bila i ostala nostalgija za djetinjstvom (što je neko gore već spomenuo), za prohujalim vremenima, onda nostalgija za ljudima od kojih mnogi više uopšte nisu u BiH nego svukud po svijetu, nostalgija za momentima doživljenim s tim ljudima, a od onih koji su ostali neki su naglo i radikalno promijenili svoje nacional-etno stavove tako da za njima nisam nostalgičan.
Nijedna od tih mojih nostalgija nema nikakve veze sa životom u inostranstvu. Sad kad bih se vratio u BiH i živio u komšiluku u kojem sam odrastao, ništa se ne bi promijenilo, ista nostalgija trajala bi i dalje.
-
- Posts: 28
- Joined: 19/02/2018 14:44
- Location: HH
#19 Re: Nostalgija
Slazem se. Nostalgija za necim sto je svakako iscezlo, ljudi sa kojima si proveo najbolje dane su otisli takodjer svojim putevima, bilo da su vani ili ostali u Bosni.
E sad nostalgija za svojim krajem, za Bosnom kao zemljom... to je druga tema. Samo cu reci, siguran sam da bi se unazad 10 ili 20 godina ljudi vise zazelili Bosne, kada je reklo bi se bila "zdravija" zemlja. Mislim da danas nije "tesko", citaj mladima, biti bzw otici vani kao nekad ranije. Vjerovatno ce potvrditi svi oni koji su vec dugo negdje na zapadu.
E sad nostalgija za svojim krajem, za Bosnom kao zemljom... to je druga tema. Samo cu reci, siguran sam da bi se unazad 10 ili 20 godina ljudi vise zazelili Bosne, kada je reklo bi se bila "zdravija" zemlja. Mislim da danas nije "tesko", citaj mladima, biti bzw otici vani kao nekad ranije. Vjerovatno ce potvrditi svi oni koji su vec dugo negdje na zapadu.
-
- Posts: 3
- Joined: 05/01/2021 21:22
#21 Re: Nostalgija
Pozdrav dragi moji dijasporci.
Sta mislite da malo ozivimo ovu temu ??
Sta mislite da malo ozivimo ovu temu ??
-
- Posts: 2430
- Joined: 06/08/2014 09:47
- Location: Banja Luka
#23 Re: Nostalgija
ruzna mi rijec "dijaspora",
"emigrant" jos ruznija
ima li kakva ljepsa
mozemo li kopirati Bajagu- biseri, rasuti po svijetu?
"emigrant" jos ruznija
ima li kakva ljepsa
mozemo li kopirati Bajagu- biseri, rasuti po svijetu?
- Bascarsija1
- Posts: 562
- Joined: 21/11/2017 04:38
- Location: Nexus 1
#24 Re: Nostalgija
Nevidim svrhe ozivljavat kad je ovim postom sve lijepo receno. Ceznaja za necim sto vise ne postoji.jOFLA wrote: ↑06/05/2020 20:06 Nostalgija za rodnim krajem me je dobro drmala prvih deset godina, zatim sam postao svjestan da to ni najmanje nije nostalgija za rodnim krajem već nešto drugo, i jednako bih bio nostalgičan i da sam u sred Bosne, da nigdje nikad nisam otišao, opet bi me drmala ista nostalgija.
Samo zato što je to bila i ostala nostalgija za djetinjstvom (što je neko gore već spomenuo), za prohujalim vremenima, onda nostalgija za ljudima od kojih mnogi više uopšte nisu u BiH nego svukud po svijetu, nostalgija za momentima doživljenim s tim ljudima, a od onih koji su ostali neki su naglo i radikalno promijenili svoje nacional-etno stavove tako da za njima nisam nostalgičan.
Nijedna od tih mojih nostalgija nema nikakve veze sa životom u inostranstvu. Sad kad bih se vratio u BiH i živio u komšiluku u kojem sam odrastao, ništa se ne bi promijenilo, ista nostalgija trajala bi i dalje.
- Rockefeller
- Posts: 7323
- Joined: 02/02/2015 13:05
- Location: Rijeka Sćona
#25 Re: Nostalgija
Bas je lijepo doci par puta godisnje u Bosnu. Budem sa svojim, prijatelje vidim, bacimo suplju i koju ozbiljnu. Dan dva kod zeninih i nazad u zivot u Njemackoj. Sve okej, kakva nostalgija.