Ne kažem da je lako, ali da bih mogla nekoga svog bližnjeg ostaviti u staračkom domu - ne bih (bar ne ove pameti). Mislim da naše nane i dede i naši roditelji to ostavljanje u staračkom domu zaista gledaju kao napuštanje od strane najbližih. Meni je tuga pri samoj pomisli kad ih moraš ostaviti u bolnici, pa ono jedva čeka da ide kući, jer u tim godinama i kad si bolestan zapravo im sreću i volju za životom daju upravo porodica, njihova lijepa riječ i briga djece i unučadi, ili koga već imaju. Moja majka (nana) je trenutno bolesna, obzirom da sva djeca i unučad rade ili se školuju, žena je čuva dok mi dođemo s posla a onda se svaki dan neko mjenja kod nje na noćenju, a svaki dan se trudimo svi biti tu kod nje. Ne mogu ni zamisliti njenog osjećaja ni da bi to izdržala kad bi joj neko rekao da ide u starački dom (taman da je i k'o hotel sa pet zvjezdica).
I evo mi smo većinom sad odrasle osobe. Zamislite neke teške bolesti ne daj Bože, jer bolest ne bira godine... da li bi bilo opravdano da vas roditelji daju u neku ustanovu koja će navodno bolje brinuti o vama. Iskreno, možda je sebično s moje strane ali ja mislim da bi meni to vrlo teško palo.


