no_sikiriki wrote: ↑22/02/2022 08:33
sehohari wrote: ↑22/02/2022 00:58
A što bi birala neku daleku zemlju?
Vazda na raspolaganju stoji jug Njemačke, Austrija, pa čak i sjever Italije.
Zmijem li znati šta si po zanimanju, otprilike? Čitao sam negdje da si završila faks?
Zato što imam državljanstvo daleke Australije, pa pored Bosne to vidim kao jedinu realnu opciju trenutno. A da mogu birati, išla bih u Englesku ili negdje slično.
Imam porodicu, tako da nije u pitanju samo šta bi ja lično, nego šta je realna opcija za bračni par sa djetetom. A i ovdje su moji roditelji (jedinica sam) i suprugova majka koja je sama, tako da su i oni faktor, kao i naravno mnoge druge stvari.
Lično otkako sam ovdje se bavim prevođenjem, a u Australiji sam radila u izdavačkoj kući. (Završila sam publishing i medije/komunikacije).
Što se tiče priče o jeziku itd., kad sam bila u Aus. bilo je dosta ljudi koji se nisu nimalo trudili da im djeca uče naš jezik, jer su htjeli da se što više asimiliraju i da djeca budu Australci. Donekle to razumijem, jer znaju ljudi imati predrasude i vezuju naše područje samo za rat i neke negativne stvari.
LIčno smatram da je svaki dodatni jezik bogatstvo i bilo bi mi tužno da sa vlastitim djetetom ne komuniciram na maternjem jeziku, ali svako ima svoje volje/želje/razloge.
Ne znam. Možda je do načina na koji sam odgojen, ali nikad ne bi mogao u nekoj budućnosti na silu asimilarti svoje dijete. Srce bi mi puklo
Nekako, mislim ti ljudi se ipak često još uvijek druže sa našim ljudima i to sve, a svoje dijete faktički uskraćuješ te mogućnosti, nekako prihvataš da jezik kojim govoriš više nikad neće biti govoren od strane tvoje djece, tvojih unuka... nekako me ta pomisao zastrašuje.
Pitala si još kako se navikne na taj neki dupli identitet.
Ja sam to jednostavno tako prihvatio, pa i kao nešto pozitivno. Možda i zato što sam u regiji gdje živi dosta drugih ljudi koji žive takav život, pa mi to onda i uopšte nije nešto nenormalno.